Muzej izgubljenih ljubavi

Gary Barker Muzej izgubljenih ljubavi

M

uzej izgubljenih ljubav -1-

I

-2-

Gary Barker

Muzej izgubljenih ljubavi preveo s engleskog Tomislav Kuzmanović

Fraktura -3-

Naslov izvornika The Museum of Lost Love © 2016, Gary Barker Objavljeno prema sporazumu s Publishing House World Editions, The Netherlands © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Tomislav Kuzmanović i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-174-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1043541

-4-

And love is not a victory march.

Leonard Cohen

-5-

-6-

Katia

Katia je i predobro znala taj pogled u očima pacijenta. Nekoć je i sama sumnjala u stručnost svoje psihoterapeutkinje. Tada joj je bilo petnaest, a njezina je liječnica bila crnkinja, baš kao i ona.

Sad je otvorila svoju ordinaciju i imala vlastite pacijente. I bila je uvjerena da su njihovi životi važniji od njezina i da imaju više problema nego ona.

U tišini je sjedila nasuprot prvom današnjem pacijentu, muškarcu otprilike njezinih godina. Imao je kratku, razbarušenu plavu kosu, a njegova joj je tamna koža govorila da mnogo vremena provodi na otvorenom.

Htjela ga je gađati blokom s bilješkama: Reci nešto, hajde! Ovo neće ići ako mi ne pomogneš. Bio im je to drugi susret i oboje su se meškoljili kao da su na sudaru dogovorenom preko interneta.

“Gospodine Nielsen, kako vam je sin? Je li se prilagodio?”

“Zovite me Tyler. Gospodin Nielsen zvuči kao moj otac.”

“Kako to mislite?”

“Obično me zovu samo Nielsen. Tako je to u policiji. Zvali su me i narednik Nielsen, kad sam bio u vojsci. Ali nikad gospodin Nielsen. Samo Tyler.”

“A sad ste i vi otac.”

“Sammy me ne zove tako.”

“Ne, još ne. Ali hoće.”

Tyler je utihnuo. Spustio je ramena i pogurio se kao da je na ispovijedi. To se uvijek događalo. Na trenutak bi se otvorio, -7-

ponudio nekoliko škrtih detalja, pa ušutio i samo zurio u pod ili u isprepletene prste. Kad bi ušao u takvo stanje, bilo joj ga je teško zamisliti u patroli, u uniformi, naoružanog pištoljem, dok mu široka ramena i mišićave ruke izazivaju poštovanje.

Katia je svog supervizora pitala što da radi s Tylerovim dugačkim šutnjama. Samo ga pusti. Ako traje predugo, ponovno ga upitaj želi li nastaviti dolaziti k tebi. I ako kaže da želi, pusti vrijeme neka teče. Postavi mu koje pitanje, ali ne previše. Ako se nastavi, mislim da nakon petnaest-dvadeset minuta trebaš prekinuti i predložiti mu da sljedećeg tjedna krenete ispočetka.

Kad bi tako utihnuo, Katia bi izgubila koncentraciju. Sada je razmišljala o nedavnom preseljenju u Austin, o drugim klijentima i hoće li je Goran nazvati. Želi li ona nazvati njega? Nedostaje li joj? Ili joj je drago što se sada nalaze u ovom produženom razdoblju nedefinirane veze, ili što god to bilo, na daljinu i što se on nalazi na sigurnoj udaljenosti, u Chicagu, u stanu koji su nekoć dijelili.

“Brinem se zbog onoga što sam počeo osjećati i bojim se da će ga to zbuniti.” Činilo se kao da Tylerov glas dolazi iz susjedne prostorije ili zgrade, odnekud s ulice. Riječi su se krišom uvukle u tišinu ordinacije. Katiji je trebao trenutak da se ponovno uključi. “Što ste počeli osjećati?”

“Upoznao sam nekoga. Jednu ženu. I sviđa mi se. Ali mi je sin, za kojeg nisam ni znao da postoji, upravo ušao u život. I baš sad kad polako učim kako se s njim nositi, upoznao sam nju.” “Želite li razgovarati o njoj?”

“Ne radi se o njoj, ili o tome tko je zapravo ona. Radi se o osjećaju, znate na što mislim.”

Znala je da treba pričekati da joj kaže više, ali taj isprekidani tijek Tylerovih riječi bio joj je nepodnošljiv.

“Pričajte mi o tom osjećaju.”

-8-

Tyler je duboko udahnuo i frustrirano zurio u nju.

“To je kao Afganistan. Kao kad si u ophodnji. Noću. Čak i s noćnom optikom i svom opremom. Mislim, u Afganistanu čak i danju imaš osjećaj da si slijep. Nemaš pojma kad će te napasti, ni čime, ni tko. Jesu li to talibani ili tek neki pastir i njegova obitelj koji idu za svojim poslom? Svaki put kad izađeš iz mrtvog kuta ili skreneš iza ugla, svakim korakom, spreman si za tu eksploziju. Izravnu ili neizravnu. Potpuno je isto. Tako se osjećam sa ženama, znate, kad mi se netko počne sviđati. Kao da je ljubav... kao da sam potpuno slijep.”

Potisnula je smiješak. Tyler je rijetko ovoliko govorio. Borila se da ne otpjevuši ostatak pjesme koja joj je prošla glavom i da Tyleru ne ispriča svoju priču. Znala je da to ne smije i znala je da se ne radi o njoj.

“Sammy noću plače. Znate, zove je, zove mamu.”

“Priča li kad o njoj?”

“Zapravo ne. Samo kad ga pitam.”

“A što vi osjećate prema tome što je Sammyjeva mama učinila?”

“Ne znam što da mislim.” Čekala je da kaže još nešto, ali nije ga silila. Nije više ništa rekao ni o ženi koju je upoznao. I to je pustila. Bilo je dovoljno da se otvorio. Na kraju krajeva, osjećala je olakšanje što su prebrodili drugi susret.

Dok je Tyler zatvarao vrata ordinacije, Katia se preselila za radni stol i otvorila laptop. Misli su joj zaokupile bilješke s terapije koje je upravo krenula zapisati i tada se još jedanput sjetila one pjesme. A to ju je podsjetilo na Gorana.

Love is blindness. I don’t want to see.

Won’t you wrap the night around me...

Oh, my heart. Love is blindness.

-9-

*** “Ovo moramo vidjeti”, rekao je Goran tog jutra, više od godinu dana prije nego što će se Katia odseliti u Austin. “Jedan smo dan u Zagrebu i onda idemo na more.”

Sjedili su za kuhinjskim stolom malenoga stana u blizini sve­ učilišta na kojem je Goran radio. I dalje je imala osjećaj da stan pripada samo njemu, premda su još prije nekoliko tjedana počeli živjeti zajedno. Dodao joj je nedjeljno izdanje New York Timesa.

Trebalo joj je nekoliko minuta da pročita kratak članak s opisom muzeja u koji ljudi šalju pisma o nesretnim i propalim ljubavnim vezama.

“Može, valjda. Makar zvuči malo melankolično.”

“Mi smo melankoličari”, odgovorio joj je Goran, veselo se osmjehnuvši. Desnu je podlakticu pustio da klizne preko malenoga stola do njezine i nježno je stisnuo. Dok su joj se ruke tako preplitale s njegovima, osjećala se sigurnom, baš kao i u vezi svake odluke koja ju je dovela ovamo, do zajedničkog života u njegovu stanu.

Vratili su se New York Timesu, svatko je čitao svoj dio. Upitao ju je želi li još kave i ustao da je skuha. Dok je stavljao šalicu pred nju, prstima joj je prešao preko vrata. Bila je to jedna od stvari koje je prvo primijetila na njemu i koje su je odmah privukle, njegovi dugački, elegantni prsti. Okrenula je dlan njegove desne ruke, poljubila ga i zavukla pod svoj ogrtač.

To je ono što bi mogli biti. Ono što jesu. Ono što je zamišljala da će zauvijek biti. Vjerovala je da koračaju stazom koja će ih odvesti od onoga “Jedva te poznajem” do “Osjećam kao da te oduvijek poznajem.” Katijina je nepovjerljivost popustila taman toliko koliko joj je trebalo da povjeruje da je ono što su njih dvoje imali otvorena zagrada koja se neće tako skoro zatvoriti.

- 10 -

Kasno navečer dva tjedna poslije stigli su u Zagreb i prijavili se u hotel, iscrpljeni od putovanja. Tonući u san, otkotrljali su se jedno u drugo na sredini utonula kreveta. Bilo je već kasno jutro kad ga je probudila prešavši mu dlanom preko ruke. Njezine su mu usnice nježno dodirnule rame.

Dok su se polako budili iz sna, jedino svjetlo u sobi bila je tanka bijela linija koja se nazirala pod vratima sobe. Njezine nosnice, kad ih je pritisnula o Goranovo tjeme, ispunile su se poznatim mirisom. Netom posječeno stablo i blagi miris znoja.

Tu se osjećala sigurnom. Bilo joj je drago da soba nema svoj upečatljiv miris koji bi se miješao s njegovim.

Dok su jeli ono što je ostalo od doručka u hotelskom restoranu u prizemlju, uglavnom su šutjeli. Sve je bilo na tako ugodnoj udaljenosti od Chicaga i nastave i seminarskih radova. I ona i on vidjeli su da im odmak od svakodnevne rutine godi. Šutnja se nastavila i dok su kamenom popločanim ulicama Gornjega grada šetali do muzeja. Oslobođeni teških, zimskih kaputa, držali su se za ruke i puštali im da se klate kao da su tek labavo povezane s njihovim tijelima. Prijepodnevni zrak bio je ugodno svjež, a blistavo sunce obećavalo vrelinu.

Svijetle kože i ravne, tamne kose, s ozbiljnošću koja je u trenutku mogla ustuknuti pred njegovom balkanskom razigranošću, Goran je izgledao kao da je ovdje kod kuće. Svojom tamnom puti boje kave s mlijekom i dugačkom kovrčavom kosom Katia je pak stršala. Stisnuli su se jedno uz drugo našavši ulicu u kojoj se, kako ih je recepcionar uputio, nalazio muzej, stisnut između barokne crkve i grkokatoličkog sjemeništa. I dalje je držeći za ruku, Goran joj je otvorio vrata. Nije voljela ovakve napadne izraze nježnosti, ali u ovom slučaju pristala je na njegovu igru.

Mladoj ženi na ulazu obratio se na hrvatskom i platio karte.

Potom su zakoračili u svijet strasti, ljubavi i seksa u kojem je nešto pošlo po zlu.

- 11 -

Kustosi muzeja ovdje su izlagali otpad ljubavi. Tu su se nalazile vjenčanice i ključevi i lutke i plišane životinje i vibratori; predmeti koji označavaju prošlu ljubav koja je došla svome kraju zbog prijevare ili zbunjenosti ili smrti ili odlaska ili desetaka drugih poznatih, nepoznatih ili nejasnih razloga.

Prvo su zajedno pročitali nekoliko pisama, a potom se razišli.

Gorana su privukli kovčeg i razbijena statua u staklenoj vitrini: Poslije potresa više nije bio isti. Kao da bi sve moglo biti uništeno, sve ono što je mislio da može izgraditi za mene i za nas, da budemo na sigurnom. Udaljio se od mene. Razgovor nam se svodio na ono najosnovnije, komunicirao je tek toliko koliko mu je trebalo da živi. Vrtlar ga je vidio kad je otišao. Rekao mi je da ga je vidio kako se saginje da pokupi komadiće ove statue.

Muž mi je briznuo u plač, tako je vrtlar rekao, i otišao. Više se nije vratio. Mjesecima poslije, poslao mi je adresu da mu pošaljem neke njegove stvari. Kao da sam tih dvanaest godina koliko smo proveli zajedno bila tek gazdarica stana u kojem je živio ili pak vlasnica skladišta u kojem je ostavio odjeću i namještaj.

Nije pitao kako sam. Nisam mu rekla da sam, kad je otišao, bila trudna. Nisam mu rekla da ima kćer. Ni danas ne zna za nju.

Kushiro, Japan, 2003.

Katiju je privukao kutak sa seks-igračkama. Zanimalo ju je kakva se pisma i priče vežu uz njih. Pročitala je pismo uz vibrator u obli­ ­ku zeca: Znale smo se sresti u pabu na uglu ulice blizu moga stana i par puta samo stale i razmijenile koju riječ. A onda, jednog petka, napokon smo stvarno sjele i popile to piće koje smo jedna drugoj toliko puta obećale. Sve se dogodilo bez puno riječi. Nakon

- 12 -

pića otišle smo u moj stan. Rekla je da je seks fantastičan, da sam prva žena uz koju se osjeća potpuno slobodnom. Cijeli vikend nismo izlazile iz kreveta. Pitala sam se možeš li poludjeti od fantastičnog seksa. Pokazala sam joj svoje igračke. Ovo je ona imala u torbici. A onda je došao ponedjeljak i morale smo otići na posao. Kad me nazvala u vrijeme pauze, bila sam sigurna da će me pitati kad ćemo se ponovno vidjeti. Da će mi reći da joj već falim. Da i ona osjeća isto. Rekla mi je da ima muža i da on ne smije znati za ovo i da se ovo ne smije ponoviti. Nije tražila da joj vratim vibrator.

London, Engleska, 2007.

Svaka ju je priča tjerala da čita sljedeću, da shvati i osjeti ljubav i bol utisnute u svako pismo i predmet uz njega. Uz neka su se pisma nalazili videofilmovi i slike i Katia je ponekad imala osjećaj da ulazi u intimu tih života – da će autori pisama nekako osjetiti kako im kopa po najdubljim tajnama.

Toliko se udubila u priče da joj je trebalo vremena da primijeti kako Goran dugo zuri u jedan te isti izložak. Postala je znatiželjna. Premda mu je mogla vidjeti samo leđa, njegovo joj je držanje, tako se činilo, reklo da ga čitanje ispunjava tugom.

Prišla mu je i nije mu rekla ni riječ kad je stala uz njega i ležerno mu položila ruku na rame. Zavukla je ruku pod kragnu njegove košulje i dodirnula mu vrat. Pod staklom se uz pismo nalazio omot CD-a, a kraj njega crtež kuće i vrta koji se doimao nekako dječje.

Katia je pažljivo čitala: Bili smo zajedno jedva dva dana. Dva dana prije svih ovih godina. I nikad ga nisam zaboravila. Čak i dok ovo pišem čini se banalnim. Bio mi je prva ljubav i vjerojatno uopće ne zna za to.

- 13 -

I moji i njegovi pokušavali su otići. Zapeli smo u tranzitnom kampu na početku rata, nismo imali kamo i samo smo se htjeli što prije izvući odande.

Bilo je teško otići. Trebali su ti pravi dokumenti, veze. Dokaz da nitko u tvojoj obitelji ne bježi od mobilizacije. Dokaz da imaš kamo ići. Da će te neka zemlja, neka koja se ne raspada, primiti.

Noći i noći provodili smo budni, pričali priče o svojim pri­ jateljima, obiteljima, svojim školama. Imao je četrnaest godina.

Skoro petnaest, tako je rekao. Meni je bilo šesnaest. Bio je tako sladak, i tako nervozan. Bilo je očito da nikada prije nije ovako razgovarao s djevojkom. Rekao je da je tužan što je morao osta­ viti gitaru.

Imao je CD player sa slušalicama i kad više nije znao o čemu bi pričao, stavio bi jednu slušalicu meni, drugu sebi u uho i onda bismo zajedno slušali njegove CD-e. Prstima je lupkao ritam po mojoj nozi, zaustavljao CD i vraćao se nazad do stihova čije mi je značenje htio objasniti. Engleski mu je bio puno bolji od mojeg i bilo je očito da uživa u tome što mi može prevoditi.

Izvadila sam bilježnicu koju sam svuda nosila u ruksaku

i pokazala mu crtež vikendice mog djeda i bake kod Mostara koji sam nacrtala kad sam bila mala. Ta bilježnica bila je gotovo sve što sam uspjela ponijeti sa sobom, osim odjeće.

Gledao je kako se rastužujem dok govorim o vikendici i o djedu i baki koji nisu mogli otići s nama. Dugo me gledao.

Zatim mi je maknuo kosu s očiju i pogladio mi lice. Pomaknuo je ruku i podlaktice su nam se ispreplele. I tada je primaknuo usne mojima.

Pitam se sjeća li se tog poljupca. Bio je to poljubac u koji se skupilo cijelo moje tijelo. I pitam se sjeća li se koliko sam se sigurnom osjećala u njegovim rukama.

Pitam se gdje je sada. Njegova je obitelj otišla za Ameriku.

- 14 -

Pitam se ostaje li ponekad noću budan i razmišlja li o tom poljupcu kao i ja. Pitam se zna li da je to bio zadnji put da sam se osjećala sigurnom.

Gotovo svaki dan pitam se što je s njim. Ima li djecu? Je li oženjen? Kako izgleda kao odrastao čovjek? U kakvu je osobu izrastao? Kako živi?

Ovo je sve što je ostalo: crtež vikendice mog djeda i bake

i CD koji mi je dao da ga ne zaboravim. U2, Achtung Baby. Svima se sviđala “One”, ali njemu je najdraža bila “Love Is Blindness.”

Puštao mi je tu pjesmu, a onda mi čitao stihove kao da ih je on napisao.

Htjela sam mu pokloniti crtež vikendice, ali odbio je. Rekao je da kuća možda više neće biti ondje kad se vratim nakon rata

i da bi taj crtež mogao biti jedini način da je ne zaboravim. Na trenutak je zvučao tako mudro, puno mudrije od jednog četrna­ estogodišnjaka.

Ispalo je da je bio u pravu. Kuća mog djeda i bake nije preživjela rat.

Možda ovo šaljem jer želim vidjeti hoće li me pronaći. Najvjerojatnije ovo šaljem da zaboravim. Ili da barem drukčije mi­slim o njemu. Na način koji me neće noću držati budnom.

Ili možda šaljem sve ovo zato što mi više ne treba.

Novi Grad, Bosna i Hercegovina, 1992. i Toronto, Kanada, 2010.

Katia je pomislila da u glavi čuje dva glasa: glas djevojčice iz tranzitnog kampa i glas odrasle žene koja se osvrće na ono što je proživjela. Zamišljala je kako pije kavu s tom ženom, ispituje ju o životu poslije rata i o tom mladiću iz tranzitnog kampa čija je obitelj napustila Bosnu otprilike kad i Goranova.

Katia ga je pogledala. Nije joj uzvratio pogled. Zurio je u omot CD-a. Vidjela je da plače. Bilo je dirljivo što to Gorana - 15 -

toliko pogađa, pa ipak znala ga je dovoljno dobro da zna da nije jedan od onih koji lako plaču. Pratila je njegov pogled do CD-a.

Na njemu su bili inicijali. Bio je to rukopis koji je dobro upoznala, s poruka ostavljenih u poštanskom sandučiću ili popisa za kupovinu zalijepljenog na hladnjaku u stanu. Već je vidjela ta slova. GV. Njezin GV. Goran Vuković.

“Gorane”, rekla je.

Nije odgovorio.

“Gorane?” ponovila je. “Jesi li to ti?”

Nije bilo razloga da bude ljubomorna ili nesigurna. Njezin je ton bio pun znatiželje i iznenađenja što je on, njezin Goran, dio ovog muzeja. I dio života te žene. I što ga je priča pronašla ovdje, ovako.

Zaustio je da joj odgovori. Okrenuo se prema njoj i skinuo joj ruku sa svoga ramena.

“Katia... ja...” započeo je, glas mu se borio da zauzda navalu osjećaja. “Stvarno nisam znao da je to ovdje.”

“Gorane, divno je da te to pronašlo. Nisi u kontaktu s njom?”

Okrenuo se od nje.

“Ne, ne, naravno da nisam. Kako bih je uopće pronašao? I tko bi pomislio da se ona toga sjeća. Bilo je to tako davno. Ja...”

Nježno ga je objema rukama pokušala uhvatiti za podlakticu: “Uz tebe se osjećala sigurnom...”

Povukao je ruku i oštro je pogledao.

“Nije to samo to. Bili smo usred jebenog rata. Ljudi su svašta radili da pobjegnu. Nemaš pojma kako je bilo. Znali smo što rade ženama i djevojčicama. Njezina se obitelj nije izvukla.”

“U pravu si, nemam pojma o tome. Nisam proživjela rat.”

“Ne, nisi.”

“Polako, Gorane, uzmi si vremena. Pričekat ću te u kafiću.”

- 16 -

Njegov joj je pogled rekao da osjeća olakšanje što je dobio trenutak za sebe. Izišla je iz izložbenog prostora i ušla u predvorje.

Zastavši na suprotnoj strani gift shopa, Katia je promatrala druge posjetitelje kako ulaze u muzej. Potom je ušla u trgovinu i pogledala ponudu, različite predmete s prikazima slomljenih srca i prekinutih linija. Nakon što je još jedna grupa ušla i kupila ulaznice, osjetila je da je blagajnica promatra. I ovdje i kod kuće u Americi, bila je naviknuta na zurenje.

“Imate divnu kosu”, blagajnica je rekla na engleskom s blagim stranim naglaskom.

“Hvala.”

Ponudila joj je brz, lažan osmijeh, spustila pogled i potom ušla u kafić u sklopu muzeja i sjela za stol u kutu. Konobar, mladić u crnim hlačama i crnoj majici kratkih rukava, donio joj je cjenik i uzeo narudžbu.

Dok je čekala kavu, prstom je prelazila preko svakog gumba svog pulovera, od vrha do dna i potom opet do vrha. Naručila je drugi dupli espresso. Premda je leđima bila okrenuta izlazu iz izložbenog prostora, mogla je osjetiti kako joj Goran prilazi.

Osjećala je njegovo oklijevanje. Znao je da će htjeti da joj ispriča o djevojci iz tranzitnog kampa. Ali i više od toga, znao je da će je zanimati zašto je onako reagirao. *** Kad je završila s unošenjem bilješki s terapije s Tylerom u laptop, Katia je provjerila mobitel. Nema propuštenih poziva, nema poruka.

Svaki dan razdvojenosti od Gorana učio ju je ovome: normalno stanje ljubavnika, parova, nije zajedno. Zajedno je prolazno stanje. Normalno stanje proizlazi koliko iz kraja i odlaska

- 17 -

toliko i iz početka i ostanka. Normalno stanje ljubavi znači živjeti s mogućnošću da se sve, u jednom jedinom trenutku, može srušiti. Nemoguće koračamo određeni dio vremena istim stranicama, istom pričom, i svakim dahom odbijamo priznati mogućnost, zapravo vjerojatnost, da se luk priče uvija prema samoći.

Svaki bi grad, pomisli Katia, svako selo, svako susjedstvo trebalo imati muzej poput onoga u koji ju je Goran odveo prije više od godinu dana. Djecu bi u školi trebalo poučavati kako s nekim prekinuti i nastaviti dalje. Kako oplakati iznenadan prekid veze koja obuhvaća svaki dio života ili pak kraj strastvene, prolazne afere i dostojanstveno krenuti dalje. Kako dopustiti nekome da ti se tako približi, da te tako upozna i pustiti ga da ode, da sa sobom odnese tvoje tajne riječi i priče iz kreveta i one privatne malene uzdahe i drhtaje. Kako u priču ući otvorena srca i iz nje izići bez prolijevanja krvi.

Ponekad, kad bi se uhvatila da joj Goran nedostaje i pitala se što će se sada s njima dogoditi, uzela bi mobitel i listala slike pisama i predmeta koje je snimila u muzeju. Jednog dana, pomislila bi tad, mogla bih im i ja poslati svoju.

- 18 -

Gary Barker (1961.) američki je istraživač, aktivist za ljudska prava i pisac. Doktorirao je razvojnu psihologiju na Sveučilištu Loyola u Chicagu. U središtu njegovog znanstvenog djelovanja je nasilje muškaraca u konfliktnim i nekonfliktnim okruženjima, kao i zalaganje za rodnu jednakost. Osnivač je Promunda, međunarodne organizacije koja djeluje u postkonfliktnim društvima u Africi, Latinskoj Americi i Bliskom istoku, a cilj joj je sprečavanje nasilja. Apolitical ga je 2019. imenovao jednim od stotinu najutjecajnijih ljudi na svijetu u području rodne jednakosti. Njegova četiri romana, Luisa’s Last Words, The Afghan Vampires Book Club, Mary of Kivu te najnoviji, Muzej izgubljenih ljubavi (Museum of Lost Love, 2019.) nadahnuti su njegovim iskustvima borca za ljudska prava.

- 197 -

- 198 -

Tomislav Kuzmanović diplomirao je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a potom završio umjetnički studij književnog prevođenja na Sveučilištu u Iowi. Prijevode proze i poezije objavljuje u časopisima The Iowa Review, Granta, Absinthe, 6x6, Relations, Quorum, Forum i drugdje.

Radovi su mu uvršteni u antologije New European Poets i Best European Fiction. Na hrvatski ili engleski preveo je dvadesetak romana, zbirki kratkih priča, knjiga poezije i drama, među ostalim The Death of the Little Match Girl Zorana Ferića, Neka se veliki svijet vrti Columa McCanna, Kolovoz u okrugu Osage Tracyja Lettsa, A Frame for the Family Lion Romana Simića, Slikari rudari Leeja Halla, Waiting for the Frogs to Fall Drage Glamuzine, Why Do I Hate Myself Senka Karuze, Dok pakiram svoju biblioteku Alberta Manguela i Rođendanska pisma Teda Hughesa (s Dubravkom Mihanovićem). Prijevod prvijenca Igora Štiksa, Dvorac u Romagni (A Castle in Romagna), kao i prijevod romana Ivice Prtenjače, Brdo (The Hill), nominirani su za International Dublin Literary Award za 2006. i 2018. godinu. Urednik je rubrike književnog prevođenja u [sic] – časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje i član organizacijskog odbora Festivala europske kratke priče. Izvanredni je profesor na Odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru gdje predaje predmete iz područja književnog prevođenja.

- 199 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn naslovnice Mislav Lešić Ilustracije u knjizi Mislav Lešić, prema ilustracijama u izvornom izdanju Ilustracije u izvornom izdanju Lydie Greco Godina izdanja 2019., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-174-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 200 -

- 201 -

Kad na putu prema moru nakratko svrate u Zagreb, dvoje mladih Amerikanaca, psihoterapeutkinja Katia i sveučilišni predavač Goran, posjete Muzej prekinutih veza. Med-u eksponatima nailaze na pismo Goranove prve ljubavi iz izbjegličkog kampa u Bosni i shvaćaju kako ih sjena prošlosti – sve dok s njom ne svedu račune – neće pustiti na miru. Istodobno, na drugom kraju svijeta, Katijin klijent Tyler, bivši američki vojnik i povratnik iz Afganistana, smisao života pronalazi u neočekivanom očinstvu.

U Muzeju izgubljenih ljubavi Gary Barker na izvrstan način kombinira svoj spisateljski talent i dugogodišnji rad borca za ljudska prava. Dirljivo i realistično, Barkerovo pisanje pogad-a ravno u srce, a glavni junaci, unatoč svojim lošim startnim pozicijama, svesrdno se trude da ne završe kao samo još jedan izložak u Muzeju prekinutih veza.

139,00 kn ISBN 978-953358174-3

9 789533 581743

www.fraktura.hr

- 202 -