Nježna stvorenja

Neven Vulić NJEŽNA STVORENJA Nježna stvorenja

-1-

-2-

Neven Vulić

NjeĹžna stvorenja

Fraktura -3-

© Neven Vulić i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-196-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1052833

-4-

Ipak, s ushitom sam promatrao te životinje, kako instinkti pulsiraju u njima, kako se mišići naprežu, a zjenice šire prije skoka, misleći da su divne, gipke, veličanstvene. Nisam u njima prepoznavao usamljene i izgubljene živote, nisam vidio da su im tijela svakom godinom sve bolnija, do konačnog poraza, dok zbog neke nesreće ne umru.

Divio sam se njihovim kratkotrajnim trzajima na pragu rasapa i nestajanja, u grču visoko skaču ne bi li što više osvijetlile tamu oko sebe, i do samoga kraja ne prestaju bjesnjeti, jer u pokretu je život, u kretanju je spas.

-5-

-6-

I.

Starac je inače izbjegavao penjanje u sinov stan, ali nikoga nije bilo kod kuće. Tuđi životi nisu ga zanimali kao špijuna ili uhodu.

Ne, došao je na gornji kat radi njih, obuzet čudnom i naglom ljubavlju, namjerno dok ih nema. Došao ih je upiti iz njihova zraka, iz slučajnih položaja ostavljenih predmeta. Želio se protrljati o njihove životne prostore kad oni to ne znaju.

Virnuo je kroz prozor. Kidali su se oblaci i otkrivali plavetnilo neba, a na ulici nigdje nikoga. Susjedstvo poškropljeno kapima najednom je zabljesnulo. Sunce se pomaljalo nad studenom izmaglicom i probilo u stan. Svijet se preporodio u zasljepljujućoj svjetlosti.

Svoju obitelj najviše je volio iz daljine. S njima ne može proći tako lako kao s prostorom gdje žive. Da su ovdje, zapitkivali bi ga. Pokušavali bi ga usisati u razgovore, pa bi akrobatski morao izbjegavati njihove riječi bačene poput udica, a u posljednje vrije­ ­me nije bio za to raspoložen. Bilo mu je dosta društva i praznih dijaloga. Dapače, sve je češće želio biti nevidljiv.

Unuke nema, sin radi. Snaha je upravo otišla na posao i bit će odsutna još neko vrijeme. Zrak je čist za kratku promjenu perspektive. Šetao je praznim prostorom, škiljio i otkrivao izblijedjele tragove njihovih tijela. Sitni nabori na tkanini kauča, zgužvana krpa kraj sudopera, mrvice na kuhinjskom podu. No što je u tom prostoru zaista bitno, a što nije, starcu je bilo teško znati.

-7-

Promatrao je ostavljenu šalicu kave na stolu, ručke usmjerene ravno u njega, a onda se vratio do prozora. Ispred kuće i dalje nije bilo nikoga.

Spustio se u prizemlje, zašao u svoju roletama zamračenu sobu i zaključao vrata. Novi se podstanar doselio pred mjesec dana, razmišljao je. Čini se da uopće ni ne proviruje, a kamoli da nekamo izlazi. Gore je uvijek tišina, što se za prošlog stanara nije moglo reći. A unuka je vjerojatno na fakultetu. Ili sa svojim neobičnim dečkom.

Sjedio je na trosjedu, teško i duboko disao. Blagi nemir kružio mu je prsima. Ponekad bi se propisno uzrujavao i onda se dugo ne bi mogao smiriti. Ne bez razloga. Nametljivi prizori iz njegova života sami bi se pozvali, pa bi ih ponovno montirao. Nije bio siguran podnosi li ga sin uopće. Već je odavno preuzeo i ulogu djeda, a kao otac svakako se nije iskazao. No nije baš volio o tome razmišljati.

Starac bi se osjetio bolje pri pomisli da nakon njega netko ipak ostaje. Tih nekoliko osoba predstavljalo je jednu do dvije preživjele božićne lampice na onoj dugoj niti gdje su sve ostale pregorjele. Beskrajna tama je beznačajna dok promatra njihovo polagano treptanje, njihovo svjetlo postaje centar svijeta. Volio je svoju unuku. To mu je često nedostajalo. Čvrsta točka koja neće tako skoro zgasnuti i utihnuti. Zato se i popeo u njihov stan, da ih osjeti. Ali rijetko to radi. Za njih ne može skupiti dovoljno živaca, naporne su te njihove misli.

Upalio je televizor, ravno na prilog o momku koji je prijatelju poklonio poduzeće i otišao živjeti u šumu. Prikazali su i ostarjelu ljepoticu iz davne humoristične serije: njezin novi zaručnik je uhvatio maglu. Ni inače nije imala sreće u ljubavi, a mediji su je opet razvlačili kao strvinu.

Možda bi trebao pregledati oči, pomislio je i žmirkao. Prebacio se na program s manekenkama. Ekran je većinu vremena -8-

promatrao samo jednim okom. Vid na drugom oku ponekad se zamuti i sve se nekako zbrčka. Počelo je prije nekoliko tjedana.

Oko tu i tamo zašteka, što ga posve izbaci iz takta. Krvnički ga zaboli glava i onda se mora odmarati.

U starcu se opet gnijezdi neka neprobavljiva težina. Svakim treptajem pritisak u glavi raste. Mozak mu kuha od neugode dok škilji u nemirne slike, a onda same od sebe krenu suze. Vjerojatno će morati doktoru zbog tog prokletog oka.

-9-

II.

Za konferencijskim stolom bila se okupila uobičajena mirijada ljudi. Zamjenik direktora promatrao je predvidivu simfoniju neobičnih izraza lica i čudnih pokreta. Zubati, krakati i niski čekali su šefa.

Pokraj njega je sjedila direktorica prodaje. Izgled tog uskog lica, kao preslikanog iz crtića o blentavoj prerijskoj životinjici, skrivao je njezine prave sposobnosti. Podređeni su strahovali od urođene joj hladnokrvnosti: svojski se trudila biti nemilosrdnija od svojih muških kolega, premda se ponekad činila posve simpatična, recimo, kad bi se na tren isključila i tupo zurila u cvijeće na stolu.

Kolegica je naglo otvorila vrata od matiranog stakla i ušla u prostranu dvoranu stežući papire u rukama. Često se cereka kao djevojčica, ponekad i neizmjerno zgražava kad se govori o seksu, premda i u četrdesetima frajere mijenja kao čarape preko internetskog servisa za upoznavanje. Već je godinama ushićena i stalno ispočetka sanjari, samo da bi se opet, za dva-tri tjedna, našla u potpuno istoj situaciji, u ponovnoj potrazi za srećom.

Ponekad o sebi govori u muškom rodu.

Dohvatila je list iz bunta fotokopija i stavila ga pred zamjenika direktora: – Evo, donio sam ga!

Vjerojatno, misleći da je to baš slatko, i nakon ševe kaže:

- 10 -

– Još nisam svršio.

Ali zamjenik direktora nije ju ni pogledao. Odlepršao je u posve drugom smjeru. Sa zadovoljstvom se prisjećao prvih godina braka, prvog posla i prvog susreta s erektilnim problemima.

Ponekad gotovo nije mogao disati od nakupljenog stresa. Ponekad se nije mogao opustiti ni u krevetu: horor-ringišpil poslovnih obveza nezaustavljivo se vrtio, opsjednuti leševi kolega napadali su ga kao plamene ping-pong loptice u mraku, a žena bi mu se potpuno posvetila i dugo ga ustima pokušavala oživjeti. Uz puno strpljenja i ljubavi sve bi zaboravio, prepustio se i uskrsnuo.

Trenutačni problemi drugačije su naravi. Penis radi, ali libido kao da ne postoji. Nije preostalo mnogo osoba koje bi pustio u svoje fantazije. Komično je zamišljati hihotavu kolegicu s papirima i logično je unaprijed odbaciti mogućnost intimnijeg kontakta s njom. Šeficu prodaje, koja nalikuje na glodavca, teško je ugurati u seksualnu sferu, a gadi mu se i sama pomisao na takav životni minimum.

Sjetno se prisjećao perioda kad mu je kurac i u mislima ostajao gdje se doista i nalazio – u ženinim sigurnim rukama. Godilo mu je što nije jedan od onih ljudi koji se po opskurnim mjestima koprcaju do kasno u noć. Najgore mu je bilo napustiti obitelj, pogotovo na početku karijere. Kad bi se u stranom gradu nakon cjelodnevnih sastanaka napokon oslobodio obveza, samo se želio što prije vratiti kući. Bez žene i djeteta, posve sâm na službenom putu, nakon poslovne večere šetao bi i razgledavao kamene spomenike, obilazio zimske vrtove i cvokotao zubima. Čim bi stigao kući, položio bi glavu u njezino ugrijano krilo, sretan i spokojan što su napokon zajedno. Njezin topli dlan položen na njegovo lice pamti kao trenutak blaženstva. No sve je podložno promjeni, pogotovo odnos sa ženom, a i odnos s djetetom.

- 11 -

Kći već misli da je posve odrasla. Negdašnja malena djevojčica koja ga je dozivala i stalno nešto zapitkivala medenim glasićem danas sve izgovara ozbiljnijim tonom koji suptilno daje do znanja da nemaš izbora kad ona od tebe nešto traži. U glasu joj jača prizvuk što nepogrešivo podsjeća na majku. Našla si je dečka kojeg je bolje ne analizirati, zdravije je o tome šutjeti i prištedjeti si živce. Treba pričekati da prekinu.

Vijesti s velikog sastanka poslije su se prelile po odjelima. Pad profita zahvatio je cijelo poduzeće i već neko vrijeme nitko nije znao što očekivati. Zaposlenici su se uglavnom pitali hoće li doći do radikalnog restrukturiranja u obliku masovnih otkaza.

Donijeli su odluku da se svima snizi plaća. Ionako nisu mogli ništa, naredba je došla odozgor, iz inozemstva. Za koji mjesec dolazi i veliki šef. Na postrecesijskoj je ili predrecesijskoj turneji.

Preventivno ih posjećuje sve, od periferije do velikih centara, no točan termin dolaska još nije određen.

Zamjenik direktora odlučio se solidarizirati sa zaposlenicima nakon tog stresnog dana. Zapravo, želio je nešto popiti već kad se pružila prilika. Pod sobom je imao nekoliko stotina radnika, a tek jednog šefa iznad sebe. Igrom slučaja, dobrog prijatelja koji ga je iz prošle firme povukao sa sobom, a s kojim i dalje izvrsno surađuje.

Posjetio ih je na piću u blizini ureda. Nekima od njih to je bila rutina, ostali su dolazak shvatili kao svojevrsnu obvezu.

Zapravo su bili sretni što se samo smanjila plaća, još se ne govori o otkazima. Noć ga je u kratkom roku razoružala.

Kad je ušao u lokal, ugledao je niz suradnika. Krupnija zaposlenica smjestila se u kutu velika stola kraj ulaza. Više se nije sjećao gdje ona točno sjedi u zgradi, ali prebirala je po tablicama poput automata, minimalno osam sati dnevno. Na njezinu okru­ glom licu uvijek je titrao osmijeh, iskren i pomalo sjetan. Nikad nije napuštala posao prije vremena, trudila se raditi što bolje - 12 -

može. Nije se bunila, svima se obraćala miroljubivo i uvijek je pokorno slušala naredbe. To je nije zamaralo ni nakon više od četiri godine.

U prolazu joj je iz pristojnosti dobacio: – Nadam se da vas nije previše pogodilo.

Na tren ga je zbunjeno pogledala i ušutjela.

– Aha, mislite na smanjenje plaće.

– Da, da.

– Ma ne, mene se to ne tiče – nasmiješila se i pogledala ga kao da je time sve rekla.

– Ja sam preko agencije, nama su još prije smanjili koliko su mogli – dodala je.

Bila je riječ o praktičnoj vjernici, odlazila je na sastanke skupine koju su uglavnom smatrali sektom. Niska i okruglasta, zračila je pomirljivom jednostavnošću. Bez šminke, široka lica i slabih, tankih vlasi stisnutih ukosnicama uz oblu lubanju, pronašla je svoje odgovore i na tome joj se u određenoj mjeri može zavidjeti. Njezine oči nisu sjajile iznutra koliko su reflektirale okolni svijet, svijet u kojem nisu svi vjerovali u njezinu verziju Boga.

Nije voljela susresti mladu i mršaviju studenticu iz pozivnog centra koja je pripadala konkurentskom religijskom taboru. I ona je vjerovala u nešto, ali nije bila riječ o posve istom Bogu, shvatile su prilikom jedne razmjene mišljenja. U početku su se uglavnom izbjegavale.

Njihova netrpeljivost od početnih je nesuglasica dobrano splasnula, no stvarni bogovi i dalje su radili protiv njih, više ili manje. Pomirljiva kolegica je praktički na minimalcu, a studentica već tri godine radi preko servisa, premda joj stalno spominju da će joj ponuditi stalan posao. Njihovom pravom gospodaru, korporaciji, ovako se više isplatilo.

Ispostavilo se da je nepoznata žena kraj šanka nova - 13 -

zaposlenica, asistentica ili možda nečija tajnica. Iz daljine je djelovala mlađahno, no izbliza su se vidjeli prvi tragovi starenja.

Plitke bore urezale su joj se u lijepo lice. Zamjenik direktora promatrao je njezine ravne zube, mrvicu ostarjelu kožu, razigrani pogled i velike grudi skrivene pod debelom vestom: bore se, čekaju neki budući trenutak da ispadnu van samo za njega, i već se s njima igra.

Diskretno ju je promatrao dobar dio večeri. U elegantnoj suknji i pripijenoj vesti odisala je nečim posve drugačijim, nečim stranim i privlačnim. Volio je kad bi visoke salonke neodoljivo pratile liniju ženskih stopala, kao salivene.

Došla je iz inozemstva, tumačila mu je kasnije te večeri, ali nekoliko godina izbivanja nije podrobnije objasnila. Taj grad visoke kulture bio je toootalna uživancija, ocijenila je, a on će pomisliti kako nije mislila samo na užitak u kulturi. Ona će mu ispripovjediti sve, od djetinjstva na selu do ljubavi prema tamnoj čokoladi, možda s nekim bizarnim dodatkom poput čilija.

Polila ga je po bedru kad su se kucnuli. Činila se dosta nacvrcana, a kad su ponovno nazdravili, prejako je udarila o njegovu čašu i svoju razbila. Izvijene i oštre krhotine stakla upale su joj u piće boje meda. Cijelo je vrijeme otresala pepeo po njegovoj nozi, posve nesvjesna što čini. Baš je uživao.

Na kraju se sve istopilo pod zimskom kišom. Kao mali znao je namjerno istrčati pod crno prijeteće nebo iz kojeg su prije oluje prštale munje. Vjetar bi valjao sve pred sobom. Pričekao bi prve gigantske kapi i njihove udarce po crjepovima i goloj koži. Spojili bi se nebo i zemlja u kasnoljetnom pljusku, neočekivano hladnom. U grčevitom sprintu bježao bi prema dedinoj kući.

Ali sad mu to nije padalo na pamet. Nema više zaigranog trčanja po kiši. Brinuo se za nove cipele. Jednom kad pokisnu, usmrde se.

- 14 -

III.

Žuta tabla na netom sagrađenoj stambenoj zgradi nudila je telefonski i elektronski kontakt osobama zainteresiranim za kupnju doma. Cijena kvadratnog metra nije bila navedena, no kolika god bila, sasvim sigurno nije najpristupačnija. Obasjani prozori raštrkani su po cijeloj zgradi, vjerojatno još nije cijela rasprodana. Ni na parkiralištu nije bilo puno automobila.

Orijaški oglasi obećavajuće su sjajili, nečiji novi život uskoro započinje u tim stanovima, no ne i njegov. Maštao je o tome da takav prostor učini svojim. Često je pregledavao ponude nekretnina, promatrao fotografije interijera i sanjario o trenutku transakcije: opipljivog do­kaza svoje kupovne moći i predaje novca u tuđe ruke. Zamišljao je kako prelistava pa potpisuje važne papire, zatim predaje hrpe novčanica i ostaje sâm u svom stanu, a omamljujući pogled s terase puca preko pola gradskog krajolika.

Naravno, to je bilo neizvedivo jer često nije imao ni za kavu.

Novac, pogotovo u tolikim iznosima, apstraktna je ideja u životu studenta koji se osjeća kao da zaostaje. Upisao je drugu godinu fakulteta tek iz drugog pokušaja. Neki njegovi kolege briljirali su na ispitima i svejedno ružili koliko i on. Kad je pao godinu, stalno ga je pratio teret propuštenih prilika. To ga je dodatno poljuljalo. Vrijeme ide tako brzo, stalno je pomišljao, a ja stojim na mjestu.

Krenuo je prema majčinu uredu i promatrao nagomilana - 15 -

bogatstva svijeta, obiteljske kuće među kojima su se prkosno dizale stambene zgrade. Zurio je u crkve sa zvonicima i ostaklje­ ­ne terase kafića, u još neiznajmljene lokale i poslovne prostore.

Toliko ga je nedostižnog čekalo plitko zabijeno u asfaltiranu površinu njegova susjedstva.

Studentskim poslovima ne bi se mogao prehraniti bez majke, jedva da si i ovako ponekad nešto priušti. Kako do svog stana, pitao se, kako do auta? Kako do nekakvog statusa koji olakšava put prema djevojkama?

Zanosio se time često premda više nije bio sâm, nedavno je našao curu. Poslije su se trebali sastati, no prvo je krenuo do majke koja mu je obećala kupiti nove tenisice.

Dizalo u zgradi u kojoj je majka radila oduvijek je bilo teško dočekati. Začula se škripa starog metala koji se nepodnošljivo sporo spuštao s prvoga kata. Izašao je gospodin u godinama.

Nepojmljivo je korištenje lifta koji tako krade vrijeme, prokleti lopuža, umrijet će netko jednom u njemu koliko je spor, mrmljao je stari u prolazu, nije ni čudo što se svima čini kako se u toj zgradi ništa ne radi.

Majka radi u upravi i uvijek ima vremena za odlazak s posla.

Nikad joj nije problem nestati iz ureda, otići s njim doktoru ili frizeru. A sad će ga odvesti u šoping, što mu je naravno bilo drago.

No ipak je u njihovu zajedničkom životu i roditeljskom odnosu nešto nedostajalo. Za početak, kod kuće nije bilo lijepo koliko je priželjkivao. Kao kod drugih. Skučeni stan bio je, na­ ravno, majčin, a prastare stvari u njemu nadživjele su svoj prirodni vijek. Veći dio djetinjstva proveo je bez oca, pa ga nitko nije poučio koliko dugo stvari traju, kako se zamjenjuju vlastitim rukama. A sve u stanu izgledalo je nepodnošljivo istrošeno. Čak se iz hodnika zgrade vidjelo da ulazna vrata izgledaju

- 16 -

očajno. Zimi stvaraju strahovit propuh, tako da pod njih moraju nagurati ručnike. Špijunka ne radi jer se leća ukosila kad je ispala iz ležišta. Kroz nju su se nazirali tek izvitopereni obrisi prilika na hodniku.

U dnevnom boravku spavala je mama. Iz te se prostorije ula­ zilo u njegovu sobu, gdje se osjećao kao stjeran u kut. Kad bi trebalo ići na toalet, morao je proći pored nje. Gdje god da je morao poći, uvijek je bila tu. Strateški grozna pozicija.

Pod sićušnog hodnika bio je pokriven starim linoleumom cvjetnog uzorka koji je kraj zida bio potrgan, pa se vidio beton.

Taj je dio mama kamuflirala malim crvenim tepihom na kojem bi ostavljala svoje cipele.

Iz kuhinjske radne površine od plastificirane iverice prljavština se više nije dala isprati. U kuhinjskim pločicama svakim se danom pojavljivalo sve više pukotina. Povremeno su ispadali manji ili veći komadi razlomljene keramike. Štednjak je star dvadesetak godina, frižider samo deset jer se stari pokvario, ali i ovaj se već teško zatvarao.

Parketi u dnevnoj sobi ispod majčina kreveta odavno su trunuli, a tepih je po sredini pohaban do sivih niti što ga drže na okupu. Na tom je mjestu novi, manji tepih. Prastari televizor još je na kuhinjskom kredencu. Ne predaje se već desetljećima.

Kad ga uključiš, ekran nekoliko puta zapucketa, a tihi zuj katodne cijevi prijeđe u trajnu pozadinsku buku. Proizvodi zvukove kao trafostanica, a kad je zvuk utišan, može se jasno čuti napeta statika njegova rada. Obično su oba TV-a upaljena. Tanki je nedavno kupljen na rasprodaji, čim je prethodni naglo crknuo.

Majka nije baš agilna u održavanju, premda neke poslove voli izvoditi svakodnevno, uvijek ispočetka. Ili briše jedne te iste kuhinjske površine, ili usisava tako da se čini kako nije ništa napravila. Obuzeli bi je takvi repetitivni, gotovo vjerski rituali.

- 17 -

Budno nadzire i panično lašti svoja omiljena područja u svakoj sobi, dok ostale ignorira kao da ih ni ne zamjećuje, pa se ondje skuplja prljavština po kojoj možeš pisati prstom.

Ponekad bi se u njezina sina neprimjetno uvukla čežnja, tupa čežnja za nestankom s lica zemlje dok bi je promatrao kako kuha.

A majka to čini loše, ne pazi na detalje. Zagleda se u televiziju i pušta tijesto da se dezintegrira jer ga zaboravi izvaditi iz podivljalog vodenog kovitlaca, stavlja premalo soli i rijetko se služi drugim začinima osim papra. Nedostatak mirodija ubijao ga je u pojam.

Smatrao se siromašnim i ta ga je pomisao ojađivala, no o tome nije s njom razgovarao. Poprilično ga je smetalo što si ne može priuštiti skupe stvari koje imaju gotovo svi oko njega.

Upisao je društveni studij bez obzira na to što su mu prijatelji s pametnijim roditeljima otišli na one prirodoslovne i tehničke, kao što su i njemu savjetovali. Tješio se kako će barem imati puno djevojaka, no to se tek trebalo obistiniti. S obzirom na brzinu kojom je napredovao prema tom važnom cilju, činilo mu se da će tek posthumno skidati neke nove, slatke gaćice, i to preminulim studenticama na nebu.

Doma se taj dan vraćao zadovoljniji, s vrećicom koja mu se klatila pri svakom koraku i ponekad ga lupala po bedru. Zibanje vrećice smirivalo ga je, unutra je bila kutija s novim tenisicama.

U prolazu je odmjerio jebozovnu djevojku, tu nehajnost pokreta.

Zaključio je da vjerojatno novac čovjeku automatski pruža potrebnu dozu samouvjerenosti i omogućuje pristup njezinu svije­ ­tu. Ovakav ne bi imao šanse. Materijalno je moj cilj, pomislio je.

Oku ugodne cure, izlozi s vrhunskom elektronikom i elegantni automobili grickali bi ga u prolazu, propupale bi opipljive želje.

Uvjeravao se da mu je obilje nužno, no bio je svjestan koliko mu je to daleko i nedostupno.

- 18 -

Njegova djevojka dvije je godine mlađa brucošica, s oba roditelja i prekrasnom kućom u kojoj svi zajedno žive. Dapače, njezin djed je zasebno u prizemlju, a poludementna baka je ponekad s njima vikendom. Tad je posve odvojena jer su u dvoetažnom stanu, pa skoro ni ne skužiš da je ondje. Imaju i podstanara, eto koliko mjesta imaju. Kad bi iz svog neuglednog stana došao u toplinu i sređenost njezina doma, činilo bi mu se da je promijenio dimenziju.

Bjelina i strogi odsjaj kroma, oštri kontrasti metalnih površina i bijelih fuga u njezinoj kuhinji poticali su ga da i sâm počne kuhati. Golemi hladnjak bliješti i vrata sama klize, ne treba ih držati nekoliko sekundi da se uhvate i ostanu zatvorena. S tom curom pronašao je dašak sigurnosti: normalnost koje se sada komplicirano odreći.

Sivu pozadinu svog života, kulisu koja se neprimjetno urušavala i rastvarala, sve je manje primjećivao. Pogotovo kod nje.

No u fokusu njegove pozornosti migoljile su se sasvim drugačije stvari. Ne fakultet, premda je redovito pohodio predavanja. Ne ni prijatelji ni izlasci, premda se često družio. Čak ni ta djevojka, premda ju je sa zadovoljstvom razodijevao.

I zato, kad bi stigao kući, nije prvo posezao za hranom, čak ni u trenucima najveće gladi. Nije išao ni na WC, premda mu se znalo krvnički pišati. Morao je prvo staviti barem jedan novi pornić na skidanje. I ne bi se javljao djevojci, gledao mailove, provjeravao poruke ili čitao nove vijesti. Ne, potpuno ga je zaokupljalo ono o čemu je stalno razmišljao. Dok je hodao ulicom i promatrao ljude u prolazu, dok je slušao glazbu. Često bi to i sanjao. U tome je katkad pronalazio nezamislivu utjehu: sjeo bi pred monitor i tražio nove razuzdane djevojke spremne na sve. Pregledavao bi svježu ponudu gdje ga čeka ženska ljepota od koje bi se u početku gotovo ukočio.

- 19 -

Volio ih je promatrati jer nisu bile zahtjevne, a zauzvrat su davale puno. Razonodile bi ga tako da bi zaboravio na sve tekuće probleme i život kojem je tako očito falilo sjaja. Sanjario je o zaob­ljenim guzama i gustim kosama, o licima rumenim od uzbuđenja, o atmosferi potpunog podilaženja muškim željama.

U tome je pronašao oazu spokoja u kojoj se često skrivao.

Obožavao je sirovost prikazanog seksa i hipnotičke prizore žena, a pritom bi se osjećao moćno. Iznutra bi oživio. Zajahao bi nepokolebljivi val uzbuđenja, tsunami koji je raznosio sve pred sobom: neuspjehe, besparicu i probleme. Užasavao se od iznenadna gubitka struje ili nedostupnosti interneta. Zagrcnuo bi se pri toj pomisli. To je bio najcrnji scenarij, prava apokalipsa.

Opružene i nasmiješene žene dozivale su ga s neobuzdanom snagom. Odmarao se u njihovoj sjeni. Upijao je pokoravanje pu­ tenih tijela, a onda je ostatak dana to isijavalo, titralo mu pred očima. Ostale bi uglavljene u njegovoj nutrini, kao smjernica za buduća gibanja.

- 20 -

Neven Vuli� rođen je 1983. u Zagrebu, gdje je diplomirao francusku književnost i opću lingvistiku. Zastupljen je u Zborniku eventualizma (Celeber, 2006.), prvijenac Povijest bolesti objavio je 2010. u izdanju Sysprinta, a priča mu je uvrštena u antologiju tekstova najmlađih hrvatskih književnih autora Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Urednik i književni kritičar, osvrte iz suvremene literature piše od 2012. Sudjelovao je u izradi Leksiko­ ­na Antuna Gustava Matoša (LZMK, 2016.). Živi i radi u Zagrebu. nevenvulic.com

- 271 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Tomislav Torjanac Godina izdanja 2020., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-196-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 272 -

- 273 -

Koji su to prizori koji mogu šokirati, koji nas tjeraju da pred njima zastanemo, da udahnemo i da se divimo životu kao takvome?

Postoje li uopće takvi trenuci, u svijetu užurbanom i prenapregnutom? Je li u takvome svijetu moguća ljubav ili se sve svodi na gimnastiku? Mogu li u takvome svijetu muškarci razumjeti žene i obrnuto? To su samo neke od premisa na kojima počiva novi roman Nevena Vulića.

Kroz živote četvorice muškaraca – oca, djeda, podstanara i kćerina momka, Neven Vulić pomno stvara priču koja reflektira današnji svijet. Četvorica junaka susreću se povremeno, ali su njihovi životi isprepleteni. Oni nemaju snage priznati ni sebi ni svojim partnericama da su postali bezosjećajni, ili da te osjećaje traže na krivome mjestu. Pokušavaju uspostaviti komunikaciju ali ne uspijevaju. Njihove partnerice, povremene ili stalne, pritom imaju sličnu barijeru i jednako otuđene živote.

Nježna stvorenja roman je koji okrutno i beskompromisno govori o međuljudskim odnosima, o postojanju ili nepostojanju ljubavi, o nemogućnosti da se o ljubavi čak i govori, o želji da se bude jednak likovima s ekrana, o samodestruktivnosti i nihilizmu koji se nalazi svuda oko nas. Neven Vulić napisao je roman koji ulazi duboko u pore suvremenog čovjeka, čovjeka koji je prekoračio granice čovječnosti i samoga sebe zavarava na granici stvarnoga i virtualnoga.

139,00 kn ISBN 978-953358196-5

9 789533 581965

- 274 www.fraktura.hr