Obraćenica by Fraktura

Ste f a n H e r tm a ns

O b r a ć e n ic a Obraćenica

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Slikar i rat

-2-

Stefan Hertmans

ObraÄ&#x2021;enica prevela s nizozemskog Romana PereÄ?inec

Fraktura -3-

Naslov izvornika De bekeerlinge © 2016 Stefan Hertmans Prvi put objavio De Bezige Bij, Amsterdam / Antwerpen. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-156-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1036872

-4-

Jupiterova planina

- 11 -

- 12 -

Rano je jutro, prve zrake sunca tek se pomaljaju iznad planinskog grebena. Kroz prozor koji gleda u dolinu vidim kako se iz daljine približava dvoje ljudi. Mislim da se ovamo spuštaju s visina Saint-Huberta, s kojeg se mogu vidjeti i vrh Mont Ventoux kao i dolina Monieuxa; nakon njega neko su vrijeme morali hodati kroz rijetku hrastovu šumu na visoravni kojom lunjaju vukovi. Slavna Rocher du Cire – strma, monumentalna litica na kojoj se visoko i nedostižno roje pčele, a kamen na ljetnom suncu sjaji se od meda koji doslovno kaplje sa stijene – stoji nepristupačno i osamljeno, masiv potonuo u jutarnju maglu. Sve je to vidjelo ono dvoje i šutke prošlo pored toga. Svjetlo pada postrance na još minijaturne likove. Mukotrpno se spuštaju s točke gdje sad iznad doline poput psa čuvara bdije imanje La Plane, vijugavim putem koji vodi na lijevu obalu rijeke – njima je to desna strana jer hodaju uzvodno. Pojavljujući se i nestajući ukazuju se između stabala ili se skrivaju iza njih. Zatim stižu do otvorenih travnjaka na padinama i nešto brže se spuštaju. Odande mogu vidjeti kako se napola dovršeni toranj pojavljuje na visokoj kamenoj gromadi, poput putokaza koji ulijeva povjerenje. Kako se sunce još malo uspelo i obasjalo dolinu ispod njih, vide kako se selo razdanjuje; budući da su sve kuće građene prirodnim kamenom i u svitanje se gotovo ne daju razaznati, - 13 -

čini se kao da se selo nekim čudom oslobodilo iz stijene i poprimilo oblik zahvaljujući svjetlu. Kao da je netko povukao veliki zastor i otkrio uspavani krajolik. Plavetnilo svitanja brzo nestaje. Žutosivi tonovi počinju pre vladavati. Posljednje oblake toplina zraka pretvara u divovske, nježne oblutke na ljubičastom nebu; iznad korita rijeke diže se bijeli veo koji naočigled isparava. Jato ptica pčelarica već leti iznad krovova. Kad se ono dvoje približi još nekoliko stotina metara, vidim da muškarac hoda pomoću grubog drvenog štapa. Žena šepa, hodanje joj očito teško pada. Oboje izgledaju izmučeno. Je li žena uganula nogu na nekoj od grubih staza u planinama ili je boli zbog grebanja obuće i dugotrajnog, teškog hodanja? Po desim dalekozor te vidim da je i u visokom stupnju trudnoće. Muškarac nosi široku tuniku, a na glavi primitivan šešir. S vremena na vrijeme pomaže ženi da nešto prekorači tako što je primi za lakat. Drugi muškarac s velikom vrećom na leđima pojavi se iza njih. Prati ih u stopu, a sa sobom vodi mulu. Kad su danas ustali? Je li ih ispod nekog stabla probudila hladnoća? Jesu li se probudili u nekom svratištu? U veličanstvenoj tišini proljetnog jutra još pjevaju slavuji u grmlju pored rijeke. Čuju se do ovamo; ispuštaju melodiozne, sulude tonove. Kad se sunce posve uspne iznad planine, iznad grbavih hrastova sova bešumno otplovi i nestane do sljedeće večeri. Bezvremena tišina; udaljeno zavijanje vuka; monotono dozivanje kukavice koja leprša iznad samotnih šuma kod Saint-Jeana. Krajolik miriše bo žanski u ranim satima, odiše nadzemaljskom ljepotom. Ovog proljetnog jutra sve perunike su rastvorene, divlje trešnje cvatu, ružmarin je pun malih svijetlih cvjetova, aroma timijana pojavljuje se s toplinom rose. Toplina rose, Hamutal: ženino židovsko ime prođe mi kroz glavu. - 14 -

Znam tko su oni. Znam pred kime bježe. Poželim im zaželjeti dobrodošlicu ovdje u kući, ponuditi ih nečim okrepljujućim što još možda ne poznaju, primjerice šalicom kave. Gdje bi trebali stanovati, sad kad njihova kuća već tisuću godina ne postoji, a srednjovjekovni dio sela nestao je ispod trave i grmlja? Za nekoliko trenutaka mogu se toliko prepasti prvog automobila da im srce stane, zbog čega bi mlada žena mogla prerano roditi. Par se dovukao do mog sela. Trgnem se iz sanjarenja. Zatvaram prozor, naložim peć za svježe jutarnje sate, pristavim vodu za kavu. Tu i tamo osjetim glup poriv da pogledam kroz prozor. Sunčeve mrlje pomiču se preko starih ploča na podu; dan je prazan i tih. *** Ovo selo nekoć se zvalo Jupiterova planina – Mons Jovis. Nakon neolitskih naseobina u špiljama nešto dalje odavde, ovdje su davno prije početka računanja vremena prvi grubi kamenovi naslagani jedni na druge. Slika se gubi u tami vremena, ali može se osjetiti u najstarijim kućama gore smještenog, u ruševine pre tvorenog sela. U staroj kapelici na rubu klanca jednom je pronađen kamen s latinskim natpisima, posvećen Marsu Nabelcusu, božanstvu koje su štovali Rimljani u ovom kraju. Tijekom srednjega vijeka primitivne kuće bile su raštrkane između teško dostupnih stijena i mladih hrastova, zaštićene visokom liticom, prirodnim zidom od gotovo stotinu metara. Ponekad se još može nabasati na stare podrume usred suhe trave, žbunja i timijanom obraslih stijena. Mračni otvori mirišu po plijesni i zemlji, čak i za vrućih dana. Ovdje, ovo divlje mjesto puno kupina i sasušene grahorice na kojem danju često sanjarim, nekoć je bilo prostorija u kojoj se rađalo i umiralo. - 15 -

Oko desetog stoljeća izbile su razmirice zbog dubokih zdenaca koji su se nalazili ispod nekih od podruma. U razdobljima vrućine – zloglasne canicule – voda bi postala bočata i trovala stanovnike. Optuživali bi lutalice i mučili ih, pa makar da se očuva sjećanje na prinošenje žrtve. Ondje na uzvisini, izložene dje lovanju rafales, mistrala i tramontane, stajale su trošne građevine leđima bez prozora okrenute vjetru, tako da su izdržale sto ljećima. Nisu se bitno razlikovale od primitivnih kamenih kon strukcija, bories, koje su podizali pastiri u suhoj nizini ili u hrastovim šumama. Već su se tad u kamenu pravila jednostavna okna koja su se zimi mogla zatvoriti krznom vuka ili lisice, ponekad napetim svinjskim mjehurom. Srednjovjekovne kuće bile su građene na uskim parcelama na nestabilnom tlu. Teški i bez reda nagomilani, debeli su se zidovi naslanjali jedni na druge. Stoljećima su postajali viši, ali znanje o gradnji nije evoluiralo s njima. Zato su se od kasnog osamnaestog stoljeća mnoge kuće jednostavno urušile. Ruševine su se preobrazile u slikovite hrpe kamenja, obrasle divljom lozom koja u listopadu poprimi krvavo crvenu boju. Preostale kuće odavna se naslanjanju na svoja uska, teška pročelja kao starci na štap. Izdržale su stoljeća zahvaljujući popravcima. Prašnjavo vezivno sredstvo od gline i pijeska zamijenjeno je cementom. Stare hrastove grede i improvizirani potpornji ojačani su betonom, kuće drže na okupu čelične šipke koje prolaze kroza zidove, a na krajevima su zašarafljene, pričvršćene elegantnim kovanim prstenima koji ponekad sliče kliještima škorpiona. *** Shvatljivo je da je dvoje zaljubljenih došlo ovamo. Selo je često bilo utočište putnicima i izbjeglicama. Židovi u jedanaestom stoljeću, hugenoti u sedamnaestom. Kad neko mjesto stekne - 16 -

glas da je tolerantno, onda se za njega pročuje među ljudima u nevolji. Na početku osamnaestog stoljeća, kad je selo u analima zabilježeno imenom Monilis, općina je brojila gotovo tisuću stanovnika. Uske su ulice bile prepune, mračne i turobne za teških zima na sedamsto metara nadmorske visine, ali hladne tijekom dugih vrućih ljeta. U jarcima ključala je kaljuža kojom se hrane štakori. Oni pak hrane buhe, a one kugu. Tijekom četrnaestog stoljeća u regiji su opisani prvi slučajevi kuge. Četiri stoljeća poslije, tijekom velike epidemije koja je uvezena preko Marseillea, podignuti su zidovi protiv kuge, strogo nadzirani debeli slojevi grubog škriljevca pored kojih bi ubili izbjeglice ako bi pokušali proći mimo čuvara. Pljačkaši leševa vrzmali su se oko raštrkanih mrtvaca kako bi im oduzeli posljednju imovinu. Namazali bi se mješavinom timijana, ružmarina, lavande i kadulje. Praznovjerje bi odradilo ostalo: mješavina je navodno štitila pljačkaše od zaraze. Jednom sam čuo kako je neka starica tu sad već klasičnu mješavinu začina nazvala les quatre bandits. Kugin zid nalazi se svega nekoliko kilometara dalje, obrastao travom i dračem. Ovaj grubi kraj bio je ponosan i stoljećima se opirao centralizmu Pariza. Stanovništvo je sve više bilo miješano. Španjolci, Marokanci i Talijani, mornari koji bi zalutali iz Marseillea i začeli djecu s lokalnim ljepoticama sa suhih, osamljenih planina. Suznih očiju siromasi su na proljetnom vjetru sjedili među pe runikama, makovima i rijetko posijanim pirom. Njihova djeca imala su iskrivljena gruba stopala, prodoran pogled i hrapavu kožu. Ponekad bi banda pljačkaša prošla kroz selo, ponekom bi pastiru tresnuli glavom o zid, silovali nekoliko žena i uzeli, čim bi strah zavladao selom, što god bi htjeli. Zatim bi nestali preko planinskog hrpta i prepustili selo vjetru, suncu, tišini, strahu i molitvama. Tako je selo, poput lutalice iz starih vremena, ušlo u dvadeset - 17 -

i prvo stoljeće. Gotovo se ništa nije promijenilo; u rana jesenja jutra pastiri još uvijek prolaze glavnom ulicom sa svojim stadima iz kojih isparava toplina, zvuk finih kopita i tiha zvonjava zvonaca u raznim tonalitetima nisu bitno drugačiji od vremena kad je Vergilije pisao svoje pastirske pjesme; na asfaltu ostaje trag brabonjaka i pramenova vune dok životinje zbijaju redove, a janjad divlje skače. Poštanski službenik pušeći cigaretu mirno čeka u malom kombiju dok stado ne izađe iz sela. U staroj romaničkoj crkvi nedjeljom se još uvijek služi misa. Vjernici pjevaju pomalo krivo, kao što i priliči pobožnoj pastvi. Zimi je selo ponekad danima zatrpano snijegom. Stanovnici tad žive od zaliha u podrumima i zamrzivačima. Tijekom dugih vrućih ljeta priroda je teška i očaravajuća, suša iscrpljuje tlo, bere se lavanda, a miris paljevine širi se po visoravni dok se dragocjeno ulje cijedi iz biljaka. Prijelazna razdoblja su najljepša; zemlja tad predahne, a divlje pčele zuje u lozi. Jednom prilikom razmišljalo se o tome da se kroz klanac prethistorijskog izgleda, uz vijugavo korito rijeke, postavi željeznička pruga kako bi selo postalo lakše dostupno niže smještenoj nizini; ubrzo se od toga odustalo zato što se pokazalo da je teško čak i konjem prokrčiti put. Tek od devedesetih godina prošlog stoljeća visoravan je postala lako dostupna zahvaljujući autoputu preko tisuću metara visokog grebena Les Abeilles. Dani ne poznaju sate. Možeš netremice promatrati sunčevu mrlju koja se pomiče grubim podom, svojevrsno drhtavo bijelo svjetlo, a u kasno poslijepodne popne se uza zid prije nego što nestane. Ništa se nije dogodilo, to je sav događaj s kojeg ne možeš maknuti pogled. Vrijeme ide svojim tijekom.

- 18 -

Zapravo je rabin iz sela, Jošua Obadija, taj koji iz sinagoge vidi izbjeglice kako se u rano jutro spuštaju niz brijeg, tada u proljeće godine 1091. O njihovom dolasku sigurno ga je obavijestio glasnik na konju već nekoliko dana ranije. Zabrinut je za te mlade ljude – ne samo zato što im je potrebna zaštita zbog miješanog braka, nego i zato što zna da će žena tih dana roditi, a može potrajati još tjednima prije nego što im pronađe stan. On će im pružiti krov nad glavom sve dok je potrebno. Može samo nagađati zašto ovamo nisu došli konjem. Možda su ih napali drumski razbojnici ili kradljivci konja. Možda su se prerušili u skroman par kako ne bi privukli pažnju svojih progonitelja. Nestrpljivo čeka da uđu među seoske zidine pa pošalje svoju ženu da ih dočeka kod južnih vrata, danas još uvijek poznatih kao Portail Meunier. Došepesali su do njegove kuće – tik do mjesta gdje sam, tisuću godina poslije, ljetima čitao ništa ne sluteći i bio sretniji nego bilo gdje drugdje na ovom svijetu. Hamutal ima duboku ogrebotinu na desnom stopalu; gležanj je tako teško uganula da su joj ligamenti pokidani. Stopalo je crveno i natečeno, krv se nagomilala u crnim mrljama ispod kože, a gležanj samo što se ne upali. Rabinova ga žena maže mješavinom ulja lavande, koprive i mlake vode. Hamutalin muž, David Todros iz Narbonne, izvještava Jošuu Obadiju o najnovijim događajima.

- 19 -

Rabin zamišljeno kima glavom i čupka bradu; njegova žena tupka osjetljivo, ozlijeđeno stopalo mlade žene. “Kako ti je pravo ime?” upita rabin. Ona oklijeva; pita li on to za njeno prijašnje kršćansko ime? David je preduhitri. “Sara”, kaže on. “Ime moje žene je Sara.” “Hamutal je ime od milja koje sam joj dao.” Položi svoju ruku na njenu. Okupljeni šutke sjede. *** Vremena su burna. Vjerski mir, koji je svojedobno uspostavio Karlo Veliki, polako se urušio zbog političke nestabilnosti. Feudalni gospodari rata posvuda su preuzeli vlast i autonomno vladaju svojim područjima; centralistički poredak gubi svoju moć, spominju se neredi, primjena zakona sve je proizvoljnija. Dok su Židovi i kršćani tijekom nekoliko stoljeća zajedno živjeli u relativnom miru, sad se sve češće spominju grubi napadi na židovske zajednice. Proteklih mjeseci mnogo je Židova prebjeglo iz Španjolske – prije svega u Narbonne, gradić pored mora koji su preplavili beskućnici u potrazi za srećom ili sigurnim utočištem. Davidov otac, veliki rabin Narbonne, kojega su svi zvali Roi aux Juifs zato što je njegova loza navodno potjecala izravno od kralja Davida, ostario je. Jedva je još obavljao posao, iscrpljen je i pati od nesanice; osim toga zabrinut je za sudbinu svog najstarijeg sina i snahe. To dvoje izbjeglica on je poslao u ovo zabačeno mjesto u Vau cluseu u nadi da će pobjeći pred kršćanskim vitezovima koje je normanski otac djevojke poslao iz Rouena kako bi je doveli natrag. Bježati prema Španjolskoj bilo je previše opasno; sve vrvi od kršćanskih hodočasnika na putu za Santiago de Compostelu. Područje oko Toulousea i Albija bilo je previše nemirno zbog - 20 -

borbe s manihejcima i pojave heretičkih pokreta. Svako malo dolazilo je do borbi i smaknuća. Nisu mogli pobjeći ni u velike gradove: posvuda se novačilo u pohode na Bliski istok, znale su se pojaviti divlje trupe koje su ugrožavale putove i putnicima u prolazu zagorčavale putovanje. Rabin Todros poslao je netom vjenčani par u smjeru kojega se Hamutalin bijesni otac nikad ne bi sjetio: sjeveroistočno kroz nizinu mimo Arlesa, duž rijeke Rhône, mimo garnizonskog mjestašca Avignona – gdje još nije postojao ni poznati most – dalje u smjeru Carpentrasa, zatim u brda najvećim dijelom nenaseljenih Predalpa, još dalje u smjeru Sisterona, prema jugoistočnoj strani Mons Ventosusa, gdje je znao da živi mala židovska zajednica: u zabačenom brdskom selu Moniouu – iskrivljeno od Mons Jovis. Njegov kolega Obadija sigurno će ponuditi zaštitu i smještaj mladom bračnom paru. Jošua Obadija, porijeklom iz španjolskog Burgosa, bio mu je prijatelj iz mladosti još dok su u Židovskoj školi u Narbonnei proučavali Toru. Napušteno pla ninsko područje Monioua od 1032. bilo je dijelom Svetog Rimskog Carstva, dakle inozemstvo za galske vitezove koji su tražili mladu ženu. Planinsko područje bilo je nadalje poznato po uglavnom miroljubivom suživotu Židova i kršćana. Obadija je s odobravanjem kimnuo mladom Todrosu i rekao da je njegov otac donio razumnu odluku. *** Poslijepodne lunjam kroz srednjovjekovne ruine nekadašnjeg sela. Sadašnji načelnik nedavno je ruševine srednjovjekovne četvrti nazvao “Le Jardin de Saint-André”, prema ruševnoj kapeli koja stoji visoko iznad sela na krajnjem rubu klanca. Ovdje-ondje iz divlje trave strši dio romaničkog luka. Uspinjem se strmim putem. Bilo je pokušaja da se stari zidovi restauriraju, - 21 -

romantičnih nastojanja da se izvede rekonstrukcija, najčešće bi ih složila na hrpu grupica dobrovoljaca, mladih ljudi koji ovamo dolaze provesti ljeto i danju se ovuda vrzmaju s kamenjem i pijucima prije nego što se vrate u svoj ljetni kamp. Podižu građevine varljivog starinskog izgleda, nasumično ravnaju teren ispod kojeg se još nalaze ruševine, na kojem rastu mladi brijestovi i hrastovi. Nitko živ se ne brine za povijesnu osjetljivost ovog mjesta. Ono danas izgleda poput zelene oaze, terase pune divljeg cvijeća, vrt sa zidićima koji stoje jedan iznad drugog, podignutih od srednjovjekovnih spolija. Sve ovdje stoji kao da je tu već vjekovima. Ali ovaj mirni vrt svojevremeno je bio najnaseljeniji dio sela, s uskim uličicama i visokim sumornim kućama stisnutim jednim uz druge. Ovdje su vladali buka, smrad i svakodnevna živost srednjovjekovne zajednice, čvrsto i blisko povezane, vrve ći od života. Ovdje se živjelo i umiralo, spavalo, radilo i psovalo, vodila se ljubav, a djeca su dolazila na svijet u najprimitivnijim uvjetima. Šarena bjelica pred mojim koracima brzo odvijuga pod krhke grane. Nekoliko koza koje su se probile iz svog trošnog obora hoda iznad mene po stijeni, skaču i brste, gledaju me svo jim žutim vražjim očima kao da su u ekstazi te nestaju prema nebu iza grebena. Iznad visoke stijene sporo kruži škanjac. Tišina se čini prijetećom. Kao da duboko ispod zemlje mogu čuti brujanje vremena. *** Sinagoga i kuća Davida Todrosa vjerojatno su bile blizu jedna drugoj – udaljene najviše dvjesto metara od mjesta na kojem se nalazi stara kuća u kojoj ovo pišem. Dalje nisu mogle biti jer onda se već izlazi izvan zidina. Parcele kuća na južnoj strani bile su upadljivo male. Što upućuje na to da se ovdje nalazila židovska četvrt; Židovima su uvijek dodjeljivali mala građevna zemljišta - 22 -

kako bi se ograničio njihov utjecaj i bogatstvo. Parcele šiljatih završetaka na kakvoj i sâm stanujem prepoznatljive su na napoleonskim kopijama srednjovjekovnih karata, po čemu znam da su na ovom mjestu svojevremeno već postojale takve građevine. Zasigurno je dvoje izbjeglica često prolazilo ovom uličicom. Njihova blizina još se može osjetiti u veličanstvenoj tišini koja ovdje vlada. Opet se spuštam prema današnjem selu – kao da se iz nekog davno izgubljenog vremena tek tako može stupiti u današnje. Sjedam za radni stol i opet listam znanstveni članak koji mi je prije desetak ljeta nabavio postariji susjed iz južne Njemačke koji ovdje već desetljećima boravi u staroj, idiličnoj kući. Ovo moraš pročitati jednom kad ćeš imati vremena, rekao je. Kopirao sam članak i ostavio ga u ladici starog pisaćeg stola moga djeda, pored bilježnica koje mi je poklonio. Članak se jednostavno zove, kako sam kasnije vidio, “Monieux”. Objavljen je 1969., a napisao ga je Norman Golb, renomirani specijalist za staru hebrejsku povijest.

- 23 -

Tek sad kad mlada žena sjedi s uganutom nogom uronjenom u posudu s lavandinim uljem, njen muž shvaća koliko je iscrpljena. Otečenost stopala ne splašnjava, izgleda loše s tim crno-žutim mrljama nastalim zbog podljeva krvi. Dijete se žestoko rita u njenom trbuhu, rabin se boji da će se svaki čas poroditi. Položili su je na kratak krevet od hrastovine. Budući da se nije prestala tresti, naložena je vatra. Čim je osjetila prvu toplinu ognjišta, zaspala je. Sunčeve mrlje pomiču se starim podnim pločicama. Dan je tih, topao. Škanjac kruži iznad strme litice, ondje iznad tornja u izgradnji odakle se čuje prigušeno udaranje čekića po kamenu. Rabin se pita kako da sumnjičavog svećenika male crkve Saint-Pierre na drugom kraju Monioua uvjeri da je tek pristigla žena svijetle plave kose i plavih očiju sefardska Židovka. Oko šest sati sunce potone iza visoke stijene. Svjetlo iz trenutka u trenutak postaje plavičasto i slabije dok na drugom kraju doline sve crveniji žar podrhtava u šumama. Nalet vjetra prolazi nizinom. Nekoliko trenutaka grmovi i stabla uz obalu rijeke snažno zašume. Onda opet zavlada beskrajna tišina ovog napuštenog visočja. Mlada žena prene se iz sna kad se već smračilo. Nema pojma gdje se nalazi, na tren je uhvati panika. Potom polako razabire obrise ormara, tamne škrinje, stolca. Osjeti kako je probada snažan bol - 24 -

u slabinama koji joj oduzima dah. Ispusti prigušeni krik. Odmah potom vrata se otvore. Blijedo svjetlo drhturavog plamena zasvijetli na zidovima. Ulazi stara žena, donosi posudu vode i naramak ručnika. Šutke, pognute glave i spletenih ruku bdije uz krevet u kojem se žena znoji i prevrće. Mumlja stare, nerazumljive molitve. Nakon sat vremena sve jačih trudova, mlada žena opet zaspi dubokim snom; probudi se usred noći uz lupanje srca i gotovo povraća od bola. Čuvarica je nestala. Nevjerojatno velik mjesec uzdiže se iznad istočnog brda. Kroz mali prozorski otvor mjesečina sjaji i poput živog bića treperi unutra. Osjeća da se smjesta mora pomokriti; napola u snu izvuče se iz kreveta, potraži izgažene cipele pored ležaja, otetura van. Trud joj presiječe tijelo. Izbezumljena i uspuhana stoji u uličici koju ne prepoznaje. Nastavi nesigurnim korakom i dospije među kamenje i nisko grmlje. Ondje čučne, ošamućena bolom. Misli da mokri, ali pukne joj vodenjak. Budući da čuči, porod odjednom počne svom silinom. Omamljena bolom osjeća kidanje odozdo. Zajauče po put umiruće životinje, cvili i jeca, pada na leđa između dva kamena i povrijedi križa. Između nogu pojavljuje se glavica. Dašće kao da je opsjednuta, stišće i stenje, kopa rukama po suhoj zemlji, bespomoćno pritišće trbuh, grabi između nogu, osjeća kako krv teče, drhti od straha i bola. Mjesec kao da još žešće sjaji; noćna hladnoća zahvati njen promočeni donji dio tijela. Na trenutak gubi svijest kad nešto nepomično između njenih nogu klizne na prašinu i šljunak. Onda se u uskoj uličici iznenada začuju dozivanja i koraci, lupanje vrata. Pridižu je, zajedno s posteljicom iz nje šikne veliki mlaz krvi. Nemilosrdni mjesec bliješti joj u oči. Ona plače i kriči, doziva majku. Stara žena grubim nožem presiječe pupčanu vrpcu, polije vodom donji dio tijela ženi koja odmahuje glavom, blijedo novorođenče uhvati za nožice, pro trese ga, pljeska sve dok ne ispusti slabašan krik, jecaj koji se pretvori u plač i kričanje. Dok tri žene nose onesviještenu mladu - 25 -

ženu u kuću, babica pokazuje ono pored čega je tek rođeno dijete ležalo: veliku zmiju, zbog noćne hladnoće jedva pokretnu, koja krajnje sporo i kao u snu klizne među stijene. Mrmljajući pored kreveta svoje žene na prvom jutarnjem svjetlu, mladi David izgovara stare riječi: Baruch ata Adonay Elohanu Melech Haolam... *** Prvih dana nakon poroda strah je još uvijek dubok. Sjećaju se sjene konjanika u jednoj uličici u Narbonnei i svakodnevno osje ćaju prijetnju. Kako se ništa ne zbiva, postojana brda pružaju im mir, a svakodnevni život u tom zabačenom selu daje im osjećaj zaštite, polako postaju smireniji. David Todros navečer sjedi pored kreveta svoje žene. Danju pomaže rabinu Obadiji u maloj školi unutar sinagoge. Osmoga dana po rođenju dijete bude obrezano. Dobilo je prema predaji ime Yaakov. Hamutal ostaje u krevetu, ali odozdo čuje dijete kako se dere i jeca između mumljanja molitvi. Potom razgovor i smijeh i piće. Zaspi osjećajući bol u svojim mladim prsima. Prvorođeni sin se prema tradiciji mora otkupiti. Dojenče je doneseno u zdjeli, češnji češnjaka nalaze se pored djeteta. Muškarci u sobi uzimaju po jedan i zagrizu; to tjera zle demone. David svoga sina pruža rabinu Obadiji, koji vodi ceremoniju. On mu predaje ritualnu otkupninu i uzima svoje dijete natrag u ruke. Sjedaju za stol na kojem je jednostavan obrok. Dan je topao, sunce sja iznad doline, riječno korito gotovo je suho. Gušteri jure između bršljana i divlje loze preko starog kamenja kuće. Divlji pir i makovi njišu se na toplom vjetru. U prohladnoj dubini klanca kilometar dalje pored crkvice ispod nadvijene stijene pustinjak se moli kršćanskom Gospodu kad ga napadne medvjed koji mu nehajnom kretnjom lijeve šape slomi vrat. - 26 -

U predvečerje kroz travu pored rijeke prolazi grupa vitezova, predvođena zloglasnim Raymondom van Toulouseom, častohlepnim plemićem blizu pedesete koji je bacio pogled na selo, okre nuo se na drapiranom bijelcu i viknuo prema jednom od svojih ljudi: “Kako se zove ono selo na litici?” Vitez kojem se obratio slegne ramenima. Putuju prema istoku, na hodočašću koje će potrajati godinu dana, s kojeg će se rabijatni Raymond van Tou louse, budući slavni križar, vratiti izbijenog oka. Obaviješten je o potrazi za bjegunicom iz ugledne obitelji, poznata mu je čak i visina nagrade koju je ponudio otac; normandijski vitezovi na putu prema područjima osvojenim na Siciliji često su svraćali do Provanse i boravili kod visokopozicioniranih vlastelina. Nije se dosjetio da bi je trebao potražiti u tom selu. Žena koja je netom rodila u tom trenutku ima dvadeset godina; nema nikakvu predodžbu o tome koliko je opasnost blizu. No David je vitezove itekako vidio, ondje u nizini. Srce mu divlje lupa u grlu, spopadne ga mračna slutnja. Ušavši u kuću krajnje uznemiren, zatekne svoju ženu kako kleči ispred kreveta. “Što to činiš?” Upita je preplašeno. “Nisi li obećala da više nećeš izgovarati kršćanske molitve?” Ona s mukom i svjesna krivnje ustane, pod bočivši se jednom rukom o bok. “Više ne znam”, reče. Ponovo legne i zatvori oči. U svom sjećanju vidi tamjan kako vijuga iza prozora crkve pored mora.

- 27 -

Sad kad su lipe i brijestovi obojeni žutom i crvenom, jutra budu hladna i vedra. Mlada majka vidi kako muškarci u selo donose ubijene divlje svinje, jelene i zečeve. Krzno divljih svinja osmudi se zbog čega se širi gorak, oštar dim od kojeg joj je muka. Iznad niskih krovova vijuga dim od hrastovine. Stižu kišni dani. Plodna visoravan preobražava se u neutješnu sivu udolinu kroz koju zapadni vjetar krči put. Teško se privikava na jednostavan, težak seoski život koji joj je dotad bio nepoznat. Sumorne planine i stijene ponekad joj se čine nestvarnima, kao da je sve to san. Jedne kišne večeri zamjećuje tihu prisutnost brojnih puževa i žaba. Žabe huču, glasanje je nalik sovinom, ali je više i finije. Kada prolazi pored njih, trome životinje pokušavaju skočiti na pročelja kuća. Bespomoćno, gotovo ljudski stoje prednjih krakova ispruženih uvis kao da nebo mole za pomoć. Kad njezin korak zamre, kliznu natrag u svoje apatično stanje. Puževi su drugačiji. Bez ikakvog osjećaja strepnje, nakon svakog večernjeg pljuska sjednu posred malih polukružnih kamenova u starim uličicama, dopužu jedni k drugima radi parenja. Često umru pod nogama kasnog prolaznika. Njihove fine kućice zakrckaju, a sluz šikne. Ono što je imalo oblik i supstancu, postaje opet materija, mrtva, oduzete delikatne strukture. Neki stanovnici s kamenja beru puževe usred ljubavne igre, bacaju ih u bakreni lonac i kuhaju žive kako bi ih odmah pojeli. - 28 -

Te stvari uzrujavaju Hamutal. Ona je odrasla uz priče o prirodi kojom upravlja Bog. Sa židovskim Bogom, čije ime ne smije izgovoriti, nije mnogo drugačije, ali nije uvijek sigurna na koji se način razlikuje. Dovoljno je da vidi osu kako se zalijepi u ćup meda i umire glasno zujeći u smrtnom strahu, malog crnog škorpiona zdrobljenog nečijom nogom, i odmah mora okrenuti glavu, mučeći se pitanjem koji Bog ima odgovor na to. Kada svoje dijete staro nekoliko mjeseci, malog Yaakova, stavi na prsa, ponekad je preplavi tjeskoba i neodređeni strah. Zar ništa neće ostati od njene zaštićene mladosti u lijepoj kući na sjeveru? Čemu služi ovaj grubi život oko nje? Iscrpljuje se u zastrašujućem izmjenjivanju sa smrću. Bogoslovi prolaze pored takvih stvari, kao da sve što oko sebe vide ima smisla. Ponekad joj se čini kao da je odricanjem od vjere svojih roditelja dospjela u svojevrsnu prazninu. Koliko god da je David podučava Tori i staroj povijesti židovskog naroda, izgubila je čvrsto tlo sigurnosti, a nema nikoga s kim bi o tome mogla razgovarati: kršćani bi je odmah proglasili vješticom i odveli na lomaču, Židovi bi je upozorili da je kao prozelitkinja nedostojna ako sumnja, te da nikad neće biti primljena u židovsku zajednicu. Stoga čini ono što su odgojene žene toga doba posvuda i uvijek morale činiti: šuti, pogne glavu, moli u tišini. Ponekad ne zna kome, možda onom glasu u njoj, izgubljenom anđelu koji kao da ponekad sleti na njeno rame, zbog čega se snažno strese i mora se pribrati mrmljajući inkantacije. Koliko god da se trudila uklopiti u malu zajednicu, koliko god za svakoga tko joj na ulici dođe ususret imala lijepu riječ, jedva da je bilo odgovora, većina seljana prolazila bi ravnodušno mimo nje. Kao otmjena Normandijka nije na to bila navikla, a ni kao privilegirana Židovka u Narbonnei. Što više shvaća da nikada u potpunosti neće pripadati ovoj zajednici, prestaje s nastojanjima da bude ljubazna. Od tog - 29 -

trenutka uglavnom je šutke prihvaćaju jer se pomirila sa svojom ulogom došljakinje. Nakon nekog vremena kršćanski uglednici pristojno joj kimaju. Pitanja u njihovim očima ne izgledaju baš ljubazno, ali dobro, ovdje je na sigurnom, a njen se muž sprijateljio s rabinom Obadijom. Nitko je ne pita što ovdje traži. Ali tišina oko nje, kada među drugim seljanima stoji na malom seoskom trgu, dovoljno govori. Plavokosa Židovka ledenoplavih očiju, nešto tu nije u redu, vidi se da im to prolazi glavom, ali to ne žele pokazati. Jednoga dana nekoliko djece za njom baca ka menčiće i pjeva pjesmicu: Mouri Jusiou, mouri – umri Židove, umri. Razmišljajući o svemu tome s tom bolno natečenom nogom koja nikako da zacijeli, šepa prema kući u sumrak, po nepravilnoj gruboj kaldrmi kroz Grand Rue – koja nije više od malo šire uličice, u današnje vrijeme dio šetačke staze. Trudi se ne pogaziti puževe, naročito one koji su veličanstveno isprepleteni, posve mekom, pokretljivom masom prozirne pohote koja opčinjavajući i opsceno izlazi iz njihovih kućica, u sporoj, snovitoj ljubavnoj igri.

- 30 -

Flamanski autor Stefan Hertmans rođen je 1951. u Gentu. Autor je romana, priča, eseja, kazališnih tekstova, te brojnih pjesničkih zbirki. Za svoja je djela višekratno nagrađivan. U njegove najuspješnije prozne knjige ubrajaju se roman Naar Merelbeke (Put za Merelbeke, 1994.) te zbirka putopisa Steden (Gradovi, 1998.). Svjetsko je priznanje stekao romanom Slikar i rat (2013.) koji je postao međunarodni bestseler preveden na dvadesetak jezika, kojim je 2014. osvojio prestižne književne nagrade AKO, Gouden Uil, Flamansku kulturnu nagradu za književnost, te nominaciju za Man Booker International Prize 2017. Te godine je objavio i poetski tekst “Antigona u Molenbeeku” o sestri te rorista samoubojice koji se izvodi u kazalištima. Za predstavu Jana Fabrea “A Tragedy of a friendship. A hommage to Richard Wagner” 2013. napisao je libreto. 2018. otvorio je Frankfurtski sajam knjiga s hrvatskom književnicom Ivanom Sajko u razgovoru s njemačkim predsjednikom Frankom Walterom Steinmeierom. Predavao je na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Gentu, na Sveučilištu u Gentu predavao je kao gostujući profesor iz područja umjetnosti, održao je predavanja na Sorbonnei, Sveučilištima u Beču, Berlinu, Mexico Cityju, University College London.

- 299 -

- 300 -

Romana Perečinec rođena je 1973. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu završila studij njemačkog jezika i povijesti umjetnosti te dodatni studij nizozemskog jezika. Radi kao profesorica njemačkog u osnovnoj školi. Za Treći program Hrvatskog radija prevodila je književne i teorijske tekstove (područje kulture i umjetnosti) za emisije Alternet (urednik Zoran Roško) i Broadcasting (urednica Nataša Ilić). Prijevodi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Quorum i Libra Libera. Više puta boravila je na usavršavanju u Prevoditeljskim kućama u Antwerpenu, Amsterdamu i Berlinu. S njemačkog je između ostalih prevela romane Heike Geißler Rosa, Svena Regenera Gospodin Lehmann, Zorana Drvenkara Sorry i Martina Walsera Zaljubljeni Goethe, a s nizozemskog knjige Ceesa Nootebooma Rituali, Izgubljeni raj i Noću dolaze lisice, Harryja Mulischa Otkrivanje nebesa, Tommyja Wieringe Joe Speedboat, Erwina Mortiera San bogova i Huga Clausa Tuga Belgije. Osim Obraćenice, prevela je i Hertmansov roman Slikar i rat.

- 301 -

- 302 -

Sadržaj

Jupiterova planina

II. Rouen

III. Bijeg

IV. Narbonne

109

V. Moniou

127

VI. Prelazak

169

VII. Kairo

215

VIII. Nájera

251

IX. Cambridge

273

281

Blago Monieuxa

Zahvala 297 O autoru

299

O prevoditeljici

301

- 303 -

This book was published with the support of Flanders Literature (flandersliterature.be). Knjiga je objavljena uz potporu zaklade Flanders Literature.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Na naslovnici © akg-images Godina izdanja 2019., kolovoz Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-156-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 304 -

- 305 -

U osvit križarskih ratova sedamnaestogodišnja Vigdis Adelaïs, kći napola kultiviranog Normana naseljenog u Rouenu, jednog dana prolazi uz ješivu i zagleda se u Davida Todrosa, sina glavnog rabina iz Narbonne. Premda njezin otac kritizira pot pirivanje mržnje prema Židovima, kad sazna za zabranjenu ljubav, zatvori Vigdis u samostan. Nakon uspješnog bijega mlada obraćenica uzima ime Hamutal, a premda se čini da će u planinskom mjestašcu Monieuxu naći mir za sebe i svoju djecu, David i Hamutal nisu ni svjesni kakva ih sve isku šenja i tragedije tek čekaju. Roman Obraćenica flamanskog pisca Stefana Hert mansa sjajna je rekonstrukcija događaja koji se, premda stari gotovo tisuću godina, čine nevje rojatno suvremenima. Izvanredno oslikanim li kovima i atmosferom, kao i dubinom povijesnog shvaćanja Obraćenica je nedvojbeno remekdjelo autora koji se već proslavio Slikarom i ratom.

149,00 kn