Meki trbuh jednoroga by Fraktura

Đurđa Knežević

Meki trbuh jednoroga

-2-

Ðura KneževiÊ

Meki trbuh jednoroga

Fraktura -3-

∂ Ðura KneževiÊ i Fraktura 2010. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-145-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736366

-4-

uÊa je ispala iz retrovizora. Odletjela je na stranu, desno u polje, a ja sam skrenuo lijevo na regionalnu cestu kojom trebam prijeÊi još desetak kilometara da bih se konaËno domogao autoputa. No i ovako je veÊ mnogo bolje. GledajuÊi naprijed, na cestu ili pogledavajuÊi u retrovizor, mrske kuÊe svakako više nije bilo na vidiku. Pa ipak, i dalje sam Ëvrsto stiskao upravljaË automobila, kao da davim zmiju. Ili kao da visim na grani iznad provalije, pa mi život ovisi o tome stisku, dok šake poblijedjelih zglobova kao da su odvojene od tijela, ne slušaju njegovu paniku, ne mogu odgovoriti na slijepi užas u mozgu, lagano klize i otpuštaju. Dan je bio nesnosno vruÊ, ni otvoreni prozori automobila nisu donosili osvježenje, naprotiv, užareni zrak koji je ulazio zajedno s bukom motora udarao me u lice i smjesta sušio znoj. Bilo je rano proljetno prijepodne i sada sam veÊ jurio sâm kroz njega širokim, blago vijugajuÊim autoputom izmeu isto tako blagih padina oblijepljenih svim nijansama zelene, pedantno geometrijski iscrtanih pravokutnicima i kvadratima vinogradâ i kukuruzištâ. Sve je ovdje ionako blago, meko vijugajuÊe, uredno, oËišÊeno, podrezano, lijepo poredano, diskretno nasmijano, umirujuÊe zeleno… PapuËica gasa bila je veÊ pritisnuta uz pod automobila, dalje se nije moglo, ali ja sam je svejedno grËevito pritiskao, muËeÊi stroj koji nije mogao bolje i brže. Automobil je ležao nisko, pretrpan mojim stvarima, predmetima koji su se skupljali mjese-

-5-

cima, besmislenima sada ovako nabacanima u prtljažnik i po svim sjedalima. Skupljao sam ih po stanu u takvoj brzini i rastrojstvu da se i ne sjeÊam toËno koliko mi je trebalo vremena za to; sigurno je dosta toga i ostalo, no ionako mi je bilo svejedno, mogao sam ih i sve ostaviti, ionako sada više nisu imale nikakvog smisla; no tada, dok sam teturao stanom i grozniËavo tragao za njima, ništa nisam mislio. Ustvari, kao da je to Ëinio netko drugi, tako se toga sada sjeÊam, postupao sam kao stroj, hladan i ubrzan, bez razmišljanja i bez ikakva osjeÊaja. Stvari treba pokupiti, one su dio nas, tako kažu. Nikada nisam shvatio, pa ni posve prihvatio da su stvari dio mene, kupio sam ih ili dobio i time su postajale moje vlasništvo, kojim sam raspolagao, trebale su mi, ali veÊ u nekom drugom trenutku mogle su promijeniti vlasnika. Tada se s njima više sigurno ne bih osjeÊao povezan, imao neke veze, mene u njima sigurno nije bilo. Uostalom, u ovom trenutku ni ja sâm nisam bio dijelom sebe. »inilo mi se kao da plivam kroz prostor, obilazio sam sobe, slab na nogama i lagano se zanoseÊi uzimao, sakupljao stvari, bacao ih na hrpu usred sobe i potom ih ugurao u velike crne najlonske vreÊe i kartonske kutije. Pobacao sam ih u prtljažnik i na sjedišta bez reda, kao na smetlište, u tom su trenutku i izgledale kao smeÊe, sjeo u auto, na rub tog smeÊa kojeg sam bio dio, i odvezao se. *** Još uvijek mi je u glavi odjekivalo vrištanje dok sam prstima i noktima strugao sasušenu krv s ogrebotine na licu. Udarila me neËim, ne sjeÊam se Ëime, lamatala je rukama u kojima je držala nekakvu drvenu ili metalnu šipku i pokušavala udariti iznova. Nisam joj više vidio lice, samo obris tijela koje se trzalo i poskakivalo, ruke i noge, sve preblizu mene, sve uskomešano pred mojim oËima. Bilo -6-

je prekasno da se jednostavno okrenem i odem, ne bi mi dopustila, a i bojao sam se okrenuti joj lea. Nakon dugo godina iznova sam tada osjetio, sjetio se, ustvari, što znaËi protrnuti od straha. Ili bolje, utrnuti. Nisam osjeÊao ništa, ili gotovo ništa, jer bila je tu još, izbila neoËekivano, i neka, gotovo bih mogao tvrditi ugodna toplina po cijeloj koži. Ispod te preosjetljivo žive, od topline naježene kože kao da je bilo tijelo mumije. Bijela svjetlost bljesnula mi je u lubanji, sjeÊam se još i osjeÊaja kao da gubim težinu, ustvari kao da ja, kojeg je tada Ëinio uglavnom goli i gusti strah, izlazim iz vlastitog tijela i napuštam ga, ostavljam da se snalazi sámo. Odgurnuo sam je i na trenutak je nastala nestvarna tišina. Onakva kakvu dobro poznaju planinari kada se nau na nekom visu i trenutno nema vjetra koji bi iz udaljenosti donosio ili sam proizvodio neki zvuk. Tada se odjednom umjesto izvanjskih zvukova Ëuje vlastiti, mesom i kostima prigušeni rad utrobe, hrapavi šum disanja i, pomalo zastrašujuÊe, vlastito srce kako muklo lupa. Valjda otuda u njemaËkom jeziku lijepi, poetski izraz Alptraum, alpski san, koji ustvari oznaËava noÊnu moru. Ta apsolutna tišina vanjskog prostora trajala je kratko, taman toliko koliko je valjda meni trebalo da se ipak nekako vratim u sebe i iznova se snaem u prostoru. Uskoro su iz njezina mekog tkanja pokuljali zvukovi koji su je samo još više potvrdili. MaËka je strugnula kandžama po zidu i natjerala muhu da u širokom, paniËno zujeÊem luku izleti kroz otvoreni prozor na ulicu, odakle se vratio pramen zavijanja automobilskog motora. KonaËno je zavladao mir. Sada, sjedeÊi u automobilu, mislio sam samo na to da treba otiÊi što dalje. I što brže. Nekoliko puta izgubio sam put, otišao i vozio u krivim smjerovima i trebalo mi je vremena dok bih shvatio da idem krivo, a i kad bi mi to konaËno nekako i dospjelo do svijesti, i to uglavnom za-7-

hvaljujuÊi nametljivim oznakama za gradove koji nikako nisu mogli biti na mome putu i koje sam, uostalom, Ëak i kad su bile veÊe od mog auta najËešÊe previdio, nije mi padalo na pamet da okrenem automobil i potražim pravi put. Okrenuti se znaËilo bi ipak vraÊati se, pa makar i djelomice, a to nikako nisam mogao. Strava me gonila što brže i samo dalje, dalje, što dalje. IzaÊi Êu veÊ nekako iz ove doline, iskobeljat Êu se iz labirinta ovih odvratnih, idiliËnih brežuljaka. VeÊ sam vidio u daljini snijegom prekrivene visoke planine i žurio prema njima i iza njih. Ili bilo kamo. Nekoliko dana. Toliko Êe trebati. Ne više. *** Connecting ﬂights, exit… Zabljesne na svakih pedesetak metara, vodi jedinstvenu kolonu i vrlo je brzo razdvaja. U veÊoj sam koloni koja prati oznaku exit, izaÊi Êu izvan zatvorene zone povezanih letova, zahvaljujuÊi putovanju s dvije odvojene karte za letove i šetat Êu se nekoliko sati gumenim aerodromskim podom druge države. Dugo pješaËenje i navlaËenje kovËega, crnog, s ruËkom i kotaËiÊima, istovjetnoga onima kakve ima veÊina u koloni sivih putnika. Meandriranje gumenim hodnicima i metalnim mostiÊima do mjesta Ëekanja na sljedeÊi let. »etiri sata beskrajnog aerodromskog dosaivanja do toga sljedeÊeg leta. Sve novine koje su se našle tu, i one uredno složene na policama, ponuda aerodromske uprave za kraÊenje vremena putnicima, i one koje su veÊ proËitane ležale zgužvane i razbacane po stoliÊima i stolicama, prelistao sam, ponešto Ëak i proËitao. Roman koji sam ponio proËitao sam veÊ davno prije i ostavio ga takoer na nekom Ëekalištu. Tako sam jednom prilikom i došao do njega. Moj prethodnik u Ëitanju, a mogla je biti i prethodnica, i ja bili smo u nekoj, apstraktnoj vezi. Ona, ili on, kad je ostavljala roman, pomislila je makar malo na mene ap-8-

straktnoga, i isto sam uËinio ja, pomislio sam na nju ili njega dok sam uzimao roman. Nas dvoje bili smo tako u nekom odnosu kojemu je i osnova i sadržaj bio samo taj roman iskrzanih smeih korica i potamnjelih listova, i vrebali smo treÊega ili treÊu, svejedno, koji Êe pokupiti roman i pridružiti nam se. Lunjao sam malo po zgradi, tek da protegnem udove i promijenim perspektivu zavaravajuÊi samog sebe da Êe biti bolje ako mi pogled više ne bude padao na veliki plastiËni, dreËeÊi crven i jarko osvijetljen natpis “Duty Free Shop”, veÊ na, recimo, žuti “Kentucky Fried Chicken”. MuËio sam oËi i dušu razgledanjem blještavih, skupih izloga u kojima i nije bilo niËega što bih doista poželio i potom Ëak i kupio, pa sam se napokon vratio na polazište. U mali aerodromski restoran, onakav kakvi su i svi ostali na tom mjestu i takvim mjestima na cijelom bogovetnom svijetu. Tužno mjesto nervoznih putnika kratkih putovanja i onih rastrojenih i usporenih s dugih interkontinentalnih letova, pepeljastih lica. A takvih restorana bilo je napretek duž svih tih plastiËnih ulica zapletenih diljem aerodromske zgrade. Svi istog namještaja i slabe rasvjete, istog izbora hrane i piÊa istih okusa, ma kako se zvali ili Ëak izgledali. A izgledali su plastiËno, kakav im je, uostalom, i okus bio. Oaze s plastiËnim palmama na raskršÊima metalnih tunela s crnim gumenim cestama umjesto asfalta, uokvirene plastiËnim cvijeÊem prašnjavih latica i lišÊa i ukrašene bljedunjavim neonskim reklamama sa slikama pizza ili hamburgera. Ljudi su prolazili u grupama, onako kako su bili izbljuvani iz aviona, usisani pomiËnim tunelima koji bi nalijepili svoja ogromna usta na okvire izlaza, i na drugom ih kraju izbacivali u taj nestvarni prostor. Tako istisnuti, jurili su ili bauljali dalje, vukuÊi ruËnu prtljagu, neki žureÊi da uhvate sljedeÊi avion i nastave let sve do konaËnog odredišta, a oni sretniji bez -9-

nervoze i sasvim polagano, s noge na nogu, jer su konaËno stigli. Onda sam je ugledao prvi put. Hodala je polako ali nervoznih kretnji, miËuÊi i razmahujuÊi nepotrebno rukama i uvijajuÊi se lako u tijelu. Izbacivala je kukove onako kako to Ëine trkaËice na kratke staze, sprinterice, u trenutku kada prilaze startnoj poziciji, k tome nervozno trzajuÊi laktima, šaka oslonjenih na kukove i izbacujuÊi stopala na strane. Prošla je tik ispred moga stola gledajuÊi pred sebe odsutna pogleda. Bila je ružna. No ja sam je ipak pratio pogledom tijekom cijelog kratkog puta koji ju je vodio u toalet. Još sat i pol Ëekanja na nastavak mojeg leta kuÊi. VraÊao sam se s jedne priliËno velike konferencije, EU-ropejci su skupili nas Južno-Europejce, posebnu vrst, nešto kao “ne-baš-Europejci”, i pouËavali kako da vodimo poduzeÊa koja smo svi mi veÊ duži niz godina ionako i nekako veÊ vodili. »ulo se zanimljivih stvari, a i imao sam vremena za dugu šetnju uz pedantno ureene gradske kanale i dvije pristojne izložbe. Tako Ëovjek napravi neki skok, sjedne u avion, za koji sat u drugom je gradu, okružen ljudima koji govore drugaËiji jezik, smjesti se u rezervirani hotel, napregne se da shvati kretanje po gradu prema manjkavoj karti grada koju zatekne u hotelu, potom izlazi na ulice, i hoda, traži galeriju koju su mu preporuËili ili je vidio reklamu za izložbu veÊ na aerodromu. Onda još i konferencija sa svojim uvijek istim strogim pravilima, kao misa u crkvi. »ekati sam, izgleda, nauËio. »ak više nisam bio tako jako ovisan o knjigama ili novinama kojima bih ubijao vrijeme. Mogao sam sjediti kao da sam se okamenio. Niti sam motrio druge ljude, niti su me opsjedale neke moje misli, - 10 -

niti su nadirala neka sjeÊanja, još manje osjeÊaji. Samo bih tako sjedio i s vremena na vrijeme postao svjestan nekog dijela sebe, najËešÊe vlastitih ruku. To je valjda stoga što bih onaj prazni pogled, koji ionako ništa ne vidi, a za koji drugi ljudi misle da je zamišljen, valjda držao upravljen prema rukama položenima u krilo. Pa bi se onda u nekom trenutku bez ikakvog povoda taj “zamišljeni”, mutni pogled izoštrio i uhvatio ruke. One bi tada spremno odgovorile na pogled, prsti bi se malo istezali i širili pa skupljali u šaku, još bi malo, uzajamno, dlanovi jedne ruke pomilovali nadlanicu druge i potom bi se presložene opet smirile u krilu. U tom bi se trenutku kratko izazvani oštri pogled veÊ dobrano iznova zamutio. Za stolom tik do mene sjedila je grupa Indijaca. A možda i nisu Indijci, možda su sa Šri Lanke ili veÊ tamo odnekuda. Uvijek me malo stid kako ne razlikujem, recimo, Kineze i Japance, a ono malo što sam ih upoznao s obiju strana uvjerava me da je razlika ogromna, silno vidljiva. A onda za utjehu sebi pomislim kako ni oni ne uoËavaju razliku izmeu primjerice Holananina i Albanca. Svakako, sjedili su sada tu kraj mene, poveÊa obitelj ili Ëak dvije, nekoliko odraslih osoba, žena i muškaraca blijedih od duga puta, s nervoznom, premorenom i stoga pomalo rastrojenom djecom. Manji, koji tek što su klecajuÊi nesigurno prohodali, vukli su odrasle za odjeÊu rastreseno i ne gledajuÊi u njih, ili su se pak valjali po podu. VeÊi su sjedili zavaljeni u plastiËne stolce, raskreËenih nogu, stopala podvuËenih pod prednje noge stolaca, s elektroniËkim igraËkama u rukama, trzajuÊi ramenima i bijesno stišÊuÊi tipke. Tu i tamo oteo bi im se iz dubine grla neki bijesni ili trijumfalni grgut, dok su elektroniËke naprave ispuštale zavijajuÊe zvukove. Najmanji su u naruËjima majki ili u kolicima monotono i uporno cendrali, valjda od dosade, i nikako ih se nije moglo umiriti. Odrasli su prebirali po prženim - 11 -

krumpiriÊima u crvenim lakiranim kartonskim kutijama iz automata i s vremena na vrijeme ponudili bi ih djeci tek da ih malo zabave i možda time zaustave njihov neodluËan plaË, kojemu su s vremenom svi, i odrasli i sama uplakana djeca, zaboravili prvi uzrok. Tankih štapiÊa krumpira plastiËnog okusa i neprirodne žutonaranËaste boje bilo je posvuda, širom stola, i još nekoliko zgnjeËenih na podu. I nekoliko polupraznih boËica Coca-Cole, odgurnutih na rub stola, za koje nije bilo posve jasno pripadaju li grupi Indijaca ili su ostale od putnika prije njih. Ugledao sam je ponovo nakon nekoliko minuta, toliko joj je trebalo vremena za toalet. VraÊala se i sada sam je mogao bolje pogledati. Dugo lice, nelijepo, ono koje obiËno usporeujemo s konjskim, ËineÊi nepravdu tim lijepim životinjama kad uzimamo oblik njihove glave, koji njima itekako i sasvim lijepo pristaje, kao ružnu usporedbu. Isprane plave nervozne oËi, Ëiji je blijedi obrub bio zacrnjen tankom crtom, a preko neuglednih svijetlih kratkih trepavica bila je ﬁnom Ëetkicom razvuËena crna boja, brzo su se doticale predmetâ i uopÊe prizorâ, ali se ni na Ëemu nisu zaustavljale duže od sekunde, dvije. Tijelo je imala lijepo. I kosu. Veliku i bujnu, kaos uvojaka boje odstajalog meda, mutno svijetlosmea s odbljescima sivog. Bila je sitne grae, niska ali vitka, i imala je taj neobiËni elastiËni hod, odluËan i senzualan istovremeno. Upitao sam se da li mi je tako jako dosadno ili je ta žena, ako veÊ ne ljepotom privlaËna, onda barem po neËemu zanimljiva. Dosadno mi je bilo sigurno, poznajem dobro vlastitu dosadu, dugo se, vrlo dugo družimo i nauËio sam dobro vladati njome, pa Ëak je i partnerski cijeniti. Uz malen napor volje i mašte moglo je biti i ono drugo i treÊe. Bila je privlaËna, no ne ljepotom, a upravo mi je to bilo zanimljivo, mala zagonetka koju sam htio sâm istražiti. Nisam oËekivao ništa senzacionalno, to je kao kad uzmem kri- 12 -

žaljku; jedva da se mogu sjetiti jedne koju nisam riješio. Ne stoga što bih bio osobito pametan ili neobiËno dobro obrazovan, nego su križaljke priliËno ograniËene i sve sliËe jedna drugoj. S, recimo, neizbježnom papigom arom, zaštitnim znakom križaljki, koja zaleprša u gotovo svakoj. Pa sam veÊ davno u priliËnoj mjeri izgubio interes za križaljke, samo bih uzeo pokoju tu i tamo, i to u sluËajevima akutne dosade. I sada sam ovaj izbor napravio iz dosade, kao što sam to veÊ prije vrlo Ëesto znao Ëiniti. Putovao sam mnogo i naËekao se letova, polazaka autobusa, vlakova. Aerodromske Ëekaonice i kolodvori svih vrsta postali su mi bliski gotovo kao moja dnevna soba. Tako bih u pustoši dugih Ëekanja odabrao neko lice i uËinio ga samom sebi zanimljivim. No ipak se tu nije radilo o bilo kojem licu, moralo je imati neki peËat, neki možda jedva vidljiv, ali ipak osobit znak, nešto Ëega najËešÊe vlasnica ili vlasnik nije bio svjestan. Mogla je to biti i neka gesta, recimo osobiti naËin zaglaivanja kose, ili opet dlan jako savinut u zglobu i otvoren nagore kao da pridržava neki nevidljiv predmet, a izmeu kažiprsta i srednjaka, kao da je zaboravljena, zataknuta cigareta. Znao sam što radim, to jest, znao sam da vlastitim trudom, svojom maštom, ja sâm upisujem još neka dodatna znaËenja i karakteristike koje su se stvarale iz moje potrebe da ih vidim, a jedva je bilo vjerojatno da ih osoba kojoj ih pripisujem uopÊe ima. Oslanjao bih se pritom na neke crte lica ili pokret tijela, na neki detalj koji bi onda postajao centar oko kojeg sam gradio strukturu imaginarne liËnosti. I nakon što sam, a to je došlo dosta brzo, postao posve svjestan tog mentalnog postupka, ipak me sve to i dalje zabavljalo i, dapaËe, nije me prestajalo uzbuivati; svakako, eﬁkasno je kratilo ili ubrzavalo tromo vrijeme. Ili još toËnije, unosilo je grau s kojom se moglo priliËno dobro zabaviti, graditi i dograivati sadržaj u prazan, neispisan vremenski prostor. Bijaše to pomalo nalik na elektroniËke igrice koje su ona djeca - 13 -

imala u rukama. Moja je igrica bila u mojoj glavi i time je broj moguÊnosti, za razliku i od najﬁnije elektronike, bio bezmjeran, neograniËen. Gledano izvana, najËešÊe bih ostajao na tom diskretnom motrenju i svojoj mašti, i to mi je bilo dovoljno jer pritom sam u mašti znao proživljavati neobiËno uzbudljive trenutke. Pamtim premnoga lica koja sam na taj naËin “susreo” i imao dubok, intenzivan mentalni odnos s njima, a da ona o tome ni najmanjeg pojma nisu imala, i ako bi se Ëak nekakvim Ëudom desilo da ih negdje ponovno sretnem, kod mene bi proradio osjeÊaj prepoznavanja i bliskosti. Naravno, znao sam da to nipošto ne bih pokazao, isto kao što to ne bi uËinili ona ili onaj drugi, od mene prepoznati, ali oni jednostavno stoga što me, iako su me možda Ëak i okrznuli pogledom dok sam ja tamo negdje, nekada imao svoj intenzivni odnos s njima, zasigurno nikada u životu nisu vidjeli. To jest, ako su me, kažem možda, i okrznuli okom, u centru za pamÊenje ta slika nije ostavila nikakav trag. Ponekad ih se, pa Ëak i nakon dugog vremena, intenzivno prisjetim, Ëak mnogo bolje no ljudı¯ s kojima sam uspostavio, pa ponekad i nastavio neki kontakt, s kojima sam možda i razmijenio pokoju reËenicu, pa Ëak i uzeo karticu s imenom i podacima za kontakt. Ponekad se to pretvaralo i u ono što zovemo poznanstva, a što obiËno znaËi sluËajne, rijetke susrete, kratke i ne osobito prisne pozdrave, kratka pitanja koja ne traže odgovore, dapaËe, svaki sadržajniji odgovor na takva pitanja bio bi gotovo nepriliËan. Ustvari, ovih drugih najveÊim se dijelom uopÊe i ne sjeÊam, pa me to mnogo puta dovelo u neugodne situacije, nakon kojih su se neki poznanici te vrste i uvrijedili te s pravom skinuli pozdrav. Ali bi, kako rekoh, ostajalo najËešÊe na promatranju sa sigurne distance i na tome da dogaanja prepustim iskljuËivo vlastitoj glavi. Kako rekoh, ponekad, uistinu vrlo rijetko, stupio bih u kontakt ∑ to i nije priËinjavalo neku teškoÊu, svi su ionako osamljeni na tim pre- 14 -

napuËenim mjestima ∑ i popriËao bih malo. Pritom bi se moja konstrukcija, fotorobot osobe koji sam izgradio od izmišljenih elemenata što nisu dolazili izvana, veÊ najveÊim dijelom ravno iz moje glave, uvijek nakon razgovora nekako presložila. Došli su neki drugi elementi, ne mnogo istinitiji od onih iz moje glave, no ovi su bili odaslani izvana, iz neke druge glave, i oblikovali neka druga znaËenja. Na kraju, kada bih zadovoljio svoju znatiželju, nacrtao bih novi, ne mnogo istinitiji fotorobot, tek s podacima, “istinom”, koja je dolazila iz glave vlasnika osobe. Na kraju te razmjene ono što sam primao i saznavao najËešÊe i nije bilo osobito motivirajuÊe i za kakvo dalje istraživanje, pa bismo se lijepo pozdravili i oprostili. I sada je ova žena prilazila nagnuvši glavu na stranu i okrznula me pogledom. Svakako je vidjela da i ja nju pozorno promatram, pa je jedva primjetno razvukla nelijepe, tanke i na uglovima ponešto zakrivljene i obješene usne na osmijeh. I ja sam namjestio dobar, prijazan osmijeh, pridigao se u stolcu i mahnuo joj da prie. Nikamo ne putuje, ispratila je prijateljicu. Ona je likovna pedagoginja. Slikarica. UËi djecu slikati, tako zarauje za život. U slobodno vrijeme opet slika. Strasno želi biti umjetnica, izlagati po velikim galerijama, otkup, slavu, novac. Novac prije svega. IspriËala mi je to u staccato reËenicama, kratkima, nepovezanima i bez interpunkcije, i bio sam pomalo iznenaen direktnošÊu njezinih misli. Odmah sam odluËio odgovoriti na isti naËin, a i nije bilo mnogo toga da se kaže, osobito ne atraktivno. “Vodim malu ﬁrmu, savjetovalište za osnivanje manjih poduzeÊa.” Prešutio sam da pišem. Nekako sam se, Ëudno je reÊi, sramio Ëinjenice da pišem. OsjeÊao sam se u svemu tome kao uljez u neËemu Ëemu ustvari ne pripadam. Želio sam pisati i objavljivati, imati publiku, ali ne biti književ- 15 -

nik. Ostati po strani i ne biti ništa od svega u što bih sam sebe doveo jednostavnim Ëinjenjem ili Ëak pukim bivanjem. “Firmu?” upitala je i pogledala me s podsmijehom koji nije krila. “Ali zato dobro zarauješ?” Da, naravno, kad veÊ radim tako nerazumljiv, po svoj prilici i dosadan posao, mora biti nešto što me u tome drži. Sigurno pristojno zaraujem. Ili ništa drugo ne znam raditi. “Ne, uopÊe ne zaraujem dobro. Stalno sam na rubu preživljavanja.” To “preživljavanje” bilo je malo previše dramatizirano, no nije bilo posve daleko od stvarnosti. Posao uopÊe nije išao dobro, ali samo stoga što ga nisam više volio raditi. Najgore je sa mnom bilo to što ništa više nisam želio raditi, za penziju sam bio daleko premlad, porodiËna ostavština, nažalost, nikada nije ni postojala, pa se nisam mogao time poslužiti. No koliko god me to brinulo, ništa nisam poduzimao, ali najvažnije je bilo odbijati misliti o tome, i to sam ne samo savladao veÊ i doveo do prave umjetnosti. Svaki dan koji sam pristojno preživio, digao se ujutro, doruËkovao, Ëitao novine, izvukao se od posla nekom isprikom i ništa ne radio, svaki taj dan bio je dobar. Rutina Ëini Ëuda: što manje zanimljivih dogaaja, što više ponavljanja trivijalnih stvari koje se i ne može pamtiti jer se odvijaju na istovjetan naËin svakog bogovetnog dana, to brže prolazi vrijeme. Dani postaju isti, doruËak, odlazak do duÊana, novine, listanje knjiga, druga kava, kasnije drugi Ëaj, ali ne više crni, neki blagi da se ne pokvari spavanje naveËer. Rijetko kratka šetnja do obližnje kafeterije, tu veÊ ima ljudi, moglo bi se nekoga i sresti, pokvarilo bi to rutinu, unijelo razdor i nemir u ništavilo dana. Teško mi je padalo Ëak i sjetiti se koji je dan u tjednu. - 16 -

Tako, samo tako dani su, kako se veÊ kaže, letjeli; i tjedni, mjeseci i godine s njima. Znao sam to po svome roendanu. Ne bih se još ni snašao u nekoj godini svojeg života, a veÊ me ostavila ta godina, bez osobitih utisaka, ustvari bez ikakvih, stopila bi se s prethodnima i nikako nisam znao odrediti kada su se neke stvari iz prošlosti dogodile. Jednom sam u nekom uredu trebao ispuniti neki formular i nikako se nisam mogao sjetiti koje sam godine diplomirao. Bilo je upravo neugodno, tri službenice gledale su u mene prvo snishodljivo, potom malo i preneraženo dok sam se ja vrtio na stolici u neprilici. O sutrašnjem danu meutim uopÊe nisam bio u stanju misliti. Inercija posla pogodovala je svemu tome i ja sam se mudro šuteÊi šuljao kroz sve to, strahujuÊi pomalo od trenutka kad Êe netko htjeti o tome razgovarati. Jer da je primijeÊeno, to je Ëak i meni bilo jasno. Meutim još su uvijek kolegice i kolege obavljali poslove kao da je sve u najboljem redu, sve više odraujuÊi i moje, i sve to omoguÊavalo mi je još jedan, pa još jedan dan, nekoliko tjedana, mjeseci Ëak, a to je veÊ bila prava lutrija. Imati pred sobom mirnih nekoliko mjeseci u kojima neÊu raditi ništa. Ni ruke nema lijepe, smijeh… grlen i hrapav kao u pijanca nakon cjelonoÊnog deranja, ponekad tiši i preduÊi alt, kao predenje kastriranog maËka. OËi su Ëudne. Nemirne i neuhvatljivih znaËenja. Ponekad apatiËno mirne i gotovo pospane, onda se bez vidljiva razloga razrogaËe i u njima bljesne nešto opasno, histeriËno, a odmah potom, naglo i bez prijelaza, zaiskre ﬁnim humorom. Na vrlo kratke trenutke pak mutno bljesne tuga i tada postaju djeËje, kao u napuštene male djevojËice. I sve to bez vidljiva povoda. Barem ga ja tada još nisam mogao ni naslutiti, niti sam imao ikakav interes da se bavim tim Ëudnim promjenama. Štoviše, bilo mi je zanimljivo jer sam odluËio da ima biti zanimljivo. Razgovarali smo još malo, ni o Ëemu. UopÊe - 17 -

se ne mogu sjetiti što je to bilo, ali se vrijeme konaËno razbilo u manje, podnošljivije dijelove, razbucala se dosada. Sjedila je tek vrškom stražnjice naslonjena na sjedište stolice, uspravnih lea i nervoznih ruku, stalno je nešto dodirivala ili pomicala po stolu. Onda je razgovor zamro. Gledao sam joj lice i pomislio da je nastupio onaj trenutak koji veÊ poznajem, kada tako sretnem nekoga u nekom bezvremenskom prostoru bez mjesta, kako sam znao namjerno Ëiniti, kada se sve što se ima reÊi svede na elementarno i potroši se brzo, u pola sata, popije se kapuËino i onda rijeËi postaju sporije, reËenice kraÊe i ne više smislene. Više se sugovornika ne gleda u oËi, a ni on ili ona nema interesa da se išta nastavi, nastanu laka nervoza i meškoljenje, i tu je kraj. Osjetio bih se tada odjednom umoran i nervozan, nestrpljiv da se taj besmisleni susret što prije okonËa i ljut na sebe što sam ga uopÊe i zapoËinjao. Prije sam u tim trenucima osjeÊao nelagodu spram sugovornika ili sugovornice, izmislio bih neku ispriku, Ëak bih išao tako daleko da bih obeÊao telefoniranje i javljanje kad se naem u njihovu gradu. Onda bih pokupio svoju ruËnu prtljagu, oprostio se prijazno i premjestio se za dva labirint-tunela i desetak duty-free-duÊana dalje. No u meuvremenu sam se navikao i sada se nisam pretjerano uzbuivao. Kao da su se stvari postavile na svoje mjesto, netko je ušao u moj prostor, netko koga sam ustvari sâm pozvao i uvukao u taj prostor na kratak trenutak iz tjeskobe Ëekanja i nepodnošljive osamljenosti. SliËilo je to igrama na automatima, poËetak igre, poËetna nespretnost, uzbuenje igre, signal na kraju “igra je završena, ako želite nastaviti, ubacite novËiÊ”. Tako smo malo šutjeli i gledali se, a ja sam veÊ prevrtao po džepovima u svojoj glavi u potrazi za novim “novËiÊem”. Odjednom sam je strašno poželio. Ni to nije bilo ništa neobiËno, nešto što nisam veÊ mnogo puta iskusio. Osamljenost putovanja nadoknaivao bih željom za seksom, - 18 -

prolaznom toplinom i bliskošÊu neke osobe, osamljenost tijela tražila je drugo tijelo u stranoj postelji, moglo je biti Ëak i na nekom manje prikladnom mjestu, u postelji i na mjestu kamo se više nikada neÊu vratiti. A te osobe i njihove tjelesnosti koje nisam poznavao niti sam imao vremena upoznati grlio sam sa strašÊu vjeËnosti. Hvatao sam ih se i volio ih iskreno i u tom trenutku htio ih zadržati zauvijek. “Ovdje je odvratno. HoÊeš li da prošeÊemo malo?” To nisam rekao ja. To je ona izgovorila. Bio sam zateËen. Nikako nisam želio to razumjeti baš onako kako sam priželjkivao. To se ne dogaa u stvarnosti, uvijek sam mislio i stoga sam odmah prihvatio prijedlog, tjerajuÊi se da mislim kako imam previše razigranu maštu i kako bih mogao ispasti glup ako to shvatim ikako drugaËije no kako je reËeno. Mjesto je doista bilo odvratno, s time sam se slagao, a i šetnja izvan aerodromske zgrade mogla bi biti mnogo prijatnija od terora beskrajnih nizova blještavih duÊana. I to je sve, nema niËega osim ili u pozadini toga, nikakvih drugih znaËenja. Napokon, ovakva reËenica, mislio sam i dalje, i ne samo mislio, znao sam to na temelju mnogobrojnih primjera, nastaje samo u muškim seksualnim maštarijama u kojima nas neka žena koju smo tek sreli pogleda poluzatvorenih oËiju i sjajnog osmijeha, mazno kaže par dvosmislenih ali pozivajuÊih rijeËi, pokaže divljenje prema nama i trenutnu žudnju pa nas odvede u krevet ili veÊ tako nešto. Pa onda to isto vidimo u ﬁlmovima i Ëitamo u romanima, u kojima se ionako zrcali ista ta maštarija koju muškarci vole, a pametnije joj se žene smiju ili su prema njoj skeptiËne. »itao sam nedavno o tome u nekom romanu. Dobrom, uostalom, ali nisam mogao povjerovati u priËu prema kojoj njega, potrošenog, proÊelavog profesora klasiËnih jezika, šezdesetogodišnjaka, jedna zanosna crvenokosa tridesetogodišnjakinja, za kojom se na ulici zadivljeno okreÊe sve muško, pa i žensko, - 19 -

da ga takva jedna mlaahna ljepotica, zbog nekog veÊ mnogo prozaiËnijeg razloga, posjeti jednog popodneva u njegovu domu, malo s njim proËavrlja i potom ga jednostavno uzme za ruku i odvede u krevet. I još na kraju, umjesto da se suzdrži i pokuša Ëitateljima ostaviti da se nekako s time snau i nose, piše dalje kako je to i njoj bio najbolji seks u životu. “Koješta! Osim ako joj to nije bio prvi seks u životu! Ako je tako, onda ni s njom stvari ne stoje baš najsjajnije. Samo da sam ne umislim tako nešto!” ponavljao sam u sebi kao mantru dok smo izlazili iz zgrade. I dok sam se tako još borio sa svojom željom i potaknutom maštom, uzela me za ruku i bez rijeËi odvela do natkrivenog, betonskog i mraËnog aerodromskog parkirališta. Ne znam zašto joj je bilo važno da odemo baš do njezina automobila i naslonjeni baš na njega vodimo ljubav. Sad, hoÊete li vjerovati ili neÊete, ja tu ništa ne mogu. Još dok se sve to zbivalo, sâm veÊ na neki naËin nisam vjerovao. Kasnije sam bio skloniji vjerovati da sam neobiËno živo i intenzivno sanjao. Tako mi je bilo lakše. Ovdje je prva kockica iz zdanja moga sistema razumijevanja svijeta i odnosa u njemu, cijelog mojeg bivanja, bila izvuËena. Nisam ni opazio da sam se zaljuljao, ustvari mislio sam da se ljuljam od uzbuenja i posvemašnje nestvarnosti cijelog dogaaja. I priznajem, prijalo mi je, kao što nam prija svako ljuljanje na blagom moru i bezopasnim valovima. Narastao sam, napuhao se od samopouzdanja, osjeÊao sam se nježno vladarski. I istovremeno ciËao u sebi od zadovoljstva, kao malo dijete.

- 20 -

- 170 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-145-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 174 -

- 175 -

U srcu suvremene Europe, na rubu velegrada, dvoje ljubavnika, dva sasvim oprečna lika, u svojim monolozima pokušavaju prodrijeti u tajanstvenu ljubavničku silu koja ih povezuje – od početne euforije slučajnog susreta i neodoljive seksualne privlačnosti do depresije zajedničkog življenja i tjelesne odbojnosti. Brutalan i istovremeno nježan, ali nadasve otvoren i napet, roman Meki trbuh jednoroga secira ljudsku seksualnost, našu maštu, društvene odnose, predrasude, ali ponajviše od svega snagu ljubavi i mržnje. Ovaj roman snažna je emocijama nabijena ljubavna priča o nestanku komunikacije između dvije osobe, o paradoksalnom gubitku povjerenja, o nedostatku iskrenosti, o sitnim i krupnim lažima kojima je protkan svaki ljubavnički zanos. Fascinantan roman Đurđe Knežević Meki trbuh jednoroga raskrinkava sve licemjerje društva, ali još i više tajna, skrivena lica svakog pojedinca.

69,00 kn