Moj sin samo malo sporije hoda

1

Moj sin Ivor Moj sin samo malo sporije hoda samo malo Martinić i Drama ohoda Mirjani i ovima oko nje sporije Drama o Mirjani i ovima oko nje

2

3

ivor martinić

Moj sin samo malo sporije hoda i

Drama o Mirjani i ovima oko nje

Fraktura / ZKM

4

© Ivor Martinić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-532-1 (Fraktura) ISBN 978-953-98139-5-4 (ZKM) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863957

5

Moj sin samo malo sporije hoda

6

likovi mia, 50 godina branko, njezin sin, 25 godina robert, njezin muŞ, 50 godina doris, njezina kći, 20 godina ana, njezina majka, 70 godina oliver, njezin otac, 70 godina rita, njezina sestra, 45 godina mihael, Ritin muŞ, 55 godina sara, Dorisina i Brankova prijateljica, 25 godina tin, Dorisin prijatelj, 28 godina

7

jedan

Mrak.

Za stolom sjedi Ana. Zna da je u mraku, ali ne zna zašto nije upaljeno svjetlo. Nekad davno za stolom je sjedila pod svjetlom.

Ulazi Mia. U rukama nosi vrećicu u kojoj su dva jogurta.

Umorna je iako se nije žurila. Sporo hoda svojoj kući.

Upali svjetlo. Ugleda gdje to živi i onda još umornije sjedne do svoje majke. mia:

Opet si bila u mraku.

Tišina.

mia:

Nisu ti upalili svjetlo. Nisi ga mogla pronaći?

Tišina.

8

mia:

Odmah kraj hladnjaka, tamo se pali.

ana: Štedim. mia:

Nije dobro da si u mraku.

Tišina.

mia:

Sunčano je vani. Pune ulice ljudi, svi izašli.

Tišina.

ana:

A gdje je Slavko? Nisam ga dugo vidjela.

Tišina.

mia:

Umro, mama.

ana:

Umro? Umro. A Nevio?

mia:

Isto umro. Prošle godine, nisi mogla na sprovod.

ana:

A Oliver?

mia: Živ. ana:

Kurvin sin.

mia: Mama… ana:

Za kojeg sam se na kraju udala?

Tišina.

9

mia:

Za Olivera, mama.

Ana šuti.

mia:

Donijela sam jogurte, hoćeš?

Ana šuti.

mia:

Nisi ništa jela jutros.

Ana šuti.

mia:

Pojedi bar jogurt? Ha? Jogurt?

Ana šuti.

mia:

Ajde onda hodaj malo, mama. Trebaš hodati, doktor je tako rekao. Ajde, bit će ti bolje.

Ana ustaje i hoda. Polako.

Ulazi Robert.

robert:

Dobro jutro.

10

Tišina. mia:

Oprosti što sam sinoć plakala.

Tišina.

robert:

Kupit ću novine.

Robert zalupi vratima.

ana:

Je li to bio Viktor?

mia:

Ne. To je bio Robert, moj muž.

ana:

Kurvin sin.

mia: Mama… ana:

A gdje je Viktor?

mia: Umro. ana:

Umro? Umro. A Ante?

mia: Umro. ana: Goran? mia: Umro. ana:

Je li to bio neki požar ili što?

mia:

Ne, mama. Samo si stara. To je sve.

Ana se sjeti da je stara.

11

mia:

Ajde, hodaj, mama. Moraš hodati, doktori rekli.

Bit će ti bolje.

Ana hoda. Poput starice.

Ulazi Doris.

doris:

Branko još uvijek spava?

mia: Da. doris:

Budi dobra danas.

mia: Doris… doris:

Molim te, mama. Gdje je tata?

mia: Izašao. doris:

Idem do njega, trebam novaca.

mia:

Ako hoćeš doručak?

Tišina.

doris: Doručak?

Doručak? mia:

Da, ako hoćeš? Ako si gladna?

doris: Što?

12

Što? mia:

Ima jogurt.

Jogurt?

doris:

Popit ću kavu vani. Čekaj…

Doris priđe majci. Nije dugo bila tako blizu majci.

doris:

Imaš tu krmelj, od spavanja, čekaj.

Doris joj obriše oko.

doris: Evo. mia:

Valjda se nisam dobro umila.

doris:

Sad je sve u redu. Kod mene?

Mia je pogleda u oči.

mia:

Dobro je.

doris:

Lijepa sam?

Tišina.

13

doris:

Eto, sad smo obje lijepe. Sve tri. I Branko, naravno, i Branko. On ima najljepše oči. Vidimo se.

Vidimo se, bako.

Ulazi Oliver.

doris:

Vidimo se, djede.

oliver:

Vidimo se, malena.

Doris izađe.

mia:

Vidimo se.

Tišina.

oliver:

Idem u knjižnicu čitati novine.

mia:

Robert je rekao da će ih on kupiti.

oliver:

Neka, tamo mi je draže čitati, na miru.

ana:

Sporo čitaš jer si glup.

Tišina.

oliver:

Vidimo se.

mia:

Vidimo se, tata.

14

Oliver izlazi. ana:

Kurvin sin. Skoro sam se za njega udala.

Tišina.

mia: Umorna? ana: Umorna? mia:

Od hodanja?

ana: Ne. mia:

Kad se umoriš, sjedni.

Ana sjedne.

Mia i Ana sjede. Na trenutak se ne zna tko je stariji od njih dvije.

mia:

Već je trebao ustati.

ana:

Neka spava.

mia:

Neka spava.

Tišina.

ana:

Ma, samo da se zaljubi.

15

Šute. mia:

Hoćeš jesti? Nisi ništa jela cijelo jutro.

ana: Štedim.

I tako sjede za tim praznim stolom. Taj stol nekad nije bio prazan. No već neko vrijeme u ovoj kući ljudi nisu gladni. Ili samo nemaju što jesti.

Ulazi Branko u invalidskim kolicima. Sporo. branko:

Dobro jutro.

Tišina.

mia:

Dobro jutro!

branko:

Tko mi je premjestio kolica od kreveta?

Tišina.

mia:

Ne znam.

ana:

Možda ih je propuh otpuhao?!

Tišina.

16

mia:

Drugi put vikni i zovi da ti pomognem, nije mi teško.

Mia poljubi Branka.

branko: Na radiju kažu da je lijep dan. Kako si jutros, bako? ana:

Evo, stara sam.

branko:

Mogle ste otvoriti prozore, da uđe malo sunca.

mia:

Otvorit ću.

Tišina.

mia:

Ima jogurt?

Tišina.

branko: Neću.

Tišina. ana:

Mama te rađala cijeli dan.

mia:

Bio si tvrdoglava beba. Ja sam te istiskivala iz sebe, ali se nisi dao.

ana:

Dugo smo te čekali.

17

mia:

Morala sam hodati malim koracima po bolnici.

Doktori su mi govorili: hodajte, trebate se otvoriti, hodajte. Treba hodati.

ana:

Bio si lijepa beba. Šteta.

Tišina.

branko:

Idem u park.

mia:

Da te odvezem?

branko:

Sam ću. I otvorite prozore.

mia:

Drži se hlada!

Branko izađe.

Neko vrijeme Ana i Mia šute. Nešto su zaboravile. Mia se sjeti, ustaje i zatrči se prema vratima.

mia:

I sretan rođendan!

Branko je nije čuo.

Otvara prozor.

mia:

Sretan rođendan! Sretan rođendan!

18

Branko je nije čuo. mia:

Jučer sam ga rodila, a danas ima dvadeset i pet godina. Dvadeset i pet je pola od pedeset, a pedeset je pola od sto, a sto je cijela vječnost. Tako me živcira što ga je bolest odabrala, baš me živcira.

Još uvijek ne znam što mu kupiti. Ona kolica smo masno platili. Da je bar kasnije obolio, pa da mu ih sada mogu pokloniti. On bi se nasmiješio i rekao hvala, to mi je baš trebalo, sada mogu otići u park, voziti se okolo, opsovati tu i tamo, pa onda malo hraniti golubove.

ana:

Pička materina golubovima, njima noge ne trebaju, kurvini sini imaju krila!

Tišina.

mia:

Ajde, mama, hodaj. Doktor je rekao da trebaš hodati. Ajde, to je zdravo.

Ana hoda.

ana:

Ma, samo da se zaljubi!

Rita i Mihael šapuću i proviruju ispred otvorenih vrata. Rita u ruci nosi konopčić na kojoj su privezani deseci šarenih balona.

19

rita:

Nećemo dugo, u redu?

mihael:

Ja bih te čekao ispred.

rita:

Ne može, moramo čestitati, takav je red. Nećemo dugo, vjeruj mi, neću te prevariti. Znam da ti je teško. Kad sam svojima rekla da se udajem, mama je povratila. Čudno mi je bilo vidjeti bljuvotinu vlastite mame od mesa i krumpira.

mihael:

Nikad me nije zavoljela.

rita:

Nikad! Štoviše, mrzi te! Zašto lagati!? Odrastao si čovjek, nije jedina koja te mrzi. I moj otac te mrzi. Ja sam bila pametna cura, a ti prodavač u butiku ženske odjeće.

mihael:

Na vjenčanju mi je snažno stisnuo ruku.

rita:

Tada je već bio pijan kao svinja! Idemo. Nećemo dugo.

mihael:

Nećemo dugo?

rita:

Nećemo dugo.

Rita i Mihael udahnu i uđu.

rita:

Došli smo!

mihael:

Nema ih.

rita:

Negdje se skrivaju.

mihael:

Možda nisu kod kuće.

rita:

Ima li koga? Ima li nekoga u ovoj kući? Ljuuudi?

Gdje ste? Ljuuuudi?

20

Rita i Mihael ugledaju Miju i Anu. mia:

Dobro jutro.

Tišina.

rita:

Dobro jutro.

mihael:

Dobro jutro.

mia: Rita. rita: Mia. mia:

Baš lijepo što ste već sada navratili.

rita:

Popodne imamo posla, zato.

mia:

Popodne imate posla.

mihael:

Nećemo dugo.

Tišina.

mihael:

Vi, gospođo Ana, svakim danom sve mlađe izgledate.

ana:

Ne seri.

rita:

Mama... Opet ružne riječi, ha? A vidi kako lijepo izgledaš, daj da te poljubim!

Rita priđe mami i poljubi je u kosu.

167

drama se tu već dogodila

Dosljednost s kojom Ivor Martinić gradi i artikulira svoje drame gotovo je geometrijski precizna.

Drama Moj sin samo malo sporije hoda, iako sadržajno drugačija, strukturno je i jezično slična ili gotovo jednaka Drami o Mirjani i ovima oko nje, do te mjere da se možemo usuditi (iako je autor mlad, a opus mu je neznatan) govoriti o autorskom izričaju, o jednoj poziciji koja promišlja svijet i taj svijet izra­ žava i/ili oblikuje u vlastitom jeziku. Ono zbog čega je postalo, ili će tek postati, teško ignorirati Martinića u korpusu hrvatskoga dramskog pisma upravo je način na koji upotrebljava jezik. Ne upušta­jući se u romantizirane hvalospjeve umjet­ ničkog osjećaja za svijet, i bez potrebe da proglašavamo Martinića (ili bilo koga drugoga) glasom jedne, odnosno nove generacije, možemo reći da Martinić kirurški detektira jezik koji u determinantama vremena i prostora u kojem se nalazimo govori nešto te je Martinić utoliko zaista u svijetu i od svijeta, ovoga ovdje i sada. No to nešto nije smisao svijeta, a nije ni zanatska dovršenost. Ili jest i jedno i drugo. Ipak, koliko se god činilo da je to sasvim dovoljno, zapravo nije i ne smije biti, jer time postaje ideološka pozicija. Nešto je mnogo

168

bolje od apsolutnosti smisla jer traži da tekstu damo priliku koju ono traži skromnošću, jer ga je tako lako pročitati i jer ga je na osnovnoj razini čitanja tako lako probaviti.

Obje drame, duboko uronjene u problematiku obiteljskih odnosa, u kojima se najlakše i najtočnije prokazuje dekadencija suvremenog života, koji nije luksuz, iako se ponašamo kao da bi trebao biti – jer neki jednostavno nemaju novca, pa si ne mogu priuštiti Ameriku, a neki ne mogu hodati iako imaju noge – bave se jezičnim konstrukcijama koje proizvode određenu bastardnost u iskazima koji nisu istiniti, ali nisu ni dovoljno lažni da bismo ih odbacili (svi se, eto, malo pretvaramo). Zato su, između ostaloga, dijalozi tako osnovni, krhki i plošni. Krajnji je cilj da se likovi s dozvolom pretvaraju da su ono što kažu da jesu (muž, žena, majka, kći itd.) da bi s predmetima i ljudima oko sebe mogli djelovati prema predodžbi kojom ih jezik predstavlja. Da bi ta slika preživjela vrijeme, koje ovdje definiramo kao tra­ janje, da bi funkcija majke bila potpuna i priznata čak i ako majka nije dovoljno majka ili je zaboravila to biti, jer npr. u drami Moj sin samo malo sporije hoda Mia nije dovoljno majka svojoj kćeri zato što mora biti više majka svom sinu, njezina joj funkcija mora osigurati postojanje, što nama ostalima osigurava onu osnovnu razinu potrebnog značenja iako je smisao izgubljen (premda ne i nestao). Isto tako, u Drami o Mirjani i ovima oko

169

nje Simon zadržava funkciju oca usprkos svojoj izmještenosti i potpunoj promašenosti u toj ulozi (u čemu, zapravo, ima i neke utjehe). Prepoznavanje vlastite funkcije ujedno je i pokazatelj odmaka od te uloge, što se u uvodnim scenama obiju drama eksplicira brehtijanskim očuđivanjem – likovi su odjednom, ničim izazvani, iznenađeni mjestom na kojem se zateknu, kućom u koju ulaze već godinama ili desetljećima, odnosima koji su im determinirani bez njihova pristanka ili sa suglasnošću koju su negdje nekoć dali. Te umjetne konstrukcije nisu samo na toj kompozicijskoj razini odnosa, one nose i psihološki i emocionalni naboj – dobro nam je jer ne plačemo pred drugima, ljuti smo jer psujemo (a ljuti ljudi psuju), zaboravljamo jer smo stari, a u braku smo jer trebamo nekoga zagrliti dok gledamo horore.

Te konstrukcije, osim što nam daju osjećaj da znamo što treba obaviti i kako (jer smo vjerojatno to već vidjeli, u vlastitoj obitelji ili na TV-u), i ljubav pretvaraju u vrstu mehaničkog obavljanja, stva­raju lažan osjećaj pokornosti nekoj samoživoj zaigranoj volji višeg reda (koju je onda lako i okriviti za nesreće ovoga svijeta jer smo mi oni koji trpe) te nam na kraju daju i neka umišljena prava.

Vjerujemo da je bogomdana prilika svima da budemo na televiziji, da budemo obožavani, da možemo hodati pod reflektorima bez straha od samospoznaje, da smijemo imati ljubavničke i ine priče koje bi posramile i kamene kipove na

170

oltarima (jer su im udovi stvoreni na sliku čovjeka). I onda, kada nas težina realnosti zadrži tu gdje jesmo, u toj kući koja treba biti muzej (jer tko bi htio da njegova kuća svjedoči o uzaludnosti njegova života), u tom istom krevetu s tom istom osobom, i u tome istome mraku sadašnjosti, jako smo uvrijeđeni i povrijeđeni, i uzimamo si pravo na patnju, i tražimo barem, ako ništa drugo, da drugi jednako pate. Tko danas ima pravo biti sretan? Neka taj prvi baci kamen na nas osuđenike da mu budemo suci.

Budući da se te stvari događaju na razini jezika u drami, a ne govora, ne možemo govoriti o psiho­ loškom realizmu likova ili o izrazu individualne svijesti. Često se spominje Martinićeva sposobnost da prikaže ženske likove, no to je zamka u koju je lako upasti, a ne daje ništa ni Martiniću ni njegovim likovima. Kao prvo, u to je lako po­ vje­rovati zato što su njegovi muški likovi blje­ dunjavi u svojim odnosima, oni su trpniji ili vegetativniji od žena, njihovo je djelovanje odvojeno od njih samih i čine ili ono što misle da moraju (Jakov govori Ankici da treba nazvati sina, Robert Miji da Branku treba poklon za rođendan) ili ono što bi trebali prema društvenim pravilima (Mihael treba doći na Brankov rođendan jer je ženidbom postao dio obitelji, koja ga malo mrzi, ali to ne mijenja funkciju obitelji). Ženski likovi, iako jednako bljedunjavi, onda odjednom, u us-

171

poredbi s muškima, dobiju žile, mišiće, krv i meso. Ali čemu zavaravanje? Likovi se možda pretvaraju da su realistični, ali oni su snažno artificijelni jer usvajaju perspektivu slike – dekontekstualizirani su, klišejizirani, pojednostavljeni i izmješteni – te mogu biti bilo tko i bilo gdje.

Oni nam mogu biti susjedi, obiteljski prijatelji, dalja rodbina, znanci. Mirjana može biti prijateljica s kojom pijemo kavu, tajnica na poslu. Ili naša majka. Odnosi koji nam se definiraju već u popisu likova, uza svako od tih više-manje klasično građanskih imena ostaju gotovo nepromijenjeni do kraja. U Martinićevim se dramama ništa ne mijenja i stoga kao da se ništa i ne doga­ ­đa, barem ništa bitno. Drama se tu već dogodila.

Njihovi dijalozi, ogoljeni do gotovo beznačajnih rečenica, govore o svađama, ljubavi i patnjama koje su se već dogodile, odnosima koji su završeni, ali još uvijek postoje. Branko je već odavno u kolicima. Mirjana je već odavno ostavljena.

Jakov je već prevario. Ritin sin oduvijek je homoseksualac. U svojoj potrazi za uzbuđenjem najviše što ćemo dobiti jest supstitut: Riti umire mačka prije nego što se ona vratila kući, a Grozdanu muž ipak ne ostavi kao što ona očekuje. Sporedni likovi, neka nevidljiva mačka i neki nevidljivi muž, dobivaju najintenzivniji moment unutar dramske strukture. Otkud im to pravo? Patnja ne bira između bogatih i siromašnih, plavih i smeđih

172

očiju, mačke i djeteta. Kao i bolest, s kojom živiš i učiš život. Vježbaš. Kad bismo samo to mogli prihvatiti. Otuđenost od te vlastite uloge gdje likovi ne prepoznaju čak ni kontekst u kojem se nalaze, pa glume nešto drugo – neke druge likove, neka druga vremena i prostore (Ana izmišlja uzbudljivi život koji je živjela sa svojim izmišljenim ljubavnicima) – jer ne mogu ispuniti zahtjeve koje njihova uloga postavlja i zato konstantno traže supstitute (drugu tortu, drugu haljinu, drugi tip ljubavi) na jednom se drugom planu, koji je lako previdjeti, dodatno naglašava. Martinić se didaskalijama koristi ne da bi dao uputu za upotrebu teksta, nego u njima ponavlja banalnost neke akcije. Umjesto da je u didaskalijama anticipira, on je naglašava kao da ne vjeruje, ili kao da mu je potrebna ta potvrda autorskog reda, jer njegovi likovi možda u sekundi zaborave tko su i što su.

Zaborav i brisanje prošlosti sigurno su snažan motiv koji se provlači kroz obje drame, iskorijenjenost u stranom jeziku, drugoj zemlji ili izmišljenoj prošlosti dodatno odvaja likove od njih samih i proizvodi slike koje traže lakovjernike da ih oduševe. Uz pisca koji u svojim dramama rabi jezik koji je tako blizak onome što nam je svako­ dnevno da ga gotovo bez otpora prihvaćamo nitko ne veže poeziju, ali on je unatoč tome podmeće tamo gdje je najmanje očekujemo. Ne u sapunicu ili dramu, ne u nebo obojeno zvijezdama, ne u Ameriku, nego u podočnjake jedne majke.

173

Ovaj tekst, ako ništa drugo, neka bude korak prema onom nečemu koje čitatelju može pružiti priliku da u očitome vidi nešto više od banalnoga.

Možda poeziju. Možda ljubav. Možda samo nešto.

Diana Meheik

174

175

Ivor Martinić rođen je 1984. u Splitu. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao dramaturg surađivao je s kazalištima u Zagrebu i Rijeci. Redovito surađuje s dramskim programom Hrvatskog radija, gdje su izvedene sve njegove drame.

Piše drame, radiodrame i scenarije.

Drama o Mirjani i ovima oko nje praizvedena je u Jugoslovenskome dramskom pozorištu u veljači 2010. Iste godine postavljena je u Mestnom gleda­ lišču ljubljanskom u režiji Dušana Jovanovića i Hrvatskome narodnom kazalištu u režiji Anje Maksić Japundžić.

Drama Moj sin samo malo sporije hoda praizvedena je u Zagrebačkome kazalištu mladih 2011. u režiji Janusza Kice.

Drame su mu prevedene na desetak jezika i dobitnik je niza nagrada.

176

177

sadrĹžaj

Moj sin samo malo sporije hoda

5

Drama o Mirjani i ovima oko nje

97

Drama se tu već dogodila Diana Meheik

167

O autoru

175

178 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Dubravka Vrgoč, Zagrebačko kazalište mladih Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Goran Ferčec Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i layout Luka Predragović Prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., siječanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-532-1 (Fraktura) ISBN 978-953-98139-5-4 (ZKM) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

179

180

U Martinićevim se dramama ništa ne mijenja i stoga kao da se ništa i ne događa, barem ništa bitno. Drama se tu već dogodila. Dijalozi, ogoljeni do gotovo beznačajnih rečenica, govore o svađama, ljubavi i patnjama koje su se već dogodile, odnosima koji su završeni, ali još uvijek postoje. Branko je već odavno u kolicima. Mirjana je već odavno ostavljena. Jakov je već prevario. Ritin sin oduvijek je homoseksualac. U svojoj potrazi za uzbuđenjem najviše što ćemo dobiti jest supstitut: Riti umire mačka prije nego što se ona vratila kući, a Grozdanu muž ipak ne ostavi kao što ona očekuje. Sporedni likovi, neka nevidljiva mačka i neki nevidljivi muž, dobivaju najintenzivniji moment unutar dramske strukture. Otkud im to pravo?

Patnja ne bira između bogatih i siromašnih, plavih i smeđih očiju, mačke i djeteta. Kao i bolest, s kojom živiš i učiš život. Vježbaš. Kad bismo samo to mogli prihvatiti.

Diana Meheik

89,00 kn

www.fraktura.hr