Ludwig Bauer Muškarac u žutom kaputu
Muškarac u žutom kaputu -1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Šoferi Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek Karusel Toranj kiselih jabuka Zavičaj, zaborav Patnje Antonije Brabec Kratka kronika porodice Weber Zapisi i vremena Nikice Slavića
-2-
Ludwig Bauer
MuĹĄkarac u Ĺžutom kaputu
Fraktura -3-
© Ludwig Bauer i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-997-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1008335
-4-
Samo u mitovima pojedinac stavlja interese druĹĄtva ispred svojih? ...svako pripovijedanje protuslovi samo sebi.
-5-
-6-
PRVI DIO
-7-
-8-
Budilica pojačava svoj zvuk, u melodiji se sve više ističu visoki, alarmantniji tonovi, oni koji znaju da će me ipak na kraju probuditi, a Bobi koji pak zna da je sve to zbog njega, javlja se kratkim lavežom, ali i on još dovoljno pospan ili lijen da bi se izvukao iz svoje košare u predsoblju, skočio na kvaku i pokušao se uspeti na krevet; i pas iz azila ima svoje godine. Pritisak iz trbuha oslobađa se uz nesputan, zvučan, gromki prasak trube koja slobodno oglašava da je tijelo sasvim budno. Zvuk obznanjuje i da svijest izranja iz magle, drski je zvuk privilegij slobode. Za pedesetogodišnjaka razvod braka može biti drugi najsretniji događaj u životu, uz pretpostavku da je onaj prvi najsretniji trenutak bila zabluda ženidbe. Dok ustajem iz kreveta, iz pidžame se probija neukrotivi simbol spola, čvrst i protegnut, tvrd kao kamen. Evolucija mu je namijenila prvenstveno dvije praktične svrhe, ali u ovom trenutku na kratko ispunjava i još jednu dodatnu, pothranjuje atavističku samosvijest mužjaka, majmunskog pretka valjda u meni koji je ponosan na spremnost za ostvarenje jedne od onih dviju praktičnih svrha, iako takvo nešto uopće nije u izgledu pa će i povod i posljedica jutarnjeg trenutka vitalnosti sasvim omlohaviti čim se ona druga, a zapravo prva svrha ispuni žuboreći nad porculanskom školjkom. Tko zna što mu je u glavi, što je na pameti tom organu kojega, iz neopravdana poštovanja i ponosa, smatram također nekim partnerom, bićem za sebe. Svakako nije pomisao na Vasju koja je godinama, a u rijetkim trenucima intimnosti, glumila promptne orgazme da cirkus što kraće -9-
potraje; nije pomisao na Vasju čija najbolja prijateljica Elvira nije bila smo najbolja prijateljica, što u sljepoći svojoj nisam bio u stanju na vrijeme shvatiti, odnosno – shvatio sam puno, puno kasnije nego ona sama. Ne, ne, taj moj pratilac i drug, da ga tako uvjetno na zovem, bio je motiviran samo fizičkim pritiskom koji će uskoro nestati. Vraćam se do prostirke pokraj kreveta. Prezirem brigu za svoje tijelo. Mi smo svoj mozak – naslov knjige svojevremeno slavnoga neurologa bio bi moje geslo i da knjigu nisam nikada bio pročitao. Ali krvotok koji hrani naš mozak ubrzava se radom mišića. Osim toga... adrenalin u krvi brani čovjeka od depresije. Ne, ne, ne želim se odreći toga da mi je ovo sretan trenutak života, ali racionalno biće koje u ovo naše vrijeme nije sklono depresiji, takvo biće i nije osobito racionalno. Jedan, dva, tri... dvadeset čučnjeva. Čovjek diže, umjesto utega, svoje tijelo. Krv struji kroz najduže žile organizma. Mali predah. Čujem svoje srce. I Bobijev lavež s druge strane vrata, dakako. Sklekovi. Jedan, dva, tri... devetnaest, dvadeset. Ide to meni, ide. Predah treba trajati onoliko koliko je trajao i napor. Koja sekunda više neće škoditi. Sada trbušnjaci... To je malo teže... devetnaest, dvadeset. Gdje su utezi? Aha, pod krevetom! Liježem na prostirku, podižem utege, ritmično, bez opterećivanja kralježnice... devetnaest, dvadeset. Ustajem. Opipavam bicepse. Znam da je glu po, ali majmun u meni ponosan je i na njihov volumen i tvrdoću. Majmun u meni šapće: Baš sam ja dobro očuvan čovjek... za svoje godine. Da sam zatvorio za sobom vrata kupaonice, možda ne bih ni čuo zvuk telefona, ali svakako bih čuo drugi, glasniji i trajniji Bobijev lavež koji i opet zna da se zvonjava telefona tiče prvenstveno njega. Voda mi kaplje po listovima, nikako ne uspijevam naučiti da ne podižem mokre ruke s ručnikom pa uspijevam obrisati samo dlanove, a voda se spušta niz ruke i kaplje s laktova. S ručnikom u ruci podižem slušalicu. - 10 -
“Halo?” “Po glasu ti čujem da si tek ustao. Možda te je telefon i probudio. Kome si ti govorio da si postao sveučilišni profesor samo zato da ujutro ne moraš u kancelariju nego u šetnju, na svjež jutarnji zrak? Misliš na svjež jutarnji zrak u podne? Ako se ne budeš dovoljno kretao, otići ćeš još prije nego tvoj ubogi otac! I zašto sam ti kupila psa nego da ga izvodiš u šetnju, odnosno da te prisili na izlazak?” “Mama, nisi mi kupila psa nego smo ga uzeli iz azila za napušte ne životinje, a profesor sam postao jer me zanima znanost, zanimaju me ljudi.” Zastajem na trenutak, svjestan da je moje zanimanje za konkretne ljude, osobe, iznimno ograničeno. Ali ona bi trebala znati da je moje zanimanje za ljude – zanimanje za vrstu, zanimanje za njena svojstva, zanimanje za njenu glupost. “Hvala ti na ovoj svakako pretjeranoj brizi, ali bilo bi dobro da se podsjetiš da sam samo dvadeset godina mlađi od tebe pa već odavno nisam dijete. Osim ako nisi sasvim podjetinjila, a u tom slučaju sve ti opraštam.” “Rekao si da ćeš ustajati u šest, a sada je već...” Slušalica je zveknula glasnije nego što sam htio, iskliznula mi je iz ručnika. Bobi uslužno, sukladno valjda svome tradicionalnom imenu, sa stolca hvata zubima vodilicu i stavlja je pred mene, točno u cipelu koju sam se spremao obuti. Maše repom, ali bez velikog oduševljenja, to je samo spori ritam kojim pseći rep mete prašinu u hodniku; vjerojatno i pas zna da te jutarnje ili zapravo predjutarnje izlaske ne volim osobito: pomisao na svjež pseći izmet koji ću morati hvatati rukom odjevenom u plastičnu vrećicu koja se onda izvrne kao rukavica, uvijek me je obeshrabrivala. Ali dok mu stavljam ogrlicu, već je veseliji; poskoči na zvuk kopče vodilice i vuče me prema vratima. Puštam vodilicu iz ruke, a Bobi trči do vrata i dodiruje njuškom rub na kojem se vrata sastaju s dovratkom. Stoji tako gotovo ukočen, jedino rep mete pod iza njega, možda kroz pukotinu uz vrata dopire kakav miris iz hodnika. - 11 -
“Čekaj, vuče, ti si dobio svoju ogrlicu, ali ja se moram obući i obuti. Ne izlazim u gaćama!” Tamo pokraj izduženoga zvjezdastog trga na kojem se susretalo čak sedam ulica, a ničega značajnog nije bilo, čak ni spomenika nekog uglednog pokojnika, nalazio se parkić s ogradom, s travom i pijeskom za pse. Pretrčao sam trg vukući vodilicu, pustio Bobija kroz vrata i zatvorio ih za njim. Nikoga nije bilo u blizini, ni ljudi niti drugih pasa, na ovom periferijskom trgu obično je tako u ovo doba jer ni jedna od sedam cestica ne vodi u nekom značajnom pravcu. Vratio sam se na svoju stranu trga i ušao u uličicu koja je vrlo uska, ali dugačka i vodi prema centru pa su u njoj dućani na obje strane, oni starinski dućani u kojima je samo jedan obrtnik ili trgovac, a koji po svemu, mislim na te tijesne radnjice, najviše po miru koji ondje vlada, podsjećaju da se bliži kraj njihova trajanja koje je sasvim usklađeno s trajanjem onih koji ih vode. Svježe je, jesenja su jutra iznenađujuće svježa ovih dana, a jučer sam u izlogu primijetio lagani žuti kaput, neobično žut, boje limuna, a na reveru bio je pribadačom pričvršćen papirić s neshvatljivo niskom cijenom; morao je biti second-hand. Starčić upravo okreće karton na staklenom dijelu vrata i Zatvoreno se pretvara u Otvoreno. Starčić zapravo i nije starčić, možda je samo desetak godina stariji od mene, ali je nekako, kao u stilu svoga demodiranog dućana, usidrenog u vremenu prošlom, adekvatno pogrbljen, odjeven u prastaro tamno odijelo, šivano po mjeri i po nekim zaboravljenim modama. I njegovi maniri, naklon i ne pretjerano familijaran, distanciran, službouljudni osmijeh pripadaju nekom prethodnom vremenu, starijem i od njega samoga. “Odličan izbor! Mogu samo pohvaliti vašu cijenjenu smionost, boja je sasvim, takoreći an pasan, ausgecajhnet, kak se nekad govorilo, ni to za svakog, ali za pravoga gospodina ganc rihtik.” S mukom pridržava kaput, u ogledalu vidim bolnu grimasu,
- 12 -
artritis ili artroza u ramenima; kaput mi gotovo savršeno pristaje, možda je samo za koji centimetar duži nego što bih preferirao. “Per-fek-tno! Vi ste baš dobro građen gospodin, skoro atlet, svaka čast. Kak šivano za vas. A materijal vam je prva klasa. Prvorazredni engleski štof, pipnite samo, kakva mekoća. Engleski štof to vam je... kak bi se reklo... nema mu zamjerke. Mislim, engleski to vam je i škotski i engleski, i irski – sve to računamo pod engleski štof.” “Ugodan je”, kažem i opipavam prstima. “Moher”, dodajem, pravim se važan, a vidio sam na podstavi etiketu na kojoj je pisalo Mohair. “Točno!” uzvikuje trgovac. “Gospodin je koneser! Moher, natirlih. Znate, to vam je iz Irske. Tam su takve stijene, hridi na obali, baš mi je ćerka lani poslala razglednicu, krasna slika, tu mi je negdje još uvijek. Bio sam je zataknuo za rub špigla. Moher Cliffs pisalo je. Danas više niko ne šalje razglednice, a šteta. Ali ona mi je to poslala jer nemam kompjuter i te... internete, doduše, to je likvidirano. Nije mi žao što je likvidirano, ja time nisam ništa izgubio... Moher, u pravu ste. Očito prema tim stijenama. To vam je kao harris tweed prema otoku Harris.” Gotovo sam zaustio da moher nema nikakve veze s Irskom, da je u pitanju jedna od najstarijih vunenih tkanina, da se pravi od runa angorske koze, preferira se dlaka jareta koja je mekša, a naziv moher dolazi od arapske riječi mukhayyar, ali na vrijeme se podsjećam da prodavač nije kolega etnolog koji bi takvo nešto mogao ili morao znati, a nije ni tekstilni tehnolog. “Po cijeni vidim da je kaput second-hand?” “Ni govora, dragi moj gospodine! Sasma je nov, ganc nov!” Gotovo nevidljivi tragovi istrošenosti na rubu rukava pokazuju da trgovac ne govori istinu. Svjesno ili nesvjesno čovjek mi laže, ali cijena je prilagođena stvarnoj vrijednosti i porijeklu, i ostajem
- 13 -
u kaputu, već me grije njegova mekoća kao kada mi se Bobi navečer pridruži na kauču u gledanju televizije koja je u pravilu tako dosadna da obojica uz program zaspemo puno neprimjetnije i lakše nego uz ugašena svjetla i navučene teške baršunaste zastore koji sprečavaju ulaz štropotu ulice. Pružam novčanicu, on je prihvaća, a umjesto računa pruža mi ruku. “Čestitam. Jako dobra kupovina. Ovom bojom unijet ćete sunce u sivilo svakodnevice. A kaput stvarno nije second-hand, dajem vam svoju riječ.” Kimam glavom, izlazim, suzdržavam se reći da je njegova riječ slaba garancija, a i sasvim suvišna, ja više volim upotrijebljene stvari, baš kao što više cijenim pse mješance od onih s pedigreom i medaljama s izložbi koje djeluju podjednako snobovski kao i unikatni kaput iz butika.
- 14 -
Polagano koračam prema klupi skrivenoj iza grmova divljih ruža koji odvajaju ograđeno pseće igralište od ostatka parka. Tamo običavam sjediti dok Bobi optrčava svoj pjeskoviti teren, njuška druge pse, opskakuje oko njih kao i oni oko njega i obavlja sve što obaviti treba. S one klupe promatram kosove koji pretrčavaju između breza, smatram to mentalnim odmorom, ali to je odmor i za oči koje veći dio dana gledaju u blizinu, to napregnuto gledanje u travnjak nije samo predah, traženje kosova pogledom, jer uz to gledam na to i kao na izbjegavanje blesavog stajanja uz ogradu, uz pijesak koji diskretno smrdi po psećoj mokraći, gdje je pak neizbježna kon vencionalna i zapravo besadržajna razmjena riječi s nekim drugim vlasnikom psa, ili pratiocem, od kojih neki u takvu konverzaciju ulaze s puno strasti i uvjerenja u svoje kinološko znanje, a drugi to, kako se čini, osjećaju kao neizbježnu iako ispraznu i neizbježno dosadnu društvenu obavezu. Ali jutros je prostor iza ružičnjaka već zaposjednut. Mlada žena s frizurom kod koje se kosa suprotstavlja sili teže drži u ruci mikrofon, nešto poput ručne bombe iz Prvog svjetskog rata, dugačka ručka s kuglom na kraju, žicom po vezana za glomazni uređaj. Ništa više nije kao u vrijeme bežične elektronike. Kraj nje su i trojica muškaraca s cigaretama i mnoštvom opreme od kamere sa stalkom na jednoj nozi do tronošca, akumulatora i smotaka žice, kao i srebrna kišobrana kojim se usmjerava svjetlost na lice žrtve televizijskog intervjua. Očaj nestaje s našminkanog lica, i eto konačno je netko sretan što me vidi. - 15 -
“Bojala sam se da vas je nešto spriječilo”, veli entuzijastično biće s mikrofonom, prebacuje ga u lijevu ruku i pruža desnu. “Dijana. Zapravo sam pomislila čak i da ste zaboravili na dogovor. Znate sve one viceve o rastresenim profesorima.” Listam po pamćenju. Čini se da sam zaista profesor iz vica. “Kako bih mogao zaboraviti dogovor s tako lijepom mladom damom?” Smije se. Vidljivo je sigurnija u sebe. “Nalik je na konvencionalni ulet. Lijepu mladu damu niste nikada ni vidjeli! Razgovor je dogovoren telefonom.” “Lijep glas sugerira i lijep stas!” Dijana odrečno vrti glavom. “Ništa od ljepote glasa. Ni ta vam dosjetka ne pali.” “Sigurno sam rekao da imate fonogeničan glas. Da dobro zvuči preko telefona.” Smije se još sretnije. “Sigurno biste vi to rekli, ali razgovor s vama telefonom dogovarala je urednica.” “Nadam se da nije neka rospija.” “Ma kakvi! Svi smo u našoj redakciji kao sljezovi kolačići. Ali čini se da smo već načeli temu.” “Temu?” “Pa o laganju. Laganje u svakodnevnom životu. Hajd’mo odmah na posao, sasvim spontano i neposredno. Kako da vas predstavim?” “Pa Robert Treiber. Prezime je njemačko. To vam znači hajkač. Netko je od mojih predaka u lovu natjeravao divljač pred gospodu.” “Profesor Robert Treiber?” “Može i tako.” “Akademik profesor doktor Robert...” “Akademik nikako. Već je i profesor uvrh glave. Jedva sam i to postao.” “Dobro, namontirat ću predstavljanje u uvodu. OK, krećemo.
- 16 -
Profesore Treiber, što vi kao enolog mislite o laganju? Koliko često lažemo? Je li laganje svojstveno svakom čovjeku?” “Etnolog. Enolog je vinski stručnjak”, kaže potiho jedan od trojice. On je vjerojatno redatelj. Diana bi to ipak morala znati. Vjerojatno je barem maturirala. Ili je prilikom zapošljavanja nekoga naprosto uspjela šarmirati svojim trendi izgledom? U kutu oka vidim nekog čovjeka u sivom odijelu, šetača, valjda, zaustavio se podalje, glumi da gleda jesensko cvijeće posađeno u gredicama uz rub parka, ali vjerojatno odmjerava novinarku, prikriveno, a opet vrlo zainteresirano, vjerojatno bi joj se i obratio da je ovdje sama. “Dobro, pardon”, kaže Dijana. “Moja se pitanja ionako brišu? Da ponovim? Ne treba? OK! Dakle, sažeto izlaganje, nekoliko rečenica, ali kompetentno, na nivou sveučilišnog profesora. Onako... šarmantno... Znači, ne ponavljam pitanja?” “Ne trebate ponavljati... Samo...” U posljednjem trenutku shvaćam da joj ne treba govoriti kako novinar nikada ne smije postaviti tri pitanja odjednom. Uvijek samo jedno pitanje, draga gospođice s vertikalnom frizurom! Inače će vam upitani odgovoriti samo na prvo ili na zadnje pitanje. “Ako laganjem smatramo verbalni iskaz koji ne odgovara stvarnosti, odnosno onome što smatramo istinom, onda je laganje zaista svojstveno čovjeku, ljudskoj vrsti. Ali ako laganjem smatramo svako ponašanje usmjereno na prevaru, svako ponašanje koje kao istinu pokušava prikazati nešto što ona nije, tada možemo s lakoćom utvrditi da je laganje ne samo svojstveno nego i vrlo rašireno među svim primatima. A kao antropolog gledam na pripadnike naše vrste prvenstveno kao na primate. Dakle, odmah uočavamo da laganje nije privilegij samo ljudi. Laganjem možemo, slijedeći takvu logiku, nazvati i neke aktivnosti koje ćemo susresti i kod životinjskih vrsta koje su genetski možda bliže dinosaurima nego čovjeku. Laganjem tada možemo označiti i papigino
- 17 -
glasanje koje oponaša glasanje pripadnika bilo koje druge vrste, od čovjeka i mačke pa sve do, recimo, vrapca. Laganjem možemo označiti primjerice i to što kukavica u tuđe gnijezdo izleže jaje koje nalikuje jajetu ptice vlasnice gnijezda. Laganje je dakle neizbježan dio odnosa, neizbježan dio komunikacije među pripadnicima različitih vrsta, štoviše među različitim oblicima života.” Dijana se premješta s noge na nogu, čeka trenutak kada budem uzimao dah. “Svjesna sam da biste nam mogli na tu temu održati i poduže predavanje. Nažalost, nije takvo što u prirodi našeg medija... Vratimo se dakle laganju kod čovjeka. Kako, kada, koliko i zašto lažemo?” “Da, to je cijeli set pitanja, a nije u prirodi medija, kao što kažete, da bih mogao na sva pitanja koja se tu podrazumijevaju, podrobno odgovoriti. Prvo treba dakle konstatirati da je laganje itekako svojstveno i našoj vrsti. Drugo, lažemo svakodnevno, i bez laganja gotovo da ne možemo komunicirati. Ne postoji osoba koja ne laže...” Osjećam da se prepuštam temi, ali primjećujem i kako Dijana vrti dlanom desne ruke prema redatelju, signalizirajući valjda: Pusti ga neka priča, poslije ćemo to izrezati i sklopiti neku cjelinu. Ima na umu vjerojatno tridesetak sekundi efektne priče, u smislu: Budite kritični prema svemu što čujete, vjerojatno je većina toga laž. Tako se vjerojatno treba zvati njezina reportaža ili prilog u reportaži. Trideset sekundi! Što ja mogu objasniti za trideset sekundi. Mogao bih lagati da imam neki važan susret, nešto što nisam uspio na vrijeme organizirati i promijeniti termin, mogao bih dakle odmah prekinuti ovu travestiju. Ozbiljno izlaganje sveučilišnog profesora u trajanju od trideset sekundi! Svijet je doista poludio. “Kažete da ne postoji osoba koja ne laže. Zar smo stvarno tako nepošteni?” “Nije to uopće stvar poštenja. Laganje je u biti društvene interakcije. Laganje je u biti komunikacije. A što se poštenja tiče, ne rijetko je laž poštenija, uvjetno rečeno poštenija od istine. Bolesnom - 18 -
prijatelju reći ćemo da će već sutra ozdraviti, iako smo svjesni da je to laž, ili možda laž. Ali ta laž može mu dati zrnce ohrabrenja i tako pridonijeti mogućnosti da zaista brže ozdravi. Uzmite one nekadašnje mobitele koje su i u javnom prostoru i u privatnom prostoru svi držali u ruci. Pamtite još to? Ne možete ne čuti dijelove razgovora, a ako pažljivije poslušate, možete se suočiti s time da ljudi uglavnom u taj telefončić lažu. U tramvaju koji upravo polazi s periferije netko javlja nekome da će začas stići jer je evo već u centru. Nepošteno? Štetno? Zamislimo se nad tim. Taj iskaz ne odgovara istini, ali je zapravo koristan. On smanjuje stres onoga tko čeka pošiljatelja poruke, ali smanjuje i stres pošiljatelju poruke. Zbog svoje laži osjeća se manje kriv. Dakle, i takva se beznačajna laž može smatrati funkcionalnom.” “Danas tu mogućnost više nemamo. Profesore, izražavate li vi time razočaranje što smo se odrekli mobitela i drugih oblika bežične komunikacije? Izražavate li vi time sumnju u opravdanost antielektroničke Revolucije?” “Ako biste ozbiljnije analizirali ono što sam rekao, vjerojatno biste zaključili da sam indirektno govorio u prilog Revolucije. Iako mi to u ovoj prilici nije glavni cilj... Jer kada bi to bio cilj, onda bi vjerojatno donedavna sveopća pretrpanost blatom laži bila sasvim dovoljan razlog za Revoluciju, blatom sasvim namjernih laži sa svrhom da nekoga prevare u svoju korist, ali i blatom laži koja buja iz prljavštine neznanja... Ali spomenuli ste, kao pojedinost, detalj usputne ali simbolične valjanosti, te gotovo zaboravljene mobitele... Kada smo već došli do toga, onda možemo konstatirati da su i ti mobiteli bili prvenstveno u funkciji laži, dakle i one relativno funkcionalne laži i one sasvim besmislene koja je okupirala a čak i pod jarmila svijest milijuna, postala naprosto opijum koji je ljudske mozgove pretvarao u majmunske. A Revolucija je povezana s nečim puno značajnijim, s puno značajnijim okolnostima i dimenzijama laganja. Upravo sam bio istaknuo, da tako kažem, određenu - 19 -
pozitivnu, potrebnu, dijelom korisnu svrhu laganja. To je prividno u suprotnosti s tradicionalnim anatemiziranjem laži. Kroz cijelu povijest civilizacije laž je suprotnost Istine, Istine s velikim početnim slovom. U praksi je laž svakodnevna, ali je u mitologiji sva kodnevice nešto poput zla paklenoga. Na ovaj ili onaj način laž se praktički ograničavala. Svako je vrijeme imalo svoje etičke norme koje su sprečavale nekontrolirano širenje laži. Religije, koje same po sebi možete smatrati također velikim lažima, predstavljale su branu tome da laž postane do te mjere dominantna da sasvim onemogući društvenu komunikaciju. Ali u vremenu koje je dovelo do Revolucije laž koja se širila virtualnim, elektroničkim svijetom konačno jest postala dominantnom. Sve su informacije postale tobožnje, sve je bila laž u funkciji predstavljanja politike, u funkciji nekih partikularnih interesa jednih ljudi na direktnu štetu drugih, u funkciji sasvim nepoštene trgovine. Na ekranu svoga kompjutera mogli ste pročitati da je Američki središnji zavod za utvrđivanje vrhunske kvalitete nakon mnogobrojnih stručnih analiza utvrdio da je taj i taj automobil najbolji na svijetu. Nigdje, ili gotovo nigdje, niste imali prilike ili mogućnosti pouzdano utvrditi da takav zavod uopće ne postoji... Dakle, ako ja govorim o koristi laganja i čak potrebi laganja, onda ne pokušavam osporiti istinu da je sveopće društveno laganje sasvim opravdano dovelo do Revolucije. Kao što je u devetnaestom stoljeću materijalistička filozofija i tehnološka revolucija dovela do znamenite krilatice Bog je mrtav, tako je u našem stoljeću razvoj elektroničke komunikacije doveo do konstatacije Istina je mrtva...” Čovjek sa smotkom kabela preko ramena glasno je zijevnuo. Brzo pokriva usta dlanom, sliježe ramenima, osmjehuje se kao kri vac i potiho izgovara: “Pardon!” Svjestan je da se sve snima, da je snimljeno i njegovo zijevanje i isprika. Reporterka mršti nos, trlja ga kažiprstom, čini mi se da je tako
- 20 -
nezadovoljna mojim riječima da bi najradije uzviknula: “Cut! Cut! Idemo ispočetka.” Zaključujem i da bi mi najradije postavila pet novih pitanja. Sada shvaćam da joj manje smeta ono glasno zijevanje i nespretna isprika nego što joj smeta moje predavanje. Nije to ono što bi ona htjela dobiti, nije to ono što po njezinom mišljenju publika treba čuti. U kutu oka, na rubu vidnog polja primjećujem kako se redatelj služi dlanom kao propelerom; dešifriram: “Ma, pusti ga, neka samo priča, izrezat ćemo šta nam treba, a nešto od materijala možemo prepustiti i Obrazovnom ili već nekome...” Bilo bi mi najpametnije prestati govoriti, zahvaliti, kratko pozdraviti i otići pogledati što je sa psom. Ali navika je druga priroda – ili je to onaj neodoljivi zov, grabež za svojih pet minuta slave, ma koliko čovjek tu vrstu estradne slave prezirao – i nastavljam dalje, baš kao i onda kada ustanovim da u posljednjem redu predavaonice dokoni momci, koji su došli po potpis u indeksu, kartaju da im brže prođe vrijeme. Ne uživam u tome da čujem svoj glas, što jest ponekad profesionalna deformacija ljudi moje struke, ne, nisam presretan čuti svoj glas, već je pomalo potrošen i hrapav. Ali veseli me točno artikulirati rečenicu, zatim slagati rečenice u glatko, povezano tkivo, po mogućnosti efektno završiti odlomak prije prelaska na sljedeći. “Nije se takva katastrofalna situacija stvorila odjednom. Put prema takvoj situaciji bio je ipak ubrzani proces. Već prije na društvenom planu laganje dovodi do drastičnih zaokreta u politici i toku povijesti. U novije vrijeme stvoren je termin post-truth politics, ili post-činjenična politika. Javnosti se, ili relevantnim političkim i administrativnim strukturama, serviraju izmišljeni podaci pa se na temelju njih donose odluke koje pak imaju globalne posljedice. Rat u Iraku, ili zauzimanje Iraka, temeljilo se na lažnoj tvrdnji o oružju za masovno uništenje. Izlazak Velike Britanije iz Europske Unije temeljio se na falsificiranoj statistici o doprinosu i troškovima
- 21 -
Velike Britanije. Vrlo brzo spoznaje se da je u pitanju laž, ali to više uopće nije važno: laž je odigrala željenu ulogu i stvar je time accomplished. Na američkim izborima...” “Bez politike, molim vas”, ubacuje reporterka Dijana. Naravno. Mogu i bez politike. Ionako sam već previše toga izgovorio. “Laganje je svojstveno jeziku iako se lagati može i drugačije. Ali veza jezika i laganja puno je dublja. Cijela naša civilizacija počiva na jeziku, a time i na laganju.” Svjestan sam da kamera nije nešto čemu je smisleno izgovoriti retoričko pitanje u objektiv i mikrofon, ali teško je izbjeći uvježbane obrasce. “Pitat ćete se: Kako to? Odgovor je jednostavan. Prije sedamdesetak tisuća godina homo sapiens evoluirao je do sposobnosti govora. Sporazumijevanje jezikom donijelo je našim dalekim precima sposobnost boljeg organiziranja u lovu i svakom kolektivnom radu. Odjednom se promijenila i sposobnost stvaranja skupina. Dok je prethodno veličina funkcionalne skupine sapiensa mogla biti stotinjak članova jer je tu veličinu određivala sposobnost prepoznavanja članova vlastite grupe, sada se veličina moguće grupe povećava u nedogled. Zašto? Stvaranjem verbalnog jezika sapiens je dobio sposobnost stvaranja i širenja fik tivnih pojmova, a time i mitova. Mit je upravo stvaranje svijesti o širokoj zajedničkoj pripadnosti skupine, o zajedničkom simbolu zaštitniku i pokrovitelju, što se može potkrijepiti i kakvim totemom. Mitu dakle pripada stvaranje svijesti o plemenu iz čega će se stvoriti fikcija nacije i pripadanja naciji pa i odabranom narodu. Fiktivni pokrovitelji i zaštitnici evoluiraju u fiktivna božanstva sistematizirana u cjeline fikcija iz kojih se razvijaju složenija vjerovanja i vjere. Sposobnost govora dala je sapiensu i mogućnost da nekim školjkicama pridaje vrijednost u razmjeni, odnosno trgovini; stvorena je fikcija novca koja kao i sve ostalo dominira suvremenom civilizacijom. Zbog takva razvoja i danas živimo u svijetu fiktivnih vrijednosti, ispraznih kvaliteta u koje smo spremni vjerovati. Ako fiktivna, dogovorena vrijednost novca prestaje ondje gdje joj - 22 -
prestanemo vjerovati, onda s pravom smijemo zaključiti da je i ta vrijednost zapravo laž. Laž su onda i banke, i državni sustavi, i sve je oko nas fiktivna kvaliteta koja je sapiensu omogućila da s pret povijesne scene ukloni konkurenciju, svoje rođake poput nean dertalaca i drugih homoida, od kojih su neki bili dovoljno srodni suvremenom čovjeku da ostave neke minimalne svoje tragove u našem genomu. Puno smo na suzbijanju laži učinili relativno nedavno radikalnim ukidanjem bežičnih elektroničkih medija, ali nismo time uklonili sve laži iz svoje stvarnosti. Fiktivne vrijednosti i laž neizbježna su čovjekova sudbina!” Svjestan sam patetičnosti svoje intonacije, ali predavač je neizbježno glumac, čovjek na sceni. “Ponavljam, Revolucijom nismo automatski uklonili sve laži. Dakle, i žičana ili kabelska današnja televizija i radio imaju svoj dio odgovornosti prema istini! I dalje u kontroliranju laži kao društvene dimenzije naglasak mora biti na etici.” “Kažite nam, profesore, ali sasvim iskreno: Vjerujete li vi u Karpatiju?” Čini se da joj je ovo pitanje izletjelo izvan svakog plana. Nisam odmah odgovorio i uviđam da je to pogreška. “Neobično pitanje”, brzam sada pokušavajući nadoknaditi propušteno vrijeme, “o toj vjeri ovisi naša budućnost!” Odmah shvaćam da sam uzalud pribjegavao demagoškom odgovoru. Svjetlo koje pokazuje da kamera snima ugasilo se već poslije moga prethodnog odgovora. Vje rojatno je redatelj dao znak i kamerman je prekinuo snimanje. Ostao je dakle samo zvuk, ali to vjerojatno uopće neće emitirati. Reporterka za koju tek sada shvaćam da je sasvim mlada djevojka koja zapravo glumi pravu reporterku, uživa u toj glumi, i šansi da se predstavi na televiziji, plješće, možda poluironično, možda sasvim ironično i kaže: “Profesore, bili ste sjajni, ali vi ste veliki nihilist!” Ja – nihilist? Zaboga, pa ne misli ona valjda da sam tu cijelu teoriju o laži i laganju ja smislio. Kimam glavom i čini mi se da bih u istom poluironičnom ili - 23 -
sasvim ironičnom tonu mogao samokritično uskliknuti, poput Leoncavallova klauna: La commedia è finita! “Profesore, bili ste sjajni”, ponavlja redatelj, pruža ruku, klanja se. “Hvala lijepa! Jeste se spakirali, dečki? Idemo!” Gospođa sa svijetložutom frizurom koja ukazuje na noćno korištenje viklera nesigurno mi se smješka uz ogradu parkirališta za pse. Ne prepoznajem ju i u sebi prekoravam sebe majmuna jer bih je sasvim sigurno bio zapamtio da joj dojke nisu tako obješene ispod narančasta džempera. Ipak uzvraćam osmijeh-pozdrav kimanjem glave, a pogledom uzalud tražim Bobija unutar ograde od pletene žice na okvirima čeličnih cijevi. “Nisam ništ mogla, gospon profesor”, kaže gospođa sa žutim valovima na glavi. “Bobi je uvijek tako zaigran kad vidi moje pudlice, jedva čeka da uđu u ogradu, a onda skaču kak bedasti. I Melinda i Belinda jednostavno ga obožavaju. A mislim i Bobi njih. I tak, sam sam otvorila vrata da moje curke uđu, a on fijuuu, zbrisal je iz parka kak strela. Iskreni pardonček, gospon profesor, al stvarno nisam kriva.” “Ne pada mi ni na pamet da bih vas krivio, ali kamo je to zbrisal?” “Iskreno da vam velim, nis dobro ni videla. Znate, bedasto je davati ovak slična imena pudlicama, one opće ne znaju koju zovem, je l’ to ‘Belinda, sim’ ili ‘Melinda, sim’, ili ak viknem ‘Lezi’ i takve stvari... Držala sam vrata na moment da se može vratit, a pazila da one ne bi za njim. Znate kak je.” Krmačo, zadavit ću vas ako je završio pod nekim automobilom! – osjećam da bi to bila izjava koja se rađa na nekoj skrivenoj razini moje svijesti, ali i dalje ljubazno kimam glavom i smješkam se. “Ipak ste morali primijetiti kamo je otišao?” “Mislim... prema gore, a onda u onu ulicu desno, tam pod grobljem.” “Vaš sam dužnik, milostiva. Klanjam se!”
- 24 -
Vidim da se ona koleba bi li mi poslala poljubac, već je podigla svoju trapavu ručicu, ali onda je zavrtjela dlanom u zraku poput nekog ceremonijalnog pozdrava iz povijesnog filma. Mislim da bih je najradije opalio nogom u mlohavu stražnjicu i zaprepašten sam: koji sam ja to divljak i barbarin! Prikrivam svoju životinjsku prirodu mahanjem dlana. I to je valjda iz nekog filma: Ciao, bella!
- 25 -
- 26 -
Zahvala
Zahvaljujem Društvu slovenskih pisaca – Društvo slovenskih spisateljev – na dodjeli stipendije Artist in Residence u Ljubljani. U ateljeu Daneta Zajca u prosincu 2016. napisao sam dio ovoga romana.
- 305 -
- 306 -
Ludwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, društvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist; na engleskom je napisao Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igrokazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005., i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006. Do sada je objavio romane: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je Zemlja okrugla, 1987., Kratka kronika porodice Weber, 1990., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Prevođenje - 307 -
lirske poezije – Romanetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013., Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015., i Šoferi, 2017. Za roman Zavičaj, zaborav nagrađen je nagradama Meša Seli mović, Fran Galović i Kiklop za 2011. godinu.
- 308 -
SadrĹžaj
Prvi dio
7
Drugi dio
153
Zahvala 305 O autoru
307
- 309 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2018., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-997-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 310 -
- 311 -
U međuprostoru između istoka i zapada, u Karpatiji Liberi, državi koja nastaje, jedan čovjek, iako to ne bi želio, igra po sebnu ulogu. Nakon revolucije čiji je on bio jedan od začetnika nastupio je kraj ere bežične elektroničke komunikacije i usli jedila neizvjesnost. Premda je on intelektualac kojemu svi vjeruju, rijetko tko ga istinski sluša. No svi ga prepoznaju po upečatljivom, jedinstvenom žutom kaputu. Kada jednom zađe, a kako drukčije nego slučajno, u Ulicu kojoj se ne nazire kraj, započet će njegova nevjerojatno istinita, čudesna avantura. Muškarac u žutom kaputu roman je stvarnostan i futuristički istovremeno. Poput Gullivera, glavni junak hrabro kroči u nepoznat svijet, koji se međutim pokazuje potpuno jednak njegovu. U dva dana doživljava ljubav i prevaru, prijateljstva i izdaju, neočekivane obrate. Dok mnoštvo likova u potrazi za svojim identitetom u njemu vidi spas, on raspoznaje tek nji hove bolesne ambicije i naznake skore propasti. Ludwig Bauer propituje prirodu čovjeka, njegove ovisnosti, mane i strahove. U ovoj alegoriji, kao rijetko kad dosad, razotkriva se današnji svijet prepun lažnih proroka i želje za brzim uspjehom. Muškarac u žutom kaputu, prepun humora i strasti, ljubavnih za pleta i političkih podvala, filozofskih razmatranja i heretičnih misli, istinski je roman dvadeset i prvoga stoljeća.
149,00 kn ISBN 978-953266997-8
9 789532 669978
- 312 www.fraktura.hr