Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu by Fraktura

naše sjajno banalne svakodnevice

Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu Feministička čitanja ženske svakodnevice

Lea Horvat

Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu Feministička čitanja ženske svakodnevice

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

naše sjajno banalne svakodnevice

Lea Horvat

Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu Feministička čitanja ženske svakodnevice

Fraktura

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu Recenzentice dr. sc. Maša Kolanović, docentica dr. sc. Ida Ograjšek Gorenjak, docentica

© Lea Horvat i Fraktura, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-199-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1053501

(ne)sretne kućanice

(Ne)sretne kućanice

Figura domaćice (još uvijek) je problematičan i kontroverzan topos feminističkog diskursa i popularne kulture. Malo je ženskih stereotipa u popularnoj kulturi omraženije ili češće ismijavano od domaćice – zamišljene bilo kao lijene i isprazne zlobnice ili kao žrtve lijepog privida koje život provode u tragičnoj zabludi. U praćenju domaćice kroz povijest preskočit ću nekoliko stoljeća od antičkih božanstava kućnog ognjišta i obitelji te početi s odvajanjem doma od radnog mjesta u inkubacijskoj fazi kapitalizma. Od 19. stoljeća radno se mjesto ubrzano izmješta iz manufakturne, kućne proizvodnje u koju su bile uključene sve članice kućanstva. U tada bujajućoj srednjoj klasi dom se rodno polarizira: “za zaposlene muškarce dom je postao utočištem od pritisaka proizvodnje, a za žene izoliranim prostorom za ekonomski omalovažene, ali zahtjevne zadaće potrošnje”.1 U imućni(ji)m obiteljima kućanice su prije bile upraviteljice nego fizičke radnice. Percepcija kućanskih poslova kao prljavih i nedostojnih u tom je periodu dominantno klasno, a ne rodno određena – ku

Ellen Lupton i J. Abbott Miller (1996) The Bathroom, the Kitchen and the Aesthetics of Waste, str. 11. 1

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

hinjske zadaće, čišćenje i slične djelatnosti prepuštaju se posluzi. Klasna linija demarkacije upisana je i u prostor; sve do modernističkih pokreta na početku 20. stoljeća “sramne” prostorije – kuhinja (u podrumu ili pak najudaljenija od reprezentativnog ulaza) i kupaonica – bile su dobro skrivene u domu i u arhitekturi doživljavane kao “nužno zlo”, a ne predmet ozbiljnog interesa. Procvat nacionalizma u 19. stoljeću također je ostavio traga na konstruktu domaćice. Nacionalni i rodni esencijalizam često se združuje na osnovi kasnije nacističke parole “Blut und Boden” (“krv i tlo”), rase i teritorija. Prevedeni u domaćinski kontekst, ti se pojmovi mogu primijeniti na sakrosanktnost obitelji (krvne veze) i doma. To je naznačeno i u jeziku – u smještaju doma u korijen domovine (Heim(at) u njemačkom). Povezivanje fašističke ideologije s kućanicom kulminiralo je u periodu Drugoga svjetskog rata u kojem su njemačke kućanice smatrane važnom sastavnicom tzv. Heimatfronta (“kućnog”/”domovinskog” fronta) u ulozi hraniteljice, njegovateljice i čuvarice budućnosti nacije (djece). Kućanice se kao slušateljice radijske emisije s glazbenim željama i porukama za njihove sinove i supruge na frontu javljaju u njemačkom filmu Wunschkonzert [Koncert po željama] (1940.). Drugu, intrigantniju stranu odnosa totalitarizma i kućanice nudi film Una giornata particolare [Poseban dan] (1977.) Ettorea Scole u kojem premorena kućanica Antonietta (Sophia Loren) za vrije me fašističke parade ostaje kod kuće obavljati kućanske poslove i tako upoznaje susjeda Gabrielea (Marcello Mastroianni), prikrivenog geja. Antonietta se od Mussolinijeve obožavateljice (album s njegovim slikama njezina je relikvija) pretvara u ženu svjesnu pukotina i deluzija u vlastitu životu. Transformacija se odvija uz pomoć katalizatora, drugog autsajdera, i rezultira tipičnim narativom iluzornosti života kućanice.

(ne)sretne kućanice

Industrijska revolucija utjecala je i na postupni nestanak po sluge iz građanskih kućanstava koja je radije tražila bolje plaćen posao u tvornicama. Taj je proces kulminirao u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata i mnoge su se domaćice morale početi same snalaziti u obavljanju kućanskih poslova, uz eventualnu ogra ničenu pomoć kućne pomoćnice nekoliko puta tjedno. Nakon intermezza Drugoga svjetskog rata u poratnim se godinama u američkom društvu zagovarao povratak žene u ulogu kućanice. Upravo je taj moment – mit o zadovoljnoj domaćici (tzv. happy housewife) iz 1950-ih – i danas jedna od najutjecajnijih i naj tvrdokornijih popularnokulturnih predodžbi o domaćicama. Američka je kućanica idealiziran topos kućevnosti, udobnosti i luksuza američkoga poslijeratnog doma. U tom se ključu razumijevaju i brojni kućanski aparati te tada sve popularniji fenomen gotovih jela i smrznute hrane, momenti koji su skratili i pojednostavili obavljanje kućanskih poslova, ali istovremeno i smanjili njihovu zahtjevnost te izazovnost, ostavljajući kućanicama sve više “praznog hoda” za dosadu i usamljenost. Uvođenje tehničkih noviteta redovito je popraćeno retorikom “pomoći” kućanici koja se prikazuje gotovo poput kakve humanitarne akcije, ostavljajući rodne asimetrije u kućanstvu netaknutima. Stereotipna kućanica iz 1950-ih ima osmijeh od uha do uha, kuha čuda od doručka do večere istovremeno uspijevajući i sebe i dom održavati u besprijekornom stanju, a trenutak u kojem mora zablistati povratak je supruga kući u večernjim satima. Takve su domaćice Betty Parker u Pleasantvilleu i djelomice Betty Draper u Momcima s Madisona. Iako su takve žene možda u početku kod drugih generirale zavist, popularna ih je kultura ubrzo “raskrinkala”. Jedan od temelja današnjega popularnog znanja o kućanicama upravo je ideja o psihičkim problemima koje iza-

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

zivaju repetitivne kućanske zadaće. U pedesetima takvi su se simptomi tretirali u okviru psihoanalitičke terapije, uglavnom na tragu freudovskih opaski o histeriji kao ženskoj bolesti. Tako Betty već nakon nekoliko epizoda počinje odlaziti na kauč-terapije psihoanalitičaru koji u njezinoj prisutnosti šuti, a njezine probleme naknadno raspravlja telefonski s njezinim suprugom. Kriza fenomena kućanice u 1950-ima detaljno je razložena u filmu Revolutionary Road u kojem, kao i u Pleasantvilleu, naviruće šezdesete imaju ulogu prekretnice i svrgavaju ideal kuće u predgrađu s pripadnom kućanicom. Rastuće nezadovoljstvo kućanica u 1960-ima javlja se i u filmu Riding in Cars with Boys u kojem glavna junakinja Beverly (Drew Barrymore) ne može prežaliti svoju “utamničenost” u ulozi kućanice i žudi za karijerom spisateljice. Lesley Johnson i Justine Lloyd u knjizi Sentenced to Everyday Life: Feminism and the Housewife (Osuđena na svakodnevicu: femi nizam i kućanica) revidiraju danas uvriježenu percepciju kućanica u 1950-ima. Analizirajući američke i australske ženske časopise od kraja Drugoga svjetskog rata do šezdesetih primjećuju da po zicija domaćice u popularnoj kulturi nije bila neproblematično mjesto, već da se uvelike raspravljalo i o njihovu nezadovoljstvu, iscrpljenosti i izolaciji. Johnson i Lloyd kontroverzno zaključuju: “Mit o sretnoj domaćici nije proizvod popularne kulture, već je i sam mit – mit o mitu – koji je začeo feminizam u pokušaju konstrukcije narativa koji bi smanjio kontradikcije i tenzije koje su žene osjećale između javnih postignuća i ženstvenosti”.2 Uz

Lesley Johnson i Justine Lloyd (2004) Sentenced to Everyday Life: Feminism and the Housewife, str. 11.

(ne)sretne kućanice

uvažavanje značaja feminizma drugoga vala autorice ističu njegov problem s kućanicama. Umjesto adresiranja izvora ne ravnopravnosti kućanica se ponekad, u maniri argumenta ad hominem, pretvara u Drugo, u njezino se ime govori u terminima ropstva, “apsolutne servilnosti” (Germaine Greer), “maničnog čišćenja (…) u borbi protiv prljavštine i samog života zbog smeća i nereda koji stvara” (Simone de Beauvoir). Mišljenje da je “obavljanje kućanskih poslova (…) posao suprotan mogućnosti ljudske autoaktualizacije”3 dovodi do, naizgled paradoksalno, oduzimanja moći kućanicama. Različita “strukovna” udruženja i aktivno sudjelovanje kućanica u pitanjima koja se tiču dizajna interijera i iskustava potrošačice u drugovalnom feminizmu, u paketu s figurom domaćice, postaju staromodnima, smiješnima pa i prije zira vrijednima. Pečeni krumpir nikad neće biti velik kao cijeli svijet, komentira Betty Friedan u The Feminine Mystique (Mistika ženstvenosti), feminističkom bestselleru iz 1963. Drugovalna feministička borba fokusirala se na zahtjev za rodnom ravnopravnošću na tržištu rada, manje se zanimajući za hibridne modele koji bi pokušali pomiriti obiteljski život, majčinstvo i karijeru (fleksibilno radno vrijeme, 4-satni radni dan, infrastruktura za brigu o djeci) i time ponudili više mogućnosti izbora za žene. Kao neuralgičnu točku toga zaokreta Lloyd i Johnson navode i dalje prisutan problem kućanskih poslova – može ih se obavljati kraće, ali ih je nemoguće potpuno izbjeći. Budući da su oni stigmatizirani gotovo kao nedostojni čovjeka, ravnopravna podjela tih zadaća među ukućanima nije bila glavna taktika za rješenje toga problema. Njihovo tretiranje po recepturi “brigo moja, prije

Ibid., str. 8.

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

i na drugoga” vidljivo je u fenomenu outsourcinga. Takvi poslovi đ često zapadaju nebijele žene, nerijetko migrantskog podrijetla te nižeg stupnja obrazovanja. U SAD-u te poslove obavljaju Latinoamerikanke i Afroamerikanke, a u Njemačkoj radna snaga iz bivšeg Istočnog bloka koja onda brigu o vlastitoj obitelji prepušta nekom drugom (roditeljima ili drugim rođak⁞injama). Ta je tema artikulirana u filmu The Help [Tajni život kućnih pomoćnica] (2011.) u kojem se pokušava dati glas afroameričkim kućnim pomoćnicama na američkom Jugu u osvit antirasističkoga pokreta, s ishodišnim pitanjem: “Kakav je osjećaj odgajati bijelo dijete kad se za tvoje vlastito kod kuće brine netko drugi?” Crne se kućne pomoćnice pojavljuju i kao štafažne figure u Momcima s Madisona, a film Far From Heaven [Daleko od raja] (2002.) opisuje nemoguću romansu između idealizirane, sretne kućanice i njezina crnog vrtlara. Mit o domaćici na nešto je drukčiji način tretiran u socijalističkom kontekstu. Za razliku od američkoga ideala kućanice, socijalistički je režim poticao žene na zapošljavanje izvan doma i, posljedično, podupiranje državne industrije. Ipak, to ne znači da su žene bile oslobođene uloge domaćice. Tadašnji ženski ča sopisi prepuni su savjeta za održavanje kućanstva, a ideal je racionalna, umjerena domaćica (koja uvijek mora biti “ukusno” dotjerana). Kućanski se rad u popularnim tekstovima često pre vodi u metafore tvorničkoga rada, npr. u izdanju Knjige za svaku ženu iz 1962. preneseni teret preračunava se u tvorničke vagone. Tako se otvara pitanje neplaćenog rada u kućanstvu, sporadično tematizirano u jugoslavenskoj popularnoj kulturi 1960-ih. Posebno je zanimljiv primjer reportaža Pere Zlatara “Vaša supruga ne radi, zar ne?” koji prati radni dan splitske kućanice Vesne, majke troje djece. Tekst je posvećen, znakovito, “svim onim

(ne)sretne kućanice

ženama imena kojih nema na platnim listama”, a uključuje ženske definicije kućanice (“najzaposlenija neplaćena radna snaga” i “osoba bez radnog vremena koja mimo svih propisa radi najmanje dvanaest sati dnevno”). 4 Sasvim je drugačiji tip frivolne queer antidomaćice koji pre uzima stilizaciju kućanice ispunjavajući je novim značenjem. Uloga kućanice jedna je od omiljenih figura transvestitskih praksi. S jedne strane, stilizacija kućanice mnogo je praktičnija od primjerice one top-modela koja zahtijeva specifičnu fizičku konstituciju. S druge strane, ideali doma, obitelji i ženstvenosti koji su u tradicionalnom diskursu usidreni u kućanici, naprosto zovu na parodiranje, travestiju i redefiniranje. Berlinski tran svestitski umjetnik Ades Zabel u repertoaru ima četiri različite ženske uloge sredovječnih kućanica, među kojima je i Edith Schröder, izvorno lik u filmu Edith Schröder – eine deutsche Haus frau (Edith Schröder – njemačka kućanica), nakon čega ju je Zabel počeo koristiti i u “stvarnom životu”. Staromodna frizura, jaka šminka i neizostavna ogrlica od (lažnih) bisera (također redovit modni dodatak kućanice u pornofilmovima) te tradicionalno uređen interijer doma pretrpan uzorcima i namještajem Edithino su prirodno stanište. Slično oslanjanje na ikoničku snagu kućanice vidljivo na internetskim efemeralijama poput slika koje spajaju tipičnu razdraganu, šarenu reprezentaciju vesele kućanice s tekstom poput “čista je kuća znak potraćena života” ili “čemu se baviti suđem kad možeš ispijati koktele?”, motiva koji se mogu naći u komercijalnoj varijanti, na kalendarima, šalicama i slično.

Pero Zlatar (1967) “Vaša supruga ne radi, zar ne?”, str. 37.

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

Tip hipster kućanice također poseže za retro repertoarom ku ćanice interpretirajući ga, za razliku od modela frivolne antidomaćice, u znatno “ozbiljnijem” ključu. Pretvaranje domaćinstva u cool zanimaciju, u radikalnim slučajevima, i u životni poziv, misija je hipsterske domaćice. Taj se pokret ne poziva toliko na tradiciju vesele domaćice iz 1950-ih, “okaljane” (polu)gotovom, praktičnom, dosadnom i uglavnom nezdravom hranom te teretom psihičkih frustracija, već uzore traži u daljoj prošlosti. U SAD-u kao inspiracija služi pionirska generacija na Divljem zapadu ili čak puritanska ekspedicija, a kućanice se često ne nazivaju kućanicama (housewife) nego, toplije, domaćicama (home maker). Takav imaginarij konotira čežnju za antimodernističkom rousseauovsko-thoreauovskom autentičnošću, “jednostavnijim” životnim stilom i harmonijom s prirodom. U tom dijelu blogosfere tipičan je narativ preobraćenja. Ree Drummond na svom se blogu The Pioneer Woman predstavlja kao seoska domaćica nastala preobrazbom iz razmažene gradske djevojke. Kreativne reinterpretacije tradicije povezuju nove tehnologije (primjerice, blogersku kulturu) i nutricionističke spoznaje (trendove poput paleo i bezglutenske kuhinje) sa starim receptima i zaboravljenim postupcima. Posebno popularna metoda pripre ma je hrane from scratch, krećući od bazičnih namirnica, bez industrijskih prečica u pripremi. Fenomen nove opsesije domaćinstvom u razvijenim kapitalističkim društvima iznimno je kompleksan, a Emily Matchar je u knjizi Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity (Vezane za dom: zašto su žene prigrlile povratak kućanstvu) analizirala razloge njegova nastanka. S jedne strane, povlačenje u vlastiti dom, prostor koji više-manje možemo kontrolirati, simptom je gospodarske krize i nesigurnosti u sustav (zato se primjerice sve veći udio američkih

(ne)sretne kućanice

roditelja odlučuje za školovanje djece kod kuće, tzv. homeschoo ling). Drugi je mogući razlog neotradicionalistički povratak rodnog esencijalizma – blogerice-domaćice uvelike premašuju mušku populaciju u tom polju (iznimke kao bloger The Stepford Husband ističu se kao senzacija). Treći je želja za ovladavanjem već gotovo izgubljenim vještinama, kreativna intervencija u dosadnjikave kućanske zadatke (npr. šivanje i pletenje) koji se iz nužde pretvaraju u razbibrigu. Pritom valja na umu imati klasnu komponentu: “U ranom 20. stoljeću ručno rađeni pokrivač značio je da si ne možete priuštiti posteljinu iz kataloga Sears, Roebuck and Co. Danas znači da imate vremena i novca da se bavite skupim hobijem. (…) To nas stavlja u čudnu i ponešto neugodnu situaciju u kojoj privilegirani ponosno oživljavaju poslove koje su siromašni dugo obavljali iz nužde”.5 Posljednja skupina domaćica o kojima želim govoriti jesu one tipa Emily Gilmore, održavateljice obiteljskoga statusa, a ne fizičke radnice u kućanstvu. Njihovim ostajanjem kod kuće djelomice se konotira i suprugov posjednički odnos prema njihovu vremenu. Sličan su slučaj supruge koje napuštaju karijeru da bi bile oslonac suprugu, primjerice Michelle Obama ili pak korumpirana upraviteljica zatvora Figg u ranijim sezonama serije Orange Is the New Black. Taj je tip povlaštenih kućanica prilično omražen u popularnoj kulturi, prezentiran kao isprazan trofej. Tu spadaju i supruge ruskih mafijaša u već spomenutoj seriji Orange Is the New Black koje zajedno džogiraju i tračaju, ali djelomice i Betty i Francine u početnim sezonama Momaka s Madisona, komenti-

Emily Matchar (2013) Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity, str. 244. 5

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

rajući sretnu okolnost financijske zbrinutosti. Prepisivanje imovinskog i društvenog statusa po bračnoj, a ne liniji zasluga vjerojatno je generator iritantnosti koju takvi likovi najčešće sadrže u pogubnim količinama. Taj je model preveden u kontekst Silicon Valleyja prisutan u primjeru samoprozvane razmažene kućanice koja čitatelj⁞icama savjetuje kako se pripremiti za inter vju na Amazonu prepričavajući suprugova iskustva i mišljenja.6 Interpretacija figure domaćice oscilira između uvjerenja Betty Friedan o apsolutnoj superiornosti svijeta nad pečenim krumpirom i viđenja domaćinstva kao terapije u filmu Julie i Julija: “Znaš li što volim kod kuhanja? Sviđa mi se što nakon dana u kojem ništa nije sigurno – i kad kažem ništa, mislim stvarno ništa – možeš doći kući i biti apsolutno sigurna da će se smjesa zgusnuti ako pomiješaš žumanjke, čokoladu, šećer i mlijeko. To je tako utješno.” No uloga domaćice teško se može svesti na navodno apolitičnu i nemisleću veselu kućanicu te se kreće između drugovalnog feminističkog odbacivanja i trećevalnog prigrljivanja, između eskapističkog hobija, nove poslovne arene (u profesionalizaciji blogovske kulture), alternativnog životnog stila i neotradicionalističke matrice. Modernistički ideal “pametnog stana”, “kuhinje budućnosti” i drugih oblika automatskog upravljanja domaćinstvom (još?) nije dosegnut, a poslovi poput kuhanja, usisavanja i pranja rublja i dalje su naša svakodnevica. Upravo zato figuru domaćice i debatu o raspodjeli kućanskih poslova i samoj prirodi toga rada ne možemo bezbrižno otpraviti u ropotarnicu povijesti feminističkog pokreta.

(2014) “One Weird Amazon Interview Tip”.

internetska kuhinja

Internetska kuhinja

Poplava foodieja i food porna (koji, prema Wikipediji, postoji od 1984.) koji nas zatrpavaju restoranskim i kuhinjskim avanturama svima je poznata pojava koja izaziva proturječne reakcije. Pozitivnim se ističe povratak kontrole nad onim što jedemo te pretvaranje ženskih tradicionalnih vještina u nešto što može biti primjereno i današnjem dobu. Negativne su strane ove prakse nezgodno neotradicionalističko perpetuiranje duboko problematične podjele kućanskih poslova (žene i dalje čine uvjerljivu većinu korisničkog tijela mnogih internetskih servisa za kuhanje i blogova), fetišizacija hrane i činjenica da su čak i on⁞e kojima je do hrane minimalno stalo indirektno počel⁞e vršiti pritisak na okolinu zahtijevajući profesionalizaciju i podizanje kulinarskih standarda. Te i mnoge druge argumente (oprimjerene na američkom kontekstu) analizira Emily Matchar u vrlo zabavnoj knjizi Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity, uključivši u nju i druge aktivnosti, poput vrtlarenja, ali i odgoja djece. Tu je i Tumblr parodija na gastroboom, Dimly lit meals for one, prepuna neprivlačnih kulinarskih katastrofa, nefotogenične hrane fotografirane kamerom niske rezolucije i bez uklanjanja predmeta koji slučajno upadaju u kadar. Moj favorit je “A less well known piece from Rothko: Brown, Black, and

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

knife”, zagorjelo čokoladno tijesto na limu na skorenom limu za pečenje. Recepti i savjeti za domaćinstvo u medijima imaju dugu povijest, a posebno su snažno povezani sa ženskim časopisima, u kojima su i danas sporadičan sadržaj. Moja najranija sjećanja na kuhanje u televizijskom programu zakopana su negdje između jutarnjih istezanja s Vesnom Mimicom i javljanja iz regionalnih studija s palmastom kulisom u pozadini, dakle u kratkom receptu emisije Dobro jutro, Hrvatska. Mainstream profesionaln⁞e kuhar⁞ice, ne osobito maštovita jela, nedostatak naracije i dodatnog zabavnog elementa koji bi zgodnije upakirali sadržaj teško su povezivi s kasnijom eksplozijom popularnosti kulinarskih emisija, a možda su najbliži dosadnjikavom kuhanju na programu Jabuka TV-a. Druga epizoda iz prapovijesti kuhanja u hrvatskim medijima koje se prilično jasno sjećam jest popodnevna vikend-emisija Kruške i jabuke, emitirana od 1999. do 2002. prema stranom receptu, koja je među prvima zahtijevala da kuhanje na TV-u bude zabavno, da stvarno bude show, a ne serija uputa koje nitko ne zapisuje. Dva tima dobivaju košaru namirnica ograničenoga budžeta koje polako vade na pult i komentiraju pa slijedi vremenski ograničeno kuhanje amater⁞ki i profesionalnih kuhar⁞ica uz obavezno ćaskanje na koje ih primoravaju hrvatski voditeljski arhetipovi Karmela Vukov-Colić i Duško Ćurlić. Glasovanje publike na kraju i nekakvi (meni tad ne osobito razumljivi) ko mentari danas gastrorenomiranih ličnosti poput Ane Ugarković i Renea Bakalovića zaokružili su koncept bezazlene obiteljske zabave prikladne za sve generacije. Druga etapa televizijskog proboja kulinarskih emisija u udar ne termine počinje TV-intrigom Večera za pet, mojim omiljenim trash klasikom u kojem recepti igraju sporednu ulogu, a publika

internetska kuhinja

gladna drame čeka ekstremne slučajeve nepristojnih natjecateljica. Glavna pitanja koja su publiku uglavnom zanimala – kakve će si ocjene međusobno podijeliti? Kakvi su im stanovi? Hoće li dovesti tamburaše da poprave taj nesretni “štimung”? – nisu imala previše veze s kuhanjem niti s receptima. Reakcije kandidat⁞kinja na pojedina jela varirale su od grupe do grupe: u jednom tjednu hobotnica ispod peke smatrana je odličnim igranjem na kartu tradicije, već u sljedećem odbačena je kao dosadno i predvidivo jelo, da bi u nekom trećem slučaju ekipa koja ne voli morske plodove kategorički odbacila i samu pomisao na jedenje hobotnice. Emisija sličnog karaktera je i Punom parom, bazirana na napetosti između profesionaln⁞e šef⁞ice kuhinje i svadljivih natjecatelj⁞ica. Vrhunac kulinarskih TV-emisija u Hrvatskoj suvereno pripada MasterChefu koji je s tog žanra maknuo stigmu trasha. Za razliku od prethodno nabrojenih emisija, MasterChefu se mora priznati edukativna uloga, zasluga za širenje stručnih tehnika i termina te hvalevrijedan pokušaj sprečavanja tradicionalnog prekuha vanja povrća u domaćim kuhinjama. Ipak, kad Diona u akciji MasterChef prodaje opremu “za vrhunskog Chefa”, znate da je popularnokulturni proizvod uspješno napravio krug i došao do momenta potrošnje. Internetski kulinarski servisi mnogo su fleksibilniji i fokusiraniji na sam čin kuhanja od TV-emisija kojima je ipak primarna funkcija zabava. Dok TV-program traži linearno praćenje emisije (u slučaju da vam je stalo do recepta, moglo ga se pronaći u nekom zabačenom kutku teleteksta), na internetu jednostavno otvorite nekoliko tabova paralelno, a recepti su uvijek dostupni. Internetsko kuhanje javlja se u nekoliko bitno različitih formi: kao online magazini za gastronomiju (Dobra hrana, magazin združen

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

s Jutarnjim listom), privatni blog ili pak internetski servis koji objavljivanjem recepata kreiraju korisnici (Coolinarika). Prve dvije podvrste internetske kuhinje još uvijek zadržavaju određeni stu panj krutosti i uniformnosti; svi su recepti i ideje podvrgnuti jednoj uredničkoj misli, a čitateljstvo dobiva tek neznatan prostor u komentarima ili pak u sklopu nagradnih igara i instagramskih food porn priloga. Ovakvi su servisi usko povezani s medijskim poljem gastronomije u cjelini: da se razina kulinarske pismenosti nije osjetno podigla u posljednjih nekoliko godina, recepti i temati Dobre hrane (poput “Cimet nije samo za kolače” ili predstavljanja novih in žitarica) imali bi mnogo užu publiku. Treća varijanta – ona koju članice same stvaraju – mnogo je heterogenija i (meni) zanimljivija. Coolinarika je najpopularniji (i najmnogoljudniji) hrvatski servis takve vrste. Aktivan je od 2003., ima nešto manje od 120.000 član⁞ica (2010. bilo ih je 46.000), oko 135.000 recepata i 950.000 fotografija. Da je Cooli narika pravi mali svijet, uvjeril⁞e su se sv⁞e koj⁞e su malo duže kopale po bespućima recepata različite kvalitete i intencije, od potrage za najdomaćijom sarmom do makrobiotičkih razmirica i razilaženja oko najispravnijeg pripremanja algi. Nakon redizajna 2010. stranica se sučeljem približava Facebooku: korisnic⁞e imaju svoju naslovnicu (analognu “vremenskoj crti”), prijateljice, lokaciju, biografiju s brzopoteznim gastroleksikonskim pitanjima (poput “Što se oduvijek kuha u mojoj obitelji?” i “Moje kuharske tragedije…”), a omogućeno im je dodavanje recepta, fotografija, statusa i vlastitih članaka. U diskursu Coolinarike važne su kategorije “Recept dana”, “Slika dana” i “Cool chef mjeseca”, a potonja titula donosi poklon-paket sponzora Podravke. Zajednica je razvila i svoj minižargon: čestitanje na RD (receptu dana) analogno je referiranju na MM (“moj muž”) na Forum.hr-u.

internetska kuhinja

Coolinarika je jedna od rijetkih internetskih oaza u kojima dominiraju pozitivni komentari, čak toliko da se konstruktivne kritike ponekad primaju s dozom uvrijeđenosti. U tom se aspektu Coolinarika može kontrastirati s vodećim njemačkim portalom iste orijentacije, Chefkoch.de, koji fokus stavlja upravo na konstruktivnu raspravu te tema poput kuhanja slanutka izaziva burnu raspravu o optimalnoj metodi i dužini kuhanja, a svako odstupanje od receptom opisanih reakcija komentira se i preispituje. Ta bi se razlika mogla jeftino objasniti stereotipnim predodžbama o mentalitetima nacija, ali vjerujem da se radi o tome da je Coolinarika mnogo više od kuharskog servisa – njezina je bitna funkcija (primarno) žensko druženje i podrška. Član⁞ice Coolinarike često objavljuju slike s rođendana svoje djece (na što njihove coolprijatelj⁞ice daju iste komentare kakve biste čuli uživo: Kako brzo raste! Duša mala <3 i pridružuju se čestitkama), fotografije s ljetovanja, poglede s prozora, zalaske sunca, cvjetne aranžmane, posvećuju recepte drugim član⁞icama te organiziraju druženja diljem Hrvatske, pa čak i u dijaspori. Faktor dijaspore vrlo je važan: baci li se pogled na arhivu Cool chef⁞ica, uočava se da otprilike trećina članica s tom laskavom titulom živi u inozemstvu (uglavnom u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi). Upravo član⁞ice iz inozemstva često najinovativnije spajaju domaću kuhinju i recepte iz drugih nacionalnih kuhinja. Osim toga, često su im na raspolaganju u Hrvatskoj još relativno neuobičajene namirnice poput kokosova mlijeka, sjemenki gorušice ili svježeg korijandra koje ćete tražiti u poprilično skupom dućanu organskih proizvoda ili na odjelu egzotike većeg supermarketa. Inozemn⁞e član⁞ice “uvoze” i niz recepata iz svojih novih boravišta. Brzinska proba na primjeru Njemačke dala je cijelu lepezu tradicionalnih jela: Käsespätzle, Bienenstichkuchen,

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

Rote Grütze, Maultaschen, Baumkuchen, Laugenstangen, Nürnberger Lebkuchen. Član⁞ice pritom objašnjavaju sastojke pomažući či tatelji⁞cama u nalaženju zamjene za pojedine namirnice (npr. Buttermilch – prerađevina između mlijeka i jogurta). Coolinarika ima važnu ulogu u reafirmaciji kućanskih poslova i kuhanja: odobravanje i pohvale drugih član⁞ica često previđenu djelatnost u kuhinji čine vidljivom i važnom. Ipak, česta je diskurzivna omaška prebacivanje s “ja” u izvođenju recepata na “mi” u konzumaciji, što, kao i suverena dominacija članica nad članovima (dosad sam naletjela na tri člana, redom kuhare po struci), indicira da je kuhinja još uvijek ženski (iako sad nešto ljepši i kreativniji) teren. O rodnoj problematici govore i komentari uz (uglavnom tradicionalne) recepte poput bureka koji je “Idealno jelo za goste iz inostranstva, ne samo da ce biti odusevljeni zbog ukusa vec ce pozeleti da zbog ove pite dodju ponovo! Naravno ako zelite da se pokazete pred muzem ili deckom ovo je prava stvar za to!”. *** Komercijalizacija Coolinarike do prije nekoliko godina očitovala se tek u relativno benignom promoviranju proizvoda sponzora Podravke u receptima koje objavljuje uredništvo. U međuvremenu se pojavila mogućnost kupovanja tematskih kuharica (Coolerica) koje su članice sastavile od postojećih recepata, uz masu agresivnih reklama koje otežavaju korištenje stranice. Chefkoch.de već duže vrijeme prodaje kuharice, časopis, premium članstvo i druga konzumeristička sredstva koja polako diferenciraju zajednicu i profesionaliziraju opuštenu, hobističku atmosferu. Rastućom profesionalizacijom gastroblogerica i njihovom

internetska kuhinja

selidbom na Instagram granice između amaterske i profesionalne kuhinje ponovno se redefiniraju, što otvara mogućnost da Cooli narika, usprkos komercijalnim pritiscima, još neko vrijeme zadrži svoj duh povezane zajednice.

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

naše sjajno banalne svakodnevice

273

O autorici

Lea Horvat (1990., Zagreb) diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa studijskim boravcima u Beogradu i Berlinu. Od 2015. živi u Berlinu i polazi doktorski studij povijesti na Sveučilištu u Hamburgu istražujući kulturnu povijest kolektivnog stanovanja u Jugo slaviji. Zanima je sjecište popularne kulture, feminizma, arhitekture i povijesti svakodnevice. Stipendistica je Njemačke nacionalne akademske zaklade i izlagala je na nizu međuna rodnih konferencija (u Helsinkiju, New Yorku, Stockholmu, Bremenu, Londonu, Dallasu, Santa Barbari, Brightonu itd.). Objavljuje znanstvene, stručne i esejističke tekstove na hr vatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Držala je kolegije “Kolektivno stanovanje između historizacije i prenamjene” i “Feministička povijest doma” na Sveučilištu Humboldt u Berlinu i predavanja o feminističkoj teoriji prostora u sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije u Zagrebu. Članica je uredništva feminističkog portala Krilo.

274

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Marija Ott Franolić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Hana Vrca Godina izdanja 2020., veljača Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-199-6 Biblioteka Platforma, knjiga 80 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

naĹĄe sjajno banalne svakodnevice

275

276

lea horvat, nepraktični savjeti za kuću i okućnicu

Svakodnevica ima brojna lica. Mijenjanje pelena, vožnja dizalom, čitanje, šivanje, kupovanje u supermarketu – stvari koje radimo svaki dan nevidljive su i nevažne, toliko bliske da ih i ne primjeću jemo, a opet su tu, bilo da ih ponavljamo ili im pružamo otpor, određuju nam živote. O svakodnevnim praksama življenja nije lako pisati, no povjesničarka svakodnevice Lea Horvat na to se odvažila i u zbirci popularnoznanstvenih eseja Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice uspjela pokazati koliko su svakodnevne prakse povezane sa ženskim životima. Krećući od osobnog iskustva, autorica se osvrće na naizgled banalne pojave, prokazujući ideološke silnice koje stoje iza svake od njih. Opisuje slobodu koju joj pruža vožnja bicikla ili pohađanje čitatelj skog kluba, potragu za arhitekticama i njihovim intervencijama u prostor, rađanje u feminističkoj rađaonici i svoj posjet Černobi lu. Nepraktični savjeti Lee Horvat pravi su mali efemerni spektakl. U ovim dobro istraženim i znanstveno potkrijepljenim tekstovima o mnogostrukosti života autorica povezuje visoku i nisku kulturu, življeno iskustvo s filozofskim promišljanjima, pokazujući da se uzvišeno i banalno stalno isprepleću i da je oboje natopljeno pod jednako dubokim značenjima. Kad se idući put budete vozili dizalom, spuštali stepenicama, kad obučete majicu cvjetnog uzorka ili odlučite pospremiti kuhinju, sjetit ćete se knjige Lee Horvat Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice.

149,00 kn ISBN 978-953358199-6

9 789533 581996

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma