Noću dolaze lisice

Noću dolaze lisice

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Kako biti Europljanin?

Rituali Izgubljeni raj Pisma Posejdonu Skitnje do Santiaga

–2–

Cees Nooteboom

Noću dolaze lisice prevela s nizozemskog Romana Perečinec

Fraktura –3–

Naslov izvornika ’s Nachts komen de vossen © 2009 by Cees Nooteboom, Amsterdam © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-670-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 915242

–4–

“You might have got yourself a story”, I said.

“Sure. But up here we’re just people.”

Raymond Chandler, The Lady in the Lake

–5–

–6–

Gondole

–7–

–8–

Gondole su atavizam, nije se više sjećao gdje je to pročitao, a nije želio ni razmišljati o tome zato što bi se onda, mislio je, izgubilo nešto od patosa trenutka. Nisko sunce, crni pticoliki oblik gondole u magli lagune, teški stupovi za privezivanje čamaca poput nadiruće, usamljene falange koja nestaje u daljini poslana da sije smrt i uništenje na nevidljivoj drugoj obali, dok on stoji ovdje na Rivi degli Schiavoni s požutjelom, napola poderanom fotografijom u ruci, što je to ako ne patos? Otprilike na ovom mjestu gondola je pristala onomad, a ovdje, kod ovih stuba ili sljedećih, još bliže spomeniku pale partizanke napola zaronjenu u vodi, ovdje su bili izišli. Vrijeme je bilo slično, na fotografiji se to još vidi.

Sjeli su na stube i skoro odmah došao je mladi časnik da im kaže kako te stube moraju ostati slobodne za pomorsku policiju, pokazujući pritom na ploču. Znači da sad mora potražiti tu ploču, što ne bi trebalo biti teško.

A kad je pronađem, što onda? Onda ću stajati na istom mjestu na kojem sam stajao prije četrdeset godina, i onda što? Slegnuo je ramenima kao da je netko drugi postavio to pitanje. Onda ništa, a upravo je o tome, pomislio je, i riječ.

–9–

Zadatak da napiše nešto o izložbi u muzeju Palazzo Grassi prihvatio je kako bi krenuo na to osobito hodočašće. Ho­ dočašće sjenā, ne, čak ni to ne, hodočašće odsutnosti. Stube je brzo pronašao, u vječnim gradovima stvari imaju tendenciju da se ne mijenjaju, pomorska policija još uvijek je onamo pristajala. Ploča je još bila tu, pričvršćena za kamen po­stra­ ničnog zida. Iznova obojena, doduše. Sjeo je na najvišu stu­­bu.

Ondašnji mladi časnik sada je sigurno već odavna u mirovini, a čak da je u tih četrdeset godina ostao jednako mlad, ne bi prepoznao starijeg muškarca koji tu sjedi. Fotografiju je tada snimio neki neznanac koji je stao nešto dalje uz rub rive leđima okrenut laguni. Pod kutom od trideset stupnjeva, tako da se u daljini još vidjela Duždeva palača. Pogledao je fotografiju te se kao i uvijek zapanjio nad njenom varljivošću. Ne samo da fotografija može prikazivati nekog mrtvog, ona tako­đer može predstaviti verziju tebe samog koja je u me­ đuvremenu postala nevažeća, dugokosog mladića koji je u međuvremenu postao neprepoznatljiv, a nekoć je tako savršeno pristajao u sliku vremena, pa je i ta fotografija u njegovoj ruci širila ustajalu aromu zauvijek prošlih vremena.

Pravo je čudo da još imamo isto tijelo. No, naravno, to nije isto tijelo. Onaj kome je pripadalo, još nosi isto ime, i to je sve.

Ono što je ta fotografija zapravo željela reći, pomislio je, više kao tvrdnju nego izraz tragike ili samosažaljenja, jest da je polako došlo vrijeme da i on mora nestati. Sjedio je lijevo od nje, tada. Ona je glavu, smijući se, držala uspravno prema – 10 –

nepoznatom fotografu, crvenu kosu malo zabacila, a tijelo nagnula unatrag, naslanjajući se na postranični zid stubā, tako da se ploča vidjela samo napola. Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondolā, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj kamenoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica. Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali se pojavljuje praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.

Početak je bio vrlo jednostavan. Na grčkom otoku, u kući koju su mu ustupili prijatelji prijateljā jer je nakon rastave bio jadan. Nenaviknut na samoću, gladan svega što je žensko.

Kamena šetnica uz more po kojoj su sve te ženske pojave hodale ili se šetale, kojima se htio obratiti, ali se nije usudio kako ga ne bi ismijale kao kretena. Ankatzen, prišmajhlati se kao mačka, tako je to nazivao njegov prijatelj Wintrop. Riječ je bila lijepa, ali on se nikada nije umio tako ponašati. Kako – 11 –

je glasio onaj Lucebertov stih? Klizim noću mimo ženskih brodova. To je u svakom slučaju bilo točno. Šetnicom gore, onda opet dolje, pa onda još jednom. Šetati, kliziti, gledati.

Hydra, ribarski brodići, bijeli u potamnjeloj noći, lagano se njišu, obasjani neonskim svjetlom visokih svjetiljki duž rive.

Lastavice, čempresi, ili je to sad izmislio? Jesu li u ono doba već imali neonsko svjetlo? Ali zbog čega bi njegovo sjećanje trebalo biti točno? Neka bude žuto svjetlo svjetiljke, začuj sovu, gledaj tamne obrise pinija. More ostaje isto i lagano udara o rivu. Sve ostalo je zamjenjivo, arsenal kojim se ukrašava sjećanje.

Nije sličila brodu dok je prolazila pokraj njega. Ili možda jest, nekom posve laganom, sa samo jednim malim jedrom, koje kao da je lebdjelo iznad vode. Sigurno je bilo smiješno kako je odjednom ustao sa zida rive i načinio kretnju po­ licajca koji želi zaustaviti promet. A upravo je to i rekao, STOP! Čak je i sad osjećao nelagodu, iako su se tome poslije u Kaliforniji, kad je sve to već bilo davno prošlo, još često smijali. Ona je bila toliko zapanjena da se odmah zaustavila.

Neobično je što više nije znao je li već te prve večeri pošla s njim. Dugo su razgovarali u kafiću u luci. Amerikanka, talijanskog imena. Je li joj bilo šesnaest, osamnaest, htio je znati, ali nije se usudio pitati. Već je tad vidio znakove koje je iscrtala na šakama i rukama, zodijačke znakove, ne tetovirane, kao što se danas često vidi, nego crnom tintom iscrtane na smeđoj koži. Kada ju je pitao što je to, samo je rekla: Ma, ja sam vještica. I tome su se poslije smijali, no on je još – 12 –

uvijek čuvao njena pisma iz tih dana punih naklapanja o čarobnjaštvu i vještičarenju, snatrenja za koje je ubrzo shvatio da nije značilo ništa, ali ga je tada ipak uzbuđivalo.

Bilo je u skladu s duhom vremena, ali još više s tom crvenom kosom, s očima boje škriljevca i iznenađujuće dubokim, po­ malo hrapavim glasom. U danima koji su uslijedili spavala je kod njega u velikoj bijeloj kući. Kod njega, ali ne s njim. To je bio uvjet. Lica okrenuta ustranu, dopuštala je da ju miluje, a onda bi dojmljivo zaspala, odsutnost životinje za koju svijet više ne postoji. On se osjećao pomalo smiješno i suvišno, ali dirnulo ga je to povjerenje. Bolje društvo nego ljubav, nešto slično zapisao je u svoj dnevnik. Poslije ga je bacio, zbog čega mu je sad žao – ali te se rečenice još sjećao. A nekoliko dana poslije toga sve se promijenilo. Možda je sad izmišljao, ali činilo mu se da je pokazala neki od neobičnih znakova koje je iscrtala na tijelu i rekla nešto tipa da je sad nastupio trenutak. Nešto u vezi s planetima, što je još u ono doba smatrao glupošću.

U ljubavi je istodobno bila prepredena i djetinja, nije znao druge riječi za to. Izraz ‘prepredena’ nikada ga nije zadovoljio, bio je pogrešan; usmjerena k cilju i možda ipak proračunata, ali ni to nisu bile dobre riječi. Uzbuđivalo ga je što se kroz namjernu djetinjost uvuklo nešto od zabranjene igre, kao da mu zapravo želi sugerirati da u krevet ide s djetetom, što nikada prije ni poslije nije doživio.

Hodao je natrag prema gradu. Izložba Piera della Francesce duboko ga se dojmila. Nije mu bilo jasno zbog čega je u njoj – 13 –

pronalazio paralelu s tom davno prošlom pričom, možda jednostavno zato što su ga sad zaokupljali i slikar i sjećanje, možda i zato što je u tim slikama bilo nečega čemu se nije mogao približiti, nešto što se podudaralo s kratkim tjednima koje su njih dvoje proveli zajedno. Nije se moglo reći da je bila tajnovita, to vještičarenje bilo je najobičnija glupost, ali nekoć prisutna odsutnost podsjećala ga je na hijeratske figure na tim slikama. Stojiš pred njima, svom silom želiš prodrijeti, ali svijet je to u koji nemaš pristupa. Nije imao pojma kako da napiše članak, baš kao što nije znao ni kako da postupa sa svojim sjećanjem.

Krenuli su vlakom, tada, kroz Grčku prema Jugoslaviji. Nije se sjećao ničeg osim bijednih hotelskih soba i vijenca crvene kose na jastuku. Noć u Beogradu, u nekakvoj pivnici s vrtom, gdje su uzbuđeni muškarci nudili svoju šljivovicu i preko ramena bacali čaše na šljunak. Tako su stigli u Veneciju.

U koji hotel, više nije znao, ali znao je za mjesto na kojem je ta fotografija snimljena. Okrenuo se i krenuo natrag.

Zapravo je nezamislivo da ljudi samo tako nestanu iz tvog života. Trebao bi imati mogućnost za stotinu paralelnih ži­ vota. Oproštaj na glavnom kolodvoru, smušeno tumaranje uz kanal obalom Fondamenta Santa Lucia, odjednom opet sâm, čovjek u gomili koja šeće, koji je doživio kako se netko opet rasplinjava u svijetu, tanka, mršava ruka na prozoru vlaka, zatim sâm vlak koji nestaje preko mosta Ponte della Ferovia, pravokutna stvar sa svjetlima, i onda ništa više.

U sadašnjosti od četrdeset godina poslije, vratio se natrag – 14 –

Cees Nooteboom rođen je 31. srpnja 1933. u Den Haagu.

Prozaik, pjesnik, putopisac i esejist, dobitnik je najva­žnijih nizozemskih književnih nagrada. Za roman Rituali pri­mio je Borde­w ijk Prize i Pegasus Prize, za roman Priča koja slijedi europsku nagradu Aristeion, za djelo Berlijnse notities (Berlinske bilješke) dobio je Njemačku književnu nagradu, a za cjelokupno djelo nagrade Constantijn Huygens, Compo­ stella-Preis, Hansischer Goethe-Preis, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost te prestižnu nizozemsku nagradu P. C. Hooft. Među brojnim djelima izdvajaju se romani De ridder is gestorven (Vitez je umro), Rituali, In Ne­ derland (U Nizozemskoj), Aller­zielen (Dušni dan), Izgubljeni raj, knjiga pripovjedaka Noću dolaze lisice te putopisi Een nacht in Tunesië (Noć u Tunisu), Een ochtend in Bahia (Jutro u Bahiji), Een avond in Isfahan (Večer u Isfahanu), Nootebooms Hotel (Hotel Nooteboom) i Skitnje do Santiaga. Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika.

– 155 –

– 156 –

Romana Perečinec rođena je 1973. u Zagrebu, gdje je zavr­šila studij njemačkog jezika i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu te studij nizozemskog jezika i književnosti.

Radi kao profesorica njemačkog u osnovnoj školi.

Za Treći program Hrvatskog radija prevodi književne i teorijske tekstove (područje kulture i umjetnosti) za emisije Alternet (urednik Zoran Roško) i Broadcasting (urednica Nataša Ilić). Prijevodi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Quorum i Libra Libera. Više puta boravila je na usavršavanju u Prevoditeljskoj kući u Amsterdamu i Antwerpenu.

U antologiji austrijske kratke priče Felix Austria prevela je šest priča. S njemačkog je između ostalih prevela romane Heike Geißler Rosa, Svena Regenera Gospodin Leh­mann, Zorana Drvenkara Sorry i Martina Walsera Zaljubljeni Goet­he, a s nizozemskog romane Ceesa Nootebooma Rituali i Iz­ gubljeni raj, Harryja Mulischa Otkrivanje nebesa, Tommyja Wieringe Joe Speedboat, Erwina Mortiera San bogova i Huga Clausa Tuga Belgi­je.

– 157 –

– 158 –

Sadržaj

Gondole 7 Nevrijeme 23 Heinz 35 Kraj rujna

85

Posljednje poslijepodne

97

Paula 107 Paula II 133 Najudaljenija točka

149

O autoru O prevoditeljici

155 157

– 159 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Katarina Glamuzina Bistričić Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., listopad Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-670-0 www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 160 –

– 161 –

– 162 –