Mišomor za rođake

Mišomor za rod—ake

Mišomor za rođake

Radenko Vadanjel

-1-

-2-

Radenko Vadanjel

Mišomor za rođake

Fraktura

-3-

© Radenko Vadanjel i Fraktura, 2013 Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-524-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863238

-4-

Karabin

“Vi možda ne znate, ali mi smo jedna jako nesretna obitelj”, prošaptala je, istog trena briznuvši u plač.

Muškarac je, kao da ništa ne primjećuje, odsutno buljio kroz prozor. Na licu mu je titrao zagasit, suzdržan osmijeh, skrovita nadmoć, potajna namjera ili raspamećena bol izazvana nekim nerješivim problemom koji ga je izjedao iznutra.

Debela troma mačka zaustavila se na vratima, protežući se lijeno, dovukavši se do stola, da bi se već u sljedećem trenutku, brzim, energičnim skokom, našla u krilu žene koja ju je zaštitnički obgrlila rukama, ne pokazujući pritom nikakve mijene na odsutnom licu.

U namjeri da razbije neugodnu napetost, muškarac se prihvatio razgovora o vremenu, dugoj zimi, o velikim hrpama potrošena ogrjeva i od­ cijepljenosti njihova kraja, zamolivši me jedino da glasnije razgovaramo jer, objasnio je, on slabije čuje,

-5-

iako dobro vidi, dok njegova supruga dobro čuje, ali ništa ne vidi.

Dok je izgovarao tu šaljivo intoniranu konstataciju, melodičnost njegova glasa upućivala je na vjerojatnost da je istu rečenicu upotrijebio već mnogo puta, u raznim prigodama.

Kuhinja u kojoj smo u napetoj tišini sjedili laštila se rijetko viđenom pedantnošću. Sve je bilo do u detalje posloženo – poklopci za lonce visjeli su sa zidne daske poredani od najvećega prema manjemu, krpe za posuđe šarenile su se presavijene u kvadrat, čepovi od pluta nastavljali su neprekinuti niz vrećica sa začinima preklopljenima i uhvaćenima spajalicama. Tri daljinska tv-upravljača, jedan do drugoga, zauzimala su središnji prostor stola.

U kuhinji se mjesecima ništa nije kuhalo, lakonski sam zaključio. I kao da je “pročitao” moje misli, muškarac se istoga trena suho nakašljao, obraćajući se izravno meni: “Vi možda ne znate”, zastao je, “ali da vam kažem, mi smo prije neki dan ostali bez dva sina. Sada više nemamo nikoga!” dodao je.

-6-

Nelagoda koja se obrušila na moja povijena pleća nije se dala nikako zaustaviti, ili makar umanjiti. Štoviše, ona se na moju nesreću iz minute u minutu, osvajajući prostor, sve više širila, bujajući poput tijesta u pećnici. Složivši grimasu iskrene sućuti i sudioništva u boli, nespretno kimajući glavom, naposljetku sam zatomio sve radnje buljeći u prazne čaše na stolu, upravo kao dvoje ljudi pored mene.

Poput majmuna koji je provukao ruku kroz uski prorez kaveza ne želeći ispustiti ugrabljenu bananu, istodobno ne uspijevajući privući ruku natrag k tijelu, koprcao sam se u zamci u koju sam svojevoljno upao. Nisam znao, niti sam imao približnu ideju kako se iz nje iskobeljati, a da pritom ne povrijedim njih dvoje.

“Kći nam je umrla prije deset godina, u trideset i drugoj godini, i sada, evo, nema ni mjesec dana, otišla su i naša dva sina”, gurajući pred sebe mučne detalje obiteljske tragedije, sa sve većom okretnošću i žarom nekoga kome je nanesena golema i nerazjašnjiva nebeska nepravda, ucviljeni domaćin izvještavao me o nenadoknadivim gubicima.

-7-

“Jedan je bio operiran i nakon operacije doktori su nam rekli da je sve u redu. Sutradan je umro. Drugi se sin ubio karabinom. Ništa nije ostavio za sobom, nikakvo pismo, objašnjenje. Nikome nije ništa kazao. U pušci su našli još dva neispaljena metka”, upitno je piljio u mene.

“Ja sam ga čula kada je otvorio vrata naše sobe. To je bilo prije nego što je prasnulo u kuhinji”, ubacila se u razgovor slijepa žena.

Njih su se dvoje sada već neobično živo vrpoljili, kao da se takmiče tko će me, s teško probavljivim činjenicama, više šokirati i zbuniti.

“Sve je bilo krvavo. Mozak mu se prosuo ovdje po stolu. Uzeo sam metlu i mokru krpu. Nisam stao dok nisam sve očistio”, zadovoljno izvijajući vrat, očitovao se, dalje, muškarac.

“Zatim smo pozvali radnike da prefarbaju cijelu kuhinju u bijelo. Strugali su dva dana žbuku dok nisu odstranili svu krv koja se upila u zidove. Vidite, još i dan-danas naiđemo na neku crvenu mrlju

-8-

ili kapljicu krvi, a pod smo ribali već stotinu puta”, kolutajući očima, kao u transu, obasipao me je sve odvratnijim detaljima istovremeno, osjećao sam, namećući mi, naposljetku, najdelikatniju moguću zadaću, krunsku ulogu nepristrana arbitra od povjerenja, koji će, kada za to dođe pravi trenutak, na koncu njihova izlaganja, ocijeniti cjelokupnu situaciju, dati svoj konačni sud i presudu.

Uskršnji paket Gradskog društva Crvenog križa, namijenjen domaćinu, ležao je sada pored mene kao otromboljena lešina, licemjerna gesta nedorasla očaju koji je ispunjavao svaki centimetar prostora naelektriziranog nepremostivom tugom. U njemu smo i dalje nepomično sjedili, sučelice mjestu na kojemu je još donedavno ležalo tijelo njihova sina, čiji su se tragovi još osjećali u svježe oličenoj kuhinji.

A na odlasku, prateći me opčinjeno, kao u transu, sve do automobila, ne “ispuštajući me iz ruku”, istovremeno se obazirući oko sebe, u strahu da ga ne čuje slijepa žena, u trenutku kada sam bez­ uspješno pokušavao zatvoriti vrata kola, prislonivši

-9-

na njih svoje podbuhlo tijelo, tonom koji odaje nenadanu prisnost, izniklu kao iz nekog zavjereništva, priznao mi je: “Ta dva metka koja je policija pronašla u karabinu”, zastao je, “bila su namijenjena meni i ženi”, kazao je.

“Moja ga je žena čula kako zatvara vrata naše sobe. Zatim se ubio. Ti meci bili su namijenjeni nama. Ali ipak se predomislio”, znakovito je kimnuo glavom, izbacivši najstrahotnije saznanje iz sebe, koje ga je od svega do tada izrečenoga najviše pritiskalo i gušilo. Sada se, iznenada, smiješio mahnitim, budalastim pogledom. “Što ćete, život ide dalje”, trgnuo se kao iz nekog dubokog sna, pruživši mi ruku.

Tim je jedva zamjetnim stiskom ruke dio boli bio prebačen na moja povijena pleća, to smo obojica osjećali. U tom sam kratkom času postao njegov sudionik, uspjelo mu je u toj brzoj i naoko nebitnoj maniri prebaciti me na svoju stranu barikade, sa svom tegobnom, stravičnom prtljagom.

- 10 -

Radenko Vadanjel rođen je 1962. u Puli. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Zbirku poezije Lekcija o postojanosti objavio je 1999., roman Dnevnik besposličara 2006., a zbirku poezije Čovjek s tri pupka 2010. godine.

Proza mu je prevedena na engleski i poljski jezi­k. Živi i radi u Istri.

- 117 -

- 118 -

Sadržaj

Karabin 5 Mrtvi anđeo 11 Krštenje i pričest 17 Mišomor za rođake 21 Uljudbenost 27 Zvonik 33 Život umirućeg 39 Registar sumornih tonova 45 U kući ženinih roditelja 49 Debeli dječak 53 ČSPP 57 Stigme 63 Čovjek iz kamp-prikolice 69 Anakonda 79 Blagoslov šumi 87 Plaža 93 Govornik 97 Priča koja nikada nije ispričana 103 Kraljevska kočija s duplom zapregom 107 Susret s anđelom 113 O autoru 117

- 119 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-524-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 120 -

- 121 -

U novoj zbirci priča Radenko Vadanjel vraća se pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu Dnevnik besposličara: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost?

I u Mišomoru za rođake svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i tako postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih.

Raspadnute obitelji, i one koje na okupu drži samo interes, vječna podozrivost i umorno suučesništvo rođaka – Vadanjelovi pripovjedni krugovi šire se oko starih obiteljskih kuća i zemljišta, a toplo truplo nekretnine, još zaposjednuto čovjekom, često je jedino čime se život hrani: jedina prilika za pokret.

I zato za Vadanjela, ni za njegova čitatelja, nepomičnosti nema. Svijet ljudi ni po čemu se ne razlikuje od ostatka organskoga svijeta: u ritmu koji se ne može i ne treba ubrzavati on se okončava i iznova rađa, a svaki čovjekov pokret – bio on snažan ili malaksao – vodi nas istome ishodu.

Mišomor za rođake svijetu u kojem živimo isto je ono što o zapuštenoj obiteljskoj kući kazuje jedan od likova u naslovnoj priči: anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa njezinih stanara.

- 122 119,00 kn

www.fraktura.hr