Nestali u stoljeću

I VA N L O V R E N O V I Ć

Nestali u stoljeću Nestali u stoljeću

–1–

–2–

Ivan Lovrenović

Nestali u stoljeću

Fraktura Synopsis –3–

© Ivan Lovrenović i Fraktura, 2013.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-491-1 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851721 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo COBISS.BH-ID 20630278 ISBN 978-9958-587-84-9 (Synopsis)

–4–

Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima.

Heraklit

Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.

Propovjednik

–5–

–6–

O nastajanju

U paklenomu svibnju Devedesetdruge valjalo je na Grbavici u Sarajevu misliti na goli život, samo na goli život, svoj i svojih. Rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čime se cijela života bdjelo kao nad dragim kamenom, sve je moralo biti prepušteno sudbini. Rukopisi: nedovršen roman, kilogrami dnevnika pisanog četvrt stoljeća, nacrti za fikcionalnu povijest Bosne Srebrene, plan i građa za dramu o Katarini, bosanskoj kraljici, skice za pripovijetke, eseje, sinopsisi za nekoliko književno-biografskih studija. Knjige: beletristika, povijest, rječnici, enciklopedije. Latinska Biblija, Vulgata iz 1883, naslijeđena od amidže, župnika varcarskoga, latinsko-hrvatski rječnik iste starosti i iz istoga izvora, jedan fragmentaran i predragocjen primjerak Nauka karstianskoga fra Matije Divkovića, prvoga tiskara i izdavača bosanskoga, iz 1611, jedno od zadnjih izdanja šćaveta iz 1857. (Pistole i evangelia priko svega godiscta) s potpisima kućnih vlasnika tri koljena unatrag.

Neprežaljivo i nenadoknadivo: cjelovita, utvrdo uvezana kopija manuskripta od tristo pedeset stranica velikoga formata Spomenice župe Varcar-Vakuf.

Obiteljski “odjel”: dokumenti, isprave, predmeti-uspomene, fotosi.

Kroza sve potrese i kataklizme, još od posljednjih “turskih” ratova iz Devetnaestoga stoljeća, preko okupacije 1878, pa dvaju svjetskih ratova, uvijek se nekako uspijevalo sačuvati ponešto: poneka starinska knjiga, osobni dokument, pisma, rijetke fotografije smeđega fona, kao ona iz 1908. na kojoj su, uparađeni u novo odijelo à la turca s fesovima na glavi, djed i njegov brat, baba i prababa, te neka nepoznata dječurlija.

Mjesecima potom, lutajući razorenim Sarajevom, nakratko se smje–7–

štajući po tuđim praznim stanovima, niste se prestajali potiho nadati da će se najvažnije od svega toga ipak nekim čudom spasiti, isplivati. Prevarili ste se. Jednoga dana, dva mjeseca nakon aleksandrijskoga požara glavne bosanske knjižnice u sarajevskoj Vijećnici, došao je s uklete Grbavice glas: spalili su ti rukopise!

Do tekstova od kojih je ova knjiga sastavljena autor je mogao doći samo zato što su prethodno bili objavljeni u časopisima i novinama. Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije.

Različitih duktusa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst...) a tisućom unutarnjih veza vezani, ovi tekstovi gotovo su se sami od sebe sastavili u liber memorabilium.

Tako se sklopio jedan krug usuda o kojemu knjiga govori, ili od nje još bolje – sam način na koji je nastajala.

Gornjim zapisom, ovdje nešto prestiliziranim, opisivala je svoj nasta­ nak protoverzija ove knjige, objavljena u ratu (Liber memorabilium, Durieux, Zagreb, 1994). Trostruko proširena i u svemu preinačena, nju ova nova verzija sadrži kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste.

Po svršetku rata i po povratku u opljačkan i opustošen stan na Grbavici, do autora je, zahvaljujući čudnovatom spletu okolnosti i srčanim ljudima, došla kartonska kutija s rukopisom dnevnika – jedino što je nekako izmaknulo plamenu. Od dijela zapisa iz tog rukopisa ovdje je nastalo poglavlje Tko si ti.

Poslije svega, izrasla je jedna nova granica, o kojoj ništa nisi slutio tada, kad je bio važan samo goli život: teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između tebe i tvoje memo­rije, tvoje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisi ravnodušan prema tomu što su uništili kućne uspomene i papire. Ne znaš što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, nova granica jača je i dublja od toga gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga.

–8–

I. PEPEO, USPOMENE

–9–

– 10 –

Homo faber iz Varcara Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan.

Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim.

Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom.

Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glaz­ beni ocean, provodio sam, poslije velikoga svjetskog rata, ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti bila su dva drvena obojena kipa patronâ crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po – 11 –

provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1878. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada.

Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam otkrio sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha. Majstori su radili po tehnologiji, koja se nije bitno promijenila posljednje tri tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam našao kasnije, kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo drugih korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po izvrsnim i trajnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana, od crnogorskih vrleti do slavonskih ravnica, i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – unio ju je u svoju priču veliki pisac, nobelovac Ivo Andrić.)

Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi. Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje, šklopci, čudnoga savijenog ob­ lika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobivao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka i rezuckanje štapova.

Drugi su pravljeni od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću – 12 –

od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima s dva rukohvata za obje ruke strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako su ruka i nož čvrsto prianjali jedno uz drugo. Vanjski, širi kraj drške završavao se zaobljenom metalnom kapicom.

Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača, blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini, a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara.

No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom.

Djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u mavi-ćage, tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama.

Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po leđima krasile crvene i plave piknje.

To uzbuđenje mogu i danas oživjeti u sebi. A tek kasnije, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike.

(1997)

– 13 –

Za nestale svoje U didovu kuću u Varcaru ubrzo nakon uvođenja struje bio je unesen radio: Nikola Tesla s pločicom na kojoj je ime marke bilo ispisano kurzivnom stilizacijom velikanova tobože autografa. Kupljen je bio, i s osobitom pažnjom dopremljen iz Zagreba, najviše zato da bi se uvečer mogle slušati strane radiostanice, a najprije Radio-Pariz, preko kojega je bila organizirana potraga Crvenoga križa za nestalima. Takvih je nakon Drugoga rata diljem Evrope od Normandije do Vladivostoka i Kolime bilo dvadeset milijuna. Nestao – oh, kako iz te riječi ni danas, četrdesetak godina nakon tih prvoškolskih dana, nije nestao zvuk strašne beznadne nepravde.

Pritiskali smo naizmjence uši uz Teslin zvučnik, jer su smetnje bile svakojake te je stalno postojala mogućnost da se ne čuje koga je pročitalo. Tko zna koliko je trajalo to tanko nadanje – mjesecima ili čak nekoliko godina? Ne sjećaš se više. Imena koja smo očekivali nisu bila pročitana nikada.

Različite su bile prilike u kojima si se morao, kao kobnoga lajt­ motiva, prisjećati toga grčevitoga osluškivanja dalekoga spikerskoga glasa što iz tesle mehanički prelistava tužnu abecedu svih naših nestalih.

U crkvi, dok su se dječurlija šiljkala i podbadala na smijeh, i dok si zaneseno slijedio po opranim podnicama kozmički spor hod žutih pečata što su niza sjajnu zraku silazili ispod krova, kroz rupe od gelera – znao si biti ožalošćen i uvrijeđen što osim jasnih i preciznih slogana za kupljenje lemozine (za žive svoje, za mrtve svoje) ne postoji i tvoj, tebi potreban: za nestale svoje.

Jedne užasno hladne prosinačke božićne noći u Varšavi u nastupu totalnoga uzajamnog povjerenja Gregorz Latuszinsky pričao je strašne storije o poljskim rodoljubima u Sibiru nakon Drugoga rata, i o jednomu što se preko Kine uspio probiti šezdesetih godina sve do Beograda, i javiti mu se jedne noći u poljsku ambasadu kao fantom s nekoga drugog svijeta...

Potpuno sigurno i neopozivo znao si da je provokacija, i to providna i primitivna, kada je došla razglednica tobože iz Los Angelesa, – 14 –

tobože od oca, s pitanjem o “zdravlju” i sličnim glupostima. Ali, ali – ništa ti nije pomoglo to znanje da danima i tjednima ne buljiš u tu kič-razglednicu kao opčinjen, s pulsom u grlu. (I tu kartu snašla je sudbina kućnih papira.)

Nestali – ima li gore kategorije “u ratu stradalih” i “ratom oštećenih”? Nestali – to su oni što nisu ni mrtvi ni živi. Oni koji nemaju groba ni šansu na grob. U najboljem slučaju – kenotaf.

Uhvatiš se često u gluhim-mračnim-hladnim sarajevskim noćima kako s tupom nekom sjetom, trošeći dragocjene baterije, slušaš na radiju beskrajne poruke ljudi koji se dozivaju kroz eter. Ništa ti ne znače sva ta imena, i ništa posebno ne očekuješ, a ipak ne možeš se oteti tomu monotonom nizanju. Stapa se negdje u smrznutom polusnu to nizanje s onim davnim iz Teslina zvučnika, i sve postaje jedna historija duša.

Naslanjaš na to, sasvim suho i racionalno, službeni podatak: na prostoru bivše Jugoslavije tri su milijuna rasijanih? Kad se uzme u obzir sve što treba biti uzeto, nije li to više nego onih evropskih dvadeset milijuna nakon Drugoga rata?

Ustukneš pred intenzitetom patnje koji to podrazumijeva; imaš njezin uzorak i znaš što znači. Umjesto ikakve riječi, samo se u tebi uzdiže nemušta i topla molitva.

Za nestale svoje.

(1992)

Švabo Vili Završavajući svoju knjigu o Bosni (La Bosnie populaire, Paris, 1903), Albert Bordeaux svoj zaljubljenički odnos spram te zemlje obilježava citirajući natpis s jedne česme: “L’eau coule, la pierre reste”. Voda otječe, kamen ostaje. Bordeauxa je francuska vlada, kao vrsna inženjera geologa, bila poslala u austrijsku Bosnu da u svojstvu privrednog špijuna ispita vjerodostojnost bajki što su se po evropskim kabinetima i redakcijama ispredale o zlatu i srebru bosanskih rijeka – 15 –

i planina. Tako i toliko, te je malo nedostajalo da se u Bosni reprizira kalifornijska zlatna groznica.

Bordeaux nije našao ni srebra ni zlata, ali je pronašao svoju fascinaciju. Nakon što je u Parizu podnio nekakav rutinski izvještaj, vratio se o svojemu trošku i za svoju dušu u Bosnu, boravio u njoj nekoliko mjeseci, prošao je uzduž i poprijeko, te napisao sjajnu knjigu putopisa, etnografije, oštroumnih opservacija o ljudima, men­ talitetima, o svakodnevnoj stvarnosti. Bila ti je u rukama davno, u čitaonici zagrebačke katedre za etnologiju, a evo do danas nisi prestao pamtiti toga Francuza i njegovo štivo.

Ovih dana, ovih sve jadnijih sarajevskih dana, dolaze ti do ruku tekstovi iz potpuno nepoznate knjige finskoga autora Sakari Palsija Bosna ponosna (upravo tako se zove u finskomu originalu!). I to je knjiga odanosti, i knjiga nevjerojatne korespondencije; uživljavanja i razumijevanja.

Ova dva autora i ova dva iskustva otvaraju ti, potom, čitav lanac istorodnih primjera i dovode na sam prag vrlo čudna i sjetna uopćavanja. Nisu li, naime, upravo stranci u posljednjih stotinjak godina Bosnu najviše i najljepše voljeli, najpotpunije razumijevali i rezultatima te svoje ljubavi i razumijevanja najviše joj i darovali? Ako to jest tako, ako je odgovor na ovo pitanje nedvosmisleno potvrdan, tada bi sve naše predodžbe o nama samima morale na nemilosrdno i temeljito preispitivanje. Tada bi, sigurno, i sve ovo što nam se sada događa (i o čemu većina i dan-danas govori kao o nečemu što je neshvatljivo, što se ne može razumjeti) dobilo puno i vjerojatno šokantno osvjetljenje i objašnjenje.

Neka taj odgovor nalazi svatko za sebe, komu je uopće do definitivnih odgovora i čvrstih uopćavanja. Barem u nas, barem s našim iskustvom onoga zla i one laži što su nam ih donijeli konačni odgovori, nedodirljive istine, neprolazne vrijednosti iz repertoara ide­ oloških prijevara – te bi se napasti valjalo čuvati kao smrtnoga grijeha i opačine najveće.

Misleći na povorke stranaca što su nas zadužili na stotinu načina (u znanosti, u umjetnosti, u javnom životu i privredi, u medicini...), sve ti se otima – na Švabu Vilija.

– 16 –

Švabo Vili ništa nije napisao, ništa istražio, i njegovo ime neće ostati u knjigama, a, ipak, bio je jedan od onih koji bi svojim djelovanjem mogli potpisati Bordeauxovu sentenciju o Bosni. Švabo Vili bio je beskrajno dugačak, iz dječije perspektive njegova glava sa slamnato žutom i isto tako oštrom kosom gubila se nebu pod oblacima. Oko njega vihorio je nekakav šinjel bez opasača i dugmadi, bez epoleta, a na nogama nosio je teške, ogromne gojzeri­ce.

Znali smo da je ratni zarobljenik, da je inženjer za mašine, da su mu u Njemačkoj ostali žena i dvoje djece, i da je Marija, s kojom je zajedno došao u Varcar, Slovenka koja je dobrovoljno pristala na status zarobljenika, samo da se ne bi rastajala od njega. Oko udžerice, što im je bila dodijeljena za stanovanje, noću su se motali mrki tipovi u dugačkim kožnim jaknama, a viđali smo ih često i po danu.

Bili su mu obavezna pratnja kad bi išao na posao i s posla – u pilanu.

Pješačio je s djecom kad bi nas vodilo na obavezne proslave dvadesetsedmoga jula i slične kolektivne teferiče. Fantastično bi nam rezuckao štapove od lijeske s mokrom nabubrelom korom, a kad bi kojemu dojadilo pješačenje, dizao bi ga gore, gore, na koščata ramena. Ne znaš kako ste razgovarali i da li ste uopće razgovarali, ali se sjećaš da ste se sjajno razumjeli. Švabo Vili imao je zadatak da osposobi stroj za pogon pilane. Po njegovoj zamisli izvađen je iz Vrbasa nekakav postradali lokomobil (tko zna koliko je truhnuo u vodi!), dovezen i ugrađen na mjesto, potom je Vili mjesecima radio na njegovoj adaptaciji u gater.

U malu dječiju bandu iz Podma’ale odnekud je pala strašna vijest: naši su neznalice, dok oni misle da im Švabo Vili pravi mašinu za pilanu, on u stvari pravi atomsku bombu, koja će eksplodirati kad pilana bude puštana u pogon. Raznijet će cijeli grad i sve pobiti. On će na vrijeme nekako pobjeći u Njemačku. Trpjeli smo danju i noću najgore muke: starijima nismo smjeli reći ništa, a od Vilija se sklanjali, odjednom videći u njemu zloga neprijatelja. Nekoga od državnih praznika, uz muziku na gradskom razglasu i govorancije, pilana je proradila. Još smo neko vrijeme s jezom prolazili pokraj nje kad su nas s vrećama i tačkama slali po pilotinu za steranje pod krave, od koje su se iza pilane stvarala cijela brda.

– 17 –

Po sjajno obavljenu poslu (gater je radio sve do prije koju godinu!), Vili je oslobođen. S puno beznadne tuge on i Marija oprostili su se od naših u kući i otišli. Dugo vremena potom došla nam je razglednica iz Bielefelda: javlja Vili da je “pronašao svoje” i da su dobro.

Nikada više nitko o njemu nije čuo ništa. Ni o Mariji.

A iz Varcara, kao iz nekog paralelnog, zabranjenog svijeta, danas dolaze samo rijetke vijesti, krvave i strašne.

(1992)

Ruka iz groba Očiju ne možeš skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpeštanskom aerodromu rodbina dočekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon više od pola stoljeća! Čovjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu štofana kapa koja se u tvom djetinjstvu zvala mica, odjeven u očevidno novu, preširoku košulju, nevičan kravati, čiji je razvezani čvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo “dužili” u JNA na kolašinskim studenima. Dok svi na slici, refleksom Tome apostola nevjernoga, pružaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguće reći što izražava, tek vidi se da samo što nije trgnuo u plač.

Po onomu što novine pišu, Andraszy Tamasz mogao je početkom Drugoga svjetskog rata biti klinac od osamnaest-devetnaest godina, kada je kao vojnik prohitlerovske Hortyjeve Madžarske bio poslan na istočni front. Rusi su ga zarobili, prošao je logor, a kasnije prebačen u psihušku. Tamo ga je nedavno pronašao i oslobodio jedan britanski novinar.

Puno je mladih i ludih nevoljnih našijenaca bilo među Andra­ szyjevim ratnim kameradima. Ugrabivši vlast u Hrvatskoj i Bosni na njemačkim tenkovima i talijanskim istočnojadranskim apetitima, Pavelić je morao vraćati mnoge dugove. Jedan od njih bilo je i slanje živoga topovskog mesa na istočni front. Već 16. srpnja 1941. tamo je otišao legendarni 369. ojačani puk – specijalno formirana jedinica, – 18 –

u kojoj se pomno pazilo na etnički sastav. Osim Hrvata, tu su mogli biti još samo eventualno Ukrajinci i ruski izbjeglice, a trećina sastava bili su bosanski Muslimani. Pošto su i Hrvati u ogromnoj većini dizani iz Bosne, u postrojbi bilo je praktično najviše Bosanaca. Puk je stalno ojačavan, pa je u kolovozu 1942. već imao 6300 ljudi.

Borili su se, kaže predaja, u najtežim bitkama i na najgorim mjestima. Baš kao i njihovi prethodnici pod K.u.K. fesovima u Prvomu svjetskom ratu, koje danas sarajevski vojno-politički protokol svake godine slavi kao “pobjednike Monte Melette”. U sastavu Šeste armije feldmaršala von Paulusa držali su i posljednje linije u bitki za Staljingrad, bitki koja je preokrenula tok Drugoga svjetskog rata u Evropi.

Nitko nikada o njima neće znati ništa: što su sve prošli, i kako su nestali. Čak – ni kako su se zvali i gdje su im bili kućni pragovi, svi ti bezbrojni priprosti seoski joze, ante, stipani, ti omeri, ibre, halili… Njih lično nitko ionako nije pitao ništa, a historijski – oni su sramota roda, ratnici na krivoj strani, sluge đavolove. O njima se nije govorilo, za njih se nije pitalo, njihovi grobovi nikomu nisu bili važni.

Ipak, priča sasvim ne skončava pod Staljingradom. Onaj njezin dio koji se nastavlja čudniji je od svakoga filma. Izgubivši nepojamno veliki broj ljudi u staljingradskoj i drugim bitkama, Rusi su poveli ogromnu akciju sabiranja i regionalne klasifikacije upotrebljivih ratnih zarobljenika. Tako su se rijetki preživjeli pod Staljingradom našli u širemu društvu, od kojega je 1944. formirana tzv. Jugoslavenska legija. Kada se postrojila 16. travnja 1944, brojala je 1543 vojnika: 775 Hrvata (zapravo, Hrvata i Muslimana tretiranih zajedno), 440 Slovenaca, 293 Srbina, 14 Židova, 10 Slovaka, 3 Rusina, 2 Madžara i 1 Crnogorca. Tu se pojavljuje i neobični oficirski lik: za glavnoga vojnog organizatora i prvog komandanta Legije Rusi su postavili potpukovnika Marka Mesića – čovjeka, koji je bio jedan od zapovjednika 369. puka i preživio Staljingrad, a Rusi ga zapazili i sačuvali kao sposobnog oficira. Da ne bi bilo ideoloških zastranjenja, za komesara Legije postavili su nekoga provjerenog sovjetskog partijca.

– 19 –

U sporazumu s Titom jedinice Crvene armije u jesen 1944. unišle su u Srbiju s istoka i krenule prema sjeveru, na Beograd. U bitkama protiv Nijemaca i četnika za oslobađanje nekih gradova u unu­ trašnjosti Srbije te i samoga Beograda, sudjeluje veoma uspješno Jugoslavenska legija, koja sad broji skoro tri tisuće ljudi, a njezina zapovjednika potpukovnika Mesića, i njegova pomoćnika kapetana Milutina Perišića u svojim službenim izviješćima mnogo hvali sovjetski general Birjuzov, jedan od komandanata u tim operacijama. Što je bilo s Mesićevim “jugoslavenskim legionarima” nakon oslobođenja Beograda, i kasnije, nakon završetka rata? Nikada nitko u cijeloj poslijeratnoj službenoj jugoslavenskoj javnosti nije te ljude ni spomenuo. Jesu li se uopće vraćali svojim kućama, svojim obiteljima? Ili su se rasijali po svijetu, moguće vođeni stečenim desperadoskim mentalitetom? Ili ih je, što jest užasno, ali nije nemoguće, okrenulo natrag – u Sibir. Aleksandar Solženjicin, kada sistematizira najveće valove priljeva novih robijaša u Gulag, piše: “Od kraja 1944, kada je naša armija prodrla na Balkan, a naročito 1945, kada je ona stizala u Srednju Evropu, duž kanala Gulaga poče da kulja nova bujica…” Solženjicin, doduše, govori uglavnom samo o Rusima, koje Staljinova mašina nemilice kupi i vraća u “rodinu” – o nekadašnjim “bijelim” emigrantima i o Vlasovljevcima, koje su Englezi izručili Crvenoj armiji u Austriji (i na istjerivanju čije pravde je kasnije sav imetak izgubio britanski grof Nikolay Tolstoy). Ono što Solženjicin u svojoj ruskoj nacionalističkoj megaoptici ne vidi – to su gomile naših bijednika raznih “identiteta”, od kojih su se mnogi po logici stvari morali naći u toj “novoj bujici” u proljeće 1945.

Jedino što si, raspitujući se s vremena na vrijeme o ovoj fasci­ nantnoj temi, uspio saznati, bio je podatak, tko zna koliko vjerodostojan, o sudbini zapovjednika Mesića. Ispričao ga je partizan i nenadmašni usmeni pripovjedač pokojni Mladen Oljača, kada smo uoči ovoga rata sjedili u hotelu Tomislav u Duvnu povodom neke književne večeri.

Dakle, Mesić je nakon rata odlikovan visokim vojnim odlikovanjem SSSR-a, imao je odličnu ponudu da nastavi karijeru u Sovjet-

– 20 –

skom Savezu, nije ju prihvatio već je tražio da bude penzioniran i da živi u Jugoslaviji, složivši se da to onda mora biti u anonimnosti.

“Eno ti ga, mislim da je i sad živ, mogu ti naći njegovu adresu u Zagrebu, završio je Oljača.

Svojevremeno, kada se, nakon dvadeset godina provedenih u Gulagu, 1956. u Zagrebu pojavio stari austrijsko-hrvatski komunist Karlo Štajner, Miroslav Krleža je čudesnost i tragičnost toga događaja i te sudbine sažeo u sliku: “Ruka iz groba!”

Izbezumljeni starac u invalidskim kolicima na peštanskom aerodromu – još jedna ruka iz groba – izbavio se iz jednoga svijeta, koji ni po čemu nije bio njegov, a u kojemu je proveo cijeli ljudski vijek, da bi ga zamijenio za drugi, kojemu više ne pripada ni po čemu: apsurdna sudbina. Je li taj prizor u koji gledaš na novinskoj fotografiji – sukus, kvintesencija Stoljeća? Stoljeća, koje se ponadalo da završava brisanjem Berlinskoga zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici.

(2000)

Dodatak iz 2010. U knjizi Anthonyja Beevora Staljingrad, djelu čudesne preglednosti, iscrpnosti i objektivnosti, pisanom majstorski čitkim rukopisom, Hrvati se spominju samo na tri mjesta: kada je 24. rujna 1942. Pavelić doletio da preda vojnicima odličja, kada se govori kako su nakon kraha zajedno s rumunjskim i talijanskim zarobljenicima imali povlasticu da rade u kuhinjama, te u trenutku kada se, prije sloma, donosi odluka da se izvuku njemačke medicinske sestre kako ne bi pale u ruke Rusima. To mjesto vrijedi citirati u cjelini: “Premda je učinjeno sve da odluka ostane tajnom, časnici iz hrvatskog 369. pješačkog puka doznali su za nju i pokušali na­ govoriti Luftwaffe da izvuče i njihove ljubavnice, preobučene u bolničarke. Poručnik kome su se obratili divio se Hrvatima kao vojnicima i obećao je da će im pomoći. Pukovnik se, međutim, strogo držao moralnih načela. ‘Ali uopće nije bitno’, odvratio mu je poručnik, ‘jesu li one hrvatske kurve, njegovateljice ili što mu drago.

Moramo ih izvući kako bismo ih spasili od Rusa.’ Pukovnik nije

– 21 –

pristao. Poručnik je kasnije ipak posumnjao da su Hrvati uspjeli prokrijumčariti prilježnice na zrakoplove.”

Nitko se nikada nije pozabavio istraživanjem: tko su bile “hrvatske kurve”, otkud one uopće u tom paklu, je li koja preživjela.

Hrvati su tako zanemarljivi i nevidljivi u makroprikazu bitke za Staljingrad, da ih nema ni na kraju knjige u detaljnom tabelarnom pregledu njemačkih i sovjetskih postrojbi, niti se spominju u statističkom pregledu učesnika u bitki i njezinih žrtava na objema stranama. Ali, eto, ostali su zapisani kao “dobri vojnici”, brižni za svoje ljubavnice.

U času dok ti Oljača priča o Marku Mesiću, ovaj je već nekoliko godina mrtav i sahranjen na Mirogoju (1982), o čemu tada ne možeš znati baš ništa, kao ni o njegovoj mučnoj sudbini nakon što je izabrao da ostane u Jugoslaviji: stalna prismotra tajne policije, po svoj prilici inscenirana nesreća pod željezničkim točkovima, u kojoj je izgubio obje noge, itd. Oljača, koji jest njegovao partizanštinu srpskoga tipa (uostalom, razumljivu s obzirom na živo iskustvo Kozare 1942), umro je 1994, u sred rata u Banjoj Luci. Pričaju da je bio tako ogorčen novočetništvom i šovinističkim divljanjem karadžićevaca po Banjoj Luci, da je znao, pijan od muke, nasred ulice vikati i psovati.

Bilo bi nekako i tužno i lijepo da je ta predaja istinita.

Nestanak Varcara Gradnja Krzlaragine džamije u Varcaru trajala je, koliko se zna, tri godine – između 1590. i 1593. Razgradnja – samo dva dana. I to greškom. Nestručni neki četnici slabo su postavili eksploziv, pa su sutradan morali doći drugi, pravi profesionalci, i završiti posao.

Zatim su došli buldožeristi, trudbenici i udarnici, te tako temeljito raščistili i poravnali da joj više nema traga.

Isto je bilo i s drugom varcarskom džamijom, Hamidage Huse­ džinovića, u Rici. Bila je puno mlađa i od slabijega materijala; valjda im je bilo lakše.

Crkvu sv. Filipa i Jakova nisu dinamitirali. Zalili su je gorivom, – 22 –

Rječnik

a(h)babluk – prijateljstvo `a`lat – konj crvenkaste boje. Među poznavaocima konjskih ćudi, spretnim džambasima i pravim binjedžijama, govorilo se: od stotine alata ima samo jedan da valja, ali taj jedan valja stotinu dukata.

Allah salametile! – neka ti je Bog na pomoći! anlaisati – shvatiti, razumjeti apst, hapst, haps – zatvor araisati – prijati, goditi, pristajati arč, harč – trošak asker – vojska asli – sigurno, zaista, vjerojatno basamaci – stepenice bašibozuk – naoružane grupe demobiliziranih vojnika koje su se odmetale u pljačku begenisati – sviđati se, dopasti se belajiti, belajisati – upasti u nsreću beli – zaista bensilah – široki pojas s pregradama za duhan, novac, oružje berićet – obilje bešika – kolijevka bigajri hak – nepravično, na pravdi boga bimbaša – zapovjednik tabora u turskoj vojsci, obično nad tisuću vojnika binjedžija – vješt jahač – 379 –

borija – truba boš posla! – koješta!, uzalud! bukadar – mnogo bukagije – okovi za noge čakmak – kresalo, ognjilo čevrma, čevra – rubac od tankoga, finog bijelog beza, vezen zlatom ili srmom čikalo – djevojačka frizura, kosa podignuta visoko iznad čela ćafir, kafir, kaur – nevjernik, nemusliman ćar – korist ćer(h)ana – radionica za izradu mutafa devlet – vlada din – vjera distrikt – u unutarnjoj podjeli franjevačke provincije Bosne Srebrene područje koje je pastoralno i ekonomski vezano uz jedan samostan; u vremenima osmanske uprave bila su tri takva distrikta u Bosni i Hercegovini, uz samostane u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu. dolaf – ormar, ostava uzidana u zid ili ispod stepenica dosluk, dostluk – prijateljstvo (od: dost – prijatelj) dova – molitva, blagoslov dunjaluk – svijet dušman – neprijatelj džambas – trgovac konjima, poznavalac konja džebana – municija dželep – krdo dževapiti – odgovoriti đogat – konj bijele boje đoja – tobože eglen – razgovor ejsahatile! – u dobar čas pošao! (kaže onaj koji ispraća kao odgovor na: ejdovale! onoga koji odlazi) eksklaustracija – službeno dopuštenje da redovnik može neko vrijeme boraviti izvan samostana fanarioti – pravoslavni visoki kler u Srpskoj pravoslavnoj crkvi što – 380 –

ga je nakon ukinuća Pećke patrijaršije 1766. postavljala Carigradska patrijaršija (sa sjedištem u grčkoj gradskoj četvrti Fanar) koja je stajala pod izravnim utjecajem sultanove vlasti. Bili su to mahom carigradski Grci, koji nisu znali srpskoga jezika i nisu imali osjećaj za specifične potrebe i probleme pravoslavnoga stanovništva u Bosni i Hercegovini, a svoj su položaj koristili uglavnom za lično bogaćenje. Fanariotski episkopi upravljali su pravoslavnim eparhijama u Bosni i Hercegovini sve do 1880. kada je, s austrougarskom administracijom, preuređen položaj svih triju vjerskih zajednica u ovoj zemlji. firaun – Ciganin fiskija – česma furda – osušena životinjska utroba kojom su se zastirali prozori fursat – samovoljno korištenje zgodne prilike gazija – junak gerz – mladić hajvan – životinja halaliti – oprostiti hanuma – gospođa harar – vreća od kostrijeti hećim – liječnik hodolog – stručnjak za hodologiju, arheološku disciplinu koja proučava putove horoz – pijetao hristjani – u bosanskom razlikovanju: pravoslavci (za razliku od krstjana – katolika) huja – ćud; ljutina ićindija – treća po redu dnevna molitva (namaz) kod muslimana, između podneva i zalaska sunca insan – čovjek itvan – slabunjav izgojatiti – arhaizam/provincijalizam, ovdje u značenju: zlo koje je prevršilo mjeru japija – građa jaramaz – nevaljalac, razbojnik – 381 –

jazija – pismo jazuk – šteta jenga – djeveruša, djevojka uz nevjestu u svatovima jeribasma – plemenita sorta kruške jol-teskera – putnica, pasoš juzbaša – zapovjednik buljuka u turskoj vojsci (otprilike nad stotinu vojnika) kabur – grob kajase – uzde kajmekam – zastupnik vezira u lokalnoj upravi; kotarski načelnik kandžija – bič kanun – zakon karakol – noćna straža karamut – kruška “crnica”, nastala kalemljenjem na divlju krušku, jestiva tek kad odstoji i dobije crnu boju katil – ubojica; nasilnik kijamet – 1) sudnji dan, smak svijeta; 2) fig.: nesreća komšija – susjed krstjani – u bosanskom razlikovanju: katolici (za razliku od hristjana – pravoslavaca) kufr – nevjerovanje u Boga kurban – 1) ovan kojega muslimani obredno kolju na blagdan Kurban-bajrama; 2) žrtva kutarisati se – riješiti se, osloboditi se lagum – mina latin-milet – katolici u Osmanskom Carstvu kao etnokonfesionalna grupacija lažak – ožujak, mart lemozina – novčani milodar u crkvi magaza – dućan, podrum maksuz – osobito; namjerno mâl – 1) imetak; 2) stoka, blago male ručanice – “ručak”, oko 10 sati ujutro mazija – čelik medžlis – općinsko vijeće – 382 –

mejaf – oslobođen miraska – udavača s dobrim mirazom MPO – skraćenica od: mnogopoštovani otac; forma tituliranja među franjevcima mualim – učitelj muhadžer – izbjeglica mulazim – poručnik u turskoj vojsci murećef – tinta, mastilo mutaf – pokrovac ili prostirač od kostrijeti nadžak – bojno oružje: sjekirica na dugu dršku, s jedne joj je strane sječivo, s druge ušice nâm – ponos ni mukajet (biti) – ne obazirati se obaška – napose odišćiliti – ovdje: uživati onbaša – desetar, kaplar u turskoj vojsci pala – dugi nož peča – veo na licu od finog crnog platna pervaz – rub pléta – sitan srebreni novac u Habsburškoj Monarhiji poša – janjičarska kapa providur – naslov mletačkoga upravitelja Dalmacije; u bosanskom idiomu: vješt u mutnim poslovima, “namazan svim mastima” rahat – zadovoljan, miran, spokojan, komotan reziliti – ružiti riga – crta rizma – stara mjera za papir ršum, hršum – vika, ljutnja ruhban – redovnik sahibija – gospodar salamet, selamet – spas sećija – preteča kauča ili otomana u starinskim bosanskim kućama sekularizacija – ovdje: prevođenje redovnika u status tzv. svjetovnih svećenika serbez – slobodno, bez straha – 383 –

Skoplje – naziv za dolinu oko Vrbasa između Gornjega i Donjeg Vakufa softa – učenik medrese sofra – niski okrugli stolić za kojim se jede sjedeći na podu; fig.: objed srča – staklo, ovdje: dvogled srklet – tegoba, uzrujanost, uznemirenost surgun – progonstvo šćorlati – provincijalizam: svim silama nešto htjeti šehid (šehit) – musliman koji je poginuo u borbi za vjeru, mučenik teferič – zabava u prirodi tekija – derviška nastamba teklac – onaj koji je posvećen stjecanju telaljen – glag. pridjev od: telaliti – izvikivati po trgovima i ulicama, razglašavati ubeteriti se – ovdje: zapustiti se udžerica, (h)udžera – 1) pokrajnja sobica, spremnica; 2) derutna kućica, koliba ujak – pučki naziv za franjevce u Bosni i Hercegovini ulema – inteligencija unkaš – uzdignuti dio sedla urlap (od: urlaub) – odmor uzbijati – baviti se nečim, voditi računa o nečemu uzengija – stremen vakat – vrijeme vallah – bogami, bogme vàljat, a – vrijedan, vrijedna vergije – porezi zabit – oficir zavtija, zaptija – policajac zijan – šteta zijanćerast – štetočina zulum – nasilje zurna – orijentalni instrument poput klarineta

– 384 –

Nazivi mjesta koja se spominju u knjizi

Asiz Babilon Baku Banja Luka Baraći Barevo Beč Bejrut Belfast Beograd Berlin Bielefeld Bihać Bilajce Bočac Borci Borićevac Brač Bravsko Brod Budimpešta Buenos Aires Bugojno Bukurešt Carevo Polje

Carigrad Carsko Selo Crni Lug Čađavica Čepak Delibašino Selo Derventa Dobretići Dolac Donje Selo Donji Vakuf Drakulić Dravograd Drinovci Drvar Dubrave Dubrovnik Ducipolje Düsseldorf Duvno Đakovo Entebe Firenca Fojnica Gacko – 385 –

Galata Glamoč Gomionica Goražde Gornje Skoplje Gradačac Gradiška Gradovrh Grbavica Grude Guantanamo Guča Gora Gustovara Han Kola Ivanjska Jablanica Jajce Jasenovac Jelaške Jeruzalem Jezero Kakanj Karlovac Katina Katowice Kiseljak Klagenfurt Klis Ključ Kolima Kolo Kotor Varoš Kozarac Kozluk Krakov

Kraljeva Sutjeska Kraljevica Kreševo Krnjeuša Kulen Vakuf Kupres Latinluk sarajevski Leusaba Liskovica Livno Los Angeles Ljubljana Ljubunčić Madrid Magaljdol Majdan Makarska Malovan Maribor Milano Mile Milodraž Mleci Mliništa Monte Meletta Montreal Moskva Mostar Motike Mrkonjić-Grad Našice Nevesinje New York Nin Novi Pazar – 386 –

Novi Sad Oborci Oćevija Odesa Olovo Opatija Orašje Otawa Padova Pančevo Pariz Pečuh Petrićevac Petrograd Petrovac Pittsburg Plehan Plovdiv Počitelj Podbrdo Podmilačje Podrašnica Pompeji Postire Potsdam Prag (Zlatni) Prisap Prusac Rama Rama Rim Rodos Rogolji Sanski Most Sarajevo

Senj Serez Siena Sinj Sitnica Skopje Smederevo Spoleto Staljingrad Stara Gradiška Starčevo Staro Selo Stolac Stup Stupari Suljinovac Šargovac Šćit Šibenik Šipovo Široki Brijeg Šuica Šumeće Šušnjar Tal el Zatar Titograd Tolisa Toronto Tramošnica Trapisti Travnik Trebinje Tribovo Trident Trst – 387 –

Tübingen Turić Tuzla Ugljari Urach Varcar (Vakuf) Vareš Varšava Velika Kladuša Venecija Vidoši Višegrad Vitez Vladivostok Vlasinje

Vrhbosna Vršac Vukovar Washington Zagreb Zborišće Zemun Zenica Zgošća Zidani Most Zovik Žirović Žitva Živinice

– 388 –

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu. Odrastao je u Mrkonjić-Gradu, gdje je završio osnovno školovanje. U Zagrebu je završio gimnaziju i filozofski fakultet. Radio u Mrkonjić-Gradu kao gimnazijski profesor i u Sarajevu kao urednik. Od 1993. do 1997. bio je u egzilu s obitelji (Zagreb, Berlin). Živi u Sarajevu.

Objavio je dvadesetak knjiga proze, kulturnopovijesnih studija, eseja i kronika. Godine 2005. izašla su mu Izabrana djela u osam knjiga (Durieux, Zagreb).

Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine (Unutarnja zemlja) objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, ma­ džarski i češki jezik.

Za esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji” dobio je 2009. nagradu “Midhat Begić” bosanskohercegovačkoga centra PEN-a i časopisa Novi Izraz.

U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo – Zagreb) uređuje bibli­ oteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca).

– 389 –

– 390 –

Sadržaj

O nastajanju

7

i. pepeo, uspomene 9 Homo faber iz Varcara

11

Za nestale svoje

14

Švabo Vili

15

Ruka iz groba

18

Nestanak Varcara

22

Varcar, prazan i sam

25

Oj, Vrbasu, vodo hladna!

29

Rat zauvijek?

31

Jajce, vaj, Jajce!

36

Jajačke kosti

39

Bosanski Pompeji

41

Fra Petrova zemlja

46

Epilog 50 Rod, broj i dom ii. did govori 53

– 391 –

iii. bosna argentina 69 Zvjezdani plašt

71

Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima

80

Divković danas (uz četiristotu godišnjicu Nauka karstianskog) 86 Krvava knjiga

97

Prislavno ime Isusovo, po niki način za talambas

147

Verković 162 Lauševo smirenje

166

Ljudevit Lauš, još jedanput

173

Revolver, čizme, nož

176

Fratri u Maršalatu

188

Kabur komšije

198

iv. tko si ti (1970 – 2013) 201 v. liber memorabilium 305 Znak križa. Introibo

307

Ondi će bit naricanje i škripa zubi

317

Zvijezda iznad Betlehema

333

vi. majčin prsten. kraj 373 Rječnik 379 Nazivi mjesta koja se spominju u knjizi

385

O autoru

389

– 392 –

– 393 –

Rukopis knjige završen je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Synopsis, Sarajevo Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Fadila Halvadžija, Synopsis Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., rujan (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-491-1 (Fraktura) ISBN 978-9958-587-84-9 (Synopsis) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 synopisis@bih.net.ba T: +387 33 557 660 F: +387 33 557 661

– 394 –

– 395 –

Nestali u stoljeću knjiga je pred kojom valja zastati i treba je se ozbiljno uhvatiti jer kao rijetko koja precizno i bolno jasno pripovijeda o teretima što ih teglimo kroz život. Počevši od osobne povijesti, od svoje obitelji i užega familijarnoga zavičaja, Lovrenović plete mrežu kojom obuhvaća cijelu jednu zemlju i čitav kontinent, stvarajući sveobuhvatnu sliku koja seže u prošlost, opisuje sadašnjost i ocrtava budućnost.

I sasvim je svejedno pripovijeda li Lovrenović o bosanskim franjevcima, o Bosni Srebrnoj, o nedavnom ratu, ili pak onome u čijem je vrtlogu nestao i njegov otac, govori li o velikim povijesnim događanjima ili o malim ljudskim sudbinama, jer sve što je napisao i pribilježio sklapa se u veličanstvenu građevinu u kojoj se svaki dio, makar bio i najmanji dnevnički fragment, savršeno nadopunjuje s drugima ocrtavajući veliku priču. Ivan Lovrenović nevjerojatno jasno pokazuje da je literatura sudbina i da je pisanjem moguće rekonstruirati svijet i svjetove, jer stvarnost i izmišljaj jedno su te isto kada ih stvara veliki autor.

Nestali u stoljeću istinski su književni dragulj velikog majstora jezika koji ne zapisuje, već iznova stvara.

149,00 kn

– 396 – www.fraktura.hr

Synopsis d.o.o.