Njemački život

BRUNHILDE POMSEL

predgovor

THORE D. HANSEN

NJEMAČKI ŽIVOT Njemački život

ČEMU NAS DANAS UČI ŽIVOTNA PRIČA GOEBBELSOVE TAJNICE

1

2

brunhilde pomsel, njemaÄ?ki Ĺživot

predgovor

3

Brunhilde Pomsel Thore D. Hansen

Njemački život Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice prevela s njemačkog Ines Meštrović

Fraktura

4

brunhilde pomsel, njemački život

Naslov izvornika Ein Deutsches Leben, was uns die Geschichte von Goebbels’ Sekretärin für die Gegenwart lehrt Objavljeno prema sporazumu s književnom agencijom Kossack GbR © 2017 by Europa Verlag GmbH & Co. KG, Berlin, München © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Ines Meštrović i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-063-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1011375

predgovor

5

Sadržaj

Predgovor 9 Thore D. Hansen Politika nas nije zanimala Mladost u Berlinu 30-ih godina

19

Hitler je naprosto bio novi čovjek Početak rada na Državnom radiju

37

Osjećala sam se pomalo kao dio elite Uspon do Ministarstva promidžbe

61

Odanost do konačnog poraza Posljednji dani u Ministarstvu promidžbe

101

Nismo znali ništa Uhićenje i novi početak

115

Nisam bila kriva Rezime u sto i trećoj godini života

127

6

brunhilde pomsel, njemački život

Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice Thore D. Hansen

139

Zahvale 203 Napomena 204

O autoru

205

O prevoditeljici

207

predgovor

7

18

brunhilde pomsel, njemački život

Prije 1933. godine ionako nitko nije razmišljao o Židovima, to je bila puka izmišljotina kasnijih nacista. Tek smo kroz nacionalsocijalizam postali svjesni toga da su to drugačiji ljudi.

Poslije je sve to bio dio programa za istrebljenje Židova. Nismo imali ništa protiv Židova.

politika nas nije zanimala

19

Politika nas nije zanimala Mladost u Berlinu 30-ih godina

Sjećanja Brunhilde Pomsel počinju maglovito, izbijanjem Prvog svjet­ skog rata u kolovozu 1914. kada je imala tri godine. Majka je iznenada primila brzojav; otac je trebao biti među prvima koje će mobilizirati i poslati u rat. Naglo su otputovali kočijom u Berlin, kako bi na kolo­ dvoru u Potsdamu ispratili oca. Nakon četiri godine rata, otac se u studenom 1918. neozlijeđen vraća kući.

Sjećanja su mi jako važna. Ona me i proganjaju. Ne daju mi mira.

Zaboravila sam, doduše, imena i neke događaje koje više ne mogu ni riječima opisati. Ali sve je ostalo tu, kao u velikom leksikonu ili fotoalbumu. Sjećanja sežu unazad, u vrijeme kada sam bila djevojčica. I znam da sam u životu mnogim ljudima pričinila radost već samim svojim postojanjem, što je samo po sebi već lijepa misao.

Jasno se sjećam da smo pitali majku kada se otac vratio iz rata: “Mama, što taj stranac radi u našem stanu?” Zatim je počelo teško razdoblje. Uslijedile su godine gladi. Potkraj Prvog svjetskog rata otvorene su pučke kuhinje. Premda je majka uvijek za nas kuhala i sve sama pripremala, jednom je zgodom rekla: “Hajdemo i to

20

brunhilde pomsel, njemački život

probati”, pa je s nama djecom otišla u neku pučku kuhinju gdje smo ručali. Na odlasku je rekla: “To neću napraviti nikad više.”

Na povratku sam majci punila uši molbom: “Želim zabiti čavao u Hindenburga.”1 Na trgu Königsplatz stajao je ogroman, nedovršen kip carskog feldmaršala Hindenburga. Za 5 pfeniga – ili za šestaka, jer su Berlinčani kovanicu od 5 pfeniga zvali šestak – dakle za šestak ste mogli dobiti čekić i čavao koji ste smjeli zabiti negdje na tom kipu. To je svakako trebalo isprobati.

Majka je bila spremna izdvojiti novac da bi meni priuštila to zadovoljstvo.

Otac je imao sreće. Bio je u Rusiji, cijelo vrijeme, a ipak nije ni ranjen ni ubijen. Rat je ipak ostavio druge tragove. Postao je još šutljiviji i možda se zbog toga kod kuće nikada nije govorilo o politici. Do dolaska nacista, a tada je već bilo svejedno, ali to je bilo samo prividno.

Obiteljima s puno djece u ono doba nije bilo lako. U našoj je obitelji bilo petero djece. Trebala se roditi djevojčica, ali zaredali su se sami dječaci. Tada se te stvari još nisu mogle kontrolirati. Sve je bilo prepušteno slučaju. Za mene kao najstariju, a k tomu još jedinu djevojčicu, to je pomalo bio teret. Uvijek sam ja bila odgovorna za sve što su dječaci napravili. Uvijek bi rekli: “Trebala si paziti!” Danas shvaćam da djecu tada nisu dobro odgajali. Bila su tu i zbrinuta i sita, dobila bi i poneku igračku, loptu ili lutku, ali

“Zabijanje čavala za ratne žrtve” – tako su se u Njemačkom carstvu zvale akcije tijekom Prvog svjetskog rata, kada se za donaciju mogao zabiti čavao u neki, uglavnom drveni kip. Novac se donirao ratnim invalidima i članovima obitelji stradalih u ratu. Najveća takva skulptura s čavlima, postavljena 1915. godine, bio je “Željezni Hindenburg” u berlinskom parku Tiergarten.

1

politika nas nije zanimala

21

ništa više od toga. Sve smo morali tražiti i strogo su nas odgajali.

Tu i tamo bismo dobili i pokoji šamar. A stalno se nešto događalo.

Bili smo prava, normalna njemačka obitelj.

Kao najstarija morala sam tu i tamo snositi breme. Poslije, kad sam bila veća i imala neke želje ili prohtjeve, uvijek bi mi za­ jedljivo dobacili: “Da, da, što bi ti sve htjela.” Nisu vas shvaćali ozbiljno. Živjeli smo skromno, ali uvijek smo bili siti. Gladi ili oskudice se ne sjećam, a to se nije podrazumijevalo samo po sebi, s obzirom na masu nezaposlenih i siromašnih ljudi.

Naš je otac sve držao pod kontrolom, a tražili smo od njega puno toga što smo bezuspješno pokušali progurati kod mame, no ona nije nasjedala. Obično bi rekla: “Pitaj tatu!” Kasnije nam je bio dobar prijatelj, ali dok smo bili mali, morali smo biti poslušni.

Naučili smo što smijemo, a što ne. I naučili smo da ćemo za stvari koje se ne smiju raditi biti kažnjeni. A bilo ih je čitav niz.

Primjerice, ponekad bi kupili skupe jabuke. Stajale su prebrojene na ormariću za suđe u zdjeli za voće. Odjednom bi jedna jabuka nestala. “Tko je to bio, tko je uzeo jabuku? Nitko? Postrojite se!

Jesi to bio ti ili ti?” To bi pitali svakoga i odgovor je bio: “Ja nisam.”

“Dobro, ako to nije bio nitko, onda nema više jabuka.” I tada bi netko od nas rekao: “Vidio sam Gerharda kod zdjele.” Tako bi nas djecu izigrali jedne protiv drugih.

Sjećam se još jednog primjera. Moja je majka imala naviku staviti sitan novac u šalicu u kuhinjskom ormariću. Bili smo na kušnji da gurnemo ruku i uzmemo groš ili 20 pfeniga. Netko je to jednom napravio, ali se sam otkrio, kad se pojavio sa šećernim štapićem. Djeca su nekad glupa. Takve su se stvari kažnjavale već iz egzemplarnih razloga. I onda bi nas troje dobilo po guzi kloferom za tepih. To je zaista boljelo. Tada bi u obitelji opet zavladao

22

brunhilde pomsel, njemački život

mir, otac je bio sretan što je odradio svoju dužnost, no nama djeci to nije bilo tako strašno, a da to ne bismo eventualno ponovili.

Poslušnost je bila uvriježena u obiteljskom životu. Ljubav i razumijevanje ne bi vas doveli daleko. Pokornost uz malo varanja, laži ili svaljivanja krivnje na drugoga, sve je to bilo dio priče.

Odrasli su nastojali u djeci probuditi osobine koje ona zapravo nisu imala.

U svakom slučaju, kad u istom stanu živi puno ljudi, među njima ne vlada uvijek ljubav. Svi smo dobili batina, kad bismo to zaslu­žili. Ja, kao djevojčica, nešto manje. Ali često bi mi rekli: “Upra­vo si ti kao najveća to trebala znati.” To su mi češće znali predbacivati. Uvijek sam ja bila odgovorna za sve što su napravili dječaci.

Kad smo imali deset ili jedanaest godina, htjeli smo znati za ko­­ga su glasali naši roditelji. To nam nikada nisu rekli. Do danas ne znam zašto. To je bila tajna. Politika nije bila tema u našoj kući.

To nas nije zanimalo. Moj otac je ionako bio šutljiv, čak i tijekom svoje mladosti. I on je bio iz obitelji s puno djece. Tek sam puno kasnije, kad je već odavno bio mrtav, saznala da si je njegov otac oduzeo život. I da je moj otac odrastao s braćom i jedinom sestrom u sirotištu u Dresdenu. To sam slučajno saznala tek prije nekih četrdeset godina. Majka je tada još bila živa. Pitala sam je: “Mama, ti si to znala?” Rekla je: “Da.” “A zašto nam to nisi nikada rekla?”

“Tata to nije htio.” Tata to nije htio i ona se toga držala.

Njegov je otac bio dvorski vrtlar na dvoru Kraljevine Saske, čak je imao i neku titulu. Uzgojio je sortu jagode i za to dobio priznanje i vjerojatno je imao povelik imetak. Kako bilo, zatim je špekulacijama na Burzi cvijeća u Amsterdamu izgubio cijelo

politika nas nije zanimala

23

svoje imanje, jako lijepu kuću s vrtom, a zatim ostavio ženu i petero djece na cjedilu bacivši se s mosta pred vlak koji je išao prema Dresdenu. Očeva majka također je umrla ubrzo nakon toga. Tragedija zbog koje se moj otac ženirao. Nismo to nikada trebali saznati, no nakon puno, puno godina saznala sam to od jedne sestrične.

Sjećam se još da su roditelji često znali reći da nemamo novaca.

Tata je bio dekorater i imao je posla, a to je već bio pravi luksuz u ono doba. Tako da smo uvijek imali dosta. Skoro nikada nismo bili gladni, za razliku od mnogih ljudi nakon poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Uvijek smo imali što jesti. Bilo je to jednostavno i skromno, ali mogli smo se najesti do sita. Puno povrća. Moja je majka spravljala predivne čušpajze za kojima i danas po­nekad čeznem. Bilo od kelja, bilo od (bijelog) kupusa s kimom ili od mahuna s rajčicom, a rajčice su tada bile pravi luksuz. No jelo je i bez rajčica bilo ukusno. A za božićnu gusku uvijek se našlo. Kao i za tatino pivce poslije objeda. A mama je za Uskrs uvijek dobila nešto lijepo za odjenuti.

Kad sam imala 14 godina, moje su prijateljice ponekad znale dobiti kostim ili kaput. Ja sam dobivala iznošene stvari koje bi mi prekrojili tako da mi odgovaraju. Nisu me baš previše razmazili. Znala sam da nemamo puno novca, a kad je netko nešto htio, onda su to htjeli i drugi, pa smo se pomalo ravnali po tomu. Stalno se govorilo o tome da nemamo novaca, ali uredno smo plaćali najamninu, a kad je nakon pučke škole moja učiteljica rekla: “Dije­­te obavezno mora ići u višu školu. Talentirana je.” roditelji su i za to našli novca. Uz nešto truda i muke moja je majka od oca iskamčila novac za srednju školu. Mislim da se radilo o pet maraka mjesečno koje je morao izdvojiti. I tako sam došla u srednju školu.

24

brunhilde pomsel, njemački život

I ostala sam do godišnjeg ispita. To je bio završni ispit u srednjoj školi. Tko je htio na maturu, morao je ići u licej.2 To nije dolazilo u obzir. Studij? Pa tko je tada, prije devedeset godina, uopće studirao? Samo odabrani. Mi svakako ne.

Dok sam još bila u školi, htjela sam postati operna pjevačica ili učiteljica. Bila sam tako dobra u školi da je jedna bogata dama pitala moju majku: “Gospođo Pomsel, bi li vaša kćerka mogla pisati zadaću kod nas s mojom Ilsom? Ja to ne mogu, a djevojka ne napreduje, treba joj pomoć.”

Ilse je bila moja prijateljica i rado sam joj pomagala. S njom sam rješavala zadaće, ali nisam joj dala da ih prepiše od mene, već sam joj zaista pomogla i sve objašnjavala. Jako se popravila, samo zato što sam bila strpljiva s njom, a ja sam tamo rado odlazila. To je bila jako bogata obitelj, uvijek bi me najprije poslužili kavom ili čajem i, naravno, nečim slatkim, a majka joj je bila Talijanka i nekoć operna pjevačica. Imali su predivan klavir i uvijek bi nešto pjevala, otpjevala bi nam operne arije, a mi smo sjedile kao začarane slušajući je. To je bilo lijepo doba i meni je tako bilo bolje, jer je kod nas u stanu uvijek bilo bučno i živo. Nikada nisam mogla na miru napisati zadaće. Htjela sam postati operna pjevačica, no to se izjalovilo.

A u našoj se srednjoj školi mogla pohađati nastava iz domaćinstva. Međutim otac je rekao: “Sad je dosta. Neću još i to plaćati.

Neka domaćinstvo nauči kod kuće. Gotovo je sa školom.” I tako sam napustila srednju školu nakon završnog ispita.

Najprije sam ostala pomagati majci u kućanstvu. To nije moglo

Licej je bila viša škola, usporediva s današnjom gimnazijom. Licej su pohađale isključivo djevojke.

2

politika nas nije zanimala

25

dobro završiti. Bilo je grozno. Kuhinjski poslovi bili su mi strašni, a majka je bila sretna kad bih brisala prašinu po stanu, jer u kuhinji sam sve radila krivo, što je izazivalo samo nezadovoljstvo.

Majka je oduvijek htjela da izučim nešto. Ali htjela sam čim prije početi raditi u nekom uredu, nebitno gdje, samo da je ured.

Dopadale su mi se gospođe koje su radile u uredu, dakle tajnice, uredske namještenice ili komercijalistice u osiguravajućim društvima, i to mi se činilo poželjnim zanimanjem.

Zatim sam sama potražila namještenje u Berliner Morgenpost, te su novine postojale već tada. I ugledala sam Hausvogteiplatz.

U ono doba to je bio gospodski kvart. Znala sam da tamo žive viši slojevi i da je to otmjena četvrt. Na razgovor sam trebala doći do 13 h. Odmah sam sjela u vlak i pohitala u tvrtku Kurt Gläsinger & Co. u Mohrenstraße. Sve je bilo otmjeno, predivna kuća s crve­ nim tepisima i dizalom. No ja sam se uspela stepenicama s mekim sagovima. Zakoračila sam u lijep i velik ured gdje je sjedio gospodin Bernblum, Židov, po zanimanju prokurist, strog, ali karakteran čovjek. I tu su sjedile još tri ili četiri gospođe. Jednu od njih sam trebala zamijeniti. U svakom slučaju, najprije me stisnuo.

Pitao me sve i svašta i odjednom rekao: “Da. U redu. Tu je volonterski ugovor, jedan od vaših roditelja ga mora potpisati, budući da još niste punoljetni. Možete li doći još jednom s vašim ocem ili majkom?”

Uzbuđena sam se vratila kući i o tome najprije izvijestila obitelj. Imala sam što čuti: “Bezobrazluk, otići tamo bez pitanja!

I tko ti je uopće dao novac za kartu?” Ali majka je ipak otišla sa mnom i potpisala dvogodišnji ugovor. Za bogovsku plaću od 25 maraka mjesečno.

Potom sam u tvrtki “Kurt Gläsinger & Co.” radila sve poslove koji su me dopali: stenografija, daktilografija, a uvečer sam

26

brunhilde pomsel, njemački život

pohađala tečaj na Višoj trgovačkoj školi i učila osnove knjigovodstva. Međutim upravo moje stenografske vještine, koje će mi poslije otvoriti vrata Državnog radija (Reichsrundfunk) i Ministarstva promidžbe, tamo nisu bile potrebne. Već sam i prije toga sjajno stenografirala, uvijek sam prva bila gotova i to samo zato što sam u školi bila smrtno zaljubljena u svog učitelja. Ali ne i on u mene.

Tamo sam radila dvije godine. Najljepši je bio put do posla.

Gradskom željeznicom od stanice Südende do kolodvora u Potsdamu. Zatim sam išla pješice do Leipziger Platza. To je bila šetnja od pola sata. A kad sam umjesto ulicom Mohrenstraße išla duž Leipziger Straße, prolazila sam pored brojnih lijepih dućana. Pre­ divnih modnih trgovina s nedostižnim predivnim stvarima, za koje sam mislila da ih nikada neću moći kupiti. Pa ipak, uvijek je bilo lijepo vidjeti te haljine i sanjariti.

A rad u tvrtki, dakle svakodnevni posao, također je bio zabavan. A inače sam marljivo učila i vjerojatno sve pošteno naučila.

Na kraju sam smjela obavljati i telefonske razgovore. Već smo neko vrijeme kod kuće imali telefon, čije je korištenje nama djeci bilo strogo zabranjeno. Nismo se smjeli javljati, niti zvati. A koga bismo zvali? Nismo imali pojma koga bismo nazvali. Pa tko je u ono doba uopće imao telefon? Sad mi je gospodin Bernblum rekao: “Gospođice Pomsel, spojite me s tvrtkom ‘Schulze & Menge’. Morala sam najprije pred njime potražiti broj i okrenuti ga, dok su mi se ruke tresle od straha. Zatim se netko javio: “Ovdje ured Südring.” Na to ću ja: “Molim vas ured Nordring.” Zatim se opet netko javio: “A koji broj?” Potom sam im dala broj i u nekom trenutku dobila sam tvrtku i morala još jednom reći: “Molim gospodina xy, treba ga gospodin zz”. To je bilo teško za nekoga

politika nas nije zanimala

27

tko to još nikada nije radio. Ne možete si to zamisliti. A sada mi je teško izaći na kraj s mobitelom.

No bila sam jako marljiva tada. Oduvijek sam bila takva. To je ostalo u meni. Nešto prusko, ta svijest o dužnosti te pomalo i spremnost da se podredim. To je počinjalo već u obitelji, tamo ste se morali uklopiti, nije išlo drugačije. Tada ništa nije išlo bez izvjesne strogoće. Sve ste morali tražiti, niste imali ni novaca na raspolaganju. Nije bilo džeparca kao danas, kada djeca dobivaju džeparac od određene dobi. I mi bismo ponekad dobili nešto. Ja sam dobivala nešto novca, jer sam svakog dana nakon ručka opra­la hrpu suđa, jer je obitelj bila velika. Nekoć to nije bilo tako jednostavno da samo otvorite vodu i isperete suđe. Morala sam zagrijati vodu u teškim loncima i imala sam dvije posude. Jednu u kojoj se suđe pralo u vodi sa sodom, drugu za ispiranje, a onda se suđe odlagalo na mjesto za sušenje. To je bilo puno posla. Stoga sam i dobivala džeparac, mislim čak dvije marke mjesečno. Zato su mi posao u uredu, gdje sam bila ispomoć, i prva zarada bili važni.

Kod gospodina Bernbluma sam ostala dvije godine. Zatim su mi ponudili da ostanem za plaću od devedeset maraka mjesečno.

O tome sam također morala razgovarati sa svojim roditeljima, jer još nisam navršila 21 godinu. A otac je rekao: “Devedeset? Ne, to je premalo. Moraš tražiti sto!”

Idući dan sam izvijestila gospodina Bernbluma da moj otac inzistira na sto. Da, žao nam je, ali onda vam moramo otkazati ugovor. I dali su mi otkaz. Tata je rekao: “To je u redu, naći ćeš nešto novo.”

Tada sam prvi put morala na burzu rada, registrirana sam kao nezaposlena i u ruku su mi tutnuli adrese gdje sam se trebala

28

brunhilde pomsel, njemački život

javiti za posao. Kraće sam vrijeme radila u jednoj knjižari. Jako sam voljela čitati. Doduše, nisam još puno pročitala, ali čitanje je bilo nešto lijepo. I plaćali su me sto maraka bez pogovora. Bilo je to one strahovito hladne zime 1929. kada sam već napunila osamnaest godina. Posao je bio grozan. U prostorijama je bilo hladno. Zagrijali bi ih tek kasnije, a ljudi su bili primitivni i jako neljubazni. Bila sam strašno nesretna.

Međutim otac je na ulici sreo jednog susjeda, gospodina Gold­ berga, doktora prava, koji je bio Židov i radio kao posrednik osiguranja. Čavrljajući s mojim ocem pitao je kako mu je, kako ide posao, što rade djeca. A otac je usput spomenuo: “Da, Hilde je sad već velika, ona radi.” “A što radi?” Potom je gospodin Goldberg rekao: “Znate što? Moja tajnica se uskoro udaje i neće moći više raditi. Pošaljite mi svoju kćerku, ona je uvijek bila bistro dijete.”

Odmah idućeg dana otišla sam gospodinu dr. Goldbergu koji je imao ured u susjednoj zgradi i predstavila mu se, sada kao od­ rasla osoba. Inače ga nisam često viđala, a kad bih ga srela, pozdravila bih ga uz pristojan naklon. Nisam ni znala da me se još sjeća. Nakon kraćeg razgovora rekao je: “Pa možemo pokušati.

Osigurateljstvo je jako zanimljivo. Ne možete znati sve, ali puno ćete toga naučiti.” I tako sam sredinom 1929. počela raditi kod gospodina dr. Goldberga.

Slijedilo je mirno i lijepo razdoblje. Prve dvije godine kod go­ spodina Goldberga, koji je imao ogromnu etažu u vili, često su se održavale proslave na koje su dolazili ljudi s puno novca. Još se sjećam proslave pedesetog rođendana njegove supruge. Sve se trebalo zbivati pred srednjovjekovnom kulisom i on je nabavio sve što treba. Za izgradnju štandova angažirao je mog oca koji mu je puno pomogao. A kad je sve bilo gotovo, rekao je mu je: “Trebala bi nam vaša kćerka da glumi postolarskog šegrta.” Znala sam

predgovor

203

Zahvale

Zahvaljujemo svjedokinji vremena, Brunhilde Pomsel, na njezinom izlaganju i na tome što nam je omogućila da njezinu ne­ običnu biografiju stavimo u kontekst aktualnih zabrinjavajućih zbivanja. Njezina sjećanja, kao i proturječja svima nama mogu biti pouka jer pitanja slobode i demokracije sada ite­kako iziskuju naš angažman i našu pozornost.

Zahvaljujem redateljima Christianu Krönesu, Olafu S. Mü­l­ leru, Rolandu Schrotthoferu i Florianu Weigensameru što su mi stavili na raspolaganje iscrpan intervju s Brunhilde Pomsel te na bliskoj i prijateljskoj suradnji. Također bih zahvalio Gwendolin Hallhuber i Dorothei Boesser na suradnji.

Srdačno hvala i nakladniku Christianu Strasseru, koji mi je povjerio ovaj projekt u kolovozu 2016.

I naposljetku bih želio posebice zahvaliti svojoj urednici Ilke Heinemann na intenzivnoj suradnji jer se samo tako ovaj zanimljiv zadatak mogao obaviti u tako kratkom vremenu.

Thore D. Hansen, siječanj 2017.

204

brunhilde pomsel, njema훾ki 탑ivot

Napomena

Biografski dio ove knjige temelji se na razgovorima s Brunhildom Pomsel koje je Blackbox Film snimio u M체nchenu za istoimeni dugometra탑ni dokumentarni film 2013. i 2014. godine.

predgovor

205

O autoru

Thore D. Hansen je politolog i sociolog. Radio je uspješno kao novinar specijaliziran za gospodarske teme i savjetnik za ko­ munikaciju. Stručnjak je za međunarodnu politiku, pitanja su­vremene povijesti te rad tajnih službi, vrlo tražen u medijima kada je riječ o tim temama. Objavio je i uspješne političke trilere Quantum Dawn i China Dawn.

206

brunhilde pomsel, njemaÄ?ki Ĺživot

predgovor

207

O prevoditeljici

Ines Meštrović nakon studija germanistike i povijesti umjetnosti u Zagrebu radi kao konferencijski prevoditelj još od 1992. godine.

Kao simultani i konsekutivni prevoditelj radi za Ured predsjednika, Vladu, Sabor, Ministarstvo vanjskih poslova te razne institucije u zemlji i inozemstvu. Prevela je čitav niz stručnih knjiga, monografija i kataloga.

Nakon što je skupila dovoljno profesionalnog iskustva, od­ lučila se otisnuti u nesigurne vode prevođenja publicistike i beletristike.

208

brunhilde pomsel, njemački život

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Na naslovnici Brunhilda Pomsel © Blackbox Film & Medienproduktion GmbH Godina izdanja 2018., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-063-0 Biblioteka Platforma, knjiga 72 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

predgovor

209

210

brunhilde pomsel, njemački život

Kako samog sebe i sebi slične vidi takozvani običan čovjek u službi nacističkog režima i što iz toga možemo naučiti danas?

Brunhilde Pomsel bila je tajnica jednog od najmonstru­ oznijih zločinaca u ljudskoj povijesti Josepha Goebbelsa, s njim je bila do posljednjega dana. Njezina ispovijed koju je dala u svojoj sto i trećoj godini života nevjerojatna je i ilustrativna. U priči Brunhilde Pomsel – od odrastanja u Berlinu za vrijeme ekonomske krize, dolaska nacista na vlast do ratnih godina, kraja Drugoga svjetskog rata i sud­ bine u poraću – pratimo razmišljanja običnog građanina koji pred svime zatvara oči, koji samo radi svoj posao. Bez obzira na to što joj prijatelji nestaju, bez obzira na to što se grozi masovnih skupova, ona je cijelo vrijeme bila jedan kotačić opasnoga stroja.

Njemački život jedna je od onih knjiga koja nas se itekako tiče i danas kada iznova gledamo rast populizma u cijelome svijetu, kada iznova svi samo rade i gledaju svoj posao.

Brunhilde Pomsel kada pripovijeda o svojem životu, priča priču u koju vjeruje, napetu i zanimljivu i kada otkriva i kada skriva, kada ulazi u proturječja i kazuje naizgled nevažne sitnice. Thore D. Hansen na temelju je njenih in­ tervjua napisao veličanstvenu knjigu, podsjetnik da put do pakla svatko popločuje svojim malim nedjelovanjima.

139,00 kn ISBN 978-953358063-0

9 789533 580630

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma