Metro 2033. by Fraktura

Metro 2033.

Dmitry Glukhovsky

Metro 2033. preveo s ruskog Ivo AlebiÄ&#x2021;

Fraktura L

Naslov izvornika © Dmitry Glukhovsky 2007 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Ivo Alebić i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-332-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 781248

Dragi Moskovljani i gosti prijestolnice! Moskovski metro je prometno poduzeće koje uključuje visok stupanj opasnosti. Ulazite na vlastitu odgovornost! Natpis u vagonu metroa Onaj koji ima dovoljno hrabrosti i strpljenja da čitav život neprestano zuri u mrak prvi će u njemu ugledati tračak svjetlosti. Kan

1. poglavlje

Kraj svijeta

“tko je to tamo? arteme, de pogledaj!” Artem se nerado podigao sa svojeg mjesta uz vatru i prebacujući automat s leđa na prsa, krenuo u mrak. Stojeći na samom kraju osvijetljenog prostora, demonstrativno je, koliko je mogao glasnije i prijeteće, zazveckao zatvaračem puške i grubo viknuo: “Stani! Reci šifru!” Čuo je brze i sitne korake iz mraka, odakle su se minutu prije čuli neobično šuškanje i nejasno mrmljanje. Netko se povlačio u dubinu tunela preplašen grubim Artemovim glasom i zveckanjem oružja. Artem se brzo vratio do vatre i odgovorio Petru Andrejeviču: “Ništa, nije se pojavilo. Nikakav odgovor, samo je nestalo.” “Ah, idiote jedan! Zar ti nije bilo lijepo rečeno da odmah pucaš ako nitko ne odgovori! Otkud ti znaš tko je to bio? Možda se crni prikradaju!” “Ne... Mislim da to uopće nisu ljudi... Zvukovi su jako neobični... Pa ni koraci kao da nisu bili ljudski. Zar ja ne prepoznajem ljudske korake? I zatim, da su to bili crni, zar bi samo tako pobjegli? Pa vi sami znate, Petre Andrejeviču, da se u posljednje vrijeme crni sumanuto, bez ikakvog oklijevanja, bacaju naprijed, da su već napadali stražu golim rukama i da su išli na mitraljez glavom bez obzira. A ovaj je odmah kidnuo... Plašljivo neko stvorenje.” “U redu je, Arteme! Previše pametuješ za svoje dobro. Ako imaš zapovijed, onda je se drži. Možda je to bio špijun. Sad je vidio da nas ovdje ima malo i koliko im treba municije da nas... ovdje odmah ucmekaju, nožem pod grlo, da svu stanicu pokolju, kao što se to dogodilo s Polježajevskom, i to sve zbog toga što nisi gada na vrijeme skinuo L

metkom... Pogledaj me! Sljedeći put ću te prisiliti da ga ganjaš po tunelu!” Artem se naježio zamišljajući tunel iza sedamstotog metra. Bilo je strašno čak i pomisliti da se nađeš tamo. Iza sedamstotog metra na sjever nitko se nije usuđivao kročiti nogom. Patrola je dolazila do petstotog i, osvijetlivši pogranični stup reﬂektorom drezine*, brzo se vraćala uvjerivši se da nikakva gadost nije prešla preko njega. Izviđači, muškarčine i bivši marinci zaustavljali su se na šesto osamdesetome metru, skrivali upaljene cigarete u dlanovima i premirali od straha stisnuvši se uz uređaje za noćnu vidljivost. A zatim su se polagano, tiho vraćali, ne odvajajući oči od tunela i ni u jednome mu trenutku ne okrećući leđa. Izvidnica na kojoj su oni sad stajali nalazila se na četiristo pedesetom metru, pedeset od pograničnog stupa. No granica se provjeravala jedanput na dan i kontrola je završila prije nekoliko sati. Sad je njihova straža bila najdalja i stvorenja koja su mogla biti preplašena posljednjom kontrolom sad su vjerojatno počela gmizati prema stanici. Vuklo ih je prema vatri, bliže ljudima... Artem je sjeo na svoje mjesto i priupitao: “A što se tamo dogodilo s Polježajevskom?” Iako je već znao tu priču od koje se ledila krv u žilama, pričali su je sitni trgovci na stanici, nešto ga je vuklo da je posluša još jednom kao što mališane nezadrživo privlače strašne bajke o bezglavim mutantima i vampirima koji otimaju malu djecu. “S Polježajevskom? A ti nisi čuo o tome? S njom se dogodila ne obična priča. Neobična i strašna. Prvo su im izviđači počeli nestajati. Odlazili su u tunele i nisu se vraćali. Istina, oni imaju neiskusne izviđače, ne kao mi, ali njihova je stanica ipak manja i tamo ne živi toliko naroda... Nije živjelo. Uglavnom, počeli su nestajati izviđači. Jedan odred odlazi i nestaje. Isprva su mislili da su se nešto zadržali, njihov tunel krivuda ovako kao i naš”, Artem se počeo nelagodno osjećati dok je slušao te riječi, “ništa se ne vidi sa straže, a kamoli sa stanice,

Vozilo na četiri kotača za kretanje na željezničkoj pruzi, s motornim ili ručnim pogonom, služi za prijevoz ljudi koji rade na pruzi i za to potrebnih tereta (op. prev.)

koliko god da su osvjetljivali. Nema ih i nema, pola sata, sat, nema ih dva sata. Pitali su se kamo su nestali, pa otišli su samo do prvog kilometra, nisu im dopuštali da idu dalje, a ni sami nisu idioti... Uglavnom, nisu mogli čekati, poslali su pojačanu stražu, ovi su neprestano tražili i vikali, no sve je to bilo uzalud. Nema ih. Izviđači su nestali. I ajde, još bi se moglo shvatiti da nitko nije vidio što se dogodilo s njima. No najgore je to da nisu ni čuli... Ni jedan jedini zvuk. A i nikakvih tragova nije bilo.” Artemu je već bilo žao što je zamolio Petra Andrejeviča da mu ispriča o Polježajevskoj. Petar Andrejevič bio je ili bolje obaviješten o događaju ili je dotjerivao priču; pričao je samo takve detalje koje sitni trgovci nisu mogli ni zamisliti, bez obzira na to što su bili pravi majstori pripovijedanja. Od tih su detalja podilazili žmarci i bilo mu je nelagodno, čak i uz vatru. Svako, pa čak i potpuno bezazleno šuškanje iz tunela uzbuđivalo je njegovu maštu. “I tako dakle. Pucnjavu nisu čuli, pa su pomislili da su izviđači pobjegli od njih, možda su bili nezadovoljni nečim, pa su jednostavno odlučili otići. Neka ih vrag nosi. Ako žele lak život, ako se žele vucarati sa svakim ološem, sa svakakvim anarhistima, pa neka im bude. Tako je bilo jednostavnije misliti. Lakše. No za tjedan dana još je jedna izviđačka grupa nestala. I opet ista priča. Ni traga ni glasa. Kao da su u zemlju propali. Tad su se na stanici uznemirili. To je već ozbiljan problem, kad u tjedan dana nestanu dva odreda. Time se već treba pozabaviti. Mjere su dakle poduzeli. Na tristotom metru postavili su graničnu stražu. Nagurali vreće s pijeskom, postavili mitraljez, re ﬂektor – sve po pravilima fortiﬁkacije. Poslali su glasnika na Begovu – oni s Begovom i Ulicom 1905. goda čine konfederaciju. Isprva je i Oktobarsko polje bilo s njima, no zatim se tamo nešto dogodilo, nitko ne zna točno što, nekakva nesreća; postalo je nemoguće tamo živjeti, pa su se svi razbježali, no to je nevažno. Uglavnom, poslali su na Begovu glasnika s upozorenjem da se događa nešto loše i da ih priupita za pomoć ako zatreba. Prvi glasnik je došao do Begove, nije prošao ni dan (ovi su još razmatrali pitanja), kad ono dotrčava drugi, sav zapjenjen i govori da su svi do jednoga iz njihove pojačane straže poginuli, i to ne ispalivši ni jedan jedini metak. Sve su ih poklali. I kao da su ih u snu zaklali – eto što je najstrašnije! A oni, naravno, nisu ni mogli L

zaspati poslije proživljenog straha, a da i ne govorimo o zapovijedima i uputama koje su dobili. Tad su na Begovoj shvatili da će, ako ništa ne poduzmu, to sranje uskoro početi i kod njih. Poslali su udarni odred sastavljen od veterana – oko stotinu ljudi, mitraljeza, minobacača... Naravno, to je oduzelo vremena koliko je bilo potrebno da se to napravi, oko dan i pol, ali su ipak otpremili grupu za pomoć. I kad je ona ušla na Polježajevsku, tamo više ni jedne jedine duše nije bilo. Ni tijelâ nije bilo – samo krv svuda. Eto. I pitaj boga tko je to napravio. Ja i ne vjerujem da su ljudi za tako nešto uopće sposobni.” “A što se dogodilo s Begovom?” zadrhtao je Artem. “Ništa se s njom nije dogodilo. Kad su to vidjeli, digli su u zrak tunel koji je vodio do Polježajevske. Čuo sam da je tamo četrdesetak metara zatrpano, bez tehnike je teško to raskopati, a i kad bi je imao, isto vjerojatno jako teško... A gdje ćeš je i naći, tehniku? Već petnaestak godina truli, i to ti je neka tehnika...” Petar Andrejevič zašutio je gledajući u vatru. Artem se jedva čujno nakašljao pa progovorio: “Da... Naravno, trebalo je pucati... Učinio sam glupost.” S juga, iz smjera stanice, začuo se uzvik: “Hej, tamo, na četiristo pedesetom! Je li sve u redu?” Petar Andrejevič prislonio je dlanove uz usta i viknuo: “Dođite bliže! Nešto se događa!” Iz tunela, iz smjera stanice, približavale su se prema njemu tri ﬁgure, vjerojatno stražari s tristotog metra, osvjetljavajući put džepnim svjetiljkama. Došavši do vatre, ugasili su svjetiljke i sjeli pored nje. “Zdravo, Petre! To si ti? A ja se pitao koga su danas poslali na kraj svijeta?” rekao je stariji smiješeći se i vadeći cigaretu iz paketića. “Slušaj, Andreju! Kod nas je mladić vidio nekoga. Ali nije uspio zapucati... Sakrilo se u tunelu. Govori da nije sličilo čovjeku.” “Nije sličilo čovjeku? A kako izgleda?” Andrej se obratio Artemu. “Pa nisam vidio... Samo sam upitao za šifru i odmah je pobjeglo nazad, na sjever. Ali koraci nisu bili ljudski – laki i jako učestali, kao da nema dvije noge, nego četiri...” “Ili tri!” namignuo je Andrej napravivši strašno lice. Artem se zagrcnuo prisjetivši se priče o tronožnim ljudima s Fi-

10 M

ljevske linije, gdje se dio stanice nalazio na površini, a stanični tunel nije bio dubok, pa je zaštita od radijacije bila gotovo nikakva. Odatle je po čitavome metrou i gmizala tronožna, dvonožna i ostala gadost. Andrej je povukao dim i rekao svojima: “Dobro, momci, ako smo već došli, zašto ne bismo malo ovdje sjeli? Ako tronožni ovdje opet izmile, pomoći ćemo dečkima. Hej, Arteme! Imate li čajnik?” Petar Andrejevič je ustao, nalio u razbijeni čađavi čajnik vodu iz kanistra i stavio ga na vatru. Za nekoliko minuta čajnik je proključao i od tog je zvuka, tako domaćeg i ugodnog, Artemu postalo toplije i ugodnije. Pogledao je ljude koji su sjedili oko vatre: sve snažni i pouzdani ljudi koje je očvrsnuo ovdašnji teški život. Takvima se moglo vjerovati, u njih se moglo pouzdati. Njihova je stanica važila za jednu od najsretnijih na čitavoj liniji – i to sve zahvaljujući ljudima koji su se ovdje okupili i njima sličnima. Sve njih povezivali su topli, gotovo bratski odnosi. Artem je već imao dvadeset godina, došao je na svijet još tamo, na površini. Nije bio tako mršav ni bezbojan kao oni koji su se rodili u metrou i koji se nikad nisu odvažili na površinu, bojeći se ne samo radijacije nego i sunčanih zraka koje su pržile i štetile podzemnom životu. I zaista, Artem je, koliko se mogao sjećati, samo jednom bio gore, i to samo na tren – tamo je radijacija bila takva da bi oni pretjerano radoznali dobivali opekline za nekoliko sati, ne uspjevši se našetati koliko žele i nagledati divljeg svijeta koji se nalazio na površini. Nije se najbolje sjećao oca. Majka je pored njega bila sve do pete godine i živjeli su na Timirjazevskoj. Živjeli su dobro, život je tekao ujednačeno i mirno, sve dok Timirjazevsku nije zahvatila najezda šta kora. Ogromni sivi mokri štakori neočekivano su, bez ikakve najave, izbili iz jednog od mračnih pobočnih tunela. On se nevidljivom sporednom prugom, koja se odvajala od glavne sjeverne pruge, spuštao u velike dubine, gdje je nestajao u složenom isprepletanju stotinu hodnika, u labirintima punih užasa, ledene hladnoće i odvratnog smrada. Taj tunel vodio je u carstvo štakora, mjesto na koje ne bi kročio ni

11 M

najstrastveniji avanturist. Čak bi i zalutali skitnica koji se ne razumije u podzemne karte i puteve osjetio, zaustavivši se na njegovu pragu, crnu, ubitačnu opasnost koja otud dopire, te bi pobjegao od zjapeće provalije kao od vrata okuženoga grada. Nitko nije uznemirivao štakore. Nitko nije dirao u njihovo vlasništvo. Nitko se nije usuđivao narušiti njihove granice. Ali oni su sami došli. Mnogo je naroda poginulo taj dan kad su divovski štakori, veličine kakva se nije viđala ni na stanici ni u tunelima, živom bujicom preplavili granične straže i stanicu grabeći pred sobom i njezine branitelje i stanovništvo, zaglušujući masom svojih tijela njihove predsmrtne vapaje. Proždirući sve pred sobom, i mrtve i žive, i svoju ubijenu su braću, štakori su se slijepo, neulovljivo probijali naprijed, sve dalje i dalje, gonjeni snagom koju ljudski razum ne može dokučiti. Preživjelo je svega nekoliko ljudi. To nisu bile žene, ni starci, ni djeca, tj. nitko od onih koje obično najprije spašavaju, nego petorica velikih muškaraca koja su uspjela pobjeći od smrtonosne bujice. Uspjeli su je preteći samo zato što su stajali s drezinom na straži u južnom tunelu. Začuvši povike sa stanice, jedan od njih pojurio je da vidi što se dogodilo. Timirjazevska je već bila uništena kad ju je vidio s kraja stanice. Već je na ulazu, po prvim štakorskim bujicama koje su prodirale na peron, shvatio što se dogodilo, pa je odlučio krenuti nazad, znajući da više ne može pomoći braniteljima stanice, kad ga je najednom netko uhvatio odostraga za ruku. Okrenuo se, a žena, koja ga je uporno vukla za rukav s licem iskrivljenim od straha, vrisnula je pokušavajući nadjačati višeglasni očajni zbor: “Spasi ga, vojniče! Sažali se!” Vidio je kako mu pruža dječju ručicu, maleni punački dlan, uhvatio je taj dlan ne misleći uopće da spašava nečiji život, učinio je to zato što ga je netko prozvao vojnikom i zamolio da mu pomogne. Prvo vukući za sobom dijete, a zatim ga noseći pod miškom, potrčao je brzo naprijed utrkujući se sa štakorima na čelu bujice, utrkujući se sa smrti po tunelu, tamo gdje ga je čekala drezina s prijateljima sa straže. Već im je izdaleka, s pedesetak metara udaljenosti, povikao da upale motor. Njihova je drezina bila opremljena motorom, to je bila prava rijetkost,

12 M

jedna takva na deset obližnjih stanica, i upravo su zbog toga mogli pobjeći od štakora. Stražari su jurili naprijed i proletjevši napuštenom Dmitrovskom, gdje je nekoliko pustinjaka našlo utočište, uspjeli su im dobaciti: “Bježite! Štakori!” (ne shvaćajući da se sami više neće moći spasiti). Pristižući do graničnih odreda Savjolovske (s kojom su, hvala bogu, u tom trenutku bili u miru), već su unaprijed smanjivali brzinu kako ne bi zapucali na njih na prilazu. Zbog takve bi brzine svatko pomislio da se radi o banditima. Povikali su iz sve snage stražarima: “Štakori! Idu štakori!” Bili su spremni nastaviti bježati kroz Savjolovsku i dalje, dalje po čitavoj liniji, moleći da ih puste naprijed, sve dok se ima kamo pobjeći, sve dok siva lava ne preplavi čitav metro. Ali, nasreću, na Savjolovskoj se našlo nešto što je spasilo i njih i stanicu, a moguće i svu Serpuhovsko-Timirjazevsku liniju. Oni su tek prilazili, zapjenjeni, vičući stražarima o smrti od koje su uspjeli nakratko pobjeći, dok su ovi na svojim položajima već žurno skidali futrolu s nekakvog impozantnog aparata. To je bio bacač plamena, koji su lokalni majstori sastavili od pronađenih dijelova, domaće izrade, ali nevjerojatno moćan. Čim su se pojavili prvi štakorski odredi, koji su gomilajući se donosili iz mraka šum i topot tisuća štakorskih šapa, stražari su uglavili bacač plamena i nisu ga gasili sve dok se nije potrošilo pogonsko gorivo. Bukteći, narančasti plamen preplavio je tunel na nekoliko desetaka metara i pržio, pržio štakore, ne prestajući raditi deset, dvadeset minuta. Tunel se napunio odvratnim vonjem spaljenog mesa i divljom štakorskom cikom... A iza leđa stražara sa Savjolovske, koji su postali junaci i koje je čitava linija slavila, zaustavila se hladna drezina, spremna za novi skok, i na njoj – petorica muškaraca u bijegu sa stanice Timirjazevska, i još jedno dijete koje su spasili. Dječak. Artem. Štakori su se povukli. Njihova slijepa volja bila je slomljena jednim od posljednjih izuma ljudskoga vojničkoga genija. Ljudi su uvijek znali ubijati bolje nego ijedno drugo živo biće. Štakori su se razbježali i vratili u ogromno carstvo, čije prave razmjere nitko nije poznavao. Svi ti labirinti koji su se nalazili na nevjerojatnoj dubini bili su jako tajanstveni i, moglo bi se reći, potpuno nekorisni za rad podzemne željeznice. Čovjek nikad ne bi povjerovao,

13 M

bez obzira na uvjeravanja autoritativnih ljudi, da su ih, navodno, izgradili obični graditelji podzemne željeznice. Jedan od tih autoriteta čak je bio radio, još u ono vrijeme, kao pomoćnik mehaničara električnog vlaka. Takvih ljudi bilo je jako malo i bili su na visokoj cijeni, zato što su isprva bili jedini koji se nisu gubili i nisu podlijegali strahu kad bi se našli izvan udobne i bezopasne kapsule vlaka u mračnim tunelima Moskovske podzemne željeznice, u toj kamenoj utrobi megapolisa. Svi na stanici ophodili su se prema njemu s poštovanjem te su i svoju djecu tako učili, zbog čega ga je Artem najvjerojatnije i zapamtio; nikad neće zaboraviti iscrpljenog mršavog čovjeka koji se usukao tijekom dugih godina rada pod zemljom, u izlizanoj izblijedjeloj radničkoj uniformi podzemne željeznice, koji je već odavno izgubio eleganciju, ali još uvijek zrači onim ponosom s kojim i umirovljeni admiral oblači svoju prazničnu uniformu. I Artem je, tada još balavac, u slabašnoj figuri pomoćnika mehaničara vidio neizreciv karakter i moć... Pa kako i ne bi! Radnici metroa bili su za sve ostale njegove stanovnike ono što su bili vodiči domoroci za znanstvene ekspedicije u džunglama. U njih su slijepo vjerovali, na njih su se potpuno oslanjali, o njihovim znanjima i umijećima ovisilo je preživljavanje ostalih. Mnogi su od njih stali na čelo stanica kad se raspao jedinstveni sustav upravljanja, a podzemna željeznica pretvorila se iz kompleksnog objekta građanske obrane, ogromnog protunuklearnog skloništa, u mnoštvo stanica koje dospjevši u stanje kaosa i anarhije nisu bile povezane jedinstvenom vlašću. Stanice su postale neovisne i samostalne, svojevrsne patuljaste države, sa svojim ideologijama i režimima, liderima i vojskama. Međusobno su ratovale, ujedinjavale se u federacije i konfederacije, danas postajući imperijskim metropolama, da bi ih već sutra porazili i kolonizirali dojučerašnji prijatelji, te bi postale njihovim robovima. Sklapale su kratkotrajne saveze protiv zajedničkih prijetnji, da bi se zatim novim snagama međusobno potukle čim bi prijetnja nestala. S puno su se žara prepirale oko svega: životnog prostora, hrane – plantaže bjelančevinastih kvasaca, plantaže gljiva kojima nije bilo potrebno dnevno svjetlo, kokošinjca i svinjogojske farme i, naravno, vode – tj. filtara. Barbari koji nisu znali popraviti pokvarene filtracijske uređaje i koji su umirali od vode zaražene radijacijom sa L

14 M

zvjerskim su se bijesom bacali na bedeme civiliziranog života, na stanice gdje su pravilno radili električni generatori i malene hidroelektrične stanice domaće izrade, gdje su se redovito obnavljali i čistili ﬁltri, gdje su mokro tlo probijali klobuci šampinjona odnjegovani brižljivom ženskom rukom i svinje u oborima sito groktale. Njih su naprijed, u beskonačno očajan juriš, vukli nagon za samoodržanjem i prastari revolucionarni princip – osvoji i vladaj. Branitelji uspješnih stanica, koje su bivši profesionalni vojnici organizirali u divizije spremne na borbu, odbijali su do posljednje kapi krvi napade vandalâ, prelazili u kontranapade, u borbi predavali i vraćali svaki metar međustaničnih tunela. Stanice su gomilale vojnu moć da bi odgovarale na prepade kaznenim ekspedicijama, da bi potiskivale svoje civilizacijske susjede (ako im ne bi pošlo za rukom da se dogovore mirnim putem) sa životno važnog prostora te da bi, naravno, pružile otpor toj gamadi koja je prodirala iz svih rupa i tunela. Svim tim neobičnim, izopačenim i opasnim stvorenjima, od kojih bi svako pojedinačno moglo baciti Darwina u očaj svojom očiglednom nepodudarnošću sa zakonima evolucijskog razvoja. Koliko god se ta stvorenja razlikovala od životinja na koje je čovjek inače navikao, bilo zbog preobrazbe pod neprimjetnim štetnim zrakama, pretvarajući se iz bezazlenih predstavnika gradske faune u pakleni izrod, bilo zbog toga što su oduvijek živjela u dubinama, a sad su prvi put uznemirena čovjekom, ona su također oduvijek pripadala dijelu života na zemlji. Doduše onom izobličenom, izopačenom. I podčinjavala su se istom glavnom impulsu kojim se vodi sav organski svijet na ovom planetu. Preživjeti. Preživjeti pod svaku cijenu. Artem je uzeo bijelu emajliranu čašu u kojoj je pljuskao njihov vlastiti stanični čaj. To, naravno, nije bio čaj u pravom smislu riječi, nego ekstrakt od sušenih gljiva s dodacima. Pravi čaj bio je prava rijetkost. Njega su štedjeli i pili samo za velike praznike, pa je njegova cijena bila deset puta veća od gljivina ekstrakta. No ipak, oni su svoj čorbuljak voljeli, ponosili se njime i zvali ga “čajem”. Doduše stranci bi ga najprije zbog nenaviknutosti ispljunuli, no zatim bi se priviknuli. “Čaj” je čak i iza granica stanice bio na dobrom glasu, pa su i sitni trgovci došli do njih, isprva riskirajući vlastitu kožu, jedan po jedan. No uskoro je počeo kružiti po čitavoj liniji, čak se Hanza zainteresirala L

15 M

za njega, pa su se zbog čarobnog ekstrakta na VDNG-u pokrenule velike karavane. Novac se počeo slijevati. A tamo gdje ima novca ima i oružja, drva i vitamina. Tamo je život. Otkad su na VDNG-u počeli praviti taj čaj, stanica je počela jačati, ovamo su se preselili gospodarstvenici s okolnih stanica i međustaničnih pruga, došlo je do procvata. Također, jako su se ponosili svojim svinjama na VDNG-u i pričali legende o tome kako su upravo one odavde i dospjele u metro, kad su još na samom početku neki odvažni ljudi otišli do polurazrušenog paviljona “Svinjogojstvo” na samoj Izložbi te dotjerali životinje do stanice. “Slušaj, Arteme! Što ima sa Suhim?” priupitao je Andrej pijuckajući čaj malenim opreznim gutljajima i marljivo pušući u njega. “Kod ujaka Saše? S njim je sve dobro. Nedavno se vratio iz pohoda po liniji s našima. S ekspedicijom. Vjerojatno ste čuli za to.” Andrej je bio petnaestak godina stariji od Artema. Uglavnom, bio je izvidnik i rijetko je stajao na straži bliže od četiristo pedesetog metra, a ako jest, onda samo kao zapovjednik graničnog odreda. Sad su ga stavili na tristoti metar, u obranu, no njega je ipak vuklo u dubinu, pa se okoristio prvim izgovorom, prvom lažnom uzbunom, da bi se prikrao bliže tami, bliže tajni. Volio je tunel i jako ga dobro poznavao sa svim njegovim sporednim ograncima. No na stanici između farmera, teglilaca, trgovaca i administracije nije se osjećao dobro, nije se osjećao korisnim. Nije se mogao prisiliti da rahli zemlju za gljive ili, još gore, da tim gljivama kljuka debele svinje stojeći do koljena u stajskom gnoju na staničnim farmama. Nije mogao ni trgovati, od rođenja nije trpio trgovce, oduvijek je bio vojnik, borac i čitavom dušom vjerovao da je to jedino zanimanje dostojno muškarca. Ponosio se što je čitav život posvetio štićenju smrdljivih farmera, sujetnih sitnih trgovaca, pretjerano poslovnih ljudi iz administracije, djece i žena. Žene su privlačile njegova omalovažavajuća, podsmješljiva snaga, njegova potpuna, sto postotna samouvjerenost, staloženost s kojom se ophodio prema drugima, prema onima koji su bili pored njega. Žene su mu obećavale ljubav, obećavale su mu udobnost, no on se osjećao ugodno tek nakon pedesetog metra, kad bi iza prvog zavoja nestale vatre stanice. A žene tamo nisu išle.

16 M

Dakle zagrijavši se čajem, skinuvši svoju staru crnu beretku i brišući rukom usne mokre od pare, počeo je temeljito ispitivati Artema o novostima i glasinama koje je iz posljednje ekspedicije s juga donio Artemov poočim – onaj isti čovjek koji je prije dvadeset godina otrgnuo Artema od štakora na Timirjazevskoj, koji ga nije mogao ostaviti i koji ga je odgajao. “Vjerojatno i sam nešto znam o tome, no i drugi ću put sa zadovoljstvom poslušati. Zar ti je teško o tome pričati?” inzistirao je Andrej. Nije ga trebao dugo nagovarati, jer se Artem ugodno osjećao kad se prisjećao i pričao poočimovu priču; ipak će svi slušati pažljivo. “Pa kamo su oni išli, vjerojatno već znate...” započeo je Artem. “Znam, da, na jug. No njih, te vaše pješake, tamo drže u strogoj tajnosti”, nasmijao se Andrej. “Specijalne vladine misije, razumiješ!” namignuo je jednom od svojih ljudi. “Ma ništa tajnog u tome nije bilo”, odmahnuo je Artem. “Njihov cilj bio je izviđanje situacije, prikupljanje informacija... Pouzdanih informacija. Zato što je nemoguće vjerovati stranim trgovcima koji kod nas na stanici govore gluposti; oni su možda sitni trgovci, no možda su i provokatori koji šire dezinformacije.” “Trgovcima uopće ne treba vjerovati”, promrmljao je Andrej. “Pohlepni su ljudi. Tko će ih znati: danas prodaje tvoj čaj Hanzi, a sutra će tebe samog, od glave do pete, nekom prodati. Možda oni kod nas prikupljaju informacije. Iskreno govoreći, ja ni našima ne vjerujem.” “Što se naših tiče, nema potrebe da im ne vjerujete, Andreju Arkadiču. Naši su u redu. Ja ih sve znam. Ljudi kao ljudi. Samo novac vole. Žele živjeti bolje nego drugi, teže nečemu”, Artem se pokušao zauzeti za lokalne trgovce. “Upravo tako. Ja sam o tome i govorio. Žele živjeti bolje od svih. No tko će znati što rade kad zađu u tunel? Možeš li mi sa sigurnošću reći da ih već na prvoj stanici neće nečiji agent pridobiti na svoju stranu? Možeš li?” “Čiji agenti? Čijim su se agentima predali naši trgovci?” “Znaš što, Arteme! Ti si još suviše mlad i još puno toga ne znaš. Samo slušaj starije, pazi što govore, isplatit će ti se!” “Netko pak mora raditi taj posao! Kad ne bi bilo trgovaca, kukali

17 M

bismo ovdje bez municije, s berdankama*, bacali bismo sol na crne i ponekad pili svoj čaj”, nije posustajao Artem. “Dobro, dobro, našao se među nama pravi ekonomist... Samo polako. Radije reci što je Suhi tamo vidio. Što ima kod susjeda? Na Aleksejevskoj? Na Rižskoj?” “Na Aleksejevskoj? Nema ništa novog. Uzgajaju svoje gljive. I što bi bilo s Aleksejevskom? To je salaš... Govore da se žele”, Artem je stišao glas zbog povjerljivosti informacije, “pripojiti nama. I Rižska kao da se ne buni protiv toga. Tamo kod njih s juga raste pritisak. Vlada sumorno raspoloženje: svi šapću o nekakvoj prijetnji, svi se nečeg boje, a ne znaju čega se boje. Ili je s te strane linije nastao neki imperij, ili se boje Hanze, koja se želi proširiti, ili nešto sasvim deseto. I svi se ti salaši sad pripajaju nama. I Rižska i Aleksejevska.” “A što konkretno žele? Što predlažu?” zanimalo je dalje Andreja. “Traže da se ujedinimo s njima u federaciju sa zajedničkim obrambenim sustavom, da se s obje strane učvrste granice, da se u među stanične tunele uvede stalna rasvjeta, da se policija organizira, da se zatrpaju bočni tuneli i koridori, da se uvedu prometne drezine, da se provede telefonski kabel, slobodno mjesto za tlo za gljive... Da je gospodarstvo zajedničko, da se radi i međusobno pomaže, ako za to ima potrebe.” “A gdje su bili ranije? Gdje su bili ranije, kad je od Botaničkog sada, od Medvedkova, izlazila sva ta gadost? Kad su crni jurišali na nas, gdje su bili?” čangrizavo je mrmljao Andrej. “Andreju, nemoj nas ureći!” umiješao se Petar Andrejevič. “Nema crnih, zasad, i to je dobro. Mi ih nismo pobijedili. Nešto se s njima tamo dogodilo, unutrašnjeg karaktera, pa su se smirili. Moguće da samo skupljaju snagu. Tako da nama savez ne bi smetao. Štoviše, ako se ujedinimo sa susjedima, i njima bi to koristilo, a i nama bi bilo dobro.”

Ruska puška iz druge polovine 19. st., nazvana po izumitelju Hiramu Berdanu (op. prev.)

18 M

“I nek živi kod nas sloboda, jednakost i bratstvo!” ironizirao je Andrej kvrckajući prstima. “Zar vam priča nije zanimljiva?” uvrijeđeno je upitao Artem. “Ne, nastavi, Arteme, nastavi”, rekao je Andrej. “Ja ću s Petrom poslije već sve raspraviti. To je naša vječna tema.” “Dobro onda. Govori se da se naš glavni slaže. Nema načelnih primjedbi. Treba još samo prodiskutirati detalje. Uskoro će sazvati kongres. A zatim referendum.” “Ma, naravno, naravno. Referendum. Ako narod kaže da, onda da. Ako kaže ne, dakle narod je loše promislio. Daj onda narodu još jednu šansu”, rugao se Andrej. “A, Arteme, što se događa iza Rižske?” upitao je Petar Andrejevič ne obazirući se na njega. “Što na našoj liniji ide dalje? Prospekt mira. Da, Prospekt mira, jasno. To su naše granice s Hanzom. Moj poočim kaže da je između Hanze i crvenih sve po starom: rat više nitko i ne spominje”, rekao je Artem. “Hanzom” se nazivala Zajednica stanica Koljcevoj linije. Te su stanice, međusobno spojene tunelima, gotovo od samog početka postale mjestima susreta trgovaca iz svih krajeva metroa jer su se nalazile na sjecištu svih ostalih linija metroa, dakle trgovačkih puteva. Bogatile su se fantastično brzo i ubrzo odlučile ujediniti se, shvaćajući da će njihovo bogatstvo izazvati zavist kod mnogih. Službeni naziv bio je suviše kompliciran, pa su u narodu Zajednicu prozvali Hanzom – netko ju je jednom točno usporedio sa savezom trgovačkih gradova u srednjovjekovnoj Njemačkoj, riječ je bila zvučna, pa je i zaživjela. Isprva je Hanza uključivala samo dio stanica, ujedinjenje se događalo postupno. Postojala je zona Koljcevoj linije od Kijevske do Prospekta mira, takozvani Sjeverni luk, te su stanice Kurska, Taganska i Oktobarska s njom sklopile sporazum. Zatim su se u Hanzu uključile Pave ljecka i Dobrinjinska, pa se stvorio drugi Južni luk. Ali glavni problem i glavna prepreka ujedinjenju Sjevernog i Južnog luka bila je Sokoljničeska linija. Stvar je u tome, rekao je poočim Artemu, što je Sokoljničeska linija uvijek bila posebna. Pogledaš na kartu, odmah je uočiš. Kao prvo, ravna

19 M

je, kao strijela. Kao drugo, izraženo je crvene boje na svim kartama. Pa i imena stanica na njoj upravo su takva: Krasnoseljska*, Krasnye Vorota, Komsomoljska i Biblioteka imeni Lenjina. Upravo su takva imena ili neki drugi razlozi vukli prema toj liniji sve one koji su osjećali nostalgiju za slavnom socijalističkom prošlošću. Ideja o uspostavljanju sovjetske države jako je dobro prihvaćena na toj liniji. Ispočetka se jedna stanica službeno vratila komunističkim idealima i socijalističkom tipu vladavine, zatim još jedna koja je graničila s prvom, pa su se zatim ljudi s druge strane tunela zarazili revolucionarnim optimizmom, svrgnuli vladu, i tako se sve polako zakuhalo. Veterani koji su ostali živi, bivši komsomolski funkcionari, stalni lumpenproletarijat – svi su se oni slijevali na revolucionarne stanice. Osnovali su komitet koji je bio odgovoran za širenje nove revolucije i komunističkih ideja po čitavoj podzemnoj željeznici, i to pod malne lenjinističkim imenom: Interstancional. On je pripremao odrede profesionalnih revolucionara i propagatora, šaljući ih sve dalje u neprijateljsku vojsku. Uglavnom, sve je za njih s lakoćom završavalo jer su izgladnjeli ljudi s neplodne Sokoljničeske linije žudjeli za obnovom pravednosti, koja, prema njihovu shvaćanju, nije mogla poprimiti ni jedan drugi oblik osim uravnilovke. Čitava grana uskoro je bila zahvaćena crvenim plamenom revolucije koji je buknuo na jednom njezinu kraju. Zahvaljujući metromostu preko Jauze, koji je čudom ostao čitav, veza između Sokoljnika i Preobraženskog trga ostala je organizirana. Isprva kratka dionica na površini mogla se savladavati samo pomoću drezina koje bi jurile tamo noću. Zatim su zalaganjima smrtnika podigli zidove i krov. Stanicama su vraćali stara, sovjetska imena: Čistye prudy ponovno su postali Kirovska, Lubjanka – Dzeržinska, a Ohotnyj rjad – Prospekt Marxa. Stanice s neutralnim imenom žustro su pre imenovali u nešto ideološki jasnije: Sportivnu u Komunističesku, Sokoljniki u Staljinsku, a Preobražensku ploščadj, odakle sve počelo, u Znamja Revoljucii. I eto upravo je ta linija, koja je nekad bila Sokoljničeska, no koju su mase nazivale “crvenom” – tad je među Moskov-

U ruskom krasnyj znači “crven” (op. prev.)

20 M

ljanima bilo uobičajeno da se sve linije nazivaju po bojama koje su označivale crte na karti metroa – potpuno službeno postala Crvenom linijom. No dalje nije išlo. Kad se Crvena linija konačno formirala i počela polagati prava na stanice drugih grana, prekipjelo je svima ostalima. Previše je ljudi shvatilo što je to sovjetska vlast. Previše ih je u odredima agitacije i propagande, koje je Interstancionala slala po čitavome metrou, vidjelo metastaze tumora koji je prijetio da uništi čitav organizam. I koliko god da su agitatori i propagandisti iz Interstancionale obećavali elek triﬁkaciju čitave podzemne željeznice, tvrdeći da će to na kraju, uz, naravno, sovjetsku vlast, dovesti do komunizma (teško da je ta lenjinistička parola, koja se tako bezobrazno eksploatirala, ikad bila aktualnija), ljudi iza granica linije nisu se dali zavesti. Crvene veleposjednike Interstancionale lovili su i protjerivali nazad, u sovjetsku državu. I tad je crvena vlast odlučila da je vrijeme da se djeluje konkretnije: ako se dio metroa koji je ostao netaknut nikako ne može zauzeti veselim revolucionarnim plamenom, treba ga zapaliti. Susjedne stanice, koje su bile uznemirene sve jačom komunističkom propagandom i podrivalačkom djelatnošću, zaključile su isto. Povijesno iskustvo jasno je pokazalo da nema boljeg prijenosnika komunističkog bacila od bajunete. I izbio je plamen. Koalicija antikomunističkih stanica s Hanzom na čelu, koja je bila napola presječena Crvenom linijom i težila da zatvori prsten, prihvatila je izazov. Naravno, crveni nisu očekivali organizirani otpor te su precjenjivali vlastite mogućnosti. Laka pobjeda koju su očekivali više se nije naslućivala ni u dalekoj budućnosti. Rat, koji se pokazao dugim i krvavim, prilično je iscrpio i inače napaćeno malobrojno stanovništvo metroa. Trajao je gotovo godinu i pol i sastojao se uglavnom od pozicijskih bitaka, ali s neizostavnim partizanskim pokušajima proboja i diverzijama, postavljanjima barikada po tunelima, strijeljanjima zarobljenika, s nekoliko slučajeva zvjerstava i s jedne i s druge strane. Bilo je svega: vojnih operacija, okruženja i proboja okruženja, posebnih podviga, vojskovođa, junaka

21 M

i izdajica. No glavna karakteristika tog rata bila je da nijedna zaraćena strana nije mogla značajnije pomaknuti liniju fronte. Činilo se da po nekad jednima uspijeva uspostaviti nadmoć, zauzeti neku dodirnu stanicu, no protivnik bi tada dao sve od sebe, mobilizirao dodatne snage, i klatno bi se pomaknulo na suprotnu stranu. A rat je trošio resurse. Rat je oduzimao najbolje ljude. Rat je iscrpljivao. I oni koji su ostali živi umorili su se od rata. Revolucionarna vlast neprimjetno je promijenila prvobitne zadaće u skromnije ciljeve. Ako je isprva glavni cilj rata bilo širenje socijalističke vlasti i komunističkih ideja na čitavu podzemnu željeznicu, sad su crveni htjeli barem staviti pod kontrolu ono što su držali svojom svetom domovinom – stanicu Trg Revolucije. Kao prvo, zbog njezina imena, a kao drugo, jer je ona od svih stanica metroa bila najbliža Crvenom trgu i Kremlju, čiji je toranj još uvijek bio okrunjen kao rubin crvenim zvijezdama. Naravno, ako bi se moglo vjerovati onim rijetkim junačinama koji su bili toliko ideološki pouzdani da su se uspeli na površinu i pogledali ga. No tamo, na površini, nalazio se, naravno, i Mauzolej. Je li se tamo nalazilo Lenjinovo tijelo ili nije – nitko to nije znao, ali to nije ni imalo neko posebno značenje. Tijekom dugih godina sovjetske vlasti Mauzolej je prestao biti jednostavno grobnica i postao nešto vrijedno samo po sebi, sveti simbol nasljedne vlasti. Upravo su s njega veliki vođe prošlosti dočekivali parade. Upravo su prema njemu više od svega težili sadašnji vođe. I pričalo se da se upravo sa stanice Trg Revolucije, iz njezinih službenih prostora, tajno hodočastilo u tajne laboratorije pored Mauzoleja, a odatle pak prema samom grobu. Iza crvenih nalazila se stanica Ploščadj Sverdlova, bivši Ohotnyj rjad, koja je bila utvrđena i postala mjesto odakle su se izvršavale ratne operacije i napadi na Trg Revolucije. Revolucionarno rukovodstvo pokrenulo je nekoliko križarskih ratova da bi se oslobodile ta stanica i grobnica. No branitelji su također znali kakvu važnost ona ima za crvene, pa su je branili do posljednje kapi krvi. Stanica Trg Revolucije pretvorila se u neosvojivu tvrđavu. Najžešće, najkrvavije bitke događale su se upravo na njezinim prilazima. Najviše je naroda poginulo tamo. Bilo je u tim bitkama tamošnjih

22 M

matrosova*, koji su prsima išli na mitraljeze, i junaka koji su oko struka omatali granate da bi se raznijeli zajedno s neprijateljskim bunkerom, i uporabe bacača plamena, zabranjenog za uporabu protiv ljudi... I sve to uzalud. Za jedan dan vratili bi stanicu u borbi, ali nikad se nisu uspijevali utvrditi, pa bi sutradan, kad je koalicija prelazila u kontranapad, pogibali i povlačili se pred neprijateljem. Upravo isto, ali ipak drugačije, događalo se na Biblioteci imeni Lenjin. Tamo su crveni držali obranu, a koalicijske snage pokušale su ih u više navrata odatle istjerati. Stanica je imala ogromno strateško značenje za koaliciju, zato što bi u slučaju uspješnog napada razbila Crvenu liniju na dva dijela, pa bi koalicija imala istovremeno direktni prijelaz na tri ostale linije, i to baš one s kojima se Crvena linija više nikad ne bi presijecala. Samo tamo. Točnije, ona je bila poput limfe, koja bi se, budući da je zaražena crvenom kugom, počela širiti po čitavom živom organizmu. Da bi se to spriječilo, trebalo je zauzeti Biblioteku imeni Lenjina, pod svaku cijenu. No koliko god bili neuspješni pokušaji crvenih da osvoje Trg Revolucije, toliko su bili i jalovi pokušaji koalicije da ih istisne s Biblioteke. A narod se istovremeno sve više iscrpljivao. I već je započelo dezerterstvo, i sve su češći bili slučajevi bratimljenja, kad su i s ove i s one strane fronte vojnici bacali oružje. No za razliku od situacije iz Prvog svjetskog rata, crvenima to nije išlo na ruku. Revolucionarni žar polako je gubio na značenju. Nije ni koaliciji išlo ništa bolje; nezadovoljni što moraju neprestano strepiti za svoj život, ljudi su dizali sidra i s čitavim obiteljima odlazili sa središnjih stanica na periferiju. Hanza se praznila i slabjela. Rat je nanio težak udar trgovini, trgovci su nalazili zaobilazne puteve, važni trgovački putevi postajali su pusti i zamirali su... Političari, koje su vojnici sve manje podržavali, morali su hitno smisliti kako da završe rat prije nego što se oružje okrene protiv njih.

Aleksandar Matvejevič Matrosov bio je junak Sovjetskog Saveza, poznat po činu samožrtvovanja kad je prsima prekrio puškarnicu njemačkog bunkera (op. prev.) *

23 M

I tako su se u maksimalnoj tajnosti i na neutralnoj stanici (neophodnoj za takve slučajeve) susreli lideri zaraćenih strana: sa sovjetske strane drug Moskvin, a s koalicijske predsjednik Hanze Loginov i glava Arbatske konfederacije Kolpakov. Mirovni ugovor brzo su potpisali. Strane su razmijenile stanice. Crvena linija dobila je na potpuno raspolaganje polurazrušenu Ploščadj revoljucii, ali je Arbatskoj konfederaciji ustupila Biblioteku imeni Lenjina. Ni jednima ni drugima nije bilo lako pristati na taj korak. Konfederacija je gubila jednog člana i zajedno s njim vlast na sjeveroistoku. Crvena linija postala je isprekidana jer se točno na sredini pojavila stanica koja nije bila njezina i koja ju je sad dijelila na pola. Bez obzira na to što su obje strane garantirale jedna drugoj pravo na slobodni tranzitni prolaz po prijašnjim teritorijima, takva situacija nije mogla ne uznemirivati crvene... Ali to što je predlagala koalicija bilo je suviše privlačno. Crvena linija nije izdržala. Mirovnim ugovorom najviše je, naravno, dobila Hanza, koja je sad mogla nesmetano zatvoriti prsten uklonivši posljednje prepreke procvatu. Dogovorili su se o čuvanju statusa quo, o zabrani uvođenja agitacija i podrivalačke djelatnosti na području bivšeg protivnika. Svi su bili zadovoljni. I sad, kad su topovi i političari zašutjeli, došli su na red propagandisti, koji su morali objasniti masama da je upravo njihova strana postigla izvanredne diplomatske uspjehe, pa je, zapravo, i dobila rat. Prošle su godine od tog nezaboravnog dana kad je potpisan mirovni ugovor. I jedna i druga strana poštovale su ga. Hanza je u Crvenoj liniji vidjela korisnog ekonomskog partnera, a ova je pak raskrstila sa svojim agresivnim namjerama: drug Moskvin, gensek Komunističke partije Moskovske podzemne željeznice “V. I. Lenjin”, dijalektički je dokazao mogućnost stvaranja komunizma na jednoj zasebnoj liniji i donio povijesnu odluku o njegovu stvaranju. Staro neprijateljstvo bilo je zaboravljeno. Tu je lekciju iz novije povijesti Artem dobro zapamtio, kao što se trudio pamtiti sve što mu je govorio poočim. “Dobro da je kod njih klanje završilo...” rekao je Petar Andrejevič. “Pa godinu i pol dana nije se smjelo zakoračiti iza Koljca: svuda blokade, stoput provjeravaju dokumente... U to vrijeme imao sam tamo nekakvih poslova i nikako se nije moglo, osim kroz Hanzu, doći doL

24 M

tamo. Pa sam krenuo kroz Hanzu. I zaustavili me upravo na Prospektu mira. Malne me strijeljali.” “I? O tome nikad nisi pričao, Petre... Što se na kraju dogodilo?” zainteresirao se Andrej. Artem je pomalo klonuo vidjevši da je pripovjedačka štafeta iščupana iz njegovih ruku. Ali priča je obećavala, pa se nije upletao. “Hm, što... Vrlo je jednostavno. Oni su mislili da sam crveni špijun. Dakle izlazim ja iz tunela na Prospektu mira, na našoj liniji. A naš Prospekt je također pod Hanzom. Takoreći aneksija. Pa tamo nije još jako strogo – tamo je sajam, trgovačka zona. Vi pak znate da je s Hanzom uvijek tako: one stanice koje se nalaze na samom Koljcu, to je nešto poput njihovog doma, a prijelazi s prstenastih linija na zrakaste, to su carinarnice, kontrola putovnica...” “Da, sve to mi znamo, što nam držiš prodike... Radije pričaj što se tamo dogodilo s tobom!” prekinuo ga je Andrej. “Kontrola putovnica”, ponovio je Petar Andrejevič mršteći se i ne odustajući od okolišanja. “Na zrakastim stanicama su sajmovi, tržnice... Tamo mogu stranci. No preko granice nema šanse. Izašao sam na Prospektu mira, imao sam sa sobom pola kilograma čaja... Trebao sam metke za automat. Mislio sam ih zamijeniti. A kad tamo, kod njih – vojno stanje. Municiju ne isporučuju. Pitam prvog trgovca, pitam drugog, no svi se nećkaju i polako se odmiču od mene. Samo mi jedan nešto šapuće: ‘Kakva te municija spopala, blesane... Gubi se odavde, i to što prije, već su te vjerojatno prijavili!’ Zahvalio sam mu i polako krenuo nazad u tunel. I na samom kraju zaustavlja me patrola, a iz smjera stanice – zvižduci, eno još jedan iz odreda trči. Pitaju za dokumente. Dajem im putovnicu s našim staničnim pečatom. Gledaju ga oni tako pažljivo i pitaju: ‘A gdje vam je propusnica?’ A ja im začuđeno: ‘Kakva propusnica?’ Ispostavlja se da trebaš obavezno dobiti pro pusnicu da bi ušao na stanicu. Na izlazu iz tunela stoji stol i tamo je kancelarija. Provjeravaju osobu i ako je nužno, izdaju propusnicu. Razvili, štakorčine, birokraciju... Kako sam prošao pored tog stola, ne znam... Zašto me ti glupani nisu zaustavili? Ajd sad ti to patroli objasni! Stoji taj neotesanac ošišan na nulericu u kamuﬂaži i govori: ‘Promigoljio se! Prikrao se! Provukao se!’ Lista dalje moju putovnicu, vidi da imam pečat Sokoljniki. Vidi L

25 M

taj pečat, i oči mu se zakrvave. Točno kao kod bika na crvenu krpu. Skida s ramena automat i urliče: ‘Stavi ruke iza glave, gade!’ Vidjelo se da je istreniran. Grabi me za vrat i tako me vuče kroz cijelu stanicu na prijelazno mjesto u prolazu, do starješine. I uz to govori: ‘Ček, samo da dobijem odluku od rukovodstva, pa ću te, uhodo jedna, odmah strijeljati!’ A meni pao mrak na oči. Pokušavam dokazati nevinost, kažem: ‘Kakav sam ja špijun? Ja sam trgovac! Gle, dovezao sam čaj s VDNG-a.’ A on mi kaže da će mi taj čaj ugurati u usta i nabiti ga puščanom cijevi da bi bolje ušao. Vidim da sam neuvjerljiv i da ako mu rukovodstvo sad dadne odobrenje, odvest će me na dvjestoti metar, uperit će cijevi u mene i pošteno me izbušiti, po zakonima ratnog vremena... Neće biti dobro, mislim... Dolazim do prijelaznog mjesta, a moj neotesanac se raspituje kamo mu je bolje da puca. Gledam njegovog starješinu, odmah mi pao kamen sa srca: Paška Fedetov, išli smo zajedno u razred, još sam se s njim dosta poslije škole družio, a onda smo se, eto, pogubili nekako...” “Majku ti tvoju! Kako si me preplašio! A ja već mislio da su te ubili!” ironično je dobacio Andrej, i ljudi koji su se zbili uz vatru na četiristo pedesetom metru skupa su prasnuli u smijeh. Čak ni Petar Andrejevič, koji je prvo ljutito pogledao Andreja, nije izdržao, i nasmiješio se. Smijeh se razlijegao po tunelu stvarajući ne gdje u njegovim dubinama izobličeni eho koji je jezovito tutnjao. Osluškujući ga, svi su pomalo utihnuli. Ovdje iz dubine tunela, sa sjevera, ti sumnjiviji zvukovi sad su se čuli jasnije: to su bili šumovi i laki sitni koraci. Andrej je, naravno, bio prvi koji je sve to dobro čuo. Odmah je zašutio, dao ostalima znak da zašute, podigao sa zemlje automat i skočio s mjesta. Polako repetirajući i puneći mecima pušku, nečujno je, priljubljujući se uza zid, krenuo od vatre u dubinu tunela. Artem se također pridignuo, bilo bi zanimljivo vidjeti koga je on to pustio posljednji put, no Andrej se okrenuo i ljutito ga ušutkao. Stavivši kundak na rame, zaustavio se na mjestu gdje se počinjala zgušnjavati tama i povikao: “Dajte svjetla!” Jedan od njegovih ljudi, koji je držao u pripremi akumulacijsku svjetiljku koju su domaći majstori napravili od automobilskog fara, L

26 M

uključio ju je, i zraka sjajna do blještavila rasparala je mrak. Otrgnuta od mraka, nejasna silueta pojavila se na trenutak u njihovu vidnom polju: nešto sasvim neveliko, nešto što nije izgledalo jako strašno kao da se strmoglavce bacilo nazad, na sjever. Ne izdržavši, Artem je povikao koliko je jače mogao: “Pa pucaj više! Pobjeći će!” Ali Andrej zbog nečeg nije pucao. Petar Andrejevič također se pridignuo, držeći automat u pripremi, i povikao: “Andreju! Jesi li živ?” Ljudi koji su sjedili pored vatre uznemireno su počeli šaptati, čulo se zveckanje zatvarača. Naposljetku se pojavio Andrej u svjetlosti ručne svjetiljke, otresajući jaknu. “Živ, živ sam!” jedva je izustio kroza smijeh. “Čemu se to smiješ?” oprezno je priupitao Petar Andrejevič. “Tri noge! I dvije glave. Mutanti! Crni gmižu iz mraka! Sve će poklati! Pucaj, ili će pobjeći! Koju ste frku digli! Zar je to potrebno, a!” nastavio se smijati Andrej. “Zašto ti nisi pucao? OK, moj momak je još mlad, nije shvatio. Ali ti, kako to da si bio tako nepažljiv? Pa nisi balavac. Znaš li što se dogodilo s Polježajevskom?” upitao je ljutito Petar Andrejevič kad se Andrej vratio do vatre. “Ma slušao sam ja o vašoj Polježajevskoj već deset puta!” odmahnuo je Andrej. “To je bio pas! Štene čak, a ne pas... On se tu već drugi put šulja prema vatri, toplini i svjetlosti. A vi ste ga zamalo umlatili, i sad još mene pitate: zašto ja s njim postupam previše blago? Živoderi!” “Otkud da ja znam da je to pas?” uvrijedio se Artem. “Tu je takve zvukove proizvodio... I zatim, ovdje su, govori se, prije tjedan dana vidjeli štakora veličine svinje”, sav se stresao, “pola šaržera ispraznili u njega, a on ni makac.” “Ma vjeruj ti svim pričama! Ček samo malo, sad ću ti donijeti tvojeg štakora!” rekao je Andrej, prebacio automat preko ramena, otišao od vatre i nestao u mraku. Za minutu se iz mraka čulo njegovo visoko zviždukanje. A zatim se začuo i glas, umiljat, zavodljiv: “No, dođi ovamo... Dođi ovamo, maleni, ne boj se!” Nagovarao je nekog dovoljno dugo, desetak minuta, pozivajući i L

27 M

zviždukajući, a zatim se njegova ﬁgura ponovno pojavila u polumraku. Vrativši se do vatre, svečano se nasmiješio i raskopčao jaknu. Odatle je na zemlju iskočilo štene, drhturavo, jadno, mokro, jako prljavo, olinjale dlake neraspoznatljive boje, crnih očiju punih užasa i stisnutih malenih ušiju. Našavši se na zemlji, pokušalo je polagano šmugnuti, ali ga je Andrejeva ruka ščepala za vrat i vratila na mjesto. Gladeći ga po glavi, Andrej je skinuo jaknu i njome ogrnuo psića. “Nek se cucak ugrije...” objasnio je. “Ma pusti ga, Andreju, ta najvjerojatnije ima buhe!” pokušao ga je opametiti Petar Andrejevič. “Možda i gliste. Još da navučeš neku zarazu, zaraziš stanicu...” “Dosta je bilo, Andreju! Prestani mi dosađivati. Ma pogledaj ga!” Zavrnuvši dio jakne, Andrej je pokazao sugovorniku njušku šteneta, koje je još uvijek drhtalo od straha ili hladnoće. “Pogledaj ga u oči, Andreju! Te oči ne mogu lagati!” Petar Andrejevič skeptično je pogledao štene. Iako su mu oči bile preplašene, nesumnjivo su zračile poštenjem. Petar Andrejevič je popustio. “Dobro... Mladi prirodoslovče... Ček, potražit ću nešto za njega da pojede”, promrmljao je i spustio ruku u ruksak. “Traži-traži. Možda će jednog dana izrasti u nešto korisno. Na primjer u njemačkog ovčara”, izjavio je Andrej i približio jaknu sa štenetom vatri. “No kako to da se štene našlo ovdje? S te strane nema ljudi. Samo crni. Zar crni drže pse?” gledajući sumnjivo štene, koje je, zagrijavši se pored vatre, zadrijemalo, upitao je jedan od Andrejevih ljudi, iscrpljeni mršavi muškarac razbarušene kose koji je dotad šutljivo slušao druge. “Ti si, Kirile, potpuno u pravu”, ozbiljno je odgovorio Andrej. “Crni uopće ne drže životinje, koliko znam.” “Pa od čega onda oni žive? Jedu li što?” gotovo bezvučno upitao je muškarac koji je došao s njim, grebući noktima neobrijanu čeljust, što je proizvodilo zvuk nalik na električno pucketanje. To je bio visok snažan muškarac širokih ramena i izbrijane glave. Bio je odjeven u dugu i dobro sašivenu kožnatu kabanicu, što je u današnje vrijeme samo po sebi bila rijetkost. L

28 M

“Jedu li? Govori se da jedu svakakve gadosti. Strvine jedu. Štakore jedu. Ljude jedu. Nisu izbirljivi, znaš...” zgađeno kriveći lice, odgovorio je Andrej. “Kanibali?” upitao je izbrijani bez i najmanjeg čuđenja, vidjelo se da je već imao posla s ljudožderstvom. “Kanibali... Oni nisu ljudi. Niža bića. Vrag će ga znati tko su uopće. Dobro je da nemaju oružja, tako da se uspijevamo obraniti. Barem zasad. Petre, sjećaš li se kako nam je prije pola godine uspjelo jednog od njih zarobiti živa?” “Sjećam se”, odazvao se Petar Andrejevič. “Dva tjedna sjedio je kod nas u ćeliji, nije pio našu vodu, nije ni dotakao hranu, pa je i crkao.” “Niste ga ispitivali?” upitao je izbrijani. “Ni riječi nije razumio na našem. Govore mu na ruskom, a on šuti. Uglavnom, čitavo je vrijeme šutio. Nije otvarao usta. I kad su ga tukli, šutio je. I kad su ga davili, opet je šutio. Samo je ponekad režao. A pred smrt se ponašao tako da je svu stanicu probudio.” “Pa onda otkud se pas ovdje našao?” podsjetio je razbarušeni Kiril. “A vrag će znati otkud on ovdje... Možda je pobjegao od njih. Mo žda su i njega htjeli požderati. Dovde ima svega kilometar-dva. Mogao je pobjeći od njih? A možda je nečiji. Išao je netko sa sjevera, išao i naletio na crne. A psić je uspio na vrijeme uteći. Pa i nevažno je otkud on ovdje. Samo ga pogledaj, zar sliči na čudovište? Na mutanta? To je samo jedan cucak, ništa posebno. I muva se oko ljudi, dakle pitom je. Zbog čega bi tu već tri sata švrljao oko vatre?” Kiril je zašutio razmišljajući o argumentima. Petar Andrejevič do lio je još vode iz kanistra u čajnik i upitao: “Hoće li još netko čaja? Ajmo posljednju rundu, uskoro nam završava smjena.” “Čaj – to je prava stvar! Daj”, pristao je Andrej, ostali su živnuli. Čajnik je zakipio. Petar Andrejevič nalio je onima koji su željeli još jednu čašu i zamolio: “Ma dajte, ljudi... Ne treba o crnima. Prošli put smo upravo tako sjedili, govorili o njima, i oni dopuzali. Dečki su mi pričali da se ista stvar i kod njih dogodila. To je možda slučajnost, nisam praznovjeran, no što ako nije? Što ako oni osjećaju? Naša je smjena malne gotova, zašto nam trebaju ta vražja posla u zadnji tren?” L

29 M

“Pa da... Vjerojatno nam ne trebaju”, podržao ga je Artem. “Ma okej, mladiću, nemoj se bojati! Rasturit ćemo ih!” pokušao je Andrej ohrabriti Artema, ali nije ispalo baš uvjerljivo. Čak je i Andreja od samo jedne misli o crnima hvatala jeza, iako se trudio to sakriti. Ljudi se uopće nije bojao: ni bandita, ni anarhista razbojnika, niti vojnika Crvene armije. Ali je, eto, osjećao gađenje prema bilo kojem nižem biću, i to ne zato što ih se bojao, nego jednostavno nije mogao o njima misliti mirno kao što je mislio o bilo kojoj opasnosti povezanoj s ljudima. Svi su zašutjeli. Teška, jedva podnošljiva tišina obavila je ljude koji su se stisnuli uz vatru. Čulo se samo kako u vatri slabašno pucketaju kvrgave cjepanice i izdaleka, sa sjevera, iz tunela dopiralo je ponekad potmulo krčanje utrobe, kao da je moskovska podzemna željeznica divovska utroba nepoznatog čudovišta. Od tih je zvukova hvatala jeza.

30 M

Sadržaj

1. poglavlje Kraj svijeta

2. poglavlje Lovac 31 3. poglavlje Ako se ne vratim

4. poglavlje Glas tunela

5. poglavlje Zbog metaka

6. poglavlje Pravo jačeg

113

7. poglavlje Kanat tame

138

8. poglavlje Četvrti Reich

165

9. poglavlje Du Stirbst

191

10. poglavlje No pasarán

216

11. poglavlje Ne vjerujem

240

12. poglavlje Polis 266 L

483 M

13. poglavlje Velika biblioteka

291

14. poglavlje Tamo, na vrhu

320

15. poglavlje Karta 341 16. poglavlje Pjesme mrtvaca

366

17. poglavlje Djeca Crva

390

18. poglavlje Vlast 415 19. poglavlje Posljednja bitka

437

20. poglavlje Rođeni za puzanje

460

O autoru

479

O prevoditelju

481

484 M

485 M

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn Grey, Zagreb Godina izdanja 2011., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-332-7 Svjetski bestseleri, knjiga 42 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

486 M

487 M

488 M