Muška svinja

Muška svinja

-1-

-2-

Ivan Jozić

Muška svinja

i dvadeset očajno ljubavnih

Fraktura -3-

© 2016. Ivan Jozić i Fraktura Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-706-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 926485

-4-

Samoće u paru

Nekad putujem sam i čini mi se da je tako dobro; večeras nije taj slučaj. Ovdje na istoku noć se rađa iz zjenice zime, srca taksista ili nečeg podjednako ledenog. Grad sliči na poljsku kenjaru, prljav i smrznut. Po izlasku iz vlaka shvatio sam da među nama neće biti ljubavi. Nebo izgleda kao kameni svod i, možda griješim, ali oblaci su ovdje da ostanu; nema tu prolazne naoblake, proljetnog pljuska, žege; grad je stiješnjen sivilom s vrha, sabit u beton, utjeran u sebe.

Dižem kragnu i razmotavam mapu. Centar je lijevo, niz široki bulevar. Vjetar razbacuje smeće. Kroz pahulje bljeskaju neonske reklame. Oslobođen očekivanja i ogrnut injem, kližem ususret ukrajinskoj zimi.

Na jednom od životnih raskrižja stoji kurva. Biram smjer i kažem joj zdravo, kako si. Kaže mi pušenje je 500 grivnji. Jebanje, 750. U guzu ne može. Euri, to može. Govorim: “Hrvati su nekad koristili grivnje, tvoji pradjedovi kune, sada je obrnuto, zar to nije zanimljivo? Ekonomski se prožimamo.”

Ona želi znati jebemo li se večeras. Također i tko su Hrvati. Kaže da ne daje popust na grupe.

Junaci s Karpata, dušo, obećavam, sve ću ti objasniti poslije.

Pitam je za ime, glumim duboki glas.

“Katja.”

I ne govori dalje, igra neku zajebanu igru, ta moja kurva, igra -5-

na blef i blef sam popušio. Raspredam kako joj ime krasno stoji uz štikle i kako, samo možda, noćas postoji neko mjesto za nas, lijepo mjesto za nas. Pahulje padaju po perju, po plišu.

Mo-že-i-e-u-ri. Ponavlja glasnije.

Otklanjam romantike, vadim novce za jebanje.

To joj razvlači obraze.

Sad se smješkamo oboje, čvrsta valuta spaja nam narode.

“Dođi, idemo u grad. Vodim te u lijepi restoran”, kaže jedno od nas.

Kurva mi tutne ruku pod mišku i pokaže smjer, jedan od mogućih smjerova u noći. Pristajem. Hodamo kao par i priznajem: nije neka pobjeda, ali veseli čovjeka. Sve služi nečemu, razmišljam s kurvom pod rukom: putovanje je dostizanje cilja ili bijeg od is­ hodišta; susreti su spoznaje ili zablude; samoće su neparne, pa i u zagrljaju.

No ponovit ću da hodam s kurvom pod rukom i osjećaj je dobar.

Oko nas škripe čizme i zubi. Katja je ružnjikava žena u četrdesetima.

Ima krive noge i čini se da šepa. Guzica joj je omanji kotao, skriva mračne tajne. Obukla je satensku usku haljinu s pokislim perjem na ramenu, slika koju pamtim. Preko svega je prebacila nešto što je bilo bunda. Gledam je iz profila, blago zakrivljen nos, možda slomljen, i zamišljam: kako je Katja slomila nos? u barskoj tučnjavi? odveć pohlepno pušeći kurce? a možda sam muška svinja, a svetica kraj mene pala je trčeći za djetetom po parku i zato sada šepa, slomljena nosa, kijevska madona, santa subita?

Toliko pitanja i više, dok kurva i ja šećemo u tišini, dostojanstveno, odmjerenim koracima i bez žurbe; sivilo je nestalo i grad nam se pod koracima rastvara kao gigantska školjka. U dubini čarobno ljeska. Pahulje su guste, večer počinje, čuješ li?

-6-

*** Razbit ću tišinu objašnjenjem; u prošlom životu pošla sam u Meksiko. Od uličnog prodavača kupila sam srećku. Vjerujem da se sreća skriva ispod te folije, i da ću je na kraju uloviti. Vjetar s oceana osuši znoj i ostaje sol, sol je posvuda, na čašama tekile, na čelima, i takva sam, prekrivena solju, suha od vjetra i slana poput bakalara ugledala njega, slučajno, u gomili, stranca u Meksiku, visokog i crnog. Ulica je mirisala na ocean. Pitala sam ga nešto poput stranče, što radiš u Meksiku? Glupa pitanja su čičak u čarapi, ali imaš lijepe oči pa ću ti odgovoriti, rekao je stranac. Valovi su lupali o golemu stijenu.

Tražim roza mjesec u ovom prljavom gradu, nastavio je, pa sam pitala što je to, jer takav odgovor mami pitanje, pitali biste isto, zar ne? Roza mjesec je čarolija na tijelu, magija koja traje kratko, a prati te trajno, i sve što ti za nju treba jest fina večera, lijepa kurva i ovo – izvadi kutijicu iz džepa. Kutiju, obični crni kvadrat od plastike, držao je u razini očiju. Žene padaju na barabe, nastavi, i ako mi kažeš drugačije, znat ću da lažeš, jer novac nema veze s tim, novac je prljav, zapamti, dragana, žene padaju na lijepe barabe i zato mi zadatak obično nije težak. Lice ti je takvo... kao u zalutale curice.

Ali ipak, hej, hej, ovako, slušaj. Napravit ću sljedeće: uzet ću kurvu za noć, odvesti je u lijep restoran (lijep, ne bilo koji) i učiniti da se zaljubi u mene. Nakon toga odvest ću je u hotel. Jebat ću je pod punim mjesecom jer nema ljepše slike od mjesečeva svjetla na goloj guzici kurve, dragana, ni ljepšeg trenutka. Jebati nježno, da se opus­ ­ti, zatim okrenuti zguza. A zašto je onda mjesec roza, pitali biste ga i vi, jer takav odgovor mami pitanje, barem je mamilo mene, tamo u Meksiku, u gradu prekrivenom solju. Zbog ovoga, dragana, odgovorio je stranac; otvorio crnu kutijicu, a rasklopila se romantično, kao zlatarovo zlato, i iz nje izvadio pečat u obliku polumjeseca.

Pritisne gumb na vrhu. Nakon nekoliko trenutaka pečat se užari.

-7-

Malo prije nego što svršim, utisnut ću joj ovo u guzove, da, moj znak, spržiti lijepo meso, da me zapamti, da me se sjeća. Otimat će se i vrištati, ali držat ću je čvrsto, ostat ću u njoj, ona je moj roza mjesec. Nema boljeg svršavanja od toga. Ljubav boli, dragana, prava ljubav uvijek boli.

Hoćeš li biti moja kurva? Reče kao usput, kao da se sjetio dobre ideje.

Ali neću te platiti, napomenuo je.

Nekoliko sati kasnije potapšao me kao dobru kobilu ili frenda i nestao u mraku. Ostala sam naslonjena na zid, noge su mi se tresle, guzica žarila. Utisnuo je roza mjesec i otišao. Ogulila sam foliju s brojeva. Srećka nije dobitna. Pokušat ću ponovo. Sol je padala na krovove, na panama šešire i dlanove, bojeći prljavi grad u bijelo.

Hoću li ga ikada više vidjeti? Ne zamaram se detaljima. Produžila sam dalje. *** Ne hodamo dugo, nije to takav grad. Stižemo pred restoran, mjesec je još mlad. Na jednom od životnih raskrižja Katja kaže: “I nisam tako gladna, stranče. Ali vidi, prekoputa je hotel. A da se ugrijemo?”

“Naravno, dragana, naravno.”

“A možemo i naručiti hranu u sobu”, prosipa ona mudrosti kao ralica sol dok je vodim preko ceste, hodamo prema svjetlu, sjaje nam se krijeste; tramvaji klopoću, a pliš, perje, mrežaste čarape i ja ulazimo u hotel. Recepcionar sumnjičavo gleda. Vidio je i gore, toliko je sigurno. Pitanje je samo: koliko je stranac spreman potrošiti za egzotičnu ukrajinsku noć.

“Molim te jednokrevetnu sobu, prijatelju”, kažem.

“Vidim vas dvoje”, odreže recepcionar matematičar. “A za ovu ćeš platiti i bonus... Čistačica će nakon vas spremati cijeli dan!”

-8-

“Svi smo mi jednaki”, ubaci se Katja iz pozadine. “Samo se trebaš dovoljno odmaknuti.”

Recepcionar ne kuži filozofiju točaka na horizontu, Katja ne kuži da filozofiju nije dobro objasnila, ja ne kužim kako će ovo završiti.

“Hej, ali krivo si shvatio... gospodična ne ostaje... dugo.”

“Ovo nije jedan od takvih hotela, momak. Plaćaš za noć, ostalo me ne zanima.”

Zaustim se braniti, a zatim pogledam svoju oronulu kurvu, slegnem ramenima i bacim novčanice na pult.

“Tja. Zaboravi.”

“Lijepo se zabavite... golupčići”, dobacio je posprdno dok se kotrljamo niz hodnik.

Mahnemo mu, dvoje nas, a kurva pozove lift.

*** U Francuskoj sam upoznala slijepog slikara. Mislila sam da laže da je slijep, ili da laže da je slikar, jer jedno od toga dvoje moralo je biti laž, zar ne, no nije bilo laž, slikao je slijep kao krtica, i to je bilo ljepše od ičega što sam vidjela, i strašnije, jer što smo onda mi, svi mi drugi, i što činimo sa sobom, i svojim talentima, svojim životima, a što je on, anđeo ili neki od vragova, gleda li mi tako i u dušu, kao što u platno gleda slijepim očima. Pitanja su mamila odgovore, zar nije tako i vama?

Na trgu na kojem je slikao kupila sam srećku. Sigurno ćete dobiti, gospođice, govori brkati prodavač, ma nikada ne dobijem, ali gospođice, inzistira brko, ako igrate – onda i dobivate. Tko ne igra, taj i ne dobiva, zar ne?

Zaigrala sam.

Tu večer, u podrumu koji je zvao ateljeom, ležali smo u krevetu, -9-

otvorio je ladicu i napipao nešto unutra, i to se otvorilo romantično, kao zlatarovo zlato, a ja sam se okrenula na trbuh, zato što srećka jednom mora biti dobitna, i znala sam što slijedi, raširila noge, lagano podigla guzu i zagrizla jastuk, a užareni mjesec sjao je u mraku podruma, to nisam vidjela, ali sam mogla zamisliti, i oštra bol, miris spaljene kože, i njegovo stenjanje kraj uha, meketavo stenjanje u noći.

Ležali smo cijelo ljeto u tom prljavom podrumu. Sanjala sam zibalicu, u kutu sobe, i malo muško odijelo, mornarsko, jer djevojčicu nikada ne bih donijela na ovakav svijet, ne, mora biti sin, sin će se već pobrinuti za sebe, i budila sam se hvatajući zrak i jastuke, jer dječak nije bio kraj mene. Koliko god igrala – njega nisam dobivala. Slikar me tješio svojim kvrgavim rukama, govoreći kako u selu u kojem se rodio legenda kaže da sve loše što se dogodi noću, svaka mora i svako zlo, nestaje iz uma i nikad ih se nećeš sjetiti, ali prva stvar koju trebaš napraviti, prva stvar nakon što otvoriš oči, jest pogledati kroz prozor, jer sve se topi pred jutarnjim suncem. Šutjela sam i jecala, a on me milovao. Podovi i stari krevet škripe. Nisam postavila pitanje očito svakome osim njemu: Gdje naći prozor u podrumu?

Ljeto je bilo dugo i ljepljivo, u podrumu je vlažno, boje su meckave i isparavaju, kao i alkohol iz njegove kože, i moje tijelo prekriveno bojama, a volio je slikati po mom tijelu, i sve se teže krećem, namazi su sve deblji, osjećam se mumificirano, onako gola i nepomična na podu, dok on posrće kroz stan, pipa po podu, njuši boje, zalijeva sve alkoholom i sve tamnijim nijansama...

Pred kraj ljeta našla sam brkinu srećku, zgužvanu u kutu sobe.

Ogulila sam foliju, nije bila dobitna. Vrijeme je da krenem. Zatvorila sam vrata tiho, najtiše moguće. Ipak se trznuo u snu. Penjala sam se uz stepenice, prema svjetlu, a on je, još uvijek pijan, uzvikivao moje ime. Boja se ljuštila s dlanova dok sam otvarala vrata zgrade.

Vani je sunce sjalo bez milosti, tako jako da sam na trenutak prekrila - 10 -

oči, osjetila sam mu se bliže nego ikada. Možda tako slika, možda slika sjene, sjećanje i zvuk, i da sam slijepa, kao u tom trenutku, znam što bih slikala: zibalicu i malo mornarsko odijelo. Hoću li ga ikada primiti u naručje?

Produžila sam dalje. *** Soba je pastelnih boja, s detaljima od inoksa. Svjetluca u polumraku.

Izgleda kao mjesto koje bi se svakome dopalo, nikome doista svidjelo. Sjedam za stol. Tišina je neugodna, ipak ne razgovaramo.

U pozadini svira radio. Katja otvara balkonska vrata. Hladan vjetar razmakne zavjese, mrak šaraju pahulje. Nekoliko trenutaka ostaje na balkonu. Ispred nje, presječeni rijekom, sjaje betonski blokovi.

Ramena je zagrnula bundom, puši.

U daljini se čuje rast japanske ekonomije.

Složim kaput na krevet. Namještam ga pažljivo, kao da bi se mogao slomiti napola. Iz torbe vadim kameru i stalak. Opremu postavljam u kut sobe. Prigušim glavno svjetlo, upalim ono iznad kreveta. Pritisnem gumb za snimanje.

“Dolazim uskoro, dragi”, govori ona, ne okrećući se prema sobi.

Sjedim na rubu kreveta, pažljivo joj pratim pokrete. Katja ugasi čik na ogradu, iskra frcne u noć. Vrati se u sobu polako, kao da lebdi.

“Nismo se dogovorili za... ovo”, pokaže prema kameri. Izgleda kao da joj snimanje i ne predstavlja problem; izglednije je da se cjenovno pozicionira.

“Postoje na internetu određene stranice. I postoje ljudi koji su na te stranice pretplaćeni. Jednostavno je. Vlasnik sam jedne takve.

Kanađani, Ameri... Japanci, o da. Plaćaju dobar novac za sadržaj koji nudim. Kvaka je u tome da... da je stvarno. Nema glume. Nema ponovljenih žena. Uvijek druga snimka. Uvijek drugi doživljaj. Zato putujem sam i čini mi se da je tako dobro.”

- 11 -

Kurva se mršti i otpuhuje. “Nismo se dogovarali oko nikakvog snimanja...”

“Morat ćemo improvizirati... Izgubio sam previše vremena.

U ovom gradu nema ljubavi za mene. Ali ne boj se. Ništa ti se neće dogoditi. Ja sam profesionalac. Dođi tu, tako. Stani na sredinu sobe.

Počni se skidati... Čekaj malo, da pojačam radio. Tako, dobro je.

Odgovara ti muzika? Sada se skidaj. Polako. Kreni od cipela.”

Gledam je kako se svlači, nespretna je i aljkava, krpice su rasute po kremastom tapisonu, a perje leprša.

“Pleši.”

“Ha?” “Pleši. Pleši uz muziku.”

Katja se krene ljuljati s noge na nogu, scena postaje nadrealna.

Pucketa prstima, vrti glavom kao lutka Elvisa na šofer šajbi. Poput stabilne babuške ili upornog klatna, donji dio tijela i dalje se ljulja lijevo, desno, lijevo, desno. Izaziva morsku bolest.

“Zažmiri, Katja. Nema kamere, nema mene. Zažmiri”, povlačim se u mrak. Katja zatvori oči. Čeka da prođe pjesma. Radio na trenutak utihne. Katja spusti glavu, očekuje prve note. Tijelo joj je napeto, ramena dignuta, stoji na prstima, palac joj probija mrežaste čarape. Trenutak tišine traje kao vječnost, a onda nam DJ iz plastične kutije pokloni najbolje od sebe. Pjesma je od prve note bila ona prava, rasna šansona na egzotičnom jeziku. Gusta emocijom, protkana dubokim glasom pjevača za kojeg i u mraku jeftinog hotela možeš tvrditi: daje se cijeli za art. Pjesma je sigurno ukrajinski evergrin.

Katja otvara usta prateći glas šansonjera i sada pleše kao da je sama. Bosa, na vrhovima prstiju, hvata ritam pjesme na radiju. Od­ bacuje grudnjak kao tužne misli. O čemu muškarac pjeva? Hoće li je Japanci s one strane streama čuti? I, ako da, koliko vrijedi taj trenutak samoće? Katja ni sada ne pleše dobro, ali pleše iskreno. To je ono što trebam, to se plaća. Otkopčavam hlače, izlazim iz mraka.

- 12 -

Sjednem na krevet, tiho je zovnem. Ona mi se polako približava, i dalje plešući. Digao mi se. Katja se primi za moja koljena i klekne uz stenjanje. Moram investirati u bolji mikrofon, ovo je neprocjenjivo. Osjetim kako joj ruke klize uz bedra. Otkopčava mi šlic (u jednom pokretu, gotovo nemoguća radnja dok sjediš, hej kurvo, krasna kurvo, snimka će biti vrh, pozlatili ti se zubi). Okrećem se u profil, da kamera uhvati radnju.

Odjednom, netko pokuca na vrata.

Katja skoči i otrči, hodnik cvili pod topotom.

“Hej... zaboga...” viknem za njom. I pjevač u mraku zajeca, sviknut na tugu i jad.

Katja prisloni uho uz vrata, tkooo jeee?

Prije nego što uspijem išta napraviti, Katja, onako gola, otvori vrata. Trenutak ili dva izgubio sam je iz vida. Nagnem se prema hodniku. Tišina, pomalo namještena, kao da netko s druge strane vrata ne želi da se išta čuje. Katja se vrati u sobu, gurajući kolica s dva srebrna poklopca. Izgleda zbunjeno: “Bilo je na hodniku.”

Katja dogura kolica na sredinu sobe. Udalji se par koraka.

U kolica gleda kao u izvanzemaljsku inteligenciju, preklopi ruke i zaključi očito: “Zagonetka.”

Obožavam zagonetke. Zagledam se u kolica: u sredini, između dva poklopca, u led je zabijena boca votke i dvije čaše za pjenušac.

Na salveti na engleskom piše Sretna Malanka! Ludo se zabavite, golupčići “I nitko nije stajao vani?”

“Ne.” “Sigurna si?”

“Da.” Gledali smo u kolica pomalo hipnotizirani, očekujući da će pro­ govoriti, namignuti ili napraviti trik, kad Katja najednom pljesne, - 13 -

kao da je shvatila vic; otvori minibar i izvadi pivo. Dohvati votku s kolica i natoči je u čaše.

“Domaći pjenušac, stranče. Noćas pijemo, slavimo Malanku!”

“Katja, imamo posla...”

“Jedno piće, stranče. Nikoga nije ubilo.”

“Okej. Samo jedno... imamo posla, snimamo...”

Misliti o novcu dok imaš erekciju nemoguće je: krvi u tijelu nema dovoljno za tako oprečne radnje – jebanje i kontemplaciju o zaradi.

Ostaje čudo kako je drugo inspirirano prvim, a prvo svrha drugom.

Katja promućka pivo, namjesti čep na zlatni zub, na tren zgrči lice i zagrize. Čep popusti. Pivo štrcne po stolu, podu, sisama. Katja puhne pjenu po votki u čašama. Piće je spremno – prozirna votka s pivskom pjenom na vrhu. Čak i izgleda kao pjenušac. Izdaleka, ako ništa drugo.

Doda mi čašu: “Pij, stranče. Slavimo, tako se mora.”

Nazdravljamo, eksamo. Stol se zanjiše. Neko vrijeme zalijevamo se votkom, prošli su sati, mogli su i dani, kadli Katja kaže: “Sve smo popili.”

Odmahnuo sam rukom, kao da nije važno ni to niti išta drugo.

Zavaljen sam u fotelju, Katja mi sjedi u krilu i češka me po kosi.

Gledam je u oči, nema razloga da joj to ne kažem. Pa i kažem: “Volio bih kupiti jedrilicu. Malu, s kabinom za dvoje.”

“Jedrilicu?”

“Da. Za dvoje. Taman.”

“Voljela bih ploviti morem.”

“Ma daj?”

“Nekim toplim morem, dosta mi je ovog kurčevog leda.”

Kad sam pijan, odvratno sam romantičan. Znam to, ali ne mogu si pomoći. Neki frajeri nakon boce žeste rigaju. Neki prebiju frenda, pa se ujutro ispričavaju. Ja se, pod uvjetom da je u blizini dovoljno brlje, bez problema zaljubim u najbližu kurvu. Jebiga, takav sam.

- 14 -

Volio bih da sam onaj koji batina, pa se ujutro ispričava. Život bi mi bio znatno jednostavniji, barem dan nakon.

“Heeej... Katja... hej.”

“Reci, ljepotane.”

“A bi li ti... bi li ti možda... plovila svijetom... sa mnom?”

Potrošio bih je kao seljak poticaje, uludo i jednokratno, pa je hvatam za guzove, a Katja se smije, zabacila je glavu i digla noge u zrak, ljulja se kao mali mornar u zibalici, dok fotelja pod nama škripi, i ja stenjem pod erupcijom sreće, a Katja, hej, Katja umjesto da odgovori, zagleda mi se u oči, duboko i značajno. Učini mi se da ću povratiti, no izdržim, i ja gledam nju, zjenice nam titraju u mraku.

Ona se digne, poljubi me u čelo. “Što to imamo ovdje?” Katja otvori srebrni poklopac. Ispod poklopca, na srebrnom pladnju, stoji srećka. Katja se zagleda u srećku, pa u mene, stisnutih očiju, kao da me prvi put vidi.

“Tko ne igra, ne dobiva”, rekla je, više za sebe.

Digne i drugi poklopac. Ispod njega je crna kutijica.

“Da pogodim... Ovo je za mene”, kažem, rastvorim kutijicu i spremim pečat u džep, za kasnije. Učini mi se da tu možda ima nešto... Ugasim kameru, u tom gradu na sjeveru. Teturam do balkona, gledam svjetla pred sobom. Njene me ruke, meke i tople ruke, grle sleđa. Povratim preko ograde i pogledam oko sebe: grad je i dalje generalno usran, siv i leden, no sada mi to ne izgleda tako loše, dok kreće novogodišnji vatromet i rijeka bljeska u bojama neba, eksplozije se redaju kao čirevi na želucu, zaboravljam na posao, na Japance, Amere i Kanađane, i umjesto toga Katji na uho šapućem razliku između racera i škunera, a ona me povlači unutra, jer vani je hladno, i sve smo bliže krevetu, teturam gologuz, a ona se poslušno, na sve četiri, okreće prema hrvatskoj erekciji i boljem sutra, dok u mraku sobe, jedva ćeš opaziti, žari se novi žig.

- 15 -

- 16 -

Ivan Jozić (1981., Zenica) za svoje je pripovijetke nagrađivan na više domaćih i regionalnih natječaja te uvrštavan u više antologija i publikacija (prvonagrađena priča na natječaju Aquarius Recordsa; natječaj MasterCard Broda kulture; zbornici Record Stories, Lijepe priče Ede Budiše, Krom i pakao...). Živi i radi u Zagrebu.

- 155 -

- 156 -

Sadržaj

Samoće u paru

5

Muška svinja

17

Jebi se

19

Telefon 21 Senzacija! 31 Simbol crne mačke u priči

37

Na kraju

51

Raspadanje: odgovor na pitanje gdje?

53

U pustinji

65

Profesor Noskov i duh van Gogha

67

Žarulja 77 Zvjezdana noć nad Rhonom

79

Stari, stari momci

85

Putovanje, mrak

89

Odustajanje 95 Majmun 97 Vrhunac dana

105

- 157 -

Možda zato pišem

123

Angelo na trosjedu

125

Zaboravit ću te

135

Sigurno ljubav, samo na čudan način

137

O autoru

155

- 158 -

- 159 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., ožujak Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-706-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 160 -

- 161 -

- 162 -