Nagađanja o Jakovu
-1-
-2-
Uwe Johnson
Nagađanja o Jakovu prevela s njemačkog Truda Stamać
Fraktura -3-
Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu literarne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i međunarodne odnose Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, švicarska Zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, slovenska Javna agencija za knjigo JAK, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Zaklada S. Fischer.
Naslov izvornika Mutmassungen über Jakob Copyright © Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1959 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-422-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 823973
-4-
I.
Ali Jakov je uvijek išao poprijeko preko tračnica. – Ali Jakov je doista uvijek išao preko ranžirnih i izlaznih tračnica poprijeko, zašto, s druge strane izvana oko cijelog kolodvora pa do prijelaza ulice trebalo bi mu pola sata više do tramvaja. I bio je sedam godina na željeznici. – Ali gle sad ovo vrijeme, kakav studeni, ne vidiš od magle ni deset koraka, osobito ujutro, a bilo je ujutro, i sve tako glatko. Tu se čovjek lako posklizne. Takva mrva od ranžirne lokomotive se gotovo i ne čuje, a još manje vidi. – Jakov je bio sedam godina na željeznici, hoću ti reć, i ako se negdje nešto micalo, što se vozilo na tračnicama, onda je on to sigurno čuo, preko tmurnog maglovitog polja kolo sijeka jedan je lik prilazio poprijeko ispod visokog signalnog tornja s velikim staklenim očima, penjao se sigurno i nepažljivo preko tračnica, tračnicu po tračnicu, mirno stao pod zeleno svjetleći signalni jarbol, bio prekriven zidom grmljavine izlazećeg brzog vlaka, ponovno se pokrenuo. Po polaganoj ustrajnoj uspravnosti hoda možda se dalo prepoznati Jakova, ruke su mu bile u džepovima kaputa i činilo se da ravnog zatiljka pazi na vožnje po kolosijecima. Što je više ulazio pod svoj toranj, brisali su mu se obrisi između mračnih masivnih nemani vagona teretnog vlaka i sipljivih lokomotiva, što su pužući tromo i trzavo unatrag po vlažno -5-
masnim tračnicama u magli ranog jutra slijedile tanak rezak zvižduk skretničara – ako itko, onda on. Pa sam mi je objasnio, fizikom i formulom, čovjek nešto valjano nauči u sedam godina, a on kaže: kad vidiš da nešto dolazi, samo stani, ma kako daleko bilo. “Ako je vlak u dolasku – on je tu”, rekao je. Znao je to i u magli. – A sat prije toga zgnječili su jednog skretničara na izlaznom brijegu, što je jamačno znao. – Zato su i bili tako uzbuđeni. Premda su smjesta našli riječi o tragičnom nesretnom slučaju i zaslugama u izgradnji socijalizma i čuvanju časne uspomene: onaj tko je to isisao iz prsta, zna bolje, bit će netko. Pitaj po cijelom prokletom kolodvoru je li itko sad u studenom dobio dozvolu za iseljenje u Zapadnu Njemačku, a Jakov se još istog jutra baš vratio međuzonskim vlakom. Što misliš kod kog je bio. – Cresspahl, ako ga znaš. Ima kćer.
Moj je otac ove jeseni navršio šezdeset i osam godina i živi sam na vjetru što siv i surov preko njega i njegove kuće upada s mora na kopno
Heinrich Cresspahl je bio snažan širok čovjek teških polaganih pokreta, glava mu je bila oronula stara kula pod kratkom sijedom nerazdijeljenom kosom. Žena mu je bila mrtva već osamnaest godina, nedostajala mu je kći. U radionici mu je malo poslova stajalo uza zid, cimer svog zanata je već odavno bio skinuo s kućnih vrata. Povremeno je popravljao skupocjeni namještaj za zemaljski muzej i ljude koji su čuli -6-
njegovo ime. Mnogo je hodao po selima u samtanom odijelu i visokim čizmama i tražio stare škrinje i seljačke ormare. Kadikad bi mu pred kućom stale zaprege s komadima namještaja i unosili bi ih unutra; kasnije bi dolazili automobili iz velikih gradova te bi odatle u tuđinu odvozili zagasito smeđe umjetnički obrađeno drvo s mutno svjetlucavim ukrasnim okovima. Tako je održavao život. Porezna prijava uredna, bankovni račun skroman, sukladan izdacima u zabačenom malom gradu, nikakve sumnje o nezakonitim primanjima.
Star šezdeset i osam godina, umjetnički stolar, stanuje u Jeri chowu u Ciglarskoj ulici. I jesam i nisam mogao zamisliti što je Referada za vojnu kontrašpijunažu time htjela postići. Te vijesti iz službe Jerichowa, zagrižljive, većinom privatne dojave: ovo je rekao, ono dao na znanje. Javno se u gostionici Jerichowa (ne vjerujem da tu u gostionici znači “javno”, svi se oni znaju, no eto: javno u gostionici) pjevala pjesma o psu koji je ušao u kuhinju i ukrao kost i došao je kuhar i razbio mu nos, skupilo se mnogo pasa i hvalili su kuhara i iskopali psu grob, a na spomeniku je pisalo bio jedan pas i ukrao kost onda je pas opet došao u kuhinju i sad sam zaboravio, o da, razumijem. Sad zapisuju. Ozbiljno stavljamo na razmišljanje. Čini se da su mislili kako agenti imaju pjesmu udruge, i kao sljedeće će možda uvesti službene značke. Hvatači pasa. Na to se ljute, na to se ljute i posve drugi ljudi, radije bi Cresspahlu priuštili lagodnu večer života. Dok nisam vidio da ima kćer, rođenu 1933. godine, viši razredi u Jerichowu, studij anglistike u Leipzigu, škola za prevoditelje u Frankfurtu na Majni, na Majni, i od početka godine (ali to nisu zapazili u Jerichowu, jer im to Cresspahl ne bi rekao;) the N.A.T.O. He adquarters. Prelistao sam i druge prijedloge, nijedan me nije -7-
pravo zagrijao, sve rendgenski rad po žnori, ukratko dosadno, i oko podnevna sam se vratio u M.S.A. i dao se najaviti kod Lagina i priložio mapu, kad već, želim od toga nešto imati. “Ah –: ga lubuška”, rekao je. Sve je držao u glavi, ludo pamćenje, zamolio me za izlaganje. Održao sam mu predavanje. Održao mi je pre davanje. Dogovor. Eto ujasno. Dogovor. Sažetak. Rekao sam još: “Jesli ana ostavajetsa galubka na krišje…”, nije odmah shvatio, za to su imali drugi okvir, zatim se nasmijao. “Lutše varabeja”, rekao je. Bio je vrlo drag, nimalo formalan, ipak je to bio pojedi načni nalog. Golub na krovu. Večer sam još proveo kod kuće, ali podosta zamišljen, ponešto i nemiran. Najzad, prethodna je akcija bila dobar posao, zato su me unaprijedili, a oslobađanje za posebnu namjenu je najzad još jedno unapređenje, no mora li to biti baš to, kako će onda Cresspahl pjevati još takve pjesme, a i meni mogu na kraju skinuti unapređenje, na tom ne ostaje. I ljutnja zbog djeteta. Shvaćam da moja kći mora ići spavati oko dvadeset sati, dvije su joj godine, shvaćam, ali samo sam je malo podigao za rastanak, no dobro. Oko ponoći sam sišao na ulicu. Ivica je čitao nešto iz svoje vječne tehničke dopisne škole i zijevnuo tako da vidim, pri paljenju je rekao: “Dopust je mogao duže potrajati”, a ja sam rekao “Jerichow ima plažu”, a bilo je to oko sedmoga listopada, i opet sam se osjećao dobro, to ćemo si malo pogledati. Bilo je početkom listopada i jesen i vozili smo se cijelu noć od Berlina prema dolje i nebo je postajalo sve veće sve bjelje, a onda je zvonik crkve iz Jerichowa stao prilično skromno iza brda. Obje obiteljske kuće hvatača pasa iz Jerichowa bile su u Kolodvorskoj ulici, tmurno-mračne, gotovo ruševne, garaža tik uz njih, samo još nisu stavili cimer. Predstavio sam se kao gospo din Rohlfs, dao isprazniti jednu sobu za sebe i Ivicu, u prvih su me pola sata pitali za spise o Cresspahlu. Vrlo su ljuti, nemaju smisla za glazbu i pjevanje, ali ime nikad čuo, i zar su mislili da su spisi u međuvremenu kod ministra? Ma nemoj. “Ovdje se teško -8-
radi”, rekli su, pitao sam “Kako ovdje stoji s kupanjem?”, mislili su da je vrijeme prehladno. Od dečka, koji ponekad misli dvo tračno, moglo bi nešto biti. Možda su mislili da sam državni tajnik na dopustu. Grad nije tako zaostao kao što izgleda, stranac ne upada u oči, doista se nisu za mnom osvrtali i šaputali; većina me je navodno držala knjigovođom za “Popis i otkup”: jer ga rijetko vide: kaže Ivica. Krenuli smo u malu šetnju, ipak sam doznao kako se dođe do plaže, Ivica je stajao drhtureći uz moje stvari i nipošto nije htio u vodu i držao je pomalo nečuvenim što se kupam. A navečer smo sjeli i tukli blato s cipela. S vremenom sam posjetio nekoliko ljudi u Jerichowu i razgovarao s njima o Jerichowu, zgodan, ugodan grad: rekao sam, kakva šteta što ovdje nije moguće ostati, što su mislili svi. Pogotovo predstojnik pošte, tvrdokoran, pravovjeran činovnik, vrijednosni papiri su se prodavali bez pogleda na osobu, pisma pečatila i slala bez odgode, kao da nisam imao dojavljivače koji su vidjeli kako se čitaju dopisnice, i poštanska tajna je ljudsko pravo. A što je s potpisom državnog tajnika?, vidiš. Prema vlasti se mora biti lojalan, taj je bio lojalan i prema fašistima, naravno, gospodine Mesewinkelu. Samo da ne zamijenim imena. Istog sam ga dana, baš sam htio nazvati kući, kći je nadam se dobro, vidio prvi put, Cresspahla, visokog i širokog pred šalterom, samtanih hlača zgužvanih oko nogu, kaputa istegnutog i flekavog, s na očalama. Naočale su zapele u futroli, samovoljno iskošene glave petljao je oko toga, rekao “Onda dat ćeš mi dvaest po dvaest.” Činilo se da je tu nova i ne zna ovdašnji govor, pokušao joj je objasniti, “i još za pismo” rekao je, dvadeset maraka po dvadeset pfenniga. Uspio sam ga točno pogledati, bio sam sljedeći u redu. Žustro je otkoračao van, velikih leđa, zastao na vratima i moram reći s pobožnošću spremio naočale u iskrivljen lim kutije, “Jutro”, rekao je i stupajući obišao crkvu do ciglane, zastao s nekim na uglu, -9-
razgovarao. Briga me: kažem. Ne zamjeram nikom ništa, nisam tako star. A socijalizam će pobijediti i ostati, a jednostavno se probuditi i van iz Republike na sredozemna mora, to ne ide. Za to je ona premlada, u najmanju si je ruku morala dati reći, sa svakim se mora razgovarati. Ali kad bi je tko pitao: Ako me tko pita: podatke u opisu osobe valjalo bi ispraviti. Gesine (krsno ime podcrtano) Lisbeth Cresspahl. No da. Ime je ovdje uobičajeno, susreće se, Lisbeth se zvala majka. Lisbeth Cresspahl, umrla 1938. godine. Grob obrastao gustim bršljanom, neograđen, i u blizini su vrlo raskošne rešetke. Na kamenu samo ime (ne Elisabeth), ne djevojačko ime, nikakav navod iz Biblije, nikakav križ, samo vrijeme života. Dakle Gesine Lisbeth. I što ću s visi nom: srednje visine. Onda. Pred pet godina. Boja očiju: siva. Sad bi mogla biti i zelena, u prijavnom je uredu tako mračno da svi imaju tamno sive oči; a kakvu su boju kose upisali? Tamna. Datum rođenja, državljanstvo, posebni znaci: nema. Ne znam ni sam što bi bilo bolje, ali s tim ne može nitko ništa započeti. Slika na pu tovnici iz svečane ustajalosti fotografske radnje pokraj dvokatnog konzuma, novovjeke radionice svjetlopisa, dobar dan, gospođice Cresspahl, molim Vas sjednite. Mornarski pulover visoko do brade, molim Vas glavu malo koso, lijevo uho je malo prenisko – Kako je, tako je. – I može malo ljubaznije? – Ne. To je slika za putovnicu. Ili: “To je za putovnicu.” Lice pravo osamnaestogodišnje boja kose tamna možda ne posve crna čvrsto zategnuta koža dosta pocrnjela od sunca nad jakim kostima jabučice ravnodušno oz biljne poprečne oči, boja očiju: siva. Dobivate vi tu osobu dlja vechtšhi socialisma. Eto ujasno. Golub na krovu. - 10 -
Heinrich Cresspahl je osam godina vodio svoju kćer do kuć nih vrata. Oslonio se na dovratak i rekao joj takoreći zadnju riječ, stajala bi pred njim s rukama na leđima i nije ga gledala, digla je pogled i lice joj se smijalo, skakala je oko njega i prijetila mu i tjerala ga u red, išla je pored njega do ruba i još ga jednom kratko pogledala i kimnula prije no što je duž sovjetske gradske komande otišla u školu i kasnije na kolo dvor; a Cresspahl je stajao moćan pred svojom kućom i stršao u krajoliku s lulom duhana dodajući vrijeme pojedinačnog dana svome iskustvu. Uostalom svakog bi jutra rekao otprilike isto. I kad je njegova kći upravo počela prihvaćati njegove riječi s uljudno izvedenim kniksom – jednog vikenda u proljeće četvrte godine Njemačke Demokratske Republike – Cresspahl nije došao kao što se očekivalo poprijeko preko ulice u trgovinu Ilse Papenbrock po žemlje za svoju kćer, jer te noći nije ostala do doručka. Idućih je godina Cresspahl općenito kupovao samo crni kruh, a Ilsi Papenbrock je rekao da mu je kći otišla na putovanje. S tom se obaviješću morala pomiriti i nakon tri i pol godine; ako se misli da mlada djevojka tako dugo putuje po svijetu bez očeve zaštite? A svijet je velik. Jerichow je prije bio grad seljaka i uglavnom u vlasništvu jedne jedine plemićke obitelji: bila je to tisuću i jedna kuća na mecklenburškoj istočnomorskoj obali kamo je siv i surov vjetar dolazio cijele godine…; do obale je bilo sat hoda, duž prosjeka a onda između polja. S novogradnjom ciglane nakon fašističkog rata i podizanjem tvornice namještaja došlo je više prometa na ulice, gospodin se Rohlfs činio zakašnjelim ljetnim gostom. Tu je živio čovjek po imenu Cresspahl u dugoj prizemnoj kući uz prosjek iza stare izgorjele ciglane a nasuprot ograđenog parka u kojem se nalazila vila sovjetske uprave. Pred kraj rata vlasnik je ciglane bez razmišljanja - 11 -
ostavio svoju vilu a da je nije ispraznio, no dvoja su se teretna kola iz razbijenog pomeranskog konvoja okrenula bez za ustavljanja pred otvorenim gospodskim vratima a ostala stajati na cesti pred Cresspahlovom kućom, i jer se najzad pojavio na vratima, prihvatio je izbjeglice i podijelio među njima veću polovinu svoje kuće. Sam se sa kćeri povukao u dvije sobe pred radionicom; Lisbeth Cresspahl je umrla 1938. godine, njezina je kći tog travnja imala dvanaest godina. Zvala se Gesine. Od dvije obitelji iz Pomeranije jedna je otišla nakon objave potsdamskog ugovora; a gospođa Abs, koja je došla na drugim kolima samo sa sinom, kanila je tu pričekati zbog muža i zbog dozvole za povratak u Pomeraniju, što je zgorilo: pjevaju djeca u Jerichowu svakog svibnja, ovoga su svibnja mogla pod tim nešto zamišljati i slutiti veličinu svijeta. Iduće je godine gospođa Abs prodala kola i konje za zalihe pšenice i krumpira i otišla kao kuharica u bolnicu; bila je kuharica u Pomeraniji, ali na viteškom dobru. Jakov je prvog ljeta i u jesen radio s konjima po selima oko Jerichowa; zimi se u gradu malo što našlo za njega osim zabranjenog trgovanja rakijom s pobjedonosnim sovjetskim ratnim snagama; gledajući Cresspahla pred njegovom radionicom, Jakov je urezao slova u vrata radionice cresspahl intarzije: ali kad mu je bilo osamnaest godina, započeo je kao skretničar na kolodvoru u Jerichowu. Gesine je u to doba bila primljena u više razrede, takva pomisao što se njega tiče Jakovu nije pala na pamet, majka bi je osim toga držala nekorisnom: u to je doba Gesine bilo petnaest godina, još ga je uvijek pratila na njegovim putovima, još su se uvijek držali braćom. Zatim je Jakov pošao za poslom južno sve do Labe, a Cresspahlova se kći sretala s njim između dva brza vlaka, kad je na studiju preko vikenda putovala u Jerichow ocu i Jakovljevoj majci. A jedne je noći u međuvre- 12 -
menu došla usred tjedna u Jerichow i dva sata u kuhinji pred Jakovom i njegovom majkom razgovarala s Heinrichom Cresspahlom, i mršava žena gorkog lica stajala je uza stol nepokretno s prekriženim rukama pognute glave i šutjela na svaku Cresspahlovu riječ i bez riječi prihvaćala Gesinino žestoko suprotstavljanje i bila jedina koja je pred jutro za rastanak uzmogla izići pred kućna vrata: dijete, – dijete: rekla je, a Cresspahl je izbjegavao takvo oslovljavanje u pismima što ih je slao kćeri preko granice. Jer je iza granice ostala u drugoj Njemačkoj, sad je tamo prevodila u Glavnom stanu američkih ratnih snaga. Kao Jakovljevu majku Gesine Cresspahl je i Jakova jednom za svagda posvojila kao darovanog starijeg brata; što može otac učiniti za kćer, koja je dvanaest godina živjela u Jerichowu kao u svijetu, i onda je u Jerichow došao rat? Može je nagovarati, ali ne može više za nju odlučivati, osim toga Cresspahl joj je unaprijed dopuštao tajanstvenosti. Čučala je ukočena i nepristupačna na stubama iza vrata u oštroj toplini travanjskog sunca i zamišljeno promatrala stranu ženu što je stajala na poluotkrivenim teretnim kolima i dodavala Cresspahlu zašivene košare, vreće, kante s mlijekom i kanila ostati; pomeransko narječje izgovara se posve drugačije od mecklenburškog i ima vlastite riječi, koje nije sve razumjela. A uvečer kad se s Jakovom vratila s mora iza rasjeda, gdje su jahali na iscrpljenim prašnjavim konjima, pristupila je krzmajući klupi pod brezama i šutljivo pogledala otvrdnulo brižno zamišljeno lice strane žene, prije no što je rekla: “I laku Vam noć.” S jednako je strpljivom teškom ljubaznošću gospođa Abs prihvatila i uzvratila na Gesininu uljudnost, jednako je oprezno književno njemački rekla: “I ti dobro spavaj”; ovdje je opet postala svjesna života u kojem djeca idu rano u krevet i trebaju dobro spavati. - 13 -
Kuhala mi je i pokazala mi kako valja postupati s kosom, pomo gla mi u tuđini. Sjećam se večeri kad sam ruke zadržala na le đima, Gesine: rekla je, taknula lako i uljudno moje rame grubim i tvrdim rukama; poznam njezin poluglasan brz govor. Poznam njezino lice: dugo i koščato a u uskim suhim očima već dosta po odmaklim na putu prema starosti, sve sam vrijeme imala majku.
Otkako su Gesine i Jakov otišli iz Cresspahlove kuće u svijet, živjela je gospođa Abs sama za sebe. Cresspahl je već odrađivao život, nitko se nije nosio s njegovim okolnostima. “Bog zna di je ona”: obično bi rekla, kad bi Cresspahl navečer došao u kuhinju s pismom s onu stranu granice: često bi posebno za nju bio priložen opširan list, nije znala odgovoriti, nije više ništa mogla učiniti za Gesine. Sjedila je tiho za stolom s rukama u krilu i govorila Cresspahlu ovo i ono za kćer, a onda je ubrzo ustala i započinjala svoju brižnu osamljenu večer na drugoj strani trijema. Jakov joj nije često pisao, njegove su posjete bile rijetke tijekom godine; s Jakovom bi duže sjedila kod Cresspahla i manje nepomirljivo skrivala svoju dobronamjernost, za takvih bi se večeri moglo katkad naslutiti i bilo je vidljivo lice iz njezina djevojačkog doba. I doista je njezina suglasnost s kućnim drugarstvom bila neupitna od prve večeri pred stražnjim vratima: nakon konvoja iz rata njezin je život u novostečenoj domovini, gdje se mogla brinuti za jednu djevojčicu, bio ponovno osiguran u ljudskoj navici. Toga je bila svjesna kad ju je jedne večeri u Jakovljevu listopadu pred ulazom u bolničku kuhinju dočekao gospodin s imenom Rohlfs i započeo s njom povjerljivo ugođen razgovor o socijalizmu i o želji zapadnih kapitalista da bude rata i o prednostima ili nedostacima jednih ili drugih, što djeluje na svaki život, primjerice na - 14 -
život obitelji Cresspahl, koja nažalost gotovo više i nije obitelj jer je jedina kći eto odsutna, a gospođa Abs se za nju gotovo majčinski brinula? i ona je rekla “Ne” rekla mi je u lice i sve skupa porekla, a svatko mi je u ovom gradu mogao reći kako je s njom išla na plažu, kako ju je čekala na kolodvoru i da su išle gradom poput majke i kćeri; jednom na godinu bi putovala, i to kuda, pošiljateljici onih pisama od kojih sam jedno pročitao, što počinje bez naslova ali s “mislila sam na tebe cijelo jutro dok sam” i sad nikom ništa. Samo je stanovala u toj kući i nema veze s obitelji Cresspahl: kaže i kaže mi to s takvim mirom, da sam rekao kako sam se zacijelo prevario i neka ne zamjeri. Nije uopće ništa shvatila osim da sam se raspitao za djevojku; i ako ikako mogu, neka je ne pitam još jednom. Dobro: kažem. Ne mogu podnijeti takav mir s plahim pogledom i rukama koje potajno drhte, nisam tako star, ne volim gledati kako netko iz nužde laže. Ne bi to bilo dobro. I kažem Ivici: “No hoćemo li danas obojica na kupanje?” njemu je voda prehladna. Kažem “Onda ćemo otići. Idemo na Labu.” Te je jeseni Jakovu bilo dvadeset i osam godina, i još ni u jednom od listopada nije doživio nešto kao vrijeme. Morao je štedljivo koristiti i oprezno promišljati minute svoga rada, znao je svaku pojedinu. Papir na kosoj ploči stola pred njim bio je podijeljen okomitim i vodoravnim crtama za vremenski i prostorni slijed planiranih i neredovitih zbivanja, na njemu je različitim olovkama bilježio kretanje željezničkih vlakova na prugama od bloka do bloka i od minute do minute, ali zapravo je od čuvene mijene godišnjih doba uzeo u obzir samo različito osvjetljenje, na kraju minute više nisu činile dan nego vozni red. I sad te jeseni: kao što kažem: nije uočio vrijeme tek kad je zatvorio vrata pred slikama tračnica - 15 -
mikrofonom razglasima telefonima te pod hladnim bijelim zrakama svjetlećih cijevi sišao niz dugi blistav trijem sve do stubišta otvorenog prema van, što mu je predočilo razliku u svjetlima. Pod drugim je svjetlom bila tmurnost gole industrijske ulice, na tvorničkom dvorištu strugale su i škripale dizalice nad visoko dovaljanim nanosom građevinskog otpada, na brzim je električnim kolicima od žestokog trzanja kočnica zveckao teret, izlozi su bili osvijetljeni bijelo i zeleno, na tramvajskom stajalištu u vjetrovitoj vlazi pred čađavim pustim zidovima u sumraku nelagodno su stajali ljudi: nije to zaboravio zbog svog rada. Iz širokih prozora visokog izblijedjelo crvenog tornja na ranžirnom kolodvoru vidio je zapetljane tračnice sve do mosta na Labi, pod njim su se valjali mali i brzi teški vlakovi, ranžirne brigade gurale su i vukle široko polje pojedinih vagona i skupina vagona u duge vlakove uz kretanje i zviždanje i tamo i amo uz kratku široku lokomotivu, iz hala je u guste ispuhe pare iskakala buka čekića tanka i oštra. A preko Labe između jarbola i žica električnog telefonskog voda išla je pruga daleko iza maglom omekšanog obzora neprestance duž zapadne državne granice. Položaj tračnica između blokova i dojavnih stanica i kolodvora visio je pred njim iznad razglasa kao skraćena stilizirana cijanotipijska kopija, a kad bi od bilo kud iz daleke ravnice službenim jezikom formula koji od udaljenih glasova najavio i tražio neki vlak, izmišljao bi si Jakov pogled na nevidljivi kolodvor i signale pred vlakom, što je za njega bila šifra od raspoznatljivih slova i brojke, i znao bi prema vremenu i kilometrima gdje se vlak nalazi u redu vožnje i gdje se doista nalazi sebi i svakom na putu, onaj u kašnjenju je odmah u krivu. Zatim je podigao zapor na jednoj od sklopki postrance i rekao mikrofonu kako je želio da bude, zatim ponovno prespojio vod, napokon je - 16 -
govorio glas voditelja putne službe F– d -1 (koji je sjedio daleko gledajući preko svog kolodvora) i objasnio ono što je Jakov odmaknut u svom tornju zamišljao: teretni vlak sa sto dvadeset osovina sa šljunkom ispiljenim drvom smeđim ugljenom radioaparatima brodskim motorima oklopnjačama (Dg, možda 1204) uvlačio se po drugom kolosijeku unutra ispod F– d -1 koji je govorio, signali na izlazu iz kolodvora mijenjali su mjesta, na glavnom kolosijeku štropotao je u prolazu brzi vlak, što ga je Jakov pred pola sata (vrijeme: 14/07) vidio pod sobom kako izlazi i kojega su vijesti iz mikrofona na njegovoj slici ponovno sastavile u debeli crni potez koso prema izlazu iz prolaznih mjesta pogona i prošlih jedinica vremena. Te je jeseni nedostatak ugljena i ošteće nost mnogih uređaja upetljavao voznu službu s nejednakim zakašnjenjem u mrežu planiranog vremena i voznih putova, a gore u silnom tornju sjedili su dispečeri mrzovoljni i raz draženi pred mikrofonima jer su na kraju sve pruge bile zamršene i zapriječene s okašnjelim vlakovima na čekanju, tako da nijedan dio voznog reda nije pristajao uz drugi i svaka je smjena završavala zbrkano kao što je počela. Usto je svaka odluka bila pitanje državne savjesti, nijedan odgovor nije donosio ravnotežu, svaki je nužno okrivljavao onoga tko se u to morao upuštati zbog poziva. Jakov je međutim vrlo dugo ustrajao u strpljivosti. Sjedio je naslonjen savjesno i s nekom vrsti ravnodušnosti na stolici pred poslom, pomirljivo razmišljajući nakrivio dugu crnu glavu i gledao uskim odsutnim pogledom u ravninu zbivanja svih tih kretanja o kojima je njegov krzmajući dubok glas iz mikrofona govorio. “Ne, ja ne. Možda ti?” rekao je. “To je od pušenja. Naša narodna industrija duhana. Kaži mu, neće od toga puknuti, tvoj izlazak. Ma daj. Neka zbog tog ne napuni gaće”; koji put bi kimnuo kao da je sam sugovornik s drugog - 17 -
kraja veze pred njim. Svaki događaj vukao je za sobom čekinjav rep međusobno uvjetovanih ovisnosti, prognoza je u vlastitom području postala nesigurna, postignuta točnost bit će možda narušena nepravilnostima što ih je granično dispečersko područje odahnuvši i sa žaljenjem predalo tornju. Kad se zamršenost činila nerazmrsivom i posvud puna zamki, Jakov je isto kimnuo i šuteći podigao kutove usana i više iz znatiželje pogledao može li se u djelić minute možda ipak još smjestiti kakav dolazak vlaka kao tanki prekinuti plavi potez. Zeleni signal je propuštao vožnju, opći natječaj propisala je zelena traka, točnost i kašnjenje dijelili su se iza toga kao točke plusa i minusa, mnoge plus točke vrijedile su premiju. Ali brojne okružnice ministarstva i bojni poklici vladajuće stranke nisu mislili ili nisu znali gotovo ništa drugo doli plana, a Jakov se trudio uz tako otežani način rada uopće zadržati plan u pamćenju – stavljeni jedan preko drugog i proziran list plana i list rada ne bi izgledali kao dva slična već prije kao sjeverni i južni zvjezdani sustav: govorili su dispečeri te jeseni: Jakov nije bio jedini koji je hektografijske listove na uporabljivoj poleđini ispisao bilješkama iz službe. Došao je pred sedam godina kao skretničar u Njemačku državnu željeznicu u neznačajnom gradu na mecklenburškoj istočnomorskoj obali. Radio je kao pomoćnik i tajnik i asistent na većini mjesta današnje direkcije oko sjeverne Labe: tako je u službi poznavao mnogo ljudi, svi su mu govorili Jakov i ti (a sad je bio inspektor); tako je moglo biti jer je bio strpljiv sa svakim. Na slikama u vitrini sportske zajednice Lokomotiva stajao je bez jasne oznake između lijevog krila i srednjeg igrača I. rukometne momčadi, a moglo ga se vidjeti i na drugim fotografskim snimkama pri raščišćavanju - 18 -
ruševina u gradu i svuda tako velikog i mirnih čvrstih ramena, da bi promatrač odmah pomislio ili rekao: “Ovo je Jakov. Taj tu, vidiš, taj koji tako smireno gleda.” – A, taj. Mislio sam taj je u obrani. Po tome kako izgleda. – Misliš taj ne može trčati. A može, ali uzmi mu loptu. Zadnje dvije godine možda nije igrao. Sva ta nervoza i važnost može ti se popeti preko glave, on nikad nije volio te finte za publiku, to: lopta ide na čovjeka, on korak u stranu i skok, ili kolut: jednom ga je u utakmici jedan igrač pokrivao kao lud, e nećeš na gol! ponavljao je, i nikad dosta, tad mu je navodno Jakov pustio loptu i nasmijao se. Ima stvari koje ne možeš stalno ponavljati. Ako to misliš pod dosadilo. – A kad ste to imali nedjelju od prekovremenih sati. – Da, ovisilo je dakako i o službi. Sjedio je ne osvrćući se iza zatvorenih vrata u svom tornju i govorio u svijet i bilježio daleke događaje što su se neprestance zbivali i ostali na listu papira kao tehnička krivulja iz vremena što je bez prestanka prolazilo. Po širokoj sivoj rijeci plovili su vučni vlakovi ispod nisko raširenih pramenova dima, vlažan je zrak visio gust i prljav nad gradom, nebo je cijeloga dana bilo bijelo. Dobro: velim. Ali nakon dva cijela dana trebalo bi znati što je potrebno, dakle što je s njim? Nemam pojma. Što je to dispečerski posao, uglavnom mi je jasno, središnja zapovjedna moć, vrata zatvorena, pravo prvenstva na svakoj telefonskoj liniji, misliti brzo i točno, uspješno, svi kažu ugodan dan i na ulici, neprestance prekovremeni sati, nervoza. Jedan, zove se Bartsch, baš zgodno lepršav. Nemam pojma. Nije moguće da je samo dispečer. Ovo je plan službe, ovdje njegov raspored: točno. Putuje iz službe kući, - 19 -
spava, putuje u službu. Ako je kojiput trajalo duže, trgovine su bile prepune. Jednom vozni red omnibusa, onda smjena smjene: da, ali što radi za sebe? Po svojoj volji mislim. Čovjek još nešto hoće. Pogledaj mu bankovni račun: ne može ni pola novca potro šiti uz takav život. Kako se čovjek lako prevari: pred tjedan dana vidio sam ga kako sjedi u krčmi u Jerichowu s Cresspahlom, to je daleko odavde, i kad je netko htio sjesti za stol, morali su smjesta platiti što su popili: kao da mi je stalo do Cresspahlovog mišljenja. Meni je bilo do Jakova, vozim za njim, gledam njegov dnevni red, i sad stojim tu pred socijalizmom gotovo kao jedan od tih intelek tualnih volova. Ili možda sjedim iza Ivice u kolima s ulične strane i čekam tramvaj i na to da Jakov stigne preko pretovarne rampe teretnog kolodvora, on uvijek prelazi poprijeko. “Magla, ne? Okrenimo se i onda Ivica: zaokruži oko tramvaja, tako da ga mogu pogledati, polako ubrzavaj, sad izlazi na ulicu, vidiš li ga?” Dobar dan, Jakove. Okrenuo je prozirnu košuljicu karte i pokazao kondukterki drugu stranu, rekla je hvala i tražila dalje i kimnula brzim sigurno ciljanim pogledom. Zatim je od platforme prošla do stražnjeg kraja i pitala može li proći, i Jakov se bez riječi stisnuo pola koraka unatrag i propustio je. Promatrao je dugu plavu kosu vezanu u konjski rep djevojke što je stajala stisnuta uz njegovo rame u zagušljivoj gužvi popodnevnog vraćanja s posla: pri teškim blagim nagibima kola na zavoju kolosijeka vidio je pokraj svoje ukliještene ruke njezino lice prijazno zamišljeno nepristupačno mlado i pametno, i blizina je bila bez budućnosti. I njegov život otvoren svakom pogledu. Kasnije, nakon kupovanja na tržnici u prepunim već blistavo osvijetljenim trgovinama, sjeo je u autobus sprijeda na uzdužnu klupu do izlaza i gledao u okvirima prozora kako se njegova nepo- 20 -
mična zrcalna slika trza pri kratkim dubokim upadima u rupe; stavio je dva groša u ruku konduktera i rekao “dvadeset”, kondukter mu je utisnuo kartu u ruku i ponovio “dvadeset” s uzlaznim glasom istrošenog stroja. Nije mislio ni na što. Padne mu na pamet studentica ispod njegova ramena i da ta mala uopće nije zapazila njegove poglede, pa je to puko jedno-uz-drugo bilo dopadljivo sjećanje. No možda ni njegov pogled više d nije bio dojmljiv. Promatrao je putnike s neprimjetnim držanjem one zamorene prisnosti upućene u brzo bezbolno zaboravljanje. Na stajalištima su se pokraj njega sklapala vrata pušući i otpuhujući. Kad su prozvali ime njegove ulice, Jakov je s torbom u tmurnom drndavom kućištu ustao, kondukter je odzvonio odluku u kabinu vozača, Jakov je kroz vrata što su se raspukla u zastajućim kolima izišao u svježu tamu jasno osjenčane ulice između visokih večernjih kuća. Prešao je koso preko kolnika prema rubu pločnika i ušao u trijem kuće, na ulici je koji tren trajala buka njegovih koraka na propalom drvu stubišta. Dolje je vjetar utihnuo. Zatim su došli koraci s druge strane ulice nogostupom kroz trijem u dvorištu. U trajanju jednog pogleda stajao je lik naprijed okrenuta lica blijeda od sumraka pod svjetlom što ga je Jakov upalio u kuhinji. Ponovno povlačenje i uzdisanje koraka po mokrom pločniku, ponovno svjež dubok dah tihe kiše: pogled je strpljivo naučio Jakovljeve poslove i kretanja po gradu, i nije koristoljubiva bila pozornost što ga je od sredine listopada počela slijediti uvečer i u siva probdjela jutra, u vremena tramvaja kao i u dugim gluhim hodnicima kuće njegove službe i pokušala iskusiti njegov glas i životni put. Pogled je bio nepromišljen i pohlepno je hvatao svaku pojedinost samo kako bi je znao (kao što netko može juriti za nepoznatom ljubljenom), a ipak je bio unajmljen i plaćeni - 21 -
su službenici ulagali svoje ponašanje promjenjivo i pregledno, zaboravili što su zapazili i nisu iz toga izvlačili prednost ni poduku za vlastit život. Tako su iz susreta i susjedstva i telefonskih razgovora i ravnodušnih pogleda u vozilima gradskog prometa nastala izvješća i slutnje što su se uobličile u tekućim vrpcama magnetofona i pisaćih strojeva i prisnim atmosferama šapta i bile svrstane i uvezane i zaheftane i sačuvane u sobi bez prozora u neupadljivo oslijepljenoj najamnoj kući sjevernog predgrađa za čovjeka koji svoje ime mijenja za svaku nasuprotnost pa dakle već po imenu nije mogao upravljati nikakvim drugim sudioništvom u Jakovljevu življenju doli općim i javnim. Velikani zemlje bacili su oko na Jakova. – A što je s Cresspahlovom kćeri? – Ne znam. Mislim: možda je samo otišao u izbjeglički logor. Kaže Sabine. Što sam htio reći. – Kaže Sabine. Ljeti je sama išla na odmor. Bili su se razišli. Jednostavno je prestalo. Vidio sam kako su se ophodili nakon toga. Zatim je rekla “Dobar dan, Jakove”, a on ju je srdačno pogledao i isto nešto rekao. Razumiješ? Vole se još uvijek, ali ljubav je zauvijek nestala. Kod Njemačke državne željeznice nije za zaposlene bilo slobodnih praznika. Zahtjevni je pogon neprestance dopuštao samo skupljanje svakog pripadnog slobodnog vremena nakon dužeg trajanja službe i spavanja i smjene do otprilike dva puna dana, što se označavalo kao “mirovanje”. Jednom je za mirovanja u listopadu Jakov otputovao u Jerichow. Išao je s majkom od bolnice u Ciglarskoj ulici (njegova je majka bila tiha i dobrodošla, tada gospodin Rohlfs još nije znao više no što mu je mogao reći njezin upitnik iz odjela za rad bolničke uprave). Navečer je sjedio s Cresspahlom u krčmi - 22 -
i pustio ga da govori o stanju u svijetu; imali su stol za sebe, a to što su ga odmah posve prepustili nekom trećem, moglo je biti slučajno. Bio je to jedan izuzetak u listopadu. Dvaput je usput bio u gostionicama na teretnom kolo dvoru i u luci sa samim željezničarima, od kojih su bili poznati Jöche i Peter Zahn i Wolfgang Bartsch, no bio je s njima samo jedanput i otišao ranije kući. Jakov nije prekomjerno pio, razgovori su se doimali kao priče s posla, što je kasnije pri govoru o smetnjama u službi bilo žešće, Jakov tad ne bi mnogo rekao, činilo se kao da promatra. Išao je velik i pristupačno razgovarajući do tramvaja ili autobusa, nikoga nije izostavio pri rastanku (“Bog.” – “Do sutra na gablecu.” – “Sretno do kuće.” – “Hoćemo, hoćemo. Htio sam reći! – “Nazvat ću te.” – “Do sutra. Laku noć.” – “Laku noć. Laku noć.”), pojavio se svjež i bez mrzovolje na poslu. A teško da je imao više od četiri slobodne večeri u četrnaest dana. Gospodin Rohlfs je doznao o Jakovljevoj redovitoj nazočnosti na skupovima sjednicama ulaganjima za izgradnju, ali to po sebi nije zvao izuzetkom. Jedne su večeri usred tjedna vidjeli Jakova u podrumu Vijećnice s damom. Uz njega je sjedila dama gotovo jednako visoka samo mršavija, držeći lice oprezno i smiono drsko spram Jakovljeva susjedstva; on je gledao preda se i primao sve njezine mnoge riječi zamišljenom gotovo nepomičnom vedrinom. Mnogi su gosti držali njihov stol gotovo nehotice na oku, možda jer je njezin elegantni svijetli kostim upadao u oči u to doba godine a uz Jakovljevu uniformu, a Jakov je time u najmanju ruku omogućio prepoznavanje svog poziva i tako i mladu damu učinio pristupačnijom općem promatranju i prosudbi. Kad možeš reći: ona sa željezničarom – to je kao da malo poznaješ njega pa dakle i nju, “A bila je za pogledati.” Bila je plava, kose nategnute s pojedinačnim - 23 -
svijetlim uvojcima oko sigurnog podrugljivog lica. Jakna je visjela na naslonu a ona je sjedila daleko naprijed na stolici, suknja joj je bila tik i čvrsto uz tijelo. Kad je jednom ustala, Jakov se okrenuo i ona je na trenutak stajala u njegovu pogledu. Onda je došlo jelo, razgovor je i dalje izgledao ravnomjeran. U usporedbi slika što su pomalo nastajale, djevojka se zvala Sabine. Prijašnja gazdarica je rekla da s podstanarima ne razgovara o takvim stvarima, ali koliko zna gospodin Abs k njoj ne dolazi još od proljeća, a onda je Sabine odselila. A ako smije izraziti svoju slutnju, teško da se gospodin Abs iza toga s njom sreo. Dakle? Ne, nije to njezina briga, mnoge to gazdarice čine. Jakov je sjedio uz Sabinu uza stup pod niskim oslikanim svodom i dodavao joj jelo i posluživao je u svemu (osjećao je njezine poglede na licu i osjećao veliku tromu bolnu dosadu, koju bi radi nje rado zanijekao. Lice je poslušno i smiješi se, ali pokreće te malo kao uvijek), nije se činila nemirnom. Kasnije se Jakov iz podruma Vijećnice odvezao u svoj toranj, Sabine je još pola noći provela u plesnom baru Melodija iza Vijećnice, uostalom čekao ju je skupo odjeven gospodin četrdesetih godina, koji nije izgledao kao željezničar, šef sale je rekao da je gospodin s kirurgije II. gradske bolnice, no pustimo to, i dama mu se činila poznatom, nekako drugačijom, da točno, s jednim željezničarom. Sabine je radila u direkciji koja je bila nadređena Jakovljevoj službi i iz cijele su je pokrajine nazivali mladi muškarci njegove dobi sa službenim izgovorima, razgovor s Jakovom dugo nije bio zamijećen, kao što kažem. Kako sad to. Naime ovako: Jakovljev je grad bio velik a i pisma od drugih stizala su u velikim gomilama preko granice, poštanske vreće iz međunarodnih brzih vlakova nespretno su i teško padale na - 24 -
električna kolica i odvozile se u željezničku poštu. U središnjoj razdjelnoj poštanskoj službi grada službenici su na vršcima prstiju podizali poštanske vreće preko stolova za raspoređivanje i istresali svežnjeve pred sebe i razbacali ih, vezice su bile izvučene iz čvrstih zapora drvenih blokova, odmjeren kup pisama izdvojenih jedno po jedno nestao je u pretincima dostavnih područja, novi su se svežnji za prosljeđivanje gomilali u službe područnih općina. Žuta kola s rešetkama vozila su u kratkim razmacima preko mosta, ujutro i u podne su pretinci za dostavu bili dupkom puni. Mnoga su područja već prema uputi voditelja odjela za dostavu (koji je imao uputu) bila redovito pa tako i one noći u listopadu ponovno pretražena, sad su uklonili četiri izdvojena pisma u službeno opečaćenom i zaklamanom tvrdom omotu i propustili njihov dolazak do idućeg jutra. Na Gesininoj žutoj velikoj kuverti talijanska je pošta opečatila objavu pobjedonosnih američkih četa o obrani cijele Atlantske obale, Jakovljevo ime i stan bili su napisani strojem, pošiljatelj se nije upisao. Kad se ljepljiv rub zagrijao, zgužvano se rastvorio i oslobodio pismo, ovitak se osušio, osvijetlio i preslikao. Sadržaj se sastojao od četrdeset ne ocarinjenih cigareta marke Philip Morris uz pisano priopćenje. Cigarete su bile zapakirane u jednakom dijelu po dvadeset komada, umotane u list papira iz američkog obiteljskog časopisa u kojem se na jednoj strani hvalilo putovanje avionom stanovite proizvodnje a na drugoj strani filmska glumica. Na papiru pisane poruke je bilo otisnuto ime i poslovne okolnosti srednjeg pansiona u Taormini na Siciliji, a ispod te glave bilo je rukom ispisano devet redaka, što su fotografski kopirali. Već rano dopodne Jakovljevo se pismo s još jednim vratilo u ormar za raspoređivanje, popodne je kod kuće našao pismo od Gesine sa 40 Philip - 25 -
Morrisa. Papir za umatanje upotrijebio je za sendvič što ga je uzeo u noćnu smjenu, a Wolfgang Bratsch je nakon trećeg dima primijetio da uobičajene Jakovljeve cigarete imaju dru gačiji okus, “Jesi li te naručio da ti donese Parsch?” pitao je. Parsch je bio strojovođa s kojim se Jakov družio. “Ne”, rekao je Jakov: “ove nam šalje Ministarstvo.” I Rohlfs je napeo čvrsti elastični fotopapir i po više puta čitao što je napisala velikim povezanim okruglim crtama što su tekle oštro prema dolje (u tulipanskom pismu) žarko plavom tintom hotelskog pansiona na Siciliji s pogledom na Sredozemno more: “Dragi Jakove, lutam po svijetu, za kiše kraj izgleda kao Rehbergen, nitko nema kišobran kao moj stari otac. Kojega moram poštivati a ti ga pozdravi. Sjeti se polusestre koja te voli Gesine Cresspahl. Zahvaljujem ti na dugom pismu o gradnji mostova.” Ispušteno pismo se zamotalo u smotak koji je gospodin Rohlfs gurnuo u omot fascikla za goluba na krovu, dok je u sjećanju sačuvao tjestast izgled pisma u kopiji i zauvijek nepromjenljivu staru sliku s putovnice Gesine Cresspahl iz arhiva upravne policije u Jerichowu. Idućih je dana Jakov prolazio pokraj mnogih poštanskih sandučića no nije ga se moglo vidjeti kako ubacuje pismo, što je uostalom pomalo znao gospodin Mese winkel iz svojih općih sudjelovanja u Jakovljevu životu na zemlji: da se vrlo trudio oko priopćenja za Gesinu i čak ih izmišljao u svojoj moćnoj prijateljskoj glavi.
– Ali o tome Cresspahl nije ni pisnuo. Ne vjerujem čak ni da je Jakov znao. – Ni ja ne vjerujem da su o tome govorili. Jakov je o tome mislio. Jer ako pravo pogledaš, onda je to palo na Cresspahla. Dakle u srijedu se ujutro Cresspahl u crnom kaputu i sa - 26 -
Uwe Johnson rodio se 1934. u Kamminu u Pomeraniji (danas Kamién Pomorski u Poljskoj) u obitelji švedskih doseljenika nastanjenih u Mecklenburgu. Otac mu je umro u sovjetskome internacijskom logoru neposredno nakon Dru goga svjetskog rata, a majka 1956. prebjegla u Zapadni Ber lin. Johnson je studirao njemačku filologiju u Rostocku i Leipzigu, a tijekom studija bio je suspendiran jer nije iskazivao potporu komunističkom režimu DDR-a. Pisanjem se počeo baviti 1953. Njegov prvi roman Ingrid Babendererde odbile su sve nakladničke kuće kojima ga je ponudio (tiskan je tek posmrtno). Prvo objavljeno Johnsonovo djelo jest roman Nagađanja o Jakovu (Mutmassungen über Jakob), koje je izašlo 1959. u izdanju frankfurtskog Suhrkampa. U to je doba Johnson počeo živjeti u Zapadnom Berlinu, gdje je radio kao prevoditelj s engleskoga i urednik. U šezdesetima je nekoliko puta odlazio u SAD te je tamo 1967. počeo pisati svoje glavno djelo Jahrestage, čiji je prvi svezak objavljen 1970., u iduće tri godine izašla su još dva, a posljednji je objavljen tek 1983. Bio je član zapadnonjemačkog PEN Centra i Akademie der Künste, a za svoja je djela dobio više njemačkih i međunarodnih nagrada. Umro je 1984. u Sheernessu u Engleskoj.
- 247 -
- 248 -
Truda Stamać rođena je 1942. u Petrovaradinu, a u Zagrebu je studirala komparatistiku i njemački. Uz književno prevođenje, kojim se kontinuirano bavila, zaposlila se u knjižnici Njemačkoga kulturnog instituta te je u Beču godinu dana studirala filozofiju. Radila je kao savjetnica za pitanja kulture u Zavodu za kulturu, a potom u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Bila je dugogodišnja savjetnica za kulturu u Veleposlanstvu RH u Austriji. Od 1990. do 1993. bila je predsjednica Društva hrvatsko-austrijskog pri jateljstva. Za svoje je prijevode dobila niz nagrada, između ostalih i Počasni križ za znanost i umjetnost predsjednika Republike Austrije. Uredila je više antologija i prevela mnogobrojne knjige, među kojima su djela Thomasa Bernharda, Paula Celana, Rainera Marije Rilkea, Ingeborg Bachmann, Güntera Grassa, Hermanna Hessea, Georga Büchnera, Bertolta Brechta, G. E. Lessinga, Waltera Benjamina i Hansa Künga. Prevoditeljica zahvaljuje na pomoći gospođi Christine Magerski i njenim prijateljima iz Mecklenburga, prof. dr. Reineru Grübelu i prof. dr. Leu Wintgensu.
- 249 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-422-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 250 -
- 251 -
146,90 kn
- 252 -