Misa za grad Arras

Andrzej Szczypiorski

Misa za grad Arras

Misa za grad Arras -1-

-2-

Andrzej Szczypiorski

Misa za grad Arras preveo s poljskog Dalibor BlaĹžina

Fraktura -3-

Naslov izvornika Msza za miasto Arras Na poljskom jeziku prvi put objavio Czytelnik, Varšava, 1971. © 1971 by Andrzej Szczypiorski Sva prava osim za poljski, francuski i talijanski pridržana © 1988 by Diogenes Verlag AG, Zürich © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Dalibor Blažina i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-002-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1006113

-4-

U

proljeće godine 1458. na grad Arras sručila se pošast kuge i gladi. Za mjesec dana gotovo jedna petina stanovnika izgubila je život.

U listopadu godine 1461. iz neobjašnjivih je razloga došlo do poznatog “Vauderie d’Arras”. Riječ je o okrutnim progonima Židova i vještica, procesima zbog izmišljenih hereza, kao i eksploziji pljački i zločina. Tri mjeseca poslije stiglo je smirenje.

Neko vrijeme nakon toga David, utrechtski biskup, kopile burgundskog princa Filipa Dobrog, poništio je sve procese za čaranja i blagoslovio Arras.

Upravo ti događaji tema su ove pripovijesti.

A. S.

-5-

-6-

T

e večeri došao je k meni i rekao da ne volim naš grad. Već je s praga izvikivao ljutite optužbe. Primio sam ga s poštovanjem koje smo dužni svojim učiteljima. Poveo sam ga u unutrašnjost kuće i pokazao udobno mjesto, smatrajući da će spokoj atmosfere i piće kojim sam ga namjeravao pogostiti stišati gnjev... Međutim nije htio sjesti. U treperavu bljesku svjetiljke vidio sam njegovo lice, vrlo naduto. Nikada ga do tada nisam vidio u stanju takve srdžbe i dao bih se zavjetovati da je bolestan, premda je ono što je govorio svjedočilo da je bio pri punoj svijesti. Optužio me je da sam prethodne noći namjeravao otići iz grada, što su mu potajno dojavili. Isprva sam se želio narugati tim sumnjičenjima. No dobro sam ga poznavao. Ako je već došao k meni, jamačno je imao dokaze u ruci...

Prethodne večeri odlučio sam otputovati Davidu. Za put sam se pripremio u posvemašnjoj tajnosti. Pred ponoć sam izišao iz kuće, poslavši prethodno čovjeka s osedlanim konjem prema gradskim vratima Svetog Egidija. Zatekao sam ga na dogovorenom mjestu.

Drhtao je od hladnoće i straha. Noć je bila hladna, puhao je silovit vjetar, vitlajući lišće koje je palo s drveća. S najvećim sam čuđenjem opazio da su vrata bila širom otvorena, a most bez nadzora. Nedaleko odatle stražari su bacali kocke. Zaokupljeni igrom, činilo se da ni najmanju pozornost ne svraćaju na prolaz. Njušio sam zamku.

Prolazilo je vrijeme ispunjeno naročitom jezom. Konj je nestrpljivo udarao nogom o zemlju. Izašao je mjesec, dok sam trenutak poslije

-7-

opazio redovnika cistercita, koji se slobodno približavao gradskim vratima. Jedan od stražara podigao je glavu, nezainteresirano pogledao prolaznika i vratio se igri. Redovnik je prošao kroz vrata, uspeo se na most. Njegov štap gluho je udarao u tami. Izašao je iz grada, nitko ga nije zaustavljao. Pričekao sam nekoliko trenutaka, zatim se vratio kući, naređujući da se konj odvede u staje.

U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen. Grad se još jednom đavolski poigravao sa mnom... Otići odavde uz širom otvorena vrata – to bi bilo podlo! Iako su moje namjere bile časne. Odlučio sam da najzad o svemu što se događalo u Arrasu obavijestim Davida. Uvjeren u ludilo u koje je upao grad želio sam ga poštedjeti daljnjih patnji i dovesti čovjeka čija bi mudrost i zdrav razum smjesta prekinuli sva đavolska posla. Iako sam bio uvjeren da će to naići na otpor građana. Svi su znali da sam osuđivao odluke Vijeća. Činilo se da se Vijeće neće zaustaviti na mom izbacivanju iz svojega članstva, nego da će poduzeti oštrije mjere. Nekoliko prethodnih noći nisam ni oko sklopio. Uhićenja su se obično odvijala nakon zalaska sunca. Dok se spuštao mrak, gorljivo sam se molio da me sudbina poštedi patnji. Dok sam tako trajao u tjeskobnom očekivanju, vratio sam se spasonosnoj ideji koja je uznemiravala Arras. Dovođenje Davida u grad bio bi spas za čitavo mnoštvo građana koje je obuzimalo ludilo. Naravno, bio sam svjestan rizika tog postupka, pa ipak, bio sam spreman na sve. Računao sam na mogućnost da me uhvate u bijegu. Zato sam odabrao najboljeg konja i o tome oba­ vijestio samo najpovjerljivijeg čovjeka. Ali, eto, naišao sam na vrata izazovno otvorena, a stražare blagonaklono ravnodušne.

Ako smatrate da sam žudio za mučeništvom i da sam se povukao pred lakoćom – griješite. Zarobila me barbarska vjera Vijeća u moju lojalnost! Ako sam prije toga mogao sumnjati u ludilo grada – nakon noćnog pohoda na vrata Svetog Egidija više nisam imao nikakvih iluzija.

-8-

Kada se u predvečerje u mojoj kući pojavio Albert, bio sam savršeno svjestan da se samo u njegovu umu mogao roditi tako lukav plan da se gradska vrata širom otvore.

U Arrasu nije bilo mudrijeg i dostojanstvenijeg čovjeka. Odgojen sam u njegovoj sjeni ili prije u njegovu sjaju. Um tog svetog starca osvjetljavao je moje životne staze. Stigao sam u Arras kao vrlo mlad čovjek, još ne završivši škole, zapravo nepismen, bez ikakvih manira. Kad sam imao dvadeset godina dali su me pod njegovu skrb, jer zapravo ništa, osim tupog bubanja krunice, nisam umio učiniti samostalno. Posvetio mi se s puno srca, okružujući me ne samo brigom nego i osjećajem nježne privrženosti kojim odrasli i iskusni muškarci često obdaruju žutokljunce u kojima vide produžetak vlastitih životnih ambicija. Kunem se živim Bogom da je u meni vidio svog nasljednika!

Istinu govoreći, nikada nisam imao sličnih sklonosti. Gent me je učinio pomalo hirovitim i premda su se s godinama sjećanja zatirala u mom pamćenju, ostala je u meni sklonost prema vragolijama i neovisnosti. U Gentu ljudi shvaćaju život prilično lako. Kako sam pripadao tamošnjoj bogatoj mladeži, često sam se prepuštao ne baš pristojnim zabavama. Nisam se klonio niti ljubavnih utjeha, niti bogata stola, čak ni zabava koje bi se strogim glavama mogle učiniti bogohulnima. Pa ipak, nije o tome riječ. Boravak u Gentu uvjerio me je da, iako zapravo i nisam bio gospodar svoje sudbine, valja učiniti sve kako bih njime postao! Chastell, koji mi je u to doba bio mentor i koji je stekao prinčevu naklonost, obično je govorio da ne postoji ništa nemoralnije od uvjerenja da čovjek nije slobodan.

Chastell je, najčešće uz obilno zatrpan stol, govorio da sumnja u slobodu nalaže misliti stražnjicom, a ne glavom. “Stražnjica”, govorio bi Chastell, “izgleda u tom trenu kao da je od stakla. Čovjek ne misli ni na što drugo, osim kako da zaštiti vlastitu pozadinu, koja je krhka i nadasve nježna. No stvari stoje posve obrnuto”,

-9-

obično bi dodavao, “dobri nam je Bog dao stražnjice da nas po njima udaraju!...” Priprost karakter tog pogleda nije uopće označavao plitkost. Sred slasnih gozbi, u društvu lijepih žena i šaljive gospode, dozrijevao sam do uvjerenja da sam dostojan misliti na svoj način i po svojoj mjeri.

Gent sam, doduše, napuštao kao mladić, ali ne i bez razmetljive sigurnosti kako sam dovoljno razborit da mogu krenuti vlastitim stazama. No, iskreno govoreći, kada sam ugledao sebe samotnog, bez društva svojih sugovornika i prijatelja, bez Chastella i njegove sveopće skrbi, brzo sam posumnjao. Prve tjedne u Arrasu proveo sam u molitvama, postu i pokori. Za vrijeme razgovora s Albertom, odmah nakon dolaska u Arras, proživio sam dubok šok. Postavio mi je pitanje, naizgled jednostavno, ali koje mi ipak nikada prije nije padalo na pamet. “Odakle sigurnost i odakle stav da više valja vjerovati vlastitom umu nego objavljenju? Vjeruješ li u Boga?” Gorljivo sam i svom snagom odgovorio da vjerujem u Boga. Zapitao je tada vjerujem li u đavla. Odvratio sam da vjerujem u đavla. Stoga je zapitao vjerujem li da se Bog i đavao bore za moju dušu. Odvratio sam da i u to žarko vjerujem. Zapitao je, još uvijek mekanim i gotovo radosnim tonom, vjerujem li da i Bog i đavao utječu na moje misli.

Odvratio sam da je bez sumnje upravo tako. “Dakle”, rekao je, “napredak tvog uma nešto je što izgleda kao neprestana borba.

Nebeska milost bori se u tebi s došaptavanjima pakla. Ta gdje nalaziš potvrdu da tvoja šepava misao, sputana bezbrojnim ovisnostima, utjecajima, ukusima, pohotnim žudnjama, strahovima i hirovima može biti jasnija i učinkovitija u spoznavanju Božjih namjera od crkvena nauka?... Živimo u okrutnim vremenima, dragi Jane. Ljudi više ne žele biti časnim kršćanima, pozivaju se na razuzdane svećenike i glupe biskupe, predaju se čudnovatim nastranostima, traže božansku prisutnost u svakodnevnom životu i nastoje razotkriti Božje namjere ne bi li im pohitali ususret. No Bog ne želi da se ljudi tako gorljivo trude oko spasenja. Jasno je da svatko žudi za vječnom - 10 -

srećom, ali neka preda svoju sudbinu u ruke gospodina našega Isusa Krista i neka ga ne odmjenjuje... Jane, pokloni mi svoje povjerenje! Život sam potratio nad knjigama i raspravama najmudrijih autora.

Sve to ne vrijedi ni pišiva boba! Prezirem sve te uzurpatore koji – vjerujući u razum – žele spasiti svetu Crkvu. Najveća su snaga Crkve sakramenti, jer oni su usko brvno po kojemu nam se Bog približava nad životnim provalijama. Čuvajući vjernost sakramentima, čuvaš vjernost Bogu. On je tada s tobom, a ti si s Njim. Ako ti je dao razum, jamačno ne zato da bi dosezao nebesa, nego da bi znao kako se kretati po zemlji.”

Tada sam ga upitao gdje se nalazi duša, a on je dodirnuo moja prsa i odvratio da je tamo duša, Božji dah, sila zahvaljujući kojoj se krećem, osjećam žegu i hladnoću, spavam, jedem, govorim i mislim.

Zapitao sam ga žudim li zahvaljujući toj sili za ženama, na što je odvratio da je nesumnjivo tako, jer Bog uopće ne traži patnju, dobrostiv je i voli me, te je stvorio ženu da bih mogao za njome žudjeti i posjedovati je. “Samo glupani smatraju”, rekao je gnjevno, “da je žena posuda sotone. Ona ima besmrtnu dušu i zamamno tijelo. Da ju je stvorio sotona, bila bi krastača...”

Tada sam se osmjelio upitati ga je li duša, čije udarce osjećam u prsima, dana i svim stvorovima. Odvratio je da mu se čini kako nije pogrešno suditi da je Bog čak i psa, mačku, kravu, pa i magarca obdario nečim poput svete iskre, zahvaljujući kojoj oni postoje, pate i raduju se. Osjetio sam u tome otvorenu herezu i rekao da mi se njegove riječi ne čine suglasne s naukom Crkve. Blago se nasmije­ šio. “Jane moj”, rekao je, “nije sve što Bog želi zapisano u knjigama, i nije sve što je Bog zamislio poznato čovjeku, čak i ako on pripada svećenicima Crkve. Zamisli primjerice da i tvoji konji i stada što pasu na livadama Brabanta imaju nekakvo životinjsko nebo. Što ima u tome loše i kakva li je to uvreda kršćanskog nauka? Sveti Franjo je govorio o konju: ‘konj, moj brat’, a o pauku: ‘pauk, moj brat’. Zar je nemoguće zamisliti da Tvorac, u svom neopisivom - 11 -

milosrđu i dobroti, šalje različite sudbine konjima, kravama, kozama i ševama, kako bi ih iskusili u radosti i patnji?! Sigurno je samo to da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, te da mu je dao um, što nas je učinilo najnesretnijim bićima pod suncem nebeskim.

Božji zahtjevi spram čovjeka tisuću su puta veći nego spram štakora, no to uopće ne znači da bi štakor trebao biti osuđen za sva vremena.

Moleći se za sebe i za mene, dužan si djelić svojih vatrenih osjećaja preusmjeriti u korist životinja, drveća i zvijezda ne bi li se i oni našli u nebeskom registru.”

Govorio je dugo i tako čestito da su mi suze tekle niz lice, a moje je srce bilo ispunjeno zahvalnošću i poštovanjem. Pa ipak, to ne znači da sam bez kolebanja i sumnji prihvaćao njegov nauk. Istina, glava mi je bila prazna, no u kostima sam već nosio gentsku razuzdanost, što me je navodilo na određeni prkos. Razgovarali smo cijelu noć, sve dok sunce nije izvirilo iza brda i osvijetlilo gradske uličice. Pitao sam ga i o ljudskoj ravnodušnosti prema Bogu, ali i prema zemaljskoj egzistenciji. “Po čemu je pastir tvoje stoke gori od tebe?” odvratio je Albert. “Naravno, gori je po rođenju. Došao si na svijet u dobroj obitelji, koju su nebesa pozvala da zrači kao primjer vrline i pravednosti. Obični ljudi imaju običan život. Ne može se od njih očekivati ono što je tvoj usud. No to ne znači ništa drugo nego još veći teret. Ne posjeduješ stada debelih krava i dobre konje da bi živio u prljavštini, nego zato da bi bio izložen još bolnijim iskušenjima. Kada Gospod želi iskušati prosjaka – šalje na njega kugu. Kada želi iskušati tebe – također šalje kugu. Usporedi patnju prosjaka, skutrenog ispred crkve, čije je tijelo prekriveno čirevima, i patnju bogataša, koji umire raspadajući se u zagušljivoj atmosferi sjajnih dvorana, okružen poslugom, časnim skrbnicima i lijepim kurtizanama. Ako ti je dano visoko podrijetlo, to je samo zato da bi pao s visoka. Po Božjem se sudu događa da sva udobnost i suptilnost tvoje egzistencije imaju služiti što težoj i tužnijoj smrti.

Jer, rastajati se s bijedom nije teško.”

- 12 -

Alegorija o totalitarizmu i povijesno iskustvo Andrzeja Szczypiorskog Povodom pola stoljeća poljskog Ožujka 1968.

A

ndrzej Szczypiorski (1928.−2000.) bio je istaknuti poljski pi­ sac, scenarist i političar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata studirao je na varšavskom podzemnom sveučilištu i u to je vrijeme stupio u redove Narodne armije (Armia Ludowa) te sudjelovao u Varšavskom ustanku 1944. Kraj rata dočekao je kao zatvorenik logora Sachsenhausen, u kojemu je bio zatočen zajedno sa svojim ocem, Adamom Szczypiorskim, aktivistom Poljske socijalističke partije i organizatorom pokreta otpora, koji je ostao u emigraciji.

Andrzej Szczypiorski studirao je nakon rata diplomaciju na var­ šavskoj Akademiji političkih znanosti, bio novinar dnevnika Życie War­szawy, a zatim, početkom pedesetih godina, upravitelj Poljskog radija u Katowicama, te dramaturg Šleskog kazališta u istom gradu.

Od 1956. do 1958. radio je kao savjetnik veleposlanstva Narodne Republike Poljske u Danskoj, a po povratku bavio se novinarstvom i publicistikom: od 1964. bio je urednik Poljskog radija u Varšavi, od 1965. do 1975. tjednika Polityka, a surađivao je i s brojnim književnim časopisima.

Iako je entuzijastično sudjelovao u događajima koji su prethodili poljskoj “jugovini” 1956. godine (bio je jedan od govornika koji su u njegovu kazalištu javno čitali čuveni Hruščovljev govor s 20.

Kongresa KPSS-a), kao i u promjenama koje je političko otapanje donijelo, prema naknadno prikupljenim podacima u procesu lustra­ cije, u drugoj polovici pedesetih godina Szczypiorski je surađivao - 135 -

sa Službom sigurnosti, baveći se špijuniranjem vlastitog oca i nagovaranjem na povratak u domovinu (otac se doista 1956. godine vratio u Varšavu). Bavio se kulturnom publicistikom, a pod pseudonimom je objavio i nekoliko kriminalističkih romana. Kao književnik debitirao je 1952. godine. U ranim romanima: Očevi epohe (Ojcowie epoki, 1955.), Izdaleka i izbliza (Z daleka i z bliska, 1957.), Prošlo vrijeme (Czas przeszły, 1961.), Abelov bijeg (Ucieczka Abla, 1962.), najčešće se bavio složenim poljsko-njemačkim odnosima u kontekstu Drugog svjetskog rata. Napisao je i dvije kontroverzne knjige: biografiju poljskog komunista i generala Karola Świerczewskog (1967.) te Putovanje na kraj doline (Podróż do krańca doliny, 1966.), u kojoj je svjedočio o intelektualnim dvojbama i ideološkim razočaranjima svoje generacije.

Prijelom u političkoj i književnoj biografiji Szczypiorskog donijeli su događaji iz 1968. godine, kada je poluge vlasti unutar Polj­ske ujedinjene radničke partije preuzela tzv. Moczarova skupina, uvodeći u politički i javni diskurs elemente tvrdog ideološkog i policijskog sustava. Događaji tzv. poljskog Ožujka, potaknuti služ­benom zabranom izvođenja Mickiewiczeva Dušnog dana (Dziady) u var­ šavskom Poljskom kazalištu (Teatr polski), te pobunom studenata i silovitom reakcijom vlasti koja je uslijedila – progonima intelektualaca i studenata, naročito onih židovskog podrijetla, s Varšavskog sveučilišta te iz drugih kulturnih i znanstvenih in­stitucija – približili su Szczypiorskog disidentskim skupinama. Osobno potresen slučajem pisca Stanisława Wygodzkog koji je, na odlasku u Izrael, poželio ponijeti sa sobom grudu poljske zemlje, Szczypiorski se na određeno vrijeme povukao iz javnog života – napisavši u nekoliko godina svoje najuspjelije djelo – kratak roman Misa za grad Arras (Msza za miasto Arras, 1971.), koji poljska književna kritika općenito smatra najboljom literarnom reakcijom na događaje iz 1968. godine.

Uostalom, Misa za grad Arras donijela je Szczypiorskom, nakon

- 136 -

izlaska knjige u djelomično izmijenjenim političkim uvjetima, prvo veliko priznanje: nagradu poljskog PEN-a.

Uslijedili su romani I zaobišli su Emaus (I ominęli Emaus, 1974.) i Uloviti sjenu (Złowić cień, 1976.): bilo je to vrijeme u kojemu se Szczypiorski povezao s demokratskom opozicijom, zajedno sa svo­ jim ocem, koji je potkraj života bio jedan od suosnivača Komiteta za obranu radnika (KOR, 1976.). Od tada pa sve do 1989. godine, knjige Szczypiorskog izdavane su isključivo u podzemnom tisku ili u inozemstvu. Godine 1980. pisac se priključio Nezavisnom sindikatu Solidarnost, a sudjelovao je i u povijesnom Kongresu poljske kulture, koji je naprasno prekinut 12. prosinca 1981. godine, nakon uvođenja ratnog stanja. Te je noći Szczypiorski, zajedno s brojnom skupinom aktivista Solidarnosti, interniran. Tijekom izolacije u Białołęki, a poslije u Jaworznu, aktivno se – kao član poljskog PEN-a – bavio organiziranjem književnog života. Nakon puštanja iz internacije, u inozemstvu je objavio svjedočanstva o logorskom životu: Bilješke iz ratnog stanja (Z notatnika stanu wojennego, London, 1983.), te njihov nastavak: Bilješke o stanju stvari (Z notatnika stanu rzeczy, 1987.). Međutim bilo je to istodobno vrije­ ­me njegova najvećeg književnog uspjeha. U izdanju pariškog Književnog instituta godine 1986. objavljen je roman Početak (Początek), slika složenih njemačko-poljsko-židovskih odnosa tijekom okupacije, u kojem je Szczypiorski nadilazio idejne stereotipe, postavljajući u prvi plan tragične sudbine svojih junaka, suočenih s nužnošću donošenja životnih odabira u krajnje nepredvidivim i po život opas­­nim egzistencijalnim situacijama. Roman je vrlo brzo preveden na njemački (s njemačkog je, pod naslovom Lijepa gospođa Siedenmann, preveden i na hrvatski jezik), a zatim i na druge svjetske jezike, te je Szczypiorski tih godina postao i najpopularnijim poljskim piscem na Zapadu. Posebno je pritom vrednovan prilog koji je dao njemačko-poljskom pomirenju, kao preduvjetu za približavanje

- 137 -

dvaju naroda u kontekstu ujedinjenja Njemačke, ali i izgradnje ujedinjene Europe. Za taj je roman dobio i brojna njemačka odlikovanja. Godine 1991. objavljen je njegov nastavak: Noć, dan i noć (Noc, dzień i noc).

Nakon organiziranja Okruglog stola i uvođenja sustavnih promjena u Poljskoj 1989. godine, djelovao je kao predstavnik Građanskog komiteta, pristupio je Demokratskoj uniji, a bio je i zastupnik u Senatu Poljske Republike – posebno angažiran u procesima polj­ sko-njemačkog i poljsko-židovskog pomirenja.

U kontekstu idejnih i političkih previranja unutar današnje Polj­ ske biografija Andrzeja Szczypiorskog izaziva katkad neugodne kontroverze. Ni njegov književni opus nije vrednovan jednoznačno, posebice ona njegova dionica koja je nastala prije 1968. godine.

Međutim, da je riječ o važnoj pojavi suvremene poljske kulture, o snažnom spisateljskom “ja” – strasno uključenom u rasprave o idejnim i političkim iskustvima njegove generacije, njezinim eg­ zistencijalnim i moralnim dvojbama, kao i karakteru poljske kulture općenito – svjedoči prije svega Misa za grad Arras, roman koji, čak i u očima njegovih političkih protivnika, izmiče često paušalnim, ideologiziranim ocjenama. Uostalom, ta maskirana alegorija o to­ talitarizmu, njegovim psihološkim i socijalnim mehanizmima, na­­stala na najboljim tradicijama književnosti Thomasa Manna ili Alberta Camusa, svjedočanstvo je ne samo poljskih nego i europskih iskustava koja nadilaze mjesto i vrijeme njegove radnje: događaje koji su 1458. i 1461. potresli sjevernofrancuski grad Arras – najprije epidemija kuge i gladi, a zatim progon Židova, heretika i vještica.

Jer, pošast kolektivnih tlapnji u potrazi za (unutarnjim) neprijateljem i dalje prijeti: u toj dimenziji Misa za grad Arras pokazuje se i danas, pola stoljeća nakon događaja iz Ožujka 1968. godine, ponovno iznimno aktualna.

Dalibor Blažina - 138 -

D

alibor Blažina (1955.) studirao je komparativnu književnost i poljski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sve­ učilišta u Zagrebu. Od 1981. godine na studiju polonistike istog fakulteta vodi nastavu na predmetima iz područja povijesti poljske književnosti, kulture i translatologije. Predavao je i na poslijediplomskim studijima.

Magistrirao je radom o Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu, doktorirao s tezom Dramska i kazališna kritika Jana Kotta. Kao znanstvenik bavio se pretežito poljskom književnošću i kazalištem 19. i 20. stoljeća, a objavio je tri knjige: Katastrofizam i dramska struktura.

O Stanisławu Ignacyju Witkiewiczu (1993.), U auri Dušnog dana. Ogledi i rasprave o poljskoj književnosti i njezinoj hrvatskoj recepciji (2005.), Paradoks o kritičaru. Jan Kott u tekstosferi kulture (2011.), te više desetaka znanstvenih i stručnih članaka i rasprava. Objavio je i oko pet stotina leksikografskih natuknica o poljskoj književnosti. Uredio je desetak knjiga i zbornika, više autorskih emisija za Treći program Hrvatskog radija. Od 1998. glavni je urednik Književne smotre, časopisa za svjetsku književnost. Za isti časopis pripremio je i više tematskih brojeva (Adam Mickiewicz; Književnost u tranziciji; Taj svijet. Povodom pola stoljeća studija polonistike u Zagrebu; Žene u slavenskim književnostima).

S poljskog na hrvatski jezik preveo je djela S. I. Witkiewicza, Bruna Schulza, Czesława Miłosza, Zbignewa Herberta, Jana Kotta, Piotra Szewca, Piotra Pazińskog te drugih autora. U hrvatskom - 139 -

znanstvenom i kulturnom tisku objavio je šezdesetak radova uglednih poljskih slavista, polonista i kroatista. Organizirao je više međunarodnih znanstvenih i kulturnih manifestacija. Član je Hrvatskog filološkog društva, Društva hrvatskih književnih prevo­ dilaca, Hrvatskog P.E.N. centra. Dobitnik je Diplome ministra vanjskih poslova Republike Poljske za iznimne zasluge u promicanju Poljske u svijetu u godini 2000. i nagrade Stanisław Ignacy Witkiewicz za 2003. godinu, koju dodjeljuje Uprava Poljskoga cen­tra Međunarodnoga kazališnoga instituta (ITI-UNESCO) kao priznanje za doprinos u promoviranju poljske kazališne kulture u svijetu.

- 140 -

- 141 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2018., rujan Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-002-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 142 -

- 143 -

Francuski grad Arras poharale su kuga i glad, za koje su dobri kršćani morali naći krivce: Židove, heretike i vještice.

Krvavi progon koji je uslijedio, kao i neizvjesno iskupljenje teme su izvanrednog romana poljskog pisca Andrzeja Szczypiorskog Misa za grad Arras. Ova vrhunska alegorija o totalitarizmu te njegovim psihološkim i socijalnim mehanizmima nastala je na najboljim tradicijama književnosti Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Premda se radnja odvija u 16. stoljeću, svaka sličnost s Poljskom 1968. namjerna je, odnosno riječ je o svjedočanstvu ne samo poljskih nego i univerzalnih europskih iskustava. Jer, pošast kolektivnih tlapnji u potrazi za (unutarnjim) neprijateljem i dalje prijeti: u toj dimenziji Misa za grad Arras pokazuje se i danas, pola stoljeća nakon događajâ iz 1968., ponovno iznimno aktualnom.

129,00 kn ISBN 978-953358002-9

- 144 -

9 789533 580029

www.fraktura.hr