Noćni cirkus

Noćni cirkus

E R I N M O RG E N S T E R N

Z1a

Z2a

E R I N M O RG E N S T E R N

prevela s engleskog Alenka Mirković-Nađ

Fraktura Z3a

Naslov izvornika The Night Circus © 2011 by Night Circus, LLC This translation published by arrangment with Doubleday, an imprint of The Knopf Doubleday Publishing Group, a division of Random House, Inc. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Alenka Mirković-Nađ i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-385-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 806847

Z4a

w

v

J Noc´ni cirkus J

Z5a

Z6a

w J J

v Slutnja

Cirkus stiže bez najave.

Ne prethode mu nikakve objave, nikakve tiskane obavijesti po oglasnim stupovima i pločama u središtu grada, ne spominju ga i ne reklamiraju u lokalnim novinama. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo.

Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni; zlatu ili grimizu ni traga. Nikakvoj boji, zapravo, doli one okolnog drveća i trave na obližnjim poljima.

Crno-bijele pruge na pozadini sivog neba; bezbroj šatora kojekakvih oblika i veličina i pomno izrađena ograda od kovanog željeza što ih drži zatvorenima u tom bezbojnom svijetu. I ono malo tla vidljivog izvana crno je ili bijelo, obojeno ili posuto nekakvim prahom, ili preinačeno kakvom drugom cirkuskom čarolijom.

Ali još nije otvoren. Ne još.

U samo nekoliko sati, u gradu nema čovjeka koji za njega nije čuo. Do poslijepodneva vijest se proširila na još nekoliko susjednih gradova. Usmena preporuka metoda je reklamiranja djelotvornija od slovâ i uskličnikâ otisnutih na papirnatim lecima i plakatima. A nenadana pojava nekakvog tajanstvenog cirkusa dojmljiva je i neobična vijest. Ljudi se iščuđavaju vrtoglavoj visini najviših šatora. Zure u sat postav-

Z7a

ljen tik iza glavnog ulaza, koji nitko ne uspijeva točno opisati.

I u crnu ploču ispisanu bijelim slovima, ovješenu iznad glavnog ulaza, na kojoj stoji: Otvara se u sumrak Zatvara se u zoru “Kakav to cirkus radi samo noću?” zapitkuju ljudi. I premda na to pitanje nitko nema primjereni odgovor, s približavanjem sutona ispred glavnog ulaza okuplja se povelika skupina gledatelja.

Među njima si i ti, dakako. Radoznalost je bila jača od tebe, kao što to s radoznalošću obično biva.

Sa šalom oko vrata koji te štiti od svježeg večernjeg povjetarca stojiš na umirućoj svjetlosti i čekaš da se i osobno uvjeriš kakav se to cirkus otvara tek po zalasku sunca.

Kabina za prodaju ulaznica, jasno vidljiva s druge strane glavnog ulaza, ograđena je rešetkama i prazna. Osim što se tu i tamo jedva primjetno namreškaju na vjetru, šatori miruju. U cirkusu se, odbijajući minute, kreće tek onaj sat – ako se to čudo od skulpture uopće može nazvati satom.

Djeluje napušteno i prazno. No tebi se čini da u večernjem povjetarcu, u jetkom vonju jesenskog lišća uspijevaš namirisati i dašak karamela. Nježne slatkoće na rubovima studeni.

Sunce posve nestaje za obzorjem, a preostala svjetlost iz sutona prelazi u sumrak. Ljudi oko tebe postaju nestrpljivi, pretvaraju se u more uzvrpoljenih stopala, mrmljaju kako im od svega toga valja odustati i potražiti kakvo toplije mjesto na kojemu će provesti večer. I kada već i ti sam sa sobom počinješ raspravljati o odlasku, zbiva se – nešto.

Z8a

Najprije se začuje nekakvo pucketanje. Jedva čujno sred vjetra i žamora. Tihi zvuk nalik na šuštanje čajnika koji samo što nije uzavreo. A onda se pomalja svjetlost.

Posvuda po šatorima počinju svjetlucati malena svjetla, kao da su se po svemu u cirkusu razasule ne­ obično jarke krijesnice. Gomila čekača utišava se i promatra svjetlosnu predstavu. Netko blizu tebe uzdahnu u čudu. Neko dijete oduševljeno plješće ručicama.

Kada se svi šatori zažariše, kada zasvjetlucaše na pozadini noćnog neba, ukaza se i novi natpis.

Razvučena iznad glavnog ulaza, skrivena u zavijucima željeza, zatreperiše i oživješe nova svjetla nalik na krijesnice. Popališe se pucketajući, tu i tamo praćena pljuskom blistavih bijelih iskri i slabašnim dimom. Ljudi najbliži ulazu uzmiču za nekoliko koraka.

Svjetla isprva djeluju kao da su nabacana bez reda.

No što ih se više pali, postaje jasnije da su povezana, da oblikuju pisana slova. Prvo se nazire C, a potom i nekoliko drugih slova. Slovo q, neobično, i nekoliko slova e. Kada napokon zapucketaše te se popališe i posljednje žarulje, i kada se dim i iskre rasplinuše, raskošni blještavi natpis napokon postade čitljiv. Naginjući se ulijevo ne bi li ga bolje vidio, uočavaš da na njemu piše: Le Cirque des Rêves Neki ljudi u gomili znalački se smiješe, drugi se pak mršte i upitno pogledavaju ljude oko sebe. Djevojčica pokraj tebe navlači majku za rukav moljakajući da joj kaže što piše.

“Cirkus snova”, odgovara mati. Djevojčica se ushićeno smiješi.

Z9a

A onda se željezna ulazna vrata zatresoše i otključaše, naizgled sama od sebe. Vratnice se rastvoriše prema van, pozivajući gomilu da uđe.

Cirkus je otvoren.

Sada možeš ući.

Z 10 a

v Prvi dio

Primordium

Cjelinu Le Cirque des Rêves sačinjava niz krugova.

Možda time odaje počast podrijetlu riječi “cirkus”, izvedenici grčkoga kirkos, što znači krug ili prsten.

Mnoštvo je takvih konotacija na fenomen cirkusa u povijesnom smislu, premda se ovaj teško može nazvati tradicionalnim. Umjesto jednog šatora s nekoliko unutrašnjih krugova, u ovome cirkusu šatori su – neki veliki, ali i neki posve mali – poslagani u skupine nalik na piramide. Postavljeni su unutar kružnih staza i omeđeni kružnom ogradom. Zavojitom i beskonačnom.

Friedrick Thiessen, 1892.

Sanjar je čovjek koji svoj put nalazi samo po mjesečini, a to što zoru vidi prije ostalih – to mu je kazna.

Oscar Wilde, 1888.

Z 11 a

Z 12 a

Neocˇekivana pošiljka new york, veljača 1873.

M

uškarac kojega u programu nazivaju Čarobnjak Prospero prima preko kazališnog ureda podosta pisama, no ovo je prva omotnica naslovljena na njega koja sadržava oproštajno pismo i koja stiže pribadačom brižno pričvršćena za kaput petogodišnje djevojčice.

Ravnateljevim prosvjedima unatoč odvjetnik koji je dovodi u kazalište odbija dati bilo kakvo objašnjenje; tek sliježe ramenima te je dotičući obod šešira brže-bolje napušta.

Ravnatelj ne mora čitati ime na omotnici da bi znao komu djevojčicu valja proslijediti. Blistave oči što proviruju ispod oblaka neukrotivih smeđih kovrča umanjena su i krupnija inačica mađi­ oničarevih.

Uzima je za ruku; njezini prstići mlohavo vise u njegovima.

Premda je u kazalištu toplo, odbija skinuti kaput, a kada je upita zašto, odgovara mu tek nepopustljivim odmahivanjem glavom.

Ne znajući što bi drugo s njom, ravnatelj je odvodi u svoj ured.

Mirno sjedi u neudobnom naslonjaču, okružena sanducima punim ulaznica i računa, a nad glavom joj visi red uokvirenih plakata koji oglašavaju bivše produkcije. Ravnatelj joj donosi šalicu čaja zaslađenog dodatnim grumenom šećera, no on se netaknut ostaje hladiti na stolu.

Djevojčica se ne miče, ne vrpolji na sjedalu. Ostaje savršeno mirna, ruku spuštenih u krilo. Pogled joj je fiksiran prema dolje, usredotočen na čizmice, kojima i ne doseže pod. Na vršku jednoga prsta malko su izgrebene, ali vezice su svezane u savršene mašne.

Z 13 a

Zapečaćena omotnica ostaje visjeti s drugoga gumba na njezinu kaputu sve do Prosperova dolaska. Čuje ga i iza zatvorenih vrata; koraci su mu teški i odzvanjaju hodnikom, za razliku od odmjerenoga koraka ravnatelja, koji je nekoliko puta dolazio i odlazio, tih poput mačke.

“A tu je i jedna… pošiljka za vas, gospodine”, govori ravnatelj otvarajući vrata, uvodi ga u natrpani ured i, ne želeći svjedočiti onomu u što bi se taj susret mogao izroditi, neopazice nestaje kako bi se pobrinuo za druge kazališne posle.

Držeći u ruci svežanj pisama, ogrnut crnim baršunastim plaštem obrubljenim intenzivno bijelom svilom što mu valovito pada niz leđa, mađioničar se letimično osvrće po sobi pretpostavljajući da ga tamo čeka kakva u papir umotana kutija ili sanduk. Tek kada ga djevojčica pogleda njegovim vlastitim očima, shvaća na što je ravnatelj mislio.

Na susret sa svojom kćeri Čarobnjak Prospero najprije reagira prostodušnim “Oh, jebiga.”

Djevojčica nastavlja zuriti u svoje čizmice.

Mađioničar zatvara vrata za sobom i gledajući djevojčicu, spušta svežanj pisama na stol, pokraj šalice s čajem.

Trga omotnicu s njezina kaputa, ostavljajući pribadaču čvrsto zabodenu u gumb.

Premda su na omotnici ispisani njegovo umjetničko ime i adresa kazališta, pismo u njoj počinje njegovim pravim imenom, Hector Bowen.

Pogledom prelijeće sadržaj pisma; ako je očekivao da će pismo na Hectora imati ikakva emocionalnog učinka, njegov bi se autor bijedno i konačno razočarao. Hector zastaje kod jedinog podatka koji drži relevantnim: da je ta djevojčica – sada prepuštena njegovoj skrbi – očigledno njegova kći i da se zove Celia.

“Trebala te nazvati Miranda”, reče muškarac zvan Čarobnjak Prospero djevojčici smijuckajući se. “Za to valjda nije bila dovoljno domišljata.”

Djevojčica ponovno podiže pogled prema njemu. Stišće tamne oči prikrivene kovrčama.

Z 14 a

Šalica na stolu počinje podrhtavati. Mirna površina tekućine u šalici namreška se; na glazuri se podrhtavajući otvoriše pukotine, a onda se šalica raspade u komadiće porculana s cvjetnim uzorkom.

Mlaka hladnog čaja nakupljena u tanjuriću poče kapati na pod ostav­ljajući ljepljive pruge na poliranom drvu.

Smiješak iščezava s mađioničareva lica. Namršteno pogledava stol i razliveni čaj, koji se, istim putem kojim se i cijedio, počinje uzdizati s poda. Raspadnuti i razbijeni dijelovi šalice uspravljaju se i ponovno sklapaju oko tekućine; šalica je ponovo čitava i iz nje se uzdižu u zrak meki pramenovi pare.

Djevojčica zuri u šalicu širom otvorenih očiju. Šakom u rukavici Hector Bowen obuhvaća djevojčičino lice, načas proučava izraz na njemu, a onda ga pušta; njegovi prsti ostavljaju duge crvene tragove na njezinim obrazima.

“Mogla bi biti zanimljiva”, kaže.

Djevojčica ne odgovara.

U sljedećim joj tjednima nekoliko puta pokušava nadje­nuti drugo ime, no ona se odbija odazvati na bilo što osim imena Celia. * Nekoliko mjeseci poslije, kada zaključi da je spremna, i mađioničar piše pismo. Premda ne navodi adresu, ono ipak stiže na svoje odredište na drugoj strani oceana.

Z 15 a

Gospodska oklada london, listopad 1873.

V

ečer je posljednjeg nastupa u sklopu vrlo ograničenoga kazališnog angažmana. Čarobnjak Prospero londonsku scenu već duže vrijeme nije počastio svojom nazočnošću, a i predbilježbe vrijede za jedan jedini tjedan nastupa; matineja nema.

Premda vrtoglavo skupe, ulaznice su se poprilično brzo rasprodale i kazalište je krcato; mnoge žene pri ruci drže lepeze ne bi li rashladile dekoltee i odagnale tešku vrućinu što – vanjskoj jesenskoj svježini unatoč – visi u zraku.

U određenom trenutku te večeri spomenute se lepeze jedna po jedna iznenada pretvaraju u malene ptice i praćene gromoglasnim pljeskom počinju u jatima kružiti kazalištem. Pljesak se dodatno pojača kada se svaka ptičica vrati i u obliku uredno složene lepeze padne u krilo svoje vlasnice. Neke od njih, previše zaprepaštene da bi zapljeskale, u rukama začuđeno okreću lepeze od perja i čipke, posve zaboravljajući vrućinu.

Muškarac u sivom odijelu koji sjedi u prvoj loži s lijeve strane pozornice ne plješće. Ni na taj ni na bilo koji drugi trik za cijele te večeri. Muškarca na pozornici promatra ukočenim kritičkim pogledom i ne skida ga s njega za cijelog nastupa. Nijednom ne podiže ruke u rukavicama kako bi zapljeskao. Na majstorije koje iz ushićene publike izmamljuju pljesak, uzdahe, pa i pokoji iznenađeni krik ne reagira čak ni podizanjem obrve.

Po završetku nastupa muškarac u sivom odijelu lako se probija kroz gomilu posjetitelja u predvorju kazališta. Neopazice promiče

Z 16 a

kroz zavjesom prekrivena vrata koja vode u garderobe iza pozornice. Nitko ga od scenskih radnika i dekoratera i ne pogleda.

Srebrnim vrškom štapa kuca na vrata u dnu hodnika.

Vrata se otvaraju sama od sebe, otkrivajući neurednu garderobu obloženu zrcalima, u svakom od kojih se zrcali drugačiji Prosperov odraz.

Njegov je frak lijeno odbačen na baršunasti naslonjač, a prsluk raskopčan visi preko čipkom obrubljene košulje. Cilindar, koji je igrao istaknutu ulogu u njegovu nastupu, stoji podalje, na stalku za šešire.

Sam muškarac na pozornici je djelovao mlađe; scenska rasvjeta i nekoliko slojeva šminke prikrili su mu pravu dob. Lice u zrcalima izborano je, a kosa poprilično osijedjela. Ipak, u smiješku što se pomalja na tom licu čim ugleda muškarca koji stoji na vratima ima nečeg mladolikog.

“Bilo ti je grozno, zar ne?” upita ne okrećući se od zrcala i obraćajući se sablasno sivom odrazu. Briše debele ostatke pudera s lica maramicom koja je jednom možda i bila bijela.

“I meni je zadovoljstvo vidjeti tebe, Hectore”, reče muškarac u sivom odijelu, tiho zatvarajući vrata za sobom.

“Prezirao si svaku minutu, znam”, reče Hector Bowen kroza smijeh. “I ne trudi se poricati, promatrao sam te.”

Okreće se i pruža ruku muškarcu u sivom odijelu, no ovaj je ne prihvaća. Hector na to slegne ramenima i dramatično zaleprša prstima prema suprotnom zidu. Baršunasti naslonjač u kutu zatrpanom sanducima i rupcima kliznu naprijed, a frak položen na njega podiže se poput sjene te se poslušno, sam od sebe, objesi u ormar.

“Izvoli sjesti”, reče Hector. “Bojim se da nije udoban kao oni gore.”

“Ne mogu reći da odobravam tu vrstu ekshibicionizma”, kaže muškarac u sivom odijelu, skine rukavice i – prije nego što na njega sjedne – njima otre prašinu s naslonjača. “Prodavanje manipulacija pod egidom trikova i iluzija. Naplaćivanje ulaznica…”

Z 17 a

Hector baca puderom umazanu maramicu na stol zakrčen četkama i limenkama briljantina.

“Nitko u publici, ni sekunde, ne misli da je to što tamo radim stvarno”, reče Hector, neodređeno pokazujući prema pozornici.

“U tome i jest ljepota. Jesi li vidio sprave koje takozvani mađioničari grade kako bi izveli najjednostavnije trikove? Oni su jato riba prekrivenih perjem koje publiku pokušavaju uvjeriti da mogu letjeti; ja sam naprosto ptica u tom jatu. Publika ne vidi razliku; zna samo da sam ja u tome bolji.”

“To cijeli pothvat ne čini ništa manje ispraznim.”

“Ti ljudi stoje u redu kako bi bili obmanuti”, reče Hector. “Ja ih obmanjujem lakše od većine drugih. Čini se šteta propustiti priliku. A i plaća se bolje nego što misliš. Mogu li ti ponuditi piće?

Boce su negdje posakrivane, ali nisam baš siguran ima li i čaša.”

Pokušava raščistiti nered na stolu, odgurujući u stranu hrpe novina i praznu krletku za ptice.

“Ne, hvala”, reče muškarac u sivom odijelu namještajući se u naslonjaču pa nasloni šake na držak štapa. “Tvoj nastup učinio mi se čudnim, a reakcija publike ponešto zbrkana. Manjkalo ti je preciznosti.” “Želim li ih uvjeriti da sam varalica kao i ostali, ne smijem biti predobar”, reče Hector smijući se. “Hvala ti što si došao i otrpio moj nastup. Čudim se da si se uopće pojavio, već sam počeo gubiti nadu. Ložu sam ti rezervirao za cijeli tjedan.”

“Pozive rijetko odbijam. U pismu si rekao da imaš prijedlog za mene.”

“Doista, imam!” reče Hector, glasno pljesnuvši dlanovima. “Na­ dao sam se da ćeš biti raspoložen za igru. Stvarno se predugo nismo igrali. Ali najprije moraš upoznati moj novi projekt.”

“Stekao sam dojam da si odustao od poučavanja.”

“Jesam, ali ovako jedinstvenoj prilici nisam mogao odoljeti.”

Hector odlazi do jednih vrata, dobrim dijelom skrivenih visokim stajaćim zrcalom. “Celia, najdraža”, dovikne u susjednu prostoriju pa ponovo sjedne na stolac.

Trenutak poslije na vratima se pojavi sitna djevojčica; u tom Z 18 a

kaotičnom i otrcanom okolišu njezina odjeća djeluje previše elegantno. Da joj se nekoliko kovrča nije izvuklo iz pletenica, onako sva u vrpcama i čipki bila bi savršena poput lutke tek pristigle iz dućana. Vidjevši da otac nije sam, neodlučno zastajkuje na dovratku.

“U redu je, najdraža. Uđi, uđi”, govori Hector pokazujući joj rukom neka priđe. “Ovo je moj suradnik, nemaš se čega sramiti.”

Ona im prilazi nekoliko koraka bliže i izvodi savršeni mali naklon metući ishabane podne daske čipkom obrubljenim rubom suknje.

“Ovo je moja kći, Celia”, kaže Hector muškarcu u sivom odijelu spuštajući ruku na djevojčičinu glavu. “Celia, ovo je Alexander.”

“Drago mi je”, kaže ona. Glas joj je tek nešto glasniji od šapta, ali dublji no što bi se očekivalo od tako sitne djevojčice.

Muškarac u sivom odijelu uljudno joj kimne.

“Volio bih da ovom gospodinu pokažeš što možeš”, govori Hec­ tor. Iz prsluka izvlači srebrnu džepnu uru na dugom lancu i odlaže je na stol. “Hajde.”

Djevojčica iskolači oči.

“Rekao si da to ne činim ni pred kim”, reče ona. “Natjerao si me da obećam.”

“Ovaj gospodin nije bilo tko”, odgovara Hector smijući se.

“Rekao si da nema iznimki”, buni se Celia.

Osmijeh njezina oca iščezava. Uhvati je za ramena i strogo pogleda u oči.

“Ovo je veoma poseban slučaj”, kaže. “Molim te, pokaži ovom čovjeku što možeš, baš kao na satima pouke.” Odguruje ju prema stolu s urom.

Djevojčica smrtno ozbiljno kimne i, sa šakama sklopljenima iza leđa, usmjeri pozornost na uru.

Trenutak poslije ura se polako počinje okretati oko svoje osi, kružiti površinom stola; lanac u spirali puže za njom.

A onda se ura odiže sa stola, podiže u zrak i ostaje lebdjeti kao da pluta na vodi.

Hector gleda muškarca u sivom odijelu čekajući reakciju.

“Impresivno”, reče muškarac. “Ali posve elementarno.”

Z 19 a

Čelo iznad Celijinih tamnih očiju namršti se, i ura se raspadne, a zupčanici rasprše u zrak.

“Celia”, kaže njezin otac.

Glas mu je strog, pa ona porumenjevši promumlja nekakvu ispriku. Zupčanici se lebdeći vraćaju u kućište ure i raspoređuju na svoja mjesta; ura je ponovo čitava, kazaljka koja odbija sekunde nastavlja se kretati kao da se ništa nije dogodilo.

“E, to je već malo impresivnije”, priznaje muškarac u sivom odijelu. “Ali mala je prijeke ćudi.”

“Mlada je”, reče Hector tapšući Celiju po tjemenu i ne obazirući se na njezino mrštenje. “Sve ovo nakon nepune godine učenja; kada odraste, bit će jedinstvena.”

“Tomu bih mogao naučiti bilo koje dijete pokupljeno s ulice.

‘Jedinstveno’ je stvar tvog osobnog mišljenja i lako se pobija.”

“Ha!” uzviknu Hector. “Dakle spreman si se poigrati.”

Muškarac u sivom odijelu oklijeva, tek na časak, a onda kima.

“Bude li malo složenije negoli zadnji put – da, bio bih zainteresiran”, reče. “Vjerojatno.”

“Naravno da će biti složenije!” reče Hector. “Ja igram s prirodnim talentom. I neću ga staviti na kocku zaradi nečega jednostavnog.”

“O fenomenu prirodnog talenta dalo bi se raspravljati. Možda posjeduje sklonost, ali urođena sposobnost iznimno je rijetka.”

“Ona je moje dijete, naravno da posjeduje urođenu sposobnost.”

“Priznaješ da si je poučavao”, reče muškarac u sivom odijelu.

“Kako možeš biti siguran?”

“Celia, kada si počela s poukom?” upita Hector i ne pogledavši je.

“U ožujku”, odgovori ona.

“Koje godine, najdraža?” upita Hector.

“Ove godine”, veli ona kao da je pita nešto strašno glupo.

“Osam mjeseci pouke”, objasni Hector. “U dobi od jedva šest godina. Koliko me sjećanje služi, ti sa svojim učenicima znaš početi i kada su nešto mlađi. Celia je očito naprednija no što bi bila da ne Z 20 a

posjeduje prirodnu sposobnost. Iz prvog je pokušaja postigla da ta ura lebdi.”

Muškarac u sivom odijelu okreće se Celiji.

“Slučajno si je razbila, zar ne?” pita je pokazujući glavom uru odloženu na stolu. Celia se mršti i jedva primjetno kima.

“Za tako mladu osobu posjeduje izvanrednu kontrolu”, napominje Hectoru. “Ali takva je narav uvijek nezgodna varijabla. Zna odvesti u impulzivno ponašanje.”

“Prerast će je, ili će je naučiti kontrolirati. To je zanemariv problem.”

Premda ne skida pogled s djevojčice, muškarac u sivom odijelu obrati se Hectoru. U Celijinim ušima zvuk njegova glasa više se ne pretače u riječi, a kada joj i odgovori njezina oca postanu jednako nerazumljivi, namršti se.

“Kladio bi se u vlastito dijete?”

“Neće izgubiti”, govori Hector. “Predlažem ti da pronađeš uče­ nika s čijim se gubitkom možeš pomiriti, ako već nemaš kojega u pričuvi.”

“Njezinu se majku, pretpostavljam, ne pita za mišljenje?”

“Pretpostavka ti je točna.”

Muškarac u sivom odijelu još neko vrijeme razmišlja o djevojčici, a onda ponovo progovara; ona i dalje ne razabire njegove riječi.

“Shvaćam tvoju vjeru u njezine sposobnosti, no ipak ti savjetujem da barem razmotriš mogućnost da igra neće završiti u njezinu korist i da joj tada nema spasa. Pronaći ću igrača koji će je staviti na pravu kušnju. Ne vidim zašto bih inače u tome uopće pristao sudjelovati. Za njezinu pobjedu nema nikakvih jamstava.”

“To je rizik koji sam spreman preuzeti”, reče Hector i ne pogledavši kćer. “Želiš li stvar učiniti službenom, ovdje i sada, samo naprijed.”

Prije nego što ponovo progovori, muškarac u sivom odijelu još jednom promotri Celiju. Ona i dalje ne shvaća što govori.

“U redu”, kaže on i kimne.

“Napravio mi je nešto da ne čujem kako treba”, šapne Celia kada se otac okrene prema njoj.

Z 21 a

“Znam, najdraža, to je bilo veoma neuljudno”, reče Hector gur­ kajući je prema naslonjaču s kojega je onaj muškarac pomno pro­ učava očima svijetlim i sivim gotovo koliko i njegovo odijelo.

“Uvijek si mogla činiti ovakve stvari?” upita je on i ponovno pogleda uru.

Celia kimne.

“Moja… moja mama je rekla da sam đavolje dijete”, reče tiho.

Muškarac u sivom odijelu naginje se naprijed i nešto joj šapuće na uho, tako tiho da ga njezin otac ne može čuti. Lagani osmijeh ozari joj lice.

“Ispruži desnu ruku”, reče joj zavaljujući se u naslonjač. Celia spremno pruža ruku, s dlanom prema gore, ne znajući što da očekuje. Muškarac u sivom odijelu ne stavlja joj međutim na otvoreni dlan ništa. Umjesto toga okreće joj ruku i sa svoga malog prsta skida srebrni prsten. Stavlja ga na njezin prstenjak, iako je prevelik za njezine tanke prste, drugom je rukom držeći za zapešće.

I kada već otvori usta kako bi mu rekla da joj je, premda veoma lijep, prsten očigledno prevelik, vidi da se prsten na njezinoj ruci smanjuje.

Prvotni ushit nadomješta razorni bol; prsten joj se nastavlja stezati oko prsta, metal joj se počinje usijecati u kožu. Pokušava povući ruku, ali muškarac u sivom odijelu čvrsto je drži za zapešće.

Prsten se stanjuje, nestaje i ostavlja tek jarkocrveni ožiljak oko Celijina prsta.

Muškarac u sivom odijelu oslobađa joj zapešće i ona uzmiče, povlači se u kut i zuri u šaku.

“Dobra djevojčica”, kaže njezin otac.

“Trebat će mi nešto vremena da pripremim svog igrača”, kaže muškarac u sivom odijelu.

“Naravno”, veli Hector. “Uzmi si vremena koliko ti treba.”

Skida zlatni prsten s prsta i spušta ga na stol. “Ovo je za tvojega, kada ga pronađeš.”

“Ne bi li to radije obavio sam?”

“Vjerujem ti.”

Z 22 a

Muškarac u sivom odijelu kimne, iz kaputa izvuče rubac, podiže prsten ne dodirujući ga golim rukama i posprema ga u džep.

“Nadam se da ovo ne činiš zato što je na zadnjem natjecanju pobjedu odnio moj igrač.”

“Naravno da ne”, kaže Hector. “Činim to zato što imam igračicu koja može potući svakog protivnika kojega joj odlučiš suprotstaviti i zato što bi to nakon toliko vremena moglo biti zanimljivo. Usto, mislim da ukupni rezultat naginje u moju korist.”

Muškarac u sivom odijelu tu tvrdnju ne osporava; samo nastavlja pažljivo promatrati Celiju. Ona se pokušava izmaknuti iz njegova vidnog polja, no prostorija je premala.

“Pretpostavljam da već imaš na umu i nekakvo poprište natjecanja?” upita on.

“Ništa konkretno”, kaže Hector. “Mislio sam da bi bilo zabavnije da si s tim u vezi ostavimo nešto slobode. Element iznenađenja, nazovimo ga tako. Poznajem jednoga kazališnog producenta, ovdje u Londonu, koji bi bio spreman sudjelovati u nečemu neuobičajenom. Kada za to dođe vrijeme, natuknut ću mu ponešto i siguran sam da će smisliti nešto primjereno. Bilo bi bolje da to obavimo na neutralnom terenu, premda sam mislio da bi ti bilo drago da se stvari pokrenu s tvoje strane bare.”

“Ime tog gospodina?”

“Chandresh. Chandresh Christophe Lefèvre. Kažu da je nezakoniti sin nekog indijskog princa ili tako nešto. Majka je bila neka drolja od balerine. Imam njegovu posjetnicu negdje u ovom neredu.

Svidjet će ti se, poprilično je napredan. Bogat, ekscentričan. Pomalo opsesivan, donekle nepredvidljiv, ali pretpostavljam da to ide uz umjetnički temperament.”

Gomila papira na susjednom stolu premeće se i preslaže sve dok jedna posjetnica ne pronađe put do površine i zaplovi preko sobe.

Hector je hvata rukom i čita, a onda predaje muškarcu u sivom odijelu. “Organizira fantastične zabave.”

Muškarac u sivom odijelu pospremi je u džep i ne pogledavši je.

“Nisam za njega čuo”, kaže. “A ovakve sam stvari nesklon činiti na javnim mjestima. Razmislit ću o tome.”

Z 23 a

“Besmislica, stvar neće biti ni upola zabavna ne održi li se na javnome mjestu! Postavlja toliko ograničenja, toliko izazovnih pa­ rametara unutar kojih valja djelovati.”

Muškarac u sivom odijelu na trenutak razmišlja o tome, zatim kima.

“Klauzula o očitovanju vrijedi? Bilo bi pravedno jer znam kojeg si igrača ti odabrao.”

“Hajmo odustati od svih klauzula osim temeljnih pravila o nemiješanju i provjerimo što će se dogoditi”, reče Hector. “Ovim natjecanjem želim pomaknuti granice. Nema ni vremenskih ograničenja. Čak ti prepuštam prvi potez.”

“U redu. Dogovorili smo se. Ostat ćemo u vezi.” Muškarac u sivom odijelu ustaje i otresa nevidljivu prašinu s rukava. “Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas, gospođice Celia.”

Celia izvodi još jedan savršeni naklon, ne prestajući ga oprezno promatrati.

Muškarac u sivom odijelu dotiče rub šešira u znak pozdrava Hectoru pa šmugne kroz vrata, a onda i iz kazališta, krećući se poput sjene na još uvijek prometnoj ulici. * U svojoj se garderobi Hector Bowen hihoće, onako za sebe, dok njegova kći mirno stoji u kutu i promatra ožiljak na ruci. Bol nestaje brzo kao i prsten, ali sirovi crveni ožiljak ostaje.

Hector uzima džepnu uru sa stola i uspoređuje vrijeme s onim na zidnome satu. Polagano navija uru, pomno promatrajući kretanje kazaljki po brojčaniku.

“Celia”, govori joj ne podižući pogled, “zašto navijamo svoju uru?”

“Zato što sve zahtijeva energiju”, recitira ona poslušno, i dalje usredotočena na svoju šaku. “U sve što želimo promijeniti moramo uložiti napor i energiju.”

“Vrlo dobro.” Hector nježno protresa uru i vraća je u džep.

Z 24 a

“Zašto si onoga čovjeka oslovljavao imenom Alexander?” pita Celia.

“To je smiješno pitanje.”

“Ne zove se tako.”

“A kako ti to znaš?” upita Hector kćer podižući joj bradu kako bi ga pogledala i odmjeravajući pogled u njezinim tamnim očima.

Celia netremice zuri u njega, ne znajući kako bi mu objasnila.

Po glavi premeće sliku onog čovjeka u sivom odijelu blijedih očiju i strogih crta lica pokušavajući shvatiti zašto mu ime Alexander ne odgovara.

“To zapravo i nije ime”, kaže ona. “Ne ono kojim se oduvijek služi. Ovo ime nosi poput šešira. I može ga skinuti ako poželi. Kao što ti činiš s Prosperom.”

“Pametnija si nego što sam se nadao”, reče Hector, ne trudeći se ni opovrgnuti ni potvrditi njezina razmišljanja o koleginu imenu.

Skine cilindar sa stalka za šešire i stavi joj ga na glavu: cilindar joj sklizne preko radoznalih očiju, zatvarajući ih u crni svileni kavez.

Z 25 a

Nijanse sivog

london, siječanj 1874.

Z

grada je siva kao i pločnik pred njom i nebo nad njom, djeluje nestalno poput oblaka, kao da bi bez upozorenja mogla netragom nestati. Izgrađena je od kamena neodređeno sive boje; od okolnih je zgrada izdvaja tek izgrebena ploča ovješena uz vrata. Čak je i ravnateljica u njoj odjevena u tamnu, ugljenosivu odjeću.

A ipak, muškarac u sivom odijelu djeluje kao da tamo ne pripada.

Njegovo je odijelo predobro skrojeno. Držak štapa koji pridržava djevičanski čistim rukavicama previše je uglačan.

Predstavlja se, no ravnateljica mu gotovo istoga časa zaboravlja ime, a previše joj je neugodno zatražiti da ga ponovi. Poslije, dok potpisuje traženu dokumentaciju, potpis mu je posve nečitak, a nekoliko tjedana nakon pospremanja u arhiv obrazac koji je potpisao nestaje.

Govori joj što traži, navodeći neobične kriterije. Ravnateljica je zbunjena, no nakon nekoliko pitanja i objašnjenja dovodi mu troje djece: dva dječaka i djevojčicu. Muškarac zahtijeva da s njima porazgovara nasamo i ravnateljica nevoljko pristaje.

Prvog dječaka otpušta nakon samo nekoliko minuta razgovora.

Dok prolazi hodnikom, drugo dvoje djece promatra ga tražeći ne­ kakav nagovještaj onoga što ih čeka, no dječak samo odmahuje glavom.

Djevojčica se zadržava nešto duže, ali tada i ona biva otpuštena, zbunjena, namrštena čela.

Tada u sobu na razgovor s muškarcem u sivom odijelu uvode

Z 26 a

drugog dječaka. Rečeno mu je da sjedne u naslonjač s druge strane stola, pokraj kojega muškarac ostaje stajati.

Taj dječak ne vrpolji se kao onaj prvi. Sjedi mirno i strpljivo, njegove sivozelene oči pronicavo upijaju svaku pojedinost, i u sobi i na muškarcu, budno, ali ne i napadno. Tamna mu je kosa loše ošišana, kao da je brijač za vrijeme šišanja bio rastresen, ali se netko poslije potrudio da je poravna. Odjeća mu je otrcana ali dobro održavana, samo su mu hlače prekratke. Svojedobno su možda bile plave, smeđe ili zelene, no toliko su izblijedjele da se to ne može sa sigurnošću reći.

“Koliko dugo si ovdje?” upita muškarac nakon što je nekoliko časaka nijemo proučavao dječakovu otrcanu pojavu.

“Oduvijek”, kaže dječak.

“Koliko ti je godina?”

“U svibnju ću napuniti devet.”

“Izgledaš mlađe.”

“Ne lažem vam.”

“Nisam ni htio reći da lažeš.”

Muškarac u sivom odijelu neko vrijeme bez komentara zuri u dječaka.

I dječak zuri u njega.

“Znaš čitati, pretpostavljam?” upita muškarac.

Dječak kima.

“Volim čitati”, kaže. “Ovdje nema dovoljno knjiga. Već sam ih sve pročitao.”

“Dobro.”

Bez upozorenja muškarac u sivom odijelu baci štap prema dječaku. Ovaj ga, i ne trepnuvši, lako hvata jednom rukom, a onda zbunjeno, žmirkajući, promotri najprije štap pa muškarca, i obrnuto.

Muškarac kima samome sebi, uzima štap i iz džepa vadi bijeli rubac kako bi s njegove površine obrisao dječakove otiske prstiju.

“Vrlo dobro”, kaže muškarac. “Dolazit ćeš k meni na pouku.

Z 27 a

Uvjeravam te da imam jako puno knjiga. Obavit ću što treba, a onda idemo.”

“Imam li izbora?” “Želiš ostati ovdje?”

Dječak o tome na trenutak razmišlja.

“Ne”, kaže.

“Dobro.”

“Zar ne želite znati kako se zovem?” pita dječak.

“Imena nisu ni izdaleka važna koliko to ljudi misle”, kaže muškarac u sivom odijelu. “Etiketa koju ti je radi raspoznavanja dodijelili ova institucija ili tvoji pokojni roditelji niti me zanima, niti mi išta znači. Ako ti u bilo kojem trenutku zatreba neko ime, možeš ga i sam odabrati. To zasad neće biti potrebno.”

Dječaka otpravljaju da spakira svoj beznačajni imutak u malenu torbu. Muškarac u sivom odijelu potpisuje papire i na ravnateljičina pitanja daje odgovore koje ona baš i ne shvaća, ali se transakciji ne protivi.

Kada je dječak spreman, muškarac u sivom odijelu odvodi ga iz sive kamene zgrade i on se u nju više ne vraća.

Z 28 a

Sadržaj

Slutnja 7 Prvi dio Primordium 11 Neočekivana pošiljka 13 Gospodska oklada 16 Nijanse sivog 26 Lekcije iz čarobnjaštva 29 Le Bateleur 36 Lažni izgovori 45 Vježbe gađanja 51 Tmina i zvijezde 55 Istina ili izazov 56 Suradnici i zavjerenici 64 Izrazi sućuti 71 Kontorcionističina tetovaža 74 Horologija 78 Auditorij 81 Ratna varka 89 Vatra i svjetlost 95 Skrivene stvari 97 Drugi dio

Osvjetljenje 103 Noć otvorenja I: Početak Noć otvorenja II: Iskre Z 439 a

105 109

Noć otvorenja III: Dim i magla 113 Obješeni čovjek 117 Oneiromancija 119 Pravila igre 127 Degustacija 134 Pod pratnjom 138 Želje i žudnje 142 Ozračje 146 Rêveurs 154 Suradnja 159 Otkucavanje sata 165 Čarobnjakov kišobran 169 Pravi i iskrivljeni odrazi 179 Kartomancija 181 Čarobnjak u drvetu 189 Privremena mjesta 195 Selidba 199 U spomen na Taru Burgess, s ljubavlju 204 Labirint 209 Felidomancija 210 Tête à Tête 225

^ Raskrizja 245

Treći dio

Ljubavnici 247 Trinaest 249 Priče za laku noć 259 Knjigovodstvo 268 Tri šalice čaja s Lainie Burgess 276 Olujna mora 284 Usrdna molba 295 Poziv 300 Raskrižja I: Iznebuha 301 Bez tame nema ni zore 306 Raskrižja II: Crvenilo srdžbe i crvenilo sudbine 309 Z 440 a

Jezero od suza 315 Oproštaj 317 Pogled unatrag 320 Prekrasna bol 323 Četvrti dio

´ 331 Palikuca Formalnosti 333 Igra vatrom 337 月そ 339 Bijeg 345 Pat-pozicija 352 Posjeti 357 Ljupko ali smrtonosno 363 Predosjećaj 365 Potjera 371 Duhovi prošlosti 375 Posljedice 379 Palikuća 384 Preobrazba 391 Zamrznuto u vremenu 397 Drugo paljenje krijesa 407

Peti dio

Slutnja 411 Prorečene sudbine 413 Nacrti 415 Priče 420 Bon Rêves 429 Zahvale 433 O autorici 435 O prevoditeljici 437

Z 441 a

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici © Vania Zouravliov Godina izdanja 2012., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-385-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

Z 442 a

Z 443 a

Noćni cirkus me usrećio. Zaigrana i silno maštovita, Erin Morgenstern stvorila je cirkus za kojim sam oduvijek čeznula.

audrey niffenegger

Cirkus stiže bez najave.

Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo.

Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni.

Otvara se u sumrak Zatvara se u zoru Le Cirque des Rêves Cirkus je otvoren.

Sada možeš ući.

149,90 kn

Z 444 a www.fraktura.hr