Ničiji sinovi

NiÄ?iji sinovi

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Ruke Azazelove Unterstadt MjeseÄ?ari

-2-

Ivana Šojat-Kuči

Ničiji sinovi

Fraktura -3-

© Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2012.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-413-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 820294

-4-

“vidio sam vraga”, iznenada mi je s leđa na lijevo uho došapnuo Simba. Stvorio se niotkud. Kao duh. Starog Marka spuštali su u rupu. Platneno remenje tupo je strugalo drvo lijesa.

“Ha?” okrenuo sam se i pogledao ga. Zapuhnuo me smrad želučanih sokova i duhana, nečeg oštrog iz Simbinih usta. Bio je žut kao lanolinski sapun. I zgužvan.

“Vraga sam noćas vidio”, tiho je ponovio, stenjao. Iz usta mu je frcala slina i škropila mi uho. “Sjedio sam s njime za stolom. Ovako.” Zamahnuo je rukom kako bi mi dočarao tog vraga koji mu je sjedio sučelice za stolom. “Ja ovdje, a on tu. Eto. I gleda on mene – gledam ja njega. Zgodan lik.

Uredan. Začešljan kao TV-voditelj. Bijeli zubi. Sve kako treba. I pitam ti ja njega ‘Tko si?’, a on se samo ceri.”

“Kako onda znaš da je bio vrag?” Napola sam mu se okre­nuo, zažmirio, čekao onaj odurni zadah iz njegovih usta. Meni zdesna spustili su starog Marka. Baš se čulo kada je dodirnuo dno. Zašljapkao je. Na Novogradskome groblju podzemne vode zapljuskuju mrtvace. Kao dječak slušao sam priče o sanducima u obiteljskim grobnicama na koje su mo­ rali postavljati opeke da ne plutaju.

“Bio je vrag! Znaš ono, kad osjećaš, ha?” zamahnuo je rukom i uhvatio se za trbuh, zgužvao je majicu. Tek sam tada vidio da su mu oči crvene. “Onda sam spustio pogled, -5-

nešto sam tražio na stolu. Valjda sam tražio svoje ruke, da vidim je l’ sanjam… Znaš, kažu da ako ne vidiš ruke, sanjaš… A ja sam svoje našao, pa sam se usro od straha. Pomislio sam: ‘Simba, jadna ti majka, ovo je stvarno!’ Baš sam se usro!”

Baka Slavica je zaplakala, zapravo ispustila onaj očajni uzdah, ono nešto beznadno, tipično za pogrebe, pa sam se naježio. “Marko, moj Marko!” povikala je. Pogledao sam je krajičkom oka. Imao sam dojam da mene doziva, pa me obu­ zela jeza. Susjede su je pridržavale. Učinilo mi se da će se baciti u jamu, za Markom. Simba se nije obazirao. Iz straž­ njeg džepa hlača izvukao je zgužvanu kutiju cigareta i pri­ palio. Onako zgužvana i iskrivljena, cigareta je izgledala kao sprešani kljun. Simba je izgledao kao Gonzo iz Muppet Showa. Htio sam se nasmijati.

“A onda… Majko Božja…” nastavio je Simba. “Podigao sam pogled… Evo, vidi, ježim se!” Podigao je desnu ruku i dlanom lijeve prešao preko nje od ramena do šake. Ona mu se cigareta u ustima klatila kao da je živa. “Pogledam ti ja, kad tamo Darko, Darko umjesto vraga! Nema pola glave…

Baš tamo gdje ga je geler razvalio, baš tamo!” Glas mu je vibrirao, meketao. Polako sam se počeo okretati prema njemu. Marka su ionako već zatrpavali zemljom. Lijes je ječao kao kartonska kutija koju netko bijesno šuta.

“Gledam ja njega, gleda on mene”, nastavlja Simba. “‘Pizdo jedna!’ To mi je na kraju rekao. Cerio se. I dalje se cerio. Kao usrani lutak, nešto neživo! Umro sam skoro od straha, probudio sam se u znoju, stari!”

Zurio sam u njega u čudu. Nisam imao što reći. Ljudi su već počeli odlaziti, mrmljati i šaputati, prepričavati verzije onog što je starog Marka odvelo u grob.

Dugo će zapravo čitava ulica pričati, sklapati priču koja -6-

će dugo trajati. U njoj će biti i pasa koji su zavijali, ćukova koji su hukali. Vjerojatno i punog mjeseca. Samoubojice su mitska bića kojima čitave obitelji plaše djecu koja se ne vraćaju kući ni nakon prvog mraka.

Mene su tako plašili onom nesretnicom koja je dok sam još bio balavac htjela biti sigurna da će otići, pa je popila esenc i bacila se u bunar. Slušao sam baku i djeda kako o njoj šapuću. Baka se križala kao da tjera demone. A ja sam ispijajući bijelu kavu zamišljao u blesavoj glavi tu ženu na krovu kuće. Točno sam je vidio kako širi ruke i balansira kao da hoda po gredi, a zatim naglavačke skače u crni ledeni bunar.

Zamišljao sam da ljudi tako skaču u bunare: popnu se na krov, da pad bude dublji. Zbog te sam se žene plašio svih bunara na svijetu. Zamišljao sam da je još uvijek ondje, da noću izlazi i penje se po krovovima. Svi ostali zamišljali su razloge njezina odlaska. A sada i odlaska staroga Marka. Svi su na karminama glumili pamet. I tugu.

A nitko zapravo pojma nije imao. Nitko nije znao što je to puklo u starome Marku. Samo se ujutro, prilično rano, 2004. na Dan domovinske zahvalnosti prolomio vrisak bake Slavice, koja je našla Marka kako se klati u amfortu.

“Nije bilo lijepo za vidjeti”, mrmljao je poslije stari Jožef, Matijin tata, koji je prvi utrčao u dvorište susjeda koji je noć prije odlučio otići. “Objesila mu se za noge i vikala… Vrag će ga znati, valjda ga je stara htjela podići, a težak je bio, pa mu se samo objesila za noge. Vikala je, a on… onako plav u licu. I oči su mu bile otvorene. Sav plav… Velim vam, nije bilo lijepo.”

Svi su bili zgroženi. Čak je i mene to bacilo natrag, u neka stara vremena. Imao sam dojam da zrak, onako vlažan i užegao od ljeta, vonja na mrtvace. Osjećao sam se kao klinac.

-7-

Došao sam na karmine s djedom. Držali smo se po strani, ispijali rakijice i šutke promatrali ljude, koji bi se svi odreda blago saginjali ulazeći u kuću. Kao da izbjegavaju nekoga.

Znali su da je stari Marko dva dana prije, obješen o cijev za dovod gradskoga plina, visio baš ispred tih, ulaznih vrata.

“Ne znam ni kada je ustao”, odjednom je nešto glasnije prozborila tabletama za smirenje očito omamljena, šepava i krivonoga Slavica. “Ništa nisam osjetila… Samo sam ga ujutro našla tako…” Podigla je ruku i uprla prst u vrata.

Svjetlost sunca prštala je kroz otvorena vrata poput vode bačene iz vjedra.

Marko nije ostavio nikakvu poruku. Otišao je poput onih koji bližnjima jednoga dana kažu kako idu kupiti cigarete i više se nikada ne vrate. Ljudi su zato nagađali tjednima. Sve dok se jedan pijanac iz lokalne birtije na uglu ulice nije kao kroz maglu sjetio burne rasprave staroga Marka i još starijeg Pavla koja je eskalirala u svađu i vrijeđanje.

Još prije odlaska u mirovinu Marko je imao običaj nakon posla prvo svratiti u Mosor. Popiti štamplu konjaka i kavicu: kraću i bez ičega.

“Bio je točan kao cager”, govorio je Jožef, “uvijek u tri i petnaest. Ušao bi, kimnuo svima i bez riječi sjeo na barsku stolicu uza šank. Na šank bi odložio prvo aktovku pa šešir.

Zimi štofani, a ljeti slamnati, uvijek šešir”, kimao bi Jožef i zurio ni u što. U neku ogromnu vremensku udaljenost. Kao da zuri u sat. “Svi su već znali što će. Marica bi mu već oko tri i deset skuhala kavu i stavila na šank. Da ga čeka, malo se ohladi. A on, sve bi to fino popio, za desetak minuta, ustao, kimnuo, otišao. Bez riječi. Godinama.”

Progovorio je tek u mirovini. Tako vele.

Kavga je, kako se ispostavilo, počela zbog Tita. Na sitnome ekranu televizora propetog visoko u kutu, iznad -8-

šanka, odjednom se pojavio Tito. Možda je bio TV-kalendar, nitko se više nije sjećao, nije bilo zvuka. Netko od prisutnih samo je povikao “Pička mu materina komunistička!” i nastao je muk.

Pavle se nakašljao i svi su ga, navodno, pogledali.

“Ma da, svi ste vi bili fini!” Čak se pridigao od stola.

Onako pogrbljen i mršav, blijed, žut kao mrtvac, razrogačio je oči. “A svi ste bili komunjare kad je trebalo, svi! Sad ste svi vjernici, svi ste dobri i fini, boga se bojite! Nitko nije bio partizan kada ste se kao djeca igrali rata! A lažete! Samo lažete!”

U šoku, svi su isprva samo šutjeli.

“Ja nikada nisam ništa skrivao”, promrmljao je Marko.

“Svi znaju i gdje sam bio i što sam radio!”

“U Komitetu si bio”, posprdno mu je dobacio Pavle. “A što si radio, to nikome nije jasno.”

“U Partiji sam bio, evo”, ustao je Marko i udario se šakom po prsima. Crven u licu od konjaka i ljeta, ponosno se osvrnuo. Ono malo sijede kose lijepilo mu se po tjemenu i čelu poput perja na tankome sloju katrana. “Ne stidim se priznati. Vjerovao sam u to, eto!”

“Ma u što si to vjerovao?”

“U komunizam, pravednost, revoluciju!”

“Stari Milan ti se okreće u grobu”, odmahnuo je Pavle rukom. Čula se muha koja je glasno umirala negdje u dvostrukome prozoru, iza zavjese boje nikotina. Svi su ponovo šutjeli. Samo je netko odložio čašu na stol i otresao cigaretu o rub aluminijske pepeljare.

“Molim?” promucao je naposljetku Marko. “Oca mi ne spominji! Časno je poginuo kako tvoja djeca i unuci danas ne bi govorili švapski i klanjali se kukastome križu!”

“A tko ga je ubio?” cerio se Pavle.

-9-

“Švabe, ustaše, netko od te gamadi!”

“E, crni moj Marko, raspitaj se malo, pogledaj koga su partizani strijeljali po šumama i gorama četrdeset pete!

Pogledaj!” Pavle je polako ponovo sjedao na stolac, koji je zaškripao. Muha se više nije čula. Pavle se nakašljao kao da će izbaciti crijeva u platneni rubac koji je neprestano vadio iz džepa i prinosio ustima, otirao vazda vlažna usta. “U grobu ti se stari okreće! Ljotićevac je bio, a ne partizan! Moj stari mi je o tome pričao.”

Kažu da je stari Marko jedno vrijeme stajao otvorenih usta te zatim samo otišao. Nije više dolazio u birtiju. Marica je dva ili tri dana uporno kuhala onu kavu.

Nekoliko dana poslije nitko ga nije čuo. Nitko nije pojma imao. Čak ni Slavica.

“Uvijek je bio šutljiv”, ponavljala je kao da se ispričava.

“Dajte, popijte, popijte nešto za njegovu dušu!” molećivo je gotovo vikala nudeći nas rakijom žutom kao dukat.

“Marko ju je čuvao u burencetu u šupi. Govorio je da je to posebna rakija, za posebne prilike”, objašnjavala nam je kroza suze. Glas joj je zvučao masno, sipljivo. “Kao da je znao…” Više nije mogla. Samo je kolutala očima.

Dobra je to rakija bila.

Zastave su na ulici visjele u sumraku kao oprane tkanine od kojih će naša Mandica u krojačnici praviti kostime. Kao u vodi, u onom gustom zraku mutnome od vlage, sve kao da je stajalo. Šišmiši su prolijetali kroz krošnje ispod uličnih svjetiljki. Zemlja mi je uzdisala ispod nogu.

“Nemoj bos trčati po mraku!” vikao mi je djed kada bih bosonog kao muha istrčao iz kuće na dvorište. “Zemlja će te popiti, na noge, samo ćeš se srušiti bolestan!” vikao bi, a ja bih iz straha od zemlje počeo poskakivati kao jare, kao mačka preko bare ili potoka.

- 10 -

Dotrčao bih do njega, do stepenica na kojima je uvijek sjedio, pušio, ljeti jeo lubenice, nožićem rezbario grane ili jednostavno zurio u nešto.

“Kako? Kako će me zemlja popiti?” pitao bih ga uvijek iznova. Volio sam ga slušati.

“Slušaj!” Obujmio bi dlanom ušnu školjku. “Diše, čuješ?”

Prestao bih disati.

“Samo navečer i ujutro, jako rano. Samo onda je čuješ…”

“Koga?”

“Zemlju…”

“Zašto?”

“Preko dana ljudi blebeću kao svrake… kao papagaji, pa se od njih ništa drugo ne čuje.”

Otpratio sam djeda do kuće. Baka je stajala na stubama, ispod svjetiljke koja mi je oduvijek nalikovala na gljivu. Pa­ lila ju je samo kada bi iz nekog razloga po mraku išla skupljati veš ili kada bi nekog čekala. U žutom svjetlu rojili su se komarci i djeca noćnih leptira. Kao na igralištu.

Poljubio sam baku.

“Opet si povukao, Sanja će se ljutiti”, rekla je napola prijekorno. U kući je ječao televizor. Odjavna špica večernjih vijesti.

“Pusti ga”, rekao je djed. “Laku noć, sinko. Pozdravi Sanju, poljubi Petra.”

Sjedio sam u autu, držao se za volan i slušao. Još prije deset godina preko nas su iz Baranje dolijetali svakojaki kalibri. Južna zona više nije bila pod nadzorom UN-a, Knin je bio naš, a “oni” su nas u bijesu podsjetili kako je nekoć zvučao rat. Više si to nisam mogao predočiti.

Ipak je nevjerojatno koliko brzo ljudi zaboravljaju. Valj­da čovjek s godinama postane svjestan te fatalnosti, pa ogugla, - 11 -

postane ravnodušan, jer zna da će jednoga dana sve proći.

Valjda je to znao i djed.

“Proći će”, rekao je tada. Zrak je vonjao na vodu. Kao da je sve bilo plavo, eterično. Samo mi je djed s leđa donio zadah rakije koju je popio tati za dušu. “Sve će proći”, ponovio je i uzdahnuo. Položio mi je ruku na rame. Sjećam se, nešto, ili netko, kao da me ščepalo za srce i stisnulo. Kao ledenicu, kao da mi netko srce želi sažeti, stisnuti u led, kamen, u nešto od čega ću cvokotati mokar i blijed.

Ništa nisam rekao. Čeljust kao da mi se bila zaglavila.

Grlo me boljelo. Premda nisam vikao, imao sam dojam da mi se grlo ritmično steže i opušta. Kao da tulim, zavijam.

Spuštala se večer. Dvorište je tonulo u tamnije nijanse.

Još uvijek čudno smeđe, premda smo bili dobrano zagazili u proljeće.

Da je tata preživio, mama bi prije tri dana spremala meso, slaninu, usoljavala bi luk za roštilj, prvosvibanjski, pomislio sam. Otišli bismo na Karašicu, tata bi zapalio vatru s prijateljima i kolegama s posla, djeca bi gacala po Karašici, pecala babuške, muški bi se opijali. A ovako, mama je sjedila s ba­ kom na trosjedu, u djedovoj i bakinoj kući (zato što je naš stan bio premalen za karmine), i plakala. Nije me vidjela.

Kroza sve sam prošao poput vlaka kroz maglu. Sve je bilo usporeno, vlažno, teško i turobno. Kao da nije bilo proljeće, kao da se nijedna ptica još nije vratila. Došli su moji iz razreda, razrednica je plakala, plakale su djevojčice iz razreda. Sigurno su između jecaja zamišljale kako bi njima bilo da pokapaju svoje očeve. Ljudi drukčije ne mogu. Sve mogu proživjeti samo, isključivo kroz sebe same. Drukčije ne ide.

- 12 -

Stajao sam između mame i djeda. Mama je ječala. Povremeno bi mi spustila ruku na rame. Ruka joj je bila mokra. I hladna. Sunce mi je udaralo u potiljak i ramena, u kamene ploče grobova oko nas. Zapitao sam se znoje li se mrtvi. U tupilu sam zurio u imena na okolnim nadgrobnim spomenicima, u godine urezane u kamenu. Kao da mi je to nešto značilo, pokušavao sam se usredotočiti na to čitanje. Samo bih se povremeno trznuo kada bi mi mama spustila na rame onu svoju hladnu, mokru i slanu ruku. Osjećao bih se tada kao da sam za oluje izašao na dvorište, da hodam ispod užadi s rubljem, pa po meni plešu i mlate me po glavi mokre plahte, sve hladnije od vjetra.

Baka Kaja tražila je, zahtijevala neka dođe svećenik.

Mama se nije bunila. Mislim da nije imala snage.

Svećenik je nad rakom mrmorio kao slap. Stajao je ondje propet i ukočen kao svjetionik. Nisam ga čuo. Zapravo, ništa nisam čuo. Zurio sam ispred sebe u nešto neodređeno, sve dok se svijet oko mene nije poravnao u jednolično sivilo.

“Sve ćemo mi platiti”, ponavljala je poslije baka Kaja kao da spašava svijet, glasnije nego inače. Kao da joj nije umro sin. Mama je kimala i plakala. “Sin mi je bio!” vikala je baka Kaja. Mama je šutjela. Htio sam vikati. Kao lav.

Zato sam izašao na dvorište, zastao na betonskim stubama koje su vodile iz kuće prema dvorištu i zagledao se u stabla šljive.

Djed i ja samo smo šutjeli. Nisam se usuđivao izustiti ni riječ. Osjećao sam da bi ta riječ bila poput plutenoga čepa na boci šampanjca. Osjećao sam da bih se raspekmezio, ras­ plakao. Djed nije znao što bi rekao.

Već se spustila večer kada me mama samo pokupila sa stuba. Uhvatila me za ruku i povela niz ulicu. Kući.

- 13 -

“Kako ćemo sada?” htio sam je pitati. Osjećao sam se kao da su mi tri godine. Kao da sutradan neću napuniti trinaest.

Te mi je noći tata ušao u sobu sav mokar. Zaprepašteno sam sjeo u krevetu, osluhnuo noć, koja se u mojoj sobi gužvala kao pliš. Padala je kiša, čuo sam je kako pljušti po prozoru, šumi u javorovima duboko ispod mene, ispred zgrade. Kratko sam se nasmiješio i preplavila me neopisiva sreća. “Vratio si se!” tiho sam uskliknuo. Glas mi je zvučao čudno. U posve mokroj košulji, onoj svijetloplavoj u kojoj smo ga pokopali, žut u licu i žalostan, tata je stajao pokraj mog pisaćeg stola i gomile stripova na njemu. Ništa nije rekao. “Tata?” šaputao sam. Samo je zurio. Srce mi se počelo stezati. Ali ne zbog straha, nego tuge, duboke, očajne tuge koja ne popušta, ne posustaje. “Tata?” ponovio sam kao lud.

Gledao me kao čovjek kojemu su iščupali glasnice, a on očima pokušava nešto reći. Nešto veliko, presudno, nešto zbog čega će svijet od sutra biti sasvim drukčiji.

“Djede, kamo odlaze mrtvi?” upitao sam tek nekoliko dana poslije. Sjedili smo u kuhinji, samo on i ja, ispijajući bijelu kavu. Zaprepašteno me pogledao, nakašljao se.

“Ne znam, sinko.” Vidjelo se da ne zna što bi sam sa sobom.

“Vidio sam tatu”, pokušavao sam biti nehajan, a grlo mi se stezalo. Upitno me pogledao. “Prije tri-četiri dana.” Na­ kašljavao sam se da ublažim grč. “Stajao je u sobi. Kiša je padala, a on je bio sav mokar, od kiše. Mislio sam da se vra­ tio…” Oči su me zapekle. “Mislio sam da smo pogriješili, da je ipak živ, pa da nam se vratio, znaš…”

Djed Boško samo je kimao. Vidio sam da su mu oči sve crvenije, kao ujesen, kada u krhkoj sjeni stabala šljive peče i kuša rakiju.

- 14 -

“Pa sam se pitao.” Osjećao sam kako mi suze teku. Samo sam ih pustio. Barem me glas još slušao, barem sam njime još mogao gospodariti. “Pitao sam se kamo odlaze. Imaju li mrtvi i više od… više od tijela… nešto?” Nisam više mogao.

“Ne znam.” Djed se zagledao u stol. “Ljudi kažu, mislim, kažu da bi se mrtvi sigurno vratili da im je tamo baš tako loše…” Pokušao se nasmiješiti. Nije išlo. Nije mi međutim rekao gdje je to “tamo”.

Djed je zapravo uglavnom samo šutio. Ni dan-danas ne znam je li to namjerno činio, je li se ušutkavao. Ili nije znao što bi rekao, ili me puštao neka govorim. Nisam tada bio svjestan koliko mi je zapravo značila baš ta njegova mučaljivost. Žene su pričale, uspoređivale jednu tragediju s drugima, kao da prave gradaciju. Nisam shvaćao zašto to čine. Još uvijek mi nije jasna ta ženska potreba da jedno uspoređuju s drugim. Plakale su.

Mama je svakoga dana odlazila na groblje. I ja zajedno s njom. Ondje bi sjela uz rub groba, kao da sjeda na krevet do tatinih nogu, a ja bih posve omamljen stajao uz kameni križ i grlio ga. Mama bi ridala: “O Tomo, moj Tomice”, dozivala bi, a mene bi obuzeo nekakav nedefinirani strah. Jeza bi mi gmizala uz ruke. Na trenutak bih pomislio da će tata zbog njezina vikanja ustati, ali ne onakav kakav je nekoć bio, nego onakav kakav je sada.

Obuzela bi me želja da skočim na mamu, da joj začepim usta onim mokrim ubrusom kojim je otirala sve crvenije i natečenije oči. “Zašto si me ostavio, Tomice moj?!” jecala bi i njihala se kao da je u transu.

Ostajali bismo tako i po sat vremena. Svako bismo poslijepodne provodili na groblju, sve dok sunce ne bi poto- 15 -

nulo iza obližnje zgrade, na čijim su balkonima ljudi vješali veš i dozivali djecu s prozora.

Tako je bilo sve do početka kolovoza, kada je djed progovorio.

“Zašto povlačiš dijete po groblju, Zdenka?” rekao je izmijenjenim, neobično dubokim glasom. Osjetio sam da se upinje zvučati strogo i prijekorno. Prošao je rukom kroz rijetku sijedu kosu, ispod koje mu se žarilo i caklilo tjeme, čitavoga prijepodneva izloženo suncu. “Pusti ga neka se igra, Zdenka. Ne ide to tako!”

Mama se ukočila nasred kuhinje, a baka za sudoperom.

Bilo je oko pet poslijepodne i omara je u valovima nadolazila u kuhinju kroz otvoreni prozor. Zrak je mirisao na prašinu, na žednu travu.

“Idi operi ruke, Marko”, rekla je mama. Uvijek me slala prati ruke kada ne bi znala što bi sa mnom. Znao sam ih tako bezrazložno prati i po desetak puta dnevno kada bi bilo napeto između nje i tate. Htjela me poštedjeti. “Da dijete ne sluša”, rekla je tako jednom tati, koji ju je pitao zašto me već treći put u pola sata šalje u kupaonicu.

Svejedno sam čuo, negdje na pola puta između ostakljenih kuhinjskih vrata i kupaonice, nasred predsoblja koje je zimi intenzivno mirisalo na sulc, mast koju je baka čuvala u plavoj emajliranoj kanti u kutu pokraj ulaznih vrata, i zemlju lončanica koje su u mraku i nešto blažoj hladnoći provodile zimu i čekale proljeće.

“Nećeš ga tako vratiti, Zdenka”, ublažio je djed glas.

“Pusti ga neka se igra s djecom, neka konačno prođe.”

“Ne može”, čuo sam mamu. Glas joj je bio ljepljiv, prožet slinom, zgrušan i slan. Da, baš slan. Plakala je, zvučala kao potreseno, uzrujano dijete. Zvučala je sićušno, kao da mi nije mama.

- 16 -

“Može, proći će, sve će proći”, govorio joj je djed kao meni u vrtu. “Pusti dijete, ne vuci ga sa sobom.”

Dok sam prao ruke, mama je otišla. Baka je prala posuđe u kuhinji, djed je slušao tranzistor i čitao novine. Nisam ih pitao gdje je mama.

“Mogu van?” samo sam upitao. Djeca su igrala graničara nasred ulice. Lopta se odbijala o asfalt kao da ispušta dušu.

Stajao sam i gledao ih.

“Hoćeš se igrati s nama?” upitao me mršavi dječak kvrgavih koljena, krakat kao Čiča Gliša. Nisam poznavao tamošnju djecu. Kada bih boravio kod djeda i bake, uvijek bih ostajao u dvorištu ili bih nekamo išao s djedom. S djecom se nisam igrao.

Kimnuo sam mu, a on mi je prišao, ispružio ruku, dohvatio me za rame pa povukao prema sebi i ostaloj djeci.

“Ja sam Matija”, rekao je. Imao je velike smeđe oči. Tople i pametne. Iskrile su. “Ovakve oči imaju lavovi”, pomislio sam. Nikada to neću zaboraviti.

“Marko”, samo sam promucao.

Navečer sam bio umoran, znojan i gladan. Prvi put nakon tatine smrti stvarno sam jeo, bez grižnje savjesti, ne misleći na tatu. Djed me gledao preko stola i smiješio se.

“Sutra, momče, idemo na pecanje!” uskliknuo je i pljesnuo dlanovima po stolu.

Ujutro smo biciklima otišli preko pješačkoga mosta na Halaševo. Grizli su nas komarci, a ja sam zurio dolje, u tamnozelenu vodu u sjeni gustih vrba. Nije joj se vidjelo dno.

Voda je izgledala poput tame kojoj je netko udahnuo život.

Kretala se, disala. Imao sam dojam da će svakoga časa skočiti na mene, ščepati me i odvući, zapetljati me u granje i virove, pokopati pijeskom, da ću jedno vrijeme ondje još živ umirati užasnuto od straha. Noge su mi se ježile. Djed je - 17 -

pušio motane cigarete. U kući nikada nije pušio. Samo vani, “da otjera komarce”, govorio je. Šutjeli smo i zurili u vodu.

“Zašto mi nije rekao?” naposljetku sam upitao. Uplašio sam se vlastitoga glasa. “Što?” Djed me pogledao. “Tko?” Nakašljao sam se, grlo mi se stezalo.

“Pa tata, zašto mi nije rekao da će umrijeti?”

Djed je šutio. Zurio sam iskosa u njega. Netko je, nešto dalje od nas, u vrbiku preplašio ptice, koje su poput oblutaka jurnule preko vode u nebo. Djed je glasno povukao dim iz komadićka cigarete koji mu je bio preostao, a zatim ga palcem katapultirao u vodu. Prsti su mu bili žuti, gotovo smeđi.

Nakašljao se.

“Ne znam”, slegnuo je ramenima. Ponovo smo šutjeli.

“Zašto mi ti nisi rekao?” “Što?”

“Pa to!” Silio sam se na bijes. To je bilo lakše. “Što?”

“Da će umrijeti…”

“Nadao sam se da neće”, rekao je naposljetku. Zvučao je iskreno.

Godinu dana prije, negdje u kasno proljeće, odmah nakon mojega rođendana, mama je postala čudna. Imao sam dojam da je neprestano srdita, da joj nešto nije po volji. Tata je postao šutljiviji.

Ništa mi nisu govorili. Čak ni kada je tata sve češće poslijepodne odlazio leći u spavaću sobu i ne bi ustao do sutradan. Tek kada je prestao odlaziti na posao u ljevaonicu, priznali su mi da je bolestan. Samo bolestan. Za mene je bolest tada bila samo prehlada, nešto što prođe kada se po­

- 18 -

šteno preznojimo, nešto od čega čitav stan kiselo vonja na znoj i čajeve s limunom i medom.

Zato sam kada su mi konačno rekli prvo pomislio na silos i pad sa silosa. Pomislio sam da je kao ludi Karlo otišao penjati se na silos, da se okliznuo i pao. Kao Karlo iz zgrade preko puta, kojega su nekoliko mjeseci prije u zoru našli mrtvog u podnožju silosa kod Bikare.

Vratio sam se iz škole, iz poslijepodnevne smjene, 30. travnja te otišao u sobu da ondje ostavim školsku torbu.

Krajičkom oka u prolazu sam vidio da na stolu u blagova­ onici i pultu u kuhinji stoje čaše u kojima plutaju i gore dušice. Posvuda je bio sumrak, tišina. Kao da nikoga nije bilo. Po­lako, kao da se noću šuljam na klozet, otišao sam u sobu. Znao sam da moram biti tih. Tatu je boljela glava.

Toliko ga je znala boljeti da je stenjao i ječao iz sobe. Sve češće. Čak i nakon što bi iz sobe tiho izašla patronažna sestra Ružica, koja bi mamu uvijek značajno pogledala, žmirnula i prekrila kažiprstom svoje bujne, debele, uvijek pomno našminkane usne: “Bit će bolje!” nasmiješila bi se. A mama ju je pratila pogledom s kuhinjskih vrata kao avet.

Tiho sam ušao i prošao kroz predsoblje. Isprva ništa nisam čuo. Pomislio sam da tata spava, da mama nešto čita.

Iz svoje sobe pošao sam u dnevnu. Mama je sjedila na kauču.

Izgledala je kao da je prošla kroz oluju: lice joj je bilo mokro, kosa raščupana. Sjedila je pogrbljena poput starice, ramena su joj skakala kao na oprugama. Stajao sam kao omamljen, srsi su mi prošli tijelom. Kao u trenutku kada shvatimo da nas je zaskočila bolest i da muka počinje.

“Ta-ta!” gotovo je viknula. Meketala je, glasno disala.

“Zaronit će, evo, mama će zaroniti!” pomislio sam grozničavo. Glasno je hvatala dah. Vidio sam da plače, da se pustila.

- 19 -

“Što?” Stajao sam na vratima. Uvjeren sam da sam tada mrak iz predsoblja, koji se lagano nakupljao u čitavome stanu, osjećao kao ledenu vodu koja mi je zapljuskivala leđa i omatala mi se oko ruku.

“Umro je tata, sine! Nema tate!” Bio sam uvjeren da ne čujem dobro. Okrenuo sam se u mjestu pa pojurio prema sobi u kojoj je tata mjesecima glavoboljan ležao i stenjao.

Negdje u podsvijesti, duboko u nesvjestici u koju sam zapao htio sam mami pokazati da se vara, da su je prevarili. Htio sam demonstrativno otvoriti vrata i pokazati joj da je tata tu, da je tu i spava.

Soba je dahnula u mene kao starac, kao grloboljan bolesnik čiji dah vonja na gnoj i želučane sokove. “Ovako smrdi smrt!” pomislio sam. Naježio sam se. Stajao sam na tim vratima, zurio u mrak sobe iza spuštenih roleta i pustio sve.

Krevet se bijelio u mraku. Sve je bilo šuplje, drukčije. Sve je odjednom sasvim drukčije vonjalo.

Dugo sam mislio da mrtvi mirišu kao šibicara Drava, pokraj koje smo prolazili kada bismo na Svisvete išli obići groblje Svete Ane. “Naše mrtve”, kako je govorila mama.

Tek poslije, znatno poslije shvatio sam da je to miris svijeća koje se znoje oko fitilja.

Nikada neću zaboraviti miris sobe svojih roditelja.

“A znali ste, svi ste znali”, prijekorno sam zurio u djeda.

“Znali smo da je bolestan”, pogledao me, “ali smo se nadali. Do kraja. Svi odreda smo se nadali.”

“Da će ozdraviti?” čudio sam se.

Djed je slegnuo ramenima. “Ne znam. Nadali smo se da neće umrijeti.” Odložio je štap u rašlje, izvadio vrećicu du­ hana i rizle iz džepa. Polako je smotao cigaretu, olizao rub i zalijepio. Zatim je iz drugoga džepa izvadio kutiju šibica, protresao je, otvorio, izvukao jednu i pripalio je.

- 20 -

“Tata ti je bio dobar čovjek”, škiljavo me pogledao. Dim mu je bio ušao u oči. “Tomica je bio ljudina”, nastavio je kao da govori samome sebi. “On je posljednji kojemu se takva gadost trebala dogoditi.”

To je bilo sve.

“Visoka je voda, pa ne grize”, rekao je naposljetku, dva ili tri sata poslije. Nismo upecali ništa osim mršave babuške, koju je pustio natrag. “Narasti pa mi se vrati na udicu”, rekao joj je kroza smijeh. Namignuo mi je.

Djed je uvijek imao dobro objašnjenje za sve. Voda je uvijek bila ili previsoka ili preniska. Ili smo došli prerano ili prekasno, na pogrešno mjesto, u najgore moguće vrijeme.

Vratili smo se u Donji grad, baki na objed. Mama je po mene trebala doći poslije, po povratku s posla. Odvesti me kući.

“A gdje vam je riba, mangupi?” upitala je baka s vrata.

Otresala je zemlju s mrkve koju je ubrala u vrtu. “Mislila sam: ribu ćemo danas jesti, prežderati se fine ribe koju ćete nam vi donijeti, kad ono ništa!” Smijala se.

“Babo luda, mrkvu ćemo jesti. Kao zečevi. Mrkvu koju si ti ulovila motikom!”

Petnaestak dana poslije bakina kuća postala nam je dom.

Mama nije mogla plaćati kredite, pa mi je posljednjega tjedna kolovoza samo iznenada rekla: “Sutra selimo.”

U daljini se čula grmljavina i neka je ptica pjevala kao luda. Nije bilo zraka. Mama i ja sjedili smo u blagovaonici.

Bila je nedjelja. Mama je povezala kosu rupcem. Lice joj se caklilo kao da je od voska, kao da se topi na omari kolovoza koji bjesni i grmi u daljini. Pripremala je novine, da njima omota čaše i tanjure, staklene sitnice što su ih mama i tata dobili na svadbi: tanjur od kobaltnog stakla na postolju, čaše sa zlatnim rubom, porculanske figurice i soljenku. Oči su - 21 -

joj bile crvene. Mislim da nije plakala. Kao da je bila u čudu, sasvim zaprepaštena svime.

“Kamo?” upitao sam. Ono “zašto” nije mi palo na pamet.

“Baki i djedu”, rekla je. Nije me ni pogledala. Papirom otrgnutim iz Studija umotavala je porculansku patku.

Ustao sam od stola, zastao i pogledao je: “Što će ti sve to?” zapitao sam. Nije mi odgovorila.

U svojoj sobi sjeo sam za pisaći stol, uzeo komad papira i na njemu napisao: “Marko Skorup, 13 godina, 27. 08. 1984. bio sam u ovom stanu.” Dvaput sam presavio papir, rav­ nalom odmaknuo dio tapete koja se uz moje uzglavlje već po­čela odljepljivati te papir ugurao između zida i bijele tapete sa žućkastim linijama. Ne znam zašto sam to učinio.

Samo sam htio da me jednoga dana netko pronađe. I možda bude sretan zbog toga.

Godinu dana mama i ja živjeli smo u njezinoj nekadašnjoj djevojačkoj sobi.

Mama je noću znala plakati kao djevojčica. Valjda je mi­ slila da spavam.

U maminu su “staru sobu”, kako su je zvali, ugurali moj krevet iz stana koji više nije bio naš. Mama je ponovo spavala na istome kauču na kojemu je nekoć iščekivala susrete s tatom, sanjala i maštala o onome što je postalo “sada”. Kauč na opruge koji se sklapao tako da je uži dio, do zida, sklop­ ljen zapravo predstavljao niski naslon, presvučen tamnosmeđim mebl-štofom, mama je svakoga jutra tiho sklapala, uredno složenu posteljinu odlagala u sanduk ispod prozora, a preko naslona postavljala kukičani tabletić od žute, zelene i crvene vune na kojemu je počivala u šlingane haljine odjevena lutka monstruozno modrih očiju. Kada bi učinila sve to, razmicala bi zavjesu i otvarala prozor koji je gledao na dvorište. Da se soba prozrači. Tako je bila programirana.

- 22 -

Poslije sam doznao da je mama povratkom u roditeljski dom iznova činila sve što je činila nekoć dok je bila gimnazijalka. To joj je bila radna obveza. Tako se šalio djed.

Nisam ni bio svjestan koliko je mami bilo mučno vratiti se pod očev krov.

“Dok si pod mojim krovom, radit ćeš što ti ja kažem!” znala mi je nekoć u bijesu izreći mama. A i tata, dok ga glava još nije počela boljeti. Digli bi kažiprst u zrak i zagledali se u strop, preko kojega su se počesto znali kotrljati živčani koraci unuka susjede Živčić koja je stanovala iznad nas.

Jednom sam ih tako pitao čiji je krov naše zgrade. Mama mi je udijelila pljusku.

Mama je od rujna 1984. ponovo bila pod tuđim krovom.

A ja sam postao gazda.

Mama je prestala kuhati, birati što će se gledati na televiziji ili slušati na tranzistoru. Svoj je svadbeni porculan poslagala na svoju, nekoć djevojačku komodu.

Promijenio sam školu. Svi su strepili, očekivali da će me to potpuno izbezumiti. Pogriješili su. U školi me dočekao Matija. Ugurao me u treću klupu do prozora.

“Evo, tu ćemo mi sjesti.” Kao gospodar svemira. “Do sada sam sjedio sa Simbom, ali Simba je ovdje domaći, pa će se snaći.”

Pokazao mi je kako se kod Kožare spustiti do Drave, proći uz obalu ispod Tranzita pa sve do željezničkog mosta, spustiti se do benta, s druge strane, pa tamo zuriti u grad kao da smo pali s Marsa.

“Ištenem! Izbit ću ti tog vraga iz glave!” vikao je stari Jožef, Matijin tata. Često mu je šibom vukao pruge po nogama. Vijao bi ga po dvorištu kao kokoš: “Dojdi kad ti velim!”

Matija bi mami iz hladnjaka ukrao slaninu, ja bih svojima - 23 -

maznuo krumpire, pa bismo na Derflu, preko puta Kožare, zapalili vatru i pekli slaninu i krumpir na žaru. Zahvaljujući Matiji gotovo sam uspio zaboraviti.

Negdje koncem listopada, kada je zrak već zdušno počeo vonjati na pečeno kestenje i lišće, na vodu koja buja duboko ispod naših nogu, tražeći busiju iz koje će zaskočiti proljeće, mama je sa zida iznad kauča na kojemu je spavala skinula reprodukciju “Djevojčice s lutnjom” i umjesto nje postavila svadbenu fotografiju tate i sebe.

Vratio sam se kući iz škole, iz jutarnje smjene, utrčao u sobu, bacio torbu na svoj krevet i zastao ondje. Tata se smije­ šio. Oči su mu se smijale kao svjetiljke, kao modra jezera s kič-razglednica iz Alpa. Kao da mi je rođendan.

Ne znam koliko sam bez riječi samo zurio u njega. I on u mene. Mislim da su mi usta bila napola otvorena. Poput pretrpana ormara.

Polako sam se okrenuo, izašao u predsoblje i ušao u ku­ hinju, u kojoj je baka miješala nekakav paprikaš. Kuhinja je vonjala teško, na ugrijanu mast, preprženi luk i crvenu papriku. Sve je prštalo: voda u sudoperu, mast i luk na njoj, bakine šlape na linoleumu. Nije me čula. Valjda me osjetila.

Onako kako ja osjetim sjene u sobi, pa se probudim, vidim ih prije nego polagano odu i odvuku se do zavjese. Poslije čujem mamu koja plače u jastuk.

“Marko, milo bakino!” gotovo je vrisnula. Valjda su mi oči bile crvene. Nisam plakao, samo su me oči pekle kao da mi sve žilice u njima pucaju, puštaju krv. “Što je bilo?” Šutio sam na vratima. Vjetar je zacvilio u dvostrukim ulaznim vratima. Vukao je za sobom oblake, od kojih je čitava kuća potamnjela, kao da je uplovila u mrak.

Baka je potrčala prema meni. Raširila je ruke i nasrnula prema vratima.

- 24 -

“Dođi, srećo bakina”, zagrlila me u jednome zamahu.

Potonuo sam u onu njezinu veliku tamnoplavu haljinu s bijelim cvjetićima koja se kopčala čitavom duljinom. Bila je mekana kao jorgan, kao provjetrena perina. Vonjala je na kuhinju, na sve iz kuhinje: paprikaš, pekmez, cimet, salatu, na mrkvu i ocat. “Hajde, nitko neće vidjeti!”

Počeo sam plakati, doista plakati. Kao da sam na pogrebu.

Ne znam koliko smo dugo tako stajali. Tulio sam i zavijao kao brod u magli, a ona mi je gladila kosu i leđa. Rame joj je bilo mokro od mojih suza. Sav sam bio znojan od muke.

Bila je srdita kada sam joj pokazao. Tata nam se smiješio sa zida. Pojma nije imao da ga nema, da je u međuvremenu umro i sve promijenio, pobrkao, ostavio gomilu ljudi bez sebe, u čudu.

“Kako si to mogla djetetu učiniti?” povikala je baka na mamu, koja se upravo bila vratila s posla. “Što?”

“Ona slika, Tomica…” Baka je imala ogromne oči, zgrožene, bijesne. “Kako si ga mogla tamo postaviti? Ne misliti na dijete?”

Mama je bila blijeda. Polagano je odložila torbicu na stolac. Gotovo sam je pobjedonosno promatrao, gledao kako se rumeni kao šiparica uhvaćena u gluposti, kako muca, traži riječi. Kao djevojčica.

“Još sinoć…” naposljetku je promucala. Nalaktio sam se na stol ispred tanjura koji se crvenio od žestokog paprikaša. Nisam čekao mamu da bismo zajedno objedovali. Kod bake i djeda mogao sam jesti kada god bih bio gladan. Mama me prostrijelila pogledom: “Idi oprati ruke, Marko!”

Zastao sam, nisam htio ići, nisam vidio razloga. “Odmah!” Oči su joj bile crvene.

- 25 -

“Još sinoć sam stavila fotografiju”, čuo sam je kako muca dok sam zastajao na predsoblju. “Mislila sam da je vidio, da mu je svejedno.” Nakašljala se. “Otac mu je… Ne bi ga trebao zaboraviti, ne smije…”

“Plakao je kao tužna godina!” Bakin glas bio je oštar poput noža.

“Nisam znala”, mucala je mama.

“Moraš misliti, ženska glavo”, čuo sam djeda, koji je zvu­čao pomirljivo. “Teško mu je, muško dijete i otac…

Teško je to…” Govorio je kao učitelj. Čuo sam kako stolac škripi. Mama je sjela za stol.

“Djetetu je teško, ženska glavo!” vikala je baka. U predsoblju sam čuo kako zaimačom nervozno miješa paprikaš, da podigne nokle, koje se uvijek natalože na dnu. Nitko zatim nije rekao ništa. Nisam se usudio ni pomaknuti. Bojao sam se da će me čuti kako koračam, shvatiti da sam ih sve vrijeme slušao.

“I meni je teško!” zaurlala je mama. Srce mi se stisnulo od njezina glasa. “I meni je teško, a mene nitko ništa ne pita!”

“Ne budi sebična”, cijedila je baka kroza zube. Točno se čulo kako cijedi slova kao da pasira kuhanu rajčicu. “Nisi sama na svijetu!”

Stolac je zarondao, srušio se na tlo uz tupi zvuk drva na linoleumu. Koraci, kuhinjska vrata koja se energično otvaraju, mama na vratima. Njezine mokre, bijesne oči. Zastala je i pogledala me, gledala kako se u predsoblju i dalje trudim ne pomaknuti se. Sve je trajalo kratko, no čitav sam se stisnuo. Protrčala je pokraj mene, otrčala u sobu, našu sobu, zalupila vratima. Uslijedila je sablasna tišina. Nakratko sam samo čuo cilik opruga u njezinu kauču na razvlačenje. Svijet kao da se zaustavio.

- 26 -

Naposljetku sam otišao u kupaonicu te ondje energično trljao ruke. Premda nisam morao, premda više nitko nije rekao ništa. Htio sam zatim otići u našu sobu, no tik ispred vrata, baš kada sam posegnuo za kvakom, čuo sam mamim grozničavi plač. Čučnuo sam i zagledao se kroz ključanicu.

Vidio sam je kako sjedi na kauču s onom uramljenom fotografijom u krilu. Nije imala rubac, ničim nije brisala suze koje su kapale po nasmiješenome tati. Ne znam je li otirala suze sa stakla ili je milovala lice petnaest godina mlađeg tate, no gladila je rukom staklo ridajući kao na pogrebu.

Znala je mama i prije plakati. Zbog tate. Samo drukčije.

Drukčije je nekoć znala plakati, bijesno, kroza zube, kao da reži. Jednom tako, kada smo obiteljski pošli meni kupiti odjeću za drugi ili treći razred, tata je putem susreo nekog prijatelja ili kolegu, nekog poznatog, tko ga je pozvao da nešto proslave. Spremala se jesen, soba mi je već mirisala na nove knjige, grad je bio pun uredno počešljane djece u dokoljenicama i “finim” sandalama, u odjeći “za grad”, djece prepune krasti i ožiljaka na laktovima i koljenima, tragova dugog i toplog ljeta. Zastali smo ispred Zeke, kultne trgovine u kojoj su se odijevala sva djeca, tata se srdačno pozdravio s nekim čovjekom te su se njih dvojica počela šaliti i smijati. Mamin je glas iznenada mutirao u nešto metalno: “Hoćeš li s nama ili ideš, Tomice?” dobacila mu je.

“Pa, ako baš ne moram, ne bih s vama”, molećivo ju je pogledao. “Srećko ima rođendan ili… Što to imaš, Srele?”

Nasmiješio se pa pogledao tog Sreleta, koji je već izgledao poprilično veselo.

Tata je otišao. Htio sam gledati igračke u Zeki, lego-kocke i kipere. Mama je bila nervozna, ugurala me u kabinu i na mene navlačila odjeću koju nisam stizao ni pogledati.

Vukla me do kuće.

- 27 -

“Hajmo tramvajem!” povikao sam na bulevaru.

“Nećeš ti meni biti lijena mrcina kao tvoj otac!” podviknula je. Nije mi bilo jasno kakve veze moj otac ima s tramvajem. Iza pošte smo zašli u tamnozeleni tunel ocvalih lipa i kestenova koji su dozrijevali. Sve je mirisalo poput stolnjaka na kojima je moja baka ljeti ponekad sušila bilje: hajdučku travu, cvijet lipe i kamilicu. Podigao sam glavu i za­stao. Mislim da sam se smiješio. Pomislio sam kako bi bilo dobro biti Tarzan, imati lijanu na kojoj bih se otklatio do kuće. Sunce je tonulo iza pošte, iza naših leđa i sve je postajalo tamnije, gušće. Kao u džungli. Mama me povukla za ruku, vrećice su joj šuškale u drugoj ruci.

Tata je došao tek nakon Dnevnika. Već sam u sobi čitao strip prije spavanja. Mikijev almanah.

“Ne idi takav pijan ljubiti dijete!” čuo sam mamu kako viče kroz predsoblje.

“Ti ćeš mi reći!” odbrusio joj je tata.

“Ja to neću trpjeti, Tomice!” “Što?”

“To… te tvoje gluposti!” Glas joj je zvučao kao da je netko drži za grkljan i steže, tjera je da za svaki slog posebno hvata dah, da siječe riječi na kriške. “Ostavio si me kao budalu zbog tog… tog… majmunčine!” Nije se mogla sjetiti imena onog veseljaka.

“Srećko mi je prijatelj!”

“A ja sam ti žena!”

“Njega znam od…”

“Ma da, da, sve ti njih znadeš od malih nogu!” U glasu joj se sada osjećalo da plače, da se pustila. “Sve budale ovoga svijeta… Samo mene možeš ostaviti!”

“Vratio sam se!”

“E pa, jednoga ćeš se dana vratiti, a mene više neće biti!”

- 28 -

“Gdje ćeš biti?”

“Nije te briga!”

“Briga me! Reci gdje ćeš biti, pa da te nađem!” Tatin se glas smijao, šalio. Htio ju je umiriti onako kako odrasli smi­ ruju djecu u laboratorijima za vađenje krvi, pričajući im priče o komarcima i slične gluposti.

“Nećeš me naći!” Mama je bijesno plakala, točno se osje­ ćao bijes, stisnute čeljusti, stegnuto grlo. Bijes koji plače od nemoći. “Rastat ću se od tebe i više me nikada nećeš pronaći. Nigdje!”

Pitao sam se sjeti li se mama ponekad tih svojih prijetnji, kako se osjeća? Jer tata je otišao i sve se promijenilo. Nije bilo načina da zaustavimo stvari koje su se mijenjale protiv naše volje.

Za Svisvete smo sjedili na groblju kao u parku. Osjećao sam se blesavo. Ljudi su dolazili sa svih strana, palili svijeće, stajali ispred grobova i zurili u nadgrobne spomenike. Svi odreda izgledali su kao da se grozničavo pokušavaju nečega sjetiti. Mirisalo je na maglu.

Na putu kući mama me odvela do slastičarnice kod gospodina Ambruša, na najbolje kremšnite na svijetu. Sjedili smo ondje za malenim četvrtastim stolom i zurili u čaše limunade, koje kao da su se znojile. Polako sam jeo krem­ šnitu. U jednom trenutku vani je zazvečao tramvaj. Zrak je vonjao na šećeranu, pečene kestenove i halvu koja se prodavala na ulazima u sva gradska groblja. “Žao mi je”, iznenada je uzdahnula mama. “Što?”

“Nisam ovako mislila, sine”, slegnula je ramenima kao da me nije čula. Okrenula se na stolcu i preko ramena pogledala van. Sve je bilo žuto, kao da gori, kao da se čitav svijet zapalio i više ga ništa ne može spasiti.

- 29 -

Ponovo se okrenula prema meni i stolu. Znao sam da plače. Nije podizala pogled. Nisam više mogao jesti.

“Idemo?” upitao sam, a ona je kimnula. Pružila mi je svoju bijelu koščatu ruku i sve mi je u glavi zamirisalo na niveu, gustu bijelu kremu kojom se navečer mazala od glave do pete.

Polako smo hodali, kao da se probijamo kroz gustu nemilosrdnu kišu, oluju koja zaskoči grad uvijek sa zapadnoga boka, iz Mađarske.

Baka je ispred ulaza u kuću okupljala lončanice kao vojsku gladnih. Uvijek se tako spremala za prve zimske mrazove.

- 30 -

ivana šojat-kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je za­vršila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šam­šiel, 2002., i Unterstadt, 2009., zbirke priča Kao pas, 2006., i Mjesečari, 2008., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uzne­senja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija pla­števima mete samoću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama “Vladimir Nazor”, “Ksaver Šandor Gjalski”, “Fran Galović” te “Josip i Ivan Kozarac”.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona i Pau­la Austera. Živi i radi u Osijeku.

- 469 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2012., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-413-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 470 -

- 471 -

- 472 -