Nit koja nas veže

Nit koja nas veĹže

-1-

-2-

Samanta Schweblin

Nit koja nas veže prevela sa španjolskog Ana Stanić

Fraktura

-3-

Naslov izvornika Distancia de rescate © Samanta Schweblin, 2014 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Ana Stanić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-996-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1005049

-4-

Mojoj sestri Pameli

-5-

-6-

“Prvi put nakon dugo vremena spusti pogled i pogleda ruke.

Ako vam se to dogodilo, znat ćete o čemu govorim.”

Jesse Ball, Policijski sat

-7-

-8-

Kao da su crvi.

Kakvi crvi?

Kao crvi, posvuda.

Govori dječak, šapće mi na uho. Ja postavljam pitanja. Crvi u tijelu?

Da, u tijelu.

Crvi iz zemlje?

Ne, drugačiji crvi.

Mračno je i ništa ne vidim. Posteljina je hrapava, gužva se poda mnom. Ne mogu se pomaknuti, kažem.

To je zbog crva. Strpi se, proći će. A dok čekamo, moramo vidjeti u kojem su se točno trenutku pojavili crvi.

Zašto?

Zato što je to važno, jako važno za sve.

Kimnula bih da potvrdim, ali tijelo me ne sluša. Što se još događa u vrtu? Jesam li ja u vrtu?

Ne, tebe nema, ali tu je Carla, tvoja majka. Upoznala sam je prije nekoliko dana, nedugo nakon što smo došli na odmor.

-9-

Što radi Carla?

Popila je kavu pa odlaže šalicu na travu, pored ležaljke. Što još?

Ustaje i kreće nekamo. Zaboravila je obuti japanke, ostale su joj na ulazu u bazen, ali ja joj ništa ne govorim.

Zašto?

Zato što me zanima što će napraviti.

I što radi?

Stavlja torbicu na rame i kreće prema autu u svom zlatnom bikiniju. Među nama se osjeća uzajamno div­ ljenje, a onda se na trenutke ne podnosimo, u nekim trenucima to jasno osjećam. Jesi siguran da treba opisivati sve ovo? Imamo li vremena za to?

Detalji su jako važni. Zašto ste u vrtu?

Jer smo se upravo vratile s jezera, a tvoja majka ne želi ući u moju kuću.

Ne želi ti stvarati probleme.

Kakve probleme? Ovako stalno idem unutra-van, prvo po limunadu pa po kremu za sunčanje. Nije me baš poštedjela problema.

Zašto ste išle na jezero?

Htjela je da je učim voziti, kaže da je to oduvijek

- 10 -

željela, ali kad smo došle, nijedna nije imala dovoljno strpljenja. Što radi sad u vrtu?

Otvara vrata mog auta, sjeda za volan i traži nešto u torbici. Ja se uspravljam u ležaljci, spuštam noge na tlo i čekam da vidim što će napraviti. Nepodnošljivo je vruće. Ona ostavlja torbicu i objema rukama čvrsto hvata volan. Neko vrijeme tako sjedi, zagledana u ogra­­du, ili u svoju kuću, koja je puno dalje od ograde. Što još? Zašto ti cijelo vrijeme šutiš?

Nekako sam zapela u ovoj priči, sve savršeno vidim, ali ponekad mi je teško nastaviti. Je li to zbog ovih injekcija koje su mi dali?

Ne. Ali ostalo mi je još jako malo vremena. Umrijet ću, zar ne? Čudno je što sam tako mirna. Premda mi to ne želiš reći, znam da hoću, no svejedno mi je teško samoj sebi to priznati.

Ništa od toga nije važno. Samo gubimo vrijeme.

Ali istina je, zar ne? Umrijet ću. Što se još događa u vrtu?

Carla je naslonila glavu na volan, ramena joj se lagano tresu. Plače. Misliš da smo blizu trenutka u kojem su se pojavili crvi?

- 11 -

Samo ti nastavi, i pazi na detalje.

Od Carle ne dopire nikakav zvuk, ali ne mogu više čekati, pa ustajem i krećem prema njoj. Odmah mi se svidjela, na prvu, čim sam je vidjela kako po onom suncu nosi dvije velike plastične kante, crvene kose skupljene u veliku punđu, u tregericama od trapera.

Još od tinejdžerskih dana nisam vidjela da netko nosi tregerice. Pozvala sam je na limunadu, i na mate sljedeće jutro, pa opet sljedeće i ono poslije njega. Jesu li ti detalji važni?

Ključni se trenutak krije u detalju, treba dobro paziti.

Prelazim na drugu stranu vrta. Dok zaobilazim bazen, bacim pogled na blagovaonicu i uvjerim se gle­ dajući kroz prozor da Nina, moja kći, i dalje spava, grleći svoju veliku plišanu krticu. Sjedam na suvozačko mjesto. Ostavljam vrata otvorena i spuštam pro­zor, strašno je vruće. Carlina je velika punđa malo pala, na jednoj je strani raščupana. Ona se uspravi i nasloni na sjedalo, primijetila je da sam ponovo pored nje. Gleda me.

– Ako ti ispričam što se dogodilo – kaže – nećeš više htjeti razgovarati sa mnom.

Razmišljam što da kažem, nešto kao “Hajde, Carla, molim te, ne budi smiješna”, ali umjesto toga se zagledam u njene nožne prste, čvrsto stisnute na papuči­­

- 12 -

cama, njene duge noge i tanke, ali jake ruke. Ne mogu vjerovati da je žena od koje sam mlađa deset godina toliko ljepša od mene.

– Ako ti kažem – nastavi – nećeš mu dati da se igra s Ninom.

– Ma daj, Carla, molim te, kako mu ne bih dala.

– Nećeš mu dati, Amanda – oči joj se ispune suzama.

– Kako se zove?

– David.

– Tvoj je? To je tvoj sin?

Kima. Taj sin si ti, Davide.

Znam, samo nastavi.

Briše suze, a na rukama joj zveckaju zlatne narukvice. Ja te nikad nisam vidjela, ali kad sam gospodinu Geseru koji se brine za kuću koju smo unajmili spomenula da se družim s Carlom, odmah me pitao jesam li upoznala tebe. Carla nastavlja: – Bio je moj. Sad više nije.

Gledam je u čudu.

– Više nije moj.

– Ali, Carla, sina se ima za cijeli život.

– Nema, draga – odvrati. Ima duge nokte, upire prstom prema meni, drži ga u razini mojih očiju.

Tad se sjetim da moj muž drži cigarete u pretincu

- 13 -

pa ih uzmem i dodam Carli, zajedno s upaljačem. Ona mi ih odmah zgrabi iz ruke. Osjećam miris njene kre­ ­me za sunčanje.

– Kad se David rodio, bio je zlatan.

– Naravno da je bio – potvrdim, ali onda shvatim da je vrijeme da ušutim.

– Kad su mi ga prvi put stavili u naručje, osjetila sam strašnu tjeskobu. Bila sam uvjerena da mu nedostaje jedan prst – nasmije se dok se prisjeća, pripaljujući cigaretu u ustima. – Sestra je rekla da to može biti od anestezije, nije čudno da postaneš paranoična. Tek kad sam mu dvaput prebrojila svih deset prstiju na rukama, bila sam sigurna da je sve u redu. Što bih sada dala da Davidu samo fali jedan prst!

– Što nije u redu s Davidom?

– Bio je zlatan, Amanda, kažem ti da je bio zlatan.

Po cijele se dane smijao. Najviše se volio igrati vani, obožavao je park na trgu, odmalena. Vidjela si da se ovuda ne može prolaziti s kolicima. U mjestu da, ali da se dođe dotamo, treba se provlačiti između imanja i koliba uz prugu, što je nezgodno zbog blata, ali on je to toliko volio da sam ga do treće godine nosila na rukama, cijelim putem. Kad bi ugledao tobogan, počeo bi vrištati od sreće. Gdje je u ovom autu pepeljara?

- 14 -

Ispod ploče s instrumentima. Izvučem ladičicu i dodam joj je.

– A onda se razbolio, otprilike u to vrijeme, prije nekih šest godina. Bilo je to teško razdoblje. Ja sam taman počela raditi na farmi kod Sotomayora, bio je to moj prvi posao u životu. U računovodstvu, koje s računovodstvom nije imalo nikakve veze. Recimo da sam sređivala papire i pomagala u zbrajanju, ali barem sam imala neku zanimaciju. Išla sam okolo i obavljala sitne poslove, lijepo odjevena. Kod vas u gradu je to drugačije, ovdje ti treba izlika za malo glamura, a ova je bila idealna.

– A tvoj muž?

– Omar je uzgajao konje. Da, dobro si čula. Bio je drugi čovjek.

– Mislim da sam ga vidjela jučer kad sam bila s Ninom u šetnji. Prošao je pored nas u kamionetu, mahnule smo mu, ali nije uzvratio pozdrav.

– Da, takav je on sad – Carla će, odmahujući glavom. – Kad smo se upoznali, tad se još uvijek smijao, i uzgajao konje za utrku. Držao ih je na drugom kraju sela, iza jezera, ali kad sam ostala trudna, sve je preselio ovamo. To je bila kuća mojih roditelja. Omar je govorio da ćemo, kad mu se posreći, zaraditi hrpu

- 15 -

novaca i sve renovirati. Ja sam htjela staviti tepih. Da, to zvuči suludo s obzirom na to gdje živim, ali baš sam se tome veselila. Omar je imao dvije vrhunske ras­plod­ ­ne kobile koje su donijele na svijet Tristezu Cat i Gamuzu Finu, dvije velike pobjednice, koje smo prodali.

Bile su za utrke, još uvijek se utrkuju, u Palermu i San Isidru. Poslije su došle još dvije, i jedno ždrijebe, ali njihovih se imena više ne sjećam. Za taj posao treba imati dobrog pastuha, a Omaru su posuđivali najboljeg. Ogradio je dio zemljišta za kobile, iza napravio staju za ždrebad, posadio djetelinu i poslije malo-pomalo gradio konjušnicu. Dogovor je bio da mu daju pastuha na dva-tri dana. Kad se poslije ždrebad proda, četvrtina zarade ide vlasniku pastuha. To nije malo novaca, jer ako je pastuh dobar i ako se dobro pazi na ždrebad, za svako se može dobiti od dvjesto do dvjesto pedeset tisuća pesosa. I tako je taj blaženi konj tad bio kod nas. Omar ga je nadgledao po cijele dane, pratio ga poput zombija i brojio koliko je puta uzjašio koju kobilu. I tako dok se ja ne vratim od Sotomayora da preuzmem. A ja bih samo tu i tamo škicnula na njega kroz prozor u kuhinji, što da ti kažem. I tako jedan dan perem ja suđe, kad shvatim da već neko vrijeme nisam vidjela pastuha. Odem do drugog prozora, pa trećeg, iz kojeg se bolje vidi iza kuće, ali nema ga.

- 16 -

Samanta Schweblin rođena je 1978. u Buenos Airesu. Živjela je u Meksiku, Italiji, Kini i Njemačkoj, a trenutačno živi i radi u Berlinu. Prvu zbirku kratkih pri­­ča, El núcleo del disturbio, objavila je 2002. Drugom zbirkom priča, Pájaros en la boca, osvojila je prestižnu latinoameričku književnu nagradu Premio Casa de las Américas. Nit koja nas veže njezin je prvi roman, kojim je zaslužila hvalospjeve publike i kritike te osvojila nagrade Tigre Juan i Ojo Crítico. Djela su joj uvrštena u više antologija i prevedena na mnoge svjetske jezike.

Siete casas vacías, njezina najnovija zbirka kratkih pri­ ­ča, objavljena je 2015. i nagrađena nagradom Ribera del Duero za kratku prozu. Britanski časopis Granta 2010. godine svrstao je Samantu Schweblin među 22 najbolja pisca španjolskoga govornog područja mlađa od 35 godina.

- 121 -

- 122 -

Ana Stanić diplomirala je španjolski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je također pohađala dodatni studij portugalskog jezika i književnosti. Na istom je Sveuči­ lištu pohađala Poslijediplomski doktorski studij književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture, koji je nastavila na Sveučilištu Complutense u Madridu, gdje je stekla međunarodni europski doktorat obranivši disertaciju na temu iz suvremene argentinske književnosti. Radila je kao jedna od kreatorica projekta proširenja i osuvremenjenja Velikog englesko-hrvat­­skog rječ­nika Željka Bujasa te kao asistentica iz hispanskih književnosti, književne teorije i prevođenja na Preddiplomskom i diplomskom studiju španjolskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Trenutačno radi kao urednica rubrike prevođenja u [sic]-u, časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje, a dosad je sa španjolskog prevela djela Eduarda Halfo­ ­na, Yurija Herrere, Rose Montero i Alfonsa Fonta.

- 123 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2018., rujan Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-996-1 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 124 -

- 125 -

Nagrada Shirley Jackson 2017.

Među najboljim knjigama 2017. godine u izboru The Guardiana, The Observera, Evening Standarda, The Financial Timesa, The Boston Globea i The Economista U užem izboru za Nagradu Man Booker International 2017.

Još malo, i netko će izgubiti život, a možda i više od toga.

Amanda leži u ambulanti mjestašca okruženog zasijanim poljima i pokušava ne ispustiti nit – tu nit koja nas veže uz prošlost i bu­ dućnost, uz život i one koje volimo. Sada, uz nju je samo dječak po imenu David – njezine djevojčice nema, njegovih roditelja također – ali on joj ne dopušta da odustane: koliko god strašna bila, ova se priča mora ispričati.

Nit koja nas veže nije obična knjiga. Ona je halucinatorni triler grozničava tempa, jezovita meditacija o otrovima, strahovima i ljubavima s kojima živimo. Ona je priča o duhovima miljama daleko od fantastike i priča o majčinstvu kakvu dosada niste čitali.

Ona je apokalipsa krojena po mjeri čovjeka.

Dok zateže niti kojima smo povezani sa svijetom u kojemu živimo i između sebe, svaka stranica romana koji je argentinsku spisate­ ljicu Samantu Schweblin pretvorio u jedan od najzanimljivijih novih glasova svjetske književnosti natopljena je prijetnjom, stra­ vom i genijalnošću. Odsada ćemo oči morati držati otvorenima.

119,00 kn

- 126 -

ISBN 978-953266996-1

9 789532 669961

www.fraktura.hr