Nebo i pakao
-1-
-2-
Jón Kalman Stefánsson
Nebo i pakao prevela s islandskog Doroteja Maček
Fraktura -3-
Naslov izvornika Himnaríki og helvíti © 2007 by Jón Kalman Stefánsson Objavljeno prema sporazumu s Leonhardt & Høier Literary Agency A/S, Copenhagen © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Doroteja Maček i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-607-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-611-3 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 896452 (tvrdi uvez) i 897290 (meki uvez)
-4-
Roman je posvećen sestrama Bergljóti K. Þráinsdóttur (1938.–1969.) i Jóhanni Þráinsdóttur (1940.–2005.)
-5-
-6-
Gotovo da smo mrak
-7-
-8-
Planine se uzdižu iznad života i smrti i ovih kuća koje su se stisnule na rtu. Stanujemo na dnu jedne udoline, dan prolazi, dolazi večer, koja se puni smirajem mraka i tad ožive zvijezde. Vječno sjaju nad nama, kao da nose važnu vijest, ali kakvu vijest i od koga? Što hoće od nas ili, možda mnogo važnije: što hoćemo mi od njih? Malo je toga u nama što podsjeća na svjetlo. Stojimo vrlo blizu mraka, gotovo jesmo mrak, jedino što nam je ostalo sjećanja su i zatim nada, koja je ipak izblijedjela, i dalje blijedi i uskoro će podsjećati na zvijezdu koja se ohladila, na stjenovitu gromadu. Ali mi znamo nešto malo o životu i malo o smrti, pa možemo reći: svi dolazimo ovim putem da te dotaknemo i da potaknemo sudbin u. Želimo govoriti o onima koji su živjeli prije naših dana, ili prije više od sto godina, i za tebe su samo ime na iskošenim križevima i ispucanim nadgrobnim pločama. Život i sjećanja koja su uništena u skladu s nesmi ljenim zakonima vremena. To želimo prekinuti. Naše su riječi neka vrsta spasilačke ekipe neprekidno spremne na poziv da se spase prošli događaj i ugasli životi iz crne jame zaborava, a to nije mali zadatak; putem nek nađu odgovore, a onda nas spase odavde prije nego što bude kasno. I neka to zasad bude dovoljno, odaslat ćemo ti riječi, te izbezumljene, razasute spasilačke ekipe, koje nisu sigurne što im je zadatak, svi su im kompasi razbijeni, zemljovidi rastrgani ili zastarjeli, ali ipak ih prihvatite. Tako ćemo vidjeti što će se dogoditi.
-9-
- 10 -
DeÄ?ko, more i gubitak raja
- 11 -
- 12 -
I.
Bilo je to onih godina kad smo još sigurno bili na životu. Ožujak je i proljeće je bijelo od snijega, premda ne potpuno, ovdje nikad nije sasvim bijelo, bez obzira na to koliko snijega padne: isto tako, unatoč tomu što su se nebo i more zamrznuli u jedno, a hladnoća prodrla duboko do srca, tamo gdje stanuju snovi, bijela boja nikada ne pobjeđuje. Pojasevi stjenjaka u planinama uvijek ga strgnu sa sebe čim padne i izdižu se iz bijelog svijeta crni kao ugljen. Izdižu se crni nad dečkom i Bárðurom dok se udaljavaju od Mjesta, našeg početka i kraja, središta svijeta. A središte svijeta bijedno je i ponosno. Brzo idu mlade noge, oganj koji gori, ali oni se natječu i s mrakom, što je možda u redu, jer ljudski je život neprestana utrka s mrakom svijeta, izdajom, okrutnošću, kukavičlukom, utrka koja često izgleda beznadno, a mi ipak trčimo dok god živi nada. Bárður i dečko samo žele preteći mrak ili sumrak u zraku, stići do koliba, ribarskih koliba, povremeno hodajući jedan pored drugog, što je daleko najbolje jer tragovi koji ostaju jedan uz drugi svjedoče o su osjećanju, a onda život nije samotan. Put često nije ništa više od uske staze, koja zavija kao zamrznuta zmija u snije gu, pa se dečko mora ravnati po Bárðurovim cipelama, kožnatoj vreći koju nosi na leđima, po crnoj kuštravoj kosi i glavi koja sigurno sjedi na širokim ramenima. Katkad idu kamenitim žalovima, uzanim stazama na liticama, a najgora je ona na Neprohodnome, gdje je uže pričvršćeno za stijenu, strma litica gore, strma gorska kosa dolje i more što huči ispod pada od trideset metara; gorska litica diže se malo više od - 13 -
šest stotina metara i vrh joj je sakriven u oblacima. More s jedne strane, strme i visoke stijene s druge; odatle zapravo potječe čitava naša pripovijest. Vladini uredi, trgovci, mo žda vladaju našim sirotinjskim danima, ali planina i more vladaju životom, oni su sudbina, ili tako katkada mislim, i to bi trebalo biti samo po sebi razumljivo, ako si se deset godina budio i zajedno spavao pod istim planinama, a prsa su ti se dizala i spuštala s disanjem mora pod našim čamcima nalik na školjke. Jedva da ima nešto tako lijepo kao more u lijepim danima ili u bistrim noćima, kad ono sanja, a san mu je mjesečev sjaj. A more nije nimalo lijepo, i mrzimo ga više nego išta kad se valovi dižu desetak metara preko čamca, kad se more prelijeva preko njega i smoči nas kao jadnu štenad; i koliko god mahali rukama, zazivali Boga i Isusa, ipak nas utapa kao bijednu štenad. I tad su svi jednaki. Hulje i pošteni ljudi, divovi i nesposobnjakovići, sretnici i jadnici. Čuju se povici, vidi se nekoliko bijesnih pokreta, a zatim, kao da nikad nismo ovdje ni bili, mrtvo tijelo tone, krv se u njemu hladi, sjećanja nestaju, dolaze ribe i grickaju još jučer ljubljene usnice koje izgovarale su riječi što značile su sve, grickaju ramena koja su nosila najmlađe dijete i oči koje više ništa ne vide, sve je to na dnu mora. More je hladno, modro i nikad mirno, divovsko biće koje diše, najčešće nas podnosi, ali ponekad i ne, pa se utapamo: ljudska povijest nije pretjerano zakučasta. Noćas ćemo sigurno isploviti, kaže Bárður. Upravo su prešli Neprohodni, uže nije puklo, planina ih nije ubila kamenjem. Obojica gledaju preko mora i gore u nebo, odakle dolazi mrak, modra boja koja više nije sasvim modra, nagovještaj večeri u zraku, žal nasuprot njima manje je jasan, kao da je nestao, tone u daljini, ta je obala gotovo potpuno bijela od žala pa naviše, do sljemena brijega, stoga je dobila ime po snijegu. Vrijeme je, odgovara dečko Bárðuru, pomalo uspuhan nakon hoda. Dva sata otkako su krenuli. Popili su kavu i pojeli kolače u Njemačkoj pekarnici, tri puta stali pa gazeći izišli iz Mjesta, dva - 14 -
sata prteći duboki snijeg. Noge su im bile mokre, naravno da su bili mokri, smrt će ih osušiti, govorili su stari ljudi kad bi se netko potužio; katkad stari ljudi znaju manje no išta. Dečko namjesti vreću, tešku od onog bez čega ne možemo biti, Bárður ne namješta ništa, samo stoji i gleda, zviždi nejasni dio melodije, čini se da nikad nije umoran, nek ga vrag nosi, kaže dečko, ja dašćem kao stari pas, a ti kao da danas nisi ni koraka učinio. Bárður ga gleda svojim smeđim, južnjačkim očima i ceri se. Neki od nas imaju smeđe oči; ovamo dolaze pomorci iz dalekih krajeva i tako su činili stoljećima, jer more je riznica. Dolaze i Francuske, Španjolske, mnogi od njih sa smeđim očima, pa neki ostave boju očiju kod neke žene, otplove, vrate se kući svojima ili se utope. Da, vrijeme je, složi se Bárður s dečkom. Prošlo je mjesec dana otkako su posljednji put isplovili u ribe. Najprije je jurnuo vjetar od jugoistoka, padala je kiša, zemlja je bila umrljana i tamna gdje je izbijala ispod snijega, onda je okrenulo na sjevernjak i danima melo snježnom olujom. Mećava, kiša i snijeg četrnaest dana, nijedne brodice na moru, riba privremeno sigurna od čovjeka dolje u dubokome miru mora, tamo kamo ne stiže nikakvo nevrijeme, a od ljudi se mogu vidjeti samo utopljenici. O ljudima koji su se utopili može se svašta kazati, ali, u najmanju ruku, oni ne love ribu, oni zapravo ništa ne love osim mjesečeva sjaja gore nad površinom. Ali dva tjedna, a katkad se zbog nevremena ne može ići ni od jedne kolibe do druge, oluja koja urliče izbrisala je čitavi krajolik na sve strane, nebo, obzor, kao i samo vrijeme, odavno se učinilo sve što se trebalo, privezalo udi ce, razmrsilo užad, raščešljalo sve što se zamrsilo, osim onog povezanog sa srcem i spolnim nagonom. Poneki čovjek probija se obalom i traži školjke za meku, neki iskoriste vrijeme da naprave nešto, krpe nepromočivu kožnatu odjeću, ali dani na kopnu dugi su, otežu se unedogled. Najlakše se čeka uz karte, igrati i igrati i ne dizati se dok ne pritisnu tjelesne potrebe, odvuku se van na zrak i obave nuždu među kamenjem na obali, neki - 15 -
tako lijeni, ili možda ne tako lijepi u svojoj nutrini, da ne žele ići dalje na obalu, pa obavljaju nuždu pokraj koliba i kad uđu, kažu redaru: zadatak za tebe, mali! Dečko je redar u kolibi i zato mora oko nje čistiti, on je najmlađi, najslabiji, nikoga ne bi srušio u hrvanju, pa su mu dodijelili posao redara; tako je to često u životu, oni koji nemaju dovoljno snage moraju za drugima čistiti izmet. Dva duga tjedna i kad se vrijeme napokon smirilo, izgledalo je kao da se svijet vratio, vidi, tamo je nebo, znači, istina je, postoji, a obzor je činjenica! Jučer je oluja toliko oslabjela da su mogli očistiti kamenje s pristaništa, verali su se stijenama, dvanaestorica iz obje kolibe, dvije posade, teglili su golemo kamenje koje je more izbacilo na pristanište, obični šljunak, po kojem bi skliznuli, izgrebli se i krvarili, šest sati teškog rada na skliskoj obali. Ujutro je zapuhao zapadnjak, slabašno, ali kad puše sa zapada, plovidba često nije moguća, to je da zaplačeš, gotovo obeshrabruje, kad se gleda ta leteća bijela prepreka, a more iza nje donekle je mirno, dovoljno mirno za plovidbu. No spoznaja da bakalar sa zapadnjakom samo nestane ublažuje ljutnju, a povrh toga to je odlična prilika da se ode do trgovišta. Muškarci iz glavnih koliba izlazili su u skupinama, obala je oživjela, a padine planine vrvjele su ribarima. Barður i dečko povremeno su mutno razaznavali skupinu ispred sebe i ravnali svoj hod tako da ih je više razdvajao nego sastavljao, njih dvojica putuju zajedno sama, tako je najbolje, toliko toga treba reći što se tiče samo njih dvojice, o pjesništvu, o snovima i onome što nas drži budnima. Upravo su prešli Neprohodni. Odavde je otprilike pola sata hoda doma do kolibe, većim dijelom šljunčanom obalom, gdje ih more pokušava zaskočiti. Stoje visoko na padini, dugo odgađaju silazak, gledaju preko dobrih deset kilometara modrog mora koje se valja u fjordu kao da je nestrpljivo i na bijeli žal prekoputa. Snijeg ga nikada sasvim ne napušta, niti ga ljeto uspijeva potpuno otopiti, a ljudi ipak žive posvuda gdje postoji iole oblikovan zaljev. Tamo gdje - 16 -
je ribolov dovoljno dobar stoji imanje i usred ljeta se oko njega zeleni okućnica, svijetlozelene površine s čupercima trave pružaju se do planinske padine, a žuti maslačci u travi bude se u život, ali još dalje, na sjeveroistoku, vidi se još više planina koje se uzdižu u sivo zimsko nebo, to su Žali i tu svijet završava. Barður skine svoju vreću, izvadi bocu žestice pa obojica gutnu iz nje. Barður uzdahne, odmah pogleda ulijevo, promatra ocean, dubok i taman, ali ipak ne misli na kraj svijeta ni na vječnu hladnoću, nego na tamnu, dugu kosu koja joj je vijorila pred licem, rani siječanj, i kako ju je najdragocjenija ruka na svijetu odmaknula, ona se zove Sigríður, i nešto zadrhti u Bárðurovoj nutrini kad sam sebi izgovori to ime. Dečko prati prijateljev pogled i također uzdahne. On bi htio nešto učiniti u ovom životu, učiti jezike, vidjeti svijeta, pročitati tisuću knjiga, htio bi doći do srži, što god to bilo, otkriti postoji li neka jezgra, no katkada je teško misliti i čitati kad si ukočen i ranjav nakon teškog ribolova, promočen i promrzao nakon dvanaest sati rada na livadama, tada mu misli postaju tako teške da ih jedva diže, a onda je daleko do srži. Zapuhao je zapadnjak i visoko nad njihovim glavama spušta se mrak. Kvragu, izleti dečku, jer stoji sam sa svojim mislima, Bárður je krenuo niz padinu, vjetar je puhao, more se valjalo, a Bárður je mislio o tamnoj kosi, o toplom smijehu, o velikim očima modrijim od neba u svijetloj lipanjskoj noći. Stigli su do žala. Veru se preko velikoga kamenja, poslijepodne se i dalje smrkava i zgušnjava oko njih, oni idu dalje i žure se u tim posljednjim minutama, pa časak prije mraka stižu do koliba. Ovo su dvije gotovo nove kolibe čija se potkrovlja uzdižu upravo iznad pristaništa, dva ribarska čamca sa šest vesala preokrenuta na žalu i pričvršćena za tlo. Velika šiljata klisura uranja u more upravo kraj koliba, ona čini pristajanje jednostavnijim, ali baca sjenu na - 17 -
glavne ribarske kolibe, koje su udaljene pola sata hoda; trideset do četrdeset ribarskih koliba, dobra polovina njih gotovo je nova, kao i ove njihove, s potkrovljem za spavanje, ali ipak ih je nekoliko starijih, jednokatnica; posade spavaju, pripremaju mamce i jedu u istoj prostoriji. Trideset do četrdeset kuća ili možda čak pedeset, ne sjećamo se točno, toliko je toga zaboravljeno, pobrkano: također smo malo-pomalo naučili oslanjati se na osjećaje, a ne na sjećanje. Dovraga, ništa osim oglasâ, mrmlja Bárður. Ušli su u kolibu, gore u potkrovlje, sjeli na krevet, tu su četiri postelje za šest muškaraca i domarku, ženu koja se brine za jelo, kamin, čišćenje. Bárður i dečko spavaju s glavom uz noge onog drugog, spavam s tvojim prstima, kaže dečko katkad, samo mora okrenuti glavu, i pokažu mu se prijateljeve čarape. Bárður ima velike noge, podvio je noge pod sebe i mrmlja: ništa osim oglasâ, i to iz novina koje se tiskaju u Mjestu i izdaju jednom tjedno, imaju četiri stranice, a zadnja je ispunjena oglasima. Bárður ostavi novine pa isprazne svoje vreće od svega što život čini vrijednim življenja, premda s iznimkama; u njihovu slučaju to su crvene usne, snovi i mekana kosa. Nije lako staviti crvene usne i snove u vreću i nositi ih u ribarsku kolibu, to ne možeš čak ni kupiti, pa ipak, u Mjestu ima pet trgovina, a od izbora se usred ljeta, kad je najveći, čovjeku zavrti u glavi. Možda nikad neće biti moguće kupiti ono što je najvažnije, ne, naravno da ne, jer to je, nažalost, nemoguće ili, bolje rečeno, Bogu hvala. Ispraznili su vreće i sadržaj leži na krevetu. Troje novine, dvoje koje izlaze u Reykjaviku, kava, kandirani šećer, raženi kruh, slatki kruh iz Njemačke pekarnice, dvije knjige iz knjižnice staroga slijepoga kapetana, Niels Juul, Najveći danski pomorski junak i Miltonov Izgu bljeni raj u prijevodu Jóna Þorlákssona, i još dvije koje su zajednički kupili u Ljekarni od doktora Sigurðura, Putopis Eiríka iz Brúnuma te udžbenik engleskog Jóna Ólafssona. Sigurður u istoj kući ima ljekarnu i knjižaru, knjige tako mirišu na lijekove da potpuno ozdravimo i ako nismo bolesni, samo od toga što ih njušimo; kaži ima li - 18 -
ičeg zdravijeg od čitanja knjiga. Što će ti to, upita Andrea, domarka, uzme u ruke udžbenik i počne listati. Da naučimo na engleskom reći volim te i želim te, odgovara Bárður. To ima smisla, kaže ona i sjedne s knjigom. Dečko dođe s tri boce kineskog životnog eliksira, jednom za sebe, jednom za Andreu i trećom za Árnija, koji još nije došao, kao ni Einar ni Gvendur; oni su htjeli provesti dan posjećujući druge kolibe, tumarajući, kako se to zove. Zapovjednik Pétur bio je pak u kolibi čitavi dan, čistio je svoju kožnatu odjeću i trljao je svježom ražinom jetrom, uređivao ribarske cipele i jednom izišao u solionicu s Andreom, tamo su ras prostrli jedro preko hrpe usoljene ribe koja je neprestano rasla; narasla je toliko da se Pétur nije trebao sagibati. Njih je dvoje u braku dvadeset godina, a njegova kožnata odjeća sad visi unutra između ribarskog pribora, s nje se diže oštar miris, ali će postati mekana i podatna kad noćas krenu u ribolov. Uredan je čovjek taj Pétur, kao i njegov brat Guðmundur, koji je zapovjednik na drugoj ribarici; među njihovim je kolibama desetak metara, ali braća ne razgovaraju, ne čine to već dobro desetljeće, čini se da nitko ne zna zašto. Andrea odloži knjigu i pođe zagrijati kavu na kaminu. Ujutro nije bilo kave, što je zaista zabrinjavajuće; sad se miris ubrzo proširio potkrovljem, ušuljao se dolje i nadvio nad vonj oruđa za ribolov i neoprane kožnate odjeće. Pétur dođe gore sa svojom crnom kosom, crnom bradom i malenim kosim očima, s licem poput uštavljene kože, dođe kao đavo odozdol iz pakla ovamo gore u nebo kave, s gotovo veselim izrazom lica, kava čini čuda. Pétur se prvi put nasmiješio kad mu je bilo osam godina, reče jednom Bárður, drugi se put nasmiješio kad je prvi put ugledao Andreu; a sad čekamo treći put, završi dečko. Otvor u podu podigao se, zlo rijetko dolazi samo, mrmlja dečko, a prostor kao da se smanjio kad se Gvendur čitav pojavio gore, ramena su mu tako široka da ga nijedna žena nije mogla pošteno zagrliti. Einar mu je išao za petama, upola manji, mršav ali čudesno snažan, neshvatljivo odakle to sitno tijelo dobiva - 19 -
snagu, možda od surovosti, jer crne su mu oči sijevale iskrama i u snu. A, tu ste, kaže Andrea i nalije im u lončiće. Da, da, kaže Pétur i provede čitav dan raspamećujući ih svojim blebetanjem. Ne treba im za to čitav dan, kaže dečko, a lončići u Andreinoj ruci malo se zatresu kad suspregne hihot. Einar stisne šaku i zaprijeti dečku, zasikće nešto tako nerazgo vijetno da se samo napola razumjelo; u gornjoj čeljusti nedostaje mu nekoliko zubi, tamna brada vrlo je dojmljiva i narasla je preko polovice usta, kosa čupava i tanka, gotovo sijeda, i tako piju kavu. Svatko sjedi na svom ležaju, a vani se mrači. Andrea pojača svjetlo na svjetiljci, prozori na oba zabata , jedan uokviruje planinu, drugi nebo i more, oni uokviruju našu stvarnost, i dugo se ne čuje ništa osim šuma mora i zadovoljnog srkanja kave. Gvendur i Einar sjede zajedno dijeleći novine, Andrea pregledava udžbenik engleskog, pokušava uvećati svoj život novim jezikom, Pétur samo gleda preda se, dečko i Bárður, svak sa svojim novinama, sad nedostaje samo Árni. On je prekjučer otišao kući svojima nakon što su očistili pristanište, jurnuo kroz pljusak sa sjevera, kroz mraz i snijeg, nije vidio ni prst pred nosom, ali je ipak našao put, šest sati hoda do imanja; on je tako mlad da ga je žena upecala, rekla je Andrea, da, progoni njegovu vražju kitu, reče Einar kao da se odjednom raspalio. Znam da to niti vjeruješ niti možeš zamisliti, reče na to ona, razgovarala je s Einarom, a ipak napola gledala svog muža, ali ima muškaraca koji su nešto više od mišića i ne čeznu samo za ribom i ženskim međunožje m. Možda je Andrea znala za pismo koje je Árni nosio sa sobom. Dečko ga je pisao za njega, i nije to prvi put da ga je Árni zamolio da napiše pismo njegovoj ženi, Sesselji, ona ga čita kad zajedno ležimo u krevetu i svi već spavaju, jednom reče Árni, i često ga čita dok mene nema. “Nedostaješ mi”, pisao je dečko, “nedostaješ mi kad se probudim, kad uhvatim vesla, nedostaješ mi dok stavljam mamac na udice, dok filetiram ribu, nedostaje mi da čujem kako se
- 20 -
djeca smiju i pitaju nešto na što ne znam odgovoriti, ali ti sigurno znaš, nedostaje mi tvoja prisutnost, nedostaju mi grudi i nedostaje mi tvoja rodnica” – ne, to nećeš napisati, rekao je Árni, koji je gledao dečku preko ramena. Ne smijem napisati “nedostaje mi tvoja rodnica”? Árni zatrese glavom. Ali pokušavam napisati samo ono što ti misliš, kao i uvijek, a tebi svakako nedostaje rodnica? To se tebe ne tiče, i osim toga nikad ne bih upotrijebio tu riječ, rodnica. Koju bi onda upotrijebio? Koju bih riječ upotrijebio, rekao bih... ne, vrag nek te nosi! I dečko prekriži riječ “rodnica” pa umjesto nje napiše “tvoj miris”. Ali možda, mislio je, Sesselja pokuša vidjeti koja je riječ bila prekrižena, ona zna da ja pišem pisma za Árnija, proučit će riječ, a kad je pročita i shvati, mislit će na mene. Dečko sjedi na krevetu, gleda papir i pokušava odagnati od sebe ovu sliku: Sesselja čita ovu toplu, meku, vlažnu i zabranjenu riječ. Bulji u riječ i čita je, šapće je za sebe, što proizvodi blage struje oko nje, i misli na mene. On proguta slinu, pokuša se udubiti u novine, čita priče o saborskim zastupnicima, čita o Gísliju, ravnatelju škole ovdje u našemu Mjestu, koji se nije usudio doći u školu jer se opijao tri dana, veliki je teret bio na čovjeku, da mora poučavati nakon opijanja, a Émile Zola objavio je roman, sto tisuća primjeraka prodalo se u prva tri tjedna. Dečko brzo podigne pogled i pokuša pred sobom vidjeti sto tisuća ljudi kako čitaju istu knjigu, ali jedva da je moguće vidjeti takvu gomilu ispred sebe, naročito ako čovjek živi ovdje na rubu svijeta. Gleda zamišljeno preda se, ali brzo opet pogleda u novine shvativši da je počeo misliti na Sesselju koja čita te riječi i misli na njega; on nasumce pogleda u novine i čita: šestorica su se utopila u zaljevu Faxaflói. Bili su na putu iz Akranesa u Reykjavik u ribarskom čamcu sa šest veslača. Faxaflói je širok. Koliko širok? Toliko da ga život ne može prijeći.
- 21 -
I tako pada večer. Večeraju kuhanu ribu s jetrom. Einar i Gvendur pripovijedaju novosti iz ribarskih koliba, onih trideset do četrdeset kuća koje su se stisnule na šljunčanoj obali iznad širokog žala. Einar govori, Gvendur povremeno gunđa i smije se kad misli da treba. Četrdeset koliba, četiristo do petsto ribara, to je mnogo ljudi. Hrvali smo se, kaže Einar, zakvačili se prstima i potezali, kaže Einar, sa samim vragom, kaže Einar, a ovaj je bolestan, vražja crijeva, jedva da će preživjeti zimu, ovaj je sav zbrkan, ovaj hoće na proljeće u Ameriku. Einarova brada crna je gotovo kao i Péturova i seže mu do prsa, jedva da mu treba šal, i on govori i pripovijeda, a Andrea i Pétur slušaju. Bárður i dečko leže s glavama uz noge na krevetu, čitaju, pokrivaju uši, načas pogledaju kad brod uplovi u fjord i prema Mjestu, naravno norveški parni kitolovac, koji plovi uz buku i tutnjavu, kao da se tuži na svoju posljednju zadaću. A vražji su se trgovci obogatili na soli, kaže Einar, najednom se sjeti najnovijih vijesti i stane da ispripovijeda o Jónasu koji je spjevao 92 stiha o jednoj domarki, neki su jako škakljivi, ali tako dobro sastavljeni da kažu kako se Einar ne može suzdržati da ih ne izgovori dvaput, Pétur se smije, ali ne i Andrea, muškarci, čini se, uglavnom vole grublje stvari na ovom svijetu, ono što se smjesta sasvim otkrije, a žene traže ono što se mora goniti, ono što se polako otvara. Podići cijenu soli! uzvikne Pétur. Da, ti lupeži, poviče Einar i lice mu se smrači od ljutnje. Uskoro će biti povoljnije prodavati ribu mokru, ravno iz mora, čim se ulovi, kaže Pétur zamišljeno. Da, kaže Andrea, jer tako bi htjeli da bude, pa zato dižu cijene. Pétur gleda preda se i osjeća kako se utučenost širi njegovim mislima i svijesti, ne shvaćajući uzrok tome. Ako prestanu soliti ribu, gotovo je s ribom vani u solionici, i kamo ćemo onda Andrea i ja, misli; zašto se sve to mora promijeniti, nije pravedno. Andrea je ustala i počela pospremati nakon jela, dečko nakratko podigne pogled s - 22 -
Eírikova putopisa, pogledaju se u oči, kako se katkad dogodi, Bárður utonuo u Miltonov Izgubljeni raj, koji je davno prije naših dana preveo Jón Þorláksson. Kamin zagrijava potkrovlje, ovdje je udob no, večer se zgušnjava na prozorima, vjetar gladi sljeme krova, Gvendur i Einar žvaču duhan, ljuljaju se na svojim sjedalima, naizmjenično uzdišu aha i dada, petrolejka dobro svijetli i čini večer vani tamnijom nego što jest; što je više svjetla, to je više tame, takav je svijet. Pétur ustane, hrakne i pljune, ispljune iz sebe utučenost i kaže: stavljat ćemo mamce kad dođe Árni, onda ode dolje napraviti kuke i teretna sedla i kopče, bijesan jer ostali zabušavaju. Kvragu, gledati kako odrasli ljudi i alat leže uokolo, čitaju beskorisne knjige, takvo rasipanje svjetla i vremena, kaže, a samo mu glava viri iz poda. Dečko digne pogled s Eírika na crnu glavu koja viri iz poda kao glasnik iz pakla. Einar kimne, oštro pogleda Bárðura i dečka, usta ne, ispljune crveni ispljuvak pa ode dolje za svojim zapovjednikom, koji kaže Einaru, ali ipak dovoljno glasno da se čuje i gore: sve propada, i, u neku ruku, ima pravo, jer svi smo rođeni da umremo. Ali sad čekaju Árnija, on, čini se, dolazi, Árni nikad ne zakaže. Moram ići, kaže Árni Sesselji. Ne daj da te more proguta, moli ona. On se smije, ulazi u svoje gumene čizme i kaže: jesi li luda, ženo, neću se utopiti dok nosim američke čizme! Mnogo se toga čudesnog dešava. Danas Árni hoda suhim nogama po mokrim vrištinama i livadama, preko močvara i jezerâ, a da mu se čarape ne smoče; to je baš kao neka čarolija. Árni je kupio američke čizme prije jedva godinu dana, zbog toga je nekoliko puta išao u susjedni fjord, izveslao u maloj brodici i kupio čizme kao i komad čokolade za djecu i Sesselju; najmlađe se rasplakalo kad je pojelo svoj dio i bilo je sasvim ne utješno. Ono što je skroz-naskroz slatko na kraju nas obično rastuži. Američki ribari dolaze ovamo na atlantski iverak u ožujku i travnju, love ga u blizini Grenlanda, ali ovdje opremaju brod, kupuju hranu - 23 -
i sol od nas i plaćaju novcem, a prodaju nam puške, noževe, kekse, ali ništa nije ni blizu gumenim čizmama. Američke čizme skuplje su od harmonike, skoro kao godišnja plaća radnice, tako su skupe da se Árni mjesecima morao odricati domaće rakije i duhana da bi uštedio za njih. Ali vrijedne su toga, kaže Árni i gazi preko močvara, ide preko potokâ, a noge su mu uvijek suhe, gazi naprijed, po vlazi i snijegu, s nogama suhim kao barut, a gumene su čizme pouzdane, najbolje što je došlo od američke svjetske nadmoći, potukle su sve ostalo, i sad ćeš shvatiti da bi bila neoprostiva pogreška da se u njima utopim. Neoprostiva nemarnost, kaže Árni i poljubi Sesselju pa poljubi djecu, a oni poljube njega; tisuću je puta bolje biti ljubljen nego loviti ribu u otvorenom čamcu na vesla, daleko vani na moru. Žena gleda za Árnijem, ne daj da se utopi, šapće, neće da djeca čuju, ne bi ih htjela uplašiti, a i ne moramo podići glas kad molimo za ono što je najvažnije. Ona uđe u kuću, ponovno pročita pismo i sad se usuđuje bolje proučiti riječ koja je prekrižena, samo nešto čime je dečko bio nezadovoljan, rekao je Árni, dugo i pomno gleda i onda uspije pročitati. Evo te, kaže Pétur, a budući da je Árni došao suhih čarapa, mogli su početi stavljati mamce i isploviti još noćas.
- 24 -
Jón Kalman Stefánsson islandski je pisac rođen 1963. Stu dirao je književnost na Islandskom sveučilištu. Predavao je u srednjoj školi, pisao članke za novine Morgunblaðið i radio kao knjižničar u gradskoj knjižnici u Mosfellsbæru, a živio je i u Danskoj. Stvorio je osebujan i očaravajući književni svijet u seriji međusobno povezanih romana i kratkih priča. od kojih su dvije bile nominirane za Nordic Council’s Lite rary Prize. Roman Ljetno svjetlo i onda dolazi noć (Sumarljós og svo kom nóttin) osvojio je 2005. Islandsku nagradu za knji ževnost. Godine 2011. nagrađen je prestižnom književnom nagradom P.O. Enquist. Njegova trilogija “o dječaku”, koju čine romani Nebo i pakao (Himnaríki og helviti, 2007.), Tuga anđela (Harmur Englanna, 2009.) i Čovjekovo srce (Hjarta Mansinns, 2011.), prevedena je i objavljena u četrnaest zemalja. Posljednji roman tri logije nagrađen je 2011. s Bookseller’s Prize.
- 169 -
- 170 -
Doroteja Maček, rođena 1936., professor je emerita Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavala je lingvističke kolegije na studiju engleskog jezika i književnosti te osnovala studij skandinavskih jezika, ponajprije švedskog, na kojem je i predavala. Uz svoju osnovnu znanstveno-nastavnu djelatnost bavi se i prevođenjem s engleskog i sa skandinavskih jezika. Posljednjih godina prevodi poeziju, ponajviše s danskog i švedskog, ali i sa starijeg engleskog i islandskog. Bibliografija (izbor): Auður Ava Olafsdottir, Rosa candida, 2013., Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija zla, 2011., Jan Guillou, Put u Jeruza lem, 2010., Bodil Jönsson, Deset misli o vremenu, 2010., Kaj Falkman, Netaknuta struna: život Daga Hammarskjölda u haiku pjesmama i fo tografijama, 2009., Erik Stinus, Vlak u vrućici / Febertoget (dvojezično izdanje), 2008., Susanne Jorn, Nimbi, 2008., Mikael Niemi, Pop glazba iz Vittule, 2005., Hans Christian Andersen, Izabrane bajke, 2005., Snorri Sturluson, Edda: Gylfaginning / Obmanjivanje Gylfija (dvojezično izdanje), 1997.
- 171 -
- 172 -
Sadržaj
Gotovo da smo mrak Dečko, more i gubitak raja Pakao je ne znati jesmo li živi ili mrtvi Dječak, Mjesto i obično svjetovno trojstvo Izgovor islandskih slova i glasova O autoru O prevoditeljici
7 11 75 81 167 169 171
- 173 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je prevedena uz financijsku potporu Islandskoga književnog centra.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., siječanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-607-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-611-3 (meki uvez) www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 174 -
Čitajte još u izdanju Frakture
Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Miljenko Jergović Levijeva tkaonica svile Joseph Roth Radetzky marš s njemačkog preveo Milan Soklić Patrick Modiano Ulica mračnih dućana s francuskog prevela Ana Kolesarić Ivana Šojat-Kuči Jom Kipur Tatjana Gromača Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti Amos Oz Prizori iz seoskog života s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković - 175 -
Neven Orhel Iskra Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić Sami Michael Aida s hebrejskog prevela Laila Šprajc Kjell Westö Privid 1938. sa švedskog prevela Željka Černok Aleksandar Prokopiev Čovječuljak s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Semezdin Mehmedinović Knjiga prozorâ Francesca Melandri Viši od mora s talijanskog prevela Ana Badurina Zoran Pilić Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres John Banville Svjetlost iz davnine s engleskog prevela Mia Pervan Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna Čubranić
Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr
- 176 -