Obustaviti postupak

Claudio Magris Obustaviti postupak

Obustaviti postupak

–1–

Od istoga autora u izdanju Frakture Al’ povijesti nije kraj I tajno i javno Dunav

–2–

Claudio Magris

Obustaviti postupak Prijevod s talijanskoga: Europski institut za književno prevođenje: Ljiljana Avirović, Antonio Giudici, Elena Dotto, Carla Rotta

Fraktura –3–

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.

Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli affari esteri e della Cooperazione Internazionale italiano.

Non luogo a procedere © 2015, Claudio Magris All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Europski institut za književno prevođenje i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-795-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 941239

–4–

Posvećeno Francescu i Paolu

–5–

–6–

1.

rabljene podmornice kupujem i prodajem. Oglas u Piccolo banditore objavljen je 26. listopada 1963. Po svemu sudeći, on – pritisnut dugovima, dok su ga vukle za nos razne javne ustanove, čak i ministarstva, koja mu obećavahu milijune, ucjenjivali ga lihvari, proganjali vlasnici zemljišta i hangara kamo je smjestio svoje avione i bombardirane vojne mostove – bio je prisiljen prodati kakvu dragocjenu i posebno vrijednu starinu, ali čim bi se pripremio za prodaju, zaskočile bi ga one njegove Furije, pa bi smjesta poželio nešto i kupiti – nije jasno kojim novcem, ali ipak kupiti – podmornice, tenkove ili strojeve za jaružanje mina.

To je mogao biti početak: predvorje Muzeja, odmah po ulasku.

Na zidu preko puta ulaza veliko crno platno namreškano neodređenim treperenjem, u pozadini žubor vode; njegovo se lice pojavljuje iz mraka, fotografija s početka sedamdesetih. Glava izranja iz crne vode, grozničava pogleda, lukavog; linije znoja, kapi vode slijevaju se niz panonske jagodice. Nasred dvorane – podmornica, U-Boot Carsko-kraljevske ratne mornarice iz Prvoga svjetskoga rata, kupljena ili tko zna kako nabavljena. Rabljene podmornice kupujem i prodajem. Pompozan glas, laskav. Rekonstruiran vrlo umješnom obradom različitih snimaka na Radio Trstu. Sasvim nedužan oglas za prodaju koji se pretvara, zahvaljujući glasu – montiranom ili pravom, apsolutnom, a ne slučajnom i promjenjivom, kakav je dok se govori – u vabljenje, ponudu dodvorice iz sjene. Ući u muzej kao što se ulazi u noćni klub, neonska obećanja; to bi mogla biti dobra zamisao, razmišljala je Luisa. Iako je nedostajalo ono glavno, –7–

najtraženija i najrazvikanija među atrakcijama, oni čuveni notesi.

Misterij inicijacije u kojem nedostaje dulcis in fundo, klas žita kojim se posvećuje pripuštenog novog sljedbenika.

A što se pak toga tiče, obitelj je bila sasvim jasna kad je glavnom uredniku lista Corriere Adriatico poslala pismo, potom mudro objavljeno na istaknutome mjestu: “...dopustite da, kao njegovi nasljednici, izrazimo čuđenje i neslaganje s člančićem što ste ga objavili 12. ožujka u svojim novinama. Ne možemo pojmiti s kojim je pravom i čijim ovlaštenjem moguće najaviti da će i njegovi dnevnici – tisuće i tisuće listova papira ispisanih u numeriranim bilježnicama, s nebrojenim dopunama i pozivanjima na prethodno – biti pohranjeni, zajedno sa svom tom obilnom ratnom građom, u muzej posvećen svjedočanstvima o ratu da bi se veličalo mir, muzej koji je on sâm, jednom od onih svojih maštovitih, ali uvijek promišljenih predodžbi, odlučio nazvati ‘Ares za Irenu’, bog rata koji postaje apostolom mira.

Prvi smo koji pozdravljaju što je zaklada koju su osnovali okrug i općina odlučila postaviti Muzej, san kojemu je on posvetio cijeli svoj život, pa će biti preuređene zgrade, konjušnice, garaže na prostoru staroga hipodroma, zajedno s livadom, primjereno natkrivenom i okruženom trkalištem. Nadamo se da će ovaj put projekt konačno biti ostvaren; strašno se dugo o tome govori, programira i obećava, prava pravcata priča bez kraja i konca. A što se tiče dnevnika, oni su, a bit će i dalje, naše isključivo vlasništvo, jer smo mi nasljednici, premda su nam cjepidlačenja i neobjašnjivo zamršene birokratsko-sudske zavrzlame privremeno de facto oduzeli jedan njihov dio, iako smo vlasnici, ali nam nisu oduzeli i pravo da njima raspolažemo onako kako mislimo da je najbolje, a sve, da se razumijemo, u interesu ne samo našem već i u interesu građanstva, zajednice, čovječanstva, slijedeći njegov primjer, primjer čovjeka koji je za svoju misiju, svoj ideal, svoj grandiozni projekt, žrtvovao sve, karijeru, materijalna dobra, zdravlje, dobrobit svoje obitelji i na kraju život sâm.

Mi smo spremni, ponovno, donirati, prepustiti sve – jer moralno bogatstvo Muzeja pripada svima – staviti na raspolaganje te topove,

–8–

podmornice, tenkove i oružje svake vrste što ih je on godinama skupljao kako bi dokumentirao užase rata i potrebu za mirom. Pravi je skandal što se nijedna javna ustanova nije potrudila i našla prikladan prostor da smjesti Muzej. Ali što se pak dnevnika općenito tiče, a među njima posebno onih koji su čudom čuda nestali, dnevnika prebogatih dragocjenim, ali i vrlo škakljivim materijalom, o čemu je više puta pisao i Corriere Adriatico, sigurni smo, poštovani uredniče, da Vaše novine, svjesne velike važnosti i delikatnosti toga pitanja, neće...”

Umjesto u rubrici za pisma čitatelja novine su ga objavile na trećoj stranici, pretvorivši ga u lijep članak u donjem dijelu, s dobro istaknutim naslovima i podnaslovima. Nije čudilo što su opet nastojali spomenuti taj slučaj. Pisati o tome uvijek je bilo vrlo zahvalno, po­ sebno poslije sudskoga procesa koji je, kao što često bude slučaj, sve samo još više zamrsio. Luisa je gurnula novine ustranu i pospremila ih na hrpu bilježnica, notesa, listova papira, cedulja, CD i DVD nosača na kojima je radila ne bi li sastavila, a bude li potrebno, i nadopunila, njegove tek naznačene bilješke koje su trebale predstaviti svaki muzejski izložak, njegovu namjenu, povijest, povijest izumitelja, tvornicu proizvođača, inženjera i radnika koji su na nje­ ­mu radili, vojnu jedinicu kojoj je bio dodijeljen, bitku u kojoj je raznesen, tko je njime upravljao, ciljao ili ga punio ili umro u njegovim krhotinama. Napravu za jaružanje morskih mina, recimo, htjela je smjestiti pored pročistača živinih para; činilo joj se da pristaju jedno do drugoga, podvodna smrt i smrt od isparavanja, nanesena ili odgođena smrt, kakva god, ali u svakom slučaju smrt. Smrt dobro pristaje uz muzej. Svaki muzej, ne samo Muzej rata. A i svaka je izložba – slika, skulptura, predmeta, strojeva – mrtva priroda, dok se oni koji se naguravaju po dvoranama, puneći ih i prazneći poput sjena, vježbaju za konačni boravak u velikom Muzeju čovječanstva, svijeta, u kojemu je svatko od njih mrtva priroda. Lica kao voće ubrano sa stabla i koso polegnuto na pladanj. Iako je zapravo on po tom pitanju...

Luisa ponovno sjede za računalo koje su joj dali kad ju je onomad

–9–

Zaklada zadužila da izradi projekt Muzeja. Samo jedna prostorija – istina, velika – koja je dobivena od konjušnice. Sviđala joj se ta soba sastavljena od velikih praznih prostora. U jednom od njih vidjela je neke izloške privremeno smještene u velikoj sobi pored njezine. Izdužena, blago cilindrična i zelenkasta, naprava za jaružanje mina sličila je nekakvom kitu, nekome morskom stvorenju koje nespretno, ali bešumno napada svoju žrtvu. Vani, u večernjim satima, hrastove grane šibane vjetrom pružale su se prema prozoru kao pandže, kukasta ticala iskakala su iz mraka prema svjetlu lampiona i povlačila se titrajući u sjeni, promašivši plijen, i tako tko zna koliko još dugo. Luisa protrnu, na trenutak joj se pričinilo da osjeća godine kao da su stup crnih voda koje joj udaraju o sljepoočnice, možda je to migrena koja ju je apsurdno podsjećala na ljubav – ili možda na njezin kraj, ionako za nju to bijaše gotovo isto.

Onaj nabor pored usnica – uostalom, uglavnom privlačan – nije uistinu bio bora, a ona ga je doživljavala kao ožiljak. Poljubac, ugriz – i ja sama sve mu više sličim; čitajući neprestano njegove papire, sve do toga da ga brkam sa sobom, pa se brinem o njegovim mitraljezima i sabljama, pogotovo sada kad sam počela nositi te zapise i fotografije i kući, kako bih razmišljala o tome kako ih postaviti, sve dok me ne obuzme san, i sama ću na kraju povjerovati da je sve samo rat i da je svaki znak jedan ožiljak. Lagano je prstom prešla po oštrici sablje privremeno naslonjene na zid; crta koja je ostala na koži bila je vrlo vidljiva, ali je smjesta i nestala.

Usprkos tome što je onako strašno skončao, vjerojatno nije bio svjestan ožiljaka što ih svaka stvar ostavlja na srcu; možda nije osjećao kako život reži u mraku, pa taj mrak nije ni primjećivao, od silnoga buljenja u zemlju, od kopanja, od traženja i skupljanja tih bezveznih predmeta, čamaca, krhotina granata, natučenih vojničkih zdjelica, poljskih truba, spljoštenih čahura, kojekakvih upaljača.

Njegova je noćna luča osvjetljivala samo izrovanu zemlju, nezatrpane rupe, dna dolina, kakav zahrđali predmet koji bi zasjao u travi.

Tako je proživio svoju noć, rastrgan, ali neoskvrnjen, sretan zbog tih hladnih i mrtvih predmeta koje je iskapao iz zemlje ili molio da

– 10 –

mu ih poklone potučene vojske ili gradilišta u rasulu, a da ni primijetio nije život koji je strujao oko njega kao što struji oko svih i prijeti smrću i uništenjem – ne onom dobrom, mrtvom smrću koja nikome ne može naškoditi, već živim i postojanim umiranjem tijela i srca, sve slabijim i slabijim svjetlom u duši, hladnoćom u kostima, pogubnijom od plamenih jezika koji će ga omotati u njegovu posljednjem času, u onom dugačkom i udobnom lijesu koji je odabrao za svoj ležaj tamo u hangaru s tenkovima, bacačima raketa, nabacanim jataganima, starim željezom iz svih ratova a koje je ujedno služilo kao miljokazi njegova postojanja, i tenk što ga je sebi rezervirao još 1945., pa tender iz 1947., dijelovi i struktura okretnog, razmontiranog Zelenog mosta, umjetne granice između Kanala i mora.

A on, sam samcat s tim svojim lijesom u skladištu prepunom oružja koje je čekalo Muzej i u kojemu je zatim buknuo požar. Njegovo kraljevstvo; njegovo jer je nenaseljeno, ispražnjeno od svih živih koji sprečavaju mir, jer da bi živjeli, njima je potreban rat, čak i u kući, u obitelji, u krevetu – kao katkada, pomisli Luisa sastavljajući bilješke o protuminskom stroju, kad se probudiš prilično rano, u zoru koja se jedina nazire ispod žaluzina, pa s jednoga jastuka na drugi, kao na ratištu, špijuniraš životnog druga koji još spava. Neće biti nikakva napada, ali je stanje ipak stanje pripravnosti, u neodređenom očekivanju paljbe. Kad je u školi morala učiti o Tridesetogodišnjem ratu, odmah je pomislila na obitelj. Naravno, ne na svoju, naprotiv... već onako općenito, na obitelj. A što se nje tiče, nije još shvatila je li dobro ili loše što nema svoju, jer ako se bolje promisli, na trenutak joj je srce bilo posve prazno.

On bi zaspao u tom svom lijesu, nije još bio mrtav, ali smiren i vedar kao da već i jest, kao sada dok čeprkam po njegovim papirima koji podsjećaju na prašinu, na pepeo izgorjela mesa od kojega su one noći samo isljednici uspjeli razlikovati – zapravo, onoga jutra kad su vatrogasci poslije mnogo sati uspjeli ugasiti požar – meso od pepela drvenog lijesa koji je zajedno s njim izgorio. Možda se bojao umrijeti, ali smrti se zasigurno nije bojao; među tim džipovima, bajunetama, sabljama i prekoramicama osjećao se sigurno kao među

– 11 –

spomenicima i nadgrobnim pločama nekoga groblja, tamo gdje se mač kojim zamahuje mramorni vitez koji bdije nad grobnicom nikada ne spušta i ne zadaje udarac. Pisao je, kažu, i predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, tražeći da mu prepusti sustav gađanja Norden, onaj kojim je ispaljena bomba na Hirošimu.

– 12 –

2.

“ares za irenu iliti arcana belli. Totalni muzej Rata za došašće Mira i za onesposobljenje Povijesti.” To barokno ime za Muzej, višeput ponovljeno u njegovim bilježnicama i u dnevnicima – preobraziti prošlost, pisalo je, preusmjeriti vrijeme, svesti ga na cestu sa zabranom skretanja – Luisa je mislila projicirati na zidove u cijeloj unutrašnjosti Muzeja. Dakako, ako taj Muzej bude ikada postavljen do kraja. U tom je trenutku sve bilo tek hipotetična skica, nacrt što su joj ga povjerile Zaklada i Općinska skupština, skica kojoj je nasto­ jala dati nekakav oblik, zamišljajući mogući postav goleme i raznovrsne građe u različitim dvoranama i prostorima staroga kompleksa hipodroma, sekvencije izložaka, računalne prikaze na monitorima, nit vodilju cijeloga obilaska Muzeja, predmete i priče koje iskaču iz njih kao da je riječ o duhovima iz Aladinove čarobne svjetiljke.

Kako postaviti taj ludi Muzej, pretjeran čak i poslije požara koji je uništio dobar dio svega, osim njegova možda još luđega tvorca?

Taj pompozni naziv primjerice nije htjela staviti odmah na ulaz, već je zamišljala da bi se projicirao u unutrašnjim dvoranama svjetlosnim snopovima s prekidačem koji bi neprestano ocrtavali svako slovo i svaku riječ svojom bojom. Za njega je sve bilo znak, poruka koja je, što se njemu više bližio kraj, sve više najavljivala sreću. Ništa nije moglo iznenaditi, a kamoli preplašiti onoga koji, kao on, ima neki “proročki odnos s neočekivanim”. Pronalazak bilo kakva predmeta, pisao je – nabojnjače, korica pištolja – “beskonačno obećava i sve je u međusobnom odnosu s dolaskom epohe beskonačnoga dobra, u kojoj će zlo biti dokrajčeno, a od oružja će ostati samo onaj dio – 13 –

kozmičke energije koji je u vezi s njegovom ljepotom i njegovom funkcionalnošću...”

Gdje, kako, kojim redoslijedom u dvoranama izložiti te bilješke... povećati ih reflektorima, uokviriti, izrezbariti ih na nevidljivim dispozitivima postavljenima na zidu, koji bi se pokretali u određenom času, izraditi program, više mentalni nego materijalni itinerer tako da posjetitelj, kad pritisne jedan ili drugi simbol što ga projicira monitor smješten pored različitih ekrana i različitih predmeta u različitim dvoranama, može doći do drugih prikaza, nabasati na druge priče vezane uz taj top ili taj mač, doći do jednog ili drugog predmeta već prema tome što želi vidjeti? Muzej kao pokretni hipertekst, unutar kojega sve protječe ili nestaje i poništava se, kako se vjerojatno događalo u njegovoj glavi?

Kako god bilo, on je vjerojatno bio u pravu, nepresušno dobro postoji oduvijek. Obavija nas – da, možda i mene koja sjedim usred toga nereda – mekani oblak indigo boje koji prihvaća balon što je pobjegao iz ruke nekom djetetu. To je sreća, ali dvodimenzionalna stvorenja koja plaze po kugli toga balona ne mogu podignuti glavu i shvatiti da postoji i ona druga dimenzija, onaj oblak koji ga obavija, pa i dalje puze izbezumljeno. I ona, tako lijepa i vitka, bijaše trag jednoga puža; njezina lijepa kosa, još uvijek crna, na vjetru – i ona je nasljeđe dvaju višestoljetnih progonstava koja su se stopila u njoj nakon što su prebrodila pustinju i veliko more – nije znala da postoji taj vjetar. U sjeni, koju je svjetiljka sa stola preplavljenog papirima bacala na zid, Luisa je najednom osjetila njihovu mekoću na zatiljku.

On mora da je nekako uspio podignuti glavu, osjetiti vjetar prostranstva i onih visina koje su nekome tko poznaje samo dužinu i širinu nepojmljive; punim plućima udisao je zrak kakav je čovjeku nepoznat, onaj plin koji tjera na smijeh. Tvrdio je, između ostalog, da je otkrio znanstveni sustav putem kojega čovjek može živjeti samo od zraka, uz pomoć inovativne tehnike disanja kojom uspijeva probaviti mikroskopska živa bića iz svakakvih lahora i dotad neznane hranjive tvari sadržane u plinovima. I to ne zato što sam švorc, dodao bi, pa me uzdržava supruga iz drevne plemićke mađarske obitelji koju sam natjerao da radi kao kućna pomoćnica, što mi se – 14 –

često neprijateljski predbacivalo, nego zato što sam lagan, slobodan, sretan.

Tama one noći požara – nejasna i pravosudnim tijelima, a njemu tek kraljevska svečana rasvjeta, oganj što ga je priredio vladar koji želi pokazati svu svoju veličanstvenost, pa baca u vatru sve što ima, i sebe samog – bila je božanstvena lomača, krajnji krvavi suton kozmičkoga eona zla, rata, ubijanja. Dakle on možda nije mnogo ni patio, ležeći u sanduku u kojemu je običavao spavati glave prekrivene njemačkim željeznim šljemom i s maskom samuraja preko lica, vjerojatno ga je dim ugušio u snu još prije nego što ga je plamen uspio ozlijediti.

Prema terminologiji njegove globalne rječničke reforme – koju je rigorozno obrazložio i klasificirao u svome UDR-u, Univerzalnomu definitivnom rječniku – on je, u noći požara, upao u pretvarač, u “reverzer”, što nije drugo nego ispravna riječ koja je trebala preuzeti mjesto dotadašnje i približno netočne riječi “smrt”. Njegov nadasve poseban leksikografski rad nije bio drugo doli splet izraza, prekinut na pokidanoj stranici, na slovu M ili zapravo na natuknici “muljitljiv”, kojoj je nedostajalo objašnjenje kao i svim ostalim riječima do kraja knjige. Kad su Luisi povjerili zadaću da osmisli Muzej, ona je pomislila da materijal rječnika dovršenog do te spomenute riječi smjesti na klizne ploče koje bi drevne i šeprtljave izraze na tren primaknule novima, prisilne i hermetičke preciznosti, da bi se ubrzo izbrisale, upadljiva bi se slova ugasila, propala bi u mrak zajedno sa svojim izlizanim i konfuznim značenjem. Projicirali bi na zidu u trećoj sobi Smrt – la Morte – i označili je crvenom bojom, a ona bi se posjetiteljima pokazala kao obična tiskarska pogreška l’Amor-te, odmah zatim ispravljena: S’mrtno-ljub (str. 27 rukopisa odnosno sakatog rječnika).

Smrt ne postoji, tvrdio je; to je samo reverzer, stroj koji izvrće život kao rukav, ali dovoljno je preokrenuti tijek vremena, i sve se nadoknadi. Pronađeno vrijeme, trijumf ljubavi. S’mrtno-ljub.

U redu. Ali tko? Ti, mi, svi.

Namjera neumornoga kolekcionara bila je da sve naprave iz Muze­ja koje proizvode vatru, tenkovi i topovi i slične stvari, budu – 15 –

prikazane na koncu kao nestalne prividne pojave, noćne more tjeskobna i razvodnjena sna, film preokrenuta tijeka koji počinje smrću i razaranjem, a završava s ljudima – davno dignutima u zrak, zaklanima i probodenima – koji su na kraju sretni i nasmijani, jer treba shvatiti da smrt, svaka smrt, dolazi prije života, a ne poslije. Draga doktorice Brooks, kazao joj je jednom, Mojsije je napisao Petoknjižje, prvih pet knjiga Biblije, a u zadnjoj je ispripovijedao vlastitu smrt na planini Nebu, u pokrajini Moab. Trenutak njegove smrti prethodi dakle vremenu kad ju je ispripovijedao. Nema ni prije ni poslije, draga doktorice, vrijeme i prostor ista su stvar, putujemo prema zapadu, nastavljamo tim putem sve dok ne dođemo istočno od mjesta odakle krenusmo. Istočno od Edena...

Rekao joj je to već za prvoga susreta, kada je Zaklada potvrdila da će financirati Muzej – za početak samo projekt, a dalje ćemo vidjeti; Babilonska kula predmeta ostala bi dakle naslagana u nekoliko golemih spremišta, a manjim dijelom u prostranoj praznoj sali hipodroma. Obećali su joj da će je donekle držati u redu, ali ne i podržati u pravom smislu te riječi. Između ostalog, projekt je brzo obustavljen zbog njegove iznenadne smrti i nanovo započet tek nekoliko godina poslije, kad se u gradu, potaknuto nekim člancima u lokalnim novinama, ponovno rasplamsalo zanimanje za osebujni lik i njegov nacrt – a osobito za one zagonetno nestale notese – pa su Muzeju osigurana dodatna sredstva. Ali još i prije njegove smrti odnosi među njima naglo su zahladnjeli; on koji je na početku bio tako nametljiv i dosadan jednostavno se povukao, kao da se najednom zapalio za nešto drugo. Čudna je bila ta nagla pritajenost, mada je njoj to olakšavalo posao, koji više nije bio tako opsesivan.

To će oružje, hvastali su se i udarali na sva zvona, uništiti sve što mu se nađe na putu, smrskati baš sve, a zapravo može tek vojnika koji je nagazio minu baciti na drugu stranu ekrana, tamo gdje sve počinje ispočetka, pa se vojnik ponovno susreće sa svojim životom koji je naizgled bio ishlapio, zbog noćašnje pijanke s ratnim dru­ govima, u neopisivo ljubičastoj večeri koja ga je vratila dva dana unatrag, s usnicama koje je ljubio godinama prije, s pogrešno iz­ govorenim riječima djeteta koje uči govoriti. Bezazlena je ljudska – 16 –

mahnitost koja čovjeka zavarava da može ubijati i uništavati; on misli da gašenjem svjetla može zavazda izbrisati predmete što su najednom u mraku postali nerazlučivi. Moglo se primjerice, zabilježeno je u jednom od njegovih notesa, najprije projicirati sliku prostrane sobe sa svim onim predmetima, potom prikazati golem požar koji briše sve pred sobom ostavljajući sobu u pustoši sve dok se, nakon što se svjetla upale, ne pojavi sa svim svojim predmetima, netaknuta, iskrsnula, kao da nikad nije umrla. I to je mogla biti ideja.

Ali on se zasigurno nije bojao ognja, leptir koji se ne plaši svjetla u koje se strmoglavljuje i izgara, pa se preporađa možda baš u tom trenutku, više nego onda kad se iz gusjenice pretvarao u leptira.

Prilikom jednog od njihovih prvih susreta on je, možda u želji da se pred Luisom pokaže u najljepšem svjetlu svoga znanja, nadahnuto recitirao nekakve njemačke stihove o blaženoj nostalgiji, “keine Ferne macht dich schwierig, kommst geflogen und gebannt”, ne prekida te daljina, ti stižeš u letu, začarana; pa, žudeći za svjetlom sunca, leptir na ognjenom krilu, ti si plamen razigrani.

– 17 –

strašno umoran, možda smo već u moru, mora da je noć punog mjeseca, blagdana, vatromet gori u moru ne znam je li hladno ili mlako – prije je bilo vrelo, peklo je, sad je boje vatre, ali i ona se gasi, ne gori, sigurno sam ušao u onu podmornicu koju sam uspio dobiti od Mornarice. Da, tonem; kroz okno vidim bijele papire, s onim brojevima i onim imenima, kako tonu u more. Iskrcali su smeće u more, u zaljev, tu su nas iskrcali, između potoka i mora, tu more ne bi trebalo biti jako duboko, ali idemo dolje, dolje, bacati smeće u more jest zločin, ali i bacati ljude također, a sudac izjavljuje da treba obustaviti postupak.

– 326 –

Napomena

pisci – vec´ su i stari grci tako tvrdili – mnogo lažu, to jest izmiš­ ljaju. Ali etimologija sugerira da je izmišljati usko vezano i s pronalaziti – inventio, invenire – nešto (priču, lik, detalj) realno, stvarno.

Svaka izmišljotina, velika ili mala, hrani se onim što se ljudima uistinu dogodilo, ljudima koji su stvarno postojali, kojima život – uvijek užasno originalan, pisao je Svevo – sve neočekivano servira.

Iz­mišljotina, fiction, neizbježno se hrani, sad više, sad manje, onom istinom koju je Mark Twain definirao čudnijom i nevjerojatnijom od svake fikcije. Uostalom, izmišljotina, “laž”, možda spada u nešto što je najviše naše, samo naše, u dobru, a mnogo češće i u zlu; istina je ondje, objektivna, iako gotovo nikada u potpunosti dostupna.

Stvara se sama od sebe i ne vodi računa o našim osjećajima ili mislima.

Izmišljotina koja se hrani stvarnošću karakteristična je za mnoge velikane – za Turgenjeva, koji izjavljuje kako osobine Bazarova duguje jednome mladom liječniku poznatom u provinciji, za Thomasa Manna, koji smatra da smije uzimati gdje mu se prohtije i od koga mu se prohtije ako mu je to potrebno za fikciju, u kojoj elementi nemaju više nikakve veze sa stvarnošću ili s osobama od kojih su uzeti, iako – kao što je Mann dobro znao – to može, unatoč svemu, završiti ponekad problematično i bolno.

Kao i svako pravo – na primjer pravo glasa – i to vrijedi ne samo za genijalce već i za svakoga koji u ruke uzme olovku da bi pripovijedao. Za bezimena glavnog junaka ove knjige nadahnuo sam se, posve slobodno, osobom koja je stvarno postojala i koju je krasilo – 327 –

mnogo vrijednosti, profesorom Diegom de Henriquezom, genijalnim i nepokolebljivim Tršćaninom velike kulture i neobuzdane strasti koji je cijeli život (1909.–1974.) posvetio skupljanju oružja, ratnog materijala svake vrste kako bi stvorio originalan muzej, prekrcani muzej rata koji bi služio miru, izlaganjem mnoštva instrumenata smrti. On je cijeli svoj život posvetio tom uznemirujućem snu i tom djelu – koje se sad u Trstu počelo i ostvarivati – suočavajući se s poteškoćama i žrtvama svake vrste u osobito teškom vremenu poharanom sukobima i pokoljima, sve dok nije pronašao smrt u lomači hangara gdje je spavao među predmetima svojega muzeja, u tajnovito nerasvijetljenoj lomači koja je pokrenula istragu i proces, koji su pak završili obustavljanjem postupka i bez ikakva zaključka.

Bez toga čovjeka i bez njegove sveobuhvatne strasti ova knjiga ne bi bila napisana. Ali, kako to biva sa svakom literarnom fikcijom koja prerađuje ono što joj je stvarnost pružila i podastrla, priča i portret glavnoga lika knjige u potpunosti su plod mašte; nijedna epizoda ili detalj nemaju ništa zajedničko sa stvarnim zbivanjima ni sa stvarnom osobom tragičnoga tršćanskoga kolekcionara, koji nipošto nije vjerno opisan u knjizi, te je izmišljen jednako kao i lik žene koja je u romanu zadužena za projektiranje muzeja. Dakle svaka referenca, kaže ritualna formula, čista je slučajnost. Ovdje bih pak želio spomenuti, u sjećanje na Diega de Henriqueza, rečenicu koju je on uistinu izgovorio, poziv da mu nepoznati prolaznik ispred njegova groba preda svoj mač, kako taj mač više nikada ne bi mogao udariti.

C. M.

– 328 –

Govoriti navodnicima

kad mu više nisu dovoljne riječi i rečenice, u romanu Obustaviti postupak, Magris slika svoju predodžbu junakovih nijansi duše “tajnim bojama” koje, i samo koje, omogućuju tom liku da istovremeno bude iskupitelj i luđak, zaljubljen u pravdu i istinu, ali i u oružje.

Magris govori i velikim slovima, odstnošću ili prekomjernom uporabom zareza, ponajviše šiljastim ili izlomljenim zagradama u službi navodnika. Tu su i činjenice koje odzvanjaju u sjećanju i duši osobe kojoj je povjeren postav Muzeja. To su misli koje na svoj način i određuju duh cijela narativnoga ritma. To je slojevito navođenje prepuno smisla. Već u prvoj napomeni autor upozorava svoje prevoditelje i kaže da su navodnici u ovom romanu veliki problem pa ih poziva da vode računa o dijalozima, ali i o monolozima glavnoga junaka ili o sjećanjima junakinje Luise kojoj je povjerena postava zamišljena Muzeja rata koji će prizivati mir.

“Kompulzivno nabrajanje” pojam je ili čak stilska figura koja autoru omogućuje da bujicom nezaustavljenih pojmova i riječi izrazi bol, jad, ljubav, strast i sve ono što ljudskom životu daje čari i jada.

Na jednom od svojih predstavljanja ove knjige Magris je rekao da pisanje možemo poistovjetiti s brazgotinom koja sve otkriva.

“Pretjerani lifting to bi pisanje uništio i oduzeo mu smisao.”

Prevođenjem romana na hrvatski jezik držali smo se autorovih uputa, ali i slobode stvaranja novoga originala koji će tršćanskom čudaku vratiti svu njegovu nastranost u traženju istine. Riječ je o neimenovanom junaku koji je uistinu postojao i koji je cijeli svoj život skupljao podatke o jedninom koncentracijskom logoru u Italiji, – 329 –

u Trstu. Stvarao je kolekciju oružja koja će, jednom kad sve prema njegovim uputama bude izloženo u Muzeju, pridonijeti miru. Taj muzej sada uistinu i postoji u Trstu. Autori prijevoda još ga nisu posjetili, e da ne bi bili, pa i najmanjim “izloškom”, udaljeni od Magrisove pripovjedačke umjetnosti u romanu.

A po pitanju samoga prijevoda uputno se sjetiti Ive Frangeša i njegovih napomena o umjetnosti pripovijedanja i “slamanju narativna ritma”. Pišući o Povratku Filipa Latinovicza, Frangeš je u članku “U potrazi za izgubljenim djetinjstvom” jasno dao do znanja što se događa onda kad prevoditelj sebi uzima previše slobode: “Pokušajte samo ukloniti onaj zarez, usudite se zanemariti cenzuru koju taj zarez uspostavlja, u ime koje se on nalazi na tome mjestu, i vi ste razbili magiju pripovijedanja; odvažite se samo dodirnuti bilo koji od ovih tako nevidljivo spletenih dijelova rečenice i nestat će Pripovjedačeva ritma, grubom rukom prekinuli ste tananu pređu i razbili pogodbu koju ste upra­­vo počeli prihvaćati.” Čitati roman o pametnom luđaku znači prihvatiti i zavrzlame njegovih misli i pitati se: zašto je sudski postupak obustavljen?

Ljiljana Avirović

– 330 –

claudio magris rođen je u Trstu 1939. Diplomirao je na torinskom Sveučilištu 1962.; predavao je njemački jezik i književnost na Sveučilištu u Torinu i Trstu te na različitim sveučilištima izvan Italije.

Dodijeljeno mu je nekoliko diploma honoris causa i brojne nagrade, među kojima se ističu: Prix du Meilleur Livre Étranger, 1990., Premio Strega, 1997., Praemium Erasmianum, 2001., Premio Príncipe de Asturias, 2004., i Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, 2009.

Od objavljenih djela potrebno je spomenuti Il mito absburgico nella letteratura austriaca moderna (Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti, 1963.), Lontano da dove. Joseph Roth e la tradizione ebraico-orientale (Daleko, od kuda daleko. Joseph Roth i istočno-židovska tradicija, 1971.), Itaca e oltre (Itaka i još dalje od Itake, 1982.), Nagađanja o sablji, 1984., L’anello di Clarisse (Clarissin prsten, 1984.), Dunav, 1986., Ono drugo more, 1991., Mikrokosmi, 1997., Utopia e disincanto (Utopija i izbavljenje od zanosa, 1999.), Izložba, 2001., Naslijepo, 2005., Vi ćete dakle razumjeti, 2006., Alfabeti (Abecede, 2008.), Livelli di guardia (Razine opreza, 2011.), i Letteratura e ideologia (Književnost i ideologija). 2015. objavio je roman Non luogo a procedere (Obustaviti postupak).

– 331 –

– 332 –

ljiljana avirovic´ završila je studij talijanistike i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Književna je prevoditeljica i tumač (simultano i konsekutivno).

Predaje teoriju i praksu prijevoda na Fakultetu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Trstu.

Objavila je brojne prijevode na hrvatski talijanskih pisaca, između ostalih Claudija Magrisa (Dunav, Nagađanja o sablji, Trst, identitet granice, Ono drugo more, Stadelmann, Mikrokozmi, Izložba, Naslijepo), Marise Madieri (Vodnozeleno, Proplanak, Školjka i druge priče), Fulvija Tomizze i Franca Veglianija.

S ruskoga i hrvatskoga jezika na talijanski je prevela djela M. Bulgakova, B. Pasternaka, F. Iskandera, J. Grossmana, M. Jergovića, L. Paljetka, E. Grlić i drugih te priredila dvojezično izdanje Ljermontovljeva Junaka našeg doba.

Bavi se znanstvenim radom i objavljuje tekstove o teoriji i praksi književnog prevođenja.

U suradnji s Mirkom Tomasovićem objavila je 2006. u Milanu knjigu La divina traduzione o hrvatskim prijevodima Božanstvene komedije, a 2012. znanstveni rad o talijanskim prijevodima Miroslava Krleže M.K. Ieri, oggi e domani. Le traduzioni di M. K. Godine 1992. u Zagrebu joj je uručena nagrada Frano Čale za prevodilaštvo, a 2002. Nagrada predsjednika Republike Italije.

Pred­­sjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi proglasio ju je 2003. vitezom (cavaliere dell’ordine della stella della solidarietà) za znanstveni rad i vrsno prevođenje djela talijanskih književnika.

– 333 –

Godine 2006. u Splitu joj je uručena nagrada Davidijas za studiju o hrvatskim prijevodima Danteove Božanstvene komedije. Iste je godine u Trstu dobila nagradu za životno djelo Umberto Saba te joj je na književnim susretima Put u središte Europe u Pazinu dodijeljena nagrada-stipendija (jednomjesečni boravak u Grazu) za prijevod djela Naslijepo Claudija Magrisa.

– 334 –

Sadržaj

Obustaviti postupak

7

Govoriti navodnicima Ljiljana Avirović

329

O autoru O prevoditeljici

331 333

– 335 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Snježana Husić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Na naslovnici Gordana Bakić Godina izdanja 2016., rujan Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-795-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 336 –

– 337 –

Duboko u čovjekovu biću postoji nerazjašnjiva potreba za razaranjem, ubijanjem, ratom, zlom... a da bi to razumio i spriječio, junak novog romana Claudija Magrisa čitav je svoj život sakupljao oružje – podmornice, haubice, oklopna vozila, bajunete i drugo te knjige o ratovanju, koje je želio smjestiti u Totalni muzej Rata za došašće Mira i za onesposobljenje Povijesti. Grad za taj muzej može biti samo onaj koji se nalazi na granici svjetova, u kojem se isprepleću povijest i budućnost, u kojem se trguje i ratuje, u kojem je postojao i logor smrti, grad nama blizak i dalek, grad autora romana – Trst.

Obustaviti postupak, posljednji roman književnog majstora i jednog od najvažnijih suvremenih svjetskih pisaca Claudija Magrisa, knjiga je od koje zastaje dah. Na jedinstven način u njoj Magris spaja sudbine svojih junaka s ratnim i pogibeljnim opsesijama, a istinska je junakinja romana Luisa – višestruki Drugi, Tršćanka i građanka svijeta, koja nakon iznenadne smrti idejnoga tvorca Muzeja pred sebe stavlja zadatak da njegovu ideju oživi i osmisli postav Muzeja svih bitaka.

Moćno, vizionarski ispripovijedan, Obustaviti postupak roman je u kojem se na jedinstven, čudesan način spajaju tragedija rata i tišina ljubavi, epska širina i najdublja intima, erudicija i liričnost, roman koji kao rijetko koji u povijesti književnosti zaziva mir, toliko potreban svijetu napaćenom ratovima.

149,00 kn

– 338 –

www.fraktura.hr