Mjesečari

2

Ivana Šojat-KuËi

MjeseËari

Fraktura 3

Copyright ∞ Ivana Šojat-KuËi i Fraktura 2008.

Sva prava pridræana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnoæavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuπtenja nakladnika.

Sva prava zastupa Fraktura.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-073-9 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 685271

4

Joπ samo malo

Mirko joj je silno htio reÊi, konaËno joj ispriËati sve, ispriËati se za svoju glupost. Toliko je silno to želio da se noÊu Ëesto budio u znoju. Obliven onim bolesnim, smrdljivim znojem koji niz lea klizi kao hladetina, koji se cijedi niz kovrËe dlaka na prsima i ostavlja mrlje na pidžami, na plahtama, koji jutrom sobi dugo daje miris neËeg ukiseljenog i ostavljenog meu zgužvanim jastucima.

Htio joj je reÊi “Sanjao sam te noÊas, Marta. Stajala si na rubu ribnjaka. Kao Ëunj. Voda je bila zgužvana poput sivog šala od kašmira. Puhao je vjetar, a ti si samo zurila u naboranu vodu jezera i kosa ti je lepršala oko lica, podizala se u zrak kao pipci, kao Meduzine zmije s one freske Ëiju si fotografiju Ëuvala u ladici svoga noÊnog ormariÊa. Bilo je hladno. Tebi je bilo hladno, jer rukama si, bijelim prstima grËevito oko sebe skupljala onaj svoj ružiËasti džemper koji sam nekoÊ u šali zvao lizalicom (zato što me podsjeÊao na šeÊernu vatu kojom djeca u lunaparku kvare zube.) Silno sam ti htio priÊi, razmaknuti kosu i poljubiti vrat, ispiti onaj topli i slat5

ki miris koji ti se uvijek gnijezdio na mei gdje potiljak prekriven kosom prerasta u bijeli, tanani vrat. Ali, nisam se mogao pomaknuti, noge su mi bile kao okovane betonom, kao srasle sa zemljom i samo sam se pijano ljuljao kao one igraËke za malu djecu koje u podnožju imaju uteg koji ih uvijek vraÊa u okomiti položaj. NemoÊan, htio sam te dozvati, pozvati te da se okreneš, da me pogledaš. Iz usta mi je, meutim, izlazio samo zrak ∑ dah hladnoÊom pretvoren u izmaglicu koju je vjetar, onaj koji je gužvao sivu tkaninu vode, odnosio daleko.

Daleko od jezera, daleko iza mojih lea. Bio sam nemoÊan, jadan i samo sam širio ruke u šuštavoj tišini sivila gonjenog vjetrom. Suze su mi veÊ poËele teÊi, niz obraze kapati po majici. Nisam se ni trudio obrisati ih.

Tad si se okrenula. Vjetar ti je preko Ëela bacao kestenjasto pramenje valova kose. Lice ti je bilo bijelo, usne blijede i beskrvne. Žalosno rastegnute u ravnu liniju boli koja ne popušta. OËi su ti bile zelene i mutne. Gledale su me žalosno, zateËeno. Kao onda kad si me vidjela s njom...”

Mirko bi Ëesto palio cigaretu kad nije znao što bi s rukama. Kao mahnit od gladi posezao bi za kutijom cigareta, za upaljaËem koji se nikad nije htio upaliti iz prvog pokušaja, pa ga je tresao, trljao izmeu dlanova. Zatim bi zastao, kao da meditira nad prvim dimom, nad gustim plaviËastim oblakom koji mu je spiralno kuljao iz nosa.

Zavalio bi se u naslonjaË i zurio ni u što. U strop. U

6

rasprostrte ribarske mreže paukova kojima je u Mirkovoj garsonijeri bilo udobno. »esto je odlazio u birtiju. Kad god nije znao kamo bi sam sa sobom. Što se tijekom godina sve ËešÊe dogaalo. Umirivao bi ruke oblim i ledenim stijenkama Ëaša za kratka piÊa, a misli tekuÊinom boje jantara niz koju snovi lakše brode, klize kao po ulju.

Iskreno govoreÊi, Mirko u posljednje vrijeme toliko Ëesto nije znao što bi sa sobom, da je u nekoliko obližnjih birtija, pristojnije reËeno, kafiÊa, imao svoje uobiËajeno mjesto za šankom, tik pokraj zida. U dnu. Ondje bi bio neprimjetan. Ipak, ispod oka je mogao zuriti u svakoga tko bi ušao, mjeriti koliko se sve brže suši talog što ga optimisti nazivaju nadom. U samom poËetku, u alkoholnim parama namirisanu odaju ulazili su ljudi, muškarci znatno stariji od njega, debelo nasukani na hridine alkoholizma. Mirka je to, naravno, tješilo: Nisam kao oni, šaputao bi si ponekad. Do tridesete si je i mogao tako lagati. Poslije više ne. Jer poslije tridesete svi su alkoholiËari jednaki: smežurani, sivi i nimalo svoji, vlastiti.

U poËetku je Mirko još mogao biti i muškarac, dok su u Nautilus ili Lanternu povremeno uplovljavale njemu godinama bliske djevojke i neudane mlade žene kojima je još mogao prodati priËe o avanturistu i romantiku zamagljena pogleda. A zatim se sve promijenilo u hipu: ženska biÊa ubrzo su shvatila da alkohol muškarca protjera i iz postelje i iz mirnih luka ∑ kako volimo nazivati brakove.

7

I tako, ostao je sam. Samotan i napušten. PoËesto smiješan. Poput onih umjetnika koji su muze davno otrovali alkoholom, a vlastitu bolest i ovisnost i dalje verbalnim vlakovima uporno šalju u Bohemiju.

Zato mu se, valjda, u snove sve ËešÊe vraÊala Marta.

Tiho, kao da bosa koraËa po debelom perzijskom sagu. »im bi je uoËio, ona bi zastala. I gledala bi ga, žalosna i siva. Gotovo bijela. I on bi je, nijem, mutavo promatrao. Htio joj je reÊi: “Ruke su ti hladne”, jer ruke su joj nekoÊ stalno bile hladne, bijele. Ruke su joj nekoÊ, davno, bile krhke i golicale su ga kad bi mu prelazile preko vrata ili slabina. Zbog njezinih se ruku uvijek ježio, a utrobom bi mu prolijetali oblaci bijelih leptira.

Tako si nevina, htio joj je reÊi. Htio je u njezinu kosu zagnjuriti sve dok mu tamne vlasi ne poËnu golicati nos, prišapnuti joj: U tvom pogledu nema niËeg podmukloga, iskvarenoga, niËeg lažnoga. Tvoje oËi svijet gledaju kao Ëovjek kojeg je u cik zore probudila budilica, koji raširenih oËiju sjedi na krevetu i zuri u zid zamraËen praskozorjem. Ali nikad joj nije uspio reÊi ništa prisno, šuštavo zapleteno u šapat. Marta je uvijek stajala daleko, kao osuda žaljenja koje ne jenjava.

Mirko je zato ponekad posezao za kutijom nikad kronološki složenih, starih fotografija, iz vremena kad je još imao kosu, prijatelje i hormone. Jedna mu je bila osobito draga: Marta rašËupane kose, naslonjena o dovratnik njegove momaËke sobe. Marta koja zuri ravno u njegove ruke, u fotografski aparat u njegovim ruka8

ma. GledajuÊi tu fotografiju uvijek se smiješio jer se sjeÊao svega što se prije nje dogodilo. A dogodili su se Marta i on ispod vunenog pokrivaËa s likom tigra u skoku od nešto svjetlije vune, ili sintetike. Prvo su se tiho ljubili, a onda su letvice njegova momaËkog kreveta poËele škripati. Kao loše podmazana ljuljaËka na djeËjem igralištu iza zgrade. Zato je Marta bila rašËupana. I rumena od njegove prve, neobrijane brade.

Njoj je bilo nevinih sedamnaest. A njega su do tad, punih devetnaest godina uËili što djeËak mora Ëiniti da bi bio muškarac. Imao je i hormone, bujice nesuvislih prohtjeva kojima nije bio gospodar. Tako se i dogodila ona, neka, kojoj ni ime nije upamtio, ni boju kose, oËiju, Ëijih se ruku nije sjeÊao. SjeÊao se samo da je zaudarala na alkohol. Na jeftino i kiselo vino koje je s društvom ispijao u parku. Stvorila se niotkud, kao sablast, kao demon koji Ëovjeku želi pokazati koliko je prljav i bezvrijedan.

Marta je veÊ trebala biti kod kuÊe. Kod kuÊe je uvijek morala biti prije pola jedanaest, no toga se dana stari Tomo, njezin otac, smilovao. Vratila se kuÊi i preklinjala ga je da je pusti van. Plakala je, ponavljala kako je upravo tog dana Mirkov roendan, da društvo slavi.

Pustio ju je. Zato se vratila. Do parka. Društvo je pjevalo, vikalo. Neki su pušili travu, neki sjedili na klupi, pili i pljuvali na stazu koja se vijugavo provlaËila kroz park. Kao jegulja. A Mirko je tu neku, nepoznatu i pijanu, pritiskao uz deblo javora. Ona mu je jezik zavlaËila u uho, a on je nešto mumljao. Stenjao je kao medvjed 9

kad se ispred njega pojavila Marta. Blijeda Marta. Uplakana i nijema. Kao iz sna. Rukama se odgurnuo od one “Bože-kako-se-zvala”, nije stigao zakopËati ni raspor na hlaËama. Pojurio je prema Marti. A ruke su mu mirisale na onu. Drugu, bez imena. Marta ga je odgurnula kao nešto što joj nikad više neÊe trebati. OtrËala je.

Plakala je. Tako glasno da je ulicom odjekivao njezin napukli glas i glasno šmrcanje, duboki uzdisaji kojima kao da je disala sama utroba.

Nije se više javljala na telefon. Vrata njezina doma uvijek bi otvarao netko tko bi Mirku rekao da ona nije kod kuÊe. A on joj je htio objasniti. Ako ne objasniti, onda barem ublažiti, osjenËati nebulozama onog “nisam htio”.

Htio joj je reÊi: nijedna nije imala tvoj miris, nijedna nije disala kao ti, nije imala ništa tvoje, premda sam te u svima tražio. Oprosti mi, pogriješio sam. Ali, to nisam bio ja, veÊ ono prokleto što iz gaÊa sve rjee vadim.

Mucao je fotografiji, muËio se kao na klecalu, kao da nezainteresiranom sveÊeniku priËa nešto što Êe platiti s deset “Zdravo Marija”.

Nije se više sjeÊao tko, no netko je jednom rekao: “Griješiti je ljudski, a praštati svetaËki.” Zato se uvijek nadao da Êe mu Marta oprostiti. Zato je, valjda, i vježbao ispovijed pred dvodimenzionalnim, crno-bijelim Martinim zamasima uhvaÊenima u vremenu. Sve do dana...

Iz Lanterne se vraÊao uhvaÊen u vjeËni paradoks hotimiËnog opijanja i stida, savršeno svjestan da Ëini 10

nešto Ëega se drugi gnušaju. Moglo je biti podne. Bila je subota, tržni dan. Trudio se hodati pravocrtno, zuriti u tlo kao jednogodišnjak koji je uvjeren da ga nitko ne vidi ako on ne vidi nikoga. U izblijedjeli asfalt mjestimiËno posut izgaženim žvakaÊim gumama, Ëikovima i zgužvanim, masnim papirima od bureka. Iznenada, ispred sebe je ugledao tamnoplava djeËja kolica i malene crvene, lakirane balerinke, bijele Ëarapice s Ëipkastim volanËiÊima. Podigao je pogled. Samo malo. Kao grbavi zvonar one crkve u Parizu koji je grbom parao zrak.

Ugledao je svilene, kestenjaste uvojke koje je iznad ispupËenoga djeËjeg Ëela držala ukosnica sa šarenim perlicama. Ugledao je velike zelene oËi, mala, srcolika, vlažna i ružiËasta usta. Pokraj kolica zastao je djeËak kratko podšišane, kestenjaste kose i ponovno zelenih oËiju koje su ga na nekog tako silno podsjetile da se usudio ispraviti pogrbljena lea i pogledati ispred sebe.

A ispred njega je stajala žena koju je uporno pamtio kao djevojku u džemperu-lizalici.

Nije ju tako zamišljao. “Budeš li se ovako mrštila, sva Êeš se zgužvati, tu Êeš, evo tu, dobiti bore,” govorio joj je kad bi se ljutila, a zatim bi joj poljubio korijen nosa, “ušÊe nosa u Ëelo.” Tako je to zvao. Nije ju tako zamišljao (premda ju je Ëesto zamišljao, dodavao kilograme, kratio kosu, iz obijesti Ëinio ružnijom no što je bila.) Ne, nisu u pitanju bile ni prve bore oko oËiju, ni sada kratko podšišana kosa, ni djeca iz neËijeg sna koji nije bio njegov. Nije tako zamišljao njezin pogled. Sanjao je drukËije varijante: tihi uzdah, drhtavica, nevje11

rica i duboka, duboka tuga. Nikako njezin pogled zaboravne žene na pragu sredovjeËnosti koja ne zna kamo bi strpala davnu, gimnazijsku ljubav koja je izrasla u svinju, u kužnog alkoholiËara. I premda je bio pijan, oštro ga je probola njezina ravnodušnost. Sve se vraÊa, sve se plaÊa. Protutnjilo mu je kroz glavu. Nije se nadao.

“O, zdravo. Pa, kako si?” izustila je Marta. Oni su stajali, a svijet je tutnjio oko njih. Tramvaji pretrpani lukom, krumpirom, paprikama, jajima, zagušeni mirisima omekšivaËa za rublje, dezodoransima, ukiseljenim znojem, dahom ljudi poslije jutarnjih travarica, kava i špricera. Ljudi su se gurali sa svojim košarama, vreÊicama, sa crnim, integralnim ili banalnim kruhovima.

Netko je na uglu prodavao srebrne balone napunjene helijem s likovima životinja. Neko je dijete histeriËno zahtijevalo sladoled. Od vanilije. A Mirkova donja usnica samo je podrhtavala, grËila se pokušavajuÊi uobliËiti nešto. Neku rijeË.

“Super!” a znao je da smrdi, da mu alkohol u znoju probija kroz kožu, da mu smrdi iz usta. Znao je da i ona zna koliko je velika njegova laž.

Marta je veÊ krenula, kao da Êe otiÊi, a on nije htio da ode.

“Imaš super klince”, rekao je.

“Karlo i Sanja. Pet i dvije godine”, nasmiješila se.

“Hej!” uskliknuo je Mirko podižuÊi desnicu kao Indijanac. “Daj pet!” unio se djeËaku u lice.

12

Karlo ga je ljutito pogledao. Štitio je majku. ShvaÊao ga je. Ni on nije volio kad bi njegova majka razgovarala s nepoznatim muškarcima, kad bi im se smiješila. Smiješiti se smjela samo tati. Drugima nije smjela udijeliti ništa više od letimiËnog pozdrava, u prolazu.

“Mala je na tebe”, rekao je. Malog nije spominjao.

Mali je zastupao tatu. Nekako, premda je imao Martine oËi. I kosu.

Ona je samo kimnula. Nisu si više imali što reÊi.

Na povratku kuÊi, Mirka je nešto stezalo u grlu. U ustima je imao okus nalik onom koji iza sebe ostavlja povraÊanje napola probavljenoga, jeftinog vina.

Ušao je u stan, sjeo je na trosjed na kojem je zgužvan i prljav vuneni pokrivaË ležao kao mumificirani leš.

Htio je nešto reÊi. Kome? Samo je muha zujala uz prozor, veÊ umorna od pokušaja da se teleportira kroz staklo. Zato je uzeo papir. Prvi put je Martino ime napisao malim poËetnim slovom. Kao iz osvete. Još samo malo, marta, bit Êe bolje. Napisao je.

13

Buenje

Marka veÊ dugo nije bilo u onoj, iskriËavim bijelim svjetlom okupanoj sobi, u bolniËkoj zgradi prepunoj hodnika po Ëijim, linoleumom obloženim labirintima kao karavane klize ležajevi s bolesnima i mrtvima. Marko je odavno veÊ bio otišao. Prije dvije godine i sedamdeset osam dana. Samo, otišao je traljavo, zaboravno kao i uvijek.

Marko je iza sebe zaboravio tijelo. Ostavio ga je na krevetu. Onomu bolniËkom, gdje ga je Ëekalo Ëitave dvije godine i sedamdeset osam dana. I tako, Marko više nije bio Marko, veÊ žuÊkasta voštana ljuštura sa cjevËicom za hranjenje, cjevËicom za zrak, cjevËicom katetera i žicama koje su na monitoru životnih funkcija medicinskim sestrama, lijeËnicima i Tatjani pružale dokaz života Markova tijela bez Marka. A Marko je disao tako plitko, tiho kao tišina koja se s vremenom pretvara u šum, da je Tatjana, dok bi bdjela pokraj onog što je zaboravio, Ëesto prstima pritiskala njegovo zapešÊe kako bi u žilama osjetila toptanje srca.

15

Sate koje nije morala provoditi na poslu, Tatjana je provodila pokraj Marka. Za ljetnih vruÊina ili tijekom babljeg ljeta, koje bi omaru pretvorilo u težak slador ranog jesenjeg voÊa i ocvalih trava, Tatjana bi hladnom vodom natopljenom gazom brisala Markovo Ëelo. Vani bi dreËali vrapci. U prašini, kao razularena djeca. Netko bi u parku pokraj bolnice, dozivao psa, a ona bi na trenutak (kao da žmirka) pomislila kako pokraj nje upravo prolazi vrijeme kad su sva sjeÊanja okrenuta Marku.

Ponekad bi joj se tako dogaalo da u bljeskovima sjedi s rukom u zraku, kao da maše, s gazom u ruci. Voda bi kapala po sivim vinas-ploËicama, a ona bi se osjeÊala kao Marko. Kao da je nema.

InaËe, za usporenih je dana znala priËati tiho i jednoliËno kao vergl. PriËala mu je o onome što su prošli, kako bi se, odsutan i nijem, možda prisjetio da je nekoÊ imao ženu, blagovaonicu sa secesijskim lusterom, šlinganu posteljinu i automobil. Mali, ali brzi komad modroga lima s Êelavim gumama. Ono nešto što Tatjana nikad nije htjela razumjeti, a što je prije toËno dvije godine i sedamdeset osam dana preletjelo preko kanala i zabilo se u hrast. Padala je kiša i cesta se pretvorila u sluzavi trag puža golaÊa. A Marko se s poslovnog putovanja žurio kuÊi na gulaš i poslijepodnevni drijemež.

Tatjana je Ëesto govorila gluposti. Osobito kad bi izgubila nit, kad bi se uplašila da Êe vraÊanjem u sjeÊanja propustiti ono što joj se trenutaËno dogaa. Kad se plašila da neÊe zamijetiti, da zbog neËega davnog neÊe 16

uspjeti u sjeÊanje utisnuti trenutak bdijenja pokraj bolniËkog ležaja koji bi mogao biti posljednji. Tad bi stisnula usnice, rastegnula bi ih u ukoËenu crtu i progutala bi knedlu. Onu koja u jednjak tjera suze. Marko nije otvarao oËi, ali nekako je osjeÊala da bi ipak vidio njezine suze. Da bi mu suze otele snagu da nastavi. Ležati i disati. Biti.

U nedostatku boljega, Tatjana bi Marku ponekad prepriËavala svoje snove. Ne sve, veÊ samo one bezazlene u kojima se strah simbolima nije pretvarao u mraËnu šumu, u uzrujani trk žrtve za kojom netko ili nešto trËi, a ona ga ne vidi i kao da stoji na mjestu, dok iza lea Ëuje neËije hroptavo dahtanje.

“Znaš, sanjala sam da letim”, ponekad bi mu priËala Tatjana, “hodala sam livadom prepunom nekakva bijelog cvijeÊa, valjda tratinËica. Nebo je bilo plavo, znaš, kao ona pepeljara od svijetloplavog stakla u vitrini tvoje mame, bez ijednog oblaËka. Bilo je tiho, znaš, kao kad na plaži prepunoj kupaËa iznenada zaroniš u vodu i na trenutak ne Ëuješ ništa (Tatjana je voljela reËenice zapoËinjati i okonËavati s onim “znaš”, premda nije znala zna li Marko išta više). Onda je odjednom došao vjetar, kao val, kao mokra plahta koju otreseš prije no što Êeš je objesiti na uže za sušenje rublja. I podigla sam se u zrak. Bila sam tako laka. Htjela sam ispustiti ono ‘vuuuu’, kao zrakoplov, ali ništa, baš ništa se nije Ëulo.

Bilo je tako tiho. Prvo sam prestala osjeÊati noge, a zatim i ruke, pa Ëitavo tijelo. Imala sam samo oËi, širom otvorene oËi. Uronila sam u ono modro nebo kao u 17

vodu u kojoj je netko s kista oprao modri akvarel. Bilo mi je tako lijepo, znaš”, uzdahnula je Tatjana.

Nije znala može li je Marko Ëuti. Nikad joj nije dao nikakav znak, nešto što bi joj ulilo sigurnost da je svjestan njezine pogrbljene prisutnosti, njezina dezodoransa s mirisom proljetnoga, valjda poljskog cvijeÊa, njezinih ruku na svojoj ruci izbodenoj iglama, na svome žutom Ëelu. Ipak, uporno mu je priËala. Trudila se ne biti pretjerano monotona jer plašila se da bi ga jednoliËnost mogla još više uspavati, dosadom odnijeti, premjestiti negdje drugdje, daleko od nje. Zato je glasom klizila preko registara, podizala ga u dramatiËne visine kad bi mu priËala koliko se svijet promijenio, koliko su ljudi postali nekako manje ljudi, ravnodušna stvorenja koja su se u hipu privikla na izdaje, pokolje, pljaËke i tue gladi. Premda je duboko u sebi znala da je tako bilo i prije. Samo, sada je bila sama i kao ogoljena. Zatim bi mu, nešto tišim glasom, priËala o travi u vrtu koju sama kosi, o ružama penjaËicama koje je upravo Marko posadio ispred zidane ograde, a koje su se uz opeku uzverale sve do susjedova vrta, priËala bi mu kako rijetko kuha jer ne voli jesti sama, o djeci iz susjedstva koja su se poženila, poudavala ili poginula u prometnim nesreÊama, o novoj djeci. Ponekad bi joj se Ëinilo da tako priËa, melje i drobi veÊ godinama, desetljeÊima, da govori zidu, da se bolnih koljena i ne znajuÊi ispovijeda u praznoj ispovjedaonici.

Tatjana se ponekad osjeÊala kao prekobrojna, kao potpuno nepoželjan i nepotreban lik. Osobito kad bi u 18

bolniËku sobu ušetale medicinske sestre koje su Marku u ruku zabijale nekakve igle, vadile mu krv, okretale ga na bok kako bi ispod njega izvukle plahtu i umetnule novu, ili kad bi se u sobi pojavio lijeËnik uvijek velevažna držanja, koji je vjeËno mrk i zabrinut nešto zapisivao u Markov lijeËniËki karton. OsjeÊala se suvišnom Ëak i kad bi u sobu ušla ËistaËica. I ne samo to, osjeÊala je tad da joj Marko više ne pripada, da više ništa za njega ne može uËiniti. Nekad, prije dvije godine i sedamdeset osam dana, još mu je mogla skuhati punjenu papriku koju je silno volio, samo da ga razveseli, mogla je ispeÊi kolaË, štrudlu sa sirom, mogla mu je izglaËati omiljenu košulju, ujutro mu skuhati kavu ili naveËer odjenuti onu prozirnu, bijelu spavaÊicu za posebne prigode. Ništa to više nije mogla. Mogla ga je samo gledati, priËati mu u nadi da Êe se probuditi iz onoga što nije shvaÊala.

U poËetku se još istinski, svesrdno nadala. Nadala se da Êe se Marko jednoga dana jednostavno pridignuti u krevetu, da Êe se osloniti na lijevi lakat i nasmiješiti joj se kao i onog prvog jutra u koje su uplovili zajedno. Kad joj je s Ëela razmaknuo kosu i htio je poljubiti, a ona mu rekla “Nemoj, smrdi mi iz usta.” S vremenom se poËela nadati sve manje, ali to ni samoj sebi nije htjela priznati. Priznati samoj sebi da nada kopni kao anoreksiËna filmska zvijezda, bilo bi ravno izdaji. Bilo bi jednako kao prestati voljeti.

Marko bi ponekad ispuštao hroptavi zvuk, kao netko tko duboko udiše trenutak prije buenja. Na taj zvuk 19

Tatjana je u poËetku, na samom poËetku Markova dubokog sna, skakala na noge, spremna da ga doËeka. Kasnije, kad je doznala da Marko ne spava, veÊ da je otplovio u nešto što ni lijeËnici ne mogu objasniti, Tatjana bi ga samo pomnije pogledala. Kao da se ipak nada da Êe poslije tog jezovitog hropca Marko ipak zijevnuti i protegnuti se, da Êe je pitati kako je spavala i da Êe mu ona slagati da je dobro spavala, premda je bdjela, premda je sanjala ružne stvari zbog kojih se budila oblivena znojem.

Tatjana bi u Markovu sobu ponekad ulazila tiho, žalosna i kao u koroti. Dogaalo se to poslije noÊi koje bi joj donijele snove koje Marku nikada neÊe ispriËati.

Sanjala bi sobu, samu sebe kako ulazi u bolniËku sobu u kojoj više nikog nema. Ispred sebe bi ugledala prazan bolniËki ležaj, bijeli jastuk koji je još bio udubljen od Markove glave koja je na njemu poËivala. Nije bilo nikoga, ni užurbanih medicinskih sestara, ni ËistaËice, ni zabrinuta lijeËnika. Uhvatila bi je panika, grozniËavi strah da je izgubila nešto veliko. PoËela bi vikati, trudila se vikati, no glas joj je putovao potmulo, kao kroz vodu: “Markooo! Markooo!” Uzalud. Nitko joj se nije javljao. Tad bi ugledala svoje ruke. Bijele košËate ruke koje grËevito hvataju jastuk, prinose ga licu.

A ona bi se upinjala nosnicama upiti sav miris koji je od Marka preostao. I doista, osjeÊala bi tad miris njegove kose, mlaki jastuk koji se još nije uspio ohladiti, kao da je Marko tek nedavno otišao. Tek tada bi poËela 20

plakati i plaË bi joj grlo stisnuo kao bijesna i ledena ruka nekoga tko ne može oprostiti. Tad bi se probudila, sjedila bi na krevetu u mraku i rukama bi si prelazila preko vrata, kao da želi opipati modricu, trag koji je tuga ondje ostavila.

Ni sama nije znala zašto je ti snovi toliko plaše i žaloste. Marka ionako veÊ dugo nije bilo. Toliko dugo da mu je veÊ gotovo zaboravila glas. SjeÊala se još samo pojedinih njegovih kretnji, poput one kad bi jutrom ustao iz kreveta i kad bi lijevom rukom trljao križa i stražnjicu, ili kad bi pokraj sudopera ispijao vodu. Ali nekako, nekako je sve bilo lakše s Markom koji je, premda nepokretan kao voštana lutka, ipak bio tu: mogla ga je vidjeti, dodirnuti, poput ispovijedi podijeliti s njim stvari koje bi se u protivnom u njezinim grudima gomilale kao nepotrebna starudija na tavanu. Nije se usuivala ni zamisliti dan kad Êe se Marko ipak vratiti po ono što je zaboravio. Kad Êe i svoje tijelo pokupiti i odvesti tamo negdje gdje ona ne može.

Znala je da Êe se to dogoditi. Sanjala je to. Sve ËešÊe, gušÊe i stvarnije.

Ipak, strahovita, bolna tuga preko koljena ju je udarila kao biË. Gotovo ju je mogla Ëuti kako fijuËe. Samo se stropoštala na stolac od skaja boje staroga vina. Otvorenih usta i bezizražajnih oËiju zurila je kroz prozor.

Zabadala je pogled u kosu i oštru svjetlost jutarnjeg Sunca koja je u jarkom snopu padala kroz prozor.

“Vaš je suprug preminuo jutros, u tri sata i dvadeset minuta. Moja suÊut”, oËešao ju je lijeËnik rukom po 21

ramenu. Kao da skida prhut. Valjda je pokušao biti blag.

“Probudili...”, mrmljala je Tatjana nerazgovijetno.

“Zašto me niste probudili?” konaËno je pogledala lijeËnika, sivog od noÊnog dežurstva.

Iz ruke joj je ispala vreÊica s gustim sokom od kruške. Uporno je Marku donosila sokove koje on uporno nije mogao piti. U posjet bolesniku normalno je nositi sokove, pa je to Ëinila i ona...

LijeËnik joj je objasnio kako se sve dogodilo iznenada, kako nisu imali vremena javiti joj. U sobu je ušla bolniËarka koja je poËela raspremati krevet. Tatjana je skoËila, vrisnula je kao ranjena šumska zvjerËica. SkoËila je na krevet i mahnito šËepala jastuk. Njime si je poËela trljati lice. Udisala je Marka, sve što je iza sebe ponovno zaboravio ležeÊi na onom krevetu pune dvije godine i sedamdeset osam dana. BolniËarka ju je zaprepašteno gledala. LijeËnik je samo odmahnuo rukom i izašao iz sobe.

“Nisam se pozdravila. Nisam ga poljubila”, buncala je Tatjana.

Znala je da ono što Êe vidjeti na odru više neÊe biti Marko. I to ju je boljelo. Više nikad Marka neÊe vidjeti kako diše, kako se znoji, kako...

Jedno je vrijeme još kleËala na krevetu. RašËupana, uzrujana, razmazane šminke, bez prisebnosti. Marko je veÊ išËeznuo i iz jastuka. Nigdje ga više nije bilo. Samo u srcu koje ga je uza se stiskalo grËevito kao šaka. Osluškivala je ono što je romorilo ispod prozora: svijet koji 22

ni ne sluti da je manji, da Êe ga netko sad drukËije gledati.

Zatim je ustala, poravnala suknju, u punu je pokušala ugurati pramenje kose koje je stršilo na sve strane.

PalËevima je ispod oËiju pokupila šminku koju su suze nanijele kao mulj. Trudila se u uobiËajenost ugurati sve ono što više nikad neÊe biti isto.

Bila je sama. Kao nikada.

23

Sadržaj

Joπ samo malo

5

Buenje

15

Zastori

25

Sluz

31

»išÊenje

41

Na dah

49

Cecilija

59

Šakali

71

Palež

81

Koprena

91

Demoni

103

Neke veÊe stvari

115

Cigarete

123

Tata

133

O autorici

141

143