Patrick Modiano
Mjesto za zvijezdu
Mjesto za zvijezdu roman
-1-
Nobelova nagrada za knjiĹževnost 2014.
Od istog autora u izdanju Frakture Mali Dragulj Ulica mraÄ?nih dućana Dora Bruder
-2-
Patrick Modiano
Mjesto za zvijezdu prevela s francuskog Ana Kolesarić
Fraktura -3-
Naslov izvornika La Place de l’Étoile © Éditions Gallimard, 1968 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Ana Kolesarić i Fraktura, 2016 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-812-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 946609
-4-
Rudyju Modianou
-5-
-6-
Pripovjedač Rafael Šlemilovič* nestvaran je lik. On u susretima za vrijeme mahnitih putovanja proživljava u dirljivoj opsjeni na tisuće života, a u svakom od njih mogao bi se ocrtati i njegov život. Na tisuće protuslovnih osobnosti dovodi ga do pomahnitala pripovijedanja gdje je Židov u jednom trenutku kralj, u drugom mučenik, i gdje se tragedija isprepleće s lakrdijom. Tako se pred nama nižu i stvarni i izmišljeni likovi: Maurice Sachs i Otto Abetz, Lévy-Vendôme i doktor Louis-Ferdinand Bardamu, Brasillach i Drieu la Rochelle, Marcel Proust i ubojice iz redova francuskoga Gestapa, kapetan Dreyfus i Pétainovi admirali, pa Freud, Rebecca, Hitler, Eva Braun i mnogi drugi, svi nalik na likove s vrtuljka koji se luđački okreće ukrug u vremenu i prostoru. No kad zatvorimo knjigu, mjesto za zvijezdu upisano je u samo “središte boli”.
Rafael Šlemilovič (fr. Raphael Schlemilovitch), podsjeća na ime Petera Schlemihla (fr. Pierre Schlémihl), junaka remek-djela njemačkoga romantizma (njemački pisac francuskoga podrijetla Adelbert von Chamisso). Tomu treba dodati i objašnjenje da “Schlemihl” na jidišu znači “onaj tko nema sreće, ali se snalazi”. (op. prev.) *
-7-
U lipnju 1942. njemački časnik prilazi nekom mladiću i pita ga: “Oprostite, gospodine, možete li mi pokazati gdje se nalazi la place de l’Étoile?*” Mladić spremno pokaže lijevu stranu svojih grudi. (Židovska priča.)
La place de l’Étoile u francuskom jeziku ima više značenja: mjesto, položaj, trg; ovdje igra riječi i dvostruki smisao: Trg zvijezde i mjesto za zvijezdu. (op. prev.) *
-8-
I.
Bilo je to u vrijeme kad sam olako trošio svoje venezuelansko nasljedstvo. Dok su jedni neprestance pričali o mojoj bezbrižnoj mladosti i o mojim crnim uvojcima, drugi su me obasipali pogrdama. Ponovno čitam članak što mi ga je posvetio Léon Rabatête* u posebnom izdanju novina Ici la France: “...Koliko ćemo dugo još morati trpjeti sve te podvale Rafaela Šlemiloviča? Koliko će nas još dugo taj Židov nekažnjeno gnjaviti svojim neurozama i epileptičkim napadajima sve od Touqueta do Antibesa, od La Baulea do Aix-les-Bainsa? Posljednji put vas pitam: koliko će još dugo takvi nedolični stranci vrijeđati časne sinove Francuske? Koliko ćemo još dugo morati ne prestance prati ruke zbog te židovske gamadi?...” U istom časopisu doktor Bardamu izrigao je na moj račun i ovo: “... Šlemilovič?... Ah! Ta užasno smrdljiva trulež židovskih gêtā!... Zahodski smrad!... Da se onesvijestiš!... Prcoljak prepucija!... Libanonsko-ganska propalica!... Prevarant... Bljak!... Ma po gledajte samo tog židovskoga žigola... tog razuzdanoga
Léon Rabatête, pravim imenom Lucien Rebatet (1903.–1972.), antisemit, polemičar, pripadao krajnjoj desnici okupljenoj oko časopisa Action française. (op. prev.) *
-9-
suknjolovca malih arijevki!... Crna crnčugina nakaza!... Taj pomahnitali abesinski novopečeni bogatun!... Upomoć!... Iščupajte mu utrobu... Uškopite ga!... Ne zamarajte doktora takvim prizorima!... Razapnite ga, zaboga!... Taj probisvijet i ti ogavni kokteli... Taj izraelit i svjetski hoteli!... Predvodnik seksualnih razvratnika made in Haifa!... Cannes!... Davos!... Capri i tutti quanti!... Ti svjetski bordeli, sve do same srži židovski!... Ne zamarajte nas tim gizdavim obrezanikom!... Pa ti njegovi ružičasti Maserati!... I te njegove jahte s jezera Tiberias!... Pa te njegove sinajske kravate!... Kad bi mu barem one njegove arijevske ropkinje iščupale kitu!... I to onim svojim lijepim arijevskim zubićima... i kad bi mu svojim ljupkim ručicama... izbole oči!... Živio kalifat!... Pobuna kršćanskoga harema!... Brzo!... Brzo... nema više lizanja testisa!... Ni bilo kakva umiljavanja radi dolara!... Oslobodite se!... Samo smiono, Madelon!... U protivnom, doktor će se rasplakati!... Onemoćat će!... Stravične li nepravde!... Urota sinedrija!... Doktorov život je ugrožen!... Vjerujte mi!... Konzistorij!... Banka Rothschild!... Cahen d’Anvers!... Šlemilovič!... Pomozite Bardamuju, djevojčice!... Upomoć!...” Doktor mi nije oprostio moju poslanicu “Raskrinkani Bardamu”* što sam mu je poslao s Caprija. U tom sam eseju opisao
Bardamu, Louis-Ferdinand Céline (pravo prezime Destouches) (1894.– 1961.), slavan francuski pisac, autor romana Putovanje nakraj noći, u vrijeme Drugoga svjetskoga rata žestok antisemit i pamfletist. (op. prev.) *
- 10 -
svoju očaranost nakon što sam ja, židovski mladac od četrnaest ljeta, u jednom dahu pročitao Putovanje doktora Bardamua i Djetinjstvo Louis-Ferdinanda. Nisam prešutio njegove antisemitske pamflete kao što to obično čine dobri kršćani. I o tome sam zapisao: “Doktor Bardamu posvetio je bitan dio svojega djela židovskom pitanju. To nije nimalo neobično: doktor je Bardamu naš, on je najveći židovski pisac svih vremena. I zato tako strastveno piše o svojoj rasnoj braći. Upravo zato doktor Bardamu u svojim izrazito romantičarskim djelima priziva našega brata po rasi Charlieja Chaplina, i to zbog njegove sklonosti za mala milosrdna djela, kao i zbog njegovih uzbudljivih likova izopćenika... Rečenica doktora Bardamua još je ‘židovskija’ od kićene rečenice Marcela Prousta: nježna, plačljivo muzikalna, pomalo proračunata, pomalo lakrdijaška...” I zaključak: “Samo Židov može uistinu shvatiti drugoga Židova, samo Židov može s potpunim razumijevanjem govoriti o doktoru Bardamuu.” Kao odgovor na sve to doktor mi je poslao uvredljivo pismo. Prema njegovu mišljenju, ja upravljam svjetskom židovskom urotom razvratnika. Odmah sam mu poslao svoj uradak “Psihoanaliza Dreyfusa” gdje sam “crno na bijelo” dokazao kapetanovu krivicu. Evo izvornog objašnjenja jednoga Židova. Ovako sam to objasnio: Alfred Dreyfus strastveno je volio Francusku iz vremena Luja IX., iz vremena Ivane Orleanske, kao i iz vremena šuanâ*, što i
Šuan, opći naziv za ustanike u više francuskih provincija protiv Prve republike u korist kraljevske vlasti za vrijeme Francuske revolucije. (op. prev.) *
- 11 -
potvrđuje njegov vojnički poziv. Ali Francuska nipošto nije voljela Židova Alfreda Dreyfusa. Zato ju je on izdao, baš kao što bi se osvetio ženi nedostojnoj da je podbode ostruga ljiljanova cvijeta. Barrès, Zola i Déroulède uopće nisu shvatili tu nesretnu ljubav. Takvo objašnjenje zbunilo je doktora, o tome nema sumnje. I više se nije oglasio. No svu tu buku što su je pokrenuli Rabatête i Bardamu prigušile su pohvale koje su mi upućivali mondeni kroničari. Pritom su najčešće spominjali Valeryja Larbauda* i Scotta Fitzgeralda: za njih sam nalikovao na Barnabootha, našao se tu i nadimak “The Young Gatsby”. U svim tim časopisima pojavljivale su se fotografije na kojima mi je glava uvijek pomalo nagnuta ustranu, a pogled izgubljen u daljini. Moja sjeta bijaše poslovična u svim napisima ljubavne kronike. U razgovoru s novinarima neumorno sam isticao svoje židovsko podrijetlo dok su me snimali ispred hotela Carlton, Normandy ili Miramar. Uostalom, sva moja djela bila su posve suprotna vrlinama što ih posebno cijene Francuzi: suzdržanost, štedljivost, radinost. Od svojih sam orijentalnih predaka naslijedio sumnjičavost, sklonost isticanju i raskoši, baš kao i neizlječivu lijenost. Ja nisam čedo ove zemlje. Nisam imao bake koje
Valery Larbaud (1881.–1957.), francuski pisac, prevoditelj, bogati kozmopolit, autor romana Fermina Márquez, zaboravljeni pisac koga preporučuje i sam Modiano. (op. prev.) *
- 12 -
pripremaju džemove, nisam imao ni obiteljske portrete ni katekizam. Pa ipak, i nadalje sanjarim o djetinjstvu u nekoj pokrajini. Moje djetinjstvo obilježavaju engleske guvernante i dosadne neprirodne plaže u Deauvilleu. Miss Evelyn drži me za ruku. Mama me ostavlja radi polo-igrača. Navečer dolazi u moju sobu da me poljubi za laku noć, ali kadikad i zaboravi na to. I onda je ja čekam, više ne slušam Miss Evelyn i priče o pustolovinama Davida Copperfielda. Svakoga jutra Miss Evelyn vodi me u Poney Club. Tamo učim jahati. Za ljubav svoje drage mame postat ću najslavniji polo-igrač. Svi mali Francuzi poznaju sve nogometne klubove. A ja mislim samo na polo. I u sebi ponavljam ove čarobne riječi: “Laversine”, “Cibao la Pampa”, “Silver Leys”, “Porfirio Rubirosa”. U Poney Clubu često me fotografiraju u društvu princeze Lajle, moje male zaručnice. Poslijepodne nam Miss Evelyn kupuje čokoladne kišobrane u čokolateriji Markiza de Sévigné. Lajla više voli lizaljke. A baš su kod Markize de Sévigné tako lijepo duguljaste i još na lijepom štapiću. Ponekad uteknem Miss Evelyn prilikom odlaska na plažu, ali ona zna da me uvijek može naći u društvu s dva odrasla muškarca, dva moja prijatelja – ili s bivšim kraljem Firouzom ili s barunom Truffaldineom. Bivši kralj Firouz časti me medovinom s okusom pistacija i pritom govori: “Mali moj Rafaele, ti si pravi sladokusac, baš kao i ja!” Baruna Truffaldinea uvijek nalazim u Sunčevu baru, osamljena i tužna. Prilazim njegovu stolu i stanem ispred njega. Tada mi taj stari gospodin priča beskrajne priče u kojima su glavni likovi Cléo de Mérode, Otéro, Émilienne d’Alençon, Liane de Pougy, Odette de Crécy. - 13 -
Sve same čarobne vile, kao u Andersenovim pričama, to je sigurno. Moje djetinjstvo dopunjavaju i narančasti suncobrani na plaži, pa Pré-Catelan, Hattemar trke, David Copperfield, kontesa de Ségur, stan moje majke na Šetalištu Conti i tri Lipnitzkijeve fotografije gdje stojim uz božićno drvce. Tu su i švicarski internati i moja prva ljubakanja u gradu Lausanne. I duinzeberg koji klizi kroz noćno plavetnilo, auto što mi ga je za osamnaesti rođendan darovao moj venezuelanski ujak Vidal. Provezao sam se kroz vrtna vrata, potom kroz park koji se lagano spušta do Lemana i onda parkirao automobil ispred osvijetljena trijema neke vile. Na travnjaku me čeka nekoliko djevojaka u svijetlim haljinama. Scott Fitzgerald ispričao je mnogo bolje od mene sve o tim “zabavama”, gdje je sumrak odveć blag, gdje su prenaglašeni i grohotan smijeh i treperenje svjetiljaka, tako da sve to nikako ne može slutiti na dobro. Preporučujem vam da čitate toga pisca i dobit ćete pravu sliku svih tih zabava iz moje mladosti. I svakako pročitajte Larbaudovo djelo Fermina Márquez. Pa iako sam sudjelovao u svim tim razonodama svojih kozmo politskih drugova u švicarskom gradu Lausanne, ipak nisam bio posve nalik na njih. Često sam prebivao u Ženevi. U tišini hotela Bergues čitao sam grčke bukolike i nastojao otmjeno prevoditi Eneidu. Za vrijeme jednoga takva boravka upoznao sam mladog aristokrata iz pokrajine Touraine, imenom
- 14 -
Jean-François Des Essarts.* Bili smo vršnjaci, no on me zadivio svojim obrazovanjem. Odmah mi je preporučio, onako usput no, Délie Mauricea Scèvea, komedije Pierrea Corneillea, Memoare kardinala Retza. Otkrio mi je draži i litote francuskoga jezika. A ja sam pak u njemu otkrio dragocjene vrijednosti: obzirnost, velikodušnost, izrazitu osjećajnost, oštru ironiju. Sjećam se da je Des Essarts uspoređivao naše prijateljstvo s prija teljstvom Roberta de Saint-Loupa i pisca djela U potrazi za izgubljenim vremenom. Tada bi mi govorio: “Vi ste Židov, baš kao i pisac, a ja sam rođak de Noaillesa, obitelji Rochechouart-Mortemart i obitelji La Rochefoucauld, baš poput Roberta de Saint-Loupa. Ne plašite se: već je cijelo stoljeće francuska aristokracija naklonjena Židovima. Dat ću vam da pročitate nekoliko stranica koje je napisao Drumont, gdje nas taj odvažni čovjek oštro opominje.” Odlučio sam da se više neću vraćati u Lausanne i tako sam zbog Des Essartsa, bez ikakve grižnje savjesti, napustio svoje kozmopolitske drugove. Ispraznio sam džepove. Ostalo mi je sto dolara. Des Essarts nije imao ni prebijena novčića. Ipak sam mu savjetovao da napusti svoje mjesto sportskog novinara u časopisu La Gazette
Jean-François Des Essarts, lik osmišljen prema Rogeru Nimieru (1925. –1962.), francuskom piscu koji je pripadao poratnom krugu pisaca, označenih kao “lagani desni”, okupljenih oko časopisa Arts. Zauzimao se za rehabilitaciju Louis-Ferdinanda Célinea. (op. prev.) *
- 15 -
de Lausanne. Onda sam se bio prisjetio da su me moji kozmopolitski drugovi za vrijeme jednoga produženog vikenda od veli do vlastelinskoga dvorca u blizini Bournemotha da bi mi pokazali kolekciju starih automobila. Pronašao sam adresu kolekcionara, bio je to lord Allahabad, i prodao mu svoj du izenberg za četrnaest tisuća funta sterlinga. S tim novcem mogli smo pristojno živjeti godinu dana, a da nisam morao zatražiti hitnu pomoć od ujaka Vidala. Smjestili smo se u hotelu Bergues. Ti prvi dani našega pri jateljstva ostali su mi u blistavoj uspomeni. Jutrom smo obilazili antikvare stare Ženeve. Des Essarts me oduševio svojom strašću za broncu iz 1900. Nakupovali smo dvadesetak predmeta koji su zakrčili naše sobe, a posebice jedna zelenkasta alegorija Rada i dvije veličanstvene srne. Jednoga poslije podneva Des Essarts me obavijestio da je nabavio brončanog nogometaša. – Uskoro će se pariški snobovi otimati za te predmete kao da su od suhoga zlata. Zapamtite to, dragi moj Rafaele! Kad bi bilo po mome, opet bi se svi divili stilu Alberta Lebruna. Pitao sam ga zašto je napustio Francusku, a on mi je odgovorio: – Služenje vojnoga roka nije bilo primjereno mojoj osjetljivoj konstituciji. I zato sam dezertirao. – To ćemo ispraviti – rekao sam mu. – Obećavam vam da ću u Ženevi pronaći vještoga krivotvoritelja koji će vam pribaviti lažne isprave. I tako ćete se moći bezbrižno vratiti u Francusku kad god to zaželite.
- 16 -
Patrick Modiano rođen je 30. srpnja 1945. u Parizu. Otac mu je bio Židov porijeklom iz Aleksandrije, a majka Belgijanka koja je u Pariz došla 1942. okušati sreću kao glumica. Roditelji koji su se upoznali u okupiranom Parizu živjeli su napola u tajnosti. Mladi Patrick proveo je cijelo djetinjstvo u atmo sferi natopljenoj “otrovnim vonjem okupacije”, povezanoj sa stanovitim očevim problematičnim vezama i pričama koje je slušao. Lutajući između škole i hotela, između odsutnoga oca i majke na turneji, vrlo rano prepušten sam sebi, Patrick Modiano sačuvao je iz svoga pustolovnog djetinjstva prvotnu nostalgiju, koja se odražava u gotovo svim njegovim romanima i koja je okrutno prekinuta tragičnom smrću mlađega brata Rudyja 1957., kojemu je posvetio svoje prve knjige. Škole je pohađao u nekoliko gradova francuske provincije i u Parizu, ali studij nikada nije upisao. Od 1967. profesionalni je pisac. Objavio je preko dvadeset knjiga, a na njegova djela duboko su utjecali atmosfera u poslijeratnom Parizu i očevo zanemarivanje. Osim po književnim djelima poznat je i kao autor nekoliko scenarija prema vlastitim ili tuđim predlošcima. Među posljednjim su mu djelima Pour que tu ne te perdes pas dans le quartier (2014.), L’herbe des nuits (2012.), L’horizon - 145 -
(2010.), Dans le café de la jeunesse perdue (2007.), Un pedigree (2005.), Accident nocturne (2003.), Éphéméride (2002.), Des inconnues (1999.), Dora Bruder (1997.), Du plus loin que l’oubli (1996.), Chien de Printemps (1993.), Un cirque passe (1992.), Fleur de ruine (1991.) i Voyage de noces (1990.). Za svoja je djela primio brojne nagrade, među ostalima Goncourtovu nagradu, Nagradu Francuske akademije i Nobelovu nagradu za književnost 2014.
- 146 -
Ana Kolesaric´ bavi se prevodilačkim radom više od trideset godina. U biblioteci HIT prevela je prvi put u Hrvatskoj djela francuskih autora Blaisea Cendrarsa, Marcela Pagnola, Jeana Gionoa i Patricka Modianoa. Kao vanjska suradnica godinama je predstavljala francusku književnost na Školskom programu Radio Zagreba. Prevodila je i Jorgea Sempruna, Julesa Vernea, stare majstore pisanja Xaviera de Maistrea i Perraulta, ali i suvremenu spisateljicu Amélie Nothombe. Lektorira i redigira brojne prijevode, ponajprije s francuskog jezika.
- 147 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografija na naslovnici akg-images / Paul Almasy Godina izdanja 2016., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-812-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 148 -
- 149 -
Rafael Šlemilovič, pripovjedač prvoga romana nobe lovca Patricka Modianoa, nestvaran je lik kroz čije se susrete prelamaju tisuće života i sudbina. On je Židov koji je čas mučenik, čas izdajica, čas bogataš, a čas nevoljki siromah. Susreće najrazličitije likove i dok ide od mjesta do mjesta u frenetičnom pripovijedanju, mijenja se te od žrtve postaje sve ono što bi možda mogao biti – od suradnika nacista do izgubljene duše koja završi na Freudovu kauču. Mjesto za zvijezdu – La place de l’Étoile istovremeno je i istoimeni trg u Parizu, ali i mjesto na kojem su Židovi morali nositi Davidovu zvijezdu koja ih je obilježavala. Ovo je roman u kojem se neočekivano, točno, napeto kao u kaleidoskopu preokreću i vrte u vremenu i prostoru sve teme koje će obilježiti opus Patricka Modianoa. Odnos prema ocu, Holokaust, suradnja Francuza s nacistima, pokret otpora, razne izgubljene i pronađene sudbine susreću se u Mjestu za zvijezdu te implodiraju u jednu točku u kojoj se sabiru sva pitanja, bol i nesreća: u neponovljiv lik Rafaela Šlemiloviča, amblematski lik europske književnosti i umjetnosti nakon Holokausta.
99,00 kn
- 150 www.fraktura.hr