Ne reci da nemamo ništa

Madeleine Thien

Ne reci da nemamo ništa

Ne reci da nemamo ništa

–1–

–2–

Madeleine Thien

Ne reci da nemamo ništa prevela s engleskog Lada Silađin

Fraktura –3–

We acknowledge the support of the Canada Council for the Arts for this translation.

Zahvaljujemo Kanadskom savjetu za umjetnost na potpori za prijevod ove knjige.

Naslov izvornika Do Not Say We Have Nothing © 2016, Madeleine Thien © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Lada Silađin i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-210-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1057020

–4–

Za moju majku i moga oca te Katherine i Rawija

–5–

–6–

Prvi dio

–7–

“Može se živjeti na tisuću načina. Koliko ih točno znamo nas dvoje?”

Zhang Wei, Drevni brod

“Od svih prizora kojima su bili načičkani zidovi pećine, najbogatiji i najsloženiji bili su prizori raja.”

Colin Thubron, Sjena Puta svile

–8–

1.

U jednoj jedinoj godini moj nas je otac napustio dvaput. Prvi put kako bi okončao brak, a drugi put kad si je oduzeo život. Te 1989. godine moja je majka odletjela u Hong Kong i položila oca na vječni počinak na groblju nedaleko od kineske granice. Potom je, izbezumljena, odjurila doma u Vancouver, gdje sam ja bila sama. Bilo mi je deset godina.

Evo čega se sjećam: Moj otac ima privlačno lice koje ne odaje godine; ljubazan je, ali sjetan čovjek. Nosi naočale bez okvira i stječe se dojam da leće jednostavno lebde pred njim, poput najtananije zavjese. Njegove oči, tamnosmeđe, oprezne su i nesigurne; tek mu je 39 godina. Moj se otac zvao Jiang Kai i rodio se u seocetu nedaleko od grada Čangša.

Poslije, kad sam tek doznala da mi je otac u Kini bio glasoviti koncertni pijanist, sjetila sam se kako su mu prsti tapkali po kuhinjskom stolu, kako su lupkali preko radnih ploha pa duž mekih ruku moje majke, sve do njezinih prstiju: nju je to izluđivalo, a mene tjeralo na ispade veselja. Nadjenuo mi je moje kinesko ime, Jiang Li-ling, te englesko, Marie Jiang. Kad je umro, bila sam tek dijete, i ono malo sjećanja, ma koliko isprekidanih, ma koliko netočnih, bilo je sve što sam imala od njega. Nikad im nisam dopustila da nestanu.

U dvadesetima, u teškom razdoblju nakon što mi je oboje ro­ ditelja preminulo, zdušno sam posvetila svoj život brojevima – promatranju, slutnji, logici i dokazu, alatima koje mi matematičari imamo ne samo kako bismo tumačili već i opisali svijet. Posljednjih sam deset godina profesorica na Sveučilištu Simon Fraser u Kanadi.

–9–

Brojevi su mi omogućili da se krećem između nezamislivo velikoga i veličanstveno maloga; da živim svoj život daleko od roditelja, njihovih poslova i neostvarenih snova te, kako sam mislila, svojih vlastitih.

Prije nekoliko godina, 2010., šećući se Kineskom četvrti u Vancouveru, prošla sam pokraj trgovine u kojoj su se prodavali DVD-i.

Sjećam se da je kišilo kao iz kabla i da su pločnici bili prazni. Koncertna glazba odzvanjala je iz dvaju golemih zvučnika ispred dućana.

Znala sam taj komad, Bachovu Sonatu za klavir i violinu br. 4, i privukla me tako snažno kao da me netko vuče za ruku. Kontrapunkt, koji je ujedinio skladatelja, glazbenike, čak i tišinu, glazbu, s vrtložastim valovima žalosti i ushita, bio je sve čega sam se sjećala.

Ošamućena, oslonila sam se o izlog.

I odjednom sam bila u autu s ocem. Čula sam kako kiša prska po gumama, a otac pjevuši. Bio je tako živ, tako omiljen, da me neshvatljivost njegova samoubojstva iznova ražalostila. Moj je otac tada bio mrtav već dva desetljeća i toliko čisto sjećanje na njega nikad mi se dotad nije vratilo. Bila mi je trideset jedna godina.

Ušla sam u trgovinu. Pijanist Glenn Gould pojavio se na ekranu: on i Yehudi Menuhin izvodili su Bachovu sonatu, koju sam prepoznala. Eto Glenna Goulda, zgrbljena nad glasovirom, u tamnom odijelu, čuje suzvučja daleko izvan raspona onoga što je većini nas dano da nazremo, i bio mi je tako... poznat, poput jednoga cijelog jezika, svijeta, koji sam bila zaboravila.

Godine 1989. mojoj je majci i meni život postao skup nužnih ustaljenih radnji: posao i škola, televizija, hrana, spavanje. Prvi odlazak moga oca poklopio se sa značajnim događajima u Kini, događajima koje je moja majka opsjednuto gledala na televiziji. Pitala sam je tko su ti prosvjednici i kazala je kako su to studenti i obični ljudi. Pitala sam je li i moj otac ondje, a ona je rekla: “Ne, to je Trg nebeskoga mira u Pekingu.” Demonstracije koje su na ulice izvele više od milijun građana Kine započele su u travnju, dok je moj otac još živio s nama, a nastavile su se nakon što je nestao u Hong Kongu. Tada, tog 4. lipnja te danima i tjednima nakon krvoprolića, majka je plaka­ – 10 –

l­ a. Gledala sam je iz noći u noć. Tata je izbjegao iz Kine 1978. i imao je zabranu ponovnog ulaska u zemlju. No moje se nerazumijevanje vezalo uz stvari koje sam vidjela: uz kaotične, zastrašujuće prizore ljudi i tenkova, i moju majku ispred ekrana.

Tog sam ljeta, kao u snu, nastavila pohađati satove kaligrafije u obližnjemu kulturnom centru, kistom i tintom prepisivala stih za stihom kineske poezije. No riječi koje sam prepoznavala – veliko, malo, djevojčica, mjesec, nebo – (大, 小, 女, 月, 天) – nije bilo mnogo.

Otac je govorio mandarinski, a majka kantonski, ali ja sam tečno govorila samo engleski. Isprva mi se zagonetka kineskog jezika činila poput igre, zadovoljstva, no moja me nesposobnost da ga razumijem počela mučiti. Stalno sam iznova crtala znakove koje nisam znala pročitati, sve veće i veće, dok višak tinte ne bi promočio tanki papir i probio ga. Nije me bilo briga. Prestala sam odlaziti onamo.

U listopadu su nam na vrata došla dva policajca. Obavijestili su majku da je tata preminuo te da će ured mrtvozornika u Hong Kongu riješiti spis. Rekli su da je tatina smrt bila samoubojstvo.

Onda je tišina (qù) počela živjeti kao dodatna osoba u našoj kući.

Spavala je u ormaru s očevim košuljama, hlačama i cipelama, čuvala je njegove note s glazbom Beethovena, Prokofjeva i Šostakoviča, njegove šešire, naslonjač i posebnu šalicu. Tišina (闃) se uvukla u naše umove i bjesnjela poput oceana u mojoj majci i meni. Te je zime Vancouver bio još sivlji i vlažniji nego inače, kiša nas je zaogrnula poput debelog pulovera koji nismo mogle skinuti. Zaspala bih uvjerena da će me ujutro tata probuditi, kao uvijek dotad, da će me njegov glas trgnuti iz sna, sve dok se ta obmana nije spojila s gubitkom i počela boljeti snažnije od onoga prije.

Tjedni su se rastezali i tisuću devetsto osamdeset deveta rasplinula se u tisuću devetsto devedesetu. Mama i ja svaki bismo dan večerale na kauču jer na stolu nije bilo mjesta. Očevi službeni dokumenti – razne potvrde, porezna rješenja – već su bili posloženi, no zaostale su kojekakve sitnice. Kako je mama podrobnije istraživala stan, na svjetlo dana izlazili su i drugi papirići, partiture, šačica pisama koja je moj otac napisao i nikad nije poslao (“Vrapče, ne znam hoće li ovo pismo ikada stići do tebe, ali...”) i stalno nove bilježnice.

– 11 –

Gledajući kako se količina tih predmeta povećava, zamišljala sam kako mama vjeruje da će se tata reinkarnirati u komadiću papira.

Ili je možda vjerovala, poput drevnih naroda, da su riječi napisane na papiru talismani i da će nas nekako zaštititi od zla.

Većinu bi večeri mama sjedila među njima, još uvijek u odjeći za posao.

Pokušala sam joj ne smetati. Ostala bih u pokrajnjoj dnevnoj sobi i čula, s vremena na vrijeme, gotovo bešumno okretanje stranica.

Qù njezina disanja.

Kišu koja se rasprskava i para prozorsko okno.

Bile smo zaustavljene u vremenu.

Iznova i iznova, električni autobus broj 29 prozveketao bi u prolazu.

Sanjarila sam o razgovorima. Pokušala sam zamisliti tatu, ponovno rođenoga u podzemnom svijetu, kako kupuje još jedan novi dnevnik, plaća drukčijom valutom i gura ostatak u džep novoga kaputa, laganoga kaputa od perja, ili možda pelerine od devine dlake, kaputa dovoljno otpornog i za raj i za pakao.

U međuvremenu si je majka odvraćala misli pokušavajući pronaći očevu obitelj, ma gdje se nalazila, kako bi im rekla da njihov davno izgubljeni sin ili brat ili ujak više ne nastava ovaj svijet. Počela je tražiti tatina poočima, čovjeka koji je nekoć živio u Šangaju i bio poznat kao “Profesor”. On je bio jedini srodnik kojega je tata ikad spomenuo. Potraga za informacijama bila je spora i mukotrpna; tada nije bilo ni elektroničke pošte ni interneta, a mama je lako mogla poslati pismo, ali teško je bilo dobiti točan odgovor. Moj je otac davno prije napustio Kinu i ako je Profesor još bio živ, zacijelo je iznimno star.

Peking koji smo vidjele na televiziji, s mrtvačnicama i ožalošćenim obiteljima, s tenkovima utaborenima po raskrižjima, načičkan puškama, bio je svjetovima daleko od Pekinga koji je poznavao moj otac. Pa ipak, katkad si mislim, možda i ne tako različit.

Nekoliko mjeseci poslije, u ožujku 1990., majka mi je pokazala Knji­ ­gu sjećanja. Sjedila je na uobičajenome mjestu za stolom i čitala.

– 12 –

U ruci joj je bila duga, uska bilježnica, proporcija minijaturnih vrata.

Bila je uvezana pamučnom uzicom boje oraha.

Kad sam već odavno trebala spavati, mama me iznenada zamijetila. “Što je tebi?” upitala je. Pa dodala, zbunjena vlastitim pitanjem: “Jesi li napisala zadaću? Koliko je sati?”

Davno sam je napisala i gledala sam film strave sa stišanim zvukom. Još se sjećam: muškarca su baš bili ubili šiljkom za led. “Ponoć je”, rekoh, uznemirena jer je muškarac bio mekan poput tijesta.

Majka je pružila ruku, pa sam joj prišla. Obujmila me oko struka i stisnula. “Želiš li vidjeti što čitam?”

Nagnula sam se nad bilježnicu i zurila u nakupine slova. Kineski znakovi ostavili su tragove duž stranice poput životinja u snijegu.

“To je priča”, reče mama.

“Kakva priča?”

“Mislim da je roman. Pustolov imenom Da-wei isplovljava prema Americi, a junakinja Svibanjka hoda preko pustinje Gobi...”

Zagledah se jače, ali riječi su i dalje bile nečitke.

“Nekoć su ljudi rukom prepisivali cijele knjige”, reče mama.

“Rusi su to zvali samizdat, a Kinezi... pa, mislim da nemamo riječ za to. Pogledaj kako je ova bilježnica prljava, na njoj ima čak i vlati trave. Bog zna koliko ju je ljudi kojekuda nosilo... desetljećima je starija od tebe, Li-ling.”

Zapitala sam se: “A što nije?” Upitah je li tu bilježnicu prepisao tata.

Majka je odmahnula glavom. Rekla je da je rukopis divan, rad profinjenoga kaligrafa, dok je pismo moga oca bilo osrednje. “Ova je bilježnica poglavlje nečega duljeg. Ovdje piše: broj sedamnaest.

Ne kaže tko je autor, ali pogledaj, evo naslova: Knjiga sjećanja.”

Spustila je bilježnicu. Na blagovaoničkom su stolu očevi papiri izgledali poput pjene na vrhu vala, težili naprijed, tek što se nisu prevalili i razlili po tepihu. Sva naša pošta također je bila ondje. Od Nove godine mama je počela primati pisma iz Pekinga, izraze sućuti od glazbenika Središnje filharmonije koji su tek nedavno čuli za očevu smrt. Čitala je ta pisma s rječnikom pokraj sebe, jer slova su – 13 –

bila napisana pojednostavljenim kineskim, koji nikad nije naučila.

Moja majka, obrazovana u Hong Kongu, učila je tradicionalno kinesko pismo. No pedesetih godina 20. stoljeća na kontinentu komunistička je Kina ozakonila novo, jednostavnije pismo. Tisuće su se riječi izmijenile; primjerice “pisati” (xiě) od 寫 postalo je 写, a “znati” (shí) od 識 postalo je 识. Čak Komunistička partija (gòng chǎn dǎng) dolazi od 共 產 黨 do 共 产 党 . Katkad bi mama uspjela nazreti prijašnju riječ, katkad bi pak nagađala značenje. Rekla je da je to nalik na čitanje pisma iz budućnosti, ili razgovor s nekim tko joj je okrenuo leđa. Sve je dodatno komplicirala činjenica da je tada već rijetko čitala na kineskome, a većinu je misli izražavala na engleskom. Nije voljela kad bih ja govorila kantonski jer mi je, kako je rekla, “naglasak potpuno iskrivljen”.

“Hladno je”, prošaptala sam. “Hajde da odjenemo pidžame, pa u krevet.”

Mama je zurila u bilježnicu, nije slušala čak ni s pola uha.

“Majka će ujutro biti umorna”, ustrajala sam. “Majka će dvadeset puta gasiti budilicu i odgađati dizanje.”

Osmjehnula se, no njezine su se oči iza naočala stisnule. “Idi u krevet”, rekla je. “Ne čekaj majku.”

Poljubila sam je u meki obraz. Rekla je: “Što je budist rekao električaru?” “Što?”

“Prosvijetli me.”

Nasmijala sam se, pa zastenjala, pa ponovno smijala, a potom zadrhtala, sjetivši se žrtve s televizije i njegove pastozne kože. Uz osmijeh, čvrsto me izgurala.

Ležeći u krevetu, razmatrala sam nekoliko činjenica.

Prvo, da sam u petom razredu bila potpuno druga osoba. Bila sam dobrohotna i prilagođena te stremila tako visoko da sam se upitala razdvajaju li mi se um i duša.

Drugo, da u siromašnijim zemljama osobe poput mame i mene ne bi bile toliko osamljene. Na televiziji su siromašne zemlje bile krcate, pretrpana dizala koja se pokušavaju uzdići u nebo. Po šestero – 14 –

bi ljudi spavalo u jednom krevetu, a desetak u sobi. Ondje ste uvijek mogli glasno izraziti misli, sigurni da će vas netko čuti, čak i ako to ne želi. Zapravo, način da se osobu kazni možda bi bio da je se izuzme iz kruga njezine obitelji i prijatelja, izolira u hladnoj zemlji i slomi samoćom.

Treće, a to nije bila činjenica, nego pitanje: zašto je naša ljubav tati tako malo značila?

Zacijelo sam zaspala, jer sam se naglo trgnula i vidjela mamu nagnutu nada mnom. Vršci njezinih prstiju obrisali su mi lice. Nikad nisam plakala danju, samo noću.

“Ne budi takva, Li-ling”, reče. Nastavila je mrmljati. Kazala je: “Kad si zarobljena u sobi i nitko te ne dolazi izbaviti, što možeš učiniti? Moraš udarati po zidovima i razbiti prozore. Moraš se sama izvući i spasiti. Očito je, Li-ling, da plakanje ne pomaže osobi da živi.”

“Zovem se Marie”, viknula sam. “Marie!”

Nasmiješila se. “Tko si ti?”

“Ja sam Li-ling.”

“Ti si Curica.” Uporabila je nadimak kojim me otac zvao, jer riječ 女 znači i djevojčica i kći. Volio se šaliti da se ondje odakle on dolazi sirotinja ne zamara davanjem imena kćerima. Mama bi ga lupila po ramenu i rekla, na kantonskom: “Ne puni joj glavu glupostima, nije to kanta za smeće.”

Zaštićena u njezinu naručju, ponovno sam se skutrila u san.

Poslije me probudio zvuk neprekinutog tijeka misli koje je mama mrmljala i njezina hihota. Zimska su jutra bila tako mračna, no mamin neočekivani smijeh parao je sobu poput zujanja električne grijalice. Koža joj je mirisala na čiste jastuke, na kremu od osmantusa koju je rabila.

Kad sam prošaptala njezino ime, promrmljala je: “Ha.” A zatim: “Ha, ha.”

Upitala sam je: “Hodaš li tlom ili morem?”

Rekla je, vrlo jasno: “On je ovdje.”

“Tko?” Pokušala sam vidjeti u mraku sobe. Istinski sam vjerovala da je bio ovdje.

– 15 –

“Poočim. Taj hmmm... Taj... Profesor.” Čvrsto sam je primila za prste. S druge strane zavjesa nebo je mijenjalo boju. Željela sam je pratiti u prošlost svoga oca, a ipak nekako nisam svemu tome vjerovala. Ljudi znaju odšetati za iluzijama, vidjeti nešto tako očaravajuće da se zaborave okrenuti. Bojala sam se kako se ni ona, poput mojega oca, više neće sjetiti razloga da se vrati doma. Život vani – početak nove školske godine, redovitost testova, užici matematičkoga kampa – nastavio se kao da nikad neće prestati, tjeran naprijed cikličkim svijetom godišnjih doba. Ljetni i zimski ogrtači moga oca i dalje su čekali pokraj vrata, ispod njegovih šešira, a iznad njegovih cipela.

Početkom prosinca iz Šangaja je stigla debela omotnica, te je mama ponovno sjela i posegnula za rječnikom. Rječnik je malog formata, iznimno debeo, tvrdo ukoričen i sa zeleno-bijelom naslovnicom. Stranice su, dok ih listam, prozirne i gotovo nemaju težine.

Ponegdje nađem masnu mrlju ili krug od kave, od šalice moje majke, ili možda moje. Svaka je riječ navedena po korijenu, što se zove i korijenski. Na primjer 門 znači vrata, ali istodobno je i korijen, odnosno kamen temeljac za građu drugih riječi i pojmova. Sja li svjetlo, ili sunce 日 kroz vrata, imamo prostor 間. Ako je iza vrata konj 馬, to je zasjeda 闖, a ako su u vratima usta 口, dobivamo pitanje 問. Ako su ondje oko 目 i pas 犬, imamo tišinu 闃.

Pismo iz Šangaja imalo je trideset stranica i bilo je napisano drhta­vim, nečitkim rukopisom; nakon minutu-dvije umorila sam se samo gledajući majku kako se muči s njim. Otišla sam u prednju sobu i zurila u susjede. Preko dvorišta sam vidjela bijedno božićno drvce. Izgledalo je kao da ga je netko pokušao zadaviti ukrasnim lancima.

Kiša je pljuštala, a vjetar zavijao. Donijela sam majci čašu punča.

“Je li pismo dobro?”

Mama je spustila stranice. Vjeđe su joj djelovale otečeno. “Nije ono što sam očekivala.”

– 16 –

Prešla sam prstima preko omotnice i počela dešifrirati ime na adresi za povrat. Iznenadilo me. “Žena?” upitah, iznenada uplašena.

Majka je kimnula.

“Ima molbu”, reče mama uzevši mi omotnicu i tutnuvši je ispod nekih papira. Primaknula sam joj se, kao da je vaza koja tek što nije skliznula sa stola, no mamine podbuhle oči izražavale su neočekivan osjećaj. Utjehu? Ili pak, na moje zaprepaštenje, radost. Mama nastavi: “Traži uslugu.”

“Hoćeš li mi pročitati to pismo?”

Mama se uštipne za korijen nosa. “Cijela je stvar dosta duga.

Kaže da godinama nije vidjela tvoga oca. No nekoć su bili poput obitelji.” Zastala je pri riječi obitelj. “Kaže da je njezin otac bio profesor kompozicije tvome ocu na Šangajskom glazbenom konzervatoriju. No izgubili su kontakt. Tijekom teških godina.”

“Kakvih teških godina?” Počela sam sumnjati da usluga uključuje američke dolare ili novi hladnjak i plašila sam se da će iskoristiti mamu.

“Prije tvoga rođenja. Šezdesetih godina. Kad je tvoj otac studirao glazbu.” Mama je spustila pogled, s izrazom koji nisam mogla pročitati. “Kaže da im se tvoj otac javio lani. Tata joj je pisao iz Hong Konga nekoliko dana prije svoje smrti.”

U meni je bujao niz pitanja. Znala sam da je ne bih trebala gnjaviti, ali na koncu sam, samo iz želje da shvatim, rekla: “Tko je ona?

Kako se zove?”

“Preziva se Deng.”

“Ali kako se zove?”

Mama je otvorila usta, ali riječi nisu izlazile. Na koncu me pogledala ravno u oči i kazala: “Zove se Li-ling.”

Zvala se isto kao i ja, samo što se njezino ime pisalo pojednostavljenim kineskim. Posegnula sam za pismom. Mama je čvrsto spustila ruku na moju. Preduhitrivši moje sljedeće pitanje, bacila se naprijed.

“Ovih je trideset stranica o sadašnjosti, a ne o prošlosti. Kći Deng Li-ling došla je u Toronto, ali ne smije rabiti svoju putovnicu. Nema kamo, treba našu pomoć. Njezina kći...” Mama je okretno gurnula

– 17 –

pismo u omotnicu. “Njezina će kći doći i neko vrijeme živjeti s nama.

Razumiješ? Ovo pismo bavi se sadašnjošću.”

Osjetila sam šok iznutra i izvana. Zašto bi neznanka živjela s nama?

“Kći joj se zove Ai-ming”, reče mama, pokušavajući me vratiti.

“Sad ću je nazvati i dogovoriti da dođe.”

“Je li moje dobi?”

Mama je djelovala zbunjeno. “Ne, zacijelo joj je barem devetnaest, studentica je. Deng Li-ling kaže da je njezina kći... kaže da je Ai-ming upala u nevolje u Pekingu tijekom demonstracija na Trgu nebeskoga mira. Pobjegla je.”

“Kakve nevolje?”

“Dosta”, reče mama. “To je sve što trebaš znati.”

“Ne! Moram znati više.”

Iznervirana, mama s treskom zatvori rječnik. “Tko te odgojio?

Premlada si da bi bila tako znatiželjna!”

“Ali...”

“Dosta.”

Prije nego što je nazvala, mama je pričekala da odem u krevet. Govorila je materinskim jezikom, kantonskim, s kratkim upadicama na mandarinskom, i čula sam, čak i kroz zatvorena vrata, kako se koleba kod zvukova koji joj nikad nisu dolazili prirodno.

“Je li tamo gdje se nalaziš veoma hladno?” čula sam mamu kako govori.

A potom: “Autobusna karta čekat će te na...”

Skinula sam naočale i zurila kroz zamagljen prozor. Kiša je izgledala poput snijega. Mamin mi je glas zvučao strano.

Nakon duge tišine ponovno sam zakačila naočale za uši, ustala iz kreveta i izašla. Mama je imala olovku u ruci i hrpu računa pred sobom, kao da čeka diktat. Vidjela me i kazala: “Gdje su ti papuče?”

Rekla sam da ne znam.

Mama je prasnula. “Idi u krevet, Curice! Zar ne shvaćaš? Želim samo malo mira! Nikad me ne puštaš na miru, gledaš me i gledaš kao da misliš da ću...” Bacila je olovku. Dio se odlomio i otkotrljao – 18 –

po podu. “Misliš da ću otići? Misliš da sam sebična kao i on? Da bih te ikada mogla napustiti i povrijediti, kao što je on učinio?” Uslijedio je dug, žestok izljev na kantonskom, a zatim: “Samo idi u krevet!”

Izgledala je veoma staro i krhko dok je sjedila ondje, sa svojim prastarim, teškim rječnikom.

Pobjegla sam u kupaonicu, tresnula vratima, otvorila ih, tresnula jače i briznula u plač. Pustila sam vodu u kadu, shvativši da je ono što zbilja želim zapravo otići u krevet. Moje se jecanje pretvorilo u štucanje, a kad je štucanje napokon prestalo, sve što sam čula bio je mlaz vode. Sjedeći na rubu kade, gledala sam kako mi se ispod površine stopala izobličuju. Blijede su mi se noge skvrčile dok sam uranjala.

Tata mi se vratio u sjećanje. Gurnuo je kasetu u kasetofon, rekao mi da otvorim prozore, i već smo klizili niz Glavnu ulicu i Veliki sjeverni put, a iz zvučnika je treštao Beethovenov Carski koncert u izvedbi Glenna Goulda i pod ravnanjem Leopolda Stokowskog.

Kotrljajuće bi se note obrušile dolje pa letjele beskrajno uvis dok je moj otac dirigirao desnom rukom, a vozio lijevom. Čula sam njegovo pjevušenje, melodično i ritmično DA! DA-de-de-de DA!

{

pizz.

pizz.

3

areo

f

areo

Da, da, da! Imala sam osjećaj da je, dok smo slavodobitno paradirali Vancouverom, prvi stavak stvarao moj otac, a ne Beethoven. Ruka mu se kretala u četveročetvrtinskoj mjeri, neizvjesnost trilera između četvrte dobe i prve, 4

, i pitala sam se što bi moglo značiti to da čovjek koji je nekoć bio slavan, koji je u Pekingu nastupao za samoga Mao Ce-tunga, u vlastitom domu čak nema ni glasovir?

Da zarađuje za život radeći u dućanu? Da je, štoviše, iako sam preklinjala da me upišu na violinu, moj otac to uvijek odbijao? No, eto, prolazili smo gradom obgrljeni tom pobjedničkom glazbom, kao 2

1

3

– 19 –

da prošlost, ni Beethovenova ni očeva, nikad nije bila mrtva, nego je samo odjekivala ispod vjetrobrana, a onda uskrsnula i obavila nas poput sunca.

Buicka više nije bilo; mama ga je prodala. Uvijek je bila otpornija, poput kaktusa u dnevnoj sobi, jedine kućne biljke koja je preživjela tatin odlazak. Moj je otac trebao više da bi živio. Voda u kadi prelijevala se preko mene. Posramljena vlastitom rastrošnošću, zavrnula sam slavinu. Otac je jednom kazao kako je glazba puna tišinâ. Ništa mi nije ostavio, ni pismo, ni poruku. Ni riječ.

Mama je pokucala na vrata.

“Marie”, reče. Okrenula je kvaku, no bila je zaključana. “Li-ling, jesi li dobro?”

Prošao je dugi trenutak.

Prava je istina bila da sam oca voljela više. Ta mi je spoznaja došla u istom dahu kad sam uvidjela, neupitno, da je otac zacijelo strašno patio, i da me majka nikad, nikad ne bi napustila. I ona ga je voljela.

Plačući, oslanjala sam ruke o površinu vode. “Samo sam se morala okupati.”

“Aha”, rekla je. Glas kao da joj je odjekivao u samoj kadi. “Nemoj se pothladiti.”

Ponovno je pokušala otvoriti vrata, ali i dalje su bila zaključana.

“Bit ćemo dobro”, rekla je naposljetku.

Više od ičega željela sam nas probuditi iz tog sna. Umjesto toga bespomoćno sam poprskala suze vodom i kimnula. “Znam.”

Slušala sam kako prigušeni zvuk njezinih papuča slabi dok se udaljavala. Šesnaestog prosinca 1990. mama je došla doma taksijem s novom kćeri, koja nije imala kaput, samo debeli šal, vunenu vestu, traperice i platnene tenisice. Nikad prije nisam upoznala Kineskinju, odnosno neku koja je, poput mojeg oca, došla iz prave kontinentalne Kine.

Par sivih rukavica visio joj je s uzice oko vrata i u nervoznom joj se ritmu klatio ispred nogu. Jedan je rub njezina plavog šala s resicama padao naprijed, a jedan otraga, kao školarki. Kiša je pljuštala, pa je hodala spuštene glave, a u rukama joj je bio kovčeg srednje veličine, – 20 –

koji je djelovao prazno. Bila je blijeda, a kosa joj se ljeskala poput mora.

Ležerno sam otvorila vrata i razrogačila oči, kao da nisam očekivala posjetitelje.

“Curice”, reče mama, “uzmi kovčeg. Brzo.”

Ai-ming uđe i zastade na rubu otirača. Kad sam posegnula za kovčegom, rukom sam slučajno dodirnula njezinu, no nije ju povukla. Naprotiv, drugom je rukom lagano pokrila moju. Zurila je ravno u mene, tako otvoreno i znatiželjno da sam, od neugode, zatvorila oči.

“Ai-ming”, reče mama, “dopusti da te upoznam. Ovo je moja Curica.”

Odmaknula sam se i ponovno otvorila oči.

Mama je, skidajući kaput, prvo bacila pogled na mene, a onda na sobu. Smeđa sofa s tri pruge boje konjaka vidjela je i bolje dane, ali osvježila sam je cvjetnim jastucima i plišanim igračkama sa svoga kreveta. Također sam upalila televizor kako bih stvorila dojam živah­nosti. Mama mi je energično kimnula. “Curice, pozdravi si tetku.”

“Daj, možeš me zvati Ai-ming. Molim te. To mi je zbilja, mmmm, draže.”

Kako bih objema ugodila, rekla sam: “Zdravo.”

Baš kako sam i pretpostavila, kovčeg je bio veoma lagan. Slobodnom sam rukom krenula uzeti Ai-ming kaput, prekasno se sjetivši da ga nema. Ruka mi se zalelujala zrakom poput upitnika. Pružila je ruku, stisnula moju i snažno je protresla.

U očima joj je bilo pitanje. Kosa, skupljena s jedne strane, s druge je bila raspuštena, tako da je uvijek djelovala kao da je u profilu, kao da se sprema okrenuti prema meni. Ne ispuštajući mi ruku, bešumno je izula cipele sa stopala, prvo jednu pa drugu. Točkice kiše blistale su joj na šalu. Naši su se životi do te mjere sabili da se nisam mogla sjetiti kad je posljednji put strana osoba ušla u naš dom; Ai-mingina nazočnost sve je činila nepoznatim, kao da su se zidovi nagurali nekoliko centimetara bliže ne bi li je vidjeli. Prethodne smo noći barem počistile tatine papire i bilježnice, stavile ih u kutije pa ih – 21 –

naslagale ispod kuhinjskoga stola. Sad mi se površina stola činila varljivo praznom. Oslobodila sam ruku, kazavši kako ću staviti kov­ čeg u njezinu sobu.

Mama ju je provela po stanu. Ja sam se povukla na sofu i pretvarala se da gledam vremensku prognozu, koja je predviđala kišu osta­tak tjedna, ostatak 1990. godine, ostatak stoljeća, ostatak vremena uopće. Glasovi su im tekli jedan za drugim poput gondola na žičari, a s vremena na vrijeme prekinula bi ih tišina. Napetost u stanu uvukla se i u mene; imala sam osjećaj da je pod od papira, da su posvuda napisane riječi koje ne mogu pročitati i da bi jedna nepromišljena gesta mogla srušiti cijelu kuću.

Zajedno smo jele, sjedeći oko stola za blagovanje. Mama je uklonila dio stola pretvarajući ga iz ovala u krug. Prekinula je vlastitu bujicu riječi kako bi mi uputila pogled koji je govorio: Prestani buljiti.

Svako malo moja bi noga slučajno udarila neku od kutija ispod stola, na što bi se Ai-ming trgnula.

“Ai-ming, smeta li ti hladnoća?” upita mama veselo, ignorirajući me. “Ja nikad nisam osjetila pravu zimu dok nisam došla u Kanadu.”

“Peking ima zimu, ali meni ne smeta. Zapravo, odrasla sam daleko, na jugu, gdje je toplo i vlažno, pa mi je zima, kad smo se preselili u Peking, bila novost.”

“Nikad nisam bila u glavnome gradu, ali čula sam da mu vjetar donosi prašinu iz pustinja sa zapada.”

“Istina”, kimnu Ai-ming smiješeći se. “Prašina bi nam se uvukla u odjeću, kosu, čak i u hranu.”

Sjedila sam joj nasuprot i vidjela da zbilja ima devetnaest godina.

Oči su joj djelovale otečeno i iscrpljeno i podsjetile su me, neočekivano, na mamino tužno lice. Mislim da katkada možete pogledati osobu i znati da je puna riječi. Te riječi možda ostanu neizrečene, zbog boli, povučenosti ili pak prikrivanja. Možda ima riječi nazubljenih poput noža, koje samo čekaju da puste krv. Osjećala sam se istodobno i kao dijete i kao odrasla osoba. Htjela sam da ostavi mamu i mene na miru, ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, željela sam biti u njezinoj blizini.

– 22 –

“Što znači ‘ming’ u Ai-ming?” upitah na engleskome, naglašavajući pitanje udarcem noge u kutiju. “Je li to ‘ming’ kao ‘razumjeti’ ili ‘ming’ kao sudbina?”

Obje su me pogledale.

“Pojedi piletinu”, rekla je mama.

Kći me proučavala s izrazom zadovoljstva na licu. U zraku je nacrtala oblik između nas, 明. Sunce i Mjesec združeni kako bi označili razumijevanje ili svjetlost. Bila je to svakodnevna riječ.

“Moji su roditelji željeli ideju aì míng”, reče. “‘Ljubav prema mudrosti’. No imaš pravo, ima u tome bojazni. Ideja da se, hmmmm... ne baš voli sudbina, ali da je se prihvaća.” Ponovno je podignula zdjelicu i zarila vrh štapića u meku rižu.

Mama upita treba li joj što, bi li htjela nešto raditi.

Ai-ming spusti zdjelicu. “Iskreno, imam osjećaj kao da se odavno nisam pošteno naspavala. U Torontu nisam stigla predahnuti. Tjednima sam morala biti u pokretu.”

“U pokretu?” upita mama.

Ai-ming je drhtala. “Mislila sam... plašila sam se policije. Bojala sam se da će me poslati natrag. Ne znam je li vam moja majka uspjela sve reći. Nadam se da jest. U Pekingu nisam učinila ništa loše, nikakav zločin, no svejedno... U Kini su mi ujak i ujna pomogli da odem, prešla sam preko granice u Kirgistan i onda... vi ste mi kupili kartu dovde. Usprkos svemu, pomogli ste mi... Zahvalna sam, bojim se da vam nikada neću uspjeti dostojno zahvaliti. Žao mi je zbog svega...”

Mama je izgledala kao da joj je neugodno. “Evo”, reče, “pojedi nešto.”

No Ai-ming se promijenila. Ruke su joj se toliko tresle da je štapići nisu slušali. “Svaki se dan vraćam i pretresam stvari u glavi, ali ne mogu shvatiti kako sam stigla ovamo. Kao da sam bjegunka.

Majka se doma veoma muči. Ja se bojim spavati... Katkad sanjam da se ništa od svega toga zapravo nije dogodilo, no onda se buđenje pretvori u moru. Kad bih bila uz majku, kad bi barem moj otac bio živ, da barem nije... ali najvažnije je da nešto postignem, jer sada nemam ništa, čak ni putovnicu. Strah me rabiti onu koju sam imala – 23 –

prije, nije... legalna. Nije bila moja, no nisam imala izbora. Čula sam da u Sjedinjenim Državama, uspijem li prijeći preko njihove granice, amnestiraju kineske studente i da možda udovoljavam uvjetima.

Nemam ništa, ali sve ću vam vratiti, zaklinjem se. Obećavam.”

“Zhí nŭ”, reče mama, nagnuvši se prema njoj. Riječi su me zbunile. Značile su “kćeri moga brata”, ali mama nije imala braće.

“Htjela sam se brinuti o njima, ali sve se tako brzo promijenilo.

Sve je pošlo po krivu.”

“Ovdje se ne moraš opravdavati”, odvrati mama. “Mi smo obitelj, i to nisu tek riječi, razumiješ? To je mnogo više od riječi.”

“I... Osim toga...” reče Ai-ming problijedjevši, “iskrena sućut zbog vašega gubitka.”

Moja se majka i Ai-ming pogledaše. “Hvala”, reče mama. Iznenadne suze u njezinim očima stišale su sve u meni. Usprkos svemu kroz što smo prolazile, moja majka rijetko je plakala. “I moja sućut tebi. Moj je suprug veoma volio tvoga oca.”

Prve subote kad mama nije morala raditi, otišle smo u središte grada i vratile se doma s čarapama, puloverima, parom zimskih cipela i kaputom. Ispočetka je Ai-ming mnogo spavala. Izmiljela bi iz mamine spavaće sobe s raskuštranom kosom, u mojim tajicama i maminoj staroj majici. Ai-ming se plašila izaći, pa su prošli tjedni prije nego što je obula nove cipele. No kaput je nosila svaki dan. Svako bi poslijepodne dugo čitala, sjedeći za kuhinjskim stolom s hrpom očevih knjiga. Čitala je s rukama u džepovima kaputa, a na knjigu bi spustila sataru da je drži otvorenu. Kosa bi joj katkad skliznula naprijed i zaklonila svjetlo, a ona bi je uvila i zataknula za leđa pulovera.

Jedne večeri, kad je bila s nama otprilike tjedan dana, zamolila je mamu da je ošiša. Sjećam se da je to bilo neposredno nakon Božića.

Kako nije bilo škole, veći dio vremena provodila sam ispred televizora, jedući čokoladne kolačiće. Mama mi je naložila da dođem i poprskam Ai-minginu kosu vodom iz plastične bočice, no odbila sam rekavši da kosu naše gošće treba ostaviti na miru. Žene se nasmijaše. Ai-ming reče da želi izgledati moderno. Otišle – 24 –

su u kuhinju, rasprostrle listove novina, a Ai-ming je skinula kaput i popela se na tabure, tako da joj je duga kosa slobodno padala na mamine škare. Ja sam gledala epizodu serije A-Team, a hladan zvi­ žduk škara, praćen njihovim hihotanjem, onemogućavao mi je da se usredotočim. U prvoj stanci za reklame otišla sam u kuhinju provjeriti kako napreduju.

Ai-ming, dlanova skupljenih kao u molitvi, zakolutala je očima prema meni. Mama joj je odrezala otprilike trećinu kose i dugi, mokri krajevi ležali su na podu poput poklanih morskih stvorenja.

“Uh”, rekoh, “kako si mogla?”

Mama podignu oružje. “Ti si sljedeća, Curice.”

“Ma-li, skoro je Nova godina. Vrijeme je za šišanje.” Ai-ming je teško izgovarala Marie, pa je odabrala kinesku varijantu, koja, prema rječniku, znači “ružičasti mineral”.

Upravo tada mama je odrezala još jedan popriličan dio kose.

Zalepršala je, kao da još diše, prema podu.

“Ovo je kanadska Nova godina. Ljudi se u Kanadi za Novu godinu ne šišaju. Piju pjenušac.”

Svaki put kad bi mama stisnula ručicu na plastičnoj boci, koprenasta izmaglica obavila bi Ai-ming, koja bi stisnula oči od hladnoće.

Gledala sam kako se Ai-ming preobražava pred mojim očima. Čak je i bljedoća njezina lica djelovala manje zlokobno. Kad ju je ošišala do ramena, mama je počela oblikovati šiške, koje su padale preko Ai-mingina čela na nedvojbeno šik način. Bila je veoma, veoma lijepa.

Oči su joj bile tamne i vedre, a oblik usta, kako kažu pjesnici, ruža na koži. Na Ai-minginim obrazima javilo se rumenilo, kojega sat vremena prije nije bilo, boja koja bi se pojačala svaki put kad bi je mama dugo promatrala procjenjujući svoj rad. Na mene su potpuno zaboravile.

Kad sam se vratila u drugu sobu, išla je odjavna špica serije. Srušila sam se na kauč i privukla koljena na prsa. Praznična svjetla gor­ jela su u gotovo svim prozorima osim u našem, i imala sam dojam da naš stan proučava posada NLO-a, nesigurna bi li se prizemljila u Vancouveru ili letjela dalje. Izvanzemaljci u mojem svemirskom brodu pitali su se: imaju li soka? Kakvu hranu jedu? Možda bismo – 25 –

trebali pričekati i vratiti se na proljeće? Prizemljite se, rekoh im. Ljudi nisu stvoreni za plutanje kroza zrak. Ne znamo li težinu svojih tijela, ne osjećamo li gravitacijsku silu, zaboravit ćemo tko smo, izgubit ćemo sami sebe, a da to nećemo ni primijetiti.

Ai-ming je prije čitala jednu od očevih dvojezičnih knjiga poezije.

Sad sam je ja podigla; bila mi je poznata jer sam se njome koristila za satove kaligrafije. Listala sam je dok nisam naišla na pjesmu koju sam znala, riječi koje je moj otac podcrtao: Gledaj kako se malo-pomalo noć okreće Odjeci u kući; želim ići gore, ne usuđujem se.

Sjaj iza paravana; želim proći, ne mogu.

Odveć bi boljelo vidjeti lastu na njezinoj ukosnici.

Istinski me posrami prizor feniksa u njezinu zrcalu.

U Hengtang se vraćam u zoru Iščezavam poput svjetla na sedlu optočenom draguljima.

Pročitala sam cijelu pjesmu dvaput i zatvorila knjigu. Nadala sam se da moj otac, na tomu drugom svijetu kamo je otišao, isto tako slavi Božić i Novu godinu, ali plašila sam se da je sam i da, za razliku od Ai-ming, još nije našao obitelj koja bi ga zaštitila. Usprkos tome što sam se ljutila na njega, usprkos boli koja me nije napuštala, nisam mogla zatomiti želju da bude sretan.

Bilo je neizbježno, naravno, da Ai-ming otkrije kutije ispod stola.

U siječnju sam došla doma iz škole i pronašla očeve papire potpuno izložene: ne zato što ih je pomaknula, nego zato što je gurnula stol za blagovanje natrag. Jedna je kutija bila potpuno ispražnjena. Tatini dnevnici, rasprostrti preko stola, podsjetili su me na oskudicu vancouverskog buvljaka. Da stvar bude gora, Ai-ming je znala pročitati svaki simbol, dok ja, njegova jedina kći, nisam mogla pročitati ni retka.

Pravila je salatu od kupusa i naribala je toliko hrena da sam se pitala hoće li kupus uopće stati.

Rekla sam da ne znam može li moj želudac podnijeti toliko hrena.

– 26 –

Odsutno je kimnula, ubacila kupus pa ga divlje protresla. Sve je poletjelo u zrak i popadalo natrag u zdjelu. Ai-ming je nosila maminu pregaču na kojoj je pisalo: “Kanada: svijet u susjedstvu”, a ispod nje svoj zimski kaput.

Otišla je do stola. “Jednom, kad sam bila jako mala, upoznala sam tvojeg oca.”

Ukopala sam se na mjestu. Ai-ming i ja nikad dotad nismo razgovarale o tati. Činjenica da ga je poznavala, a da nikad nije smatrala potrebnim da mi to spomene, ispunila me tako snažnim razočaranjem da sam jedva disala.

“Danas popodne”, reče, “zavirila sam u ove kutije. To su stvari tvojeg oca, ne? Naravno, znala sam da bih te trebala pitati za dopuštenje, ali bilo je toliko bilježnica.”

Odgovorila sam ne gledajući je. “Moj se otac preselio u Kanadu sedamdeset devete. To je dvanaest godina papira. Cijeli život. Nama je vrlo malo ostavio.”

“Ovo zovem prostorom zá jì-a”, reče ona. “Stvari koje se ne ukla­ paju. Djelići...”

U glavi sam si, kako bih smirila drhtanje koje mi je započelo u prsima i sada se širilo na udove, stalno iznova ponavljala riječi koje je Ai-ming uporabila, a koje nikad prije nisam čula: zá jì.

“Razumiješ, ne?” rekla je. “Stvari koje nikad ne izgovaramo glasno, pa završe ovdje, u dnevnicima i bilježnicama, na privatnim mjestima. Kad ih otkrijemo, već je prekasno.” Ai-ming je čvrsto držala bilježnicu. Odmah sam je prepoznala: bila je duga a tanka, u obliku minijaturnih vrata, labavo uvezana pamučnom vrpcom.

Knjiga sjećanja.

“Dakle već si je vidjela?” Kad nisam odgovorila, tužno mi se osmjehnula. “Ovo je rukopis moga oca. Vidiš? Rukopis mu otkriva takvu lakoću, tako je umjetnički. Uvijek je pisao s mnogo mara, čak i kad bi znak bio jednostavan. Pozornost je bila dio njegove prirode.”

Otvorila je bilježnicu. Riječi kao da su plutale po površini i kretale se same od sebe. Ustuknula sam. Nije mi trebala pokazivati, znala sam kako izgleda.

“Imam i ja svoj zá jì”, nastavila je. “Ali sada je posvuda i ne znam – 27 –

kako bih ga obuzdala. Znaš li zašto pravimo bilješke, Ma-lì? Razlog zacijelo postoji, no koja korist od čuvanja tako beznačajnih stvari?

Moj je otac bio veliki skladatelj, veliki glazbenik, ali odrekao se svojeg talenta kako bi mene zaštitio. Bio je čestit i iskren čovjek, čak je i tvoj otac želio zadržati dio njega. Čak ga je i tvoj otac volio.

No pustili su ga da umre. Ubili su ga kao životinju. Kako mi to itko može objasniti? Da mi je otac živ, ne bih bila ovdje. Ne bih bila sama.

A tvoj otac, on ne bi... O, Ma-lì, žao mi je. Tako mi je žao.”

Ai-ming učini nešto što nisam vidjela da radi otkako je stigla prije mjesec dana. Ne samo da je plakala, bila je toliko shrvana da se nije ni okrenula ni pokrila lice. Taj me zvuk silno uznemirio; ta duboka, tiha tužaljka koja je sve rastavljala. Mislim da je govorila: “Pomozi mi, pomozi mi.” Umirala sam od straha da će se, dodirnem li je, njezina bol razliti mojim tijelom i zauvijek postati moja. Nisam to mogla podnijeti. Okrenula sam se. Otišla sam u svoju sobu i zatvorila vrata.

Soba kao da je bila strašno mala. Obitelj, šapnula sam sama sebi, dragocjena je kutijica koja se ne može otvoriti i zatvoriti po želji, samo zato što mama to kaže. Tatina slika na mojoj komodi strašno me boljela. Ne sama njegova slika nego i osjećaj koji je izazivala, ta bolna emocija koja je sve, čak i moju ljubav prema mami i Ai-ming, pretvarala u gorčinu. Htjela sam baciti sliku na pod, no plašila sam se da je stvarna, da sadržava mojega oca samoga i da se, oštetim li je, on nikada neće moći vratiti kući. Kiša je izvana udarala po mojim mislima. Klizila je niz okno i mijenjala se; sve te rječice vode, koje su se povećavale i smanjivale, ujedinjivale i tresuckale, počele su me zbunjivati i opčinjavati. Jesam li i ja tako beznačajna? Hoću li ikada išta promijeniti? Odjednom se prisjetih mirisa svoga oca, slatkoće nalik na svježe lišće ili netom pokošenu travu, mirisa njegova sapuna.

I njegova glasa te začudno formalne sintakse: “Što kći želi reći ocu?

Zašto kći plače?” Njegov glas nije bio glas koji je ikada živio.

Sjećam se da sam, protiv svoje volje, načula mamu kako govori da tata, kad je pronađen, nije imao gotovo nikakve imovine. Govorila je na telefon, međunarodni poziv, prijateljici u Hong Kongu.

– 28 –

Rekla je kako je kovčeg, koji je bio pun kad je otišao, bio prazan.

Svega se riješio, uključujući i vjenčani prsten, prijenosni CD-plejer tvrtke Sony i vlastitu glazbu. Nije imao čak ni našu fotografiju.

Jedina poruka koju je ostavio nije bila oproštajna. Pisalo je tek da je imao dugova koje nije mogao platiti i poraza s kojima nije mogao živjeti te da želi biti pokopan u Hong Kongu, na kineskoj granici.

Rekao je da nas voli.

Svake bi nas godine otac jednom vodio na simfoniju. Nikad nismo imali dobra mjesta, ali tata je govorio da to nije važno, da je smisao biti ondje, postojati u prostoriji dok se glazba, ma kako stara bila, obnavlja. Život je pun prepreka, običavao mi je govoriti otac, i nitko ne može biti siguran da će sutra ili sljedeće godine išta ostati isto. Rekao mi je kako ga je, kad je bio dijete, njegov poočim, Profesor, odveo sa sobom na simfoniju u Šangaju i da ga je to iskustvo zauvijek promijenilo. Odjednom su mu se razotkrili zidovi u njemu samome, za koje dotad nije bio ni svjestan da postoje. “Znao sam kako mi je suđeno da moj život bude drukčiji”, rekao je. Kad je jednom postao svjestan tih zidova, na pameti mu je bilo samo kako ih srušiti.

“Kakvi zidovi?” upitala sam.

“Ming”, rekao je. “Sudbina.” Tek poslije, kad sam ponovno pogledala značenje te riječi, vidjela sam da mìng 命 znači sudbina, ali i život.

Kucanje na vratima prizvalo me natrag kiši, sobi i sebi samoj.

“Ma-lì”, započe Ai-ming sjedeći u podnožju moga kreveta. Upalila je stolnu svjetiljku i izgledala poput blijede sjene koju ja bacam.

“Nisam trebala čitati dnevnike tvoga oca. To sam ti htjela reći.

Molim te, oprosti mi.”

Tišina se produbila. Sjedila sam najdalje od nje što sam mogla, na vrhu jastuka.

Ai-ming prošapta: “Ja sam zapravo veoma strašljiva osoba.” “Čega se bojiš?”

“Da će me tvoja majka zamoliti da odem. Ne mogu ponovno preživjeti sama. Znam da ne mogu.”

– 29 –

Stid je nabujao u meni. Njezine su me riječi nekako podsjetile na tatu. “Ti si obitelj, to je mama rekla.”

“Samo, Ma-lì, naši su životi zbrkani. A postoji i ta... srceparajuća tuga između tvoje obitelji i moje.”

Kimnula sam kao da razumijem.

Ai-ming nastavi: “Moj je otac volio glazbu, baš kao i tvoj. Po­ učavao je na Šangajskom konzervatoriju, ali to je bilo prije mojeg rođenja.” “Što je poslije radio?”

“Dvadeset godina radio je po tvornicama. Prvo je pravio drvene kašete, a poslije radioaparate.”

“Ne razumijem. Zašto bi to radio ako je volio glazbu?”

Kiša je tako jako padala da je udarala o prozore poput točkica srebra. Bez upozorenja, zamislila sam mamu kako čeka na autobusnoj postaji i privija kaput uza se dok joj vjetar i vlaga tjeraju hladnoću u kosti.

“Upoznala sam tvojeg oca”, reče Ai-ming izbjegavajući moje pitanje. “Kad sam bila dijete, Jiang Kai je došao u moje selo. Otac je bio vrlo sretan što ga vidi nakon toliko godina. Bila je sedamdeset sedma godina i predsjednik Mao je netom umro; bio je to početak nove epohe. Štošta se mijenjalo, ali otac je svejedno veoma pazio da ne pokaže osjećaje. No vidjela sam koliko mu Jiang Kaijev posjet znači i zato sam ga zauvijek zapamtila. A kad je moj otac umro, Jiang Kai nas je nazvao. Tvoj je tata bio u Hong Kongu. Telefonski sam razgovarala s njim.”

“Ai-ming, ne želim da govoriš o mojem tati. Ne želim više nikada, nikada čuti njegovo ime.”

“Mmmmm”, reče ona. Gurnula je ruke u džepove kaputa i odmah ih izvadila.

“Zašto ti je uvijek tako hladno?” upitah zbunjeno.

Sklopila je ruke da ih zagrije. “Otišla sam iz Pekinga zimi i mislim da mi se hladnoća uvukla u kosti i da se više ne mogu ugrijati. Majka i baka pomogle su mi da odem iz Kine. Plašile su se jer... jer se nisam znala pretvarati. Nisam mogla nastaviti kao da se ništa nije promije­

– 30 –

nilo.” Ai-ming se uvukla dublje u kaput. Djelovala je strašno mlado i osamljeno.

“Jako ti nedostaje majka, je li?”

Ai-ming kimnu.

Nešto mi je kliknulo u mozgu. Spuznula sam s kreveta i izašla.

Bilježnicu sa zapisima njezina oca, Knjigu sjećanja, bilo je lako naći.

Uzela sam je, znajući da će Ai-ming biti drago. No kad sam joj je ponudila, pretvarala se da me ne vidi.

Pokušala sam ponovno. “Mama mi je rekla da je to velika pustolovina, da netko ode u Ameriku, a netko drugi pak ode u pustinju.

Kazala je da je čovjek koji je napravio ovu kopiju majstorski kaligraf.”

Ai-ming je izvirila iz kaputa. “Istina, moj je otac imao izniman rukopis, ali nije bio majstorski kaligraf. Svejedno, ma kako Knjiga sjećanja bila lijepa, ipak je to samo knjiga. Nije stvarna.”

“To je sasvim u redu. Budeš li mi je čitala, moj će se kineski popraviti. A to će biti stvarno.”

Nasmiješila se. Nekoliko trenutaka okretala je stranice, a onda bilježnicu vratila na pokrivač, koji je postao neka vrsta neutralnog terena između nas. “To nije dobra zamisao”, reče. “Ovo je Sedam­ naesto poglavlje. Beskorisno je početi na sredini, osobito ako je ovo jedino poglavlje koje imaš.”

“Možeš mi sažeti prvih šesnaest poglavlja. Sigurna sam da ih znaš.”

“Nemoguće!” Ali smijala se. “Tako sam ja gnjavila baku i pokušavala je nagnati da učini nešto što joj nije bilo ni na kraj pameti.”

“Bi li tvoja baka popustila?”

“Katkada.”

Obavila sam deku oko sebe, kao da je stvar riješena.

“Prije nego što se preudobno smjestiš”, reče Ai-ming, “trebala bih ti reći da su moju baku svi znali kao Staru Majku Britvu.”

“To nije pravo ime!”

“U ovoj je priči svako ime pravo.” Nestašno je naherila glavu.

“Bih li ti trebala govoriti Curice? Ili Ma-lì? Ili Li-ling? Koje je tvoje pravo ime?”

– 31 –

“Sva su prava.” Ali posumnjala sam u to već dok sam izgovarala te riječi, i uplašila sam se da svako ime zauzima mnogo prostora, da je možda zasebna osoba, pa ću ja sama na koncu nestati.

Zbunjeno sam se sklupčala u praznom prostoru između nas.

Ai-ming je i dalje listala stranice bilježnice. Pitala sam je kako je Majka Britva izgledala. Ai-ming mi je pogladila kosu i na trenutak se zamislila. Rekla je da je na Majci Britvi sve bilo i veliko i malo: duge obrve iznad tankih očiju, maleni nos i veliki obrazi, ramena poput sljemena. Još otkako je bila djevojčica, kovrčala je kosu; do starosti su joj kovrče već bile tako pahuljaste i tanke kao da su satkane od zraka. Majka Britva smijala se poput čavke, imala je gadnu narav i snažan glas, i čak ni kad je bila dijete, nitko se nije usudio shvaćati je olako.

Zaklopila sam oči, a Ai-ming je odložila bilježnicu.

U čajanama i restoranima Majka Britva i njezina mlađa sestra, Zvrčka, znale su pjevati tako čudesne harmonije da su i veliki i mali problemi nestajali pod čarolijom njihovih glasova. Putovale bi iz grada na selo, govorila je Ai-ming, i nastupale na improviziranim pozornicama, a crne su im kose bile okićene cvijećem ili niskama novčića. Ciklusi priča poput Na rubovima vode ili Wu Song se bori protiv tigra imali su i stotinjak poglavlja, a stari pripovjedači znali su ih raspredati mjesecima, čak i godinama. Slušatelji nisu mogli odoljeti; stizali su točno poput urica, žudeći da čuju sljedeći nastavak. Bilo je to vrijeme kaosa, bombi i poplava, kad su ljubavne pjesme dopirale s radija i kad je njihov plač odjekivao ulicama. Glazba je pratila vjenčanja, rođenja, rituale, posao, marševe, dosadu, sukobe i smrt; čak i u takvim vremenima glazba i priče bile su utočište, putovnica: posvuda. *** U to je doba tvoje selo svakih nekoliko tjedana moglo prijeći iz jednih ruku u druge: danas komunisti, sutra nacionalisti, a prekosutra Japanci. Kako li je lako bilo zabunom pomisliti da ti je brat izdajica, a voljena osoba neprijatelj, strahovati da si i sama rođena – 32 –

Madeleine Thien (Vancouver, 1974.) kći je malezijsko-kineskih useljenika u Kanadu i autorica zbirke pripovijedaka Simple Recipes (2001.), koja je osvojila čitav niz kanadskih književnih nagrada, te triju romana. Roman Certainty (2006.) donio joj je Nagradu za prvi roman Amazon.ca, a romanom Dogs at the Perimeter (2011.) ušla je u uži krug za Berlinsku međunarodnu književnu nagradu 2014. i osvojila LiBeraturpreis na Frankfurtskom sajmu knjiga 2015.

Međunarodni uspjeh postiže romanom Ne reci da nemamo ništa (2016.), koji je ušao u uži izbor nagrade Man Booker. Proze Madeleine Thien prevedene su na dvadeset pet jezika, a eseje je objavljivala u časopisima Granta, The Guardian, The Financial Times i Five Dials, Brick te na Al Jazeeri. Njezina pripovijetka “Svadbena torta” ušla je 2015. u uži krug za prestižnu EFG nagradu Sunday Timesa za kratku priču. Živi u Montrealu.

– 429 –

– 430 –

Lada Silađin (rođ. Dawidowsky) supruga je Tina Silađina i majka Irme, Branka i Gordana. Rođena je u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala engleski jezik i književnost te talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Kao neke od svojih omiljenih prijevoda navodi djela Juliana Barnesa (Pretresanje, Ljubav, itd., Povijest svijeta u deset i pol poglavlja, Stol od četrunovine), Fleur Jaeggy (Proleterka, Blažene godine kazne) i Kradljivicu knjiga Markusa Zusaka. Voli rock ‘n’ roll.

– 431 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., ožujak Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-210-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 432 –

– 433 –

Ne reci da nemamo ništa veličanstveno je ispri­ povijedana priča o Istoku i Zapadu, hipnotička saga o glazbi i tišini, koja je Madeleine Thien pretvorila u književnu zvijezdu.

Odlučna da od krhotina sjećanja i obiteljske povijesti sastavi lik davno nestaloga oca, mlada Kanađanka kineskog podrijetla Li­ling morat će zaroniti u more priča; krenuti putem koji od živo­ pisnih čajana iz doba uspona Mao Ce­tunga, kroz gradove u previranju i pustinjska prostranstva vodi do svojega tragičnog vrhunca – krvavo ugu­ šene studentske revolucije na pekinškom Trgu nebeskog mira 1989. Prateći isprepletene sudbine dviju obitelji kineskih glazbenika – onih koji su pokušavali preživjeti Maovu kulturnu revoluciju i njihove djece, koja su gorke plodove povijesti ubirala još dugo, na raznim stranama svijeta – Madeleine Thien s mnogo je humora i ljepote, srčano i sa zadivljujućim razumijevanjem napi­ sala roman o ljubavi i izdaji, o snazi i privrženosti u najtežim vremenima. Ne reci da nemamo ništa intimna je i duboko politična knjiga, nezamjenjivo ukorijenjena u Kinu, ali još više – u glazbu ljud­ skog postojanja.

179,00 kn

ISBN 978-953358210-8

– 434 –

9 789533 582108

www.fraktura.hr