Mileva Einstein, teorija tuge

Mileva Einstein, teorija tuge

Slavenka Drakulić

Mileva Einstein, teorija tuge roman

Od iste autorice u izdanju Frakture Nevidljiva Ĺžena i druge priÄ?e Dora i Minotaur Mileva Einstein, teorija tuge

Slavenka Drakulić

Mileva Einstein, teorija tuge roman

Fraktura

© Slavenka Drakulić i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-172-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1042894

U kuhinji 1914.

Mileva sjedi za kuhinjskim stolom. Ljeto je. Rano je jutro.

U zraku se kroz otvoren prozor još osjeća noćna svježina.

Dlanom poravnava rukom ispisane listove papira. Zna da su od Alberta, ali prevrće ih i proučava potpis kao da ipak ne vjeruje da bi on takvo što mogao napisati. Iako joj je to teško povjerovati, predobro poznaje rukopis svoga muža, njegova nakošena slova, karakteristično vitičasto L i N. U njegovom rukopisu ima toliko vitica da bi ga teško oponašao čak i falsifikator. Da napiše samo A u potpisu, znala bi da je to od Alberta. Dovoljno je njegovih pisama primila, dovoljno ga je puta vidjela kako se kitnjasto potpisuje. Gledajući pismo koje je jučer primila, nije stekla dojam da je u bilo kojem trenutku zastao i predomišljao se. Naprotiv, rukopis je ravnomjeran, ruka mu je sigurna. Mileva je prepoznala čak i plavu tintu koju je upotrijebio, kupila mu ju je u Zürichu, u papirnici u kojoj inače kupuje papire u listovima i školske bilježnice za Hansa Alberta. Čita pismo koje joj je jučer donio njegov kolega Fritz Haber.

Kao prava kukavica, Albert se nije usudio uručiti joj ga osobno.

-5-

Berlin, 18. srpnja 1914.* Uvjeti: A. Ti ćeš se pobrinuti: 1. za čistoću moje odjeće, rublja i posteljine 2. da redovno dobivam tri obroka u svoju sobu 3. da moja spavaća i radna soba budu čiste, a posebno da samo ja koristim svoj stol B. Odreći ćeš se svih osobnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni zbog društvenih razloga. Posebno ćeš se suzdrža­ vati od: 1. mog druženja s tobom kod kuće 2. zajedničkih putovanja C. U odnosima sa mnom poštovat ćeš sljedeća pravila: 1. od mene nećeš očekivati intimnosti niti ćeš mi prigo­ varati na bilo koji način 2. prestat ćeš mi se obraćati ukoliko ja to zatražim 3. napustit ćeš moju spavaću ili radnu sobu odmah i bez protesta ako ja to zatražim D. Nećeš me omalovažavati pred našom djecom, bilo riječima bilo ponašanjem.

To je samo pismena potvrda situacije u kojoj sam se našla, misli Mileva. Ako ne pristanem na ta poniženja, nema više zajedničkog života.

Odlaže papire na stol i odlazi do prozora. Naslanja se na

*

Citati iz pisama označeni zvjezdicom su izvorni. (nap. aut.)

-6-

drveni okvir. Zatim dodiruje prstima zid kao da se pridržava.

Osjeća jaku potrebu dotaći nešto čvrsto i postojano. Kao da traži potvrdu da je tu, da je živa. Svjesna je da u spavaćici i raspletene kose izgleda jadno. Ali u kuhinji nema još nikoga tko bi je vidio kako se nesigurno kreće i ubrzano trepće ne bi li zadržala suze. Ne mogu više plakati, kaže sebi. Moram se sabrati i odlučiti što ću.

Duboko udiše jutarnju svježinu. Kuhinjski prozor gleda u dvorište. Berlinskosiva, tako zove mrku boju fasada, ulica, dvorišta. U ovom gradu nedostaje joj pogled na brda i zelenilo na koje je navikla u Zürichu. Nedostaje joj svjetla. Nedostaje joj zraka. Miris sinoćnje večere, pečenih kobasica i salate od krumpira, još se vuče po kuhinji. Na štednjaku su masna tava i porculanska zdjela s ostacima hrane. Kruh na stolu se osušio.

Još nije stigla služavka Fritza i Clare Haber, prijatelja kod kojih se prije desetak dana smjestila s dječacima. Mogla je i sama sinoć skloniti hranu u ostavu. Ali nije smogla snage. Shrvana Albertovim Uvjetima, osjećala se ošamućenom kao da je upravo dobila jak udarac u glavu. Tako se sigurno osjeća boksač nakon borbe, misli.

Kad je sinoć pročitala to njegovo “pismo”, prvo je ostala zaprepaštena. Odmah zatim uhvatio ju je napad smijeha. Albertovi Uvjeti podsjetili su je na ona upozorenja izvješena u seoskim slastičarnicama: Zabranjeno češljanje! Ne pljuj na pod! Vjerojatno su posve beskorisna, jer posjetitelji kojima su bila namijenjena, oni koji su dolazili u iskušenje da pred ogledalom na zidu slastičarnice izvade češljić ili pljunu, uglavnom nisu znali čitati. Znala se u to uvjeriti kad bi ljeti svratila u -7-

jedinu slastičarnicu u Kaću, selu u kojem je roditeljsko imanje, i ugledala kakvog momka kako namješta frizuru pred ogledalom na zidu, odmah pored upozorenja.

Sjetila se i kako je nju i njezinu prijateljicu Desanku najviše nasmijavalo ono izvješeno u njihovom školskom zahodu. Pisalo je: “Peri ruke prije jela i poslije ispražnjenja tijela.” Zabavljalo ih je rimovanje jelo-tijelo. Kad bi jedna od njih morala otići na “ono mjesto”, kako je tada bio običaj govoriti, rekla bi samo: jelo-tijelo.

Ovi Albertovi Uvjeti izgledaju baš kao upozorenje jelo-tijelo, pomislila je. Draga Mileva, samo ti uredno peri ruke, ne pljuj na pod, ne češljaj se u slastičarnici, pokrij usta dlanom kad kašlješ, ne podriguj se u društvu, prekriži noge kad sjedneš, šuti dok ti se netko ne obrati i ponašaj se smjerno kao dobra djevojčica i sve će biti u redu – rekla je sebi. Obuzeo ju je histeričan smijeh, potom nevjerica, na pomisao da je Albert to napisao za ozbiljno. On se usuđuje postavljati joj uvjete zajedničkog života! Njoj, Milevi, s kojom je vjenčan već jedanaest godina i s kojom ima dva sina! Hansu Albertu je deset godina, a Eduard će za koji dan navršiti četiri.

Zgužvala je papire i bacila ih na pod.

Smijeh joj je pomogao samo na trenutak, da nakratko odah­ne. Mileva nije mogla odmah prihvatiti da su njegovi Uvjeti stvarni. Shvatila je to tek kad joj je tijelo reklo da je tako. Tek kad je osjetila prazninu u grudima, kad nije mogla udahnuti, kad joj je srce poskočilo poput podivljale mačke koja grebe kandžama tražeći izlaz iz prsnog koša, kad je osjetila dobro poznatu bol. Znala je da je upravo bol njezino -8-

mjerilo stvarnosti, njezin vjerni podsjetnik. Javlja se uvijek kad iz nekog razloga odbija prihvatiti ono što joj se događa.

Malo joj nedostaje da potone u potpuno beznađe. Bol je opominje. Dok me boli, barem znam da sam živa, misli naslonjena na kuhinjski zid.

Iza nje je neprospavana noć. Zna da je slabost koju osjeća ovog srpanjskog jutra samo nastavak sinoćnjeg šoka. Slabost obično prethodi napadu glavobolje i mučnini. Glavobolje se najviše boji jer je danima drži u krevetu. Već je sluti u zatiljku, u načinu na koji se tupa bol pretvara u ubode, sve češće i jače. A nakon glavobolje obično je čekaju dugo stanje bezvoljnosti i paraliza koje se užasava. Jer nije sama, u pitanju su i djeca.

Odluka s kojom je sada suočena, tiče se i njih.

Ne smijem dopustiti da klonem. Moram nešto pokušati da spriječim glavobolju. Dječaci samo što se nisu probudili! Gdje li je samo onaj novi lijek, kamo sam ga stavila, misli Mileva dok nervozno pretražuje torbicu. Vadi dva paketića praška i popije ih rastopljene u čaši vode. Zatim vrti čašu u ruci. Čeka da bol popusti, da se zaustavi na prepreci, da padne u zamku koju joj je lijek upravo postavio. Ne može ništa drugo do sjediti i čekati da prođe.

Sinoć, nakon što je nekoliko puta pročitala Albertovu drsku poruku, poželjela je laku noć Haberovima i zamolila Hansa Alberta da joj pomogne do kreveta. Clara joj je donijela čaj. I ona je pročitala Uvjete, ali joj uopće nisu bili smiješni. Ne, pogotovo nakon što su se jedne večeri Mileva i djeca pojavili -9-

na njezinim vratima. Albert je iznajmio stan, nemamo gdje biti, rekla joj je Mileva jednostavno. Naravno da ih je Clara pozvala k sebi i Fritzu. Djeca su bila pospana, a Mileva blijeda i raščupana. Clara je vidjela na njezinom licu da je posve očajna.

Kad je spremila djecu u krevet, ispričala joj je da se posvađala s Albertom jer je iznajmio stan. Kako je uopće mogao iznajmiti stan a da mi to ne kaže? Albert je to učinio kako bi nas prisilio da se vratimo u Zürich, rekla je Clari. Nije joj više objašnjavala, čak i tada je bila suzdržana. Nije joj ispričala kako su do nje doprli glasovi da je Albert zaljubljen u svoju rođakinju Elsu. Čula je da se to priča po Institutu, moguće je da je i Fritz čuo i rekao Clari. Tu pojedinost Mileva joj nije imala snage spomenuti, kao ni to da već neko vrijeme u njega sumnja. Clara je nije tješila, jer je znala da to nema smisla. Samo je primila Milevu za ruku dok su joj suze tekle niz obraze. Dodir Clarine ruke bio je topao i čvrst. Tog trenutka Mileva nije imala ništa na što bi se oslonila osim dodira gotovo nepoznate žene.

Tako su provele večer, dvije žene same u kuhinji. Između njih stol s tanjurima i ostacima večere. I tuga, polegla po njima kao težak plašt.

Mileva opet ode do prozora, zatim klone na stolicu nemoćno, kao da je put od prozora do stola kilometrima dug. Zna da je to tek fizička reakcija na psihološki udarac koji je primila od Alberta. Nije se ni prije ovog događaja osjećala dobro u Berlinu, ovamo je došla jer je on tako htio, a ona nije imala izbora.

Nakon devet godina provedenih u Uredu za patente u Bernu i kratkog profesorskog staža na Politehničkom fakultetu - 10 -

u Zürichu, nakon iskustva s profesurom u Pragu, dobio je napokon položaj koji mu je omogućavao više vremena za istra­ živanja i pisanje znanstvenih radova, kao i veću plaću: postao je član Pruske akademije nauka, profesor na Humboldtovom univerzitetu i direktor novog Instituta za fiziku Car Wilhelm. Što mu je mogla navesti kao razloge da ne prihvati ponudu?

Da je njoj i dječacima ljepše u Zürichu? Da je tamo navikla živjeti pa se osjeća sigurnije? Da će dječacima biti teško naviknuti se na novu sredinu? Možda bi Albert čak i prihvatio neki od tih razloga, ali kad joj je rekao koliku mu plaću nude, nije se usudila prigovoriti preseljenju. Trebali su novac, a ona nije zarađivala. Nije imala izbora. Morala mu se pridružiti.

Prije tri mjeseca kad su se iz Züricha doselili u Berlin, našli su stan u Ehrenbergstrasse. Mileva ga nije odmah uredila.

Imala je osjećaj da su u njemu samo privremeno tako da su neki kovčezi ostali neraspakirani. Još stoje u hodniku, naslagani pokraj kutija s posuđem i posteljinom zakrčili su prolaz prema sobama. Kad bi dječacima prigovorila da su neuredni, stariji, Hans Albert, bi se pobunio. Još se useljavamo, mama, rekao bi.

Isprva ju je to mučilo i predbacivala je sebi što nema volje da napokon uredi novi dom. A sada, nakon što je pročitala Albertove Uvjete, misli da to nije učinila jer je imala loš predosjećaj. Ali zašto? To što Alberta često nije bilo kod kuće nije bilo neobično. Možda zato što je bio namršten i sve mu je sme­talo? Čak i zapitkivanja malog Eduarda, kojeg su od milja zvali Tete, kad će njih dvojica u šetnju. Još nedavno bi ga Albert posjeo u krilo i strpljivo mu objašnjavao kako se planete kreću - 11 -

nebom ili bi mu pričao priče. Sada bi se samo obrecnuo na njega. Tražio je izliku da navečer izađe. Vraćao se kasno. Zatim se preselio u drugu sobu.

Naglo je mijenjao raspoloženje. Milevi je to obično bio znak da ga nešto muči, ali na njezina pitanja nije odgovarao.

Prisjetila se da je prije dvije godine, nakon posjeta Berlinu, dobio jednu rođendansku čestitku koja ju je navela na sumnju.

Bila je od rođakinje Else Löwenthal i u njoj nije bilo ničeg sumnjivog osim što mu nikada prije nije pisala. Kad mu je to spomenula, Albert nije reagirao ironično kao obično. Bio je ljut. Što to tebe briga? Kako znaš da mi prije nije pisala? – viknuo je. Alberte, zašto tako govoriš? Zašto vičeš na mene?

Primila ga je za jaknu, a on ju je grubo odgurnuo.

Kako sam bila patetična! Zašto sam mislila da se nama takva situacija nikako ne može dogoditi?

Nakon što je pročitala Uvjete, rekla je Fritzu neka Albertu poruči da pristaje na sve. Rekla je to svjesna da iz nje govori nemoć. Što joj preostaje? Koje mogućnosti ima? Nema ni no­ vaca, ni posla, a ni nasljedstva. Mileva se i prije osjećala poput borca u ringu, naviklog da prima udarce. Od rođenja šepava, kasnije je trpjela podsmjeh sredine zato što je željela studirati iako je žena, pa prezir i odbijanje Albertove majke i gubitak prvog djeteta. Dok je bila mlada, znala je biti ljuta na sebe zato što se navikla primati udarce a ne uzvraćati. To je značilo izvjesnu sklonost prepuštanju, pasivnosti. Sklonost predaji. Je li moguće će se sada prepustiti boli i neće uzvratiti udarac? Ili je naprosto i ona kukavica kao Albert?

- 12 -

A zatim, kad je zatvorila za sobom vrata spavaće sobe i ostala sama, Mileva je osjetila kako se sav njezin nakupljeni jad preobražava u bijes. Pa što mi je bilo da pristanem na takvo poniženje? Tko je on da misli kako se može odnositi prema meni kao prema sluškinji? Uvjeti? Pravila? Najbolje bi bilo da ih sam spali, da ih nitko nikada ne vidi, da se ne osramoti. Ja nisam odgojena tako da bih živjela kao njegova robinja. Mene otac nije školovao zato da mužu perem rublje i šutke mu serviram hranu!

Taj je Albertov postupak u njoj probudio nešto što odavno nije osjetila – ponos. Kao da je ponovo šepava djevojčica koja se vraća kući u zemljom uprljanoj haljinici. Sutradan oblači čistu haljinicu i ide u školu među istu djecu koja su joj se rugala i tukla je, sjedi u istom razredu među njima, kao da se ništa nije dogodilo. Ne želi im pokazati da su je povrijedili. Jednostavno, bit će bolja od njih, najbolja. Zapamtila je očeve riječi: Moraš pronaći način da pokažeš koliko vrijediš.

U muškoj gimnaziji u Zagrebu njezini su se vršnjaci pretvarali da je ne vide kad bi ušla u razred na sat fizike, gurkali su se i dobacivali joj uvrede ispod glasa. Ipak, na kraju godine, ona je bila ta koja je imala najbolje ocjene. Ili kada je na školskom plesu uzalud čekala da netko dođe po nju. Vratila se kući gušeći se u suzama. Idući put je na plesu zasvirala klavir i svi su joj pljeskali. Kad se upisala na Politehniku u Zürichu kao jedina žena, dočekali su je isti pogledi kao i šepavu djevojčicu.

Kao da je kakvo čudovište, a ne žena. Tada bi se iz dubine bijesa javio u njoj taj spasonosni osjećaj ponosa i na trenutak bi zaboravila da je drugačija i zato slabija.

- 13 -

Tako će biti i sada. Alberte, preračunao si se. Ovaj put u svojim si zahtjevima otišao predaleko. Uvrijedio si me, uprljao si sve ove godine koje smo proveli zajedno. Ne zaslužuješ da ostanem s tobom. Ostavljam te, jer ti više nisi čovjek kojega poznajem – to će mu reći.

Noć je provela ležeći budna pored usnulih dječaka. Na tuđem krevetu, u tuđoj sobi, u tuđem gradu. Pred jutro je odlučila da će što prije s djecom napustiti Berlin. Vratit će se u Zürich.

Tješi je što vjerojatno Albert dječake ne bi ni želio zadržati – ako je to uopće nekakva utjeha. Što bi on s njima? Dao ih u internat? Štoviše, tražit će od njega da se obaveže da nikada, baš nikada, neće boraviti kod njegove rodbine! Njegovoj majci Paulini neće to teško pasti, ona zbog Mileve dječake nije nikada ni zavoljela. Ali zna da će Albertu nedostajati šetnje s Teteom i planinarenje s Hansom Albertom.

Boravak u Berlinu za Milevu više nema smisla. Ne može ostati, čak ni za dobrobit dječaka. Ne po cijenu ispunjenja njegovih Uvjeta. Ni šok ni slabost ni nadiruća glavobolja je u tome neće spriječiti. Naročito nakon što je odmah nakon prve poruke uslijedila druga, ne manje ružna. U njoj Albert pojašnjava: Spreman sam se vratiti u naš stan jer ne želim izgubiti djecu niti želim da ona izgube mene, to je jedini razlog. Nakon svega što se dogodilo, prijateljski odnos ne dolazi u obzir. Bit će to lojalan poslovni odnos, osobni aspekti moraju biti sve­ deni na minimum. Zauzvrat te uvjeravam da ću se ponašati kao što dolikuje, onako kako bih se odnosio prema bilo kojoj - 14 -

strankinji. Moje povjerenje u tebe je dovoljno za takav odnos, ali samo za to. Ako je tebi nemoguće živjeti tako, ja ću se pomiriti s nužnošću razvoda.* Noć je provela razmišljajući o njegovim riječima. Onako sročeni i nanizani uvjeti koje joj je postavio za zajednički život bili su zaista ponižavajući. Ipak, činilo joj se kao da nisu namijenjeni samo njoj, da nisu posve osobni. Kao da je Albert sažeo i predočio joj kako su živjele i druge žene ovisne o mužu.

Iako nisu bila tako grubo formulirana, postojala su čvrsta društvena pravila ponašanja koja su određivala ravnotežu moći. U njezinoj okolini bilo je malo izuzetaka, malo žena koje su ih prekršile i osamostalile se. Čak su i u Berlinu takve žene bile izuzetak, kao na primjer Clara.

Zašto je upravo Mileva vjerovala da je i ona jedna od njih?

Da li zato što je pripadala prvoj generaciji žena koje su se akademski obrazovale? Mislila je na svoju majku Mariju, koja nije imala priliku završiti više od četiri razreda osnovne škole.

I što je još gore, nije ni pomislila da ima pravo na više od toga.

I na učiteljicu Smilju iz škole u Rumi, zbog koje je i sama poželjela postati učiteljica. Mileva, ti voliš čitati i brzo učiš, šteta bi bila da se ne školuješ. Znanje je jedino u što se isplati ulagati, jedino što sa sobom nosimo u grob, govorila joj je.

Sjeća se da je riječ grob izazvala u njoj jezu. Ali možda je baš zbog toga zapamtila taj razgovor i prepričala ga roditeljima.

Majka je uzbuđeno rekla: Mico, ima učiteljica pravo, ja nisam mogla dalje, ali ti možeš. Bilo je to prvi put da je čula kako spominje svoju želju za školovanjem, da joj daje naslutiti kako - 15 -

se ponekad osjeća manje vrijednom zbog toga što tu želju nije ostvarila. Ali otklanja te misli o majci jer zna da je njoj, upravo zato što misli kako nije iskoristila priliku, Milevino odustajanje od diplome bilo možda i bolnije nego ocu.

Godinama kasnije, kad je upisala studij fizike na Politehnici u Zürichu, bila je zahvalna učiteljici i svom ocu Milošu koji ju je poslao u gimnaziju, i čak izborio da u Kraljevskoj gimnaziji u Zagrebu posjećuje nastavu fizike, namijenjenu samo muškim đacima. Još se sjeća njihovih začuđenih pogleda kad se prvi put pojavila na vratima školskog laboratorija. U toploj berlinskoj noći stresla se od sjećanja na usamljenost dok izdvojena od grupe mladića sjedi i sluša predavanja. Ponekad bi sanjala kako ulazi u dvoranu i nitko se ne okreće jer je ona za njih nevidljiva. Pokušava im nešto reći, viče, plače. Nitko je ne čuje.

Trebalo joj je snage da se pojavi na svakom satu, da ne od­ ustane. Vježbala je ravnodušnost. Previše ju je zanimala fizika da bi popustila zbog onih koji su bili lošiji od nje, zbog mediokriteta koji su se držali nadmoćno samo zato što su bili rođeni kao muškarci. A ona je, za razliku od njih, zbog odličnog uspjeha bila čak oslobođena plaćanja školarine.

Kasnije je bila ponosna što je bila jedina žena studentica matematike i teorijske fizike na svojoj godini i jedna od samo nekoliko njih u Europi. Što ju je dovelo do ove situacije sada, bez diplome, bez posla i zapravo bez muža? Jesu li tome bili krivi njezini dječaci? Hans Albert, već školarac, i mali Tete, koji se u snu privio uz nju? Jesu li djeca postala njezina izlika da propusti šansu da završi studij i zaposli se? Da, jesu, znala je da jesu. Ali ne dvojica mališana skutrenih uz nju, nego - 16 -

djevojčica za koju nitko nije smio znati. Pri pomisli na prvo dijete, ono napušteno, ono za koje nitko od njihovih prijatelja nije znao da je postojalo, Mileva osjeća kako se guši, kao da je ovo što upravo proživljava kazna za to.

Druga Albertova poruka koju je Fritz donio kasnije iste večeri, učinila joj se osobnijom i zato okrutnijom od prve.

Albert je upotrijebio riječ strankinja, za koju je morao znati da će je pogoditi više od bilo koje druge. Piše joj da će se ponašati prema njoj kao prema “bilo kojoj drugoj strankinji”.

Ne nudi joj čak niti prijateljski odnos, nego samo poslovni.

Ona očito za uzvrat što je izdržava treba obavljati određene poslove, to jest voditi njegovo kućanstvo i baviti se djecom.

Kao i bilo koja druga domaćica koju bi mogao unajmiti za mjesečnu plaću. Zar zaista vjeruje da je njegova ponuda fer i dobronamjerna? Ili je namjerno vrijeđa jer je se zapravo želi riješiti, pa je pronašao jednostavan način kako da je udalji iz svog života? Ovako formulirana, na papiru, njegova se odluka doima stvarnijom. Jednako tako je i s idejama, postaju jasnije tek kad ih napiše. No zaboravio je kako ljudi nisu ideje, riječi upućene njoj mogu izazvati posljedice. I inače je to teško shva­ ćao. Kad bi nekoga uvrijedio svojom “šalom” ili ironičnom primjedbom, uvijek se poslije čudio zašto se ta osoba naljutila.

Kad je njezinoj prijateljici Heleni rekao da joj je njezin budući muž dosadni debeljko, nije shvatio da je time uvrijedio oboje pa se poslije morao ispričavati. Nije znala je li mu Helena ikada oprostila, iako ju je Mileva uvjeravala da nije tako mislio i još ga natjerala da traži oprost.

- 17 -

Mileva je bila njegova kolegica na studiju. Njegova suradnica.

Ljubav njegovog života. Zatim supruga i majka njegove djece.

A sada je osoba koju naziva strankinjom. Nešto je u toj riječi duboko, istinski boli. Čak više od svih njegovih uvjeta i pravila. Poznaje ga od njegove sedamnaeste godine, dok mu brkovi još nisu pravo niti izrasli. Poznaje njegovu nesigurnost skrivenu iza nepristojnog ponašanja i dobacivanja. Bio je nespretan, neprilagođen dječak koji je u njoj pronašao zaštitnicu.

Nitko mu nikada nije bio bliži od nje. Ni sestra Maja, ni majka Paulina.

Mogu li ljudi koji žive zajedno tolike godine zaista postati jedno drugome stranci? Može se dogoditi da se više ne slažu, da im drugi ljudi uđu u život i promijene ga, ali ne i da postanu potpuni stranci. Njih dvoje mogu biti čak i neprijatelji, kao sada, ali ne stranci, misli Mileva dok se pomiče prema rubu kreveta kako bi dječacima ostavila više mjesta.

Sjeća se kako joj je, kad ga je prvi put ugledala veselih očiju i neuredne crne kose, djelovao kao nezreli balavac. Sarkastične primjedbe i vicevi nisu ga činili omiljenim u njihovoj maloj studentskoj grupi. Ali bio je najmlađi i puno su mu toga opraštali. U usporedbi s njim, njihov kolega Marcel Grossmann, na primjer, bio je odrastao muškarac. Albert nije bio pristojan ni prema profesorima. Profesoru Weberu se obraćao s “gospodine” umjesto “profesore”, čak i nakon što ga je ovaj strogo upozorio na pravila ponašanja na Politehnici. Pravila ponašanja nije shvaćao ozbiljno, i to ga je poslije studija skupo stajalo.

To je bio jedan od razloga zbog kojeg mu Weber nije želio napisati preporuku za posao. Ali ta ista njegova osobina, - 18 -

činjenica da nije poštovao zadane okvire, u teorijskoj fizici pomogla mu je da dođe do ključnih otkrića. Mileva je shvaćala kako Albert funkcionira i nastojala ga je braniti. Pogotovo pred svojim prijateljicama iz pansiona Engelbrecht, gdje je stanovala za vrijeme studija. Iako površan i neozbiljan, bio je pričljiv i zabavan, odlično je svirao violinu i djevojke bi se rado pridružile njihovim večernjim koncertima dok bi ga Mileva pratila na klaviru. Muzikalnost mu je otvarala sva vrata.

Kad me prvi put poljubio u onoj sobici u pansionu, mislila sam da se to dogodilo spontano, nekako slučajno. Te večeri smo svirali Mozarta, jednog od njemu najdražih kompozitora.

Kad smo ostali sami, sjeli smo s glavama nad istom knjigom.

On se iznenada okrenuo i poljubio me. Poslije mi je priznao da je dugo skupljao hrabrost, tražio priliku da ostanemo sami.

Svirao sam Mozarta samo za tebe, jesi li to primijetila – rekao je. Nisam mu rekla da sam već tada u njemu vidjela više dječaka nego muškarca.

Bojim se, Alberte, da si takav ostao svih ovih godina...

A sada, sada mi je dosta – pomislila je Mileva skupljajući mrvice sa stola. Morat ćeš jednom naučiti odgovarati za svoje postupke.

Mileva nabraja u sebi što je osjetila nakon što je pročitala Uvjete i pismo koje je potom uslijedilo: očaj, zatim bijes, razočaranje, ogorčenje. Ponos. Jedino ponos objašnjava dvije suprotne odluke, prvo pristanak na sve njegove uvjete, a ubrzo potom odlučnost da napusti Berlin.

- 19 -

Ona ipak nije bila njegova bivša djevojka Marie Winteler, kojoj je slao pakete prljavog rublja, bez riječi, bez poruke, a ona mu ga vraćala čisto i ispeglano, uz ljubavno pismo, nadajući se da će ga tako zadržati. Albert ju je, pišući ne njoj nego njezinim roditeljima, zauzvrat pokroviteljski nazivao dragim djetetom* i milom djevojkom*. Iako je ta gospođica bila sta­rija od njega, kojem je bilo tek sedamnaest. I sama Mileva je bila starija od njega. Četiri godine razlike u doba kad su se upoznali na prvoj godini studija fizike i matematike, tada im se činilo nevažnima. A sada se pokazalo ne samo da je Albert bio mlađi od nje nego da nikada nije ni odrastao. Odrasti znači preuzeti odgovornost za svoje postupke, a on je to izbjegavao.

Albert se promijenio, ali nije odrastao. Naročito se promijenio posljednjih nekoliko godina, od kada je postao sve više tražen.

Nakon godina provedenih u Uredu za patente čekajući bolji posao, napokon je počeo dobivati ponude da predaje ne samo u Zürichu ili Pragu nego i u Leidenu i Utrechtu. Znala je da je povodljiv, da želi šarmirati sugovornike a pokazalo se i da je tašt. Iako je to nastojao skriti. Ali nije mogla očekivati da će mu obitelj značiti sve manje i manje.

Dok sjedi izgubljena u kuhinji, Mileva se više ne može osloboditi vraćanja u prošlost, niti osjećaja da upravo proživljava trenutak u kojem se njezin život dijeli na onaj s Albertom i onaj poslije njega. Kako će dječaci to podnijeti? Bio je dobar otac, trudio se s njima provoditi vrijeme. Hans Albert mu je jako privržen. Njemu će biti najteže, misli Mileva, i vraća se - 20 -

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su preve­ de­­ne na više od dvadeset jezika (www.slavenkadrakulic.com).

U izdanju američke nakladničke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi sva­ ko­dnevicom u socijalizmu, a poslije 1989. i ratom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Uslijedili su publicistički naslovi Kako smo preživjeli, Oni ne bi ni mrava zgazili, Tijelo njenog tijela i Basne o komunizmu.

U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je žen­ skom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je ro­ mane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Bo­ žanska glad, Frida ili o boli, Optužena, Dora i Minotaur i Mileva Einstein, teorija tuge te knjigu pripovjedaka Nevidljiva žena i druge priče. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke, ko­ lumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima, među kojima su The Nation, The New Republic, - 207 -

The New York Times Magazine, The New York Review of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guar­ dian, Neue Zürcher Zeitung i Eurozine.

SadrĹžaj

U kuhinji, 1914.

U vlaku, 1914.

5 73

U bolnici, 1916. – 1919.

109

Na balkonu, 1925.

147

U sanatoriju, 1933.

169

O autorici

207

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Marica Grbešić Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografije na naslovnici © akg-images Godina izdanja 2019., listopad Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-358-172-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

Kada u osvit Prvoga svjetskoga rata, tek što je sa sinovima došla u Berlin, gdje je njezin suprug, najslavniji znanstvenik dvadesetog stoljeća Albert Einstein upravo dobio posao, primi pismo s Uvjetima o njihovu međusobnom životu, Milevi Einstein ionako napuknut život sasvim se izokrene. Ostaje sama, s dvojicom sinova, s golemim teretom tuge koju nosi u sebi, sa svim padovima i slomovima koje je imala u životu i koje će tek doživjeti.

Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakul­ tetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena. Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije rela­ tivnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj.

Slavenka Drakulić u biografskom romanu Mileva Einstein, teorija tuge oživila je genija i njegovu obitelj. Pred nama je iskrsnula opipljiva, stvarna, puna života, ali i depresije, melan­ kolije i ljubavi Mileva, žena u kojoj se ogledaju sve uloge koje žene stalno i iznova podnose i s kojima se nose snažnije od bilo kojeg muškarca.

79,00 kn ISBN 978-953358172-9

9 789533 581729

www.fraktura.hr