Mračna mjesta

TRILER KOJI KIDA ×IVCE!

NE W YORK TIME S

¶ M R A CN A M J E S TA Mračna mjesta

GILLIAN FLY NN OD AUTORICE HITA “NESTALA”

L

1M

Gillian Flynn zbilja je izvrsna, pametna, oštra i uvjerljiva pripovjedačica s nadarenošću za makabrično.

Stephen King Napeti triler istinske strave iz pera autorice koja doista ima dara ispričati takvu priču.

Chicago Tribune Kad se otkrije istina, ona je toliko pomaknuta da je čak ni najpronicljiviji čitatelji nisu uspjeli predvidjeti.

Publishers Weekly Istinski šokantan rasplet!

Romantic Times Pametno, zanimljivo i uznemirujuće.

Mračna mjesta zacementirala su Flynničino mjesto među velikim piscima kriminalističkih romana.

Crimespree

Od iste autorice u izdanju Frakture: Oštri predmeti Nestala

L

2M

Gillian Flynn

Evociranje života u malom g govih disfunkcionalnih st podjednako je jezivo fascin i Capoteovo novinarsko pre pravoga obiteljskog masakr nokrvnom ubojstvu, na koje po svojoj sablasnosti.

Mračna mjesta prevela s engleskog Zrinka Budak

Likovi su toliko realističn pravi da bi mogli iskorači nice... nagovještaji onoga št no dogodilo obitelji Day u napetosti dok slijedite neo prema istini. Ne može se čitati!

Bookre

Kao da ste na jednome mjes Smrt u obitelji Jamesa Ageej gnjeva Johna Steinbecka i T Davida Lyncha. Zapravo, te misliti neku drugu spisatelji uz iznimku Flannery O’C Joyce Carol Oates, koja može bro pisati o nasilju.

Berks

Fraktura L

3M

Naslov izvornika Dark Places © 2009 by Gillian Flynn Objavljeno prema sporazumu s Crown Publishers/Crown Publishing Group/Random House © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Zrinka Budak i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-628-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 904650

L

4M

Mojem zanosnom suprugu Brettu Nolanu

L

5M

L

6M

Obitelj Day poživjela bi još godine duge Da se Ben Day ne poigra Sotonina sluge Žudio je taj za vraga mračnom moći Pa pobio obitelj u jednoj strašnoj noći Zadavi Michelle, to bješe zločin prvi Pa raskomada Debby, posvud lokve krvi Majku si je Patty ostavio za kraj Puškom raznio joj glavu i poslao u raj Mala Libby čudom nekim ostala je živa Ak’ se takav život uopće životom naziva Pjesmica iz školskog dvorišta, otprilike godine 1985.

L

7M

L

8M

Libby Day sada

U meni je neko zlo, stvarno poput organa. Da me prerežete po tr-

buhu, možda bi iskliznulo van, mesnato i tamno, i palo na pod da ga možete zgaziti. To je krv Dayevih. Nešto s njom nije u redu. Nikad nisam bila dobra mala curica, a postala sam još gora nakon tih ubojstava. Malo siroče Libby odrastalo je kao tmurno i beskrvno biće s kojim su se nabacivali daljnji rođaci – oni u drugom koljenu i pratete i prijatelji od prijatelja – zapelo u prikolicama ili seoskim kućama u poluraspadnutom stanju, raštrkanim širom Kansasa. U školu sam išla u odjeći koju je prerasla moja mrtva sestra: bluzama s požutjelim pazusima, hlačama koje vise na guzici, smiješno prevelikim, pridržava ih ispucali remen zakopčan na zadnjoj rupici. Na razrednim fotografijama kosa mi je uvijek raščupana – ukosnice mi labavo vise poput nekih letećih objekata koji su se zapetljali u uvojke – i uvijek imam tamne, izražene podočnjake ispod očiju koje izgledaju kao oči neke pijane gazdarice koja iznajmljuje stanove. Možda imam i namrgođenu krivulju na mjestu gdje bi trebao biti smiješak. Možda.

Nisam bila simpatično dijete, a odrasla sam u osobu koju se teško može voljeti. Nacrtate li sliku moje duše, bit će to žvrljotina s očnjacima. bio je očajan, kišovit ožujak, vlaga mi je dopirala do kostiju, a ja sam ležala u krevetu razmišljajući o tome da se ubijem, to mi je bio hobi.

Prepuštala sam se popodnevnom sanjarenju: sačmarica, moja usta, pucanj i glava mi se jednom trzne, dvaput, krv na zidovima. Poprskanim, poprskanim. “Je li željela da je pokopaju ili kremiraju?” pitali L

9M

bi se. “Tko treba ići na pogreb?” A nitko ne bi znao odgovor. Ti ljudi, tko god oni bili, samo bi zurili jedni drugima u cipele ili ramena dok ne bi zavladala tišina, a onda bi netko pristavio kavu, žustro i uz priličan žamor. Kava odlično pristaje uz iznenadnu smrt.

Gurnem nogu van ispod plahte, ali ne mogu se natjerati da je spustim na pod. Ja sam, vjerojatno, depresivna. Vjerojatno sam depresivna već otprilike dvadeset pet godina. Znam da postoji negdje moja bolja inačica – skrivena iza jetre ili pripijena uz komadić slezene unutar mog zakržljalog dječjeg tijela – tamo je jedna Libby koja mi govori da ustanem, učinim nešto, odrastem, nastavim dalje. Ali zlo obično pobijedi. Moj je brat masakrirao moju obitelj kad sam imala sedam godina. Moja mama, dvije sestre, ubijene: bum bum, sjec sjec, dav dav. Zapravo nisam nakon toga morala ništa raditi, ništa se nije očekivalo.

Naslijedila sam 321.374 dolara kad sam navršila osamnaest godina, bio je to rezultat svih onih koji su se sažalili nada mnom pročitavši moju tužnu priču, onih dobročinitelja koji su suosjećali sa mnom i od srca pomogli. Kad bih god čula taj izraz, a čula sam ga često, uvijek bih zamišljala mala narisana, debeljuškasta srca, iz kojih vire ptičja krila, kako lete prema jednoj od mnogih usranih kuća u kojima sam živjela tijekom djetinjstva. A moja dječja inačica sjedi na prozoru, maše ručicama i hvata svako to sjajno srdašce dok oko mene lepršaju zelene novčanice, hvala, hvala vam najljepša! Kad sam još bila dijete, donacije su stavljane na račun u banci čija su ulaganja bila konzervativna. Račun bi se, u ono vrijeme, svake tri do četiri godine podebljao kad bi neke novine ili televizijska stanica objavile priču o tome što se sada događa sa mnom. Novi život male Libby: Jedina preživjela sudionica masakra u preriji navršava gorkoslatkih deset godina. (Ja s raščupanim pletenicama na travnjaku koji su ispišali oposumi, pokraj prikolice moje tete Diane.) Hrabra Baby Day navršava velikih 16 godina! (Ja, još uvijek sićušna, lica obasjanog plamenom rođendan­skih svjećica, u preuskoj majici nategnutoj preko prsa koja su te godi­­ne izrasla do košarice veličine D, predimenzioniranih kao u stri­povima u odnosu na moju sitnu građu, izgledaju smiješno, pornografski.) Živjela sam od te love više od trinaest godina, ali sad od nje više L

10 M

nije ostalo gotovo ništa. Danas sam imala sastanak koji je trebao pokazati koliko je to gotovo ništa. Jednom je godišnje čovjek koji je upravljao mojim novcem, neki bankar ružičastih obraza koji nikad nije treptao, zvao se Jim Jeffreys, inzistirao da me odvede na ručak, on je to zvao “provjerom”. Pojeli bismo nešto ne skuplje od dvadeset dolara i razgovarali o mom životu – poznavao me otkad sam bila ovoliko visoka, uostalom, haha. Što se mene tiče, ja o Jimu Jeffreysu nisam znala gotovo ništa, nikad nisam ništa pitala, gledajući na te sastanke uvijek s iste dječje perspektive: budi pristojna, koliko baš moraš, i riješi se toga. Jednosložni odgovori, umorni uzdasi. (Pretpostavljala sam da Jim Jeffreys mora biti kršćanin, sigurno ide u crkvu – uvijek je bio strpljiv i optimističan poput onih koji misle da Isus sve vidi.) Nova mi je “provjera” trebala biti zakazana tek za osam ili devet mjeseci, ali Jim Jeffreys me gnjavio, ostavljao mi poruke na telefonskoj sekretarici ozbiljnim, prigušenim glasom govoreći da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi rastegao “životni vijek fonda”, ali da je sad vrijeme da razmislimo o “sljedećim koracima”.

I ponovno se javlja ona zloća. Istog trenutka pomislim o onoj drugoj djevojčici iz žutog tiska, Jamie Ne-znam-joj-prezime, koja je iste godine izgubila obitelj – 1985. Njoj je dio lica izgorio u požaru koji je podmetnuo njezin otac. U tom su požaru izgorjeli svi ostali iz njezine obitelji. I svaki put kad dođem na bankomat, pomislim na tu Jamie i kako bih, da mi ona nije ukrala dio slave, imala dvostruko više novca. Ta Jamie Kako-se-ono-zvaše sad je u nekom trgovačkom centru s mojom lovom, kupuje skupe torbice i nakit i u parfumeriji debelu šminku kojom će si izgladiti lice koje se sjaji od ožiljaka. To je, naravno, bilo jako ružno od mene. To sam sigurno dobro znala.

Konačno, konačno, konačno, izvučem se iz kreveta uz savršen teatralni uzdah i odem do prednjeg dijela svoje kuće. Unajmila sam mali bungalov od cigle u nizu drugih malih bungalova od cigle smještenih na velikoj litici koja gleda na bivše stočne farme Kansas Cityja.

Kansas Cityja u Missouriju, ne Kansas Cityja u Kansasu. To su dva različita grada.

Moj je kvart tako zaboravljen da uopće nema ime. Zovu ga Tamo tim putem. Čudan kvart s bungalovima izgrađenima na hipotekarnim L

11 M

kreditima, pun slijepih ulica i psećih govana. Ostali su bungalovi pretrpani starcima koji u njima žive otkad su sagrađeni. Ti starci, sijedi, bezlični starci, sjede iza zavjesa i stalno vire kroz prozor. Ponekad hodaju do svojih automobila, oprezno, na vršcima ostarjelih nožnih prstiju i ja se tada osjećam krivom, kao da bih im trebala ponuditi neku pomoć. Ali to se njima ne bi svidjelo. Oni nisu prijateljski nastrojeni starčići – oni su šutljivi, nadrkani starci kojima se ne sviđa što sam im ja susjeda. Ja, ta nova osoba. Cijeli kvart bruji od njihova negodovanja. Pa tako je tu ta buka njihova prezira i mršavi crveni pas dva bungalova niže koji laje po cijeli dan i zavija po cijelu noć, stalna pozadinska buka koju ne primjećujete, izluđuje vas dok ne prestane na samo nekoliko blagoslovljenih trenutaka, a zatim se ponovno pojavi. Ja obično prespavam jedini veseli zvuk susjedstva, jutarnje gugutanje male dječice. Ima ih četa, okruglih lišaca, višeslojno odjevenih, hodaju prema nekom vrtiću koji je skriven još dublje unutra, u ulicama koje su legla štakora, a svako se od njih drži za jedan komad dugačkog konopca koji vuče neka odrasla osoba. Oni marširaju svakog jutra kao pingvini pokraj moje kuće, ali nikad ih nisam vidjela kad se vraćaju. Meni to izgleda kao da gegajući se naprave cijeli krug oko svijeta i pojave se svakog jutra u isto vrijeme pokraj mojeg prozora. Kako god bilo, prirasli su mi srcu. Tri su djevojčice i jedan dječak, sviđaju mi se njihove jarkocrvene jakne – a kad ih ne vidim, kad ostanem predugo spavati, osjećam se potišteno. Još potištenije.

To je riječ koju bi rabila moja majka, ne nešto dramatično poput depresivno. Potištena sam već dvadeset četiri godine. odijevam suknju i bluzu za sastanak, osjećam se kao patuljak. Moja odjeća za odrasle osobe, za velike cure, nikad mi sasvim ne pristaje.

Visoka sam jedva metar i pedeset, zapravo metar i četrdeset sedam, ali uvijek to zaokružim. Što mi možete. Trideset i jedna mi je godina, a ljudi mi se još uvijek obraćaju onim pijevnim glasom koji zvuči kao da mi upravo žele dati one boje za djecu kojima se slika prstima.

Krenem niz svoj brežuljak obrastao korovom, susjedov crveni pas opet počinje s onim svojim nametljivim lavežom. Na pločniku pokraj mog auta pregaženi su kosturi dvaju ptića. Sprešanih kljunova i krila, L

12 M

nalikuju na gmazove. Tu leže već godinu dana. Ne mogu odoljeti da ih ne pogledam svaki put kad ulazim u auto. Treba nam jedna dobra poplava, da ih ispere.

Dvije starije žene razgovaraju na prilaznim stubama kuće preko puta, a ja osjećam da im nije drago što me vide. Ne znam ničije ime.

Kad bi jedna od tih žena umrla, ne bih mogla reći čak ni: “Jadna stara gospođa Zalinsky je umrla.” Morala bih reći: “Odapela je ona stara zla kuja iz kuće preko puta.”

Osjećam se poput duha nekog djeteta dok se penjem u svoj bezime­ ­ni auto srednje veličine koji izgleda kao da je većim dijelom naprav­ljen od plastike. Čekam da se pojavi netko iz trgovine automobilima i kaže mi ono što je svima jasno: “Mi smo se samo šalili. Ne kaniš se valjda voziti u tome. Zezali smo te.” Vozim u transu svoj plastični auto deset minuta prema središtu grada da bih se sastala s Jimom Jeffreysom, zaustavljam se na parkiralištu restorana u kojem poslužuju goveđe odreske, kasnim dvadeset minuta, ali znam da će mi se on ljubazno nasmiješiti i da mi neće prigovoriti na kašnjenju.

Dogovorili smo se da ću ga nazvati na mobitel kad stignem kako bi me dočekao i otpratio me unutra. Restoran – veliki staromodni KC Steakhouse – okružen je ispražnjenim zgradama koje ga brinu, kao da četa silovatelja vreba u njihovim praznim ljuskama samo mene.

Jim Jeffreys nije želio biti Čovjek Koji Je Dopustio Da Se Nešto Loše Dogodi Libby Day. Ništa se loše ne može dogoditi hrabroj baby day, maloj izgubljenoj djevojčici, jadnoj sedmogodišnjakinji velikih plavih uplakanih očiju, jedinoj koja je preživjela prerijski masakr, mahnita kanzaška ubojstva, sotonistički obred u kuc´i na farmi.

Moju mamu, dvije starije sestre, sve ih je masakrirao Ben. Samo sam ja preživjela i prstom pokazala na ubojicu. Ja sam bila ona slatkica koja je svog brata, štovatelja vraga, privela pravdi. Ja sam bila velika vijest. The Enquirer je stavio fotografiju mog uplakanog lica na naslovnicu uz naslov an-deosko lice.

Virnem u retrovizor i čak i sada mogu vidjeti svoje dječje lice.

Pjegice su mi izblijedjele, zubi se izravnali, ali nos mi je još uvijek prćast, a oči mačje okrugle. Sad bojim kosu. Bojim je u sasvim svijetloplavu, ali već imam crveni izrast. Izgleda kao da mi tjeme krvari, L

13 M

pogotovo na kasnopopodnevnom suncu. Izgleda brutalno. Palim cigaretu. Mjesecima mogu bez cigareta, a onda se sjetim: treba mi cigareta. Takva sam ja, ništa kod mene nije trajno.

“Idemo, Baby Day”, kažem naglas. Tako samu sebe zovem kad mrzim sve oko sebe.

Izlazim iz auta i pušim dok hodam prema restoranu, držeći cigaretu u desnoj ruci da ne moram gledati lijevu, onu osakaćenu. Uskoro će večer: putujući oblaci lebde u skupinama nebom poput bizona, a sunce je točno toliko nisko da još uvijek sve boji u ružičasto. Prema rijeci, između petlji autoceste, zastarjela dizala za žito stoje prazna, crna kao siluete i besmislena.

Hodam po parkiralištu sama, po sazviježđu skršenog stakla. Nitko me nije napao. Uostalom, bilo je tek malo više od pet popodne. Jim Jeffreys hvalio se da je od onih koji rano jedu.

Sjedio je za šankom kad sam ušla, pijuckao neko gazirano piće i prvo je, a ja sam znala da će to prvo učiniti, izvukao mobitel iz jakne i zurio u njega dajući mi do znanja da sam ga izdala.

“Jesi li zvala?” mrštio se.

“Nisam, zaboravila sam”, slagala sam.

Tada se nasmiješio. “Dobro, nema veze. U svakom slučaju, dušo, drago mi je da si tu. Jesi li spremna za ozbiljan razgovor?”

Ostavio je dva dolara na šanku i poveo nas do crvenog kožnatog separea iz čijih je pukotina izvirivala žuta spužva. Napukline su me ogreble po stražnjem dijelu nogu kad sam se uvlačila unutra. Dok sam sjedala na tapecirung, zapuhnuo me smrad cigareta koji je provalio iz njega.

Jim Jeffreys nikad nije pio alkohol u mom društvu i nikad me nije pitao želim li neko piće, no kad je konobar došao, ja sam naručila čašu crnog vina i gledala Jima Jeffreysa kako se trudi ne izgledati izne­ nađeno, ili razočarano, ili bilo kako drukčije nego onako kako Jim Jeffreys izgleda. Koje crno vino? pitao je konobar, a ja nisam imala pojma, stvarno – uopće nisam pamtila imena crnih ili bijelih vina, ili koji se dio natpisa na naljepnici uopće odnosi na ime vina, pa sam samo rekla stolno. On je naručio odrezak, a ja krumpir s dvostrukim nadjevom, a zatim, kad je konobar otišao, Jim Jeffreys uzdahne otvoL

14 M

renim ustima i reče: “Znaš, Libby, nas dvoje smo došli u novu i drukčiju fazu.”

“Onda, koliko je ostalo?” upitam, ponavljajući u sebi recidesettisućarecidesettisuća. “Čitaš li ti uopće izvješća koja ti šaljem?”

“Ponekad”, opet lažem. Volim ostavljati poštu nepročitanu; izvješća vjerojatno leže na nekoj hrpi negdje u kući.

“Jesi li preslušala moje poruke?”

“Mislim da nešto ne štima s vašim mobitelom. Stalno prekida.”

Ja bih slušala tek toliko dugo da shvatim da sam u nevolji. Obično bih ga isključila nakon prve Jeffreysove rečenice koja bi uvijek započinjala: Ovdje tvoj prijatelj Jim Jeffreys, Libby…

Jim Jeffreys spoji vrške prstiju pred sobom i isturi donju usnu.

“U fondu je ostalo 982 dolara i 12 centa. Kao što sam već spominjao, da si ga nadopunjavala bilo kakvim redovitim poslom, uspjeli bismo ga održavati u plusu, ali…” podigne nemoćno ruke i namršti se, “ali nije tako ispalo.”

“A što je s knjigom, nije li knjiga…?” “Žao mi je, Libby, knjiga nije. To ti govorim svake godine. Nisi ti za to kriva, ali knjiga… ne. Ništa.”

Prije više godina, da bi iskoristio moj dvadeset peti rođendan, jedan je izdavač priručnika o samopomoći naručio od mene knjigu o tome kako sam pobijedila “aveti prošlosti”. Nisam ja ništa pobijedila, ali ipak sam pristala na knjigu, to jest na telefonske razgovore s nekom ženom iz New Jerseyja koja ju je zapravo napisala. Knjiga je izašla oko Božića 2002., s naslovnom fotografijom na kojoj sam bila ja s nekom groznom frizurom. Ime joj je bilo Svanuo je novi dan! Nije dovoljno preživjeti traume iz djetinjstva – pobijedite ih! i u njoj je bilo nekoliko fotki mene i moje mrtve obitelji, upakiranih između dvjesto stranica nabacanih bedastoća o pozitivnom razmišljanju. Platili su mi osam tisuća dolara, a samo me nekoliko skupina za potporu preživjelim članovima tragedija pozvalo da im govorim o svojim iskustvima. Otputovala sam zrakoplovom u Toledo na sastanak muškaraca koji su rano ostali siročad; u Tulsu na poseban skup tinejdžera čije su mame ubili njihovi tate. Potpisala sam knjige nekim klincima koji L

15 M

dišu na usta. Ti su me klinci pitali svakakva čudna pitanja poput onog je li moja mama pekla pite. Potpisivala sam knjige sijedim, jadnim starcima koji su zurili u mene iza bifokalnih naočala, dok im je dah smrdio po preprženoj kavi i želučanoj kiselini. “Započnite novi dan!”, to bih napisala ili “Novi dan čeka na vas!” Kako je zgodno imati prezime s kojim se možeš igrati riječima.* Ljudi koji mi prilaze uvijek izgledaju iscrpljeno i očajno, stoje nesigurno blizu mene u razmak­ nutim grupicama. Te su grupice uvijek male. Kad sam shvatila da mi za to ne kane plaćati, odbila sam ići bilo kamo. Knjiga je ionako već propala.

“Mislila sam da je trebala zaraditi više novca”, promumljam. Doista sam željela da knjiga zaradi lovu, imala sam osjećaj, na neki opsesivan djetinjasti način, da, poželim li to silno, to se mora dogoditi.

To se mora dogoditi.

“Znam”, reče Jim Jeffreys koji nakon šest godina nije imao ništa više reći o toj temi. Gledao me šutke kako pijem svoje vino. “Ali, na neki način, Libby, to znači da je pred tobom doista zanimljiva nova životna faza. Hoću reći, što želiš biti kad odrasteš?”

Znala sam da bi to trebalo biti simpatično, ali razbjesnilo me.

Nisam ja željela biti ništa, u tome je bila jebena stvar.

“Nema više novca?”

Jim Jeffreys tužno odmahne glavom i krene soliti odrezak koji mu je upravo stigao. Oko odreska se skupljala krv ružičastocrvene boje gaziranog soka od crvene naranče.

“A što je s donacijama – uskoro će dvadeset peta godišnjica.” Ponovno me obuzme bijes zato što me natjerao da to glasno izgovorim.

Ben je krenuo na ubilački pohod 3. siječnja 1985. u oko dva sata ujutro.

To je vremenski žig na masakru moje obitelji, a ja mu se radujem.

Kakva osoba govori takve stvari? Zašto nije preostalo barem pet tisuća dolara?

On ponovno odmahne glavom. “Libby, nema više novca. Koliko

*

Aludira na svoje prezime Day – engl. dan. (op. prev.)

L

16 M

ti ono imaš godina, trideset? Odrasla si žena. Ljudi su krenuli dalje. Žele pomoći drugim djevojčicama, a ne…”

“Ne meni.”

“Bojim se da ne.”

“Ljudi su krenuli dalje? Stvarno?” Obuzme me osjećaj napuštenosti, onaj isti koji sam uvijek osjećala kad sam bila klinka, kad me neka teta ili rođakinja ostavljala kod neke druge tete ili rođakinje. Meni je dosta, uzmi je ti malo. A ta bi nova teta ili rođakinja bila jako draga otprilike tjedan dana, silno bi se trudila oko mene male, vječno loše raspoložene, a onda… zapravo, obično sam ja bila kriva. Uistinu jesam, ne govorim to zato što sam se uživjela u ulogu žrtve. Poprskala sam dnevni boravak jedne rođakinje lakom za kosu i zapalila ga. Moja teta Diane, moja skrbnica, majčina sestra, moja voljena teta, primila me k sebi – i poslala nekom drugom – šest puta prije nego što mi je konačno zatvorila vrata za sva vremena. Grozne sam stvari radila toj ženi.

“Libby, bojim se da se uvijek dogodi neko novo ubojstvo”, trućao je dalje Jim Jeffreys. “Ljudi ne mogu dugo držati pozornost na jednoj stvari. Hoću reći, vidi kako su svi poludjeli za Lisette Stephens.”

Lisette Stephens bila je zgodna dvadesetpetogodišnja brineta koja je nestala vraćajući se doma s obiteljskog ručka za Dan zahvalnosti.

Cijeli ju je Kansas City tražio – ne možete pogledati nijedne vijesti da vam se s televizora ne smješka njezina slika. Početkom veljače priča je zainteresirala cijelu Ameriku. Ništa se nova u vezi s tim slučajem nije dogodilo u mjesec dana. Lisette Stephens bila je mrtva, i svi su to već dosad znali, ali nitko nije htio biti prvi koji će pokvariti zabavu.

“No”, nastavio je Jim Jeffreys, “mislim da bi svima bilo drago čuti da tebi ide dobro.”

“Sjajno.”

“A fakultet?” prožvakao je komad mesa.

“Ne.” “A da ti nađemo neki uredski posao, slaganje papira ili tako nešto?”

“Ne.” Skupila sam se u sebe, ignorirala hranu i projicirala mrzovolju. To je još jedna od riječi moje mame: mrzovolja. To je značilo biti L

17 M

melankoličan na način koji bi živcirao druge ljude. Biti agresivno melankoličan.

“Dobro onda, zašto si ne bi uzela tjedan dana i malo promislila?”

Proždirao je svoj odrezak, žustro dižući i spuštajući vilicu. Jimu Jeffreysu se išlo odavde. Jim Jeffreys je ovdje obavio svoj posao. ostavio me s tri pisma i osmijehom koji je trebao biti optimističan.

Tri omotnice koje su izgledale kao da su u njima neke reklame koje nikom ne trebaju. Jim Jeffreys mi je obično donosio nabubrene kutije za cipele pune pošte, većinom pisama u kojima su bili čekovi. Ja bih mu prepisala čekove, a zatim bi darivatelj dobio tipsko pismo zahvale koje bih napisala rukom tiskanim slovima. “Hvala vam na vašoj donaciji. Zbog ljudi poput vas veselim se sretnijoj budućnosti. Ljep pozdrav, Libby Day.” Uistinu bih napisala “ljep”, napravila bih pravopisnu pogrešku, a Jim Jeffreys je mislio da će to ljude dirnuti.

Međutim, kutije cipela s donacijama bile su prošlost i ostala su mi samo tri pisma i ostatak noći koju je trebalo nekako ubiti. Krenula sam doma, a nekoliko mi je auta blendalo dok nisam shvatila da vozim bez svjetala. Obrisi zgrada Kansas Cityja svjetlucali su na istoku, skromni, ne previsoki, razbacani poput kućica u Monopolyju, s radio­ antenama koje su tu i tamo izvirivale. Pokušala sam zamisliti što bih mogla raditi za novac. Ono što rade odrasli ljudi. Zamislila bih se s kapicom medicinske sestre na glavi, kako u ruci držim toplomjer; zatim u pripijenoj plavoj policijskoj uniformi kako vodim neko dijete preko ceste; zatim s biserima i pregačom s cvjetnim uzorkom kako spremam objed svome mužiću. Eto, toliko si sjebana, pomislih. Tvoja predodžba odraslosti još se uvijek zasniva na slikovnicama. I čak dok sam to pomišljala, zamišljala sam se kako pišem kredom abecedu pred bistrookim prvašićima.

Pokušala sam se domisliti nekog realnijeg zanimanja – nečeg u vezi s računalima. Unos podataka, zar to nije nekakav posao? Korisnička podrška, možda? Vidjela sam u nekom filmu kako žena šeće pse za novac, odjevena u kombinezone i pulovere i uvijek s cvijećem u ruci, a psi slinavi i dražesni. Ne volim pse, zapravo, plaše me. Konačno pomislim, naravno, na poljoprivredu. Moji su stotinu godina L

18 M

bili farmerska obitelj, sve do moje mame, sve dok je Ben nije smaknuo.

Tada je farma prodana.

Uostalom, ne bih se znala baviti poljoprivredom. Ostala su mi neka sjećanja na to mjesto: Ben kako gazi kroz hladno proljetno blato, tjera telad da mu se makne s puta, mamine ogrubjele ruke kako uranjaju u kuglice boje trešnje koje će procvasti u sijerak, vriska Michelle i Debby dok skakuću po balama sijena u štali. “Svrbi me!” uvijek bi se žalila Debby, a odmah zatim skočila još jednom. Nikad se ne prepuštam tim mislima. Ta sam sjećanja označila naljepnicom kao da su posebno opasno područje: Mračno mjesto. Zadržim li se predugo na slici svoje mame kako ponovno pokušava priručnim sredstvima ospo­ sobiti vražji uređaj za kavu ili Michelle kako pleše naokolo u spavaćici od džerseja, sa sportskim bijelim čarapama navučenim do koljena, misli će mi naglo skrenuti u Mračno mjesto. Manijakalne mrlje jarkocrvenog zvuka u noći. Ona neizbježna ritmička sjekira kako se mehanički kreće kao da cijepa drva. Gromoglasni pucnji puške u malom hodniku. Panični krici moje majke poput šojkinih dok još uvijek pokušava spasiti svoju djecu mada joj je razneseno pola glave.

Koji je posao administrativnog pomoćnika? pitam se.

Parkiram pred kućom, stanem na betonsku kocku pločnika na kojoj je netko prije nekoliko desetljeća urezao “Jimmy voli Tinu”.

Ponekad vrtim u glavi kratke kadrove filma koji pokazuju što je s njima dalje bilo. On je igrač bejzbola u nižoj ligi / ona kućanica u Pittsburghu, vodi borbu s rakom. On je razvedeni vatrogasac / ona je bila pravnica koja se prošle godine utopila u Meksičkom zaljevu.

Ona je učiteljica / on je umro u dvadesetoj od aneurizme. Bila je to dobra igra za mozak, iako gnjusna. Običavala sam ubiti barem jedno od njih.

Pogledala sam prema svojoj unajmljenoj kući i zapitala se je li se krov naherio. Kad bi se cijeli urušio, ne bi bila velika šteta. Nisam posjedovala ništa vrijedno osim vrlo starog mačka po imenu Buck koji me trpio. Kad sam stigla do vlažnih, nakrivljenih stuba, njegovo me ogorčeno mijaukanje podsjetilo da ga danas nisam nahranila.

Otvorila sam vrata i prastari je mačak krenuo prema meni, sporo i uvijeno poput nekih starih kola s iskrivljenim kotačem. Nisam imala L

19 M

mačje hrane – bila je to već tjedan dana jedna od stavki na popisu za kupnju – pa sam otvorila hladnjak i izvadila nekoliko kriški stvrdnutog ementalera i to mu dala. Zatim sam sjela otvoriti one svoje tri omotnice prstima koji su smrdjeli na ukiseljeno mlijeko.

Nisam stigla dalje od prvog pisma.

Draga gđo Day, nadam se da ćete primiti ovo pismo jer mi se čini da nemate internetsku stranicu. Čitao sam o vama i tijekom godina pomno pratio vašu priču pa me jako zanima čuti kako ste i što radite u posljednje vrijeme.

Pojavljujete li se uopće u javnosti? Ja pripadam skupini koja bi vam platila 500 dolara samo za dolazak. Molim vas, javite mi se i rado ću vam dati više informacija.

Srdačan pozdrav Lyle Wirth P. S. Ovo je legitimna poslovna ponuda.

Striptiz? Pornići? Davno kad je knjiga tek izašla, u onom odjeljku s fotografijama odrasle Baby Day najzapaženija je bila fotka mene sa sedamnaest godina, s mojim lelujavim grudima odrasle žene koje je jedva pridržavala neka bijedna majica bez rukava vezana oko vrata.

Dobila sam nekoliko prijedloga nekih drugorazrednih časopisa s golim ženama, a nijedan mi nije ponudio dovoljno novca da bih o tome ozbiljnije razmislila. Ni sad baš ne bih pristala za petsto dolara, ako im je uopće namjera slikati me golu. Ali možda – razmišljaj pozitivno, Baby Day! – možda je to doista bila legitimna ponuda, još jedna od onih skupina za žalovanje kojima sam trebala da bi imali razloga govoriti o sebi. Petsto dolara za nekoliko sati sućuti bila je prihvatljiva razmjena dobara.

Pismo je bilo napisano na računalu, osim što je pri dnu odlučnim rukopisom bio tintom dopisan telefonski broj. Nazvala sam taj broj, nadajući se da će se javiti telefonska sekretarica. Umjesto toga, s druge se strane linije začula šuplja tišina. Netko je podigao slušalicu, ali nije rekao ništa. Bilo mi je neugodno, kao da sam nazvala nekog usred tuluma za koji nisam trebala znati.

L

20 M

Tri sekunde, zatim muški glas: “Halo?”

“Zdravo. Je li to Lyle Wirth?” Buck mi je njuškao oko nogu, živčano tražeći još hrane.

“Tko je to?” Još uvijek u pozadini: velika glasna tišina. Kao da se nalazi na dnu neke jame.

“Ja sam Libby Day. Dobila sam vaše pismo.”

“Au, čovječe! Stvarno? Libby Day. Ovaj, gdje ste vi? Jeste li u gradu?”

“Kojem gradu?” Čovjek – ili dječak, zvučao je mlado – poviče nešto nekom u pozadini što je uključivalo rečenicu “To sam već obavio”, a zatim mi zastenje na uho.

“Jesi li u Kansas Cityju? Živiš u Kansas Cityju, je li? Libby?” Spremala sam se prekinuti vezu, ali tip je počeo urlati ha-looo? ha-looo? u slušalicu, kao da sam ja neka smušena klinka koja je na nastavi odlutala u mislima pa sam mu rekla da doista živim u Kansas Cityju i upitala ga što želi. On mi se na to nasmijao onako hehehe, onim smijehom kojim želi reći ne-možeš-vjerovati-ali-čuj.

“Ovaj, kao što sam rekao, želio sam razgovarati s tobom o pojavljivanju na jednom događaju. Mogućem.” “Što bih radila?”

“Pa, ja sam član jednog posebnog kluba… i taj posebni klub se sljedećeg tjedna sastaje ovdje i…”

“Kakav je to klub?”

“Ovaj, malo drukčiji. To je neka alternativna furka…”

Ja ne kažem ništa, pustim ga neka se peče. Osjetila sam kako mu je, nakon početnog oduševljenja, nelagodno. Odlično.

“Joj, sranje, to je nemoguće objasniti preko telefona. Mogu li te, ovaj, počastiti kavom?”

“Prekasno je za kavu”, velim i tada shvatim da on vjerojatno nije ni računao da bismo se našli večeras, vjerojatno je ciljao na neko vrijeme ovoga tjedna, a zatim sam se ponovno zapitala kako ću ubiti sljedećih četiri ili pet sati.

“A pivo? Vino?” upita.

“Kad?” L

21 M

Stanka. “Večeras?”

Stanka. “Dobro.” lyle wirth izgledao je kao serijski ubojica. Što je značilo da vjerojatno nije serijski ubojica. Ako vam je običaj komadati kurve ili jesti bjegunce, potrudili biste se izgledati normalno. Sjedio je za prljavim kartaškim stolom usred pečenjarnice Tim-Clark’s, vlažne rupčage koja se naslanjala na buvljak. Tim-Clark’s je postao slavan po svom roštilju, a sad ga je otkrila gerijatrija, neugodna mješavina prosijedih oldtajmera i isfeniranih tipova u uskim trapericama. Lyle nije bio jedan od njih: on je bio u ranim dvadesetima, s valovitom, pepeljasto-smeđom kosom koju je ukrotio s previše gela na pogrešnim mjestima, pa je bila napola mat, napola sjajna. Nosio je bežične naočale, usku vjetrovku marke Members Only i uske traperice, koje nisu bile fora uske nego samo preuske. Crte lica su mu bile prefine za jednog muškarca da bi bile privlačne. Muškarci ne bi trebali imati pune usne.

Pogledao me u oči kad sam krenula prema njemu. Isprva me nije prepoznao, samo me promotrio kao neku nepoznatu ženu. Kad sam stigla gotovo do stola, upalila mu se lampica: pjegice, mršavost, prćasti nos koji kao da je postao prćastiji i duži što bi me dulje netko gledao u oči.

“Libby!” započeo je, shvatio da je to previše prisno, pa dodao: “Day!” Ustao je, izvukao jedan od stolaca na sklapanje. Dok je sjedao, činilo sa kao da je požalio što se ponaša kao kavalir. “Kosa ti je plava.”

“Jest”, rekoh. Mrzim ljude koji počinju razgovor s činjenicama – što bih sad ja trebala reći na to? Baš je danas vruće. Da, jest. Osvrnem se oko sebe i dam znak da želim naručiti piće. Konobarica u minici sa zanosnom crnom kosom okrenula nam je svoju zgodnu guzu.

Kuckam prstima po stolu dok se ne okrene, pogleda me licem koje je moralo imati barem sedamdeset godina. Teška joj se šminka skupljala u borama obraza, a ljubičaste su joj vene ispresijecale ruke tvo­ reći na njima mramorni uzorak. Neki joj je dio tijela škljocnuo kad se saginjala uzeti moju narudžbu, šmrknuvši nosom kad sam samo zatražila pivo PBR. L

22 M

“Ovdje imaju jako dobra rebarca”, reče Lyle. Ali on nije ništa jeo, samo je pijuckao ostatke nečeg mliječnog.

Ja ne jedem meso, zapravo ne jedem ga otkad sam gledala kako mi kolju obitelj. Još uvijek sam si pokušavala izbrisati iz glave Jima Jeffreysa i njegov žilavi odrezak. Slegnem ramenima da dam do znanja da ne bih, pričekam svoje pivo, ogledavajući se poput neke tu­ ristkinje. Lyle je imao prljave nokte, to je prvo što sam bila uočila.

Konobaričina se crna perika nakrivila: pramenovi znojne sijede kose prilijepili su joj se za vrat. Nekoliko ih je zataknula pod periku dok je grabila krumpiriće koji su se cvrljili pod grijaćom lampom. Neki je debeli čovjek sam sjedio za susjednim stolom, jeo rebarca i pregledavao ono što je kupio na buvljaku: staru kičastu vazu s narisanom morskom sirenom. Prsti su mu ostavili masne tragove na dojkama morske sirene.

Konobarica nije rekla ništa kad je ravno preda me stavila pivo, a zatim se okrenula prema debeljku tepajući mu dušo.

“Onda, u čemu je štos s tim klubom?” upitam bez okolišanja.

Lyle je pocrvenio, a koljeno mu počne nervozno cupkati pod stolom.

“Ovaj, znaš kako se neki tipovi pale na zamišljeni američki nogomet ili skupljaju sličice s igračima bejzbola?” Kimnem. On se nekako čudno nasmije i nastavi. “Ili kako žene čitaju tračerske časopise i znaju sve o nekom glumcu, znaš ono, znaju ime njihove bebe i grada u kojem su odrasli?”

Oprezno nagnem glavu, kimnem dajući mu do znanja da pazi što govori.

“Zapravo, to ti je nešto takvo, ovaj, ali mi to zovemo Kill Club.”

Ispijem gutljaj piva, kapljice znoja pojave mi se na nosu.

“Nije tako nastrano kao što zvuči.”

“Zvuči mi jebeno nastrano.”

“Znaš kako neki ljudi vole misterije? Ili se totalno zapale za blogove o pravim zločinima? Vidiš, članovi ovog kluba su takvi. Svatko od njih opsjednut je nekim zločinom: Laci Peterson, Jeffrey MacDonald, Lizzie Borden… ti i tvoja obitelj. Hoću reći, ti i tvoja obitelj jako ste popularni u našem klubu. Baš jako. Popularniji od JonBenét.”

L

23 M

Primijetio je kako sam se namrštila pa dodao. “To je bila velika tragedija, to što se dogodilo. A tvoj brat je u zatvoru, koliko ono, već dvadeset pet godina?”

“Ne mora ti biti žao Bena. On je pobio moju obitelj.”

“Ovaj, imaš pravo.” Krene sisati komad mliječnog leda. “Onda, razgovaraš li kad s njim o tome?”

Osjetim kako mi se obrana raspada. Ima ljudi koji se kunu u Benovu nevinost. Šalju mi izreske iz novina i ja ih nikad ne pročitam, bacim ih čim vidim njegovu fotografiju – njegovu crvenu razbarušenu kosu do ramena s frizurom poput Isusa. Pristaje mu uz lice koje zrači savršenom mirnoćom. Uskoro će mu četrdeseta. Nikad nisam posjetila brata u zatvoru, nijednom svih ovih godina. Njegov je trenutačni zatvor, prikladno, u rubnom dijelu našeg rodnog grada – Kinnakeeja u Kansasu – tamo gdje je i izvršio ta ubojstva. No nisam nostalgična.

Većina Benovih poklonika su žene. Klempavih ušiju, dugačkih zuba, s trajnama i kostimima s hlačama, šutljive, s raspelima na lančićima. Pojave mi se povremeno na kućnom pragu s previše sjaja u očima. Govore mi kako je moje svjedočenje bilo lažno. Bila sam zbunjena, zavedena, izrekla laž pod zakletvom, u dobi od sedam godina, da mi je brat ubojica. Često vrište na mene, i uvijek puno sline. Nekoliko me njih čak i ošamarilo. Zato su još manje uvjerljive: zajapurene histerične žene lako je zanemariti, a ja uvijek tražim opravdanje za to što se ne obazirem na njih.

Da su se ljepše odnosile prema meni, možda bi me pridobile.

“Ne, ne razgovaram s Benom. Ako se radi o tome, to me ne zanima.”

“Ne, ne, ne radi se o tome. Ti se samo trebaš pojaviti, to je poput neke konvencije, i dopustiti nam da te ispitujemo o slučaju. Stvarno nikad ne razmišljaš o toj noći?”

Mračno mjesto.

“Ne, ne razmišljam.”

“Možda saznaš nešto zanimljivo. Postoje neki obožavatelji… struč­njaci, koji znaju više o slučaju od istražitelja. A to nije baš tako teško.”

“Dakle, to je hrpa ljudi koja me želi uvjeriti da je Ben nedužan.”

L

24 M

“Pa… možda. Možda ti njih uvjeriš u suprotno.” Primijetila sam da mi govori pomalo s visoka. Nagnuo se, ramena su mu bila napeta, uzbuđena. “Želim tisuću dolara.”

“Mogu ti dati sedamsto.”

Ogledam se ponovno po prostoriji, nezainteresirano. Uzela bih koliko mi god ponudi jer me u suprotnom čeka pravi posao, jako brzo, a za to nisam bila spremna. Nisam osoba u koju se možete pouzdati pet dana u tjednu. Ponedjeljak utorak srijeda četvrtak petak? Ja i ne ustajem iz kreveta pet dana zaredom – često se ne sjetim ni jesti pet dana zaredom. Javljati se na posao, gdje bih trebala ostajati osam sati – osam dugih sati izvan svoje kuće – bilo je neostvarivo.

“Sedamsto je u redu”, kažem.

“Izvrsno. Bit će ondje puno kolekcionara, pa donesi suvenire, ovaj, predmete iz svog djetinjstva koje bi željela prodati. Lako bi mogla otići s dvije tisuće dolara. Pogotovo pisma. Što osobnija, to bolje, naravno. Bilo što iz vremena blizu dana ubojstva. Trećeg siječnja tisuću devetsto osamdeset pete.” Izrecitirao je to kao da to često ponavlja. “Sve što ima veze s tvojom mamom. Ljude stvarno… fascinira tvoja mama.”

Ljude je oduvijek fascinirala moja mama. Sve ih je jako zanimalo: Kakva je morala biti žena koju je masakrirao vlastiti sin?

L

25 M

L

372 M

Zahvale

Odrastajući u Kansas Cityju u državi Missouri, gradu iz kojeg se

dvadesetominutnom vožnjom odvezete u široka, otvorena polja ku­ kuruza i pšenice, oduvijek sam bila fascinirana farmama. Fascinirana, ali ne baš, rekli bismo, informirana. Velika hvala farmerima i stručnjacima koji su me uputili u stvarnost farmerskog života, i onog tijekom farmerske krize osamdesetih i onog danas, a to su: Charlie Griffin iz Kansas Rural Family Helpline; Forrest Buhler iz Kansas Agriculture Mediation Service; Jerrold Oliver; moja rođakinja Christy Baioni i njezin suprug David, dugogodišnji arkanzaški farmer. Veliku zahvalnost dugujem Jonu i Dani Robnett: Jon mi nije samo dopustio da se igram farmerice cijeli jedan dan na njegovoj zemlji u Missouriju, već mi je odgovorio na beskrajno mnogo pitanja o poljoprivredi i stočarstvu – od dizalica za žito do kastracije bikova. Iznenada me odbio dalje savjetovati kad sam ga upitala kako žrtvovati kravu u sotonističkom ritualu, ali opraštam mu tu trunku dobrog ukusa.

Moj brat, Travis Flynn, jedan od najboljih strijelaca u području Missourija i Kansasa, nevjerojatno je velikodušno trošio svoje vrijeme savjetujući me i o razdoblju uporabe i osobnim karakteristikama pušaka i pištolja. Vodio me van kako bih isprobala pucanje iz svega – od pumperica s deset patrona do Magnuma .44 – hvala njegovoj ženi Ruth što nas je trpjela.

Za pitanja koja se tiču mjesta zločina ponovno sam se obratila poručniku Emmetu B. Helrichu. Za rock obratila sam se Slayeru, Venomu i Iron Maidenu. Moj rođak, odvjetnik Kevin Robinett, odgovarao je na moja pravna pitanja sa sebi svojstvenom mješavinom L

369 M

duhovitosti i inteligencije. Velika hvala mom ujaku, uvaženom Robertu M. Schieberu, koji je dvije godine trpio moje gnjusne, nastrane upite u vezi s Mračnim mjestima i koji je uvijek našao vremena podrobno mi objasniti što bi se moglo dogoditi, što bi se možda moglo dogoditi i što bi se vjerojatno dogodilo kad je riječ o zakonu. Njegova prosudba bila je neprocjenjiva. Sve pogreške koje se tiču poslova i života na farmi, oružja ili zakona moje su; nadam se da će mi moji zemljaci iz Kansas Cityja oprostiti nekoliko pjesničkih sloboda koje se tiču dobrog starog Kansas Cityja u državi Missouri. Što se tiče nakladništva, hvala Stephanie Kip Rostan, na čije sam se dobro raspoloženje, mudrost i senzibilitet oslanjala. Pozdrav mojoj urednici Sarah Knight, koja me i izaziva i vjeruje mi – divna kom­ binacija – i koja zna organizirati zabavan noćni izlazak u grad.

U Ujedinjenom Kraljevstvu Kirsty Dunseath i njezina ekipa u Orionu beskrajno su ljubazne. Konačno hvala neponovljivoj Shaye Areheart koja je riskirala sa mnom prije nekoliko godina.

Imam krasnu skupinu prijatelja i rođaka koji me stalno ohrabruju.

Posebno hvala Jennifer i Mikeu Arvia, Amie Brooks, Katy Caldwell, Kameren Dannhauser, Sarah i Alexu Eckertu, Ryanu Enrightu, Paulu i Benetti Jensen, Seanu Kellyu, Sally Kim, Steveu i Trishi London, Kelly Lowe, Tessi i Jessici Nagel, Jessici O’Donnell, Lauren Oliver, Brianu Rafteryju, Daveu Samsonu, Susan i Errolu Stoneu, Joshu Wolku, Billu i Kelly Ye te dražesnom, talentiranom Royu Flynnu Nolanu, koji je pomogao oblikovati divne rečenice poput: nfilsahnfiojfios343254nfa.

Mojoj velikoj obitelji iz Missourija, Kansasa i Tennesseeja: Shieberovima, Dannhauserovima, Nagelovima, Welshovima, Baslerovima, Garrettovima, Flynnovima i mojoj baki Rose Page. Mojoj teti Leslie Garret i mom stricu Timu Flynnu koji su mi pružili posebnu podršku i mnogo prosvjetiteljskih misli o mom “gonzo feminističkom” pisanju.

Mom svekru i svekrvi: Jamesu i Cathy Nolan, Jennifer Nolan i Megan i Pablu Marroquinu, na tome što su uvijek bili tako ljubazni u vezi s knjigom, na tome što su me nasmijavali u neočekivanim trenucima i na tome što su mi dopustili da pojedem sve njihove deserte.

L

370 M

Imala sam veliku sreću priključiti se ovakvoj obitelji koja ne može biti štosnija nego što jest. I ne, štosnija nije književna riječ.

I mojoj skupini superprijatelja s kojima pišem: Emily Stone ima sjajno oko za detalje i podsjeća me da treba napraviti pauzu za slavlje tijekom ponekad napornog čina pisanja. Scott Brown čita, a onda još čita, i kad smo zajedno uvijek se osjećam baš genijalno. Također, on zna kad treba prestati pisati i ići posjetiti uklete kokošinjce u Alabami.

Mojim roditeljima, Mattu i Judith Flynn. Tata, tvoj humor, kreativnost i dobrota ispunjavaju me strahopoštovanjem. Mama, ti si najljubaznija i najvelikodušnija osoba koju poznajem i jednom ću napisati knjigu u kojoj majka nije a) zla ili b) ubijena. Zaslužuješ bolje od toga! Hvala vam oboma na društvu tijekom raznih putovanja automobilom po Missouriju i Kansasu i na tome što ste mi uvijek davali do znanja da ste ponosni na mene. To je najviše što si dijete može poželjeti.

Konačno, hvala mom genijalnom, duhovitom, velikodušnom i superseksi suprugu, Brettu Nolanu. Što reći čovjeku koji zna kako razmišljam, a još uvijek spava pokraj mene s ugašenim svjetlima? Čovjeku koji mi postavlja pitanja koja mi pomažu pronaći vlastiti put? Čovjeku koji guta knjige, radi opako varivo od bamija, izgleda otmjeno u smokingu i zviždi bolje od Binga? Čovjeku koji je jednako fenomenalna stara škola kao i Nick Charles, za Boga miloga! Što reći o nama? Dvije riječi.

L

371 M

L

372 M

Gillian Flynn rođena je 1971. u Kansas Cityju u američkoj saveznoj

državi Missouri. Nakon studija novinarstva željela je raditi kao policijska reporterka, no na kraju se ipak posvetila televizijskim kritikama te je 1998. počela pisati za Entertainment Weekly. Njezina prva knjiga Oštri predmeti (2006.) postaje bestseler, osvaja nagradu Dagger i nominaciju za nagradu Edgar za najbolji prvijenac te ulazi u izbor BookSensa i Barnes & Noble Discover Awarda. Mračna mjesta (2009.) kritičari New Yorkera proglasili su najboljim romanom, Weekend Today najboljim ljetnim štivom, Publishers Weekly knjigom godine, a Chicago Tribune najboljim proznim djelom. Knjiga Nestala (2012.) također je izazvala veliku medijsku pozornost i dobila brojna priznanja New York Timesa, Entertainment Weeklyja i People Magazinea te bila u užem izboru za nagradu Edgar, a Amazon i Barnes & Noble proglasili su je knjigom godine. Izdanja njezinih romana objavljena su u tridesetak zemalja. Na temelju Nestale 2014. snimljen je film u režiji Davida Finchera, s Benom Affleckom i Rosamund Pike u glavnim ulogama, dok Mračna mjesta, sa Charlize Teron u glavnoj ulozi, režira Gilles Paquet-Brenner. Gillian Flynn s obitelji živi u Chicagu.

L

373 M

L

374 M

Zrinka Budak diplomirala je 1994. anglistiku na Filozofskom fa-

kultetu u Zagrebu. Od studentskih se dana bavi poslovima povezanima s nakladništvom, prevođenjem i grafičkim oblikovanjem. Nastavlja karijeru u nakladništvu radeći kao urednica i prevoditeljica raznovrsnih priručnika te kasnije kao konzultantica za internetsko nakladništvo. Posljednjih desetak godina radi i kao novinarka i urednica na internetskom portalu. Od diplome se također bavi tehničkim prijevodima, specijaliziravši se za financijske i bankarske tekstove, te prevodi filmove i serije. U novije se vrijeme intenzivnije posvećuje književnim prijevodima. Prevela je dvadesetak priručnika i romana (Joakim Zander: Plivač, Colleen Hoover: Bez nade, Christina Baker Kline: Vlak siročadi).

L

375 M

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., travanj Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-628-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

L

376 M

Čitajte još u izdanju Frakture

Evociranje života u malom gradu i njegovih disfunkcionalnih stanovnika podjednako je jezivo fascinantno kao i Capoteovo novinarsko prepričavanje pravoga obiteljskog masakra u Hladnokrvnom ubojstvu, na koje i podsjeća po svojoj sablasnosti.

Daily Mail

Lars Kepler Noćna mora Likovi su toliko sa švedskog prevela Željka Černok

realistični – toliko pravi da bi mogli iskoračiti sa straMaría nice...

Dueñas nagovještaji onoga što se stvarVrijeme između no krojenja dogodilo obitelji Day drže vas sa španjolskog prevela Silvana Roglić u napetosti dok slijedite neodoljivi put prema istini. Ne može se prestati Deborah Harkness Knjigačitat životai! s engleskog preveo Dražen Čulić Bookreporter.com Joël Dicker ste na jednome mjestu sabrali Istina o SlučajuKao Harryda Quebert s francuskog prevela Željka Somun Jamesa Ageeja, Plodove Smrt u obitelji

gnjeva Johna Steinbecka i Twin Peaks

Susan Spencer-Wendel Davida Lyncha. Zapravo, teško je zaPrigrli život Moja godina provedena u radosti misliti neku drugu spisateljicu, možda s engleskog prevela Irena Škarica

uz iznimku Flannery O’Connor ili Joyce Carol Oates, koja može tako hraJorge Bucay bro pisati o nasilju.

Put susreta sa španjolskog prevela Nikolina Židek Berkshire Living Gregory David Roberts Shantaram s engleskog prevela Dragana Vulić-Budanko

L

377 M

Monaldi, Francesco Sorti Libby Day bilo jeRita sedam godina kad su joj majka i sestre Himba stradale u ubilačkom pobjesnjelog sotonista. s talijanskogpohodu prevela Mirna Čubranić Jedina je preživjela noćni masakr, a na suđenju je tvrdila María Dueñasbrat Ben ubojica. Kad da je njezin petnaestogodišnji Vrijeme između krojenja ostane bez novca, dvadeset četiri godine poslije prisiljena sa španjolskog prevela Silvana Roglić je na suradnju s Kill Clubom. Članovi te neobične orgaCarlos Ruiz Zafón nizacije opsjednuti su davnim ubojstvima, ali pritom Rujanska svjetla uvjereni u Benovu nevinost. Uz njihovu pomoć Libby sa španjolskog prevela Silvana Roglić počinje potragu za istinom koja će razbuditi stare sablasti Kepler i dovesti je do šokantnihLars otkrića...

Svjedok vatre Autorica Oštrih predmeta i Nestale, Gillian Flynn napetim sa švedskog prevela Željka Černok trilerom Mračna mjesta osigurala je svoje mjesto među najboljim suvremenim Gillian piscima ovog žanra. Uspoređuju Flynn Nestala ga s Plodovima gnjeva Johna Steinbecka i Twin Peaksom s engleskog prevela Tatjana Jambrišak Davida Lyncha, doživio je brojna izdanja diljem svijeta, a u pripremi je i film sa Charlize Rod Rees Theron u glavnoj ulozi.

Proljeće Jezovito, uzbudljivo iPoluSvijet: nepredvidljivo. s engleskog prevela Patricija Vodopija

© Heidi Jo Brady

Anthony Bourdain Sirove slasti s engleskogGillian prevela Dijana FlynnŠtambak autorica

je bestselera Oštri predmeti, Mračna mjesta i Nestala.

Kjell Ola DahlNjezine romane New York San prije kraja Times, New Yorker, Publisher Wees norveškogkly prevela Anja Majnarić i drugi isticali su kao najbolje u godinama kada su izlazili. Knjige Scarlett su jojThomas prevedene na više od trideset Naš tragični svemir jezika. Živi u Chicagu sa suprugom s engleskog prevela Ivana Šojat-Kuči i sinom.

Carlos Ruiz Zafón Ponoćna palača sa španjolskog149,00 prevelaknSilvana Roglić

L

378 M

www.fraktura.hr