Nekropola

Nekropola

-1-

-2-

Boris Pahor

Nekropola prevela sa slovenskog Jagna PogaÄ?nik

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo­ vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Nekropla © Mladinska knjiga založba, d.d., Ljubljana 2008 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Jagna Pogačnik i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-425-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 824176

-4-

Sjenama svih onih koji se nisu vratili.

-5-

-6-

Po sjenama pade hladan pepeo.

Srečko Kosovel

Kad narodi spoznaju tko ste bili, od žalosti i grižnje savjesti grist će zemlju. Močit će je svojim suzama i graditi vam hramove.

Vercors

-7-

-8-

Nedjeljno je poslijepodne i asfaltirana traka koja se uspinje glatko po zavojima, stalno više u planine, nije toliko samotna kao što bih volio. Automobili me pretječu, neki se vraćaju u Schirmeck, u dolinu, tako da mi turistički promet razbija i banalizira očekivanu sabranost. Znam, i ja sam sa svojim vozilom dio motorizirane procesije, ali zamišljam kako, da sam sâm, zbog nekadašnje povezanosti s tim ozračjem, moja prisutnost sada ne bi mijenjala slike iz snova, koje kroz cijelo poslijeratno vrijeme nedirnute počivaju u sjeni moje svijesti. Razumijem, nekakav neobjašnjiv otpor budi se u meni, otpor protiv toga što je sada otvoren i razgolićen taj planinski kraj koji je sastavni dio našeg unutarnjeg svijeta; tome je otporu dodana i ljubomora, jer ne samo što se tuđe oči šetaju po okolišu koji je svjedok naše anonimne zarobljenosti, nego turistički pogledi (i toga sam nepogrešivo svjestan) neće nikada moći prodrijeti u ponor odbačenosti kojom je bila kažnjena naša vjera u ljudski ponos i u slobodu čovjekove osobne odluke. Ali istovremeno, gle, odnekud se nepozvano i lagano nametljivo krijumčari skromno zadovoljstvo što masiv Vogezi više nije skriveno područje odmaknute, same u sebi izgarajuće pogibelji, nego su u nj usmjereni koraci brojne mase koja je, iako maštovito nezrela, svojom srčanom usmjerenošću ipak spremna naslu-

-9-

titi neshvatljivu jedinstvenost sudbine svojih izgubljenih sinova.

Sigurno, to uspinjanje na udaljene padine gorskoga svijeta podsjeća na hodočasničku revnost po strmim obroncima gora božjih puteva. Ali ipak, hodočašćenje nije ni po čemu srodno s odavanjem počasti, protiv koje se tako predano borio gospodin Primož kad je želio da se Slovenac dokopa unutarnjeg buđenja, umjesto da se razdvaja i razmrvljuje u vanjskoj masovnoj obrednosti. Ovdje se ljudi iz svih europskih zemalja skupljaju na visokim planinskim terasama, gdje je ljudsko zlo pobijedilo ljudsku bol i pogibelji skoro utisnulo pečat vječnosti. Suvremene hodočasnike nije prizvala čudesna sublimacija njihovih želja, već ovamo dolaze da bi stupili na stvarno sveto tlo i poklonili se pepelu ljudskih su-bića, koja svojim nijemim svjedočanstvima postavljaju u ljudsku svijest nepomični graničnik ljudske povijesti.

Na tijesnim zavojima najvjerojatnije ne pomislim na njihanje kamiona koji je iz tadašnjeg Markircha vozio sanduk s našim prvim pokojnicima, a ja nisam znao da sjedim na tako žalosnoj škrinji; jer bi mi ledeni dah koji je dolazio od snijega vjerojatno umrtvio svaku misao koja bi se dovukla u svijest.

Ne, racionalno ne mislim ni na koju od slika koje, u meni zamotane i zgrbljene, traju kao suhi grozd na kojem su bobice uvenule i opljesnivjele. Gledam sloj glatkog asfalta ispred zaštitnog stakla svoga vozila i radije bih pred sobom imao staru razrovanu i udubljenu cestu koja bi me vodila u prisnije ozračje prošlosti; istovremeno se, naravno, pojavljuju i razmaženost i sebičnost modernog vozača koji se navikao na ugodu mekane jurnjave. Istovremeno, pokušavam pronaći na slovenskim tlima planinski put s kojim bih - 10 -

mogao usporediti tu vijugavu cestu od Schirmecka do Struthofa. Jer ukazale su mi se već serpentine ispod Vršiča; ali tamo se pogled otvara na izuzetan amfiteatar stjenovitih vrhova, kojih ovdje nema. Cesta iz Kobarida u Drežnicu?

Ona skoro da bi i mogla biti. Ali opet ne posve, jer ovdje nije Krna sa svojim zasljepljujućim hridima. Možda je onaj put na Vogezima najsrodniji zavojitom putu koji se iz Kobarida uzdiže nad Vrsnu. Tamo se šuma isto tako tu i tamo miče ustranu, nije predaleko, prije svega nigdje nema stijena, ali se posvuda svijet prelijeva iz izraslih šumovitih oblina u valovite travnate uloške, koje na donjem kraju opet zadržava tamna šumska masa. Jedino više ne znam jesu li po padinama ispod Vrsnog smreke kao i ovdje. Najvjerojatnije nisu.

Cesta još zavija u planinu, ali sad je tu i tamo prati bjelina rasječenih stijena, kao i posvuda gdje je čovjekovo oruđe ranilo zelenu crtu Zemljinih bokova i zagrizlo u njenu zgusnutu, skrivenu moć.

S lijeve se strane sada odcjepljuje širok i dugačak pojas zemljišta koje vodi ulazu. Nekoć je ovdje najvjerojatnije bio drvored, sada je svakako sav prostor zauzet autobusima i osobnim vozilima koja su se poredala uzduž i poprijeko, pa se ne mogu othrvati misli na parkirni prostor ispred Postojnske jame. I svim se silama opirem sekvenci slika s ostarje­lim švicarskim i austrijskim turistima i sjedokosim turistkinjama. Vjerno drže u ruci pojas staromodne torbice i okreću glave za vodičevim glasom, kao kokoši koje se u zastrašujućem kriku probude iz sitničave, prizemne zaposlenosti i brzo podignu svoj crveni periskop. Bilo bi naj­ iskrenije i najpoštenije kad bih se odvezao i vratio sutra ujutro, kad atmosfera radnoga dana bude milosnije čuvala odmaknutost stepenastih terasa. Ali za sutrašnji mi se dan - 11 -

najavljuju novi krajolici, tako da stupam prema ulazu svjestan automatske i zato neplodne vezanosti uz plan puta, umjesto da se unaprijed predam kraju ili se od njega odvojim. Ali, kao i uvijek, i tada uz potrebu za brzim i nemirnim putovanjem opet osjećam ljubazni dah nostalgije za mirnom, neograničenom sabranošću u kojoj bi čovjek pronašao prisne odnose prema zemlji i moru, prema gradskim ulicama i njihovim kućama te prema licima i osobama koje mu približava život; a brzina i žurba grozničavo ga tjeraju dalje, tako da njegove oči skupljaju samo površinske dojmove, koji se razlijeću kao pjena uz pramac jurećeg motornog čamca.

Jer na kraju se čovjek tješi da je bogat već zbog toga što osjeća nostalgiju za tihim trajanjem, kao da je danas već i svijest o vlastitoj okrnjenosti sama po sebi dragocjena. Ali najvjerojatnije i jest. I vjerojatno je uvijek i bila, samo za manji broj ljudi. Današnji su zapravo siromašni zbog prevelike mase slika i dojmova; razmrvili smo svoju ljubav i udaljili se od nje. Napravili smo baš suprotno od onoga što čine pčele; rasuli smo cvjetni prah nad milijun predmeta i unatoč tihom glasu koji nam to niječe i dalje se nadamo da ćemo jednom imati toliko vremena na raspolaganju da opet napunimo svoju ispražnjenu košnicu.

Glupo je, ali čini mi se da me turisti koji se vraćaju svojim vozilima promatraju kao da je na mome ramenu opet zebrasti kaput i da moje drvene cokule taru kamenčiće na putu.

Nekontrolirani plamen koji u čovjeku pomiješa prošlost sa sadašnjošću; iako je također činjenica da se u nekim trenucima u čovjeku javlja nevidljiv ali snažan fluid koji drugi osjećaju kao blizinu njima nesvakodnevnog, izuzetnog ozračja i stresu se kao čamac na neobičnom valu. Zato na sebi možda stvarno osjećam nešto od sebe iz davnih dana; - 12 -

i uz tu misao pokušavam hodati sabrano sam za sebe, iako me smeta što su moje sandale tako lake i zato je moj korak puno gipkiji nego što bi bio da mi je obuća opet platnena te da ima još i potplate od debelog drva.

Drvena vrata omotana su bodljikavom žicom i zatvorena kao i onda; sve je nedirnuto, samo nema straže u drvenim stupovima. Također treba i pričekati pred vratima; razlika je samo u tome što se sada iz drvene kolibe ukazuje čuvar koji otvara vrata i pušta skupine u strogo određenim razmacima u bezdušnu planinsku staju. Zbog tog je reda na logorskim terasama sabranost, srpanjsko sunce ustrajno nadzire tišinu i samo negdje nisko dolje ponekad se javlja odjek vodičevih riječi, kao brzo prekinut glas propovjednika ustalog iz mrtvih.

Da, čuvar me prepoznao i iznenadio jer nisam mislio da će se sjetiti moga predlanjskog posjeta. “Ça va?” upitao je.

I to je bilo dovoljno da stvori drugarsko raspoloženje koje je na tren odbacilo svaku vezu s turističkom vrevom. Crnokos je i nelijep. Nizak je, žilav i gibak; kad bi još imao svjetiljku i šljem, bio bi pravi rudar. Vrlo je odrješit i, po svoj prilici, samovoljan; izgleda da prema meni, nekadašnjem logorašu, osjeća upornu nelagodu jer zarađuje kruh pokazivanjem mjesta našeg umiranja. Tako u njegovu brzom dopuštenju da mogu ući u područje bodljikave žice osim drugarske naklonjenosti vidim i komadićak želje da me se što prije riješi. Posve sigurno. I ništa mu ne zamjeram, jer i za sebe znam da ne bih nikako mogao govoriti skupini posjetitelja kad bi me slušao netko tko je bio sa mnom u svijetu krematorija. Svaku bi mi riječ nadzirao strah da ne kliznem u prazne riječi. I općenito, o smrti kao i o ljubavi čovjek može razgovarati samo sam sa sobom ili još s voljenim bićem - 13 -

s kojim se stopio u jedno. Ni smrt ni ljubav ne podnose svjedoke.

I dok govori kao vodič šutljivoj skupini, ustvari naglas razgovara sa svojim sjećanjima, njegov je monolog samo opuštanje unutarnjih slika i nije sigurno da je nakon tih brojnih razotkrivanja zadovoljan i ponešto smiren. Skoro bih rekao da je nakon niza takvih svjedočenja u sebi rascjepljeniji i nemirniji, svakako osiromašeniji. Zato sam mu zahvalan što idem sam po nečujnom svijetu; i to je zadovoljstvo kao zadovoljenost uza svijest o prednosti, posebnoj privilegiji koja uzima u obzir moju pripadnost kasti odbačenika, a ujedno je odvojenost i nastavak nekadašnje razdvo­ jenosti i nekadašnje šutnje. Zašto se, unatoč masi i ži­votu u krdu, svatko suočio samo sa svojom unutarnjom samoćom i bezglasnim mrakom. Tako da sada ne znam izmjeriti prave razdaljine između sebe i stuba koje su mi u suncu previše domaće i bliske, umjesto da osjećam kako nad njima visi primjesa ništavila. Jednostavne su, kao što su bile jednostavne mršave ruke koje su nosile i slagale kamenje od kojeg su sastavljene. Nekad su mi se činile strmijima; pritom mislim na odraslog čovjeka koji se vraća u kraj svoga djetinjstva i začudi kako je zapravo malena kuća iz njegove djetinje mašte. Jer je kao dijete visinu zida mjerio veličinom sitnog palčića. Mi se po tim stubama, naravno, nismo spuštali i uspinjali u svojim nezrelim godinama, iako je naša ranjivost bila veća od ranjivosti djeteta ili bebe jer nam nije mogla pomoći još nerazvijena misao. Našli smo se svatko u svojoj nagosti u usahloj koži gladne životinje koja izgara u svojoj onemoćaloj zarobljenosti i svakoga dana, usput, nagonski izračunava udaljenost peći od sasušenoga koša svojih prsiju i svojih zgrbljenih udova. Sigurno, sada se čovjeku u mirnoj asocijaciji može pojaviti misao na Collodijeva drvenog dje- 14 -

čačića, jer valjda je i Pinokiju bilo suđeno da ga dodirne plamen, ali mu je njegov stvoritelj dobra srca nadomjestio ozlijeđeni dio, dok kod našeg paljenja nitko nije mislio na nadomjesne dijelove. Naravno da je Pinokijeva slika nekako neodgovarajuća, jer nema ovdje domovinskoga prava, ali je opet također istina da ćemo prije ili poslije dobiti suvre­ menoga Collodija koji će djeci pričati priču naše prošlosti.

Pitanje je tko će je se usuditi približiti dječjem srcu tako da ga strahota ne rani, a da istovremeno bude osigurano od kušnji budućnosti. No na tim stubištima koja se na svakoj terasi prelamaju kao kamena koljena, ustvari smo se vraćali u svijet razumske ograničenosti; to je bilo onda kad se zbog nedostatka soka u citoplazmi naših stanica moždana tvar u koščatom loncu sušila kao želatina meduze na šljunku. Tada su se stube uspinjale pred nama kao što se uzdižu stube u zvoniku; i tako terasama nije htjelo biti kraja, na vrh okomitog stupa penjali smo se cijelu vječnost i zato što su naša stopala, unatoč štapićastim nogama, zbog edema bila mesnate bijele klade.

Znao sam da je sada vrijeme moj urotnik, zato sam se za­ ustavio i promatram visoku travu onkraj žičane ograde.

Pokušavam se prenijeti do požutjele slike kraškog pašnjaka po kojoj sam hodao još prije nekoliko dana; ali ta je jadna i duga sjenovita griva u usporedbi s kraškom blesava u svojem tupom trajanju. Nedužna je, znam, ali unatoč tome njeno je ustrajanje u nijemom rastu besmisleno; bila je ovdje prije onoga, bila je tu sve vrijeme dok je ono trajalo, sad je također ovdje. I u tom je trenutku zbog njene perspektive i žuto-sive slabunjavosti blesava opstojnost svake trave i svih trava na svijetu. Nikakve stvarne blizine ne nude Zemljina bića čovjeku, gluha su kraj njega, ulovljena u svoj biljni rast, ako - 15 -

im se na vrhu stabalaca zapale cvjetne čaške, šarenilom svo­ jih živih boja samo mimikrijski prikrivaju svoje sljepilo.

Među te misli odjednom mi se došulja osjećaj da sam utješen, jer sam sâm i skupina s vodičem daleko je od terasa, a ulaz visoko gore, tako da je već potpuno sakriven. Znam dobro da tim ljubomornim zahtjevom za samoćom spašavam samo svoju jedinstvenost sjećanja, iako istovremeno ne mogu obra­niti gorku spoznaju da masa sa svojim ravnomjernim, polaganim pomicanjem, nažalost, više puta, iako u drukčijoj dimenziji, nastavlja amorfno čamljenje bezbrojnih požutjelih travnatih biljaka.

Upravo sam vidio kako se po stubištu ispred mene spušta Tola i gunđa jer koščati pokojnik puzi po platnenom žlijebu nosila i obrijanom ga lubanjom udara u leđa. Meni je tada bilo u redu što me pokojnik ne dodiruje, teško sam se kretao i dizao ručku da me ne udara po koljenima. Jer svaki put kad je golo mumificirano tijelo trebalo prebaciti sa slamnjače u grob i na pjegavo platno nosila, to sam napravio jednostavno i prirodno; iako nisam volio da me pokojnik, dok smo ga nosili dolje po brijegu, dodiruje. Odnosno, da žive stanice ne dotiču mrtve, ako je dodir svjestan, ako proizlazi iz njihove djelatnosti, iz centripetalnog životnog poriva; ne pod­ nose posezanja izvana, automatsko guranje mrtvog tkiva u živu i elastičnu staničnu tvar. Ali to nije valjda nikakvo iz­ razito logorsko iskustvo; u svakodnevnom životu najvje­ rojatnije vrijedi isto. Pitam se kakve će si slike dočarati posjetitelji koji se naguravaju oko vodiča; samo velika povećanja fotografija koje bi visjele u barakama možda bi masom obrijanih glava, stršećih kostiju lica i ključanicama slič­nih čeljusti mogle pobuditi na ekranu posjetiteljeve mašte približnu sliku tadašnje stvarnosti. Ali što, nikakvi - 16 -

panoi neće moći nikada prikazati raspoloženje čovjeka kojemu se čini da je njegov susjed dobio u željeznoj zdjelici za pola prsta više žute tekućine. Naravno, netko može zamisliti oči i dati im posebnu svirepost koju stvara glad; ali ne bi mogao oživiti nemir usne šupljine zbog samovoljna dosađivanja jednjaka. Kako da onda slika prikaže posljednje nijanse nevidljive unutarnje borbe u kojoj su priučeni napuci obrazovanja odavno podlegli neograničenoj tiraniji želučanog epitela. Ne, ne znam koja sluznica prevladava, možda tkivo jednjaka ima glavnu ulogu; ali znam da mi pas Žužka, kojeg inače volim, postaje zločest kad se u njegovu ždrijelu počinje skupljati slina i nemirno je guta, dok isto tako nestrpljivo prebacuje prednje šape. Tada mu gledam u oči i kažem si da mi je nekako srodan, iako sjedi na stražnjim nogama, a ja na najnovijem proizvodu kraške tvornice namještaja. Svakako bi celuloid filmske kamere mogao uhvatiti naguravanje prugastih uniformi u tijesnoj košnici ujutro, dok se spuštaju s trokatnih drvenih kreveta i naguravaju u waschraumu da bi zauzeli par cokula s cijelim naplatkom, tako da im se obuća ne skida na snijegu, u blatu ili usred bare. Samo bi film mogao uhvatiti čvrstu ruku koja gurne, kako zahtijeva pravilo jačega, pod mlaz kuglastu glavu mršavca kojem će, kad na­ ređujuća ruka još odlučnije savije njegovu kralježnicu, proviriti lukovi rebara kao sasušeni kovčeg iz šiblja. Vani su u međuvremenu jutarnji mrak i hladnoća, izlazna vrata uski su otvor crnog bezdana u koji će se svaki čas trebati uputiti.

I podnevnu mnogoglavu masu koja zbog stostrukog nagona gmiže i pomiče se i u zrak među drvenim stijenama upućuje drhtavu energiju, koju ispušta upravo očekivanje zaimače vodenog ali toplog izvora energije. I trenutak kad su sve obrijane glave sagnute nad drvenim žlicama. Isto tako zebrasti mravinjak koji se navečer sprema na spavanje, ali prije - 17 -

toga mora saviti u smotuljak svoju odjeću od grube tkanine, prije no što smije otrčati u ledenicu sa slamnjačama; prije će još svatko stupiti na stolčić da mu onaj koji u ljevici drži zamreženu žarulju pregleda međunožje. Dlaka ionako nema, jer bi ih još prije odstranila brijačeva britva, ali na vrh nove dlake što se rađa možda se ipak nabola ušna gnjida.

Tako je osvijetljeni penis kao izložen novom ukazivanju časti usred gmižućih tijela kojima košulja seže do pupka, dok glave bez kose tko zna zašto podsjećaju na kretene. Ali, ne, nema u pokunjenom osvjetljivanju međunožja onoga poštovanja koje je u Pompejima isklesalo znak plodnosti nad kućna vrata; riječ je samo o obredu kojim vlasnici pokušavaju ograditi svoj strah od ušiju i tifusa. Zbog toga je svjetlost iznenadila u gnijezdu vrapca koji je uginuo od gladi, prije no što je dobio perje, a sad se mrtvo pomiče u pokretima ruke koja izvršava istražiteljeve zapovijedi. Doista, samo filmska kamera mogla bi vjerno snimiti takve sekvence, zaustaviti se na dugom kabelu, krenuti uzduž do žarulje i mršavog međunožja, istovremeno uhvatiti obrijane glave dvonožaca koje se guraju kako bi brzo otrčale počivati u hladnu grobnicu. Ali možda je bolje da ne bude takva filmskog oka, jer tko zna kako bi današnji čovjek gledao krdo polugolih bića koja redom stupaju na postolje, dok drugi uplašeno gledaju preda se jer ne vjeruju da je osvijetljeni, ogoljeli i uveli ptić doista začetnik svih brojnih primjeraka dvonoge pasmine. Skoro da je i bolje da nema takva filma, jer danas bi se mršava bića s golim međunožjima nekome mogla učiniti kao trupa dresiranih pasa koje je gospodar gladne natjerao da, stojeći na stražnjim nogama na stolčiću, jedan drugome njuše međunožje. Ipak je gusta smjesa bila još tješnja i pomješanija u doba kad je u blokovima bila karantena zbog tifusa, koji više nije bio udaljeno - 18 -

strašilo, nego svakodnevna stvarnost. Tada nije bilo ni jutarnjeg, ni podnevnog, niti večernjeg skupljanja zbog apela, nije bilo dugog jutarnjeg stanja kad su postrojene kolone s drugih terasa već otišle u kamenolom; besposlenost je sada ostajala čak i bez onih pomaka koji su usred usahnuća ostavljali dojam nekog izmjeničnog lelujanja. Jer stvarno je bilo svojevrsno dolaženje i odlaženje, lijeno pomicanje mrtvoga mora, koje je svojim ritmičnim gibanjem donosilo slabu svijest o smislenoj zaposlenosti. Zarobljenost u vremenu karantene ostala je bez posljednjeg privida planirane usmjerenosti. I bodljikava žica i električni tok u njoj tada su se makli u daljinu, baraka je bila drveno prebivalište gubavaca na otoku od kojeg se potiho i zauvijek oprostila posljednja ljudska lađa. Jer ma kako stvar groteskno izgledala, ipak je istina da mome lijevome malom prstu ide zasluga za to što sada mogu ponovo doživljavati tu prošlost. Kad je malo prije početka karantene nož belgijskoga kirurga Bogaertsa napravio trostruki zarez u moj dlan, da rastrga gnojno žarište, vodenasta krv koja se ukazala davala je vrlo jadnu ispričnicu preostaloj otpornosti organizma u kojem je kolala; a ako zbog toga rana nije htjela zarasti, što je, naravno, bio loš znak, bijeli me zavoj spašavao pred pažljivim očima koje su tražile brojeve sposobne za rad. Zbog toga nisam odbacio papirnati zavoj ni kada sam mogao, nego sam počeo paziti na njega kao na vrijednost koja je bila to dragocjenija što je slabija i podložnija uništenju. Nosio sam na rukama bebu koja je od početka imala u mome naručju bijelu i prilično okruglu glavu, polako joj se smanjivala i posivjela, dok na kraju nije imala oblik zaprašene i skorene šake. Ali i takva je i dalje bila izvanredan talisman koji je savjesno odbijao nenaklonjene poglede. Teško da je netko tako brižno i tako dugo čuvao od raspada zavoj od krep-papira, teško da je - 19 -

netko tako njegovao vlastito tkivo koje je bilo ranjivo kao pjena i svakoga dana sve nezasijanije. Ali karantena koja nas je na neko vrijeme spasila straha od transporta nije me oslobodila brige za povijenu glavicu koju je u međuvremenu po svome zavio i branio sivkasti ljepljivi štit prljavštine; jer će se nakon kraja zatvorskog roka odabir za rad nastaviti. A tifus? Sigurno, opasnost je bila za petama, ali ne znam je li netko doista na nju pomislio kao na neprijatelja koji mu poseže za životom. I tamo je čovjeka pratila podsvjesna nada da će bolest proći kraj njega, a da ga ne dodirne. Dok nas nije dodirnula, bolest je i dalje bila nešto što je nevidljivo i neopipljivo, dok je svatko od nas već vidio kakvi su bili konvoji onih koji su se vraćali s radnih komandi. Njihove su noge bile zavijene u komade papirnatih vreća za cement i povezane žicom; kad su ih bolničari odmotali, ispod njih su zijevale gole rane, dugačke i na oba kraja zašiljene, na sredini široke, slične požutjelim palminim listovima. Većina nije mogla sama sići s kamiona, kad su ih položili na tlo, čučali su ili ležali dok netko njihove kosture nije odvukao pod tuš; za one koji više nisu disali bila su metar duga kliješta koja su se stegnula uza žutu kožu vrata. (Da, svakako ne bi bila pogreška kad bi netko napisao studiju o psihološkoj slici čovjeka koji je osmislio kliješta kojima možeš povući kostur na hrpu i onda ga odvući do željeznog dizala ispod peći.)

No svatko je vidio takve povratnike; zato je karantena bila privremeni zaštitni pojas pred mogućnošću da postanemo kao oni. I toga dana došao je doktor Jean previjati u našem bloku sve koji smo trebali novi zavoj. Naravno da se Jean nasmijao nad mojim dlanom, ali svejedno ga je zavio novom trakom papira i tako mi omogućio da se i dalje igram skrivača sa svojom sudbinom. Ipak bi se naš susret time završio kad bi Jean bio samo precizni liječnik, a ne i drugarski lju- 20 -

bazni suzatvorenik; da se izdignem iz anonimnosti, po­ mogla mi je i slovenska sposobnost za uživljavanje u duh stranoga jezika. I ne znam je li ta naša sposobnost znak psihološkog bogatstva, znak unutarnje pokretljivosti i kale­ idoskopske mnogostranosti našeg duha ili samo mogućnost čudesne elastičnosti kojom smo se kroz stoljeća obogatili zbog neprestanog savijanja i prilagođavanja. Svakako smo po tome slični Židovima i Ciganima, slično kao ta dva plemena i naše se kroz cijelu povijest opire asimilaciji. Zato je prirodno što je Jean bio razigran iako su nas gužve odgurivale i unutrašnjost barake doista je podsjećala na unutrašnjost putujućih ciganskih kola. Nije mu išlo u glavu kako to da nisam Talijan kad imam ono početno slovo u crvenom trokutu. Unatoč previjanju slušao me dok sam mu objašnjavao o kraju Prvog svjetskog rata, o Londonskom paktu, o primorskoj zemlji. To znači da kod kuće govorite po svome, rekao je. Da, slovenski. To znači, opet je rekao, da razumiješ Čeha, Poljaka i Rusa? Iako ga je netko gurnuo odostrag, Jean je mirno previjao dalje. Tada sam se nasmiješio, kao da je Jean otkrio nešto čega do tog trenutka nisam bio svjestan.

Gdje je već bilo vrijeme kad sam od hrvatskih momaka Istrana učio njihov pjevajući jezik; i afrički pijesak već je odavno potonuo i dvije godine tumačenja kod uhvaćenih jugoslavenskih časnika uz Gardsko jezero već su se izbrisale; nikad mi nije palo na pamet da bi mi sve to moglo pomoći u dvoboju sa smrću. Jean je bio (tada još nisam znao njegovo ime) nekako praznično raspoložen, bilo mu je drago i zbog moga francuskoga i polako je sukao zavoj, pa je mogao saznati kako sam u Padovi položio dva ispita iz francuske književnosti, najprije Baudelaireove Fleurs du mal, potom sljedeće godine njegove Poèmes en prose. Da, u međuvremenu smo bili zagnjureni u gustu zebrastu smjesu, tako da je sve - 21 -

bilo slično brzoj ispovijedi ili isprekidanom naricanju oporuke, kad treba iskoristiti svaki trenutak prije no što usta zauvijek umuknu. Jeana je na kraju zanimao i moj njemački.

Leif, norveški liječnik i šef revira, baraka s bolesnicima, naime vlada osim engleskim samo još njemačkim. Na njemačkome mora, naravno, biti napisano sve što je službeno, sve što se tiče bolesnika, bolesti i smrti. Bih li znao pisati njemački? upitao je Jean i tada sam shvatio da je Jean prešao od prijateljskog zanimanja za nepoznatog druga koji govori francuski na organizacijsko područje. I najvjerojatnije je tada u meni pobudio treptaj koji se ponekad u čovjeku raspukne kao proljetni pupoljak. Ne znam, sada si to više ne mogu predočiti. Nisam najvjerojatnije pomislio ni na profesora Kittera ni na to kako mi je koparsko ozračje činio još mračnijim svojim nedovoljnim ocjenama na njemačkim škol­skim zadaćama. Ali sada znam da bih se i na njemački dobro navikao kad mu se nagonski ne bih odupirao; moje tkivo, moje stanice sve su redom i sve istovremeno bile protiv. Ali njemački pisati znam, Jean, rekao sam, posebno ako se radi o suradnji s onima koji nas pokušavaju oteti peći!

Naravno da sam već sutradan zaboravio Jeana jer je privid nestao baš tako brzo kako se i ukazao; bio je mjehurić koji se uzdigao iz blatnog dna osamljenoga kala pa raspuknuo na zelenkastoj i nepokretnoj površini. Nisam vjerovao da je mladi Francuz već liječnik, kladio bih se da je student medicine koji se pobožnom laži pokušava izvući iz pogibelji. Ona je bila već tako tijesno spojena s našim bićima da smo se u njoj pomicali kao mjesečari i kao što mjesečara ne smijemo probuditi kad može udariti u prazninu, tako smo u rijetkim trenucima kad je u nama zabrujila slika iz stvarnog svijeta i mi brzo pozdravili kušnju prije no što zbog nje izgubimo ravnotežu. Zato me usred zgusnute mase, koja je - 22 -

bila zatvorena zbog tifusa i amorfno se valjala u baraci kao u zatvorenoj vreći, tjedan dana nakon liječnikova posjeta nije probudilo zvanje dugoga njemačkog broja. Već u mladim godinama iscijedili su sve iluzije iz naših svijesti i navikli nas na očekivanje još korjenitijeg, apokaliptičnog zla.

Koga je naime već kao školarca dodirnula strava zanijekane zajednice koja bez snage mora gledati kako plamenovi uništavaju njezino kazalište u središtu Trsta, tome su zauvijek uništili sliku budućnosti. Krvavo nebo nad pristaništem, podivljali fašisti koji polijevaju benzinom ponosnu zgradu i onda banče uza silovitu lomaču – sve se to utisnulo u djetetovu unutrašnjost i traumatiziralo je. A to je bio tek početak, jer onda je taj dječak postao krivac, ne znajući nad kime ili nad čime je zgriješio, jer nije mogao shvatiti da ga osuđuju zbog upotrebe jezika na kojem je volio roditelje i počeo spoznavati svijet. Sve skupa postalo je najstrašnije kad su Slovencima promijenili imena i prezimena, ali ne samo živima nego i onima na grobljima. Ta četvrtstoljetna anulacija u logorskom je ozračju doživljavala svoj ekstremni limit time što su čovjeka sveli na broj. Iako sam upravo ja tada bio, unatoč brojnim lelujavim i pokretljivim plotovima od bjelkastih i modrikastih crta naših uniformi, onaj ulančani niz njemačkih glasova koje je izricao blokaš i uzbuđivao gluho ozračje. I bilo je, tako sam osjećao, kao da netko spušta konopac spasa u dubinu mojeg nijemog bezdana. I tada sam postao svjestan sreće iznenadnog otkrića da sam osuđenoj zajednici mogao biti koristan te time, također, spašen od bezimene pogibije. Ujedno sam postao svjestan da sam trijezan i skroman i miran očekujući da ponuđeni konopac bude doista dugačak i doista dosegne dno. Da, bio sam skroman. Ali to nije bila nikakva čednost. Bilo je to samo raspoloženje koje se nagonski rodilo iz isto tako nagonske - 23 -

sigurnosti da pogubne sile imaju beskonačnu premoć nad mikroskopskom klicom koja bi rado ostala naklonjena vjeri u preživljavanje. I tako sada u sebi sve dane nosim sjećanje na ono karantensko prijepodne, jer mali se prst u papirnatom zavoju polako iskrivio kao da se želi tijesno uhvatiti zavoja koji ga je spašavao. I ostao je iskrivljen pod kutom od devedeset stupnjeva, da bi me svojom polovičnom vodoravnošću, opet i opet, upozoravao na sebe. Naravno da mi je dokraja dosađivao jer mi je kod umivanja zapinjao u nosnici ili uhu; ali umjesto da se ljutim, u takvim sam ga si­ tuacijama drugarski pozdravljao kao da je samostalno, od mene odvojeno biće. Poslije, kad sam opet zaživio u svako­ dnevnom svijetu, grbavi mi je prst smetao; recimo, kad bi me draga osoba uhvatila za dlan ili kad sam u razredu ispružio ruku, a oči đakâ zaustavile su se na virećem zglobu. Tada bi se čak dogodilo da me skoro bilo sram zbog njega; tko zna zašto, uz malu mi se kuku uvijek ukazivala slika zločinca koji je igrao u predratnim filmovima i kojemu je željezna, oštro našiljena kuka zamjenjivala ozlijeđeno zapešće. Na čudan se način žrtva združivala sa slikom krvnika iz godina djetinjstva, čije je zakrivljeno željezno oruđe na kraju zapešća bilo nekako u rodu s kliještima kakvima je ložač vukao za vrat naše pokojnike. Tako sam više puta došao do toga da zamolim prijatelja kirurga da nešto učini s mojim prstom; ali uvijek iznova zadržala me misao da iako mi mali prst priziva ružnu sliku, ona nekada može biti i slika jedine kuke koja je na litici sačuvala planinara od beskonačne praznine ništavila.

Opet stubište. Tu je negdje bila baraka br. 6 u kojoj je u prvo vrijeme bio weberei; onda su, naravno, sve barake na toj strani postale sastavni dio revira. Weberei. Tkaonica. A ka- 24 -

Boris Pahor, rođen 1913., jedan je od najutjecajnijih slovenskih književnika.

Slovenska akademija znanosti i umjetnosti nominirala ga je za Nobelovu nagradu za književnost. Najpoznatiji je po opisima života u nacističkim koncentracijskim logorima, koji je i sam preživio, te života u rodnom Trstu.

Studirao je teologiju i slovenski jezik u Gorici te talijansku književnost u Padovi. Događaj koji je odredio njegovo političko djelovanje bilo je ubojstvo Lojze Bratuža, kojega su fašisti oteli, mučili i ubili na Badnjak 1936.

Prve kratke priče objavljuje u nekoliko ljubljanskih časopisa pod pseudonimom Jožko Ambrožič. Godine 1938. vraća se u Trst, gdje se druži s pjesnikom Stankom Vukom i slovenskim antifašistima. Kao talijanski vojnik poslan je u Libiju, a poslije je u Lombardiji radio kao vojni prevoditelj.

Godine 1943. pridružuje se partizanima.

U romanu Grad u zaljevu govori o mladom slovenskom intelektualcu iz Trsta, grada na granici između Italije i Slo­ venije, koji se nalazi u kompleksnoj osobnoj i političkoj situaciji tijekom Drugoga svjetskog rata. U koncentracijskim logorima proveo je više od godinu dana. To iskustvo postalo je ključno za njegovo djelo, pa ga se često uspoređuje s Primom Levijem i Imreom Kertészom. Nakon javne kritike komunističkog režima s pjesnikom Edvardom Kocbekom i - 195 -

napada slovenskog komunističkog establišmenta na njega postaje bliži idejama liberalne demokracije te s piscem Alojzom Rebulom pokreće časopis Zaljev i objavljuje knjigu Edvard Kocbek: svjedok naše epohe.

Radio je kao profesor talijanske književnosti u slovenskoj srednjoj školi u Trstu.

Godine 1999. osvaja Prešernovu nagradu, a 2009. postaje punopravni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 2008. primio je francuski orden Legije časti, a 2010. od austrijske Vlade Križ časti za znanost i umjetnost.

- 196 -

Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica, rođena je 1969. u Zagrebu. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. djeluje kao samostalna književna kritičarka i prevoditeljica.

Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji. Autorica je niza predgovora i pogovora za knjige suvremenih hrvatskih prozaika. Od 2000. književna je kritičarka Jutarnjeg lista, gdje prati do­maću proznu produkciju. Objavila je izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni, knjige sabranih književnih kritika Backstage, Proza poslije FAK-a i Kombajn na književnom polju, izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi, odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005, antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše, a zajedno s Milovanom Tatarinom autorica je čitanke za 5. razred osnovne škole Pssst! Knjige govore.

Sa slovenskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radio­ drama te dvadesetak knjiga suvremenih slovenskih pro­ zaika. Za prevođenje je 2000. nagrađena međunarodnom nagradom Kulturkontakta iz Beča.

- 197 -

Članica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevodilaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

- 198 -

- 199 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Lasting Images / Getty Images Godina izdanja 2012., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-425-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 200 -

- 201 -

- 202 -