Nestala

ˇ E O D 5 0 TJ E D A N A N A TO P — L J E S T V I C I VIS

NEW YORK TIMESA

N E S TA L A Nestala

GILLIAN FLY NN SVJETSKI TRILER GODINE OBSERVER L

1M

Od iste autorice: Oštri predmeti

L

2M

Gillian Flynn

Nestala prevela s engleskog Tatjana Jambrišak

Fraktura L

3M

Naslov izvornika Gone Girl © 2012 by Gillian Flynn Objavljeno prema sporazumu s Crown Publishers/Crown Publishing Group/Random House © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Tatjana Jambrišak i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-503-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 848003

L

4M

Za Bretta starijeg, svjetlo mog života i Flynna mlađeg, svjetlo mog života

L

5M

L

6M

Ljubav je vječno promjenjiva u svijetu; laži, mržnja, čak i umorstvo, sve je to čvrsto isprepleteno; ljubav je neizbježno cvjetanje svojih suprotnosti, veličanstvena ruža koja blago smrdi na krv.

Tony Kushner, Iluzija

L

7M

L

8M

prv i dio Momak gubi djevojku

L

9M

L

10 M

Nick Dunne tog dana

Kad razmišljam o svojoj ženi, uvijek se sjetim njezine glave. Prvo,

oblik. Prvi put vidio sam je straga i zaključio da je ljupka, poput anđela. Poput blistavog zrna kukuruza ili fosila s dna rijeke. Imala je ono što bi viktorijanci nazvali lijepo oblikovanom glavom. Tu biste lubanju lako zamislili.

Prepoznao bih joj glavu bilo gdje.

I ono što je bilo u njoj. I o tome razmišljam: o njezinu umu. Mozgu, o svim tim vijugama, njezinim mislima koje jure tim vijugama poput brzih, frenetičnih stonoga. Poput djeteta zamišljam kako joj otvaram lubanju, raspetljavam vijuge, pregledavam ih, pokušavam joj pročitati misli. O čemu razmišljaš, Amy? Pitanja koja sam joj najčešće postavljao tijekom našeg braka: Što misliš? Kako se osjećaš? Tko si ti? Što smo si učinili? Što ćemo učiniti?

Naglo sam otvorio oči točno u šest ujutro. Trepavice mi nisu zadrhtale poput ptičice, nisam blago trepnuo prema svijesti. To je buđenje bilo mehaničko. Jezivi klik očiju trbuhozborčeve lutke: svijet je crn i onda predstava počinje! U šest-nula-nula, rekao je sat – ravno u moju facu, to je bilo prvo što sam vidio. 6-0-0. Ali osjećao sam se drukčije.

Rijetko sam se budio u tako zaokruženo vrijeme. Moja su buđenja nazubljena: 8.43, 11.51, 9.26. Živio sam život bez alarma.

Točno u taj trenutak, u šest-nula-nula, sunce se popelo iznad vrhova hrastova, otkrivajući svoju prirodu ljutitog boga žarkog ljeta.

Sunčev je odraz sunuo preko rijeke prema našoj kući poput dugog, L

11 M

usijanog prsta uperenog u mene kroz krhke zavjese naše spavaće sobe.

Optužujući: Vidim te. Gledam te i dalje.

Valjao sam se po krevetu, našem newyorškom krevetu u našoj novoj kući, koju smo još zvali novom kućom, premda smo u njoj živjeli već dvije godine. To je unajmljena kuća uz Mississippi, kuća koja vrišti da u njoj žive nouveau riche iz predgrađa, mjesto kojem sam težio kao dijete iz prizemnice s tepisima čupavcima. Vrsta kuće koja se odmah doima poznatom: generički velika, bez izazova, nova, nova, nova kuća koju bi moja žena – kao što i jest – prezirala.

“Trebam li si izvaditi dušu prije nego što uđem?” Bila je to njezina prva izjava nakon što smo došli. Kompromis: Amy je zahtijevala da unajmimo, da ne kupujemo kuću u mom rodnom gradiću u Missouriju, čvrsto se nadajući da ovdje nećemo dugo ostati. No jedine kuće koje su se iznajmljivale bile su nabacane u ovom propalom naselju: minijaturni grad duhova u posjedu banke, propao zbog recesije, prepun velikih kuća sniženih cijena, susjedstvo koje se zatvaralo prije nego što se uopće otvorilo. Bio je to kompromis, ali ga Amy nije takvim smatrala, uopće ne. Za Amy to je bio moj hir, a njezina kazna, zloćudni, sebični ubod nožem. Vukao sam je poput špiljskog divljaka u grad koji je agresivno izbjegavala, tjerao je da živi u kući kakvoj se oduvijek rugala. Pretpostavljam da nije kompromis ako ga takvim smatra samo jedna strana, ali naši su kompromisi obično bili takvi.

Jedno od nas uvijek se ljutilo. Obično Amy. Ne krivi me zbog te nedaće, Amy. Te nedaće Missourija. Okrivi ekonomiju, okrivi lošu sreću, moje roditelje, svoje roditelje, okrivi internet, ljude koji se njime koriste. Nekad sam bio pisac. Pisac koji je pisao o televiziji, filmovima i knjigama. Onda dok su ljudi još čitali tekstove na papiru, dok im je bilo stalo do mog mišljenja. Stigao sam u New York u kasnim devedesetima, na posljednji dašak slavnih dana, premda to tada nitko nije shvaćao. New York je bio prepun pisaca, stvarnih autora, jer su postojali časopisi, stvarni časopisi, gomile njih.

To je bilo onda dok je internet iz kuta svijeta izdavaštva još bio egzotični ljubimac – dobaci mu slatkiš, gledaj kako pleše na kratkoj uzici, oh, vrlo ljupko, definitivno nas neće ubiti preko noći. Razmisli: vrijeme kad su tek diplomirani klinci mogli doći u New York i kad L

12 M

su ih plaćali da pišu. Pojma nismo imali da započinjemo karijeru koja će za deset godina nestati.

Jedanaest sam godina radio i onda više nisam, sve se dogodilo brzo. Posvuda u zemlji časopisi su se počeli raspadati, obolijevali su od iznenadne infekcije propale ekonomije. S piscima (moje vrste: budućim romanopiscima, dubokim misliocima, ljudima čiji umovi ne rade dovoljno brzo za bloganje, linkanje ili tvitanje, zapravo starim, tvrdoglavim razmetljivcima) bilo je gotovo. Bili smo poput klobučarica ili proizvođača konjskih bičeva: naše je vrijeme prošlo. Tri tjedna nakon što su me otpustili, Amy je izgubila posao. (Još osjećam kako mi Amy viri iznad ramena, mršteći se zbog vremena koje sam proveo raspravljajući o svojoj karijeri i lošoj sreći te odbacujući njezino iskustvo otkaza jednom jedinom rečenicom. To je bilo, kako bi vam sama rekla, tipično. Tipično za Nicka, rekla bi. Ponavljala bi to poput refrena: Tipično za Nicka što je... i što god da bi slijedilo, što god da je bilo tipično za mene, bilo je loše.) Dvoje nezaposlenih odraslih ljudi provodilo je tjedne lutajući po svojoj brooklynskoj kući od smeđe opeke u čarapama i pidžamama, ignorirajući budućnost, bacajući neotvorenu poštu preko stolova i sofa, jedući sladoled u deset ujutro i duboko spavajući čitava poslijepodneva.

I onda je jednog dana zazvonio telefon. S druge strane linije bila je moja sestra blizanka. Margo se vratila kući prije godinu dana, kad je izgubila posao u New Yorku – mala je oduvijek bila korak ispred mene u svemu, čak i u nevoljama. Margo je zvala iz dobre stare Sjeverne Carthage u Missouriju, iz kuće u kojoj smo odrasli, i slušao sam joj glas, i vidio je kakva je bila s deset godina, tamne kose i u kratkim hlačama sjedi na riječnom pristaništu iza kuće djeda i bake, pogurena poput starog jastuka, mršave joj noge lamataju po vodi i promatra rijeku kako joj teče preko stopala boje ribljeg mesa, usredotočena, potpuno svjesna sebe još kao dijete.

Goin je glas bio topao i zvonak čak i dok mi je priopćavala te ružne vijesti: naša je neukrotiva majka umirala. Otac je također bio blizu kraja – njegov (zli) um, njegovo (jadno) srce, oboje prigušeno dok je meandrirao prema velikom sivilu s onu stranu života. No činilo se da će ga majka preteći. Oko šest mjeseci, možda godinu dana, toliko joj L

13 M

je preostalo. Znao sam da je Go osobno razgovarala s liječnikom, svojim neurednim rukopisom zapisala bilješke i plakala pokušavajući dešifrirati što je napisala. Datume i doziranje.

“Pa, jebote, nemam pojma što sad to piše, je li ovo devet? Ima li to smisla?” rekla je, a ja sam je prekinuo. Evo zadatka, svrhe, na ispruženom dlanu moje sestre. Gotovo sam zaplakao od olakšanja.

“Vraćam se, Go. Preselit ćemo se kući. Nećeš sve ovo morati prolaziti sama.”

Nije mi povjerovala. Čuo sam kako diše na drugoj strani linije.

“Ozbiljno mislim, Go. Zašto ne? Ovdje više nema ničega.”

Dugi izdah. “A što ćeš s Amy?” O tome nisam dovoljno promislio. Jednostavno sam pretpostavio da ću ubaciti u svežanj svoju newyoršku suprugu i njezine newyorške interese, njezin newyorški ponos i odvojiti je od newyorških rodi­telja – ostaviti frenetičnu i uzbudljivu zemlju budućnosti na Manhattanu – i transplantirati je u gradić u Missouriju, na obali rijeke, i da će sve biti kako treba.

Nisam tad razumio kako je budalasto, kako optimistično, kako, da, tipično za Nicka bilo takvo razmišljanje. I jad koji je uzrokovalo.

“Amy će biti dobro. Amy...” I tu sam trebao reći: “Amy voli mamu.”

Ali nisam mogao reći Go kako Amy voli našu majku, jer nakon sveg tog vremena Amy je jedva poznavala našu majku. Nekoliko su se puta vidjele i ostale zbunjene. Amy je danima nakon toga secirala razgovore – “I što je mislila kad je rekla...” – kao da je moja majka prastara seljanka iz nekog plemena koja stiže iz tundre s naramkom sirovog jakova mesa i dugmadi za cjenkanje, pokušavajući od Amy dobiti nešto što joj nije ponudila.

Amy nije željela poznavati moju obitelj ni moje rodno mjesto, a ja sam ipak iz nekog razloga mislio da je to preseljenje dobra ideja.

Moj je jutarnji dah zagrijavao jastuk, pa sam počeo misliti o nečem drugom. Danas nije bio dan za pretpostavke ili žaljenje, bio je dan za akciju. Odozdol sam čuo davno izgubljene zvukove: Amy je spremala doručak. Lupkala je drvenim vratima kuhinjskih ormarića (tup-tup!), zveckala spremnicima od olova i stakla (cin-cin!), premještala i sorL

14 M

tirala zbirku metalnih posuda i željeznih tavica (klink-klank!). Ku­ linarski se orkestar zagrijavao i uigravao, sve jače zvečeći kako se približavao finale, kalup za pečenje kolača bubnjao je po podu, udario u zid uz tresak poput cimbala. Spremalo se nešto dojmljivo, vjerojatno palačinke, jer su palačinke posebno jelo, a Amy je danas htjela spremiti nešto posebno.

Bila nam je petogodišnjica.

Došao sam bosonog do ruba stubišta i stajao ondje slušajući, upletao sam nožne prste u debeli tapison koji je Amy iz principa mrzila, dok sam pokušavao odlučiti jesam li spreman da se pridružim svojoj supruzi. Amy je bila u kuhinji, ne znajući da oklijevam. Mumljala je nešto melankolično i poznato. Naćulio sam uši da bolje čujem – narodnu pjesmu? uspavanku? – pa shvatio da je to glazba iz M*A*S*H-a.

“Suicide is painless”. Sišao sam.

Stao sam na dovratku i promatrao suprugu. Podigla je kosu žutu poput maslaca, pa joj se vrh repa razigrano ljuljao poput užeta za preskakanje, i odsutno je cuclala opečeni vrh prsta dok je mumljajući pjevala. Mumljala je za sebe jer je bila nenadmašna u iskrivljavanju riječi pjesama. Dok smo još hodali, jednom smo čuli pjesmu grupe Genesis na radiju: “She seems to have an invisible touch, yeah.” A Amy je umjesto toga zatulila: “She takes my hat and puts it on the top shelf.” Kad sam je upitao zašto misli da su te riječi i približno, možda, tek djelomično točne, rekla mi je da je uvijek mislila da žena iz pjesme istinski voli tog muškarca jer je stavila njegov šešir na najvišu policu. Tada sam znao da mi se sviđa, zaista sviđa, ta djevojka koja je imala odgovor na sve.

Uznemirujuće je prisjećati se toplih uspomena dok je tako hladno.

Amy je pogledala palačinku koja se cvrljila na tavici i polizala nešto sa zapešća. Doimala se pobjedonosno, supružnički. Da sam je tada zagrlio, mirisala bi na bobice i šećer u prahu.

Kad me ugledala kako je špijuniram u izgužvanim boksericama, nakostriješene kose, naslonila se na kuhinjski ormarić i rekla: “Dobro jutro, ljepotane.” Žuč i strah stegnuli su mi grlo. I pomislio sam: Okej, kreni.

L

15 M

Kasnio sam na posao. Sestra i ja donijeli smo zaista budalastu odluku kad smo se vratili kući. Učinili smo ono o čemu smo oduvijek razgovarali. Otvorili smo bar. Pozajmili smo novac od Amy, osamdeset tisuća dolara, što je za Amy nekoć bila sitnica, ali tada je to bilo gotovo sve što je imala. Zakleo sam se da ću joj sve vratiti, s kamatama. Neću biti muškarac koji pozajmljuje od svoje žene – znao sam da bi se tata namrštio na samu tu ideju. Pa, postoje razne vrste muškaraca, glasila je njegova najgora rečenica, s neizrečenim drugim dijelom: a ti si onaj pogrešne vrste.

No, zaista, bila je to praktična odluka, pametan poslovni potez.

I Amy i ja trebali smo novi posao; ovo će biti moj. I ona će jednog dana naći posao, ili neće, ali u međuvremenu smo zarađivali, a to su nam omogućili zadnji dolari iz Amyine zaklade. Poput kuće koju sam unajmio, bar je barem simbolično bio uspomena iz djetinjstva – mjesto kamo idu samo odrasli i čine ono što odrasli već čine. Možda sam zato i toliko inzistirao da ga kupimo kad mi je propala karijera. To je podsjetnik da sam, napokon, odrasli muškarac, korisno ljudsko biće, premda sam prije toga morao izgubiti karijeru. Tu pogrešku neću ponovo učiniti. Gomile nekad brojnih novinara i dalje će se smanjivati – zbog interneta, recesije, američkih čitatelja koji radije gledaju televiziju ili igraju videoigrice ili obavještavaju prijatelje da, eto, pada kiša! No za okus bourbona u hladnome, mračnom baru u ljetno poslijepodne nema prikladne aplikacije. Svijet će uvijek poželjeti piće.

Naš je bar na uglu ulice i uređen u sklepanom stilu. Najbolji je dio masivni viktorijanski šank na kojem iz hrastovine izlaze zmajske glave i anđeoska lica – ekstravagantna drvena skulptura u svijetu jeftinih plastičnih detalja. Ostatak bara zapravo je sranje, izložba najjadnijeg dizajna iz svakog desetljeća: linoleum iz doba Eisenhowera podignutih uglova, poput prepečenog tosta; sumnjive drvene obloge ravno iz kućnog pornića iz sedamdesetih; halogenske podne svjetiljke, slučajni hommage mojoj studentskoj sobi iz 1990. Krajnji je učinak začudno ugodan – izgleda manje kao bar, a više kao stan čije preuređenje netko dobronamjeran nije dovršio. I veselo je: parkiraL

16 M

lište dijelimo s lokalnom kuglanom, pa kad se naša vrata otvore, buka čunjeva već s ulaza plješće gostu.

Bar smo nazvali Bar. “Ljudi će misliti da je ironija, a ne kreativni bankrot”, rezonirala je moja sestra.

Da, mislili smo da smo pametni Newyorčani, da je ime šala koju nitko drugi neće shvatiti, ne onako kao mi. Da neće ukapirati taj metadio. Zamišljali smo lokalce kako se mršte: zašto ste ga nazvali Bar? No već prva gošća, sijeda žena s bifokalnim naočalama u ružičastoj trenirci za trčanje, rekla je: “Sviđa mi se ime. Kao u Doručku kod Tiffanyja, gdje se mačka Audrey Hepburn zove Mačka.”

Nakon toga smo osjećali mnogo manju nadmoć, što je bilo dobro.

Dovezao sam se na parkiralište. Pričekao sam da završi udarac u kuglani – hvala, hvala vam, prijatelji – i izašao iz automobila. Divio sam se okolici i još mi nije dosadila: niska, blijeda cigla poštanske zgrade prekoputa (sad zatvorena nedjeljom), nepretenciozna bež uredska zgrada malo niže na ulici (sad zatvorena, i točka). Grad nije prosperirao, više odavno nije. Dovraga, nije bio ni unikatan jer su u Missouriju postojale dvije Carthage – naša je, strogo gledano, Sjeverna Carthage, što zvuči kao da su gradovi blizanci, premda su udaljeni stotinama kilometara i naša je Carthage manja od one druge: gradića iz pedesetih koji se napuhao u tipično predgrađe srednje veličine i proglasio se naprednim. Ipak, ovdje mi je odrasla majka i ovdje je odgojila mene i Go, tako da je grad imao i nešto povijesti. Moje, ako ništa drugo.

Dok sam koračao prema baru preko parkirališta prekrivenog betonom i korovom, pogledao sam ravno niz cestu i ugledao rijeku. To sam oduvijek volio u našem gradu: nismo sagrađeni na nekom sigurnom poluotoku pokraj Mississippija – mi smo na Mississippiju. Da sam htio, mogao sam odšetati niz ulicu, ugaziti ravno u rječetinu te poći prema Tennesseeju. Svaka zgrada u centru ima rukom zapisane oznake dokle je rijeka stigla u poplavama ‘60., ‘75., ‘84., ‘93., ‘07., ‘08., ‘11. i tako dalje.

Rijeka sad nije nabujala, ali je brzo tekla, struje su bile jake i izdužene. Uz rijeku su hodali ljudi u koloni, pogleda spuštenih prema L

17 M

stopalima, napetih ramena; hodali su bez cilja. Dok sam ih promatrao, jedan me iznenada pogledao, licem iz sjene, poput ovala mraka. Okrenuo sam se.

Trenutačno sam osjetio potrebu da uđem u bar. Kad sam prešao desetak metara, po vratu mi je izbio znoj. Sunce je još bilo bijesno oko na nebu. Viđen si. Želudac mi se stisnuo, pa sam se požurio. Trebalo mi je piće.

L

18 M

Amy Elliott Dunne 8. siječnja 2005.

– dnev nički zapis –

Tra i la! Široko se smijem dok ovo pišem, poput posvojenog siročeta.

Neugodno mi je koliko sam sretna, poput nekog stripa u tehnikoloru o tinejdžerici s konjskim repom koja telefonira, a u oblačiću iznad glave piše: Upoznala sam dečka!

No stvarno jesam. Ovo je tehnička, empirijska istina. Upoznala sam dečka, divnog, prekrasnog tipa, duhovitog, pravu facu. Opisat ću vam scenu, jer zaslužuje da se sačuva za potomstvo (ne, molim vas, nisam skrenula, potomstvo! moš mislit). No ipak. Nije Nova godina, ali je ipak jako nova. Zima je: rano se smrkava, smrzavamo se.

Carmen, nova prijateljica – poluprijateljica, jedva da je prijateljica, od one je vrste prijatelja koje ne možeš opozvati – razgovarala je sa mnom na putu prema Brooklynu, gdje se održavala jedna od njezinih zabava za pisce. Volim zabave za pisce, volim pisce, i sama sam dijete pisaca i pišem. Volim ispisivati tu riječ – PISAC – kad me neki obrazac, upitnik ili dokument pita za zanimanje. Dobro, pišem testove osobnosti, ne pišem o Velikim događajima dana, ali mislim da je pošteno reći da sam pisac. Ovaj dnevnik služi mi da postanem bolja: da izbrusim vještine, zapišem detalje i primjedbe. Da pokažem, a ne opišem, i sva ostala sranja koja rade pisci. (Osmijeh posvojenog siročeta, hoću reći, to nije loše, zar ne?) No, stvarno, mislim da me već i sami moji testovi kvalificiraju, barem ako se uzme u obzir honorar. Zar ne?

Na zabavi te okruže zaista talentirani pisci, koji dobro zarađuju u važnim i uvaženim novinama i časopisima. A ti pišeš samo testove za ženske kupusare. Kad te netko pita što radiš: L

19 M

a) Bit će ti neugodno i reći ćeš: “Pišem testove, ma, blesavo je!” b) Branit ćeš se: “Sad sam pisac, ali razmišljam o većem izazovu i koristi – a što vi radite?” c) Bit ćeš ponosna na svoja postignuća: “Pišem testove osobnosti i primjenjujem znanje s magisterija psihologije – o, i zabavno je što sam nadahnula omiljenu seriju dječjih knjiga, sigurna sam da znate za nju, Veličanstvena Amy? Da, baš tako, napuhani snobe!”

Odgovor: C, apsolutno C. I tako, zabavu organizira jedan dobar Carmenin prijatelj koji piše o filmovima za filmski časopis i vrlo je duhovit, kako ona kaže. Malo se brinem ne pokušava li nas spojiti: ne zanima me to. Želim da me se zaskoči, uhvati nespremnu, poput kakvog divljeg ljubavnog šakala.

Inače sam previše svjesna sebe. Osjećam kako se trudim biti mila i draga i onda shvaćam da se trudim, pa se trudim još više da nadoknadim taj lažni šarm i trud i onda se zapravo pretvaram u Lizu Minnelli: plešem u tajicama i šljokicama moleći vas da me volite. Imam i okrugli šešir, nemirne ruke i mnogo zuba.

Ali, ne, dok Carmen priča o svom prijatelju, shvaćam: sviđa se njoj.

Dobro.

Penjemo se iskrivljenim stubama pa ulazimo u prostoriju punu zagrijanih tijela i pisaca: mnogo tamno obrubljenih naočala i kovrčave kose, lažnih vestern-košulja i lila dolčevita, crnih vunenih vojničkih jakni prebačenih preko kauča ili odbačenih na pod, pa njemački plakat za film Bijeg (Ihre Chance war gleich Null!) koji pokriva ispucalu žbuku na zidu. Svira Franz Ferndinand: “Take Me Out”.

Gomila muškaraca visi nad kartaškim stolom na kojem su boce alkohola, dotačući si nakon nekoliko gutljaja, svjesni koliko je malo alkohola ostalo. Guram se između njih i pružam svoju plastičnu čašicu u sredinu poput uličnog svirača, pa mi tip zgodne face u majici s natpisom Space Invaders ubacuje kockice leda i malo votke.

Boca likera od jabuke smrtonosno zelene boje, koju je domaćin nabavio zbog ironije, uskoro će nam postati sudbina ako se netko ne L

20 M

zaleti po alkohol, što se doima malo vjerojatnim jer svi očito vjeruju da nisu oni na redu za to. Siječanjska je zabava i svi su definitivno predozirani šećerom i slatkim od blagdana, lijeni i živčani istovremeno. Zabava je to na kojoj ljudi previše piju, traže kavgu, bore se pažljivo sročenim rečenicama i ispuhuju cigaretni dim kroz otvoreni prozor premda ih je domaćin zamolio da puše vani. Svi smo već međusobno razgovarali na tisuću takvih blagdanskih zabava, više nemamo što reći, kolektivno se dosađujemo, ali se ne želimo vratiti na siječanjsku studen; još nas bole kosti od stuba u podzemnoj.

Izgubila sam Carmen, sad je sa svojim domaćinom ljepotanom – intenzivno raspravljaju u kutu kuhinje, oboje pognutih ramena, stoje sučelice, tijelima oblikuju srce. Dobro. Razmišljam o hrani kako ne bih samo stajala u sredini sobe smiješeći se poput novog učenika u kantini. No hrane gotovo da više i nema. Malo čipsa na dnu goleme Tupperwareove zdjele. Pladanj iz supermarketa pun prastarih mrkvi, izgrizenog celera i spermolikog umaka leži netaknut na stoliću, u njemu su načičkani opušci poput ekstraporcije povrtnih štapića. Činim što i uvijek, instinktivno, pomišljam: što bi bilo da se sad bacim s balkona? Što bi bilo da gurnem jezik u usta beskućniku koji stoji nasuprot meni u podzemnoj? Što ako sjednem na pod i pojedem sve s tog pladnja, uključujući i cigarete?

“Molim te, nemoj ništa od toga pojesti”, kaže on. To je on (bum bum BUMMM!), ali još ne znam da je to on (bum-bum-bummmm).

Znam da je to tip koji će mi se obratiti; nosi drskost poput ironične majice, ali mu bolje stoji. Momak koji se drži kao da često jebe, tip koji voli žene, frajer koji će me zbilja dobro poševiti. A to bih zbilja voljela! Moj se ljubavni život očito vrti oko tri tipa muškaraca: mlađahnih štrebera koji misle da su likovi iz Fitzgeraldova romana, elegantnih financijera sa simbolom dolara u očima, ušima i ustima te osjetljivih pametnjakovića koji su toliko svjesni sebe da se sve ostalo čini tek šalom. Fitzgeraldići su neučinkovito napaljeni u krevetu, mnogo buke i akrobatike za malo rezultata. Financijeri su bijesni i raskvašeni. Pametnjakovići jebu kao da sastavljaju matematičku rock-kompoziciju: ova ruka ovamo da bi prst dao zgodan bas-ritam... Baš sam drolja, zar ne? Pauza da ih prebrojim... jedanaest. Nije loše. UviL

21 M

jek sam mislila da je dvanaest solidni broj, razumni broj na kojem treba stati.

“Ozbiljno”, nastavlja broj dvanaest. (Ha!) “Makni se od pladnja.

James ima tri druge namirnice u frižideru. Napravit ću ti maslinu sa senfom. Doduše ima samo jednu maslinu.”

Doduše ima samo jednu maslinu. Rečenica nije samo duhovita nego je već i smatram našom privatnom šalom koja će postajati sve smješnija dok je budemo nostalgično prepričavali. Mislim: za godinu dana hodat ćemo uz Brooklynski most u sumrak i jedno će od nas prošaptati: “Doduše ima samo jednu maslinu”, i počet ćemo se smijati. (A onda se uhvatim. Grozno. Da zna da sam već na za godinu dana, pobjegao bi i u tome bih ga morala podržati.)

Uglavnom, priznat ću, smijem se zato što je prelijep. Zbunjuje me ta ljepota, taj izgled od kojeg se okreću oči u dupljama, zbog koje se obraćaš tom slonu usred sobe – “Znaš da si prelijep, zar ne?” – i nastavljaš razgovor. Kladim se da ga drugi muškarci mrze: izgleda poput bogatog zločinca iz nekog tinejdžerskog filma iz osamdesetih, onoga koji gnjavi osjetljive otpadnike iz društva, onaj koji na kraju pojede tortu i šlag mu kaplje po podignutom ovratniku dok svi iz kafića navijaju za njega.

Ipak, ne ponaša se tako. Zove se Nick. Sviđa mi se. Ime ga čini dragim i običnim, što i jest. Kad mi se predstavio, rekla sam: “Pa to je pravo ime.” To ga je razveselilo, pa kaže: “Nick je tip s kojim možeš popiti pivo, kojem ne smeta ako mu se ispovraćaš po autu. Nick!”

Slijedi serija groznih igara riječima. Uspijevam shvatiti otprilike tri četvrtine njegovih filmskih referenci. Dvije trećine, možda. (Podsjetnik: posuditi Igraj na sigurno.) Bez pitanja toči mi piće nakon što je nekako pronašao zadnje kapi dobrog alkohola. Zakapario me, zabio zastavu u mene: Prvi sam, moja je, moja. Nakon serije nervoznih, postfeminističkih muškaraca punih poštovanja ugodno je postati teritorij. Ima divan osmijeh, poput mačke. Dok mi se smiješi, samo što ne iskašljava žuto perje ptičice Čiči. Ne pita me što radim, čime se bavim, što je dobro i velika promjena. (Ja sam pisac, jesam li to već spomenula?) Govori svojim ljuljkavim missourijskim naglaskom; rođen je i odrastao u predgrađu Hannibala, dječačkog doma Marka L

22 M

Twaina, koji ga je nadahnuo za Toma Sawyera. Govori mi da je kao tinejdžer radio na parobrodu koji turistima nudi večeru i džez. A kad se nasmijem (razmažena newyorška klinka koja nikad nije otkrila te velike, nesigurne središnje zemlje, Mjesta gdje žive drugi ljudi), obavještava me da je Missoura magično mjesto, najljepše na svijetu, da nema krasnije zemlje. Oči su mu nestašne, trepavice duge. Vidim kako je izgledao dok je bio dječak.

Na odlasku dijelimo taksi do kuće, ulične svjetiljke prave pijane sjene, a automobil juri kao da nas gone. Jedan je po ponoći kad upadamo u tipični newyorški, neobjašnjivi zastoj dvanaest blokova od mog stana, pa izlazimo iz taksija na hladnoću, u veliko područje zvano A što sad? i Nick me prati kući držeći mi ruku na dnu leđa dok nam se lica koče od studeni. Kad zamaknemo za ugao, u lokalnu pekarnicu baš isporučuju šećer, koji ubacuju u podrum u vrećama kao da je cement, i ne vidimo ništa osim sjena dostavljača usred bijelog, slatkog oblaka. Ulica je puna šećernog praha, a Nick me privlači bliže, smije se onim istim smijehom, prstima hvata moju kovrču i povlači je poput zvona. Obrve su mu posute prahom i, prije nego što se nagne prema meni, s usana mi otresa šećer kako bi me okusio.

L

23 M

L

440 M

Gillian Flynn autorica je bestselera New York Timesa Dark Places,

koji su kritičari New Yorkera proglasili najboljim romanom, Weekend Today najboljim ljetnim štivom, Publishers Weekly najboljom knjigom 2009. godine, a Chicago Tribune najboljim proznim djelom. Njezin roman Oštri predmeti osvojio je nagradu Dagger, nominiran je za nagradu Edgar za najbolji prvijenac te ušao u izbor BookSensa i Barnes & Noble Discovera. Pisala je tekstove i kritike za Entertainment Weekly, a romani su joj objavljeni u dvadeset osam zemalja. Knjiga Nestala također je izazvala veliku medijsku pozornost u 2012. i dobila brojna priznanja New York Timesa, Entertainment Weeklyja i People Magazina, bila je u užem izboru za nagradu Edgar, a Amazon i Barnes & Noble proglasili su je knjigom godine. Prodana su i prava za film. Živi u Chicagu sa suprugom i sinom.

L

441 M

L

442 M

Tatjana Jambrišak prevoditeljica je i nagrađivana autorica nekoliko

zbirki proze i poezije. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Njezini dosadašnji prijevodi na hrvatski jezik uključuju romane i stripove autora nagrađivanih Pulitzerovom nagradom za književnost (Elizabeth Strout, Cormac McCarthy, Art Spiegelman) i mnoge druge (Christopher Priest, Cory Doctorow, Michael Skelton, Alan Moore, Brian Aldiss, braća Hernandez, Neil Gaiman i dr.).

Njezin prijevod na engleski jezik priče Zorana Vlahovića finalist je natječaja za najbolji europski prijevod u 2013. godini udruženja ARESFFT (Association for the Recognition of Excellence in SF&F Translation).

L

443 M

L

444 M

Sadržaj

prv i dio Momak gubi djevojku

9

drugi dio Momak sreće djevojku

235

t r e c´i d i o Djevojka se vraća momku (ili obratno)

387

Zahvale 437 O autorici O prevoditeljici

441 443

L

445 M

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Darren Haggar Fotografija na naslovnici Bernard Ott/Gallery Stock Godina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-503-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

L

446 M

L

447 M

© Heidi Jo Brady

Jednoga vrućega dana u Sjevernoj Carthage uz Mississippi Nick i Amy spremaju se proslaviti petogodišnjicu braka. U planu je večera, a Amy je kao i svake godine priredila igru traženja. No proslave nema, jer Amy je nestala.

Nick i Amy završili su u provinciji nakon što su se u New Yorku njihove karijere u izdavaštvu našle pred zidom. Amy je oduvijek bila savršena djevojka, beskrajno inteligentna i lijepa, uzor svojim roditeljima piscima za seriju romana, a Nick je bio istinsko oličenje američkog sna, čovjek koji je došao iz provincije i uspio. Amyin dnevnik otkriva naličje njihova naizgled savršenog braka. Potraga za nestalom postaje nacionalna vijest broj jedan, a Nick, jedini pravi osumnjičenik, više nije onaj zlatni dečko provincijskoga gradića, već netko sasvim drugi. Ali ni Amy nije onakva kakvom se čini… Što je istina, a što laž i što se krije iza savršene bračne fasade, propituje najuzbudljiviji roman proteklog desetljeća Nestala. U gradnji napetosti i neizvjesnosti Gillian Flynn dosegnula je i najvećeg od svih majstora Alfreda Hitchcocka, a svojim psihološkim trilerom s pravom je opčinila milijune čitatelja.

Gillian Flynn autorica je bestselera Oštri predmeti, Mračna mjesta i Nestala. Njezine romane New York Times, New Yorker, Publisher Weekly i drugi isticali su kao najbolje u godinama kada su izlazili. Knjige su joj prevedene na više od trideset jezika. Živi u Chicagu sa suprugom i sinom.

149,00 kn

L

448 M

www.fraktura.hr