O medu i mlijeku

J E A N M AO medu T Ti mlijeku E R N

O medu i mlijeku R O M A N

-1-

-2-

Jean Mattern

O medu i mlijeku prevela sa francuskog Vlatka Tor

Fraktura

-3-

Naslov izvornika De lait et de miel © Sabine Wespieser éditeur, 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Vlatka Tor i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-518-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 857041

-4-

U sjećanje na mog oca

-5-

-6-

Stvoritelj živi u tebi Točno određeno vrijeme I ostavlja ti, u trenutku oproštaja, Svoju adresu u vječnosti.

Avrom Sutzkever: “Jedini kaže…”

-7-

-8-

I.

čini mi se da je prvi put bilo lakše. Pokraj Beča, u Austriji. Nikada nisam poželio pronaći točno mjesto, ni doznati je li to doista bila bolnica, ili neka od napuštenih gimnazija pretvorenih u prihvatilišta za izbjeglice koji su u tisućama pristizali s Istoka. Sa sigurnošću se sjećam samo jednog: ve­ like zgrade s dvostrukim vanjskim stubištem koje je vodilo na prostrani travnjak. Njime sam ja došao.

Ostalo više ne pamtim. Ah, da, i pločice u kupa­ onici. Krem ili žute. Glasovita žuta boja Habsburgovaca? Kako bih to znao šezdeset godina poslije?

Ali znam da sam, glave okrenute prema tim pločicama, pomislio kako je lako umrijeti.

Mislio sam na Stefana. Ili ni na što. U stanju u kojem sam bio, više nisam mogao razmišljati. Bolest je počela jakom groznicom, a slijedilo je povraćanje.

Onda je nastupila nova faza. Temperatura mi je stra­hovito porasla. Nekoliko sati nakon dolaska

-9-

tresao sam se u grčevima, tako da je mladi liječnik rekao: “Nema mu spasa. Smjestite ga u kupaonicu, ovdje nam treba mjesta.” Nije li mu palo na pamet da mogu čuti njegovu konačnu presudu, nije li primijetio da sam pri svijesti i da sam još u stanju razumjeti premda mi se činilo da lebdim obavijen gustom maglom? Znao sam da tisuće ljudi umiru od tifusa. Bio bih samo jedna žrtva više umrla u prljavštini. Prije šest mjeseci otišao sam iz Temi­ švara i neću stići do cilja: nisam se uspio izvući iz zamke koja se zatvarala. Istina, uspio sam pobjeći pred Crvenom armijom, no štakori i uši, ili, točnije, bakterije iz roda Rickettsia koje su prenosili, nadjačali su moju odluku da ne umrem u ratu koji…

Nema te svijesti koja se može othrvati tuposti izazvanoj višednevnom visokom temperaturom. Više ništa nisam želio, nisam se borio. Ali mislio sam na Stefana.

Na jednom srednjoeuropskom kolodvoru pobjegao mi je vlak, i to prije šezdeset godina, a on mi još uvijek nedostaje. Ali zašto sam to ispričao sinu?

“Stefan… a kako mu je bilo prezime?” upitao me.

- 10 -

“Dragan. Stefan Dragan. Rođen tisuću devetsto dvadeset osme u Temišvaru.”

“Dobro, tata, vidjet ću što mogu napraviti. Uz internet to ne bi trebao biti problem. A zašto mi to već prije nisi rekao?”

Ne znam što je sin napravio, ne znam ništa o tim stvarima, odnosno, priznajem, odgovaralo mi je što mogu reći da sam za njih prestar. No komad papira našao se preda mnom: “Stefan Dragan, Ocean’s Drive 12, Honolulu, Havaji”.

Po meni, nitko stvarno ne živi u Honoluluu, osim u američkim televizijskim serijama. Nitko, a pogotovo ne Stefan.

Sve se to zbilo prije nekoliko tjedana. Prekinuo sam liječnika da ne slušam neizbježnu sućutnu tiradu. Broj preostalih dana smanjivao se, dijagnoza je bila jasna, ali ja sam već upoznao tiktakanje sata koji odbrojava. Čemu onda gubiti glavu.

Pomisao da netko rođen u Temišvaru živi u ulici koja se zove Ocean’s Drive činila mi se krajnje neobična. Bi li nam profesor Szerb, naš stari profesor geografije, mogao pokazati Honolulu na nekoj od

- 11 -

starih karata iz vremena Dvojne Monarhije kojima je raspolagao u temišvarskoj gimnaziji? Je li nam, kad smo imali trinaest, padalo na pamet da bismo život mogli završiti na američkom otoku zvanom Havaji? A u mojoj smrtovnici pisat će isto što i u Stefanovoj kad ju jednoga dana budu ispunjavali: “Rođen u Temišvaru.” Pa onda Bar-sur-Aube ili Honolulu na Havajima, možda to dođe na isto.

Razišli smo se u kaosu izazvanom približavanjem fronte. Jedan drugoga izgubili usred razorenoga kontinenta, i nismo imali kamo. Za dugog ljeta rat je od nas stvorio privremene blizance, a onda se, uza zvižduk za polazak, sve raspalo. Ispružena ruka, vlak koji polazi na zapad: ja sam ostao na pe­ ronu, a Stefanovi povici dok se u nevjerici opasno naginjao iz vlaka nisu ništa promijenili.

Godinama me proganjao taj trenutak. No u priči postoje dijelovi koje ne uspijevam rekonstruirati.

Onih nekoliko sekunda prije zvižduka otpravnika vlakova. Od tih nekoliko minuta razdvaja me šezdeset godina, ali one nisu razlog što su slike iz­ blijedjele. Samo nekoliko mjeseci poslije, dok sam promatrao bijele i žute pločice u improviziranoj

- 12 -

bolnici, više nisam točno znao zašto u taj vlak nismo sjeli zajedno.

Nitko mi nema hrabrosti reći kakav će mi biti kraj, na koji će način moje tijelo odustati. Hoće li me ugušiti, otrovati. Hrabrosti da mi točno opiše kako će me izdati. Njemački metak ili tifus s tim neće imati nikakve veze. Jedna me obična bolest, onakva kakva može spopasti bilo koga, ulovila u svoje mreže. Bez ikakve pompe.

Tu sam riječ naučio došavši u Francusku, i jedna je od riječi koje volim. Rastužuje me pomisao da ću umrijeti bez pompe. A što se ostalog tiče…

Volio bih otići slušajući violončelo. Bachove suite ili, još bolje, neki Haydnov koncert, da me otprate prema tišini za koju ne znam treba li je se bojati ili ne. Trebao bih to reći Suzanne dok još mogu. Zna da volim zvuk gudača, ali nisam joj nikada rekao zašto mi je violončelo najdraže. Naš profesor glazbenog u temišvarskoj gimnaziji objasnio nam je da su frekvencije violončela, više nego bilo kojeg drugog instrumenta, najsličnije frekvencijama ljudskoga glasa. Kad sam se znao mučiti s engleskim rogom – u gimnaziji se obavezno učio

- 13 -

svirati jedan instrument, a ja nisam bio ni najmanje oduševljen što me dopao rog – zavidio sam Stefanu.

Zvuci koji su dopirali iz susjedne prostorije nisu imali nikakve veze s nevještim zviždanjem kakvo sam ja proizvodio vježbajući, svim svojim naporima usprkos. Glazbu uopće nisam razumio, odnosno, unatoč svom krupnom prsnom košu, zbog kojeg je profesor bio uvjeren da sam “stvoren za puhački instrument”, nisam ga uspijevao pripitomiti. Prsti i usta proizvodili su nesuvisle zvukove, uzalud sam se trudio iz petnih žila, nisam mogao ujednačiti puhanje, prstima sam neprestano hvatao krive klapne, pri čemu su mi se obrazi smiješno nadimali.

Sve što sam uspio proizvesti bili su pogrešni tonovi i bijedna buka kojih sam se sramio. Nakon dva simfonijska koncerta na koja smo otišli s razredom imao sam o glazbi uzvišeno mišljenje, ali dok sam se bezuspješno mučio s engleskim rogom, nisam bio u stanju pronaći ni najbljeđi tračak te čarolije.

Djelić tog osjećaja pronalazio sam samo slušajući Stefanovo sviranje. Čak ni dok je svirao ljestvice, nije to bilo obično vježbanje, ne, bilo je jedno­ stavno lijepo. Kad je zvuk tonuo u pianissimo, osjećao sam kako mi miluje kožu. Kada bi gudalo u isti mah prelazilo preko više žica, trgnuo bih se

- 14 -

kao da se ti srditi višeglasni usklici meni obraćaju, a ponekad, kad bi prsti Stefanove desne ruke dotaknuli žice, činilo mi se da čujem kapi kiše kako padaju po površini Tamiša. Za razliku od mene Stefan je bio talentiran, a njegovo sviranje budilo je u meni nepoznat osjećaj. Podjednako sam volio i gledati i slušati njegovo vježbanje, promatrao sam kako po­­navlja stalno iste ljestvice, bez prestanka, klizi prstima lijeve ruke po vratu instrumenta ili pokušava savršeno prijeći gudalom preko žica. Kad je počeo svirati, bio je dijete. A svira li još uvijek violončelo, u Honoluluu?

Francuski državni službenici koji su se, jedni za drugima, bavili mojim dokumentima nisu nikada popustili: za službenu Francusku Temesvár je bio mađarski naziv za rumunjski grad koji se sada zove Timis ¸oara. Nisam im mogao proturječiti, jer grad je promijenio ime još deset godina prije mog rođenja, pa moji opetovani zahtjevi da mi u dokumentima piše stari mađarski naziv nisu bili opravdani.

Bio je to sentimentalni hir, tim više što smo pofrancuzili svoja imena, zaboravili jezik, napravili od sina pravog malog Francuza – Suzanne je inzistirala da se stopimo s okolinom. Nismo više živjeli

- 15 -

u ravnici uz Dunav i njegove pritoke, već navrh brežuljka u Champagne.

Danas se kaže “zemlja prihvata”. Čini mi se da za svoj status imigranta nisam na raspolaganju imao takve formalne i praktične nazive: komunistička Rumunjska odbacila nas je, ispljunula, pobjegli smo pred zatvorom ili bijedom, a De Gaulle nas se sjetio u pravom trenutku. Doveo nas je – ili vratio – u počast dalekim precima čiju priču nisam poznavao. No, bez obzira na to, nisam bio nezahvalan francuskoj administraciji, koja je prekrižila moje mjesto rođenja. Oni nisu mogli razumjeti da je u tom dijelu svijeta način pisanja imena nešto više od obične konvencije.

Rastužuje me pomisao da se osvrćem na prošlost samo zato što je smrt blizu. Zašto se prepustiti nostalgiji petnaest minuta prije svršetka? Cijelog sam života odbijao ugađati sebi prisjećajući se. Nadam se da moja odlučnost neće popustiti pred agonijom.

- 16 -

francuski književnik jean mattern rođen je 1965. u obitelji koja potječe iz Istočne Europe. Po formalnoj je naobrazbi komparatist te je glavni urednik za prijevodnu književnost u uglednoj nakladničkoj kući Gallimard. Godine 2008. objavio je svoj prvi roman Királyeve toplice (Les Bains de Kiraly). Roman je nadasve zapažen u Francuskoj, ali ubrzo i preveden na sedam jezika, pa se slijedom tog uspjeha u kolovozu 2010. pojavljuje i kratki roman O medu i mlijeku (De lait et de miel). Riječ je o suptilnoj prozi koja govori o iskustvu dvostrukog egzila.

Jean Mattern živi u Parizu sa suprugom i troje djece.

- 133 -

- 134 -

vlatka tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika.

Bavi se prevođenjem i radi kao asistentica uredništva u nakladničkoj kući Fraktura.

Do sada je objavila sljedeće prijevode: Antonin Artaud, Kamen mudrosti; Jean-Paul Dubois, Ponekad se smijem sam samcat; Josette Feral, Prema teoriji rasplinutih grupacija; Christian Weiss, Vodič mladog Robinsona: u planine i Nathacha Appanah, Posljednji brat.

- 135 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., listopad (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-518-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 136 -

- 137 -

On je Rumunj francuskog podrijetla koji u smiraj Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pred naletom ruske vojske bježi iz Temišvara ostavljajući iza sebe obitelj, dom, a naposljetku i najboljeg prijatelja, u kaosu željezničkog kolodvora u Budimpešti.

Ona je Mađarica, opijena dahom slobode, koja nakon neuspjelog ustanka i ruskih tenkova na ulicama 1956., bježi i više se nikada ne želi osvrnuti.

Oboje želi zaboraviti, početi iznova, oboje sanja o zemlji meda i mlijeka.

Ali postoji li ta zemlja? Je li to Francuska, u kojoj se susreću, žive i podižu obitelj, ili neka druga zemlja, skrivena u prošlosti, izmaštana, ona u koju bismo dospjeli da smo izabrali drugačije, na nekom raskrižju, na nekoj ulici ili kolodvoru.

Pričajući priču o ljudima koje je Povijest poslala u svijet i izborima koji su im promijenili živote, u romanu O medu i mlijeku Jean Mattern još jednom pogađa u samo središte naših sumnji i nemira, onamo gdje smo svi na putu, i svi izabiremo.

- 138 119,00 kn

www.fraktura.hr