Od istog autora u izdanju Frakture: Hrabalova knjiga Harmonia caelestis Poboljšano izdanje Ista priËa NjemaËka u šesnaestercu
-2-
Péter Esterházy N I © TA OD U M J E T NO S T I prevela s maarskog Xenia Detoni
Fraktura -3-
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava iskljuËivo autorove stavove, a Komisija se odriËe odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Naslov izvornika Semmi mu˝vészet ∂ Esterházy Péter 2008. Originally publihed at Magvetö, Budapest. All rights are represented by Berlin Verlag, Berlin ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-172-9 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742953
-4-
Umrijeti je grijeh. Mihály Babits Betty, ljubav je bunjište, a ja sam samo pijetao koji kukuriËe na njegovu vrhu. Rob Roy ...Suština mojih naizgled priliËno zbrkanih operativnih taktika za opkoljavanje svodila se na iznurivanje nadolazeÊe stvarnosti, baš kao što se može izmoriti primjerice jedna maslina prije nego što je uspješno nabodemo na vilicu... Jean-Philippe Toussaint Fotoaparat
-5-
-6-
PRVO POGLAVLJE
P OE Z I JA I S T VA R NO S T
U bolnici Majki i sinova! Ne, to me nije probudilo jer nisam ni spavao, nego sam se na tu reËenicu, na taj prodorni vrisak, na taj zlokobni vapaj koji je zvuËao pobjedniËki koliko i rezignirano, a istodobno i prinuivaËki, no, u najmanju ruku, jogunasto, bez sumnje i nesebiËno, poput istinske molitve, naprosto trgnuo iz sna. Dobro sam poznavao taj glas. Ležao sam, kao što bi pjesnik rekao, u postelji meu jastucima i perinama, no ipak marcijalno, kao da imam prostrijelnu ranu. Ne jedanput u sebi sam razglabao o tome zašto je takozvanoj suvremenoj maarskoj prozi tako teško zamisliti da bi neki lik mogao biti ustrijeljen. Naravno, ako se nekoga ipak ustrijeli, to svakako nije pripovjedaËko ja! Doduše mogao bi se oporaviti i tek se onda obilato poslužiti svojim pripovjednim... Mogao bi, poput mene sada, ležati u bolnici, ne bi mu bilo baš posve jasno gdje se to nalazi i zašto, kao što nije ni meni, pa bi mu se, kako se još nije sasma oslobodio utjecaja analgetikâ i sredstava za smirenje, jedinom sigurnom toËkom Ëinio policijski isljednik koji stoji (razgovara?, prepire se? s nekim) pred njegovim vratima. Polako se Ëak i skupilo ponešto doživljajne grae koja ima veze s pucnjavama. Devedesetih su godina, navodno, po Budimpešti ili za zauzimanje Budimpešte ratovale ukrajinska i albanska mafija. Tada sam iz našega doma i ja Ëuo pucnjeve s ceste Szentendrei. Tek sam sutradan iz novina saznao da je to bilo to, a nije, kao što sam one veËeri -7-
pomislio, opet partijao neki skorostek iz susjedstva, niti je poËinjao vatromet za kuÊnu uporabu; uostalom, uzalud sam bacao ljutite poglede prema crnom nebeskom svodu, on je ostajao crn, što sam na kraju i sâm zlurado zakljuËio. Nedugo nakon toga nastupilo je primirje, ako se ne varam, pobjedom Albanaca. Što Êe reÊi da mi sad imamo albanske mafijaše. Zapravo, ni to ne shvaÊam, zašto moramo Ëak i mafiju uvoziti iz inozemstva. Pa što ti Albanci znaju što naši ljudi ne umiju? Ako Ukrajince smatramo Rusima, a njih pak komunistima, onda se o njima lako predmnijeva sve najgore. Ali to da Bartókova i Puskásova nacija nije u stanju vlastitim silama iznjedriti ni omanju mafiju, barem kakvu-takvu, Ëini mi se ipak dosta Ëudnim. Ili je imamo i mi, samo je naša samozatajna i posve se integrirala u europske strukture... Premda je pitanje zašto Albanci nisu ušli skroz u nas. Puskása bi se Ëak i dalo zamisliti s nekim grozomornim magnumom... Mislim da je moja majka bila jedina koja ga je oslovljavala s Ferenc (a ne Braco). Bartók je ipak nešto tvri orah. Ipak bi bila loša zamisao, premda se isprva nametala kao nešto posve neupitno, dodijeliti mu radni alat kao što je elegantan ženski pištoljËiÊ. Svakako bi trebalo prethodno provjeriti postoji li u toj kategoriji, unatoË oËekivanoj finoÊi, koji glomazniji ili, prije bi se reklo, zvjerskiji primjerak, koji doduše izgleda poput nakita, no o tome kako prosipa lubanje i rešeta grudne koševe mogao bi pripovijedati samo policijski inspektor. Kroz taj tunel u grudnome košu mogla bi proÊi, ma što proÊi, protutnjiti, gospodo moja, Ëitava jedna željezniËka kompozicija! Ne shvaÊam zašto tako darovita nacija ne bi mogla imati vlastitu samostalnu mafiju. BuduÊi da za to postoji i dovoljno strasti, i potrebne koliËine patnje, ali i korupcije... Jer koliko god Finci bili dosjetljivi i imali ogroman BDP, oni nisu dovoljno skloni korupciji. InaËe, neko sam
-8-
se vrijeme vozeÊi se u svojem autu Ëesto zaustavljao na crvenom podno Ružina brijega, baš tamo gdje je u svojem vozilu, dok je Ëekao na semaforu, ustrijeljen i jedan razvikani poslovni Ëovjek. Naime tik do njega zaustavio se 11. veljaËe 1998. u 17 sati i 44 minute neki stari Mitsubishi Lancer, iz auta se sa suvozaËkog mjesta, mirnim a odluËnim pokretom poput majstora vodoinstalatera, dignuo i izišao mladiÊ u ranim dvadesetima, po profesionalnom opredjeljenju plaÊeni ubojica, zalupio za sobom vrata, zaobišao mitsubishi te iz strojnice marke Agram 2000 s prigušivaËem zapucao iz neposredne blizine, ispalio je najmanje trideset metaka u predio žrtvine glave i vrata. Uzalud je Ëovjek, kao i uvijek, imao uza se revolver ∑ tu bi se mogla pojaviti moja omiljena marka Smith and Wesson kalibra .38 ∑ nije se stigao Ëak ni rukom zakloniti, ni unatoË tome što je, kao što se priËa, svake sekunde sumnjao, a i dobro poznavao, što je doduše ionako bilo u opisu posla kojim se bavio, svoje neprijatelje koji su mu radili o glavi; on se u veËernjem prometnom krkljancu zacijelo osjeÊao zaštiÊenim, jer nije poveo Ëak ni svoje tjelohranitelje. U meuvremenu je mitsubishi, i ne ËekajuÊi zeleno, krenuo Ëim se ugasilo crveno, a mladiÊ je išËeznuo u ranoveËernjoj gužvi, zaputivši se prema knjižari u koju i ja Ëesto zalazim. Komercijalna nam ponuda doista obiluje djelima maarskih autora iz susjednih zemalja. O ubijanju primjerice maarski književnici iz bivše Jugoslavije znaju više od nas pisaca iz matiËne zemlje; naime imali su iskustva s NATO-ovim bombardiranjem, a i s kojeËim opÊenito, sa svim tim ratovima na Balkanu. Ja sam mirnodopsko dijete. Što je, naravno, budalaština, jer se u miru ubija možda Ëak i više, mada, u svakom sluËaju, samo u privatne svrhe, nego u ratu. Osim toga na raspolaganju nam je i Pakleni šund. OpÊenito filmovi. U kojima komadi mozga lete i frcaju s
-9-
nevjerojatnom lakoÊom i samo po sebi razumljivo, a krv štrca s takvom uživljenošÊu i guštom kao da smo nabasali samo na jedan od gastroturistiËkih TV-serijala (pod geslom “Uživaj i putuj”, ili “Svijet kao anti-pasta”). Zatvorio sam oËi, zapravo ih samo opet sklopio kao što su bile i prije. Umorio sam se od operacije, od toga da su mi zarezali u meso, da su me otvorili ∑ Ëudesan život otvorenog pileta ∑ da su me komadali. Prije bih rekao da mi se tijelo umorilo, jer mi se Ëinilo da bi me u nozi kada bih primjerice uËinio ijedan pogrešan pokret, istoga trena uhvatio grË: sumnjao sam na lijevi list, da je to ta slaba toËka, taj bezvrijedni nasip preko kojega Êe se preliti mutni plimni val bola; premda je taj dio potkoljenice svoju istaknutu ulogu zavrijedio ponajprije tragom mojih uspomena; naime grËevi su me i prije uglavnom hvatali u njemu. Krivi pokret. To me je više morilo od “naglog i neoËekivanog (bolnog) stezanja mišiÊa nezavisnog od volje”; toËnije, nisam imao pojma o toj nevolji, pa sam bio prisiljen potencijalnom nevoljom zamišljati sve, pa i svako možebitno pomicanje. Zato se, naravno, nisam micao, pa sam ležao prestrašeno i nepomiËno ukruÊeno, iako sam morao znati da je to pogrešno (ne valja). Pogreška se mraËno nadvila nad mene, a ustrajno griješenje svakako vodi u katoliËko tjeskobno grizodušje. To što se taj umor tako nedvojbeno vezivao samo uz tijelo, ispunjavalo me nekom jedva objašnjivom razdraganošÊu. Nacerio sam se i otvorio oËi. Dobio sam zasebnu sobu, što je dobro, ali me i izolirala od svih. S hodnika su povremeno dopirali do mene neki tajnoviti zvuci. I jasno raspoznatljiv ženski kikot, baš kao da ta žena ∑ hihotava ∑ stoji pokraj mene, što me ipak najviše zbunjivalo. I uznemirivalo. Moja je majka stajala na vratima, ni unutra ni vani, i kao da je razgovarala sa sestrom Emmom. BolniËarka Emma bila je stroga i neprijazna, no imao sam silno povjerenje u nju. Kao da je zbog neËega imala loše - 10 -
mišljenje o meni, što je ona, dakako, sukladno svojoj profesionalnoj opredijeljenosti prikrivala. Danas Êemo izvaditi konce, rekla je jednoga jutra. Napolju je, baš kao u nekoj bajci, sniježilo u velikim pahuljama. Kada? Bit Êe, otpovrnula je i gledala me kao da je to što je rekla iznenadilo Ëak i nju. NekoÊ bi nas konobari znali priupitati koliko se kruhova trošilo tijekom obroka. Na što bi moj otac, dok je još mogao govoriti, uvijek, kao u lošem vicu, odgovarao isto: nekoliko. To sam veÊ negdje napisao, no ne mari, jer sam se na njezin bit Êe mogao sjetiti samo toga i bio zbog toga vrlo zahvalan toj bolniËarki. HoÊe li boljeti? Koliko i seks. Vidio sam joj po suzdržanu licu da Êe me, ako si sad dopustim bilo kakvu dvosmislenost, pljusnuti ili, zar ne?, ustrijeliti, no što god uradila, svakako Êe si uzeti zadovoljštinu. U svakom sluËaju, stvar neÊe proÊi bez nevolja. Moja si je majka mogla dopustiti ∑ još uvijek, odnosno sada veÊ zauvijek ∑ da stavi, odjene žuti turban. Baš taj odjevni predmet koji Êe vrlo izravno istaknuti njezino takozvano gospodstvo. I premda više nije izigravala damu, jer ona to nije ∑ barem tako mislim ∑ izigravala, niti više išta izigrava, naime sad je veÊ vrlo, vrlo stara, starica gotovo u devedesetoj; no ipak, nije bila samo starica s nevjerojatnom koliËinom energije i divlje jarkožutim šeširom, nego je time dala naslutiti da je nekoÊ mogla biti vrlo velika gospoa. Povremeno Ëak prava dama. Da je postojalo razdoblje ∑ ja to znam, bilo je to jedno tajno vrijeme ∑ kada je se smatralo damom... e, da, baš je u tome štos, tko ju je smatrao time? Druga polovina dvadesetoga stoljeÊa u IstoËnoj Europi baš i nije bila naklonjena damama, što mojoj mami nije bilo naroËito krivo. No ipak je pred- 11 -
mnijevala ∑ u tim tajnim, neslužbenim vremenima ∑ da je ona izmeu ostaloga i dama, pa je upravo takvom smatrala: samu sebe. Cijelo šeširsko tijelo (sluËajno je ispalo rimovano, ispriËavam se!) tvorila je stožasta (ili kahlica, rekao bi bezosjeÊajan muškarac, ako je Maar) forma od filca koju su doradili na oblik turbana. Majka ga je kupila u Zmijskoj ulici, u strogom središtu grada, kod Bozsika. Jer je drugi genijalac (ili, kako bi moja majka kazala, zapravo vrisnula ispravljajuÊi nas ostale ∑ ne, on je treÊi!) iz Lake konjice Cucu Bozsik, nakon što je završio karijeru (ili kako moja mama rado govori, odnosno ljutito nas ispravlja: nije završio, sinËiÊu moj, nisu ga Ëak ni prisilili da je okonËa, nego je ona završila sama od sebe, pa se i ta karijera polako apsorbirala u ustajalo sivilo šezdesetih godina), stekao trgovinu šeširima. ToËnije reËeno, kitniËarsku radnju. Mili Cucu ∑ jedini kojega bi ona oslovljavala nadimkom ∑ pogledajte me. Ovako više ne ide: izgledam toËno kao svaka pohabana kršÊanska majka Ëetvero djece. Ma dajte, teta Lilika. »uj, sinko, imam pedeset godina, pa se okani toga da me nazivaš tetom, striko Bozsik. Na što bi se Bozsik zacrvenio. Htjela bih nešto divlje, ali u temperiranom cjenovnom razredu, dragi Cucu. I tada je stostruki reprezentativac za moju majku osmislio taj turbanoidni vjeËni komad. Da ga kršÊanstvo nije udesilo, ili, bolje reËeno, da se ono križajuÊi nije isprijeËilo Svetome Stjepanu na putu, i uz njega bi, umjesto najmilijega konja, zacijelo pokopali upravo jedan takav odjevni predmet, njegov vjerni turban. Moju majku nisu zanimali uhodani klišeji majke, pa bi zato ili posegnula za njima ozbiljno i neumitno, niËim zaštiÊeno, no nikako ne zanovijetajuÊi ili ironizirajuÊi,
- 12 -
nego ih se prestravljeno pridržavajuÊi, ili bi im se hladno narugala, kao da je ona iznad njih, što je u tome trenutku doista i bila. Kao da se prepirala sa sestrom Emmom: dva ozbiljna lica na poluotvorenim vratima, ovlaš pogledavajuÊi prema meni. Ovo je opÊe mjesto, no opÊa su mjesta u pravilu ipak istinita (i ovo je floskula, pa i ovo; i tako dalje; pa Êe na kraju, ili upravo nakon tko zna koje toËke-zareza u beskonaËnosti tvrdnja odjedanput reÊi nešto novo: svijet zamišljam upravo takvim, neËim nalik na ono prije ili poslije, a to bi onda znaËilo da informacije ipak neÊe progutati crne rupe), a Ëovjek uz svoju majku opet postaje djetetom; uzalud ima, recimo, pedeset osam godina, uvijek se i iznova nae u djeËjem statusu. (Istina, velika je razlika izmeu djeteta i djeteta.) A Ëovjek na bolniËkom krevetu ionako gubi znaËajke svoje dobi, postaje predmetom bez godišta, pa nema smisla snatriti o tome da Êe se snagom svoje mladosti suprotstaviti nepoznatoj sili koja ga ovdje ∑ vrlo oËigledno ∑ prijeteÊi vreba i ugrožava, ali neÊe se ni smirivati, skrivajuÊi se pod zaštitniËkim kišobranom starosti, pa reÊi da Êe mu se dogoditi samo ono što se smije dogoditi, da tu nema niËega osim postelje, sobnoga zahoda, sestre Emme i tome sliËno. I moje mame. Sjeverozapadni povjetarac zasiÊen mirisom žutoga graška povukao je sa sobom prema meni i neke krhotine reËenica. RuËak mi je prijao: juha za koju se teško moglo definirati od Ëega je, no najviše je nalikovala na povrtnu, varivo od žutoga graška, kao da smo u šezdesetima, no to je bilo prvo jestivo varivo od žutoga graška u mojem životu!, a uza nj najobiËniji moguÊi kosani odrezak, grub i grudast, prezaËinjen upravo u smislu kako ja vrlo neobjektivno, no više nego preferiram: grickao sam i ispljuvavao krupne komade papra i Ëešnjaka. I bilo mi je baš po volji.
- 13 -
Jer, draga moja, morate znati da majka uvijek ostaje majka. A njezino joj je dijete zauvijek dijete. Takva je sudbina majki i sinova. Ali gospodin profesor... pa on ipak više nije dijete. Mili bože! Zar mojega sina zovete gospodin profesor? Kakva vremena! To je na njegov prijedlog, jer nismo znali kako da ga oslovljavamo. Isprva je tvrdio da mu je svejedno, samo da ga ne zovemo Feri. To baš i nismo shvaÊali. A onda nam je rekao za to i da su ga u Italiji oslovljavali s gospodine profesore. Moja je majka odmahnula. Sklopio sam oËi. Kao da me udarila struja, gotovo sam Ëuo migoljeÊi trzaj u lijevome butnome mišiÊu otraga, napeo sam se po Ëitavom tijelu i oblio me znoj. Ako ovo nije nalik na ono kao da su me (u saËekuši) prostrijelili, onda ne znam što bi to bilo. U središtu grada danas Êe se zapucati i zbog parkirnog mjesta, u javnoj se garaži mogu razgledavati tragovi pucnjava. Baš kao i tragovi metaka iz ‘56. po proËeljima zgrada, samo što ovi potonji imaju ponešto uzvišeniju auru; dugo su ostali tamo, dugo su ostali vidljivi, premda ih se nitko nije namjeravao sjeÊati: ni mi, a ni oni.
Moja majka kao žrtva književnosti U mojoj se posljednjoj objavljenoj knjizi, odnosno sad veÊ pretposljednjoj, jer je u meuvremenu izišao i Rubens, nalazi prizor kada majci na samrtnoj postelji tumaËim pravilo zalea. Možda nimalo ne pretjerujem ustvrdim li da je to nadasve dojmljiva slika. Zamislimo lik “požrtvovne i napaÊene” majke, moje majke kada iz nje vire razne cjevËice, “neki Ëudnovat i nestvarno dalek predmet iz kojeg izlaze komplicirano zavinute cijevi, a kroz duboko ulegnute usne huji vjetar”. OËi su joj sklopljene, no jasno - 14 -
se vidi da ne spava, a pritom nije ni mrtva, što se takoer vrlo dobro uoËava, duša (nešto više od daha, a mnogo manje od dokaza Božjega) još je u njoj; meutim nešto se u njezinu biÊu ∑ samo nemoj reÊi da se to dogaa i u odnosu na mene ∑ nepovratno promijenilo, moja se majka zaputila; nije smršavjela, kako bismo to isprva pomislili vidjevši njezine upale obraze i omlohavjelu kožu koja tako mlitavo visi, pa i to bljedilo, koje se ne može zvati bjelinom i koje kao da sjaji u obrnutom smjeru, samo guta svjetlo, poglede, cijeli svijet, jer ta bjelina likvidira sve; ne godi baš pogled na nju, kao što nije moguÊe i ne gledati je. Promijenili su se omjeri. Sve se iskrivilo. Nije mi drago reÊi, no nekako je dobila (kao u svim mojim knjigama u kojima leži na samrtnoj postelji) konjsko lice. Prije nego što su nastupile promjene, zastrašujuÊe je nalikovala na englesku kraljicu Elizabetu; bila joj je vjerna dvojnica, doduše možda i ne baš posve vjerna, što je veÊ sinovsko pretjerivanje, no nekakva kopija svakako. (Ljepotu svoje majke moja braÊa i ja otkrili smo i u crtama Éve Ruttkai, a mislim da je pomanjkanje naše objektivnosti u tom sluËaju vuklo korijenje iz sliËne frizure, neko im je vrijeme kosa bila vrlo sliËna, a napose naËin na koji su je Ëešljale, u Ëemu je bilo neËega od garda fine gospoe, premda smo mi pod tim pojmom uglavnom podrazumijevali vonj; a ne, to je miris, sinËiÊu moj, miris, i to posve konkretno miris parfema. Iako nismo baš sve naparfimirane žene nazivali finim gospoama, za nas bi svaka fina gospoa bila ujedno i naparfimirana. Iako o tome kako je vonjala Ruttkaijeva nismo baš stekli pouzdana saznanja. Ja sam se, doduše nešto kasnije, našao s njom na istoj pozornici. Tada sam mogao vidjeti što znaËi scenski poklon, koliko je to složen sustav pokreta i uzalud je na djelu rutina, Ëovjek se na nj mora neizrecivo koncentrirati. Rekao sam joj da nalikuje na moju majku. Samo se osmjehivala, kao da me ne vidi. Meutim na kraju veËeri ipak - 15 -
mi je dobacila da pozdravlja moju dragu majku. Ne sjeÊam se više jesam li izruËio njezine pozdrave ili nisam.) Dakle nalikovala je na kraljicu, jer kada bih nekoga upitao nalikuje li?, ili, bolje reÊi, ako sam pitao nalikuje, zar ne?, tada bi svatko, bez iznimke odgovorio (pritom pucketajuÊi jezikom): zaista, ili još ËešÊe pa to je nevjerojatno!, premda nam u Maarskoj razmjerno rijetko pada (vlastitom voljom) na pamet kraljica svih Engleza, jer pedesete, sedamdesete i osamdesete godine dvadesetoga stoljeÊa u Maarskoj nisu baš protjecale u redovitom osvješÊivanju lika i u doËaravanju iznenaujuÊe nearistrokratskih, finih no ne i profinjenih crta lica engleske kraljice. U TV-dnevnicima s vremena na vrijeme ukazivala bi se okružena dvojicom sa šubarama, ja sam ih nazivao samo burgundskim ceremonijalnim gardistima, pa bih onda veÊinom u sebi, a katkada i glasno uzviknuo: ista mamica! Imao sam razglednicu u boji s njezinim likom, snimljenu takoer u društvu burgundskih gardista. Imam je još uvijek, rabim je kao straniËnik, a promatram je kao da mi je majka iz nekog razloga ipak kraljica. Izabrana je, i to... priliËno neoËekivano, tijesnom veÊinom glasova, ali s golemim entuzijazmom, na zaleenoj Temzi. Kraljica Lilika! Na koljena, pseta! Brada joj se u bolniËkoj postelji izdužila, a oËi narasle, bile veÊ gotovo kao dva oraha. Nos je najzornije doËaravao pomicanje proporcija. Iz lica moje majke stršio je nos njezina mlaeg brata. Mesnat, prostaËki šiljast, snažan nos na izmuËenom, ižmikanom, iscrpljenom licu. Falstafska ispupËina na gotiËkoj osnovi. Zamislimo tu sliku i imajmo je na umu. ProzraËna, a tonu teška koprena izluËena znoja cijedi joj se i puže po Ëelu, kao da je upravo privela kraju neki teški fiziËki posao, kao da svjedoËi o naporima robovske službe proteklih desetljeÊa, znojem natopljena kosa sljepljuje joj se sprijeda, malaksalo visi (kao u nekoj Mándyjevoj noveli), a sa strane, straga i na tjemenu raskuštrana - 16 -
je na sve strane, poput nakostriješena vrapËjeg perja. Usto je kraÊa no inaËe. I tada, kao što stoji u onoj mojoj knjizi, sjeo sam na rub njezine postelje, a bedro joj je žarilo i kroz poplun. No ona je, nemojmo to zaboraviti, umirala. »vrsto sam odluËio ne progovoriti ni rijeËi, jer nisam imao što reÊi. U toj prokletoj tišini, dok su tiho srkali samo strojevi koji su moju mamu održavali na životu, odnosno njezino tijelo, pao mi je na pamet njezin smijeh, a moja se mama smijala rijetko, pa Ëak i od toga rjee. Znala se osmjehivati ∑ osmjehivala se poput jeËmene pogaËe na pekarskoj lopati, Ëak i rjee ∑ bacala je vesele poglede, to da, no nasmijala bi se zaista rijetko. Rijetko bi se nasmijala iz svega grla, rijetko grohotala. “I tada se moja majka nasmijala na sva usta”: no takve reËenice tamo nema, prisjetih se na rubu njezina kreveta. Moja sestrica (odnosno, mlai brat, toËnije jedan od dvojice moje mlae braÊe koji Êe u romanima uglavnom postati sestricom, pretvaram ga u mlau sestru, pri Ëemu mi razlozi nisu nipošto duboko psihološki, samo praktiËni, u najboljem sluËaju dramaturški: ne trebaju mi sva Ëetvorica, tri su mi smjera posve dostatna) i ja na svojoj majci s vremena na vrijeme iskušavamo onu maËistiËku predrasudu prema kojoj ženska pamet nije u stanju shvatiti pravilo zalea u nogometu. Trudili smo se utuviti joj, no uzalud. Ona bi se tada samo glasno nasmijala (ne iskljuËujem da smo se samo zbog toga svako malo vraÊali na tu i više nego obiËnu šalu), ili bolje reÊi samo smijuljila, sretno smijuljila, gotovo kikotala da ona to naprosto ne razumije, ne i ne, ništa od toga. Ni ja ne shvaÊam! tresnula bi trijumfalno i gledala u nas kao da smo njezina dobra djeca, a mi smo se i osjeÊali upravo takvima. Pogladio sam poplun i zakljuËio da je ovo sad doista posljednja prigoda. Sada je na stanovit naËin gotovo sve svedeno na posljednju prigodu, unatoË tome što to i inaËe vrijedi za svaki trenutak, jer je svaki od njih doista jedin- 17 -
stven, što nas tjera da se uozbiljimo. Ljudi koji su sami po sebi ozbiljni, kao što proËitah, i život sam po sebi promatraju iz perspektive smrti. Ovo nam je posljednja prigoda da joj to razjasnimo ∑ de facto u posljednji trenutak ∑ tako da doista i shvati to prokleto pravilo zalea. Ne sramim se, nego joj poËinjem prigušeno mrmoriti, kao da upuÊujem molitvu prema nebu, za koje se tvrdi da je prazno, najprije strogo samo definiciju ∑ kako se samo znala smijati kad bi Ëula: tre-enu-tak pri-imanja i is-puca-avanja lopte! znam to! i suze bi joj potekle! ∑ zatim joj nabrajam temeljne probleme, poznate ofsajdzamke, pa raritete, neobiËna rješenja, povijest pravila, historiju i ontologiju ofsajda, njegovu psihologiju i misterij, mistiku, Ëudo, genijalnost skrivenu u toj jednostavnosti; da, to su bile moje posljednje rijeËi upuÊene majci, koje, osjeÊao sam to, nisu padale na jalovo kameno tlo: trepavice su joj se pomaknule i stisnula mi je ruku, baš kao što se vidi u filmovima. Jer, ne bi mi bilo drago da pred nebeskoga suca stane posve neupuÊena.
Moja majka pred nebeskim sucem (fikcija) Obrela bi se moja jadna majka izmeu dva gomoljasta oblaka, stajala poput engleske kraljice okružene gardistima, smeteno cupkala i osvrtala se oko sebe, tekla bi neka opuštena trening-utakmica, recimo, aneli protiv romanopisaca. Što veÊ samo po sebi miriše na namještaljku, jer, po svoj prilici, glavnina romansijera dospijeva u pakao (odnosno, nisam baš siguran, možda i ne; zacijelo ovisi o tome tko odluËuje ∑ a priËa se da je to u nadležnosti Svetoga Petra, da on stoji na vratima raja, a kao portir, i kao takav, e pa nemojmo se zavaravati, makar bio nebeski, ima vlast, iako možda ponešto manju /ili veÊu/ no inaËe ∑ pa ako je tome tako, onda nema izmotavanja, - 18 -
jedino bi se Cervantes mogao spasiti, a i on, razumije se, samo zabunom; meutim Gospodin nije birokrat, a i inaËe, zna sve, o Ëemu takoer nema spora, pa bi znao, a i osjeÊao da je ta gomila smutljivaca, mutnijih od najmutnijih, posve izopaËenih tipova ipak dogurala do kraja, a koga bi ta nastrana stvorenja, kada veÊ služe u slavu stvaranja, pomažu pri dovršenju djela, mogla uopÊe zanimati ako ne Boga; premda mi se /kao svecu/... Ëini da sam itekako pristran, jer te su stvari, bojim se, ipak mnogo složenije: što Êe se dogoditi ako je roman, grubo reËeno, zaËinjan iz ljubavi, a pišËev lik ∑ po svoj prilici ∑ nije; naime, kao što Ëujem, ljudi znaju primjerice reÊi da je autor istovjetan sa svojim tekstovima, no gdje li se onda zagubio njegov život?; podiže Gospodin s poda to djelo kao da je knjiga, a ispod nje vrvi gamad obnevidjela od svjetla i prestravljena, a ti crvi nisu ništa drugo no pišËev blijedi i prestrašeni život, ili ono što je ostalo od toga života koje sunca nikad nije vidjelo). Dakle stoji moja svježe u raj dopremljena majka kod ruda Velikih kola, na crti šesnaesterca, upravo arkanel Mihael kao desni veznjak izbija i pomete pomalo tromog Chestertona (naizgled tromoga Chestertona, jer je taj zaËas sustigao arkanela i opalio ga po listu kao da je Gabi Tóth, koji je mene upuÊivao ∑ barem u mojim romanima ∑ u vještinu fauliranja na naËin koji sudac neÊe primijetiti, pa, pozivajuÊi se na osobna iskustva sa mnom, neki, inaËe veÊinom vrlo nadareni maarski pisci, uzalud tvrde suprotno), a nato Gospodin, iako ih još nitko nije ni upoznao, dapaËe, nisu se ni pozdravili, upitno pogleda moju mamu, jer je On bogme dobar u tome, baš u upitnim pogledima: no, gospoo, je li to zalee i kuglof? (Neprevodiva igra rijeËima koja drsko predmnijeva da je i dragi Bog Maar. Ali zašto baš Bog ne bi bio Maar kad ama baš svi ameriËki atomski fiziËari to jesu? Ili, ako baš i nije Maar, onda barem govori maarski. Isuse, pa to je citat, no Gospodina se ipak ne bi trebalo upletati u to. Možda - 19 -
jedino s mojom mamom razgovara na maarskom, samo iz puke uljudnosti.) A moja bi mama tamo stajala poput Bileamove magarice, što mi nikako ne bi bilo drago, i poËinjala se neozbiljno smijuljiti, a Chesterton bi u meuvremenu pokosio arkanela, na što bi moja majka rekla, mili Bože, i to Gospodinu, na kojemu se baš i ne primjeÊuje da ima smisla za humor, no On je u ovom sluËaju bio Ëak u pravu, jer zalee nije djeËja igra, nije pitanje koje se može tek tako zaobiÊi (offside or not offside, pravio bi se duhovit Lucifer i uzalud imao pravo, naposljetku je ipak propisno najuren iz raja, jer se tamo ne podnosi lakoumno zbijanje šale na takvu temu), mili Bože, razgovarajmo o neËemu drugom, pa svemir je ionako priliËno prostran. I ne bi mi bilo drago da se to dogodi.
“Drago mi je što sam pomogla.” Nisam tražio dopuštenje za upokojenje (nije igra rijeËima! ∑ takve se stvari katkada moraju unaprijed utvrditi, jer jezik napreduje, probija se poput divljeg vepra, svojeglavo, a tko Êe doista proniknuti u suštinu onoga što se zbiva?!), samo bih prenio majci o Ëemu je rijeË. RijeË, upokojenje, takoer potjeËe od nje; uostalom, kako bi drukËije i bilo kad pišem na materinjem jeziku. Rekla je to i sestri Emmi, znate, draga, sin me s vremena na vrijeme vrlo rado upokoji. BolniËarkino se lice nije ni trznulo. Iako se baš nije naživjela u prethodnom režimu, ipak je saËuvala neku vrstu starinskog poštovanja prema umjetnostima, napose prema književnosti, stanovitu staromodnu a lijepu oduševljenost, respekt kao da osobno utjelovljuje zemlju nacije koja Ëita, naklonjenost kao da su i akteri suvremene književnosti sami peto˝fiji i mikszáthi, pa je kao takvog i mene patrilo nešto od toga strahopoštovanja dok je obavljala svoje dnevne dužnosti, ne grubo, no neugodno objek- 20 -
tivno. Nije me povlašÊivala, nego je samo dobro obavljala svoj posao. Zadivljeno je mislila na moje knjige, ne na neku konkretnu, nego onako opÊenito, ne na Fancsikó i Pintu, nego na Ëinjenicu da sam književnik, što je za nju zacijelo bilo poput bajkovita dvorca koji sav šaren lebdi izmeu neba i zemlje (u pozadini s palmama i Ferencom Kazinczyjem, ili prije s Goetheom), ali na mene, bez sumnje, nije mislila jednako oduševljeno. Mogla je biti snob, ali ona to ni najmanje nije bila. S majËinim mi se upokojenjem, da se izrazim ponešto površnije, veÊ nekoliko puta posreÊilo, no to uopÊe nije reËeno tako lakomisleno, nego je tome posve objektivno tako, doista mi se posreÊilo: dobro sam to smislio, spretno i s pomoÊnim glagolima (uz pregršt citata iz Handkea, jer je njemu majka doista preminula, što se i vidi po reËenicama u knjizi Wunschloses Unglück), a polazi mi to za rukom veÊ gotovo tri desetljeÊa! Živo se sjeÊam toga kolovoškoga dana. Oštra se hladnoÊa sruËila na grad, doduše snijega nije bilo, na autima su ostale ljetne gume, a na satovima ljetno raËunanje vremena, no sve se doimalo smrznutim i zaleenim izvana i iznutra. Smrt se, ili ostanimo radije (s dužnim poštovanjem!) kod majËina izraza upokojenje, pokazala plodonosnom spisateljskom idejom. Pljas (ili tres!)! Kao da se istoga trena strmoglavljujem u mraËan i dubok, u vrlo mraËan i vrlo dubok bunar, pa, ni pet ni šest, zaËas si uspijevam doËarati situaciju i, premda nemam neku baš moÊnu imaginaciju, Ëak i s tom osrednjom maštom uspijevam postiÊi da (mi) se Ëini kao da se to doista i dogodilo, kao da je moja majka doista preminula, što je sa stvaralaËko-psihološkog aspekta (makar ne bih htio nikome dosaivati, ali ni uzrujavati nikoga tim autobiografskim, autoironiËnim, samodopadnim, samosažaljevaËkim i rezigniranim potankostima, jednom rijeËju Ëipkastim pletivom) vrlo korisno, jer na taj naËin lako poteknu bolne rijeËi, ako to veÊ moraju ili su potrebne; - 21 -
zapravo, ne baš lagano, nego mnogo prirodnije, pa bol možda neÊe biti primarni osjeÊaj koji ispunjava rijeË, nego nešto izmeu napuštenosti siroËeta i straha, a što još, sad baš ne bih o tome, no uzrokuje bol, ili Ëiju strahotnu prazninu prekriva upravo milosrdna bol. S jedne sam strane dakle mogao autentiËno i stvaralaËki proživjeti složena kretanja boli i nedostatka boli, a s druge, no ne posve neovisno o tome, prva mi je knjiga, nastala prije dvadesetak godina, bila ona koja je, kako mi Ugrofini volimo reÊi, uspjela uteÊi iz tamnice našega jezika. Njezin uspjeh moja majka do dana današnjeg spominje s nevjerojatno zabavnom razmetljivošÊu: bez mene, sinËiÊu moj, ne bi išlo tako glatko, zar ne? Drago mi je ako sam ti svojom tobožnjom smrÊu pomogla u kárijeri. S razvuËenim a, kao što je izgovarala táxi. A ja sam samo buljio u njezine Ëudesne orah-smee oËi. Naslijedila ih je od djeda, kojega nisam poznavao, što mi, sudeÊi prema tim oËima, može biti iznimno žao. Bilo mi je drago što joj je drago, no pomalo bih, negodujuÊi, nakrivio usta ËitajuÊi da sam tom knjigom podigao spomenik svojoj majci ili da se u ovom sluËaju osobno proživljena bol prelila u bravurozno literarnu formu. Kojoj majci, kakva bol?! frktao bih u sebi. Pa kako koja majka?! Majka je, sinko moj, samo jedna, i smijala se. Opet sam se zagledao u njezine oËi. Vidiš, pišu da si se napokon uozbiljio, da ja dajem težinu tvojim knjigama, pa sad više nisi samo zaigran i nemaš samo rijeËi nego i majku. Osim toga pojedi još nešto, barem zalogaj. NeÊu jesti. Jedem. Nema veze. I ti si sazdana samo od rijeËi! Radije nemojmo sad, sinËiÊu moj, razglabati o tome. U redu. Obitelj se o mojem postupku nastojala ne izjašnjavati, - 22 -
jer položaj obitelji upletenih u književnost nije baš lagan, pa u naËelu njezine Ëlanove može zasmetati veÊ i puka Ëinjenica da su stekli položaj, potom i ako napisano odgovara stvarnosti, odnosno onome što oni pod time smatraju, ili i kada ono odstupa od nje. Protiv benevolencije koju je moja obitelj sama sebi nametnula posve se neoËekivano pobunio muž majËine mlae sestre, ujak Sárli, koji inaËe nikada ni o Ëemu nije imao vlastito mišljenje; svijet je za njega prebrz, znali bismo zloËesto primijetiti u vezi s njim ja i moja mlaa braÊa. Nikada nikome ne bi naudio, ljubazno se ophodio sa svijetom, toliko uljudno da je to veÊ bilo na rubu parodije. Mislim da je uspravni stav poprimio upravo od tih ispraznih formi. Bio je upadljivo zgodan muškarac, u doba internacije salijetala ga je jedna avošica, no nije daleko dogurala s njim. Istina, o tome smo Ëuli samo tetinu stranu priËe. A prema njoj je avošica zapovjedila da se javi u njezin ured u Hatvanu, poslala auto po njega, na što se naša teta, ta naša uvijek elegantna (a bila je toliko elegantna kao da diktatura proletarijata nije ni postojala) i suzdržana teta bacila na pod, rukama obgrlila šoferove noge i urlajuÊi ga preklinjala da joj ne odvede muža: lijepo vas molim, druže šoferu, smilujte nam se! Šofer nije bio avoš, nego samo kuÊno potrkalo pri lokalnom vijeÊu u Hatvanu, a možda je znao da muža te histeriËne ženice privodi na randevu, a ne u pritvor, što je možda i moja teta slutila, no šofer ju je zbog te teatralne scene koju mu je priredila ipak duboko prezirao i, premda je u osnovi bio dobriËina i uravnotežen Ëovjek, veÊ je neko vrijeme osjeÊao svoju neimenovanu, ali itekako postojeÊu vlast, barem u mjeri da je primjeÊivao da ga se ljudi boje, što mu je isprva smetalo, no s vremenom ga više nimalo nije gnjavilo. Jednim je trzajem oslobodio noge iz dramatiËnog zagrljaja moje tete, idite k vragu, odbrusio joj je, a ti se ukrcaj u auto, jebote, i poput pravog pripadnika ÁVO-a gurnuo ujaka Sárlija. Avošica mu je u svojem - 23 -
uredu dala vrlo nedvosmislenu ponudu, na što je ujak Sárli navodno otpovrnuo, milostiva gospoo, ja živim u svetoj braËnoj zajednici, pa su mi slijedom toga vezane ruke i noge, a, po svoj prilici, i ostali dijelovi tijela, na što mu je avošica iz zaleta opalila šamar. Mora da je u tome bila vrlo struËna, jer bi nakon toga ujku Sárliju sve do kraja života krenula krv na nos u najneoËekivanijim i najmuËnijim okolnostima, za ruËkom, na koncertu, pa i u crkvi. Iz mojega bi ujaka blihnula krv i, recimo to tako, istjecala iz njega zapravo krv Ëitave istoËnoeuropske povijesti. Ukrasni bi mu rupËiÊ zaËas bio natopljen krvlju, jer on bi kod njega uvijek izvirivao galantno, iako ne znam baš posve toËno gdje bi ukrasni rupËiÊi mogli galantno izvirivati. Oprostite za neugodnost koju sam vam prouzroËio, ispriËavao bi se tada. Podcjenjivali smo ga dok smo još bili djeca jer smo osjetili da je slab; dakle mogli smo to uËiniti, pa smo to i Ëinili. Ali kako smo rasli, bio nam je sve miliji. Zavoljeli smo ga, a usto i prepoznali snagu slabosti. A i hrabrost u njoj. Zaprepastio ga je roman koji potanko iznosi okolnosti smrti njegove šurjakinje i tada sam prvi uoËio da se on veÊ dulje nije nasmiješio, prvi me put nije gledao u oËi kao inaËe, kad bi to Ëinio uporno, otvoreno, nedužno i na naËin koji se nikako nije mogao pogrešno shvatiti, jer je iz duljine i intenziteta pogleda bilo savršeno jasno želi li nešto, iako ujak Sárli, vjerujem, osobno nije nikada i ništa htio, njemu su se stvari jednostavno dogaale, on se prepuštao struji. Da je bio razoËaran, bio bi svojevrsni dandy, ironiËan, rezigniran i ciniËan. No on je bio sve samo ne to. Nije se niËim oËarao, pa se nije mogao ni razoËarati. Živio je na površini, mogli bismo se našaliti i reÊi bio je dvodimenzionalni Ëovjek. Zagledao se preda se i samo procijedio: to nikako nije u redu. Isto je ustvrdio i za ljetno raËunanje vremena. Dakle ili je osam, ili je devet sati, no
- 24 -
nema toga da je osam, a onda odjedanput ustvrdimo da je to isto od danas devet. To nikako nije u redu. A moja se majka veselila knjizi.
Kakve su majke? ZvuËi možda neozbiljno, kao što i jest neozbiljno, površno i izazovno, frivolno i neoprezno, glede svojega predmeta neprikladno razigrano, no nipošto neodgovorno, jer je toËno: za mene je apsurdnost moje majke nešto poput koncentracijskog logora za Imrea Kertésza; no prirodno je jer sam, jer smo na taj naËin upoznali svijet. Naviknuo sam se, otpoËetka sam se privikavao da moja majka stalno (u svako doba, bilo kad, zimi i ljeti, u svako vrijeme, svagda /arh./, vazda /arh./, dok je svijeta i vijeka, danomice, neprestano, postojano, neprekidno, ustrajno, povazdan /reg./, dnevice /arh./, od povoja do pokrova, godimice, i svetkom i petkom, svejednako, vjeËno, stalno, sveudilj, sveer, od jutra do sutra, no ovo se veÊ nabrajanje ponešto odužilo, a i fest /nef./, nepromjenljivo bez odmora, svako toliko veÊ /a bit Êe još/ reËeno ∑ RjeËnik sinonima hrvatskog jezika, 2008.) govori o nogometu, sve usporeuje s nogometom, o Ëemu god da je rijeË, ona skreÊe na nogomet. Moja mi je majka bila prva mama u životu, pa sam s razlogom vjerovao da su majke takve. I da je svijet isti kao i majke. A mame su takve da ih zovemo mamicom, vrat im je topao, kao i ramena, kamo bismo gurali glavu, i lijepo mirišu. Majke se uvijek (svaki put, svagda itd.) bave nama, bez prestanka nas drže na oku, što ih oËito Ëini vrlo sretnima. Sretne su. Boja im je oËiju kao da je nebo naoblaËeno, a da sunce ipak sija. U dubini njihovih oËiju koje se rado smiju ∑ nešto kasnije ∑ otkrivamo i zericu tuge, stalnu, nepresušnu i neizbrisivu bol o kojoj
- 25 -
ne znamo na što se odnosi, osim ako i ona nema neku vezu sa samom nasmijanošÊu. Daju nam jesti, daju piti, a daju i puse. Baš tako i poËinje dan: daju nam pusu, na što Êemo se probuditi. Ili se budimo i ugledamo da nam sjede na rubu postelje i drže nas za ruku. Ili svoj dlan, lagan poput paperja, drže na prsima tamo gdje nam pulsira srce, a mi se nato probudimo. Kako god bilo, kad otvorimo oËi, njihovo nam lice ispunjava Ëitavo vidno polje. »itav svijet. Kasnije Êe nastupiti kraÊi vremenski odsjeËak u kojemu nam nikako neÊe biti drago (od toga dobivamo frase) zbog njihova dodira. Ne moramo govoriti o tome, one Êe to znati, osjetiti i samo zastajati na vratima, što mi još neko vrijeme neÊemo primijetiti, kao ni to da nas odatle dugo i zadovoljno vrebaju, a da to opazimo, takoer bismo dobili frase, kao što nemamo pojma ni o svim tim lirskim majËinskim pokušajima sastavljanja kabineta, pa ni o sitnim i zadovoljnim osmijesima; dakako, znamo da katkada ponosno, a, prije bi se reklo, s mjerom bacaju pokoji pogled prema nama, no pribranost i osjeÊaj za mjeru u pravilu Êe gubiti samo dok spavamo, pa Êe si dopustiti da u prizoru (da se ne zavaravamo: to smo mi!) prepoznaju nešto umirujuÊe, da u tom (ne baš previše) prištavom adolescentu vide nešto umirujuÊe za cijeli svijet, ali ga bez dobra razloga neÊe ni pokušati osloviti. Mi još uvijek plovimo izmaglicama snova, kada meko, zlaÊano, kao da Ëujemo javljanje anela, stiže nešto što zvuËi prekrasno, meko, šuštavo, o da, to je naše ime, aneo nam gorljivo vapi ime, no na naš treptaj koji prethodi prvom protezanju i majke Êe se prenuti i išËeznuti, odseliti se natrag u svoj život, u koji mi nemamo uvid; sjenovit je to predio, koji nas zapravo nikada nije osobito ni zanimao. Meutim Ëujemo da nas zovu s neba i zato ne shvaÊamo, samo prihvaÊamo kao neki priliËno logiËan razvoj situacije da je dobro koje poËinje buenjem, a kroz koje Êemo meko spuznuti u stvarni svijet, na neki naËin povezano s maj- 26 -
kama. Naš otac u nekim dalekim sobama pregovara s nekim drugim anelima. Zatim je majkama svojstveno da naveËer priËaju bajke. Bajka je lijepa, vesela i pouËna priËa (koja odgaja, pouËava i zabavlja) ∑ tome nas je takoer nauËila majka ∑ koja govori o stvarnosti, a je li istinita?, moglo bi se, sinËiÊu moj, i tako reÊi, osim toga pripovijeda iskljuËivo o nogometu. I o onome što je u vezi s tim, primjerice o vratnicama. A vratnice se proizvode od jelovine ∑ danas doduše od aluminija, pa se zato ni lopta ne odbija od njih kao nekoÊ! ∑ Ëitavu zemlju opskrbljuju jednojajËani blizanci iz Soprona Néró Gál i brat mu Hektor Gál, nije neki osobito dohodovan posao, ali je solidan. Dobro ih poznajem, sine, isplela sam im pulovere, dva zelena vunena džempera. Za nas je to Ëak i mrvicu previše, ono o jednojajËanim proizvoaËima vratnica u vunenim džemperima. VeÊina tih bajki govori o nogometašu koji se zvao Puskás, potekao je iz skromnih prilika i otisnuo se u veliki svijet da bi tamo postao kralj cijeloga svijeta.
- 27 -
- 28 -
SA DR Æ A J
I. Poezija i stvarnost
7
II. KuÊa i otac
29
III. Ljubav je, ljubav je ljubav
57
IV. Tvornica i majka
65
V. Puskás
95
VI. Otkrilo se
115
VII. Ljubav je, ljubav je ljubav
133
VIII. Æeliš li, sinËiÊu moj, postati veliki nogometaš?
149
IX. Lijepo prolazi vrijeme moje majke
159
X. Ljubav je, ljubav je ljubav
165
XI. Oproštaj od junaka i drugih jeziËnih jedinica
179
XII. Miki Görög. Postludij, ili jedna posve druga majka
203
O autoru
219
O prevoditeljici
221
- 223 -
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici ∂ Gitta Esterházy Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-172-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 224 -
- 220 -