Nacionalizam i imaginacija by Fraktura

napomene uz Ä?itanje

Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji

nacionalizam i imaginacija

napomene uz čitanje

Gayatri Chakravorty Spivak

Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji preveli s engleskog Snježan Hasnaš i Damir Biličić

Fraktura

nacionalizam i imaginacija

“Predgovor hrvatskom izdanju” © Gayatri Chakravorty Spivak 2011 “Nationalism and the Imagination” © Gayatri Chakravorty Spivak 2010 “Can the Subaltern Speak? Revised edition” © Gayatri Chakravorty Spivak 1988 “Rethinking Comparativism” © Gayatri Chakravorty Spivak 2009 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Snježan Hasnaš i Fraktura, 2011. (“Predgovor hrvatskom izdanju”, “Nacionalizam i imaginacija”, “Rasprava”) © za prijevod Damir Biličić i Fraktura, 2011. (“Mogu li podčinjeni [subaltern] govoriti? Revidirana verzija”, “Novo promišljanje komparativizma”) Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-229-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 768320

napomene uz čitanje

Sadržaj Napomene uz čitanje Biljana Kašić

Predgovor hrvatskom izdanju

Nacionalizam i imaginacija

Rasprava 51 Mogu li podčinjeni [subaltern] govoriti? Revidirana verzija

Novo promišljanje komparativizma

163

Pogovor Biljana Kašić

189

Izvori 199

nacionalizam i imaginacija

Nacionalizam i imaginacija

Iznimno sam počašćena što sam gošća Centra za napredne studije ovdje u Sofiji – Alexander Kiossev zna da sam se stvarno trudila da do ovoga dođe. Ono što ću pročitati odnosi se na Indiju, a rekla bih da indijski primjer nije jedinstven, već različit. Vaša povijest vjerojatno ne bi stvorila onu vrstu nacionalizma koju je stvorila povijest Indije odmah nakon proglašenja Neovisnosti. Alexander mi je danas popodne dao članak naslovljen “Osiguravanje uskladivosti kroz poštovanje razlike”. I to je ono što ću tražiti od vas dok me budete slušali. Kažete da ste me pozvali djelomice zato što ovu skupinu zanima prevođenje. Morat ćete prevoditi okolnosti dok budem govorila. Sjećam se proglašenja Neovisnosti – bila sam vrlo mlada, ali prerano sazrela – i to je bio nevjerojatan događaj. No moja najranija sjećanja odnose se na glad: tijela kosturi umirala su na ulici puzeći prema stražnjem ulazu i moleći za štirku. Bila je to velika glad koju su Britanci umjetno proizveli kako bi nahranili pacifičko ratište tijekom Drugoga svjetskog rata. Nešto kasnije naučila sam iznimne pjesme Indijskog udru-

nacionalizam i imaginacija

ženja narodnog teatra – slavne IPTA-e.* Zašto bi one bile političke? Netko me od vas pitao mogu li primjeri iz književnih djela biti politički. U ovom se slučaju dogodilo da je na snazi bio 144. stavak Kaznenog zakona, koji je propisivao preventivno zatvaranje radi kontroliranja otpora. No britanske vlasti nisu razumjele indijske jezike, pa se taj teatar provlačio kroz zakonske rupe i IPTA je preživjela kao politička organizacija. Kao i većina bengalske djece i ja sam naučila njihove izvanredne pjesme, a citirat ću pripjev koji proganja naše kulturno sjećanje: “Nećemo davati više riže, jer ta je riža, zasijana krvlju, naš život.” Nisam to povezivala s Britancima – već samo s klasnom borbom. Britanci su se spominjali samo u onoj uličnoj rimi o Japancima: “Do re mi fa so la ti / na Japance bombu baci. / U bombi zmija kobra / Britanci vrište: ‘Oh, Gospode, pomozi, pomozi!’” Japanci su, mislili smo u Bengalu, Britance bacali na koljena pa smo im se zbog toga divili. Kolkatu** su evaku irali u vrijeme mog rođenja zbog straha od japanskog bom bardiranja. Vi ste tada prvo bili uz sile Osovine, a potom uz Saveznike. Nama se to događalo istovremeno. Najveći broj mrtvih u Drugom svjetskom ratu odnosio se na indijske

IPTA, koja je bila i kulturno krilo Komunističke partije Indije, predstavljala je udruženje ljevičarskih kazališnih umjetnika čija je svrha bila buđenje naroda Indije. (op. ur.) ** Za razliku od na Zapadu ustaljenog izgovora “Kalkuta”, Spivak svu gdje upotrebljava “Kolkata”, kako se na lokalnom bengalskom jeziku oduvijek izgovaralo ime grada dok ga Britanci nisu pretvorili u “Calcutta”. (op. ur.) *

nacionalizam i imaginacija

vojnike koji su se borili za Britance. S druge strane, na istočnom je rubu Indije postojao savez s Japancima i silama Osovine. Subhas Chandra Bose, obiteljski prijatelj, bio je prijatelj Japanaca i vođa Indijske nacionalne armije. Otišao je u Japan, a odande u Njemačku te se oženio Njemicom. (Zrakoplovna luka u Kolkati dobila je ime po njemu.) Dakle postojala je istodobna obveza prema Saveznicima i silama Osovine. Granice su prijeđene. Europljanima je to bio Holokaust, međutim nama je to bio svjetski rat, možda kraj kolonijalizma. Kao što sam rekla, Kolkata je evakuirana kad sam se ja rodila. Moja majka nije međutim htjela otići. Rekla je: “Moje će dijete ostati u Kolkati.” Baka mi je također ostala pa sam se tako rodila u gradu. Godine 1946. krenula sam u dječji vrtić. U listopadu su zatvorili školu. Živjeli smo točno na granici s muslimanskom četvrti, na rubu Avenije Syed Amir Ali. Na tim se područjima događalo najokrutnije hindusko-muslimansko nasilje. Bilo je to politički motivirano nasilje – zemlja će se podijeliti pa su nam tako ljudi s kojima smo živjeli oduvijek, stoljećima, u sukobima bremenitom suživotu, iznenada postali neprijatelji. Bile su mi četiri godine, i to su moja prva sjećanja. Klicat će se sve glasnije i slaviti božansko na hinduski ili muslimanski način. Čak smo i mi djeca znala da je svaki poklik značio ubod nožem, udarac mačetom. (U tim se nemirima borbe nisu vodile puškama.) Mobiliziralo se ljude iz radničke klase, iz nižih klasa, jer su Britanci i oni iz viših klasa sklopili pakt da podijele zemlju. Bilo je krvi na ulicama i to ne mislim u prenesenom značenju. To su moja najranija sjećanja: glad i krv na ulicama. Moji su roditelji bili ekumenski sekularisti antikastinski

nacionalizam i imaginacija

usmjereni. Ja sam ateistkinja, ali rođena sam u hinduističkoj obitelji. Noću je kuća bila puna muslimanskih žena i djece koje je moj otac dovodio iz susjednih sirotinjskih stambenih naselja (što se u ono vrijeme nazivalo slumom, dok se to danas smatra politički nekorektnim). Muškarci i moj otac bili bi na terasi. Nasuprot tomu, proglašenje Neovisnosti bilo je uglađen događaj. Zanos u razgovorima starijih, beskrajne političke rasprave. Sjetite se, bili smo tristo godina pod vlašću islamskog carstva i potom dvjesto godina pod britanskim. Bila je to dakle velika stvar. Marširanje u bijeloj i plavoj boji, mahanje zastavama, pjevanje neizbježnih Tagoreovih pjesama. Važan je događaj bila Podjela, dioba zemlje. Majka bi kretala u zoru, do manje željezničke stanice kad su stizali vlakovi s istoka, pomagala bi izbjeglicama i brinula se o njihovu oporavku pa dolazila kući iscrpljena kasno navečer. Noću bi se Kolkata pretvarala u izmučen grad; čak su se i obrasci govorenja u gradu promijenili. Kad bi se prebirale uspomene na proglašenje Neovisnosti, nacionalistička bi poruka na ulicama stvarala shizofreniju. Ako u publici ima ikoga moje dobi tko je odrastao u Kolkati (znam da nema, ali ipak to kažem) i tko nije vodio beznadno zbrinut život, sjetit će se da su, uz hinduske pjesme iz filmova, komadi koji su se emitirali preko zvučnika tijekom svakog praznika Durga Puja – Durga Puja je naš izrazito komercijaliziran praznik, glavni događaj ideološke produkcije – bili Siraj-ud-daula, priča o nesretno izdanom Nawabu, muslimanskom kralju koji se borio protiv Roberta Clivea, čovjeka koji je u Indiju uveo teritorijalni imperijalizam; i

nacionalizam i imaginacija

Mebar Patan,* kazališni komad napisan u mojoj obitelji prije stotinu godina koji Rajpute označava dvosmisleno, tako da su muslimani postali dvosmisleni analog Britancima. Mislila sam da biste to mogli razumjeti zbog svojih otomanskih veza. Britanci su naš neprijatelj, a to su i muslimani – dvosmisleno, zato što bi Britanci iznenada mogli postati naš spasitelj! Tu čvrstu preostalu jezgru o muslimanu koji nije samo neprijatelj već i zlo još razrađuje hinduska desnica. Da prevedemo sentiment iz slavne pjesme iz Mebar Patana: puteni seks je loš; majke i supruge su dobre i treba ih zaštititi; musli mani su neprijatelji. Ipak, taj je komad napisao slavni oslo boditeljski nastrojen pjesnik, čije se pjesme pjevaju prilikom proslave svakog Dana Neovisnosti. Prevest ću nekoliko rečenica: “Doliči li ti da se prepustiš nedostojnoj požudi, kada gradu i zemlji prijeti neprijatelj? Jesu li ljubavničke ruke primjeren ures na tim grudima opustošenim muslimanskim udarcima? Tko će sačuvati njegov život, kada majka i supruga budu u opasnosti? Na oružje, na oružje!” Moj adolescentski um, koji je sazrijevao u Kolkati pedesetih, počeo je shvaćati činjenicu da je nacionalizam imao veze s okolnostima rođenja osobe, s njenim ponovnim preoblikovanjem zbog migracije, braka i povijesti, iščezavajući u zahtjevima za drevnim utemeljenjem. Njegove sastojke

Mebar Patan (1908.) kazališni je komad Dwijendralala Roya, poznatog bengalskog pjesnika, glazbenika i dramaturga, nastao 1908., čuven po svojoj domoljubnoj naraciji. (op. ur.) *

nacionalizam i imaginacija

treba pronaći u pretpostavkama onoga što sam kasnije na učila nazivati reproduktivnom heteronormativnošću. To je razlog što sam citirala pjesmu: reproduktivna heteronormativnost u svakoj je njenoj pori. A važno je bilo sljedeće pitanje: jeste li prirodni ili oprirođeni? George Bush ili Madeline Albright? Bugarin ili Turčin? Kada se osvrnem na argumente Todora Živkova da su Bugari imali organiziranu državu prije Rusa, da su bili kršćani prije Rusa, pomislim na ovo: drevno polaganje prava na stvari postaje nacionalizam na temelju zajedničkog porijekla. Kako sam odrastala, tako sam shvaćala da je nacionalizam bio povezan s reproduktivnom heteronormativnošću kao izvorom legitimacije. Preselivši se u Sjedinjene Američke Države i postavši aktivnom diljem svijeta, shvatila sam da je nacionalizam u zemljama u razvoju bio alibi za djelovanje transnacionalnih agentura. Ovdje je alibi bio rod, čak i za vojnu intervenciju u ime humanitarne intervencije. Vjerujem kao i Eric Hobsbawm da nema nacije prije nacionalizma. No ja ne smještam nacionalizam potkraj 18. stoljeća kao što on to čini. Kada i kako ljubav prema materinjem jeziku, ljubav prema svome malom kutku tla postaje nacija stvar [the nation thing]? Kažem nacija stvar umjesto nacionalizam zato što je nešto poput nacija, zajednica povezanih rođenjem, što je polako pripuštalo strance, postojalo davno prije pojave nacionalizma. Državne se tvorbe mijenjaju, ali nacija stvar kreće se povijesnim izmještanjima, i mislim da je Hannah Arendt u potpunosti dobro zamijetila da je spajanje nacionalizma s apstraktnom strukturom države bio eksperiment ili događaj koji ima ograničenu povijest i ograničenu buduć-

nacionalizam i imaginacija

nost. Živimo, kako to Jürgen Habermas kaže, u postnacionalnim situacijama. Vidjet ćemo. Da se vratim na svoje pitanje: kada se i kako na taj način mijenja ljubav prema materinjem jeziku? Preispitajmo to. Ukratko, kada i kako ljubav prema materinjem jeziku, ljubav prema svome malom kutku tla, postaje nacija stvar? Ukra tko, ta ljubav ili vezanost više je nalik na udobnost. To nije zapravo obznanjena ljubav prema zemlji, napuhani nacionalizam. Preispitajmo: kada se i kako udobnost koja se osjeća u nečijemu materinjem jeziku i udobnost koja se osjeća na uglu nečijeg pločnika, na djeliću tla – i kao Newyorčanka dodat ću požarni hidrant ili crkvena vrata – preobražavaju u naciju stvar? Pokušajmo to još više umanjiti. Ta najniža udobnost, po moću koje se zaziva ta nacija stvar, nije pozitivno čuvstvo. To sam naučila u osamnaest godina prijateljevanja s indijskim starosjediocima za koje i s kojima sam radila. Za njih sam radila kao učiteljica i kao mentorica učiteljima, i nemam naviku romantizirati svoje učenike ili njihove roditelje. Da se vratim svome argumentu: ta najniža udobnost u nečijem jeziku i u nečijem domu, s kojima se nacionalizam zaziva, nije pozitivno čuvstvo. (To nisam mogla znati kao osoba iz urbano razvijene Kolkate u vrijeme proglašenja Neovisnosti kad je učvršćeni nacionalizam uspostavio novu naciju-državu.) Kada nema ničega drugog osim toga, njegovo je djelovanje jednostavno tamo-bivanje [thereness]. Molim vas, zapamtite, ne govorim o skupinama otpora, već o ljudima koji nesreću prihvaćaju kao normalnost. To su ljudi isključeni iz svih socijalnih mreža [subaltern], to su ljudi s kojima sam radila. Ja sam to naučila sa dna. Kada se oduzme ta udob-

nacionalizam i imaginacija

nost, ostaju osjećaj bespomoćnosti, gubitak orijentacije, zavisnost, ali ne i nacija stvar. U krajnjem slučaju, možda povezivanje, pretvaranje u etiku nekog zajedničkog cilja putem ponovnog osmišljavanja nečega nalik na religiozni diskurs može iskupiti nasilje. Time se u svojoj ranoj fazi ba vila skupina povjesničara oko Studija podčinjenih [Subaltern Studies]*: istraživanjem religije dovedene u krizu kao militantnosti koja može oprostiti određenu vrstu nasilja – ali ne nacionalizam. Toliko smo se navikli na klišej da ne postoji ništa privatno izvan Europe da nismo sposobni prepoznati da u toj sferi, ako se to može tako nazvati, postoji jamstvo duboke, zajedničke temeljne uznemirenosti zbog uklanjanja udobnosti koja učvršćuje povezanost. Moramo shvatiti da u tako velikoj i tako društveno slojevitoj zemlji kao što je moja nacionalizam nije na djelu skroz-naskroz. Nacionalizam koji sam opisivala djeluje u javnoj sferi. Ali gdje se mobilizira čuvstvo društveno isključenih [subaltern], ono je privatno, iako se ta mogućnost privatnoga ne izvodi iz smisla javnoga. Neizvedeno privatno, koje je Europi vrlo teško promišljati. Žene, muškarci i queerovci nisu nužno svugdje razdvojeni crtom javno – privatno. Već sam nago vijestila da je nacionalizam ponovno kodiranje toga neizve-

Subaltern Studies Group (SSG) ili Subaltern Studies Collective grupa je južnoazijskih teoretičara i teoretičarki koju je 1982. osnovao indijski historičar Ranajit Guha s ciljem proučavanja južnoazijskih postkolonijalnih i postimperijalnih društava na čijem bi se predlošku mogla artikulirati pozicija skupina ljudi označenih višestrukom drugošću [subaltern]. (op. ur.) *

nacionalizam i imaginacija

denoga privatnog kao antonima javne sfere. Kada počnete misliti o nacionalizmu, to neizvedeno privatno ponovno je kodirano i reteritorijalizirano kao antonim javnosti. Kao da je suprotno od javnosti. Ta je mijena historijska, naravno, ali je i logička. Ljudi [subaltern] o kojima govorim nalaze se u našoj sadašnjosti, ali ih se zadržava u predmodernosti. Ovdje neću ponavljati uvelike hegelijansku historijsku priču o pojavljivanju javne sfere. Kakvim god nacionalističkim bojama bile zaodjenute, bilo kronološkim, bilo logičkim, pobuda koja vodi do nacionalizma znači “mi moramo kontrolirati djelovanje svoje javne sfere”. To je interes ponovnog zazivanja prošlosti. Katkad nacionalizam vodi do odlučnosti da se kontrolira javna sfera drugih, iako to nije nužni ishod. S time dolazi nužan premda često nepriznat osjećaj bivanja jedinstvenim i, avaj, boljim – to se brzo promijeni – zato što je netko rođen na taj način. Ovdje sam ponudila tumačenje nacionalizma koje nam dopušta da vidimo zašto, iako je to uvjet i učinak javne sfere, nacionalizmi nisu sposobni djelovati s logikom koja utemeljuje javnu sferu: da je sav razum jedan. Oni su osigurani privatnim uvjerenjem o posebnom rođenju i iskaču točno iz neizvedene privatne udobnosti koja je samo tamo-bivanje [thereness] u nečijem kutu. Ako se nacionalizam osigurava pozivanjem na najviše privatno, demokracija je u svome najprikladnijem i najutvrđenijem obliku osigurana najtrivijalnijim javnim univer zalnim – svatko je jednak svakome. Nacionalizam može manipulirati i tom krhkom aritmetikom, nezaštićenim racionalnim izborom. Nisam uvjerena da je priča o ljudskom kretanju prema većoj kontroli javne sfere nužno priča o

nacionalizam i imaginacija

napretku. Rasprava o odnosu religije i znanosti stvara tu pretpostavku, zaboravljajući da imaginacija, književnost i likovne umjetnosti ne spadaju ni u razum ni u nerazum. Nije nikakva tajna činjenica da književnost i likovne umjetnosti mogu podupirati uznapredovali nacionalizam. One se ujedi njuju u zadatku koji čini projekt masovnog ponovnog me moriranja, kazujući “svi smo tako patili, sjetite se, to je ono što se dogodilo, sjetite se”, čime se povijest pretvara u kulturno sjećanje. Književnost to razvija time što ukazuje na to da smo svi imali istu slavnu prošlost, iste velike bitke za nacionalno oslobođenje, istu vjersku toleranciju i tako dalje. Do kraja izlaganja nastojat ću pokazati, jer me se povremeno pogrešno shvaća, da književna imaginacija može utjecati na de-transcendentalizaciju nacionalizma. Ovdje ne raspravljam o tome. Ja podržavam klišej da imaginacija pothranjuje nacionalizam, i nadovezujući se na književnu imaginaciju i poučavanje humanističkih znanosti, posredstvom poučavanja humanističkih znanosti, kako bi se pripremila čitalačka imaginacija da primi ono što u njoj jest književno i tako se, nadilazeći poistovjećenost nacionalizma sa samim sobom, otvori prema složenoj tekstualnosti međunacionalnoga. Tome ću se vratiti poslije. Podijelila bih s vama nešto što sam naučila iz usmene formulaičnosti [oral-formulaic].1 Ako je glavna stvar u vezi

Ona se temelji na tumačenju Milmana Parrya i Alberta Lorda o “formulaičnom stilu usmene komunikacije/poezije/narodne epike”, odnosno na usmeno-formulaičnoj teoriji koja se danas zove teorija o “formulnom jeziku”, u cilju povijesne rekonstrukcije ili dekonstrukcije 1

pogovor

199

Izvori “Nacionalizam i imaginacija” iz Nationalism and the Imagination, Seagull Books, 2010. “Rasprava” iz Nationalism and the Imagination, Seagull Books, 2010. “Mogu li podčinjeni [subaltern] govoriti? Revidirana verzija” iz A Cri tique of Postcolonial Reason. Toward a History of the Vanishing Present (dio iz poglavlja “History”, str. 246-312), Harvard University Press, 1999. “Novo promišljanje komparativizma” iz Rethinking Comparativism, “New Literary History” – godište 40, broj 3, str. 609-626, ljeto 2009.

200

nacionalizam i imaginacija

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednici Biljana Kašić i Srećko Horvat Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Bigstock Godina izdanja 2011., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-229-0 Biblioteka Platforma, knjiga 25 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

pogovor

201

202

nacionalizam i imaginacija