Neoplanta ili obećana zemlja

Neoplanta

ili obećana zemlja Neoplanta ili obećana zemlja

László Végel -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Exterritorium Memoari jednog makroa Balkanska krasotica ili Ĺ lemilovo kopile

-2-

László Végel

Neoplanta ili obećana zemlja gradološki roman prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

Naslov izvornika Neoplanta, avagy az Igéret Földje © 2013 László Végel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-125-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1022303

-4-

Svaka je sličnost sa stvarnim događajima slučajna.

-5-

-6-

Prolog

Lazu Pavletića upoznao sam u restoranu hotela Zvijezda kamo sam dolazeći nakon nastave iz gimnazije redovno navraćao kako bih ondje preuzeo i kući ponio stanodavčevu porciju. Bilo je već prošlo godinu dana otkad sam napustio učenički dom. Naime supruga Alajosa Sólyoma, neka mamina dalja rođakinja, nije prestajala kapacitirati moje sve dok nismo odustali od smještaja u učeničkom domu. Objašnjavali su im da nam to govore s dobrim namjerama, smatrajući da ozračje koje vlada po tim đačkim domovima meni neće biti na korist, to više što je Alajos, koji se kao konobar neprestano vrti među ljudima, dočuo već svašta, pa zato i zna što se događa po gradu. Uostalom, što bi ovo dijete tražilo među svim tim bosanskim i crnogorskim dotepencima i protuhama. Osim toga isključeno je da bi ga se u tome sumnjivom leglu odgajalo u mađarskom duhu. Prije nego što sam se iselio iz doma, ja sam si pokušao potražiti neki podstanarski sobičak, no par Sólyom mi se tad velikodušno ponudio, rekavši kako nema smisla da se uzalud zamaram, neka se radije uselim k njima. Čim urede ljetnu kuhinju, rekli su, ona će biti useljiva. I da me to neće koštati više nego učenički dom.

Pritom ne zaboravivši za svaki slučaj podvući da to za mene znači koštu i namještenu sobu u paketu.

No ubrzo sam shvatio što je bit tolike njihove nesebičnosti. Jer od toga se trenutka gospođa supruga više nije morala štrapacirati svakodnevnim odlascima po ručak, budući da je meni hotel -7-

Zvijezda na povratku iz škole ionako bio usput. Naime koštu je moj stanodavac dobivao besplatno, jer se sindikat izborio za to da svaki zaposlenik ima pravo na besplatni topli obrok ili na njegovu novčanu protuvrijednost. Iako smatram da se Alajos zapravo bio uortačio sa šefom kuhinje, jer sam ja, bogme, kući teglio nadasve izdašne porcije. Tolike da smo se nas troje mogli dosita najesti od onoga što je zapadalo Alajosa.

Svi su znali za takve marifetluke, no nitko se nije bunio. Jer smo udruženim silama i ne trepnuvši okom godinama muzli državu sve dok je, ali onako kako Bog zapovijeda, nismo opelješili do kosti.

Plakali bismo i lelekali kao kišna godina i preklinjali da nam se oprosti kad bi nam partijski sekretari natrljali nos zato što ne shvaćamo da kad je socijalizam, tada pljačkamo zapravo sami sebe. Ali da, krali su i oni, kao što smo i mi, svi krademo, pa neka onda bude što biti mora. Bili su to bezbrižni i veseli dani, a onda puf, odjednom smo ljosnuli i upali u kapitalizam kao Pilat u kredo, ili još bolje i po naški, ko žaba u pomije. Ni dan-danas ne znam kako se to točno dogodilo. Kao da nas je netko s leđa gurnuo i survao u slobodu, ali je lako moguće da smo mi bili već dojadili i socijalizmu, pa nas je on jednostavno poslao k vragu. Pametnjakovići su prodavali priču da u socijalizmu ima klope kol’ko voliš, ali nema slobode, pa će nas spasiti tržišno društvo: dobro ćemo se u njemu nakljukati poput zapadnjaka, a usput biti još i slobodni. Jer će nam u pomoć priskočiti Nijemci, Austrijanci, Švedi, čak i Finci, kad je to njima ionako već i manija. Iskamčit ćemo od svih nešto donacija i onda će kapital čak sam po sebi kreirati revoluciju. I onda ćemo socijalizmu mi dati nogom u guzicu. Kad se kapital već ionako odlučio za revoluciju, k tome, kako se priča, baršunastu. Ni manje ni više!

Međutim tad se iznenada ispostavi da više nema ni objeda mukte.

Istinabog, ja tada u restoranu hotela Zvijezda s kohšalama u ruci nisam razmišljao o slobodi. Nego sav sretan odnosio kući bečke -8-

odreske i janjeća pečenja, ni sekunde ne propitujući kamo sve to vodi, što donosi sutra i kakva mene budućnost konkretno čeka.

Nakon škole redovno bih svraćao u Zvijezdu, gazda bi mi iznio kohšale, a ja požurio kući dok je hrana još topla. Gazdarica me već čekala uz postavljeni stol. Nikad nismo čekali da dođe i njezin suprug. Njegova je gospođa smatrala da će se on ionako do guše najesti na poslu. Glavna nam je briga bila kako ga svaki put podsjetiti da ne zaboravi na desert. Jer bi se kriške torte razdijelile tek po završetku smjene. Da ne propadne, ako se već nije prodalo, nije li tako?

No toga dana moj stanodavac nikako da se pojavi. A ja, sve nestrpljiviji, nervozno toptam i čekam ga. Smiruje me uvijek dobro obaviješteni barmen. Daj, o’ladi! Alajos se sa šefom sale naviruje kroz hodnički prozor prvoga kata, obojica kibiciraju kako drug direktor ševi drugaricu tajnicu koja se u posljednje vrijeme, otkad joj je uspjelo drugu direktoru pomutiti pamet, vinula jako visoko.

Kosu si je dala izblajhati, pustila duge nokte pa ih svaki dan lakira u drugu boju. Oboje su pred desetak godina stigli ovamo u partizanskoj odori i s titovkom na glavi, među sobom se titulirajući s druže i drugarice. No to oslovljavanje već neko vrijeme ostavljaju samo za partijske sastanke. A čim bi ostajali nasamo, zaključali bi za sobom debelo tapecirana vrata ureda. Predigra bi im se uvijek odvijala na kanapeu s čeličnim oprugama, da bi onda drug direktor, gonjen strašću svoju dragu podigao u naručje, pa su se, promijenivši i mjesto i pozituru, u nastavku trošili na masivnom i prostranom radnom stolu. Da oni tamo ljubuju, prvi je nanjušio šef sale. I dokučio da se užicima najčešće prepuštaju petkom. Jer, samo da se zna, ni komunjare ne zaziru od seksa, dapače, rekao mi je i namignuo. Osoblje dosta dugo nije ništa naslućivalo o tim romantičnim sastancima. Tek se nedavno doznalo zašto šef sale s vremena na vrijeme iščezava bez traga. Zato da se nalukava kroz hodnički prozorčić za kibiciranje.

Moj bi stanodavac kod kuće ponekad vrlo oprezno natuknuo -9-

nešto o golupčićima, kombinirajući hoće li mu se i koliko osmjehnuti sreća kad pukne afera. Nadao se da će diša nagrabusiti, a on onda avanzirati u šefa sale. Samo vrag je u tome što nikog više nije briga ševe li drugovi drugarice s posla! Pa se i moj stanodavac uzalud nadao, šef sale svejedno nije postao. Sreća je pak varljiva i razroka, pa mu je ona namignula sa skroz druge strane.

Ja sam već bio sve nemirniji, balansirajući u jednoj ruci sa svojom torbom, a u drugoj čak s tri Stendhalova romana, i to Parmski kartuzijanski samostan, Crveno i crno, Lucien Leuwen, a sve sam ih posudio za vikend iz gimnazijske knjižnice. Preporučio mi ih je Miklós Török, rekavši da su to za razliku od naše obvezatne lektire, prave knjige za mene. Zašto, pa kakve su one, upitao sam ga. Hm, prefrigane, jako neistinite i neizrecivo lažljive, podučio me.

Török je, dakako, bio u pravu, iako moram priznati da je i lektira postajala sve dosjetljivijom. Jer kad mi je to Török rekao, a bilo je to 1958., tad se još razmjerno lako dalo dokučiti koliko je sati; naime pisci su u tom štivu sve što se migalo, ali doslovno, hvalili do neba sve živo i mrtvo, a napose Tita i Partiju. No svega desetak godina kasnije ti su isti pisci već počeli debelo muljati. Dogodilo se naime da su u međuvremenu poskrivečki skinuli sa svoje kape crvenu petokraku, a kako za taj prijestup nisu bili opomenuti, mogli su odahnuti. I živnuti. Ajde, napokon slobodni! A na mjestu petokrake na kapi im se, pa i u duši, kočila samo neka čudna apšisala mrlja, čak i onda kad bi na tintaru nataknuli pokrivalo netom pristiglo ravno iz nekog pravog pariškog modnog salona. Ista stvar je bila i sa šeširom, mrlja je nagrđivala i njega. Ako su pak hodali uokolo gologlavi, ona bi im se prikrala na čelo. Pa su se onda raspisali o mrlji koja im se bila utisnula u čelo, ili još točnije, o svojoj duši, ali ubitačno dosadno.

Knjige sam onda u jednom trenutku odložio u nišu iza šanka, razbijajući pritom glavu ne bih li se dosjetio kako ću otegliti kući i njih i kohšale i svoju školsku torbu. Lazo Pavletić pak je za šankom - 10 -

i taj put cuclao svoju koktu. Danas se više nitko ne sjeća toga u ono doba silno popularna bezalkoholnog a osvježavajućeg pića. Bome, to je ta stara dobra kokta! Naša socijalistička kokakola. Ili pepsi iz socijalističke ere. Samo što joj je okus ispao osjetno sladunjaviji.

Iako o ukusima ne vrijedi raspravljati. Lazo Pavletić ju je volio cuclati iz bočice, pritom se s užitkom podrigujući, i masno opsovati.

Jebote, ponavljao je svako toliko. Bijaše vraški ponosan na svoju višejezičnost. Jer osim srpskog, ovladao je i mađarskim, i njemačkim, štoviše, pod stare dane i engleskim. Ali psovao je isključivo na srpskom. Jebote, to mu je bila već poštapalica. Pokušavao je opsovati i na mađarskom, jer je čuo kako se baš na tom jeziku dade sočno beštimati, ali stigao je samo do baszd meg, što je dakako isto što i jebote, a i to je izgovarao malo frfljajući, zbog čega je zvučalo blentavo i komično. Jer čovjek umije istinski opsovati samo na onom jeziku na kojemu i sanja, tumačio mi je. Zato mu na njemačkom nije ni padalo na pamet prostačiti. Jednom sam riskirao i upitao ga zašto. Jednostavno zato što Švabe nemaju takav običaj, pa tako u njemačkom jeziku i nema sočnih izraza, a kad toga nema, nema smisla ni pokušati. Samo me zanima, napomenu na kraju, sanjaju li ti Švabe uopće, a ako da, o čemu. Lako moguće da i oni u snu žestoko prostače, dodade grohoćući.

Jebote, jebote, ponovio bi svako malo sa zanimanjem me odmjeravajući. Jesi li ti Mađar, upita me iznebuha. A ja kimnuh. E pa onda, sigurno i ti znaš masno beštimati, nastavi on. Uto mu prodoran pogled zapnu za one tri knjige u niši. Često te viđam u ovom restoranu. Nosiš kući klopu, je li? Ali samo da znaš, i ja imam kod kuće neke mađarske knjige. Stekao ih je još moj otac davne 1918., kad se bio uselio u kuću s vrtom koju mu je darovao srpski kralj.

Očito su to neka pažljivo ukoričena i vrijedna izdanja, a k tome napisana o Franji Josipu.

Na te sam riječi već i ja digao glavu. Jesam li dobro čuo, trudio sam se shvatiti što mi je rečeno. O kojem on Franji Josipu bulazni?

- 11 -

No svejedno nisam dolazio do riječi, jer njegova su pitanja samo pljuštala. Jesi li ti nekakav pisac? I ne čekajući moj odgovor, on nastavi po svome. Mislim da bi mogao biti kad već trčkaraš uokolo s debelim knjigama. Imao sam već kad uočiti da su oni koji se s knjigom i svežnjevima novina iz dana u dan motaju gradom, tako reći, do jednog ili pisci ili novinari. A za mene su oni ista pasta. I jedan i drugi su nekakva piskarala. Eventualno činovnici.

Zazirao sam od takvih priča. Zato sam radije prešutio stvar. No on mi priopći da me je prokužio, te već zna da ja želim postati pisac.

Pa se naceri kicoški kao Lepi Cane. Vidiš kako ja lako prokljuvim s kim imam posla? Znam ja ljude. A godinama sam u potrazi za koliko-toliko upotrebljivim piskaralom. I gotovo već povjerovah da mi uzalud svaki trud. Vozikajući ih u kočiji upoznao sam ih nekoliko i pobliže, no moram ti kazati da su me redom razočarali.

Koliko god sam nastojao iz njih iščeprkati što oni tako marljivo piskaraju, umjesto odgovora oni bi mi se samo tajnovito smijuljili.

Uporno sam ih gnjavio i na jedvite jade ipak uspio doznati da su to lupetanja o bitku. O kakvom vražjem bitku, u pičku taličku? A oni bi mi se na to svisoka nasmiješili i odmahnuli. Ionako nećeš shvatiti, kazali bi, mi ti promišljamo o bitku, jer nas zaokuplja tekst, a tebe konji. Na kraju bi mi poklanjali svoje knjige, a ja im zauzvrat neću naplaćivati vožnju. Smatrao sam to poštenom pogodbom, jer sam iz drugih izvora dočuo da su ti nesretni likovi, ma koliko bili uobraženi, siromašni ko crkveni miševi. Iako nisu baš svi takvi, većina ih ipak preživljava od honorara na kapaljku. Zato se stalno žale. Da se novele slabo plaća, a stihove još i od toga bjednije. Poznavao sam jednog od njih koji je uspio izgraditi lijepu karijeru. A i inače sam naslućivao da ne spada baš u prosjek. Često bih ga čuo na radiju, najčešće bi istupao na nekim konferencijama, osim što mi taj posve iznimno ne bi svaki put tutnuo u ruke nekakvu knjigu, nego masnu napojnicu. E, pa takvi ti postanu pravi literati, dok su oni drugi samo trutovi i samo se prenavljaju. Moćni im drugovi povremeno - 12 -

bace neki sitniš, tek da im začepe gubicu. U slobodno sam vrijeme često i sa zanimanjem prelistavao njihove knjige, jer me interesiralo koje su im teme, no ništa ih nisam razumio. To ti je samo isprazno bla-bla. Rekao sam im u lice da su dozlaboga dosadni. A oni bi me na to poklopili, rekavši da sam bezvezan, k tome beznadan slučaj, jer nemam ni najmanje sluha za književnost.

Slažem se s vama, rekoh mu, imajući pritom na umu i Törökove riječi. Jer je i taj bio potpuno istog mišljenja kao i fijakerist.

Odlično, onda si ti moj čovjek, zaključi Lazo Pavletić.

No u tom trenutku morali smo prekinuti druženje, jer je moj stanodavac nasmijan od uha do uha, upravo stigao s kohšalama. A ja se na brzinu pozdravio s Lazom Pavletićem, ne mogavši se pritom riješiti pomisli kako je moguće da i taj poteže ista pitanja kao i Miklós Török.

Nije prošlo ni tjedan dana kad smo u bistrou opet natrčali jedan na drugoga. On je i tada pijuckao svoju uobičajenu koktu. Čim me ugledao, poskočio je i pobjedonosno priopćio da me nije zaboravio, nego da su one knjige sad kod njega u bunkeru fijakera. Čim mi je gazda tutnuo u ruku prepune spremnike za hranu, fijakerist me je pozvao da ga slijedim. A napolju je onda izvukao ispod sjedala fijakera barem deset podebljih knjiga velikog formata: Austro-Ugarska Monarhija u riječi i slici, kočilo im se na ovitku.

Mogu se kladiti da su ovo kapitalci, reče i onda nastavi na mađarskom: én tudni beszélni magyarul, csak olvasni nemigen. Apám is perfekt povedált, viszont írni meg olvasni nikad ne naučio.* E, jebi ga.

Ali ove su knjige teške, a ti ovakav, slabunjav i kilav momčić, teško ćeš se izboriti s njima do kuće. Jebo te nauka! Radije ću te ja povesti.

Mukte! Tek toliko da znaš s kime imaš posla!

* mađ. Ja govoriti mađarski nekako, ali čitati nikako. Moj otac perfektno povedao, samo čitat i pisat nikad ne naučio. (op. prev.)

- 13 -

I tako je počelo naše druženje. Davne 1958. godine.

Nas je zapravo spojio Franjo Josip. Na početku našeg prijateljstva bijaše neumoran u nastojanju ne bi li otkrio o čemu ja to pišem.

A što sam ja na to mogao nego smišljati svakojake pripovijesti, no on je stalno frktao nosom. Najčešće bih mu servirao nekakve banalne ljubavne štorije. Misleći da će mu one biti po volji. Uglavnom bih dopisivao fabule filmova odgledanih u kinu.

Joj, jebote led, ne bi trebao smišljati ovol’ke budalaštine. Šteta slova za njih, a još više papira! Ali, ajde. Nego daj ti meni reci, o čemu bih to ja trebao pisati, uzvratih mu protupitanjem. O meni, ustvrdi on samouvjereno. I otpi koji gutljaj kokte. Baci na papir moju životnu priču! Jer ona je zaista fascinantna štorija! Eh, samo mi je to trebalo. No on nije prestajao s nagovaranjem, i sveudilj me nasrtljivo ohrabrivao da se saberem, jer ako bih bio sposoban njegovu životnu priču uobličiti u suvislu pripovijest, tada bih mogao uskoro, a najkasnije za deset godina, postati priznati pisac. Ovisi o meni.

Ajde gukni, o čemu su ti te tvoje knjige, počeo bi on opet s pod­ badanjem. A ja bježao u cik-cak, izbjegavao odgovor. O magiji riječi, pravih se važan, računajući da ću ga tako predriblati. No to nije tema koja se dade prepričati, tumačih mu, na što se on obrecnu na mene. Onda ti ta piskaranja ne vrijede ni pišiva boba, bunio se.

Sve što se ne da skicirati u nekoliko rečenica, to ti je jedno veliko ništa. Je l’ ti jasno? Nula. Ali ukoliko bi priče crpio iz moje bogate prošlosti, barem se ne bi upleo u magareštine. Ne možeš ni zamisliti koliko sam ja zahvalna tema.

I uzaludnima se pokazala sva moja nastojanja da mu objasnim koliko danas nije normalno pisati o stvarnim događajima, da se to više ne nosi. Nema prođu. No on je u svojem čvrstom uvjerenju ostao nepokolebljiv. I samo sumnjičavo vrtio glavom. Što ti to znači da nije normalno? A ja ga pustio ne ulazeći više s njim u prijepore, jer se po njemu vidjelo da nema pojma o složenoj književnoj problematici. Međutim on mi ponudi i formulu: neka o njemu i njegovu - 14 -

ocu složim pripovijesti kakve su se svojedobno pisale o Franji Josipu.

Ah, to će biti kruna mojega životnog djela, potrudih se smiriti ga. I upalilo je. Pa je on na to počeo sve detaljnije iznositi svoje zapetljane životne dogodovštine.

Nije zaboravio na mene ni nakon što je 1985. otišao u mirovinu.

Godišnje barem jedanput poveo bi me u kočiji gradom i tada bi opet prepričavao što se sve zbilo njegovim precima. Mislim da je postao jako osamljen i zato mu je bilo toliko stalo do druženja sa mnom.

Jer više nije imao nikoga svog. Požalio mi se da će s njim izumrijeti loza Pavletićevih. Da su oni ovamo stigli iz daleke Krajine kako bi zauvijek iščeznuli. On se nije ženio, jer desetljećima nije mogao pronaći djevojku koju bi vjenčao. Jer se Novosađanke drže strašno hoh. Njemu su bile na raspolaganju samo gradske djevojčure iz gostionice Maroš. Može biti da je svojedobno baš od njih trebao odabrati jednu, koja je imala potencijala postati suprugom, no sad je kasno i za to. Prave su uličarke, dok je socijalizam bio još u punom sjaju, račune rješavale po načelu daj što daš, no i tome je sada kraj.

Socijalizam je crkao, pa sad već i prijateljice noći naplaćuju prema jedinstvenoj tarifi. A sve je to skupa bez veze. Naime i drolje počelo zanimati jedino koliko čega ima na nečijem bankovnom računu.

Zlatna Diners-kartica! Koliko god nije nešto veliko, no to je današnja stvarnost. I one najprije žele doznati koliko teži potencijalna žrtva, pa da znaju isplati li im se ubaciti u šesnaestu, jer se one ne libe poduzeti sve kako bi iskamčile zaručnički prsten. A ako čovjek izgubi glavu i nije dovoljno oprezan, lako ga se uvuče u igru i začas dođe trenutak kad će one već početi zahtijevati i punomoć za pristup njegovu bankovnom računu. A od tog je trenutka odzvonilo i socijalizmu.

Prvog dana proljeća 1990. pozvonio mi je s ulice da javi kako je za sutradan isplanirao promenadnu vožnju kočijom. I stigao po mene točno u osam. U crnom šeširu, perfektno izglačanoj bijeloj - 15 -

košulji i crnom odijelu sjedio je na gipkom kožnatom sjedalu. Zapahnu me prodoran miris kolonjske vodice. Na svježe izbrijanom licu jače su mu se isticale bore. Krupne su mu crne oči blistale.

Vidjelo se na njemu da vodi računa o sebi. Mahnuo mi da se popnem kraj njega. Posegnu za uzdama i tad opazih da mu obje ruke jako drhte.

Meni su te promenadne vožnje bez svake sumnje uvijek bile sjajna razonoda. Jer bismo tada u kasu proveli cijeli dan do kasno navečer. Najradije bismo zabasali u ulice kojima je vozilima bio zabranjen promet, što bi pješake svaki put prilično uzbudilo. A Lazo Pavletić bi na to samo nadigao svoj tvrdi šešir i elegantno im kimnuo. Koja sramota, fijakerima su zabranili promet središtem gra­­da, negodovao je. Više nas ne trebaju. Zadnji put sam, a tome je već i deset godina, komercijalnu vožnju s glavnog trga imao na dan Titove smrti 4. svibnja 1980. godine. Unajmila me jedna putnica.

Nakon toga sam još pet godina životario s vožnjama s kolodvora, poče čovjek svoja sjećanja.

Bila je prva nedjelja svibnja. Čekao sam vožnju na glavnom trgu i motrio što rade prolaznici. A onda me jedna vremešna dama zamolila da je odvezem u četvrt Telep. Pomogao sam joj da se popne u fijaker i odmah primijetio da joj se tresu ruke. Što se događa, upitala me, grad je krcat policijom. Umro drug Tito, objasnih joj.

A ona nato zgroženo pljesnu rukama. Isuse, stigao je sudnji dan!

Nije bilo nikakvo čudo što je žena drhtala u čitavom svojem uvenulom tijelu, kad su trg, a i njegova okolica doista pružali zastrašujući prizor. Posvuda je vrvjelo policijom, a pješaci su se ridajući klatili unaokolo. Jasno da nisu ridali iz duše, nego su to samo fingirali. Šmrčući i ispuhujući nosove ispod oka su motrili što rade drugi. Nečuveno na što je čovjek sve spreman! Već se tada mogla namirisati krv u zraku, a oni su to, kao krvoločni lovački psi, odmah i nanjušili, jer su se pod svaku cijenu htjeli s nekim zaratiti. Samo što još nije bilo vrijeme za to. Ajde, napokon, odsad možemo sve - 16 -

što nam se hoće, snatrili su. Međutim ti se kukavički crvi nisu to usudili naglas i javno izreći. Još ih je i dalje bila trta od pokojnika, podignu Lazo glas. Oni su se najprije morali riješiti Titova duha, a tek onda se naoružati do zuba. Tek su se onda komunjare međusobno pograbili, a zatim i pljuvali po komunistima. Nije prošlo ni godinu dana kad sam sreo jednog partijskog sekretara, i to onog koji me je svojedobno najurio iz Partije. Na tvoju sreću mi smo te tada sjebali, reče mi dotični, inače bi sad i ti bio u govnima do guše.

Zatim uskoči u svoj bijesni audi, k tome kraj jedne mlađahne plavušice. Joj, baš mi ih je žao, siroti ljudi u strašnim su govnima s tim luksuznim jurilicama i plavokosim pičkama do sebe. A što im je bila prava namjera postalo je deset godina nakon Maršalove smrti jasno ko bijeli dan. Ajde, promotri malo bolje ulice, posvuda vrvi frajerima u maskirnim uniformama. Takvima nije bilo ni nakraj pameti oplakivati Tita. No kako su samo komedijali, premda jedva čekali zakopati Starog. Imala je pravo ona starica s Telepa kad je rekla da je stigao sudnji dan. Čuj! Ovi se otpočetka spremaju da se potuku, u to sam i više nego siguran. Nejedanput sam slušao trabunjanja pripitih putnika. Jedan bi kleo Srbe, drugi Mađare, treći Albance, odnosno Šipce, ili Hrvate, ili Bošnjake. Sjatio se u ovaj grad svakojaki svijet, rogoborio je, ništa više nije kako je bilo kad ga je moj otac 1918. oslobodio. Znam ja vrlo dobro koje su oni fele, i mene su namamili na lijepak, zagazili mi u dostojanstvo, ali bolje da zavežem. Dakle jezik za zube.

I duboko uzdahnu. Piši o ovoj mizeriji, ovome jadu, a ne kojekakve izmišljotine, nastavi potišteno. I zapamti, lažemo si i prevarili smo sami sebe, ustvrdi i naglo ušuti. Ovdje svi nešto glumataju! I tu je uslijedila duga stanka. A ja tek sada znam i zašto.

U ono vrijeme ondje je svaka šuša mahala crvenom zastavom, koju je za koju godinu ili skrila ili spalila. I pravili su se kao da se ništa od toga nije dogodilo. Jer to sad više ne bi pasalo u njihovu priču. Zato najnovije svi mlataraju nacionalnim barjacima. Čak - 17 -

i moj konj reagira na takve ratoborne kretnje. Ovdašnji mangupi ne mogu zamisliti život bez zastave, pa ako u zakutku kuće ne mogu pronaći skrivene nacionalne barjake, sašiju nove. Ovo je grad u kojemu ne prestaju petljavine oko zastava, a ti likovi onda na sav glas arlauču da im je dosta diktature, žele slobodu. Kažem ti, takvi i ne zaslužuju drugo, i to je jedino rješenje da ih netko opali bičem preko uha. Velika šteta što se Tito nije njime koristio, već je s njima bio fin kao neki bečki malograđanin. Nego čuo sam da je svojedobno služio kao austrijski podoficir pa je tamo naučio bonton i zato se i svojih pajdaša rješavao u rukavicama. Zato su se svi tako lijepo i potkožili, a sad propovijedaju o slobodi. I psuju Tita na sva usta, umjesto da mu budu zahvalni što im je dopustio da si natrpaju džepove. Da mi na onome svijetu Stari dođe na oči, sasut ću mu, bogami, u lice da je zaslužio sve što ga je snašlo kad se za života okružio tim šljamom. Ali zasad će mi biti pametnije šutjeti, jer sam u ovoj bagri ja ostao jedini istinski komunist, iako su baš mene nabanđali iz Partije, rogoborio je.

Ja sam iskreno žalio za Titom, upao sam mu u riječ ne bih li ga utješio. Na što on baci mrki pogled na mene. No onda nećeš ni ti daleko dogurati. Ovako nešto priznati bilo kome i inače je budalaština, a ako si povrh toga još i Mađar, onda si tek beznadan slučaj.

Naša konjska zaprega spokojno se kretala kasom kamenim poplo­čenjem Futoške ulice. Iza nas turirali su nabrijani motori i zavijale automobilske sirene, sve dok nas uz dosta muke jedan napokon ne preteče. Šofer se pjenio od bijesa: Seljačino, pička ti materina, nauči voziti gradskim ulicama. Nije ti ovo promenada.

Mamu ti tvoju. Jebo te ja, uzvrati mu Lazo Pavletić, hladan ko špricer. Ma što ne kažeš?, Da sam seljačina?! Dobio sam što me ide!

Koji su to histerični manijaci za volanom! Još mi psuje i mater.

Bezobrazni magarac! Da se ja naučim voziti po gradu? A vidim mu po tablicama odakle je i čiji je, i da je stigao odakle i moj otac. Iz Knina ili njegove okolice. Majku mu, bruka i sramota! Ali moj je - 18 -

otac stigao ovamo ravno s bojišnice, i to zato da oslobodi grad, a ovi se vozikaju u luksuznim jurilicama. Pa nije ovo staza za utrke, nego makadam u starome dijelu ulice. I još se taj javlja! E pa, zbilja smo daleko dogurali. Da mi može zatrubiti svaki probisvijet, koji nema pojma o prometnom redu, a još manje o bontonu i laganom kasu kroz grad. Jer su se oni dotepli ovamo. I osjećaju se kao da su stigli u obećanu zemlju i misle da se ondje ne vidi nadaleko odakle su i što su, ako se prave važni. Dojadili su mi, brate! Jer tko bolje zna od mene kako se vozi kroz ovaj grad. Skinuo sam se iz vojske ujesen 1944., i odonda sam gradski fijakerist. Bio si još na majčinim prsima kad sam ja već naveliko razvažao ovaj narod. Ne moram ti ni reći što sam sve proživljavao. Bilo je i toga da se obrecnu na mene ako bih nekoga oslovio s gospodine. Mi smo svi drugovi, podučili bi me.

A ja im rekao gospodine, jer sam od oca naučio da se našim putnicima imamo obraćati s gospodine. Onda su se vremena promijenila pa bi se uvrijedili ako bih tu gospodu titulirao s druže. U glavama im je čisti kaos, ne znaju točno iz čega mogu izvući korist i kako se izjašnjavati. Čas su ovo, čas ono, ni Bog se ne bi snašao s njima i odgonetnuo tko su i što su.

A ja sam mu povlađivao. Kako ne bih znao, nisam ni ja toliko tele, tumačih mu. Nit’ su gospoda nit’ drugovi! Htjeli bi biti i gospoda i drugovi, i četnici i partizani, pa zato nikad u prokletom životu neće postati ni gospoda a ni drugovi. Kako ne bih znao! Sve ja znam. Titovi negdašnji drugovi pobožno su pali na koljena pred oltarom, ali ne ide im molitva. Balavice s raspelom na debeloj zlatnoj ogrlici lunjaju gradom u lovu na nekoga što bolje situiranog frajera kojeg će onda odvući u krevet. Svi viču da život daju za domovinu, a pritom kradu gdje stignu. Socijalizam je gotov, deru se dojučerašnji komunjare mašući nacionalnim trobojnicama. Ono čega smo se u socijalizmu sramili, sad se s time hvalimo. Dosad se na brzaka ševilo sa strane po uredima, hotelskim sobama ili u službenim autima, kao što je to radio i šef mojeg stanodavca, a sada se isti troše - 19 -

u palačama, tako reći, pred televizijskim kamerama. Jurcaju uokolo u džipovima sa zatamnjenim staklima, nose markiranu odjeću i po­ modni nakit, koji je, jasno, teško raspelo. Tako se to radi na zapadu, kažu. I mi smo kapitalisti, urliču nam u facu, kao naši tamošnji kolege. Izrecitirao sam mu to i ušutio, jer sam se sjetio Miklósa Töröka. Ako nije tada, onda bi svakako sad dokusurio samog sebe, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je uzaludno i besmisleno profućkao život. Uostalom kao i ja.

Znaš kojim ćemo putom, skrenu tad Lazo temu.

Kako ne bih znao! Najprije ćemo se provesti Futoškom ulicom preko koje stižemo na najvažnije poprište Lazina života, jer on je na Trgu slobode desetljećima imao stajalište gdje je čekao vožnju.

A i njegov otac je iz smjera Dunava tamo dojahao kao osloboditelj.

Mlađahne su ih Srpkinjice dočekale s kišom cvijeća. Na istom mjestu je oduševljena masa sva izvan sebe pozdravljala partizane kad su ušli u grad. I kamo su se dokotrljali i Horthyjevi tenkovi i transporteri da zdrobe kameno popločenje strogoga središta grada.

Točno na onom mjestu gdje sam s Miklósom Törökom raspamećen od sreće pozdravljao Titovu štafetu, zaklinjući se da s njegova puta nikad nećemo skrenuti. I gdje sada mnoštvo iz svega grla urliče da nikad nije htjelo tim putom. Usput psujući i Tita i sve Titovo. Tako smo se Lazo Pavletić i ja u njegovu isluženom fijakeru dogurali do središnjeg platoa koji bi se trebao zvati Trg velikih laži, poprište svih naših laži i prijetvornih izljeva oduševljenja, kojega ćemo se spominjati kao pozornice svih naših slabosti. Nakon toga ćemo krenuti prema Dunavu, na Trg grijeha. A onda malo zaobilazno završiti u Temerinskoj, kojom su ulazili svi osvajači u grad, pa se odande na kraju vratiti u Teslinu.

- 20 -

“Tko sam ja?” zapitao se László Végel u nekom od svojih dnevničkih zapisa, da bi istog trenutka ponudio i odgovor: “Kentaur, za kojega još nije pronađeno odgovarajuće mjesto u europskom zoološkom vrtu.” Rodio se 1. veljače 1941. u Kraljevini Jugoslaviji, da bi nakon svega dva mjeseca, odmah po dolasku Horthyjevih okupacijskih snaga, bio upisan u knjigu mađarskih državljana. Mađarski su ga domobrani na licu mjesta ushićeno vadili iz kolijevke i u njemu slavili budućega Horthyjeva bojovnika. A onda su ga za nepune četiri godine, ujesen 1944., sada ga nazivajući pomlatkom vojske maršala Tita, i partizani podigli na rame, obznanjujući mu da upra­ ­vo postaje građaninom socijalističke Jugoslavije. Njegovi su po­ rajnski preci u potragu za novom egzistencijom krenuli još u 18. stoljeću, pa mu se tako djed po ocu nastanio u ugarskom Mélykútu, gdje se taj pelegrinski Nijemac i pomađario, no nije se ni ondje predugo zadržao, već je krenuo na jug i završio u Sentomašu, današnjem Srbobranu. Možda se među mélykútskim Mađarima još osjećao previše Nijemcem, ali se među sentomaškim Srbima posve sigurno već doživljavao Mađarom. Végelov otac nije promijenio samo naciju, nego je, iako ne svojom voljom, čak nekoliko puta stjecao i novo državljanstvo. Nije se nikamo selio, no to ga nije spriječilo da, makar cijeli život proživio na istoj adresi, postane građaninom različitih država. Ista je sudbina zadesila i Lászla, koji se voli nazivati “nepokolebljivim stražarom”, premda u državi, koja - 273 -

često mijenja imena, više i ne zna za što on to stražari, a zaboravio je već i lozinku. Iz prve ruke svjedočio je rasapu državnih zajednica i slomu režima, proživjevši djetinjstvo i ranu mladost kao prvi na­ raštaj iz epruvete za uzgoj socijalističkog čovjeka, pa postao pripadnikom potraćene generacije socijalizma, da bi nakon etničkih ratova dogurao i do statusa apatridnog lokalpatriota i plebejskog kozmopolita kapitalizma. Tako su i njegovi romani Memoari jednog makroa, Dupla ekspozicija, Paraineza, Neoplanta ili obećana zemlja i Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile postali sastavnicama jedne impozantne prozne freske 20. stoljeća.

- 274 -

Xenia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske.

Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno. Među prevedenim djelima ističe se opus Imrea Kertésza, Čovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.), Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia caelestis (2004.), Poboljšano izdanje i Njemačka u šesnaestercu (2006.), Ništa od umjetnosti (2010.), te Jednostavna priča zarez sto stranica, inačica s isukanim mačevima (2015.), kao i Ista priča, dvije pripovijetke čiji su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.).

Prevela je djela Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti (2012.) i Knjiga sjećanja (2015.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Ljubavnik u Bolzanu, Rastava na Budimu, Buntovnici, Ljubomorni), László Végel (Memoari jednog makroa, Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile, Neoplanta i Exterritorium), Ferenc Fejtő (Sentimentalno putovanje), - 275 -

Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao! i Pokraj mene ima mjesta za tebe), Miklós Vámos (Knjiga očeva), Viktor Horváth (Tursko zrcalo), Szilárd Borbély (Nevoljnici), Péter Gárdos (Groznica u zoru), Edina Szvoren (Nema, neka i ne bude), Krisztina Tóth (Pixel), András Forgách (Tajni dnevnik moje majke) kao i dramski tekstovi te libreta opera.

Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja, nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Srebrni križ Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), Godišnju nagradu Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.) i Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.).

- 276 -

Sadržaj

Prolog 7 Döme Bujdosó propovijeda o žutoj opasnosti, a Lazo Pavletić veliča Franju Josipa

21

Srpski kralj disciplinirat će i dovesti u red gospodske novosadske Srpkinjice

33

U učeničkom domu mladome socijalističkom naraštaju dijele keficu i pastu za zube

43

Fotografije Franje Josipa, kralja Petra Prvog, Miklósa Horthyja i maršala Tita na središnjem zidu Dornstädterove slastičarnice

53

Mađari, budimo solidarni!

63

Orgija kod Dornstädtera

69

Postajemo komunisti, svi do jednoga!

83

Zašto Horthy nije nikad održao govor na svečanosti u Novom Sadu?

99

Drug Sólyom u akciji

121

Akcija državne sigurnosti

127

Tko je Židov? Tko Srbin? Tko Mađar? A tko je Nijemac?

139

- 277 -

Maštarije novosadskih vojaka

153

Dugo i mučno putovanje u Zemlju obećanu

171

Posljednja večera

179

Život se normalizira i vraća u kolotečinu

191

I radnička klasa uči engleski

203

Bezbrižni socijalistički naraštaj

217

O djedu koji je na istome balkonu slavio dolazak i domobrana i partizana

229

Kapitalizam se prišulja na Trg slobode

241

Kad je i vruća čokolada još slađa

245

Domobran ili partizan?

251

Samo hrabro, daj povuci već taj obarač!

257

Epilog 265 O autoru

273

O prevoditeljici

275

- 278 -

- 279 -

Knjiga je prevedena uz potporu koju dodjeljuje Mađarski ured za knjige i prijevode pri Književnom muzeju Petőfi.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2019., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-125-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 280 -

- 281 -

Lazo Pavletić, fijakerist, bio je vraški ponosan na svoju višejezičnost jer je, osim srpskog, ovladao i mađarskim, njemačkim, a pod stare dane i engleskim. Još kad je 1958. za šankom restorana hotela Zvijezda upoznao gimnazijalca koji je pretendirao postati pisac, zaključio je da je mladi Mađar taj koji će moći baciti na papir njegovu životnu priču. Od plana da postane književni lik poput, kako kaže, druga po imenu car Franjo Josip, Lazo ne odustaje ni nakon trideset godina i odlaska u mirovinu, a kad njih dvojica krenu na zadnju zajedničku vožnju fijakerom, stiže trenutak neočekivanog obrata.

Neoplanta mađarskog pisca iz Vojvodine Lászla Végela topla je i silno životna kronika jednoga grada i ljudi u žrvnju 20. stoljeća. Na području gdje su i masovne grobnice multikulturne, Végel ispisuje suosjećajne stranice sage o obiteljima koje su pronašle svoj put kroz tragedije i komedije grada koji još od carice Marije Terezije svaki njegov građanin zove na svojem jeziku. Jer, grad koji voliš nazivaš upravo tako, baš kao što i čovjek 149,00 kn umije istinski ISBN 978-953358125-5 opsovati samo na 9 789533 581255 onom jeziku na - 282 www.fraktura.hr kojem i sanja.