Sudbina obitelji Meijer

2

Charles Lewinsky

Sudbina obitelji Meijer preveo s njemačkog Andy Jelčić

Fraktura

3

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Charles Lewinsky Melnitz © Nagel & Kimche im Carl Hanser Verlag München 2006 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Andy Jelčić i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-204-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 754191

4

1871.

5

6

1 Nakon smrti uvijek bi se vraćao.

Posljednjega dana žalovanja, kada bi se gubitak razvodnio u svakodnevici, kada je bol već pomalo valjalo tražiti, poput uboda komarca koji je jučer još svrbio, a danas ga se gotovo više i ne može napipati, kada bi leđa zaboljela od sjedenja na niskim stolčićima bez naslona, kao što stari običaji sedam dana zahtijevaju od onih koji ostaju, iznenada bi se posve samorazumljivo pojavio. Neprimjetno bi s ostalim posjetiteljima ušao u sobu, ni po čemu različit od njih. Jedino ne bi sa sobom donio nikakvu hranu, bez obzira na to što je takva bila navada. U kuhinji su bili poredani lonci i pokrivene zdjele, poput počasne straže za umrloga. Došao bi praznih ruku, uzeo stolac, onako kako se to obično čini, ne bi izgovorio ni riječ ako ga ožalošćeni ne bi nešto upitali, ustao bi dok su izgovarali molitve i sjedao zajedno s njima. A kada bi se svi, mrmljajući riječi utjehe, polako opraštali, jednostavno bi ostajao sjediti, ponovno nazočan kao i uvijek prije. Njegov miris po mokroj prašini miješao se s drugim mirisima ožalošćene kuće, znojem, lojanicama i nestrpljenjem; ponovno je bio jedan od njih, žalovao s njima, opraštao se od samoga sebe, uzdisao svojim poznatim uzdasima koji su bili napola stenjanje, a napola hrkanje, zaspao bi obješene glave i otvorenih usta i ponovno je bio tu.

Salomon Meijer ustao je sa stolčića, s naporom se uspravio, kao da diže težak teret, četvrtinu krave ili vreću brašna, protegnuo se tako da su mu zapucketali rameni zglobovi i kazao: “Ajmo jesti.” Bio je

7

velik čovjek, širokih ramena, a nije izgledao snažan samo zbog toga što mu je glava bila premalena u odnosu spram tijela, glava znanstvenika na tijelu seljaka. Puštao je zaliske, koji su, po njegovu mišljenju, prerano posijedjeli. Ispod njih, uokviren bradom, splet popucalih žilica tvorio je dvije crvene mrlje koje su mu davale izgled pijanca, iako je vino pio samo uz obred kiduša, a pivo ili dva tek iznimno, za vrlo vrućih dana. Sve drugo stvara pomutnju u glavi, a glava je najvažniji dio tijela trgovca stokom.

Cijela mu je odjeća bila crna, ne u znak žalosti, nego zato što se ni u jednoj drugoj boji nije mogao zamisliti. Nosio je staromodni ogrtač od debele tkanine, a sada ga je, ne očekujući više posjete, raskopčao i pustio da padne iza njega, ne osvrćući se. Pretpostavljao je da će njegova Golda uhvatiti ogrtač, kao što je i red, i prebaciti ga preko naslona stolca. U tome nije bilo nikakve tiranije, nego tek samorazumljivost jasno razdijeljenih područja. Popravio je svilenu kapicu, što je bila suvišna gesta, jer godinama se nije pomaknula, budući da na glavi Salomona Meijera nije rasla neposlušna kosa. Već kao mladića prijatelji su ga zvali galehom, katoličkim svećenikom, jer ih je ogoljelo mjesto na glavi podsjećalo na tonzuru.

Na putu u crkvu trljao je ruke, onako kao što je to činio uvijek kada se približavao nekom obroku; kao da se počeo prati prije no što je stigao do vode.

Golda, supruga Salomona Meijera, morala je dići ruke iznad glave da bi stresla ogrtač. Bila je malena, prije čak i nježne građe, tako nježne da je u prvoj godini njihova braka nastala šaljiva navika, koju nitko izvana nije razumio, a ni primjećivao. Kada je Salomon početkom šabata izgovarao biblijski stih Eijšes hajil mi jimzoh, pohvalu domaćici, tada bi nakon prvih riječi načinio stanku i tražeći pogledao naokolo, kao da nije rekao “Tko nađe čestitu ženu”, nego “Tko će naći čestitu ženu?” Prije, rano se zaljubivši i oženivši, svakoga je petka navečer izvodio pantomimu. Pretjerujući s komedijom, tražio je svoju malenu, dražesnu ženicu, da bi je zatim, konačno je pronašavši, privukao k sebi i čak poljubio. Sada od toga nije ostalo ništa osim stanke i pogleda

8

i kada bi ga netko upitao zašto to radi, Salomon Meijer i sam bi se zamislio.

Golda se s godinama udebljala; u širokom stavu hrlila je kroz život, užurbana seljanka pri sjetvi, a haljinu s vrpcama od crne svile nosila je kao što vrč nosi omotač koji čuva toplinu, a crvenkasta tradicionalna vlasulja, iako izrađena kod najbolje vlasuljarke u Schwäbisch Hallu, sjedila joj je na glavi poput gnijezda. Poprimila je naviku da donju usnicu uvlači duboko u usta i grize je, što joj je davalo bezub izgled.

Salomonu se ponekad činilo kao da je u nekom trenutku – ne, ne u nekom, morao se ispraviti: kao da ga je nakon mukotrpnog, bolnog porođaja, nakon onih besmisleno provrištanih noći, mlada žena napustila, a njezino je mjesto zauzela postarija gospođa. No Goldi se zbog toga ništa nije moglo zamjeriti. Kaže se da tko pronađe čestitu ženu, s njom stječe vrijednost veću od najdragocjenijih bisera. On bi to izgovarao svakog tjedna, uz stanku i ogledavanje naokolo.

Ogrtač je sada visio preko kožnatog naslonjača u kojemu se Salomon nakon dugog dana na cesti rado odmarao, no danas ga je ponudio rabinu Rawu Bodenheimeru. Sada je stolce valjalo ponovno poredati, valjalo je napraviti red oko ujaka Melnitza, kojemu je brada dodirivala prsa kao mrtvacu.

“No? Gladan sam!” povikao je Salomon iz kuhinje.

Obično, ili uvijek onda kada domaćin nije bio odsutan zbog posla, kod Meijerovih se jelo u prednjoj sobi, koju je Mimi rado nazivala salonom, dok su je roditelji jednostavno, pošet, nazivali prostorijom.

Danas je tamo veliki stol bio povučen uza zid, tako da je šabatna svjetiljka visjela u prazno. Moralo se napraviti mjesta posjetiteljima, mnogo mjesta, jer Salomon Meijer u Endingenu je bio cijenjen, kao načelnik općine i rizničar fonda za siromašne. Tko je na simhes kod njega nazdravio čašicom trešnjevače, došao mu je i na šivu da mu iskaže počast, a i zato što se nikada nije znalo kada će ga netko zatrebati.

Salomon je to utvrdio ne zamjerivši ljudima.

Ovaj se put dakle jelo u kuhinji, gdje je Chanele pripremila sve.

Ona je bila siromašna rođaka, smatrali su ljudi u zajednici, iako ni

9

stare žene, najiskusnije u pogledu obiteljskih veza, nisu znale kazati kojemu bi ogranku stabla Meijerovih trebala pripadati. Prije gotovo dvadeset godina Salomon ju je donio s poslovnog putovanja u Alzas, kao zavežljaj koji je vrištao i bacakao se, zamotanu u marame poput strasbourške našopane guske. “Zašto bi je udomio ako nisu u rodu?” pitale su se stare žene, a neke od njih, kojima su ispali zubi, pa su zato o svima mislile samo najgore, značajno su kimajući glavom ukazivale na to da Chanele ima potpuno istu bradu kao i Salomon i da je moguće domisliti se zašto je u ono doba tako često putovao u Alzas.

U zbilji je stvar bila potpuno drukčija. Liječnik, goj, objasnio je Salomonu da je sin, kojega su morali isjeći na komadiće da bi ga izvadili iz majke, tako razderao Goldu da još jedan težak porođaj ne bi preživjela; neka bude zahvalan što ima barem jedno dijete, makar je djevojčica. “Zahvalite svojemu bogu”, kazao je kao da ih ima više, a svoje su nadležnosti razdijelili tako jasno kao službeni liječnik i veterinar.

Svatko tko je sposoban za praktično razmišljanje zna da jedno samo dijete traži mnogo više posla od dvoje, pa kada mu se na putu pružila prigoda – majka je umrla u porođaju, a suprug je zbog toga izgubio razum – Salomon ju je iskoristio. Bila je to tako praktična i nesentimentalna investicija kao kada netko jeftino kupi tele i hrani ga tako dugo dok se višestruko ne isplati kao krava muzara.

Tako Chanele nije bila prava kći, no nije bila ni sluškinja; ponekad bi s njom postupali na jedan, a ponekad na drugi način, nikome nije bila prirasla srcu, ali nikome nije bila ni na putu. Nosila je haljine koje bi sama sašila ili koje se Mimi više nisu sviđale, a kosa joj je bila smotana u mrežicu, kao kod udane žene. Tko nema miraz, ne mora ni lijepo izgledati. Kada bi se nasmijala, bila je čak lijepa, samo su joj obrve bile previše razmaknute, precrtale su joj lice onako kako precrtavamo račun kada je neispravan ili riješen.

Chanele je postavila kuhinjski stol. Nije trebalo ništa kuhati, jer da bi se ožalošćene poštedjelo upravo toga posla, na šivu se jelo donosi sa sobom. Unatoč tome u peći je gorjela jaka vatra, pucketave jelove cjepanice koje su brzo stvarale toplinu. Noć je još uvijek donosila

10

mraz, iako će se već za dva tjedna slaviti seder; te je, 1871. godine Pesah padao rano.

“No?” Kada je bio gladan, Salomon Meijer postajao je nestrpljiv. Sjedio je za stolom, s rukama lijevo i desno oslonjenima na ploču, onako kao kad mohel rasprostire pribor za obrezivanje. Već je bio obavio hamauzi, posuo je komadić kruha solju, blagoslovio ga i stavio u usta. Nije jeo dalje jer je držao do toga da svi zajedno sjede za stolom kada je on kod kuće. Sam je imao prilike jesti cijeli tjedan. Desnom je rukom bubnjao po ploči stola, pritom ritmično podižući zglob, onako kako to čine svirači kada slušateljima žele pokazati svoju vještinu. Prsti su mu plesali, no nije to bio veseo ples. Iz njega je, kao u krčmi, lako mogla nastati gužva.

Konačno je ušla Mimi, teatralnim sitnim koračićima koji su trebali pokazati koliko se žuri. Nepotrebno se još jednom presvukla, pa je sada nosila mišje sivi kućni ogrtač, malo predugačak, tako da se porub vukao po kamenom podu. “Ljudi”, kazala je. “Toliko ljudi! Zar to nije enervantno?”

Mimi je voljela birane izraze, kao i sve druge elegantne stvari, skupljala bi ih po gojskim knjigama koje je potajice posuđivala od Anne-Kathrin, učiteljeve kćeri, da bi ih poput zlatnog praha dodavala svakodnevnim razgovorima. Zbog nagnuća k otmjenosti nije joj bilo drago što je još uvijek zovu Mimi, dječjim imenom koje je odavno – “Ali zbilja, mama, odavno!” – prerasla. S petnaest godina (uz opasnost od oluje suza nije ju se na to smjelo podsjećati) ustrajala je u jednoj prigodi na Mimolette, a Salomon, nikada nesklon šali, nekoliko ju je dana doista tako zvao prije no što joj je smijući se otkrio da se u Francuskoj tako zove jedna vrsta sira. Otad se trudila da progura barem ime Miriam, kako se doista i zvala, no protiv stare obiteljske navike nije se moglo ništa.

Mimi je imala sve što ljepotica mora imati, besprijekornu bijelu kožu, pune usnice, velike smeđe oči, koje su svjetlucale uvijek pomalo vlažne, i dugu, blago valovitu crnu kosu. No iz nekog razloga – provela je sate ispred ogledala ne našavši za to objašnjenja – savršeni se poje-

11

dinačni dijelovi kod nje nisu doista slagali, onako kako juha ponekad unatoč savršenim sastojcima nije pravo ukusna. Nije dopuštala da se ta sumnja u sebe primijeti, pa se radije držala oholo i ophodila svisoka, tako da ju je majka već više puta upitala smatra li sebe biblijskom Ester i čeka li da izaslanici u potrazi za najljepšim djevojkama dođu u Endingen ne bi li je predstavili kralju.

Njih je četvero sjedilo za stolom. U općini je bilo i većih obitelji, no kada je Salomon Meijer tako gledao svoju, bio je vrlo zadovoljan onim što mu je Bog dao. Bilo je to vrlo praktično zadovoljstvo, temeljeno na spoznaji – a tko bi to znao bolje od trgovca stokom koji ide posvuda? – da su stvari po njega mogle biti i mnogo lošije. Kao i uvijek nakon šive, na stolu je bilo previše hrane. Čak u tri zdjele bila su tvrdo kuhana jaja, zatim je tu bila polovica šarana u hladetini, pa tanjur sa sleđom, malobrojnim i malenim, jer je crveni Moische bio sitničav čovjek, bez obzira na to što je iznad vrata dao naslikati naslov širi od cijele trgovine. Običaj je bio da se donesena jela jednostavno stave na stol, bez imena i zahvale, no znali su se uzorci na tanjurima, a po njima i kome pripada koje posuđe – kako bi se inače sutradan moglo vratiti vlasniku? Posuda s kiselim zeljem, što nije bilo teško pogoditi i bez slomljene drške, bila je od Feigele Dreifuss, koju su svi zvali samo mama Feigele, jer je bila najstarija u selu. Svake bi jeseni napravila dvije velike bačve kiselog zelja s borovicom, iako u njezinoj kući već odavno nije bilo nikoga tko bi ih mogao pojesti. Zato bi ga dijelila u svakoj prigodi, nosila ga rodiljama da ojačaju, a ožalošćenima da ih utješi.

Na komodi, umotana u novine i gurnuta u najdalji kut poput ukradena blaga, ležala je pletenica, prekrasan, makom posut berhes, koji će ujutro neopaženo iznijeti iz kuće i dati ga patkama i kokošima.

Poslao ga je Christian Hauenstein, seoski pekar, u čijoj su peći svi pekli kruh i grijali kugle za šabes, no, naravno, osobno nije došao. Bio je suvremen čovjek, slobodnih nazora, kako je rado naglašavao, a svojim je židovskim kupcima želio pokazati da ih cijeni i da prema njima ne gaji nikakve predrasude. Nitko mu nije imao srca reći da njegove kolače i pecivo ne smiju jesti jer nije košer.

12

No kome je potrebno pecivo kada je na stolu kolač od sira? A posebno kada je to legendarni kolač od sira koji je samo Sarah Pomeranz znala tako ispeći. Naftali Pomeranz, kojega po imenu nije bilo teško prepoznati kao pridošlicu, bio je doduše važan čovjek, mesar i službenik u sinagogi, šohet i šames, činilo se da u tim službama čak pokušava utemeljiti dinastiju, a njegov sin Pinchas, kojega je odgajao za nasljednika, znao je vrat životinje prerezati jednako precizno kao i otac, no za dobar glas kuće ipak je bila zaslužna Sarah sa svojim kolačem, remek-djelom, u tome su svi bili složni, “od kakvog ni Rothschild ne jede bolje”, a to je bilo najveće priznanje za koje je selo u kulinarskim pitanjima bilo sposobno.

Salomon je pokazao da mu daju još komad, pa je žvakao s užitkom, dok je Golda, koja nije bila načinjena za to da sjedi mirno, s usisanom donjom usnicom već nervozno razmišljala što bi trebalo prebaciti u koju zdjelu da bi se sljedećega jutra sve strano posuđe moglo oprano vratiti. Mimi se mučila s komadićem kolača, koji je viljuškom dijelila na sve manje polovice, praveći pritom diskretno zgađenu grimasu liječnika kojega njegovo zvanje sili na neugodan zahvat.

“Sutra u četiri moram krenuti iz kuće”, kazao je Salomon. “Cijeli ostatak kolača možeš mi zamotati za put.”

“Skoro cijeli ostatak. Komadić mora ostati za mene.” Chanele, čiji je nesigurni položaj u kući od nje učinio pažljivog promatrača, znala je točno kada si može dopustiti takve male drskosti. Salomon se dobro najeo, pa je dakle bio blaga raspoloženja.

“Dobro, neka bude, dio ostatka.”

Mimi je odgurnula razmrvljeni kolač. “Ne znam što svi vidite u njemu. Posve je ordinaire.” Izgovorila je to s tako zašiljenim ustima da je svima bilo jasno: u pitanju je francuski.

Golda je uzela tanjur, pogledala ga s neodobravanjem – “Razbacivanje!” govorio je njezin pogled – i stavila ga uz drugo posuđe koje će Chanele poslije oprati. “Kamo ideš sutra’”, upitala je supruga, ne iz stvarnog interesa, nego zato što čestita žena uvijek postavlja prava pitanja.

“U Degermoos. Mladi Stalder mi je poručio da želi sa mnom raz-

13

govarati. Mislim da znam o čemu. Ponestaje mu sijena. Nije mi htio vjerovati da je kupio previše krava za svoju lošu zemlju. Sada bi htio da ih kupim natrag. Ali ja neću. Što ću s kravama dok još nema trave?”

“I zato ideš tamo? Da ne bi napravio posao?”

“Ne ovaj posao. U Vogelsangu je jednom seljaku izbila zaraza među stokom, pa mu je ostalo previše sijena. To ću reći Stalderu, pa će se pokriti.”

“A što ti imaš od toga?”

“Danas ništa. Možda ni sutra. Ali prekosutra...”

Salomon je češkao bradu, zbog mrvica od kolača, ali i zato što je sobom bio zadovoljan. “U nekom će trenutku imati kravu na prodaju, i to takvu s kojom mogu nešto započeti. Učinit ću mu ponudu, a on će je prihvatiti, jer će misliti: ‘Židov s kišobranom je čestit čovjek.’

Tada ću napraviti posao.”

Stvar s kišobranom bila je ovakva: kad god bi Salomon Meijer išao naokolo, sa sobom bi nosio debeli crni kišobran, gore zavezan, pa se tkanina napuhavala poput torbe. Kišobran je rabio kao štap za hodanje, pri svakom koraku čvrsto bi ga ubadao u tlo, na blatnim putevima ili u snijegu ostavljajući prepoznatljivi trag, otiske dvaju debelih čavlanih potplata, a desno od njih niz rupa, pravilan poput onih što ih načini uredna seljanka dok sadi mahune. Posebnost kišobrana, o kojoj su ljudi govorili, bila je u tome da ga Salomon nikada nije otvarao, bez obzira na to kakvo bilo vrijeme. Čak i kada je lilo kao iz kabla, kao da je došlo vrijeme za novoga Nou i njegovu arku, Salomon bi samo jače navukao šešir, a kada bi postalo zaista užasno, zabacio bi skute ogrtača preko glave i nastavio hodati, oslanjajući se na kišobran i bodući tlo pri svakom drugom koraku, tako da se kiša za njim skupljala u nizu lokvica. Po tome su ga znali u cijelom Endingenu, zbog toga su ga i ismijavali, a da je, poput crvenog Moischea, naručio natpis, tada na njemu kao putokaz kupcu ne bi stajalo “Trgovina stokom Sal. Meijer”, nego “Židov s kišobranom”.

Salomon se s užitkom podrignuo, kao nakon velike gozbe za šabes, kada je pretjerano uživanje u jelu upravo bogougodno djelo, micva.

Mimi je napravila grimasu i nešto promrmljala, vjerojatno na francu-

14

skom, no u svakom je slučaju iskazivalo neodobravanje. Salomon je iz tabakere uzeo prstohvat duhana, frknuvši nosom, napravio je grimasu i na kraju kihnuo, glasno i s olakšanjem. “Sada mi nedostaje još samo jedna stvar”, rekao je i u očekivanju se ogledao naokolo. Budući da su svi nakanili dulje sjediti u kuhinji, Chanele je otišla u sobu po drugu petrolejku pa je iz jednog džepa pregače izvukla bocu od kamenine, a iz drugoga kositrenu kupicu te je oboje stavila pred njega.

“Izvodi čarolije poput endorske vještice”, kazao je Salomon zadovoljno, natočivši piće.

Zatim je razgovor u kuhinji zamro, onako kao što dijete iznenada zaspi usred igre. Chanele je u velikom smeđem drvenom vjedru prala posuđe; čulo se lupkanje kao da dolazi iz daljine. Golda je obrisane tanjure vraćala na policu, za svaki prešavši po nekoliko koraka, ovamo-onamo, kao u plesu bez partnera, uz koji je Salomon zatvorenih očiju mumljao neku melodiju, više od sitosti nego od nagnuća glazbi. Mimi je s predbacivanjem otresala nevidljive mrvice s kućnog ogrtača razmišljajući nije li ipak trebala odabrati neku drugu tkaninu. Ovu je uzela samo zato što ju je trgovac nazvao “golubinje sivom”, što je bila tako lijepa, blistava riječ. Golubinje siva.

U susjednoj kući, koja je zapravo bila ista kuća, neodijeljena požarnim zidom, no ipak druga kuća, jer tako je nalagao zakon, iznenada se začulo kucanje na vratima, nestrpljivo i žestoko, onako kao što se kuca kod primalje kada dijete dolazi na svijet, ili kod hevre, pogrebnog društva, kada ga netko napušta. U to doba dana u Endingenu se nije išlo u posjet, ni kod Židova, ni kod gojima. U drugoj polovici kuće, s vlastitim ulazom i stubama, da bi se zadovoljila zakonska forma, prema kojoj kršćani i Židovi ne smiju živjeti u istoj kući, živio je njihov kućevlasnik krojač Oggenfuss sa suprugom i troje djece. Bili su to mirni ljudi, ako im se pristupalo na odgovarajući način. Njegovali su dobrosusjedske odnose, što je značilo da su se obostrano dobronamjerno previđali. Smrt ujaka Melnitza, a i svi koji su im tijekom sedam dana dolazili izraziti sućut, kod Oggenfussovih su prošli vrlo savjesno neopaženi, zahvaljujući uvježbanoj sljepoći ljudi koji žive bliže jedni drugima nego što bi to zapravo željeli. Pa i sada, dok se događalo

15

nešto neobično, za endingenske prilike upravo senzacionalno, u kuhinji Meijerovih svi su se samo upitno pogledali i već je Salomon slegnuo ramenima i kazao “No!” – što je u ovom slučaju značilo otprilike: “Neka razvale vrata ako baš moraju, nas se to ne tiče.” Čuli su se koraci, nemir i komešanje, iz kojega bi znatiželjnik mogao zaključiti da netko tko je već otišao spavati traži svijeću i papir za pripaljivanje, ne bi li je užgao na žaru peći, i neku maramu kojom bi pokrio spavaćicu. Zatim je kapak udario o zid, zvukom tipičnim za rano jutro, a Oggenfuss je neljubazno, kao što to plašljivi ljudi čine u nepoznatim situacijama, upitao što je to tako hitno i kakav je to način da se ljude usred noći izvlači iz postelje.

Nepoznat, promukao glas, isprekidan neugodnim kašljem, odgovorio je nešto nerazumljivo. Oggenfuss, prelazeći iz dijalekta Aargaua na standardni njemački, odgovorio mu je. Nepoznati je ponovio rečenicu, u kojoj su se mogle razaznati riječi “molim” i “posjetiti”, no s tako neobičnim naglaskom da je Mimi sretno kazala: “Neki Francuz.”

“Psst!” frknula je Golda. S praznom je zdjelom stajala na otvorenim kuhinjskim vratima, na mjestu gdje je hodnik djelovao poput rezonantne kutije, tako da se, čak i bez posebne radoznalosti, čulo sve što se na ulici događalo. No izvana je dopiralo samo još kašljanje noćnog posjetitelja, Oggenfuss je još nešto dodao na kraju, i drveni se kapak zatvorio. Zatim se čulo gospođu Oggenfuss, riječi su bile nerazumljive, no ton im je bio nagovarajući. Nakon stanke zaškripale su stube, iako se pojedinačni koraci nisu čuli, kako to obično zvuči kada netko nosi papuče. Otvorila su se kućna vrata, a Oggenfuss je, patničkim glasom čovjeka prisiljenog na ljubaznost koju ne osjeća, upitao: “Dakle? Tko ste vi? I što hoćete?”

Stranac je prestao kašljati, no još uvijek nije odgovarao ništa. U kuhinji Meijerovih nitko se nije micao. Kada je Salomon poslije pripovijedao o tome, kazao je da mu se učinilo da je Jošua zaustavio mjesec nad dolinom Ajalon. Chanele je iz vjedra izvadila tanjur; krpa za brisanje posuđa ostala je na pola puta, a voda je kapala na kamene ploče. Mimi je buljila u čuperak svoje kose, koji je omotala oko kaži-

16

prsta, a Golda je samo mirno stajala, što je bilo najneobičnije od svega, jer Golda je inače uvijek bila u pokretu.

A tada se neznancu vratio glas; rekao je nešto što su svi u kuhinji razumjeli.

Izrekao je ime.

Salomon Meijer.

Chanele je ispustila tanjur iz ruke, njoj se takve stvari nisu događale nikada.

Salomon je skočio na noge, pojurio k vratima i otvorio ih, tako da su sada dvojica muškaraca stajala na malenom odmorištu, tri stepenice iznad svjetlucave, smrznute ulice, jedan u spavaćici, s noćnom kapom na glavi, vunenim pokrivačem preko ramena i svijećom u ruci, a drugi, iako bez kaputa, posve primjereno odjeven. Stajali su gotovo jedan pored drugog, jer oboja vrata kuće bila su jedna od drugih udaljena nepun metar. Oggenfuss je učinio pretjerano učtivi pokret, pri čemu mu je pokrivač skliznuo s ramena, i rekao formalnim tonom, koji je stajao u neobičnoj suprotnosti s njegovim polugolim stanjem: “Gospodin očito želi k vama, gospodine Meijer.” Zatim je nestao u svojoj polovici kućne veže i zalupio vrata za sobom. Čovjek na ulici počeo se smijati, zakašljao se i bolno presavio. Na slabom svjetlu, koje je dopiralo iz kuće, moglo ga se tek nejasno razaznati, vitku priliku koja je izgledala kao da nosi bijelu šubaru.

“Salomon Meijer?” upitao je stranac. “Ja sam Janki.”

Tek je tada Salomon uočio da ne nosi šubaru, nego zavoj.

2 Bio je to debeli, prljavobijeli zavoj od gaze, nestručno omotan oko glave, s nezavezanim krajem, koji je strancu visio preko ramena poput istočnjačke vrpce za odličje. Nabukadonosor iz ilustriranih biblijskih priča nosio je turban točno takvog oblika na onoj slici gdje mu Danijel tumači san. Jedino što je turban perzijskoga kralja bio ukrašen dijamantima, a ne krvlju. Otprilike prst duljine iznad desnoga oka,

17

po zavoju se razlila svjetlocrvena mrlja, no ako je ispod njega i bila svježa rana, činilo se da stranca više ne boli. Ispod ruba bijele tkanine probijalo se nekoliko crnih uvojaka. “Pirat”, pomislila je Mimi, jer u knjigama koje je potajno posuđivala pojavljivali su se i morski razbojnici.

Lice stranca bilo je usko, oči velike, a trepavice upadljivo duge.

Koža mu je bila opaljena suncem, kao kod nekoga tko mnogo radi na suncu, što je Salomona zasmetalo. Zima je bila tako duga da su sada, jer proljeće nikako da dođe, čak i seljaci bili blijedi. Na tamnom licu zubi su mu izgledali upadljivo bijeli.

Imali su dovoljno vremena da ga pogledaju, u miru su mogli proučiti crveno-crni kaputić njegove odore, čije se oznake nisu mogle pripisati nijednoj poznatoj jedinici. Čudili su se dvostruko svezanom žutom svilenom šalu, tako izazovno suprotstavljenom gruboj tkanini kaputića. Promatrali su njegove uske ruke, pokretljive, spretne prste, nevojnički njegovane nokte, pa su ono što su vidjeli mogli sebi pokušati protumačiti poput nejasnog stiha iz Biblije. Pritom je izgledalo kao da se svatko od njih služi drugim komentarom: Salomon je u strancu vidio torbara kojega se valjalo čuvati, jer je nešto htio; Goldu je podsjećao na sina, koji bi, da je Bog tako htio, sada imao upravo toliko godina kao i nenadani mladi gost; Mimi je odustala od pirata i odlučila se za istraživača, svjetskog putnika koji je već sve vidio i još će mnogo toga vidjeti. Chanele je bila zabavljena kuhinjskim poslovima i činilo se da je rješenje ove zagonetke pale s neba ne zanima; jedino je crta njezinih obrva bila viša no inače.

Posjetitelj nije čekao da mu se ponudi stolac, nego je sam odabrao mjesto za stolom, leđima toliko blizu peći da se Golda uplašila da će se opeći. Ali ne, odgovorio je, kada se netko jednom tako smrzne kao on, onda mu više ništa ne može biti odveć vruće.

A zatim je jeo. I to kako!

Još prije nego što je bila pristavljena voda za čaj, bez puno pitanja posegnuo je za gojskim berhesom, neopranih ruku i bez blagoslova trgao je komad po komad veličine šake, halapljivo ih gutajući. Nastavio ga je proždirati i kada mu je Salomon objasnio zašto taj komad nije košer,

18

u pohlepi se zagrcnuvši, zakašljavši i ispljunuvši napola sažvakane komadiće na stol. Čak je i Mimin golubinje sivi kućni ogrtač dobio mrvicu, a ona ju je obrisala prstom i zatim, dok su svi ostali gledali u neobičnoga gosta, brzo gurnula u usta.

Od tvrdo kuhanih jaja nije ostalo ništa, šaran je nestao, isto tako i sleđ, a čak je i lonac s kiselim zeljem mame Feigele, koji bi tjedan dana mogao hraniti obitelj s mnogo djece, bio ispražnjen više od polovice.

Golda je u nekom trenutku upitno pogledala supruga, a on je rezignirano kimnuo i kazao: “No, dobro.” Golda je otišla u malenu prostoriju, u kojoj je prozor iza rešetke uvijek bio malo otvoren, izvukla zamotuljak koji je upravo tamo bila spremila, stavila ga pred stranca na stol i razmotala krpu. A on, iako je već bio pojeo više od cijele pobožne desetine nakon posta, gledao je u kolač koji je ispekla Sarah tako oduševljeno kao djeca Izraela prvu manu u pustinji.

Zatim je i kolač nestao do posljednje mrvice. Čovjek je odložio pribor za jelo, no čašu koja se isparavala od vrućine držao je tako čvrsto da je bilo jasno kako se još uvijek nije uspio zagrijati. Chanele je pripremila posebnu mješavinu koju su u ovoj obitelji nazivali čajem tehias hameijsim, jer je taj napitak, kako se govorilo, mogao probuditi mrtve: u kamilici rastopljen kristalni šećer s medom i klinčićima te ozbiljnim dodatkom rakije iz Salomonove privatne boce. Stranac je pio u velikim gutljajima. Počeo je pripovijedati tek nakon što je ispraznio drugu čašu.

Govorio je jidiš, kao i svi ostali. Nije to bio spretni, muzikalni jezik istoka, nego njegov tromi, seljački oblik, uobičajen u Alzasu, u kneževini Baden i, naravno, ovdje u Švicarskoj. Melodija je bila malo drukčija – mnogo elegantnija, pomislila je Mimi – no nisu imali teškoća pri razumijevanju.

“Ja sam dakle Janki”, kazao je čovjek, čiji se kašalj, izgleda, smirio.

“Vjerojatno znate za mene.”

“Možda.” Trgovac stokom nikada prerano ne kaže ni “da” ni “ne”.

Salomon je poznavao mnoge Jankije, ali nijednoga posebno.

“Dolazim iz Pariza. Odnosno: ja sam iz Guebwillera.”

Salomon je odmaknuo stolac, što je, a da toga nije bio svjestan,

19

činio uvijek kada bi ga neki posao počeo zanimati. Pariz je bio vrlo daleko, no Guebwiller mu je bio poznata veličina.

“Zar se nije sin tvojega ujaka Jossela oženio u Guebwiller?” upitala je Golda. “Kako se ono zvao?”

Na njezino iznenađenje, na pitanje je odgovorio stranac. “Schmul”, rekao je. “Moj se otac zvao Schmul.”

“Zvao”, rekao je, a ne “zove se”, pa su, prije no što su jedan drugome počeli upadati u riječ, svi promrmljali blagoslov Sucu istine.

“Vi ste...?”

“On je...?”

“Koji ujak Jossel?”

Prema dobrom, starom židovskom običaju, ujak nije jednostavno očev ili majčin brat. I mnogo dalji rođak može biti ujak; važno je stablo, a ne pojedina grana. Salomon nije doista poznavao tog ujaka Jossela, no činilo mu se da se sjeća sitnog, vižljastog čovjeka koji je na nekoj svadbi plesao tako dugo dok trubača nisu zaboljele usnice. No u to doba Salomonu je bilo petnaest ili šesnaest godina, kada se zanimamo za najrazličitije stvari, a ne samo za nepoznate rođake koji doputuju na svadbu da bi onda ponovno nestali.

“Koji ujak Jossel?” upitala je Mimi još jednom.

“Bio je sin ujaka Chajima, kojega također ne poznaješ”, pokušao je objasniti Salomon. “Njegov otac i moj pradjed bili su braća.” Nakon stanke je dodao: “Mislim da je tako. No ja nisam mama Feigele.” A to je trebalo značiti: “Ako želiš znati nešto više, pitaj nekoga tko nema pametnijeg posla nego da se cijeli dan bavi obiteljskim stablima.”

“Mišpohe, dakle rodbina.” Mimi je zvučala neobično razočarano.

“Ali vrlo daleka mišpohe”, kazao je Janki i nasmiješio joj se.

“Ima lijepe bijele zube”, pomislila je.

“Moj otac Schmul Meijer”, objašnjavao je Janki, “zapravo je iz Blotzheima...”

“Točno!” kazao je Salomon. “...pa se preselio u Guebwiller jer je moja majka tamo imala krčmu, u koju su prije svega seljaci rado zalazili. U Guebwilleru je svaki tjedan sajam. Zapravo: krčma je, naravno, pripadala djedu, no on se

20

radije bavio znanošću, pa kada se kći udala, prenio je sve na mladi par.

Uvijek bih ga vidio u glavnoj prostoriji kako sjedi za svojim stolom uz prozor, s velikom mapom pred sobom. Proučavajući je, mrmljao je sebi nešto u bradu, pa sam kao dječak mislio da zna izvoditi čarolije.”

Glas mu je ponovno postao hrapav, pa mu je Chanele brzo natočila punu čašu.

“No nije bio čarobnjak”, pripovijedao je Janki nakon što je iskapio napitak. “Kada je 1866. izbila epidemija kolere, pisao je amulete i vješao ih iznad vrata. Jedino što bolest vjerojatno nije znala čitati njegov rukopis.”

“Umro je”, kazala je Golda, i to nije bilo pitanje.

“Svi su umrli.” Janki je prstom miješao sadržaj čaše zureći u nju kao da na svijetu ništa ne može biti zanimljivije od vrtloga skuhanih cvjetova kamilice. “Unutar tri dana. Otac. Majka. Djed. Starac se najdulje branio. Ležao je na postelji širom otvorenih očiju, ne trepnuvši.

Vjerojatno je mislio da mu anđeo smrti ne može naškoditi sve dok ga gleda u oči. No na kraju je ipak trepnuo.” Načinio je stanku i dodao, još uvijek ne dižući pogled s čaše: “Još se uvijek sjećam mirisa njihovih postelja. Kolera ne miriše po ružama.” Otresao je kapljicu s prsta, onako kako se to čini prigodom sedera, kada svatko odvoji deset kapi od blagdanskog vina da se ne bi odveć radovao zlima koja su snašla Egipćane.

“Mogla sam imati sina njegove dobi”, pomislila je Golda. “A on je već mogao biti siroče. Blagoslovljen bio Sudac istine.”

“Nemaš braće ili sestara?” upitala je. Bilo je to prvi put u ovoj kući da ga netko oslovi sa “ti”, a ne sa “vi” kao nekog stranca.

“Nije lako biti jedinac”, odgovorio je Janki, a Mimi je kimnula i ne primjećujući da je to učinila. “Odnosno: nije to baš ni teško. Odgovoran si samo za sebe i to je dobro.”

Mimi je opet kimnula.

“Svi su očekivali da nastavim voditi krčmu. Još mi nije bilo ni dvadeset godina, a cijeli sam život trebao točiti rakiju, prati čaše, brisati stolove i smijati se pričama pijanih seljaka. To nisam htio. No

21

s druge strane to je bilo ono što su mi roditelji ostavili. Ako je to bilo dobro za njih – tko sam ja da želim nešto drugo?”

“Ali ti si odluku donio?”

Janki je odmahnuo glavom. “Drugi su odlučili za mene. Više nitko nije dolazio u krčmu. Previše je ljudi umrlo u toj kući, pa za praznovjerne ljude tamo više nije bilo bejušev. Za nju sam dobio razumnu cijenu, ne posebno dobru, ali ne posebno nisku, pa sam s tim novcem otišao u Pariz.”

“Zašto u Pariz?” upitala je Chanele, koja je do tada samo šutjela i slušala.

“Znaš li za neki bolji grad?” uzvratio je pitanjem, prekriživši ruke iza glave i zavalivši se unatrag. “Zna li itko za bolji grad?”

Na to pitanje nitko u kuhinji nije znao odgovor.

“Htio sam se maknuti iz Guebwillera. Želio sam ostvariti nešto što će me spasiti od toga da se ikada moram onamo vratiti. Nešto posebno, rijetko.”

“Istraživač”, pomislila je Mimi, “pirat.”

“Htio sam otići tamo gdje su majstori. Onako kao što neki ljudi idu u Litvu ili Poljsku zato što tamo poučava neki rabin kojega žele slijediti. Jedino što ja nisam tražio rabina.”

“Nego?”

“Krojača.”

Da je Janki rekao “živodera” ili “grobara”, razočaranje oko stola ne bi bilo veće. Krojač je možda bio najsvakodnevnija stvar koju su poznavali, krojača je bilo na svakom uglu, i njihov je susjed Oggenfuss bio krojač, slabašni kratkovidni čovjek koji je po cijeli dan sjedio za stolom i dopuštao da mu supruga zapovijeda. Krojač? I zato je išao u Pariz?

Janki se nasmijao vidjevši njihova zbunjena lica, nasmijao se grohotom, tako da je ponovno počeo kašljati, a na licu mu se pojavila grimasa. Kraj poveza na glavi držao je ispred usta poput maramice, a drugom je rukom pokazivao da mu uliju još čaja. Kada se napadaj primirio, nastavio je govoriti tihim, opreznim glasom, onako kao što se na iskrenutu nogu staje s oklijevanjem.

22

“Oprostite, molim vas. To je od hladnoće. I od gladi. Ali barem sam još uvijek živ. Odnosno: otkad sam ovdje, živim čak odlično. Što sam vam htio ispripovijedati?”

“Krojač”, rekla je Mimi, približavajući se toj riječi kao da je vruća.

“Naravno, krojač u Parizu, morate znati, nije jednostavno netko tko šije hlače uvijek po istom kroju, ili tko kod suknje razmišlja koliko materijala može zadržati za sebe. Jasno, takvih ima također, i to mnogo. No oni na koje mislim, oni pravi, to je nešto posve drugo. To je kao... kao...” U potrazi za odgovarajućom usporedbom, ogledao se po kuhinji. “Kao izlazak sunca u usporedbi s ovom jadnom petrolejkom. To su slavni umjetnici, shvaćate. Velika gospoda. Oni se kupcima ne klanjaju. Sami ne uzimaju iglu u ruke. Za to imaju druge.”

“Krojač je krojač”, rekao je Salomon.

“Možda u selu. Ali ne i u velikom gradu. Ne u Parizu. Ne”, podigao je glas, onako kao što to čini molitvena skupina, minjan, kada nakon spomena imena Božjega svi trebaju odgovoriti blagoslovom, “ne kada se netko zove François Delormes.”

Nitko u ovoj kući nikada nije čuo za Françoisa Delormesa.

“Radio sam kod njega. Bio je najbolji, knez među krojačima. Netko tko sebi može dopustiti da čak i caru kaže ne.”

“No”, kazao je Salomon, koji je po navici postajao nepovjerljiv kada bi mu netko kakav posao odveć hvalio, “nije valjda bio baš car.”

“Došao je njegov sluga. Osobni sluga Napoleona Trećeg. Došao je gospodinu Delormesu i naručio frak. Za cara. Duboko plavi frak izvezen srebrom. A Delormes će: ‘Ne.’ ‘Zašto ne?’ pita ga sluga. A Delormes odgovara: ‘Plavo mu ne stoji.’ Nije li to predivno?”

“Nije valjda bilo baš tako.”

“Bio sam nazočan! Imao sam u ruci uzorak tkanine koju je odabrao sluga.”

“Duboko plavi”, rekla je Mimi tiho. Zvučalo je još otmjenije od “golubinje sive”. “Vi ste dakle krojač?” Chanele, koja je sve vrijeme stajala, također je sjela za stol. “Kakav krojač?”

“Nikakav”, odvratio je Janki. “Uskoro sam uvidio da nisam za to stvoren. Možda i imam potrebnu spretnost, ali nemam strpljenja.

23

Nestrpljiv sam čovjek. Po cijeli dan šav, pa još jedan šav, pa još jedan šav, svi točno iste duljine – nije to za mene. Ne, radio sam u skladištu tkanina. Bio sam nazočan kada bi dolazile mušterije. Pokazivao sam im uzorke, bale tkanine. Imali smo takav izbor... Samo šantung svilu smo imali u više od trideset različitih boja.” “Šantung svila”, razmišljala je Mimi, znajući da joj se u životu više neće dopasti nijedna druga tkanina.

“Mnogo sam pritom naučio”, rekao je Janki. “O materijalima. O modi. A prije svega: o ljudima koji sebi mogu priuštiti oboje. I oni su mene počeli prepoznavati. Polako sam postajao netko. Jedan me nagovarao da se osamostalim. Htio mi je posuditi novac za to. Na kraju sam unajmio malu trgovinu i mali stan. A onda sam učinio veliku pogrešku.”

“Pogrešku?” upitala je Golda sva uplašena.

“Vratio sam se u Guebwiller po nekoliko komada namještaja koje sam ostavio kod jednog prijevoznika. Radovali su se mojemu dolasku.

Srdačno su me primili. Zagrlili su me i više me nisu puštali, svinje jedne!” Sve je vrijeme govorio prigušeno, no posljednje je riječi viknuo tako glasno i gnjevno da je Golda bojažljivo pogledala prema zidu iza kojega je obitelj Oggenfuss već odavno spavala.

“Kako lijepo da si ovdje”, kazali su. Jankijev se glas ponovno posve utišao, no u njemu je bilo nešto što je Mimi, uz ugodnu jezu, natjeralo da pomisli: “Kada bi morao nekoga ubiti, otrovao bi ga.” “‘Čekali smo te’, rekli su mi. ‘Na popisu si’, kazali su. Imali su dovoljno vremena da na popis utječu. Nije bilo nikoga tko bi se za mene zauzeo, tko bi podmitio pravog čovjeka u pravo vrijeme. Bio sam na popisu, a protiv popisa se nije moglo ništa. I tako sam, umjesto da otvorim trgovinu u Parizu, s dvadesetak drugih upućen na hodnju u Colmar i postao sam vojnikom. Dvadeseti korpus. Druga divizija. Četvrti bataljun Gornjorajnske pukovnije.”

Postoje vina koja se nakon što se bačva otvori moraju brzo popiti, jer inače će se ukiseliti. Tako dugo dok je otvor zapečaćen, drže se godinama, no kada se jednom otvore... Jankijeva je priča izvirala iz

24

njega, a kao kod nečisto tiještenog vina po njoj je plivala neka nečistoća koja je čovjeku mogla zagorčati osjećaj žeđi ili radoznalosti.

Pripovijedao je o obuci, “tisuću puta isto, kao da sam malouman, idiot, ili me takvim treba učiniti”, o hodnjama koje njegove otmjene gradske čizme nisu dugo izdržale, “kada noge omotaš u krpe, treba ih prije toga namočiti urinom, to je dobro za žuljeve”, o časničkim konjima s kojima se postupa bolje nego s novacima, “a to je zato što se konji ritaju”. Pripovijedao je kakav je to osjećaj kada se nekoga ugura među ljude s kojima nema ništa zajedničko, kako ih se mora mirisati, osjećati i podnositi, kako valja slušati njihove šale u kojima se on uvijek pojavljivao kao karikatura, jer “njihova druga najdraža tema bilo je jelo, a treća najdraža Židovi”.

No čak i onda kada je pripovijedao o stvarima tako odbojnima da se Mimi morala stresti, kao netko kome jaka rakija pali grlo, ali on ipak zna da će mu sljedeći gutljaj prijati bolje, pa onaj idući još bolje, čak i onda kada je opisivao doživljaje pri čijemu je prikazu Golda nehotice pružala ruku, kao da ga od njih mora udaljiti i dati mu utočište, pa čak i kada je naznačio postojanje iskustava kakva se vjerojatno ne mogu izbjeći kada mladi muškarci žive zajedno na tako malom prostoru – Chanele je podigla obrve, a Salomon je izrekao opominjući “No!” – čak i tada njegova je priča još uvijek imala neki prizvuk čežnje, sjećanja na doba koje doduše nije bilo dobro, no ipak je bilo bolje od onoga koje je uslijedilo. A svi su znali što je to bilo. Čak i u Endingenu, gdje su valovi svjetske povijesti još samo umorno udarali o obalu, o ratu se znalo sve što je bilo važno, čulo se u zarobljavanju i svrgnuću cara s vlasti, o velikoj bici 1. rujna u kojoj je palo stotinu tisuća Francuza – a Janki je u njoj možda sudjelovao, doživjevši užase toga dana i izbjegavši smrt tek čudom, pravim nes min Hašomajim.

“Ne”, kazao je Janki uza zvuk za koji se nije znalo je li smijeh, kašalj ili jecaj, “u Sedanu nisam bio. Nas novake to više nije zahvatilo.

Još smo morali položiti zakletvu. Caru. Ili domovini. Nečemu. Jedan je prastari pukovnik vrlo visokim, kreštavim glasom izgovarao zakletvu umjesto nas, jedan od onih koji moraju iskriviti leđa unatrag da

25

od pustih odličja ne padnu na nos. Ondje gdje smo mi stajali postrojeni nije se razumjelo ništa. Ja sam se dakle u nešto zakleo, a nisam imao pojma u što.” Ovaj se put jednoznačno nasmijao, no ne na ugodan način. “Da trgujemo kravama”, mislio je Salomon, “odlučio bih da tu neću kupiti.”

“Ne znam što bih učinio u bici”, rekao je Janki. “Vjerojatno bih pokušao pobjeći.”

“Ne”, mislila je Mimi. “Ne bi to učinio.”

“Ali do toga nije došlo. Samo smo stalno hodali. Nikada nisam saznao je li to bilo od Nijemaca ili prema njima. Samo hodnja, hodnja, hodnja. Jednom petnaest sati u komadu, da bismo na kraju završili u istom selu odakle smo krenuli. Šest sati onamo i devet sati natrag. Bez hrane. Više i nismo hodali, nego puzali na dvije noge. No neprijateljskog vojnika nisam vidio. Nisu za nas imali vremena. Bili su odveć zabavljeni time da dobiju rat. Kada nam je stari pukovnik ptičjega glasa, oberbalmerages sa zakletve, kazao da je sve gotovo, legli smo na tlo poput mrtvih muha, odveć iscrpljeni da ustanemo i slušamo ga. A on je rabio tako lijepe, domoljubne riječi. Ako mu je bilo za vjerovati, kapitulacija je bila trijumf. Pa zašto ne? Zašto bi čovjek uopće ratovao ako poslije ne može biti junak? I ja ću svojoj djeci jednom pripovijedati da sam se borio kao lav.”

Svi su bili učtivi i nisu postavljali ono pitanje. No i pogledi koji nešto izbjegavaju mogu bosti poput igala. Chanele je brisala suhi tanjur da bude još suši, Golda je sisala donju usnicu, a Salomon je bio jako zabavljen neposlušnim čuperkom brade. Samo je Mimi zaustila “Otkuda...?”, no zastala je na pola i prešla rukom preko čela, upravo ondje gdje je na Jankijevu prljavobijelom turbanu bila krvava mrlja.

“Zavoj”, upitao je. “A to, zavoj.” Pružio je ruku elegantnom gestom koja na nešto poziva, kao mladi princ koji u nekom od Miminih romana lijepu služavku moli za ples. “Možete li mi pomoći, mademoiselle?” obratio se Chanele. Čvor je još odriješio sam, no onda je ona odmotala zavoj, polagano i brižno, onako kako se prije čitanja odmata Sveto pismo sa svitka. U

26

kuhinji je sve bilo tako tiho da su se svi trgnuli kada je prva kovanica pala na pod.

Samo se Janki nije micao. “Moji dragi ratni drugovi svašta pokradu”, rekao je. “Čovjek se mora domisliti dobrom načinu da sakrije svoj mali imetak.”

“Pirat”, pomislila je Mimi.

“Lopov, ganev”, pomislio je Salomon.

Još je jednom novčić zazvonio na kamenom podu, a zatim je Chanele već spremno skupljala novčiće iz zavoja čim bi se ukazali. Na kraju je, poredana na stolu, ležala otkovana francuska povijest, Luj XV. kao debelo dijete, Luj XVI. kao debeo odrasli čovjek, krilati duh revolucije, Napoleon kao grčka bista, Luj XVIII. s pletenicom, Louis Philippe s lovorovim vijencem i Napoleon III. s nakovrčanom bradom.

“Krv na zavoju je prava”, kazao je Janki. “No, srećom, nije moja.”

A zatim je, sada jednako svjež koliko je pri dolasku bio iscrpljen, pripovijedao kako su nakon primirja ponovno krenuli u hodnju i hodali, hodali, hodali, kako najprije nitko nije znao kamo idu, jer im nitko od nadređenih nije ništa objasnio – “drže te neobaviještenim, jer inače nitko ne bi ostao u vojsci” – da bi se onda postupno proširile glasine da njihov general, koji nije uspio dobiti rat, želi pobijediti barem u porazu, da nije riječ o tome da se Nijemce pobijedi, nego samo još o tome da im ne padnu u ruke, kako su na kraju, potpuno iscrpljeni, prešli granicu i smiješno ponosno po cesti prekrivenoj snijegom još jednom odlučno stupali pred švicarskim vojnicima – “Zapravo su oni bili jadna skupinica, a mi ipak cijela vojska” – kako su puške postavili u uredne piramide, sve po osam, kako su časnici smjeli zadržati bodeže, naravno, kako su uzvišena gospoda uopće jedni s drugima postupali korektno i upravo prijateljski, svejedno je li riječ o zarobljeniku ili onome koji zarobljava – “Ako baš ne pucaju jedni na druge, odmah su velika mišpohe.” Opisivao je, a oči su mu se pritom zasjajile, kakav je okus imala prva juha, kako su je još kipuću grabili iz velikoga kotla, a nitko nije htio pričekati ni minute, pa su

27

opekli usta i ipak bili sretni, kako se jedan švicarski vojnik – “Nosio je odoru, no govorio je poput civila” – ispričavao, doista ispričavao da im ne mogu ponuditi ništa bolje od gomile slame na štalskom podu – “Kao da smo inače spavali u perinama, sa svilenim noćnim kapicama na glavi” – kako su u logoru konačno imali vremena da se odmore, kako su spavali, jednostavno samo spavali, noć i dan i još jednu noć.

Govorio je sve brže, kao kada na blagdan pomirenja posljednju molitvu izgovaramo sve brže, jer je vrijeme posta već pri kraju i jelo čeka, opisivao je kako logor i nije bio logor, nego jednostavno neko selo, snijegom zameteno seoce u jurskom kantonu, gdje su se stražari dosađivali jednako kao i zarobljenici, kako su počeli razgovarati, a jidiš mu je pritom bio koristan, kako se sprijateljio s vojnikom iz Murija, koji je s njim želio iskušati svoj nemušti francuski; oponašao ga je vrpoljeći se poput zabavljača gostiju na svadbi, pokazivao je kako je ovaj za njim ponavljao riječ po riječ, ne osjetivši uopće melodiju – “Kao da pleše menuet u klompama” – nasmijao ih je, ali ga je to ipak zasmetalo, nije dao da ga prekidaju, isto kao što ni prije pri jelu nije trpio smetnje, svoju je priču izgovarao poput molitve u kojoj je svaki dio već tisuću puta ponovio; kako je vojnik od njega tražio tri zlatnika, no na kraju je popustio na jedan, kako mu je čak napisao kojim putem da ide, od jednog većeg mjesta do drugog, kako je jednostavno bilo išetati između patrola, zato što ili nisu računali s pokušajem bijega ili im je bilo svejedno – “Jedan više ili manje, nema veze” – kako je zatim hodao, hodao i hodao, najprije noću, no uskoro i danju, kako je spavao u sjenicima, a jednom i u psećoj kućici, stisnut uz psa čuvara, koji se smrzavao kao i on, kako je neuspješno prosio kod nepovjerljivih seljaka koji ga nisu htjeli ni pozdraviti, kako je u jednoj prigodi, na sajmu u Solothurnu, nešto i ukrao, smeđi kolač punjen kremom od badema, nešto najbolje, najbolje, najbolje što je ikada u životu probao, kako je “Endingen” za njega bila čarobna riječ, svih tih beskonačnih dana, kako se njome ohrabrivao, kako je plakao, samo tako, od sreće, kada mu je netko rekao da ide još samo do sljedećeg mjesta i bit će na cilju, kako je imao osjećaj da mu se suze smrzavaju na licu, kako je konačno stigao, promrzao do kostiju i iznemogao od gladi, a onda mu je goj

28

otvorio vrata i na njega vikao, no kako je sada ovdje i želi tu ostati, kod svojih rođaka, zauvijek.

“Zauvijek?” pomislio je Salomon.

“Zauvijek”, pomislila je Mimi.

3 Sljedećega je jutra Janki imao vrućicu.

Prehlada, tek privremeno potisnuta uzbuđenjem protekle večeri, vratila se s dvostrukom silinom, ako je to uopće i bila prehlada, a ne, Bože sačuvaj, upala pluća ili nešto gore. Salomon je već u rano jutro, ne vidjevši još jednom svojega gosta, krenuo u Degermoos, pa je trima ženama preostala briga o bolesniku.

Postelju su pripremile u potkrovnoj sobici i sada je ondje ležao, užarena tijela, a ipak cvokoćući od hladnoće. Oči lišene pogleda bile su mu širom otvorene, no kada bi nečija ruka prešla iznad njih, zjenice ne bi pratile pokret. Pokatkad bi suhi kašalj potresao Jankijevo tijelo, kao da mu netko nepoznat iznutra udara o grudi. Usnice su mu drhtale, kao kod prerano rođena djeteta koje želi zaplakati, no za to još nema snage, ili u starca koji je već potrošio sve suze što mu ih je život darovao.

Sobica je bila tamna i zagušljiva. Ovdje gore, gdje bi inače, u najboljem slučaju, prenoćio neki prosjak, nije bilo pravog prozora, nego tek jedan otvor koji se mogao otvoriti da bi unutra prodrlo malo svjetla i zraka. No napolju je bilo užasno hladno, bio je to jedan od onih ledenih dana u kasnu zimu kada svaki dah zasijeca u grlo, a Janki se, prema Goldinim riječima – me nešume! – već dovoljno nasmrzavao.

Otvor je dakle ostao neotklopljen, pa su, da bolesnika ne bi ostavili u potpunome mraku, morali zapaliti drhtave svijeće, koje bi se svaki put umalo ugasile kada bi se na malom prostoru pokretala suknja.

Praktično nastrojena Chanele predložila je da ih se stavi u čaše, no protiv toga je Mimi glasno prosvjedovala, a kada je Chanele htjela čuti neki razuman razlog za to, Mimi bi brisala suze odbijajući svaki od-

29

govor. Neizgovorljivi razlog, što je Golda doživljavala istovjetno kao i njezina kći, bio je, naravno, taj da bi takve svijeće izgledale poput onih koje se pale u spomen umrlih na njihov smrtni dan.

Među svijećama na starom noćnom ormariću – jedna mu je noga nedostajala, pa su morali podmetnuti komad drveta – uokviren drhtavim plamenom stijenja ležao je Jankijev žuti šal u koji je Golda zavezala njegov novac, sve kraljeve, careve i duhove revolucije. Izbjegavala je pogled u tom smjeru, jer dok je u ruci držala tešku hrpicu, kroz glavu joj je prošla misao koje se još uvijek stidjela. “Dovoljno za levaju”, pomislila je, “dovoljno za pogreb.”

U nastojanju da učine nešto za Jankija tri su se žene gurale ispred njegove postelje, rame uz rame. Chanele mu je mokrim ubrusom pažljivo skidala bijele naslage koje su se stalno stvarale na njegovim usnicama, kao kod novorođenčeta koje se podriguje od kiselog mlijeka. Golda mu je pokušavala utočiti gutljaj mlačnog čaja, a on mu je samo niz bradu tekao u okovratnik. Trag tekućine na trenutak bi zasvjetlucao na njegovoj vrućoj koži, a onda bi ponovno nestajao.

Mimi je donijela češalj, svoj vlastiti, i već mu je treći put micala kosu s mokrog čela.

Janki je iznenada progovorio.

To je više bilo mrmljanje, usmjereno prema unutra, a ne prema van, govorio je sam sebi da bi se na nešto podsjetio ili da bi to zaboravio. Riječi nisu mogli razumjeti, iako su se sastojale od samo nekoliko slogova, stalno i stalno istih.

“Izgovara molitvu”, kazala je Golda, ne želeći misliti koju bi molitvu težak bolesnik vjerojatno mogao izgovarati.

“Možda je gladan”, rekla je Chanele.

“Pššš”, ušutkala ih je Mimi sagnuvši se tako nisko nad bolesnika da ju je njegov miris, nepodnošljivo čist i malo kiselkast poput tijesta za kruh, tako okružio da ju je posve zarobio. Uho je približila njegovim ustima, ali nije osjećala dah, samo je čula francuske riječi, ali nerazumljive, koje su je učinile besmisleno ljubomornom – tuđinski razgovor u koji nije bila uključena. “To ne znači ništa”, rekla je glasnije no što je bilo potrebno. “Nema nikakvog smisla. Bolestan je, treba

30

mu mir i zapravo mu ne pomaže ako se mi ovdje gužvamo.” Rekavši to, izjurila je napolje. Čuli su se njezini koraci na stubama, a dvije su se druge žene, poznajući Mimi cijeloga života, trebale samo pogledati da bi sebi potvrdile da će se Mimi zaključati u sobu i da se sljedećih sati neće pojavljivati.

“Idem ja onda do Pomeranza”, rekla je Golda nakon stanke. Kada čaj Tehias Hameijsim nije pomagao, rado bi u borbi s bolestima svih vrsta uporabila svoje najjače oružje: mesnu juhu, tako krepku da bi pola kile mesa bilo dostatno za jedan jedini tanjur. Obično bi poslala Chantal šohetu Pomeranzu da donese komad rebrica, no ovaj je put pomislila kako bi joj kratka šetnja na hladnom zraku koristila. Razbistrit će joj glavu, jer je bila posve omamljena zagušljivim zrakom.

“Brini se za njega dok ne dođem”, naložila je Chantal već na vratima.

Oslobođena Goldine brige nalik na kvočkinu, a tako i Mimine nepraktične prevelike revnosti, Chanele je najprije otvorila krovno okno – ni u vrućici, kazala je sama sebi, pod debelom se perinom čovjek ne može smrznuti – i ugasila svijeće, a zatim je sjela na postelju sa zdjelom razvodnjenog octa, sustavno mijenjajući hladne obloge čija je zadaća bila da vrućicu povuku u noge, a odatle van iz tijela. U jednom se trenutku, u borbi sa strancem u grudima, Janki tako naglo prevrnuo da je perina pala na pod. Koža na nogama bila mu je bljeđa od one na licu, a spolni ud bio mu je dugačak i tanak.

Francuske riječi, koje je učestalo ponavljao, a poslije ih se nije mogao sjetiti, bile su dva stiha jedne pjesme, o bubnjaru koji udara takt marša i gavranima koji sjede na drveću i čekaju.

U selu noć vidi mnogo toga i još više čuje. O noćnom se posjetu sigurno već govorkalo i Golda je znala da će svatko koga susretne postavljati pitanja, neki riječima, a većina, još ljubopitljivije, bez riječi.

Nije dakle otišla ravno u Marktgasse, nego okolo preko Mühlewega, uz rijeku, pa uz mikve, kupalište, gdje u to doba vjerojatno neće sresti nikakvu poznanicu. I malena livada, gdje rijeka Surb opisuje blagi luk, a na ravnim se stijenama rublje dade tako dobro oprati, na ovoj će hladnoći biti pusta.

Hodala je brzo, kratkim, uvijek malo gegavim korakom, poput

31

patke koju netko tjera štapom, a ona se ipak ne može odlučiti da poleti. Vjetar je s drveća skidao komadiće leda; pogađali su Goldino lice poput tankih iglica, a bockavi joj je bol bio ugodan jer je kupnju pola kilograma mesa za juhu uzdigla do razine poslanja punog spremnosti na žrtvu. Tamo gdje su ulice postajale sve uže, a lijevo i desno čekale su je kuće radoznalih prozora, crnu je maramu stisnula oko glave i zaista uspjela stići do trgovine Naftalija Pomeranza, a da joj se nitko nijednom nije obratio.

Naftalija nije bilo. Samo Pinchas, sin na kojega je Pomeranz bio tako ponosan, pazio je na dućan, visok, nespretan momak, suh poput oca, rijetke brade i s velikom rupom gdje mu je nedostajao zub i u koju je, kada bi se zbunio, gurao jezik. Stajao je uz prozor, s krpom u jednoj i knjigom u drugoj ruci, vjerojatno je počeo čistiti trgovinu da bi onda ponovno utonuo u svoje štivo. Kada mu se Golda obratila, pretjerano se uplašio, ispustio knjigu, nekako je još uspio uhvatiti, morao se sagnuti za krpom i na kraju je rekao da je otac otišao u Schul, u sinagogu, ne bi li pripremio svitke Tore za bogoslužje na Pashu, pa bi bilo bolje da ona dođe još jednom malo kasnije, jer to ne može predugo potrajati.

“Nije čudo da s dvadeset pet godina još uvijek nije oženjen”, pomislila je Golda. Ne, odgovorila je strogo, ne može doći kasnije, kod kuće ima bolesnoga gosta kojemu je potrebna krepka juha, i to što je prije moguće.

“Zaista bih rado otišao po oca, zaista bih”, rekao je Pinchas i gotovo počeo mucati, “ali mi je izričito zapovjedio da u trgovini...”

“Ajde, trči!”

Ušla je Sarah Pomeranz, žena koja je kolačem od sira posramila Rothschildova slastičara. Iako je cijeli život provela u kuhinji, bila je mršava poput supruga i sina. Ruke do iznad zglobova pune brašna bile su kod nje gotovo dio svakodnevne odjeće, pa ih je, prije no što je Goldu mogla pozdraviti kako treba, morala prvo obrisati o pregaču.

Zatvorila je vrata trgovine za Pinchasom – “Tko može trebati meso usred tjedna?” – i rekla svojim zapovjednim načinom: “Popit ćete sa mnom šalicu kave, bez velikih ceremonija, što imamo, podijelit ćemo.”

32

Golda, koja se od svih uzbuđenja pomalo loše osjećala, rado je prihvatila poziv, bez obzira na to što je znala da je u pitanju jednaka količina znatiželje kao i gostoprimstva. Tko tajne zadržava za sebe, ne stječe prijatelje.

Dok je Sarah stavljala punu šaku zrnjevlja u mlinac za kavu i, da bi pokazala koliko cijeni ovaj posjet, tome pridodala još pola šake, Golda je započela svoje izvješće. “Star je poput mojega sina”, rekla je, jer je ponekad, posebno u situacijama koje bi joj uskovitlale osjećaje, dijete koje nije smjelo preživjeti vidjela pred sobom kao odraslog muškarca.

“Kažu da je, navodno, stranac.”

“Da, Francuz.”

“A kako je došao k vama?”

“On je mišpohe mojega supruga.”

“Ah, mišpohe”, ponovila je Sarah, kao da je time sve objašnjeno, a i bilo je. “A kako se zove?”

“Janki. Janki Meijer.”

Sarah je veliku zdjelu s tijestom stavila na pod da napravi mjesta na stolu i privukla stolac za Goldu. “Navodno nosi vojnu odoru, kažu.”

“Bio je vojnik.”

“Ranjen?”

“Ne, nije mu se – boruh Hašem! – ništa dogodilo.”

“Ali ima povez na glavi. Tako kažu.”

“Nosi ga samo... za svaki slučaj.” Ništa, primijetila je Golda, čovjeka s drugim ne povezuje tako kao zajednička tajna.

Dok je njezina domaćica okretala ručicu mlinca, tek vrhovima prstiju, kao da na taj način može utišati zvuk, Golda je ispričala ono što je znala o Jankiju. Pritom je morala – kada čovjek inače ima prigodu da ispriča takvu avanturu? – malo i pretjerati, jer kada je kava bila poslužena, mnogo kave, malo vode, kao što je običaj kod posebno cijenjenih gostiju, Sarah je sjela sa šalicom ispred sebe uz sljedeće riječi: “Zamislite... nije stariji od mojega Pinchasa, a već je preživio Sedan!” Začuo se zvuk židovskog čuđenja, dugi sssss, pri čemu je glavu pomicala lijevo-desno, tako da se činilo kako se taj ton utišava.

33

“Nije čuo ni jedan jedini pucanj”, pokušala ju je ispraviti Golda. “Čak ni čuo? U takvoj bici? Bog nekoga zaista ponekad čudesno štiti!” Budući da je suprugove dužnosti za šames uvijek gledala i kao vlastite, dodala je: “Bit će pozvan da pristupi Tori i izgovori molitvu zahvale.”

Golda nije prosvjedovala. Postoje priče snažnije od zbilje. Osim toga joj je godila pomisao da je Janki, kojega je u mislima već nazivala svojim Jankijem, junak, a osim toga: hodati dok noge ne prokrvare i dijeliti kućicu sa psom – je li to manje junački od sudjelovanja u bici?

Već se radovala trenutku kada će on oporavljen pri čitanju Tore stajati usred sinagoge na almemoru i izgovarati molitvu zahvale. Tko ima više razloga od njega da izgovori molitvu zahvale za preživljene opasnosti?

Ona će ga pritom gledati iz ženskoga dijela sinagoge i reći drugim ženama: “Bez Goldine juhe, Bože sačuvaj, ne bi preživio.”

Pile su kavu, crnu i s mnogo šećera, a Sarah je pocrvenjela od ponosa kada joj je Golda ispričala kako je Jankiju, zaštićenom od Boga, prijao njezin kolač od sira, kako nije ostao ni komadić, pa je čak skupio i mrvice i polizao ih s dlana. “Uklapa se u naše selo”, kazala je Sarah iz najdubljeg uvjerenja, a Golda je sebe, na vlastito iznenađenje, čula kako izgovara ono što još nije pravo ni promislila: “Da, ostat će ovdje.

Smjestit ćemo ga kod sebe. Nema više nikoga na svijetu osim nas.”

U tom je trenutku ušao Naftali Pomeranz. Rado bi bio čuo sve novosti, no poslali su ga u trgovinu da odreže meso. Sarah je ustrajala na tome – “To je najmanje što možemo učiniti!” – da Golda mali zavežljaj kući ne nosi sama, nego da je Pinchas otprati. Konačno, bogougodno je djelo učiniti nešto za bolesnika, micva, a osim toga će to njezinom sinu biti zadovoljstvo, “zar ne, Pinchasiću?”

Pinchas je tako protegnuo korak da je Golda sa svojim kratkim nožicama morala gotovo trčati da bi hodala usporedo s njim. Jednom ili dvaput iz čiste je uljudnosti pokušala razgovarati s mladićem, hvalila ga je jer, kako čuje, obećava da će jednoga dana kao šohet postati uspješnim očevim nasljednikom, no nije uspijevala od njega izvući ni jednu jedinu suvislu rečenicu. Tek kada su stajali pred vratima dvojne kuće, a on joj je predao zavežljaj, iznenada je izgovorio: “Abraham

34

Singer vas sigurno često posjećuje, zar ne?” Okrenuo se i otrčao, ne očekujući odgovor. “Čudno”, pomislila je Golda. “Zašto ga zanima je li se ženidbeni posrednik već javio Mimi?”

Još dok se mesna juha kuhala – možda je i sam miris, koji se protezao cijelom kućom, učinio svoje – Janki je zaspao. Disanje mu je, iako popraćeno tihim, papirnatim šuštanjem, bilo tako mirno, a čelo mu je bilo mnogo manje vruće, tako da mu je Chanele obrisala noge, pokrila ih i na prstima se išuljala iz sobice.

Janki je sada bio posve sam. Ujak Melnitz sjedio je na praznom stolcu ispred postelje i nešto mu govorio.

“Spavaš”, kazao je. “Misliš da ti se više ništa ne može dogoditi, jer si sada kod nas. Ali to nije točno. Ovdje nije drukčije nego drugdje.

Nigdje nije drukčije.

Posljednji su put stvari tako daleko došle prije deset godina. Da, ovdje u Endingenu. Trebali smo dobiti neka dodatna prava. Ne baš kao kršćani, ali već gotovo kao ljudi. Zato su nam razbili prozore. I ne samo prozore. Može se dogoditi i to da kamen padne na nečiju glavu. Mala je Pnina sama kriva. Trebala je brže pobjeći. Ili postati nevidljivom. Mnogo bi nas više voljeli kada bismo bili nevidljivi, o da.

Nitko nije bio kriv, jer nitko u tome nije sudjelovao. Nitko poznat.

Tako su se dogovorili. Bilo je dogovoreno i to da se sve dogodi bez pripreme. Jednostavno voljom naroda. U trenutku.”

Ujak Melnitz zatvorio je oči, kao netko tko mukotrpno naučenu lekciju izgovara samo zato da bi bio siguran da je nije zaboravio.

“A početkom stoljeća smo ovdje u Endingenu imali šljivarski rat.

Mali rat. Živimo u malenoj zemlji. U to doba su Švicarsku zauzeli Francuzi. Napoleon. Ali rat nije vođen protiv njega. Teško da bi se on bojao njihovih štapova. Borili su se protiv nas. To je jednostavnije.

Odavno su nas naučili da se ne branimo.

Naziv šljivarski rat došao je odatle što je drveće u to doba bilo puno zrelih šljiva. Rado pričekaju dok ne završi žetva. Prije toga imaju previše posla. Poslije im treba neko mjesto kamo mogu odnijeti svoju snagu.

35

Ima i još jedan naziv, rat vrpci. Zato što su pretučenim trgovcima oteli šarene vrpce. Oteli su i druge stvari, no vrpce smo poslije vidjeli, pričvršćene na kaputiće. Na rukave i šešire. Baš kao odličja. Da pokažu da su u tome sudjelovali. Ponos. Poslije imaju samo dvije mogućnosti, da budu ponosni ili da se stide. Onda su radije ponosni.

Jedan iz sela, načelnik općine – zvao se Guggenheim, kao krčma – pokušao je s njima razgovarati. Pogreška. Tko razgovara, čovjek je, a oni ne žele da budemo ljudi. Zato što se čovjeku lice ne smije probosti vilama, tako da zubac prođe kroz obraz i izviri na drugoj strani.

Zato što se čovjeka ne može ismijati kada takav pokušava nešto reći, a ne može, jer mu je jezik razderan. Zato što se čovjeka ne može udariti mlatom po tjemenu samo zato da bi prestao urlati. Šljivarski rat, da. Nazvali su to ratom, jer je ta riječ od njih načinila junake. Uvijek su junaci kada krenu na nas.”

Janki je zatvorio oči. Na prsima mu se pokrivač samo još neznatno dizao i spuštao, poput broda koji je uplovio u luku i samo se još izdaleka sjeća valova. Jedna mu je ruka ležala pored glave s dlanom prema gore, kao da čeka poklon.

“Misliš da si sada na sigurnom”, kazao je Melnitz. “No nema sigurnosti. Kada je pao na pod, više se ne mičući, jedan mu je čizmom stao na glavu. Jedan kojega su djevojke voljele zato što ih ni nakon boce vina nije hvatao protiv njihove volje. Jedan koji je znao svirati razne melodije na češlju i listu presavijenom preko njega. Jedan koji je još na brzinu brao maslačak za kunića kojemu je trebao slomiti šiju.

Drag čovjek.

Stao mu je čizmom na glavu i pritisnuo mu lice u prašinu, jer drukčije ne bi mogao izvući vile. Alat je skup, a vile nisu bile njegove.

Da je bio sam, ispričao bi se dok je to činio. Bio je pristojan čovjek, o da. Ali nije bio sam. Nikada oni nisu sami.

Nema sigurnosti”, kazao je Melnitz pripovijedajući još jednu priču, i još jednu. Nije žurio, kao netko tko treba ispuniti mnogo vremena.

Onako kako se izgovara Šmonesre na velike blagdane, još jedan dodatak i još jedan. “Ponekad viču”, kazao je, “a ponekad šapću. Ponekad

36

dugo šute, pa pomislimo da su nas zaboravili. No ne zaboravljaju nas.

Vjeruj mi, Janki, ne zaboravljaju nas.”

Miris juhe ispunio je cijelu kuću, onako kao što pripovijedaju da tamjan ispuni crkvu.

4 “Konji?”

Salomon nije Jankija rado poveo sa sobom. Kao prvo, ljudi koji su još jučer bili bolesni trebaju ostati kod kuće, a drugo... Drugo Goldi nije mogao reći. Njegova je supruga ovog s neba palog rođaka prigrlila toliko bez zadrške kao Mimi prije više godina mače koje je neki seoski momak htio utopiti, a ona ga je uz opasnost, koja se povećavala svakim ponavljanjem priče, spasila iz Surbe. Upravo kao onda, ni sada nikakvi argumenti ne bi donijeli ploda, a Golda pogotovo ne bi prihvatila stvarni razlog njegova odbijanja: Salomon nije vjerovao Jankiju. Bio je to samo osjećaj, neki unutarnji mrmor, no Salomon je već počešće izbjegao loš posao zato što je više vjerovao svojoj nutrini nego glavi. Ali daj to objasni ženi!

Tako je dakle popustio, ne zbog Jankijevih molećivih očiju, čak i ako su se na njegovu upalom licu učinile velikima kao kod bređe krave, nego da bi imao mir. Čak mu je posudio kaput, svoj vlastiti stari kaput koji je oblačio uvijek kada je znao da će cijeli dan provesti po stajama.

Ljutio se – “No, sigurno miriše na ljubičice!” – što Janki frkće nosom i tešku tkaninu prezrivo ispituje prstima, onako kao što trgovac žitom drobi jalovi klas. Posudio mu je i čizme, ne, poklonio; zašto odgađati velikodušna djela koja se nužno moraju dogoditi? “Lijepo je”, kazala je Golda, “što se tako zanima za tvoj posao. Tko zna, možda će se jednom kasnije time baviti.” A Salomon, suprotno poslovici da je bolje jednom crveniti nego sto puta zeleniti, nije odgovorio ovako: “Krojač kao nakupac stoke? Da kravama može uzeti mjeru za jahaće hlače?”

37

Išli su jedan uz drugog, Salomonov je kišobran ostavljao trag od rupa, a Jankijeve su ih čizme, stalno zaostajući nekoliko koraka, gazile i zatrpavale. Bio je prvi topao dan u godini; proljeće je, tek otopljeno, kapalo s drveća na kojemu su ptice tako revno vježbale cvrkutanje kao da su im kljunovi sve one mjesece bili smrznuti. U Salomonu Meijeru nije bilo ni traga romantike, tu riječ nije čak ni znao, a ipak bi mu se upravo danas činilo ispravnijim da su šutke prolazili šljapkavim jutrom.

No Janki je govorio. Još uvijek oslabljen vrućicom, teško je držao korak i govorio. Zastao je da bi došao do daha, potrčao nekoliko koraka, što mu je još skratilo dah, i govorio dalje. Salomon nije hodao brže no inače, no ni sporije. Išao se u staji unajmljenoj od seljaka u Mattenu sastati s mesarom Gubserom, koji će doći točno kao i uvijek.

Janki je svakako želio ići s njim? No dobro, neka. Ako je svoju jedva vraćenu snagu želio potrošiti na brbljarije, umjesto da je štedi za hodanje, njegova stvar.

Kada je one večeri došao k njima, Janki je govorio poput dječaka koji nakon prvoga dana u hederu dolazi kući i svima mora ispripovijedati o strahovima koje je doživio kod nepoznata učitelja. Sada je njegov slap riječi, isprekidan kratkim dahom, imao nešto od nadritravara koji na tržnici hvali lijek koji je sam pripremio, dobar protiv glavobolje, zubobolje i ženskih tegoba; obećava zajamčeno ozdravljenje kada bi pacijent samo tri tjedna, svakoga dana točno u isto vrijeme, uzeo pripravak – znajući da će za tri tjedna biti daleko, na nekom drugom sajmu i da se za godinu dana ili čak za pola godine svako obećanje zaboravi.

“Konji? A što bih ja s konjima? Moj su posao krave.”

“Da”, rekao je Janki, “to mi je jasno, ali treba isprobati i nešto novo.”

“Zašto?”

“Da bi se napredovalo. Monsieur Delormes je stalno izmišljao nove krojeve. Široke suvratke. Uske suvratke. Nikakve suvratke.” “‘Nikakve’ mi se sviđa. Jer krave ne nose hlače.” Kod Golde se sa šalama morao suspregnuti, ali Salomon Meijer nije volio da neki dar ostane neiskorišten.

38

“Sada bi bilo dobro vrijeme za konje.”

“To znaš kao vojnik ili kao krojač?”

“Znam to od čovjeka iz Murija s kojim sam u logoru razgovarao na francuskom.”

“Neki trgovac konjima?”

“Učitelj.”

“U konjskoj školi?”

Sa svojim seljacima Salomon sebi nije smio dopustiti ironiju. Utoliko ga je više sada zabavljalo ovo nadmudrivanje. Čak je razdragano zavrtio kišobran oko ruke, onako kako to nedjeljom čine zaljubljeni seoski momci sa štapovima za šetnju.

“Nešto mi je ispripovijedao”, kazao je Janki. “Tajnu, ali mi ju je odao, jer je bio ponosan na to što je znao sve pripadne riječi. Odnosno, skoro sve.”

“No?” Janki, naizgled zainteresiran jedino za čistoću svojih novih starih čizama, oprezno je obišao baricu. Netko drugi ne bi ni primijetio da time samo želi prikriti posljednje oklijevanje prije odluke, no onaj tko je obavio mnogo kupnji i prodaja krava nauči čitati takve znakove.

“No?” upitao je Salomon još jednom.

Janki je zakašljao, iako ga kašalj više nije mučio. Zatim je zastao.

“Mogli bismo zajedno obaviti taj posao.”

“Trebao sam jednostavno ići dalje”, kazao je Salomon sebi poslije.

“Jednostavno ići dalje i ne slušati ga. Tako bi mnoge stvari ispale drukčije.”

No nije išao dalje. Također je zastao i upitao: “Kakav posao?”

“Konji”, odgovorio je Janki sa smiješkom koji je Salomonu bio onoliko nesimpatičan koliko bi se Mimi dopao. “Prodat ćemo konje koje nemamo.”

Posao koji je predlagao Janki dok su stajali sučelice između voćki s kojih je kapalo, koji mu je prerevno objašnjavao kada su ponovno krenuli jedan uz drugoga, polaganije nego prije, koji je hvalio šarlatanski rječito, kada su, stigavši prebrzo na cilj, još jednom zastali gestikulirajući, taj je posao bio zamišljen ovako:

39

Francuski časnici – “kojima smo još morali i čizme čistiti, iako su rijetko makar i samo jednom nogom doticali tlo – svi ti poručnici, kapetani i pukovnici nisu hodali u zarobljeništvo, nego su ponosno projahali granicu, sa svježe namazanim uzdama, svoje su konje, značajno bolje hranjene od pješadije, koja se mukotrpno vukla, još jednom potjerali uz postrojene švicarske vojnike tako da su poskakivali i kasali postrance, ne bi li pokazali: ‘Nismo došli kao poraženi, imamo snage napretek, a da smo htjeli, mogli smo sve učiniti i drukčije.’”

Zatim su – “A mi budale smo to dopustili, barem prvoga dana” – zaplijenili sve mirisne bale sijena koje su premoreni vojnici već bili rasprostrli u udoban ležaj; slama je bila za postrojbe, a sijeno za konje.

U prvome tjednu još su ih i izjahivali, uvijenih leđa i s uzdama olabavljenim između prstiju u rukavicama, no onda je ponestalo sijena, o zobi da i ne govorimo, i na kraju su konji još samo stajali u stajama, ako je to uopće bilo moguće, jer su neki jednostavno ostali pod vedrim nebom, vezani u duge redove; pokušali su zapaliti velike lomače da bi ih malo ugrijali, no dim ih je samo učinio nemirnima i spremnima da grizu.

“Ima među njima nekoliko lijepih životinja”, rekao je Janki, “to su prije svega privatni časnički konji, no većinu je, naravno, dala vojska, konje iz pivovara i od kočijaša, s kojima se ne može pobijediti u preskakanju lovačkih prepona, ali se mogu izvlačiti topovi iz blata.

Stotine konja, hrana za mesare.”

“No?” ponovio je Salomon i u taj jedan slog bila je umotana cijela molitva, droše, koja je objašnjavala stih: “Trgovcu stokom, kojega zanimaju jedino krave, ne bi trebao govoriti ništa o konjima.”

“Sada dolazi ono što još nitko ne zna”, kazao je Janki i uhvatio Salomona za rukav. Bio je to znak bliskosti koji si ni Golda nije dozvoljavala. “To bi moralo što dulje ostati tajnom da nitko drugi na taj način ne napravi posao. No onaj učitelj obučen kao vojnik odao mi je tajnu. Odlučili su da sve francuske konje prodaju i time pokriju dio troškova držanja zarobljenika. Održat će se velika dražba u Saignelégieru.”

“I?”

40

Janki se zabuljio u Salomona, začuđeno i sažalno, onako kao što gledamo nekoga kome smo postavili zagonetku, a on još uvijek traži rješenje iako mu je pred nosom. “I?, pitaš? Na tržištu će biti toliko konja da cijene u Švicarskoj moraju drastično pasti. Trčat će s njima za nama, samo da kupimo.”

“Nećemo ih kupovati.”

“Hoćemo. Nakon što ih prije toga prodamo.”

Zatim je Salomonu još jednom podastro svoj plan, onaj koji je osmislio u zarobljeničkom logoru, on, Janki Meijer, posve sam, jedini misleći čovjek među samim bezvoljnim, apatičnim čekačima, plan koji mu je davao snage na dugoj hodnji Švicarskom, koji ga je grijao u smrdljivoj psećoj kućici, koji ga je izvukao iz vrućice poput čeličnog užeta, zato što se nije smjelo gubiti vrijeme, ni jedan jedini dan, zato što je prilika bila tu i neće se vratiti.

Mesaru će, najbolje odmah majstoru Gubseru, s kojim je Salomon imao dogovor, prodati konjsko meso, na ugovor s dospijećem za mjesec dana, stotinu kilograma, dvije stotine, pet stotina, Janki nije znao koliko će Gubser uzeti, ponudit će mu tako povoljnu cijenu da će morati misliti kako su mešuge, priliku kojoj nitko ne može odoljeti, a posebno ne gojski mesar, jer oni su, što je Janki znao još iz krčme u Guebwilleru, bili uvijek spremni nekoga prevesti žednog preko vode.

No onda kada ugovor dospije i kada bude valjalo isporučiti meso, cijene konja već će pasti, na razinu tako nisku kao još nikada, i mesar će pozelenjeti od jada – “No je li to naš problem?” – a oni će zgrnuti dobit dovoljnu da utemelje krojački posao ili trgovinu tkaninama ili što god netko bude htio. Janki je bio toliko siguran u svoju stvar da se usudio karikaturalno parodirati trgovca stokom na čiju je podršku ipak bio upućen.

“No?” upitao je Janki.

Salomon Meijer kovrčao je bradu. “Dobar znak”, pomislio je Janki, jer nije ga poznavao. Salomon je zamišljeno gledao niz brežuljak gdje je, ni dvjesto metara dalje, bila staja gdje su ga već čekali, a onda je zabio kišobran u meko tlo, tako da se činilo da stoji sam od sebe, poput Mojsijeva štapa pred faraonom. Naslonio se na drvo, onako

41

kako se rabin Bodenheimer ponekad naslanja na ormar s knjigama kada prigodom izlaganja započne s nekim objašnjenjem, i rekao: “Pogledaj taj kišobran!”

“Kišobran?”

“Uvijek ga nosim sa sobom, a nikada ga ne otvaram. Zašto?”

Janki je nemoćno raširio ruke. Nije imao pojma na što Salomon cilja.

“To je znak. Nešto što upada u oči. Što me razlikuje od svih ostalih židovskih trgovaca stokom. Isto onako kao što se lonac u kojemu u svratištu nešto kuham kada tamo moram prenoćiti, razlikuje od svih ostalih lonaca. Zato što ga označim. Tri slova, hav, šijn i reijš, napisana iznutra kredom. Riječ košer. Ako su slova sljedeći put još ondje, znam da ga smijem uporabiti. Razumiješ li?”

Janki nije razumio ništa. Kako su s konja došli do kišobrana, a od kišobrana do lonca?

Salomon nije dopustio da ga se požuruje. Misli je izgovarao tako polagano i brižno kao što je to činio i rabin kada je približavao dva međusobno vrlo udaljena navoda da bi objasnio neko nejasno mjesto.

“Navikao sam se na kišobran zato da bi ljudi znali tko sam. Židov s kišobranom. Onako kao što se konjima, kad već hoćeš razgovarati o konjima, stavlja žig na stražnjicu. Već su mi ga dvaput ukrali, jer se među seoskim dječacima naklapa da u njemu” – pokazao je na izbočinu na kišobranu gdje se crna tkanina nadula na proljetnom povjetarcu – “držim novac. No neka ga samo kradu. Koliko stoji takav kišobran? Imam kod kuće još tri ista takva.” Dok se smijao, Salomon je usta držao stisnuta, a obrazi s crvenim žilicama postali bi mu okrugli poput dvije polovice jabuke.

“Ja sam Židov s kišobranom. I ljudi znaju: taj je Židov čestit. Taj Židov ne vara. Na njega se možemo osloniti. Ništa im ja ne poklanjam.

Jer onda bi rekli: ovaj je Židov glup. Kada kravu koju bih trebao kupiti ostave dva dana u staji nepomuzenu da bi vime izgledalo punije, ismijem ih. No i obratno mora biti tako. Kada kod Židova s kišobranom odaberu kravu muzaru i po prstenovima na rogovima žele vidjeti koliko se puta već otelila, onda joj rogovi nisu izbrušeni. Govedo za

42

klanje koje se kupuje kod mene nije bilo žedno prije solišta, pa se poslije zato prekomjerno napilo vode, samo zato da bi na vagi imalo nekoliko kilograma više. To ljudi znaju i zato poslove rade sa mnom, a ne s nekim drugim. Od toga živim, to je moja parnosa. I zato što je to tako, treba tako i ostati...”

“Ali ovo je jedinstvena prilika”, rekao je Janki molećivo, no ipak je znao da je izgubio.

“Zato što to tako treba i ostati”, nastavio je Salomon, “mesaru Gubseru neću prodati konjsko meso na ugovor na kojemu može jedino izgubiti novac. Upravo mesaru Gubseru ne, jer mi naime nije drag. Zar sam sebi svih ovih godina stvarao ime samo zato da bih ga otkupio za nekoliko zlatnika i zatim odbacio?” Uz coktav zvuk izvukao je vrh kišobrana iz blatne zemlje, a zatim niz obronak krenuo prema staji, ubadajući kišobran pri svakom drugom koraku, kao da mora označiti graničnu crtu.

Mesar Gubser u sebi je imao nešto propovjedničko, neki ton posvećenja, koji ga je učinio obljubljenim kod domaćica koje su kod njega kupovale. Imao je osobinu da riječi koje nije doista mnio ponovi dva ili tri puta, pri čemu je mesnatu i crvenu ruku stavljao na srce, kao da se mora na nešto zakleti pred sudom.

“A, novi rođak”, kazao je i lagano mu se naklonio. “Već sam za njega čuo. Dobro došao, dobro došao, dobro došao. Isto trgovac stokom?”

“Isto poslovni čovjek”, odgovorio je Janki, a Salomon je stisnutih usnica napuhnuo obraze.

“Iz Francuske, kako čujem. Bio u Bici kod Sedana. Mora da je bilo grozno. Grozno.”

“Ima ugodnijih mjesta od bojnih polja”, rekao je Janki, a Gubser se nasmijao tako glasno i srdačno kao da još nikada nije čuo spretnije sročen izraz.

“Izvrsno”, kazao je, “izvrsno, izvrsno. Ali vi ste Židovi spretni s riječima, to se zna. Zato treba tako paziti kada čovjek s vama sklapa posao. No gospodin Meijer zna da vam ja to ne zamjeram. Svatko je

43

onakav kakvim ga je gospodin Bog stvorio. Tele nije ovca, a svinja nije koza.”

Salomon je, ruku oslonjenih na dršku kišobrana, izgledao kao da broji prazna lastavičja gnijezda zalijepljena na krovne grede staje.

“Danas trebam kravu”, rekao je Gubser. “Jeftinu s mnogo mesa.

Može biti i stara i tvrda. Ja ću od nje napraviti tlačenicu, a vi me nemojte tlačiti cijenom.” Smijao se dugo i glasno, a kada mu se Janki u tome nije pridružio, upitao je: “Vaš Francuz ovo nije baš razumio?”

“Ne razumije li me zaista ili me ne želi razumjeti?” pitao je Salomon Goldu tjedan dana poslije. “Pitam ga kako sebi zamišlja budućnost, a on me samo pogleda, slegne ramenima i ode u šetnju.”

“Neka se oporavi. Bio je bolestan i mora brinuti o zdravlju.” Goldin je glas zvučao prigušeno, kao iz spilje, jer je glavu gurnula u veliki ormar. Čučeći na podu, iz najdaljeg je kuta izvukla sve stvari koje se nikada ne bacaju, a u ruke ih se uzima samo pri velikom čišćenju za Pesah. Suprugu je pokazala oslikanu porculansku krhotinu, dio onog tanjura koji su razbili i razdijelili prije gotovo dvadeset pet godina, na dan zaruka. Nasmiješili su se jedno drugome onako kako se to može samo nakon mnogo godina braka, sastavljenih od jednakog dijela ugodnih sjećanja i gotovo isto tako ugodne rezignacije.

“No ipak”, odgovorio je Salomon. Pomogao je Goldi da ustane, pokušavajući se ne sjećati koliko je tjelesno i duhovno lakša nekada bila. “Juri naokolo, a da ne znamo kamo, a kada mu hoću nešto reći, ne sluša.”

“Mlad je”, kazala je Golda. “I razočaran, čini mi se. Kakav ti je to posao predložio?”

“Nečist.” Poslovi su bili muška stvar. Ni Salomon Goldu nije pitao zašto se sve šalice bez drške i oštećene čaše moraju jednom godišnje tako temeljito oprati, samo zato da bi onda ponovno dvanaest mjeseci skupljale prašinu u najnižem pretincu. “Nisam mogao prihvatiti njegov prijedlog. No to nije razlog da cijeli dan juriš po svijetu sam samcat. Ljudi međusobno razgovaraju.”

Golda je napunila pregaču posuđem, poput seljanke koja ujesen bere kruške. Grickala je donju usnicu, u čvrstoj odluci da suprugu,

44

Zahvala Za pomoć pri istraživanju zahvaljujem povjesničarki Ursulini Wyss i ljubaznim djelatnicama knjižnice ICZ-a (Izraelitske kulturne zajednice Züricha). Moja divna kći Tamar Lewinsky ispravila je hebrejske i jidiš izraze te sastavila pojmovnik.

713

714

Pojmovnik Većina jidiš izraza izvedena je iz hebrejskog. Izgovor varira ovisno o podrijetlu govornika. Pojmovnik se temelji na autorovu shvaćanju pojedinih riječi, fraza i izraza i njihovoj uobičajenoj hrvatskoj transliteraciji te služi isključivo boljem razumijevanju ove knjige. Dragocjenu pomoć pri transliteraciji pružio nam je Vatroslav Ivanuša, predsjednik vjerskog odbora ŽVZ Bet Israel i urednik tjednika Divrej Tora. adir hu “Moćan je On”, pjesma na početku Hagade za Pesah alija “uspinjanje”, iseljavanje u Palestinu/Izrael almemor podij za čitanje Tore amod noah! Odmor! (vojnički izraz) angešikert pijan arba kanfes “četiri ugla”, potkošulja s resama aškenaziš odnosi se na hebrejske obrede, običaje, tekstove i izgovor Židova Zapadne, Srednje i Istočne Europe ausheben vađenje svitka Tore iz svetog ormara aveijre grijeh badhen zabavljač na vjenčanjima balebos domaćin, vlasnik bar micva, bar micve “sin saveza”, svečanost koja obilježava sazrijevanje dječaka prigodom njihova trinaestog rođendana beheijme goveda, krava beheijmeshendler trgovac stokom

715

bejušev udoban, ugodan bekovedik častan benčn izgovarati molitvu zahvalnosti za stolom berhes pleteni šabatni kruh, obično posut makom bišge spremačica, služavka B’nej B’rit “Sinovi Saveza”, naziv međunarodne židovske dobrotvorne organizacije boher, bohrim (mn.) student Talmuda, učenik boruh Hašem blagoslovljen bio Bog Bovo Basro “posljednja vrata”, naziv jednog talmudskog traktata bris, bris mile obrezivanje broijges, brauges (biti) ljutit, ogorčen bronfen jako alkoholno piće bundel punjeni volujski želudac cadik pobožan čovjek, svet čovjek cdoke dobrotvorni prilog cejlem križ, raspelo cibeles specijalitet od usitnjena luka core, cores (mn.), briga, nevolja droše propovijed Društvo Talmud Tora udruga za vjersku pouku laika Ehod mi jaudea “Tko zna jedan”, početak brojalice na Pesah, vidi Hagada Eijšes hajil “čestita žena”, naziv za dobru i pobožnu ženu; početak molitve koju u petak navečer izgovara muž Erec zemlja, Palestina/Izrael erev predvečerje blagdana ili subote esrog, esrogim (mn.) agrum, citrus, dio rituala Blagdana sjenica frauenšul dio sinagoge predviđen za žene gabe čelnik zajednice, tajnik hasidskog rabina galeh katolički svećenik Gan Eden Edenski vrt, raj ganev lopov gaumel benčn iskazivati zahvalu nakon što se preživi neka opasnost

716

gecines-leker onaj koji se umiljava bogatašima gematrija numerologija Gemore ovdje: izraz za Talmud get dokument o razvodu, razvod goj, gojen (mn.) gojim, gojen nežidov gojim nahes “nežidovska zadovoljstva”, nežidovske stvari gojiš nežidovski haftara, haftore odlomak iz Biblije koji se čita nakon tjednog odlomka u subotu i na praznik Hagada zbirka molitvi i pjesama za seder hahnosas kalo dobrotvorna udruga za opremanje mladenki bez miraza haj život; (po numeričkoj vrijednosti) osamnaest halaumes (s prženom ribom) snovi, besmislice Halel oznaka za psalme 113–118 u liturgijskoj uporabi haleve Samo da je tako! Lijepo bi bilo! haluc, halucim (mn.) pionir hano radost, zadovoljstvo Hanuka osmodnevni blagdan kojim se slavi ponovno posvećenje Hrama nakon makabejskog ustanka haroset smjesa sačinjena od jabuka, oraha, vina i cimeta, jedno od simboličnih jela koja se jedu na Pesah hasen svadba hasertreijfe (pridjev) “svinjsko nečisto meso”, nečisto prema prehrambenim zakonima hasid, hasidim pripadnik hasidizma Hašomer Hacair “mladi stražar”, cionističko-socijalistička omladinska organizacija Hatikva “nada”, cionistička, poslije izraelska nacionalna himna Havdole “razlikovanje”, ceremonija na kraju šabata haver, haverim (mn.) kolega, prijatelj, drug heder “soba”, židovska škola, u kojoj se uče samo vjerski predmeti Hesped posmrtni govor hevre društvo, udruga Hevre Kadiše pogrebno društvo

717

hohem mudar, inteligentan čovjek (i ironično) hohme, hohmes (mn.) mudrost, domišljatost (i ironično) Hol hamoed polublagdan između prva dva i posljednja dva dana Pesaha i Blagdana sjenica, za koji u velikoj mjeri ne vrijedi zabrana rada holekraš danas neuobičajena ceremonija davanja imena ženskom djetetu hosen mladoženja hou, šin, reiš hebrejska slova humaš Petoknjižje (Biblija) hupe baldahin pod kojim se vjenčava, vjenčanje ivrit (novo)hebrejski jarcajtliht svijeća koja se pali na smrtni dan umrlog rođaka ješive visoka škola Talmuda Jisgadal vejiskadaš šemeij rabo “neka se uzvisi i posveti Njegovo veliko ime”, početak Kadiša jishadeš “Neka donese obnovu”, čestitka na novom komadu odjeće jišuv “naselje”, oznaka za židovski narod u Palestini Jom kipur Dan pomirenja jontev praznik jontevdik praznični Kadiš molitva za mrtve kale nevjesta kiduš posvećenje, blagoslov vina u subotu i na praznik klafte “kuja”, pejorativan naziv za ženu klesmer muzikant kohen, kohanim (mn.) svećenik, Aronov potomak Kol nidre, Kol nidrej “sve zakletve”, molitva u predvečerje Dana pomirenja koved čast krehcen jaukati, stenjati, jadikovati kugel tradicionalni nabujak od rezanaca ili krumpira za šabat kvitel papirić; pismena molba rabinu lehajim živjeli! lekoved u čast (nekomu ili nečemu)

718

levaje pogreb levi levit, pripadnik plemena Levi lulav palmin list, rabi se prigodom rituala za Blagdan sjenica maces beskvasni kruh koji se jede za Pesah mase, mases (mn.) pripovijest mauci kratica za “hamauci”, blagoslov kruha koji se izgovara prije obroka Mazel tov Sretno! mecije jeftina i dobra kupnja medine država, zemlja (zlatna m. = Amerika) mehule platežno nesposoban, bankrotirao meneršul dio sinagoge predviđen za muškarce me nešume zaboga! ajme! menuhe mir mešugas ludilo mešuge lud mezuze okrugla kutija s biblijskim stihovima, pričvršćena za dovratak micve, micves (mn.) zapovijest; dobro djelo; počasna služba u sinagogi micvetancl tradicionalni ples s mladenkom/mladoženjom nakon ženidbenog obreda mifkad apel mikve ritualna kupelj minha podnevna molitva minhag (vjerski) običaj minjan nužni broj od deset ljudi za molitvu minjenman plaćeni sudionik molitve da bi se ispunio broj mišna usmena Tora, dio Talmuda mišpohe obitelj misrah istok; smjer molitve mohel onaj koji obavlja obrezivanje mojhel zajn oprostiti mojre strah Mošijah Mesija, Spasitelj musar moral

719

nafke prostitutka, uličarka nariškajt glupost, ludost nebih, nebeh nažalost; jadnik/jadnica; ajoj, ajme! nebih, nebišle nesretnik nedinje, nadn miraz nes čudo nes min Hašomajim čudo Božje nigun, nigunim melodija oberbalmerages važna osoba, majstor omejn amen parnose zasluga, dohodak pejes kovrče na sljepoočnicama Pesah slavlje Pesaha pilpul talmudska rasprava, kazuistika pitum stabljika esroga ponem lice pošet jednostavno Purim slavlje Purima rahmones sućut Raši čuveni komentator Talmuda iz 11. st. rav, rabonim (mn.) rabin reb obraćanje iz učtivosti viđenijem Židovu; gospodin rebe rabin rejveh zarada Ribojne šel Ojlem “vladar svijeta”, Bog rišes antisemitizam roše, rešojim (mn.) zlikovac; antisemit Roš hašana židovska Nova godina rudeln prepričavati naklapanja seder “red”, kućno bogoslužje uvečer na Pesah, kada se čita Hagada sederplate pladanj na kojemu se služe tradicionalna, simbolična jela za seder sefardi Židovi podrijetlom iz Španjolske sejfer vjerska knjiga

720

sejhel razum sidra tjedni odlomak iz Tore sidur molitvenik sijum slavlje prigodom završetka proučavanja traktata u Talmudu simhas Tora slavljenje Tore simhe, simhes radost, svečana prigoda sude svečani ručak suka sjenica Sukes, Sukot Blagdan sjenica šabes šabat, subota šabesdik subotnji šadhen, šadhonim (mn.) ženidbeni posrednik šadhenen posredovati pri ženidbi šahris jutarnja molitva šajtel vlasulja udanih žena šames poslužitelj u sinagogi šasgenen napiti se šasgener pijanac Šavuot dvodnevni praznik u znak sjećanja na Sinajski zakon Šehina Božja nazočnost šehita ritualno klanje Šema beni! “slušaj, sine”, uzvik iznenađenja Šema Jisroel Adojnoj Elojhejnu “Čuj Izraele, Vječni je naš Bog...”, početak najvažnije molitve šiduh, šiduhim (mn.) posredovani brak šiker pijan šiksa nežidovka šipe malke pikova dama; lijepo odjevena i našminkana žena šipe zibele pik zibner širajim ostaci s rabinova stola, hasidi ih cijene kao ljekovite Šir hamalojs “stepenasta pjesma”, pjesma prije molitve za stolom šiur predavanje šive, šives (mn.) tradicionalna sedmodnevna žalost šlahmones pokloni koje se tradicionalno šalje za Purim

721

šlatenšames pomoćnik/pomoćnica, djevojka za sve šmaten biti (židovski) kršten šmates tekstil, nepotrebne stvari šmonces nevažne, bezvrijedne stvarčice Šmonesre molitva osamnaest blagoslova, glavni dio molitve za šabat, u radne dane i za praznike šnodern dati prilog šnorer prosjak šofar ovnujski rog u koji se trubi za Roš hašanu i Jom kipur šohet ritualni mesar šokeln ritmično se ljuljati prigodom molitve šomer čuvar štibel malena (hasidska) kuća za bogoslužje štrajml hasidska šubara šul sinagoga Šulhan oreh “prostrt stol”, zbirka vjerskih propisa za svaki dan talis molitveni ogrtač talmid hohem učitelj Talmuda tate otac tefilin molitveni remeni Tehias Hameijsim ustajanje mrtvih tehilim psalmi tekijo puhanje u šofar, jedan od tonova šofara Tenah Stari zavjet tep glupan tohes stražnjica Tojro Tora treijfe zabranjeno prehrambenim zakonima vad sjednica savjeta; odbor Viduj priznanje grijeha voh svaki dan, za razliku od šabata vojle Jiden viđeniji Židovi zargenes mrtvačka košulja

722

723

Désirée Pomeranz

Mimi Meijer ∞ Pinchas Pomeranz

Alfred Meijer

François Meijer ∞ Mina Kahn

Hinda Meijer ∞ Zalman Kamionker

Chanele Meijer ∞ Janki Meijer

Četvero djece

Hillel Rosenthal

Ruben Kamionker Lea Kamionker Rachel Kamionker ∞ ∞ ∞ Lieschen Sternberg Adolf Rosenthal Felix Grün

Salomon Meijer ∞ Golde Meijer

MEIJEROVI

Irma Pollack Moses Pollack

Arthur Meijer ∞ Rosa Pollack

724

Charles Lewinsky rođen je 1946. u Zürichu. Njemački jezik i teatrologiju studirao je u Zürichu i Berlinu. Radi kao filmski redatelj, dramatičar i novinski urednik. Piše romane, knjige za djecu, kazališne i radijske drame te televizijske scenarije.

Njegov roman Johannistag, objavljen 2002., dobio je nagradu Swiss Schiller Foundation. Roman Sudbina obitelji Meijer književna je kritika izrazito dobro ocijenila, imao je velik broj čitatelja i preveden je na desetak jezika; u Nizozemskoj je jedna od najčitanijih knjiga posljednjih godina.

Charles Lewinsky autor je velikog broja dramskih tekstova te više romana. Posljednji roman Dupli pas objavio je 2009.

725

Andy Jelčić rođen je 1958. u Ogulinu. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Studirao je germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je na temi o programatskim časopisima Jugendstila.

Prevodi humanističke tekstove (teorija književnosti i zahtjevnija fikcija) te one s temama iz područja arhitekture i umjetnosti. Posljednjih godina preveo je zbirku tekstova W. Schneidera o kazalištu za djecu, monografiju o arhitektu Nevenu Šegviću, zajedno s Tamarom Marčetić sociološku knjigu U. Becka O silnicama moći u doba globalizacije, temeljno djelo književne teorije Mimezu Ericha Auerbacha, Lingvistiku laži Haralda Weinricha, roman Austerlitz W. G. Sebalda, roman Čovjek bez osobina Roberta Musila, za čiji je prijevod dobio godišnju nagradu Iso Velikanović, te niz drugih knjiga i stručnih tekstova.

726

Sadr탑aj 1871.

5

1893.

145

1913.

343

1937.

517

1945.

703

Zahvala

713

Pojmovnik

715

Rodoslovno stablo

723

O autoru

725

O prevoditelju

726

727

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Dizajn naslovnice © Wil Immink Design Godina izdanja 2011., veljača (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-204-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

728

724