Meursault, protuistraga

KAMEL DAOUD Meursault, protuistraga

Meursault, protuistraga -1-

-2-

Kamel Daoud

Meursault, protuistraga prevela s francuskog Mia Pervan

Fraktura -3-

Naslov izvornika Meursault, contre-enquête © Editions Barzakh, Alger, 2013 © Actes Sud, 2014 Objavljeno prema sporazumu s Literary Agency “Agence de l’Est”. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Mia Pervan i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-874-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 964698

-4-

Čas zločina ne otkucava u isto vrijeme za sve narode. Time tumačimo postojanost povijesti.

E. M. Cioran: Silogizmi gorčine

-5-

-6-

Za Aïdu.

Za Ikbela.

Moje otvorene oči.

-7-

-8-

I.

M’ma je danas još živa.

Više ništa ne govori, a mogla bi štošta ispripovjediti. Za razliku od mene koji sam toliko prežvakavao ovu priču da je se zamalo i ne sjećam.

Hoću reći da je priča stara više od pola stoljeća. Dogodila se i ljudi su naveliko govorili o njoj. Čine to i dalje, ali spominju samo jednoga mrtvoga – bez stida, znaš, a bilo ih je dvojica, mrtvih. Da, dvojica. Zašto izostavljaju drugoga? Prvi je znao pripovijedati, činio je to tako dobro da mu je pošlo za rukom navesti ljude da zaborave njegov zločin, dok je drugi bio nepismen jadničak kojega Bog, čini se, bijaše stvorio samo da primi metak i vrati se u prah, anonimus koji čak nije imao vremena dobiti vlastito ime.

Odmah ti kažem: onaj drugi, ubijeni, moj je brat. Od njega nije ostalo ništa. Ostao sam samo ja da govorim u njegovo ime dok sjedim u ovom baru očekujući izraze sućuti koje mi nitko nikada neće iskazati. Možeš se ti smijati, ali moje je poslanje biti preprodavačem zakulisne šutnje u dvorani koja se prazni.

Zato sam, uostalom, naučio govoriti i pisati ovaj jezik: e da

-9-

bih pripovijedao umjesto mrtvoga čovjeka, da bih pomalo dovršavao njegove rečenice. Ubojica je postao slavan, a njegova je priča tako dobro napisana da mi ne pada na pamet oponašati ga. On je pisao svojim jezikom. Zato ću ja činiti ono što su činili ljudi ove zemlje nakon proglašenja Neovisnosti: uzimat ću kamen po kamen negdašnjih kolonizatorskih kuća te graditi vlastitu kuću, vlastiti jezik. Ubojičine riječi i njegov način izražavanja moje su upražnjeno dobro. Uostalom, ova je zemlja zatrpana riječima koje više nikome ne pripadaju i koje viđamo na izlozima starih dućana, u požutjelim knjigama, na licima, ili ih je pak dekolonizacija pretvorila u neku čudnu kreolštinu.

Prošlo je, naime, mnogo vremena otkako je ubojica umro i znatno više otkako je moj brat prestao postojati – osim za mene. Znam, nestrpljiv si, želiš postavljati nemila mi pitanja, ali ja te molim da me pažljivo slušaš, na kraju ćeš shvatiti. Ovo nije obična priča. Ova priča počinje s kraja i vraća se na početak. Da, poput jata lososa koji plivaju uzvodno. Ti si je, kao i svi drugi, zacijelo pročitao onako kako ju je ispripovjedio čovjek koji ju je napisao. On piše tako dobro da su mu riječi nalik precizno izbrušenu kamenju. Tvoj junak je strogo pazio na nijanse, zamalo ih je obvezivao na matematičku točnost.

U temelje tih dragulja i minerala ugrađeni su beskonačni proračuni. Jesi li vidio kako on piše? Kao da se služi umjetnošću pjesme, a govori o ispaljenom metku! Njegov je svijet čist, cizeliran jutarnjom svjetlošću, precizan, jasan, obogaćen mio­ mirisima i krajolicima. Jedinu sjenu bacaju “Arapi”, predmeti mutni i neprilični, pridošli iz “negdašnjih vremena”, poput

- 10 -

utvara što nemaju drugi jezik doli zvuka svirale. Mislim da mu je bilo dojadilo vrtjeti se ukrug u zemlji koja ga nije željela ni mrtva ni živa. Ubojstvo što ga je počinio slično je činu ljubavnika razočaranog zemljom koju ne može posjedovati.

Zacijelo je strašno patio, jadnik! Biti čedo mjesta koje te nije rodilo!

I ja sam pročitao njegovu inačicu događaja. Kao i ti i milijuni drugih. Sve je jasno već od početka: on ima ljudsko ime, a moj brat ime nesretnog slučaja. Mogao ga je nazvati Dva Sata Popodne kao što je onaj drugi svoga crnca nazvao Petko. Po jednom trenutku u danu umjesto po jednom danu u tjednu.

Dva Sata Popodne, baš dobro. Zudž na arapskom, dva, duo, on i ja, neka vrsta ne baš sličnih blizanaca za one koji znaju priču ove priče. Kratkovjeki Arapin, prolazan, živio je dva sata, a već sedamdeset godina neprestano umire, iako smo ga pokopali. Moj brat Zudž kao da je pod staklom: premda je mrtav, ustrijeljen, ne prestaju govoriti o njemu kao o dvjema pomičnim kazaljkama na satu, tako da on opetovano igra vlastitu smrt od metka što ga je ispalio jedan Francuz, jer nije znao što bi sa svojim danom ni s ostatkom svijeta koji je nosio na grbači.

I ne samo to! Kad u glavi ponovno odvrnem tu priču, razbjesnim se – to jest svaki put kad imam snage za to. Francuz tu glumi mrtvaca i raspreda kako je izgubio majku, pa kako je zbog sunca izgubio tijelo, zatim kako je izgubio tijelo svoje ljubavnice, otišao u crkvu te ustanovio da je njegov Bog napustio ljudsko tijelo, onda kako je bdio nad truplom majčinim

- 11 -

i svojim, i tako dalje. Bože dragi, kako čovjek može ubiti nekoga i potom mu oduzeti čak i smrt? Moj brat je dobio metak, a ne on! Musa, a ne Meursault, zar ne? Ima tu nečega što me užasava. Nitko, čak ni poslije Neovisnosti, nije pokušao doznati ime žrtve, njegovu adresu, pretke i je li možda imao djecu. Nitko. Svi su zijali od divljenja nad tim savršenim je­ zikom nalik precizno brušenu dijamantu, svi su govorili kako suosjećaju s osamljenošću ubojice i iskazivali mu najučenije izraze sućuti. Tko mi danas može kazati Musino pravo ime? Tko zna koja ga je rijeka odnijela prema moru koje je morao prijeći pješice, sam, bez svoga naroda, bez čudotvorna štapa? Tko zna je li Musa imao pištolj, nekakvu filozofiju ili sunčanicu?

Tko je Musa? On je moj brat. Na to ciljam. Želim ti ispričati ono što Musa nije dospio. Kad si otvorio vrata ovoga bara, otvorio si grob, mladi moj prijatelju. Imaš li tu knjigu u torbi?

Dobro, pričinjaj se da si učenik i pročitaj mi prve ulomke...

Jesi li razumio? Nisi? Rastumačit ću ti. Kad mu je umrla mati, taj čovjek, ubojica, gubi zemlju i prepušta se neradu i apsurdu. Poput kakva Robinzona koji vjeruje da će izmijeniti sudbinu ubije li svoga Petka, ali uviđa da je uhvaćen u stupicu na otoku pa počinje kriještati lukavo poput koristoljubive papige. “Poor Meursault, where are you?” “Siroti Meursaulte, gdje si?” Ponovi taj krik nekoliko puta, učinit će ti se manje smiješnim, kunem ti se. Napravi to za vlastito dobro, molim te.

Ja tu knjigu znam naizust, mogu ti je izrecitirati cijelu, kao Kur’an. Napisao ju je mrtvac, a ne pisac. Znamo da mu je

- 12 -

smetalo sunce i blještavilo i da nije razmišljao ni o čemu doli o suncu, moru i starom kamenju. Od početka slutimo da traži moga brata. Zapravo, traži ga, ali ne da bi ga sreo, nego da ga nikad ne bi morao sresti. Kad god pomislim na to, zaboli me što ga je ubio pucajući u nj u prolazu, a ne kako spada. Znaš, fantastično je kako je nehajno počinio taj zločin. Tako nehajno da je poslije bilo nemoguće prikazati moga brata kao šehida, mučenika. Mučenikom je postao znatno poslije ubojstva.

U međuvremenu se raspao, a knjiga je doživjela već poznat uspjeh. Poslije su se svi pretrgli dokazujući kako nije ni bilo ubojstva, samo sunčanice.

Ha-ha! Što piješ? Ovdje nude najbolja pića poslije, a ne prije smrti. To ti je vjera, moj brate, požuri se, za koju godinicu jedini još otvoreni bar bit će u raju, nakon smaka svijeta.

Sažet ću priču prije nego ti je cijelu ispripovjedim: čovjek koji umije pisati ubije Arapina koji toga dana nema ni ime – kao da ga je objesio o klin prije no što je stupio na pozornicu – a zatim stane tumačiti kako je za njegov čin kriv Bog, jer ne postoji, kao i nešto što mu je taman bilo sinulo pod onim suncem i jer je zbog morske soli morao žmiriti. Najednom, ubojstvo biva apsolutno nekažnjivim činom i više nije zločin, jer nema zakona koji važi između podneva i dva sata popodne, ni za njega ni za Zudža, ni za Meursaulta ni za Musu. I tako se, već punih sedamdeset godina, svi složno trude na brzinu uklo­niti tijelo žrtve, a mjesto ubojstva pretvoriti u nematerijalni muzej. Što znači Meursault? Meurt seul, umire sam? Meurt sot, umire bedast? Ne umri nikada? Moj brat nije imao pravo

- 13 -

izustiti ni riječ u toj priči. A ti si, kao i svi prije tebe, na pogrešnom putu. Apsurd, to je ono što moj brat i ja nosimo na grbači ili u utrobi naše zemlje, a ne ono što je drugi bio ili počinio. Shvati me, ne izražavam ja ni tugu ni bijes. Čak ne izigravam ožalošćenoga, samo... samo što? Ne znam. Želio bih, mislim, da pravda bude izvršena. Može se to činiti smiješnim u mojim godinama... No kunem ti se da je tako. Pod tim ne mislim na pravdu sudištâ, nego na pravdu ravnoteže.

A imam još jedan razlog: želim otići, a da me ne progoni utvara. Mislim da pogađam zašto ljudi pišu vjerodostojne priče. Ne kako bi se proslavili, nego da bi bili što manje vidljivi dok nastoje zagristi u samu jezgru svijeta.

Pij i gledaj kroz prozor, reklo bi se da je ova zemlja akvarij.

Dobro, dobro, sam si kriv, prijatelju, a mene izaziva tvoja radoznalost. Čekam te već godinama, a ako ne mogu napisati knjigu, mogu ti barem ispripovjediti tu priču, zar ne? Čovjek koji pije uvijek sanja o čovjeku koji sluša. To ti je mudrost današnjeg dana, zapiši je u bilježnicu...

Jednostavno: ovu bi priču valjalo iznova napisati, na istom jeziku, ali s desna na lijevo. To jest počevši od Arapinova još živa tijela, od uličica koje su ga vodile prema kraju, od njegova imena pa sve do susreta s metkom. Zato sam, dijelom, i naučio ovaj jezik: kako bih je ispripovjedio umjesto moga brata koji je bio prijatelj Sunca. To ti se čini nevjerojatnim? Griješiš.

Morao sam dobiti odgovor koji mi nitko nije htio dati kad mi je trebalo. Jezik pijemo i govorimo i on nas jednog dana zaposjedne; zatim se navikne dohvaćati stvari umjesto nas,

- 14 -

pri­svajati nam usta poput ljubavnika u požudnom poljupcu.

Poznavao sam čovjeka koji je naučio pisati na francuskom jer je njegov nepismeni otac jednog dana dobio telegram koji nitko nije mogao odgonetnuti – to je bilo u doba tvoga junaka i kolonizatorâ. Telegram je cijeli tjedan trunuo u očevu džepu dok mu ga netko nije pročitao. Javljali su mu, u tri retka, da mu je umrla mati, negdje duboko u unutrašnjosti zemlje gdje nema drveća. “Naučio sam pisati radi oca, da se takvo što više nikad ne ponovi. Nikad nisam zaboravio kako se otac srdio na sebe i pogledom me molio da mu pomognem”, rekao mi je taj čovjek. Ja, u biti, imam isti razlog. Daj, nastavi čitati, premda je sve to zapisano u mojoj glavi. Svake večeri, moj brat Musa, alias Zudž, ustane iz carstva mrtvih, povuče me za bradu i vikne: “O, moj brate Harune, zašto si to dopustio?

Nisam ja žrtvena junica, dovraga, ja sam tvoj brat!” Hajde, čitaj!

Prvo, precizirajmo: bili smo samo dvojica, dva brata, nismo imali sestru slobodna ponašanja kao što hoće reći tvoj junak u svojoj knjizi. Musa je bio stariji od mene, glavom je dodirivao oblake. Bio je visok, da, tijelo mu je bilo mršavo i mišićavo od gladi i snage što proizlazi iz gnjeva. Imao je četvrtasto lice, krupne ruke koje su me štitile i mrk pogled zbog izgubljene djedovine. Ali kada razmislim, vjerujem da nas je već tada volio kao što vole mrtvi, pogledom koji dolazi s onoga svijeta i bez nepotrebnih riječi. Nemam u glavi mnogo slika o njemu, ali ti ih želim podrobno opisati. Kao onog dana kad se rano vratio s obližnje tržnice ili iz luke – radio je kao nosač

- 15 -

i potrčko, teglio, vukao, dizao, znojio se. Zatekao me kako se igram sa starom automobilskom gumom pa me posjeo na pleća i kazao mi neka ga uhvatim za uši kao da mu je glava volan.

Sjećam se koliko sam se veselio što dotičem nebo dok je on koturao gumu oponašajući zvuk motora. Spominjem se njegova mirisa. Postojanog vonja trulog povrća, znojnih pazuha i zadaha iz usta. Tu je još jedna slika, iz prazničkog vremena.

Prethodnog me dana bio pljusnuo zbog neke budalaštine, pa nam je sada obojici bilo neugodno. To je bilo vrijeme praštanja, trebao me zagrliti, no ja nisam želio da on prijeđe preko svoga ponosa ili da se sagne i zamoli me da mu oprostim, čak ni u ime Boga. Sjećam se i kako je znao nepomično sjediti na kućnom pragu, nasuprot susjedovu zidu, s cigaretom i šalicom crne kave koju bi mu donijela mati.

Naš je otac nestao stoljećima prije toga, razmrvio se u na­ klapanjima onih koji su govorili da su ga sreli u Francuskoj, a samo je Musa čuo njegov glas i pričao nam što mu je otac nalagao u snovima. Moj brat ga je vidio samo jedanput, iz velike daljine, pa nije bio siguran je li to on. Ja sam odmalena znao razlikovati dane s od dana bez naklapanja. Kad bi Musa, moj brat, čuo ljude govoriti o našem ocu, vraćao se kući grozničavih kretnja, usplamtjela pogleda, i tada su njegova duga šaputanja s M’mom završavala žestokim prepirkama. Ja sam bio isključen, ali sam shvaćao ono bitno: moj se brat srdi na M’mu iz nekog nejasnog razloga, a ona se brani na još nejasniji način. Bili su to nespokojni dani i noći pune gnjeva, a sjećam se i vlastite panike pri pomisli da će nas i Musa napustiti. No

- 16 -

on se uvijek vraćao u zoru, pijan, neobično ponosan na svoj revolt, naoko obdaren novom snagom. Zatim bi se otrijeznio, kao da se ugasio. Samo je spavao, a majka je ponovno stjecala vlast nad njim. Imam te slike u glavi, to je sve što ti mogu ponuditi. Šalica kave, opušci, njegove espadrile, M’ma plače, zatim se brzo pribere i nasmiješi susjedi koja je došla uzajmiti malo čaja ili začina, tako brzo prelazi iz tuge u ljubaznost da sam već tada posumnjao u njezinu iskrenost. Sve se vrtjelo oko Muse, a Musa se vrtio oko našeg oca, kojega nikad nisam upoznao, koji mi nije ostavio ništa osim prezimena. Znaš li kako su nas tada nazivali? Aulad el-asas, čuvarevi sinovi. Sinovi noćnoga čuvara, da budem precizniji. Otac je radio kao noćni čuvar u tvornici ne znam čega. Jedne noći je nestao. I to je sve.

Tako se pričalo. To je bilo odmah nakon moga rođenja, 1930-ih godina. Stoga zamišljam da je uvijek bio mrgodan, umotan u kaput ili crnu dželabu, skutren u polumračnu kutu, nijem i bez odgovora za mene.

Musa je bio suzdržan i ne osobito razgovorljiv bog, doimao se poput diva zbog svoje guste brade i ruku kojima bi bio mogao zavrnuti šiju vojniku bilo kojega drevnoga faraona.

Zato onoga dana kad smo doznali za njegovu smrt i okolnosti u kojima se dogodila nisam osjetio ni bol ni gnjev, nego prije svega razočaranje i uvrijeđenost, kao da me tko opsovao. Moj je brat Musa bio kadar razmaknuti more, a umro je beznačajan, kao običan statist, na danas nepostojećem žalu, nadomak va­ lovima koji su mu trebali priskrbiti vječnu slavu!

Gotovo nikad nisam plakao za njim, samo sam prestao

- 17 -

promatrati nebo kao dotad. Uostalom, poslije čak nisam sudjelovao u Oslobodilačkom ratu. Znao sam da je unaprijed dobiven počevši od trenutka kad su, zbog otupjelosti i sunčanice, počeli ubijati moje. Čim sam naučio čitati i pisati, sve mi je postalo jasno: ja imam majku, a Meursault je svoju izgubio.

Ubio je, a ja znam da je počinio samoubojstvo. Istina, to je bilo prije no što se scena obrnula i zamijenila nam uloge. Prije no što sam shvatio do koje smo mjere on i ja sudruzi u istoj zatvorskoj ćeliji gdje su tijela tek kostimi.

Dakle, priča o tom ubojstvu ne počinje glasovitom rečenicom “Danas je umrla mama”, nego onim što nitko nikada nije čuo, a to je da je moj brat Musa, onoga dana prije no što je izašao, rekao mami: “Vratit ću se ranije nego obično.” To je, sjećam se, bio dan bez. Sjeti se moga svijeta i njegova binarnog kalendara: dani s naklapanjima o mome ocu i dani bez naklapanja, provedeni u pušenju, Musinim prepirkama s mamom, dani kad su me gledali kao komad pokućstva koji valja hraniti. Zapravo sada shvaćam da sam učinio isto što i Musa: on je meni zamijenio oca, a ja sam smijenio brata. Ali čekaj, lažem ti kao što sam i sebi dugo lagao. Istina je da je Neovisnost i jedne i druge samo natjerala na zamjenu uloga. Mi smo bili utvare u ovoj zemlji dok su je kolonizatori zlorabili i kitili zvonima, čempresima i rodama. A danas? E pa, danas je obrnu­to! Katkad se vrate držeći potomke za ruku, dolaze u sku­pinama organiziranim za alžirske Francuze, takozvane pieds-noirs, ili pak za djecu nostalgičara, pokušavaju naći tko ulicu, tko kuću, tko stablo s inicijalima urezanim u deblo.

Nedavno sam vidio skupinu Francuza ispred prodavaonice - 18 -

duhana u zračnoj luci. Nenametljivi i nijemi poput utvara, promatrali su nas, nas Arape, u tišini, kao da smo ni manje ni više nego kamenje ili usahla stabla.* No, sada je to završena priča.

O tome je govorila njihova šutnja.

Stalo mi je da upamtiš ono bitno kad istražuješ zločin: tko je ubijen? Tko je, što je, čiji je bio? Želim da zapišeš ime moga brata jer je on ubijen prvi i još ga ubijaju. Inzistiram, jer ako nećeš, bolje nam se rastati već ovdje. Ti odnesi knjigu, a ja truplo, pa svaki svojim putem. Moje rodoslovlje nije baš bajno.

Sin sam noćnog čuvara, aulad el-asas, i brat Arapinov. Znaš, ovdje u Oranu, ljudi su opsjednuti podrijetlom. Aulad el-beled, rođeni sinovi grada, zemlje. Svi žele biti jedini sinovi ovoga grada, prvi, posljednji, najstariji. U ovoj priči ima straha kopiladi, zar ne? Svatko nastoji dokazati da je bio prvi – on, njegov otac ili djed – da je starosjedilac, a svi ostali da su stran­ ­ci, seljaci bezemljaši koji su se, svi odreda, pogospodili dolaskom Neovisnosti. Uvijek sam se pitao kakav jad navodi te ljude na čeprkanje po grobljima. Da, da, možda strah ili trka za posjedom. Tko se ovdje prvi nastanio? “Štakori”, kažu naj­ skeptičniji ili oni koji su došli posljednji. Ovaj grad je raširio noge prema moru. Daj, pogledaj luku kad budeš silazio prema starim četvrtima Sidi-el-Huarija, pored Calère des Espagnols: vonja na staru drolju, brbljavu od nostalgije. Katkada se

Dio ove rečenice pisan kurzivom je iz Camusova romana Stranac, u prijevodu Zlatka Crnkovića (Globus Media, 2004.). Isto vrijedi za sve druge rečenice ili dulje pasuse u kurzivu. (op. prev.) *

- 19 -

spustim do bujnih nasada Létangove šetnice pa pijem, sam, okrznem lopove i propalice. Da, ondje gdje ima neobičnog i gustog raslinja, fikusa, četinara, agava, da ne govorim o palmama i duboko ukorijenjenim stablima što se granaju visoko u nebo i duboko pod zemlju. Pod njim je golem labirint španjolskih i turskih dućana. Obično su zatvoreni, ali sam ondje vidio zapanjujući prizor: korijenje stogodišnjih stabala gledano iznutra, da tako kažem, divovsko i sfrkano, nalik na gorostasne, gole, ovješene cvjetove. Pođi u taj vrt. Volim to mjesto, ali na njemu katkada oćutim vonj izlučina iz ženskog spolovila, golemog i iznurenog. To pomalo ide u prilog mome bludnom viđenju: ovaj grad je raširio noge prema moru, razmaknuo bedra od zaljeva nagore gdje se nalazi taj bujni i mi­ risni vrt. Jedan general – general Létang – udario mu je temelje 1847. A ja bih rekao da ga je oplodio, ha-ha! Svakako ga moraš poći vidjeti, shvatit ćeš zašto ovdašnji ljudi umiru od želje za poznatim precima. Ne bi li pobjegli od istine.

Jesi li zapisao? Moj brat se zvao Musa. Imao je ime. Ali ostat će Arapin, i to dovijeka. Posljednji na popisu, isključen iz inventara tvoga Robinzona. Čudno, zar ne? Kolonizator već stoljećima povećava svoje bogatstvo imenujući ono što prisvoji, a oduzimajući ime onome što mu nije po volji. Moga brata naziva Arapinom kako bi ga mogao ubiti kao što ubijamo vrijeme u besciljnim šetnjama. Znaj da se M’ma nakon Ne­ ovisnosti godinama borila za mirovinu majke mučenika. Pret­ postavljaš da je nikad nije dobila, a zašto, molim te? Jer je bilo nemoguće dokazati da je Arapin bio nečiji sin – i brat. Nemoguće dokazati da je postojao, iako je ubijen javno. Nemoguće - 20 -

je naći i potvrditi vezu između Muse i Muse osobno! Kako to kazati svijetu kad ne umiješ pisati knjige? M’ma se kinjila neko vrijeme, u prvim mjesecima Neovisnosti, nastojeći prikupiti potpise ili svjedoke, uzalud. Od Muse nije ostalo čak ni truplo!

Musa, Musa, Musa... volim povremeno ponavljati to ime kako ne bi nestalo iz abecede. Inzistiram na tome da ga pišeš velikim slovima. Čovjek je dobio ime pola stoljeća nakon svoje smrti i rođenja. Inzistiram.

Ja plaćam račun prve večeri. A kako se ti zoveš?

- 21 -

- 22 -

Kamel Daoud rođen je 1970. u Mostaganemu u Alžiru. Pisac je i novinar. Zaposlen je kao urednik francuske tiskovine Le quotidien d’Oran, za koju piše i satiričnu kolumnu “Naše miš­ ljenje, vaše mišljenje”. Njegov prvi roman Meursault, protu­ istraga nagrađen je Goncourtovom nagradom 2015. Prethodno je objavio zbirke eseja, kolumni i kratkih priča.

- 149 -

- 150 -

Mia Pervan diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakul­ tetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodi s engleskog i francuskog jezika. Članica je Društva hrvatskih književnih pre­vodilaca i dobitnica nagrade za najbolji prozni prijevod u 2006. za roman More Johna Banvillea te nagrade za životno djelo 2013.

Zapaženi su joj prijevodi djela Lawrencea Durrella, Gustava Flauberta, A. De Saint-Exuperyja, Sama Sheparda, Sebastiana Barryja i Paula Austera. Dugo je držala seminar književnog prevođenja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

- 151 -

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Institut français.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Lektura Tamara Novak Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., rujan Tisak Gama lux, Zagreb ISBN 978-953-266-874-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 152 -

- 153 -

Stranac Alberta Camusa jedno je od amblematskih djela svjetske književnosti, ovaj kratki roman ostao je urezan svima u sjećanje. No tko je Arapin kojega je ubio Meursault, glavni junak Camusova romana?

To pitanje, koje do Kamela Daouda nitko nije postavio, okosnica je višestruko nagrađivanoga romana Meursault, protuistraga.

Tijelo ubijenog Arapina nikada nije pronađeno, a nje­ gova majka i mlađi brat, pripovjedač ovoga romana, cijeli život pokušavaju dokučiti zašto i kako je poginuo Mussa. Daoud se poigrava s paradoksima i smiono suprotstavlja velikom prethodniku stvarajući jednako veliko remek­djelo. Meursault, protuistraga govori o traumama drugih, poniženih i zaboravljenih, o onima koje povijest prešućuje, ali u njoj trebaju pronaći svoje mjesto. Roman suvremen i snažan, bezvremenski jednako kao i Stranac.

129,00 kn

- 154 www.fraktura.hr