Od Oktobra do otpora by Fraktura

Ivana Peruško Vindakijević

majčica u koju vjerujemo?

Od Oktobra do otpora

OD OKTOBRA DO OTPORA Mit o sovjetsko-jugoslavenskome bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film (1917.–1991.)

od oktobra do otpora

Od iste autorice u izdanju Frakture: Potemkinovo selo

majčica u koju vjerujemo?

Ivana Peruško Vindakijević

Od Oktobra do otpora Mit o sovjetsko-jugoslavenskome bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film (1917.–1991.)

Fraktura

od oktobra do otpora

Knjiga je napisana u okviru projekta Neomitologizam u kulturi 20. i 21. stoljeća (6077) Hrvatske zaklade za znanost.

© Ivana Peruško Vindakijević i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-969-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 995367

majčica u koju vjerujemo?

Sadržaj I. Oktobar

Majčica u koju vjerujemo?

Oktobar ili deset dana koji su potresli svijet

II. Zaplet: fatalna privlačnost

Back from Moscow, in the USSR

Crna, blatna, nesretna provincija (Izlet u Rusiju Miroslava Krleže)

August u zemlji čuda

Hrvatska svjedočanstva o Gulagu: locus inferni ili ondje gdje prestaje stvarnost i započinje monstruoznost

Život piše romane, a katkad i špijunske trilere: zagonetka zvana Ante Ciliga

Grobnica za Karla Štajnera (7000 dana u Sibiru, 1936.–1956.) III. Vrhunac: eros

101 117

Živjela sovjetska Hrvatska!

119

Mitotvorbeni sovjetomesijanizam u stihovima i prijevodima

135

Jalov život hrvatskoga socrealizma

151

od oktobra do otpora

Iz Jugoslavije s ljubavlju (jugofilija u ruskoj prozi i stihovima)

169

Zabranjeni ruski Tito: U planinama Jugoslavije ili kako je počeo partizanski film

187

IV. Preokret: manija

213

Jugoslavenska tragedija (književna titofobija po narudžbi I. V. Stalina)

215

Neka bude Zapad!

229

Broztitutka sa sovjetskih karikatura (titofobija ili mit o neprijatelju sovjetskoga naroda)

237

Film i arhetip neprijatelja (Mihail Kalatozov vs. zagrebački Kerempuh)

247

V. Otapanje: storge + pragma

263

Politika otapanja

265

Film kao pokušaj zbližavanja (sovjetsko-jugoslavenske koprodukcije i slučaj B. Dovnikovića)

273

Majstori i vlast

291

Sovjetska lakirovka Predraga Matvejevića

307

VI. Rasplet Sjaj i bijeda osamdesetih

315 317

Utakmica života i smrti (Gol u Spaska vrata) 327 Pogovor ili ono što je ostalo od bratstva

337

Tablica s transliteracijom i transkripcijom uz napomenu o pisanju ruskih imena

349

majÄ?ica u koju vjerujemo?

Izvori 357 Literatura 359 Kazalo imena

373

O autorici

381

od oktobra do otpora

majÄ?ica u koju vjerujemo?

I. Oktobar

od oktobra do otpora

Ĺ to je nama dala Oktobarska revolucija? (1917.)

majčica u koju vjerujemo?

Majčica u koju vjerujemo? “Rusko pitanje uzbuđuje ljudski rod” – ustvrdio je u Parizu 1949. godine u predgovoru drugome izdanju svoje knjige U zemlji velike laži (1938.) Ante Ciliga – jedna od najkontroverznijih hrvatskih povijesnih ličnosti, čovjek-zagonetka, ideološki kameleon i dijete Oktobarske re volucije (neko je vrijeme predavao na Komunističkom sveučilištu u Lenjingradu), koji je postao ujedno i njezina žrtva (Ciliga 2007: 9). Ciliga je spletom nevjerojatnih političkih okolnosti, koje su ga premještale od istarskoga sela Šegotići preko Mostara, Zagreba i Beča sve do Moskve i dalekoga Sibira, razočarano okrenuo lice oktobarskim idealima, zaključivši da se nova “revolucija, koja bi u stvarnom i društvenom smislu oslobodila niže slojeve, ne može roditi ni u Rusiji ni igdje na svijetu, osim provođenjem programa uništene Radničke opozicije. No baš se kroz tu reprizu, kroz taj kontinuitet ljudske povijesti, u biti nastavljaju njezina napredna stremljenja...” (Ciliga 2007: 316). Kako god bilo, u listopadu 1917. godine počinje nova ruska povijest, ali i socijalistička era mnogih istočnoslavenskih zemalja, pa tako i Jugoslavije. Kada je 1919. godine Komunističkoj partiji Jugoslavije dopušten legalan rad, osnovan je revolucionarni časopis Plamen, u kojemu će Miroslav Krleža i August Cesarec (njegovi idejni začetnici i urednici) svoju revolucionarnu orijentaciju i želju da se naši prostori zaogrnu ruskim stijegom sažeti ovako: Pozdravljamo vas, ruska braćo, koji ste spasili čast slavjanskog stijega i prvi odbacili topove i bajunete. Blagoslovena vaša ruka, ruska braćo, zdravo sinovi velike Majčice u koju vjerujemo. Oktobarska revolucija će se kao motiv provlačiti u prvoj zbirci pjesama Miroslava Krleže – Pjesme I (1918.). Revoluciju su ruski pjesnici često

od oktobra do otpora

prispodobljavali vjetru (među prvima je to učinio Aleksandr Blok), odnosno nekontroliranoj prirodnoj pojavi rušilačko-obnavljajuće sna ge. Tomu se trendu priklonio i mladi Krleža koji je u jednoj od svojih najpoznatijih ranih (mladenačkih) pjesama “Plameni vjetar” slavio taj paradigmatski trenutak u povijesti čovječanstva kada se ulica pretvara u “krvavi talas” života i smrti: Jednog će dana krvavo jutro svanuti, Jednog će dana crljeni vihor planuti, o, jednoga dana, nad piramidom mrtvih domobrana buknut će plamen iz bezbrojnih rana. (…) Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona: Ulico! Krvavi talas Nek te kovitla danas! (…) (Krleža 1969: 25). Kada se nakon prvoga posjeta Rusiji Cesarec vratio u domovinu, u prvom je broju Književne Republike 1923. godine zaključio da smo na raskršću te se zapitao: Rusija ili Europa? Cesarčevo pitanje ne samo da ne blijedi, nego je, upravo suprotno, sve aktualnije u geopolitičkome kon tekstu 21. stoljeća. Cesarec – taj posljednji sovjetski Hrvat – pokazao se svojevrsnim prorokom, ustvrdivši da od odgovora na to pitanje ovisi “naše” sutra. Nije pretjerano kazati da su upravo sovjetsko-jugoslavenski politički odnosi predodredili geopolitičku sliku slavenskoga svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i šire. Štoviše, upravo su oni odigrali ključnu ulogu u procesu zbližavanja Jugoslavije i Zapada, što se in tenziviralo nakon što je Tito svojim povijesnim “Ne” dao političku “pljusku” Stalinu (transk. Staljin)1 i pružio kulturološki otpor započetoj

Sva su ruska imena u knjizi transliterirana po pravilima Hrvatskoga pravopisa L. Badurine, I. Markovića, K. Mićanovića (Matica hrvatska, 2008.). U zagradi su 1

majčica u koju vjerujemo?

sovjetizaciji, pa se jugoslavenska umjetnost i kultura, bez obzira na politički imperativ nesvrstanosti, sve više okretala ka prekooceanskim (američkim) obalama. No u listopadskim danima 1917. godine ”koji su potresli svijet” činilo se da se rađa nova civilizacija. Rusija je bila predvodnik novoga svijeta, a Oktobarska revolucija eksplozivna sila koja je poravnala sa zemljom sve što je bilo staro, istovremeno sijući sjeme za novo, uvjerena da ispisuje stranice nove i pravednije povijesti svijeta – ne treba smetnuti s uma da je ona bila zamišljena da bude globalna, a ne lokalna. Oktobarska je revolucija, unatoč svojoj destruktivnoj snazi, u sebi imala nevjerojatan stvaralački naboj, prispodobiv Velikome prasku. No kao što ni Veliki prasak ne bi trebalo shvaćati doslovno i vjerovati da je riječ o bombi koja je eksplodirala u praznome prostoru, tako ni Oktobarsku revoluciju ne bi trebalo svesti na radikalan politički preokret koji je u svega nekoliko dana srušio jedan sustav i uspostavio novi. Usporedba s Velikim praskom nije slučajna; osim što znanstvenici upozoravaju na odveć doslovno shvaćanje jednoga od najvažnijih koncepata u modernoj znanosti, oni tvrde da teorija Velikoga praska ne govori toliko o samome prasku, koliko o tome što je uslijedilo nakon njega. Upravo je to namjera ove knjige. Kao što se svemir poslije praska stao mijenjati, odnosno širiti, nakon 1917. godine stala se mijenjati društveno-politička

transkribirani oblici njihovih prezimena (vidi str. 281-282 Hrvatskoga pravopisa), ali samo ondje gdje se transliterirani oblik razlikuje od transkribiranoga. Budući da se u hrvatskim prijevodima ruske književnosti dosad rabila isključivo transkripcija, u citatima hrvatskih autora ostavila sam transkribirani oblik ruskih imena, odnosno onako kako su ih bilježili hrvatski autori. Čitateljima se, zbog lakšega snalaženja, na kraju knjige nudi tablica s transliteracijom, transkripcijom i izvornom ruskom ćirilicom te nekoliko općenitih napomena o poteškoćama transkripcije/adaptacije u hrvatskim prijevodima, kao i pokušaj osvješćivanja dosad zanemarenih problema transkripcije u suradnji s rusisticom dr. sc. Brankom Barčot (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Upravo je problematičnost i nedosljednost u manje ili više podrobnom bilježenju ruskih imena (odnosno u hrvatskoj inačici transkripcije) razlog zbog kojega se u ovoj knjizi predlaže transliteracija.

od oktobra do otpora

i kulturno-umjetnička Rusija. Neke su od tih promjena stigle i do nas – što će nastojati pokazati ova knjiga, i to na primjeru kulturne politike i umjetničkih djela koja su nastala kao rezultat njezinih mijena. Dovoljno je osvrnuti se na proteklo stoljeće da nestane svaka sumnja u fatalnu privlačnost i veliku moć “ruskoga pitanja” – kako se izrazio Ciliga. To je bilo jasno onima koji su poslijerevolucionarnu Rusiju prezreli, odbacili i potom pobjegli od nje glavom bez obzira, kao i onima koji su joj bili lojalni i skloni, prisegnuvši joj pokazati odanost u umjetničkim formama. Boljševičku su revoluciju u apokaliptično-pesimističkim tonovima opisivali njezini glasni protivnici – S. Bulgakov, N. Berdjaev, A. Sinjavskij (transk. Sinjavski), a u utopijsko-apokaliptičkim slikama dočarali njezini slavni sljedbenici – A. Blok, V. Majakovskij (transk. Majakovski), S. Èjzenštejn (transk. Ejzenštejn) itd. Bilo da su se uplašili njezine razorne snage, bilo da su vjerovali u njezinu utopijsku viziju budućnosti, o njoj su progovorili i najveći europski intelektualci 20. stoljeća (W. Benjamin, A. Gide, B. Russell i mnogi drugi). Memoari, putopisna proza, epistolarna i dnevnička svjedočanstva europskih intelektualaca o poslijeoktobarskoj Rusiji važan su dio europske književno-filozofske i društveno-političke misli, koje je Jacques Derrida pokušao povezati u zaseban književni žanr. Nažalost, i zapadnoeuropske i ruske publikacije često zaboravljaju da je među čuvenim europskim “putnicima”, koji su se u potrazi za vrlim novim svijetom otisnuli u Rusiju, bilo i jugoslavenskih književnika – od srpskog književnika Stanislava Vinavera (koji je bio jedan od rijetkih svjedoka oktobarskoga prevrata!), inače autora izuzetno važnih Ruskih povorki (1924.), do hrvatskih pisaca, predvođenih Augustom Cesarcem i Miroslavom Krležom. Rusko je pitanje bilo važno za hrvatsku književnost u prvoj polovici 20. stoljeća, a uzmu li se u obzir ruska svjedočanstva Jurja Križanića2– prvoga Hrvata koji je bio prognan

Ruska država druge polovice 17. stoljeća. Rukopis iz vremena cara Alekseja Mihajloviča (Russkoe gosudarstvo v polovine XVII veka. Rukopis vremen carja Alekseja Mihajloviča), 1859.–60.; Politika ili razgovori o vladalaštvu, obj. 1947. godine. 2

majčica u koju vjerujemo?

u Sibir i čuvenoga panslavista3 koji je svoja glavna djela napisao u Rusiji – zatim Franje Račkoga, 4 Vatroslava Jagića5 i Stjepana Radića,6 jasno je da podrijetlo hrvatsko-ruskih književnih veza, koje su među prvima istraživali rusisti Josip Badalić i Aleksandar Flaker te povijesno-političkih veza, kojima se u nas ponajviše bavio povjesničar Ivan Očak, seže u 17. stoljeće. Budući da Oktobarska revolucija nije donijela jednu, nego niz dalekosežnih promjena te da je bila zamišljena kao globalna, velika i posljednja, razumljivo je da o njoj nisu svi imali jednako mišljenje, zbog čega ni tada, kao ni sada – nakon što je proslavila svoju stotu godišnjicu – o njoj neće postojati jednoznačan sud. (slika 1) Međutim trag koji je ostavila na politički i kulturno-društveni razvoj jugoslavensko-hrvatskoga društva u prvoj polovici 20. stoljeća neizbrisiv je. Tomu svjedoči i prastari zagrebački grafit s kraja Drugog svjetskog rata na uglu Markovčeve ulice u širem centru grada: Živila junačka Crvena armija! (slika 3) Sovjetski je utjecaj u nas izučavao povjesničar Ivan Očak,7 koji je u nizu vrijednih znanstvenih publikacija8 argumentirano ustrajao na

Josip Badalić ga u predgovoru Hrvatskih svjedočanstava o Rusiji (1945.) naziva “fanatičnim propovjednikom međuslavenske sloge” (Badalić 1945: 7). 4 Putne uspomene o Rusiji, obj. 1887. godine. 5 Spomeni mojega života, obj. 1930. godine. 6 “Moja četiri puta u Rusiju”, u: Slobodni dom, 1924., br. 24.; Pisma iz Rusije, u: Hr vatska svjedočanstva o Rusiji, ur. J. Badalić, Zagreb: Suvremena naklada, 1945. 7 Povjesničar Ivan Očak svojim je pionirsko-revizionističkim radovima o rusko-hrvatskim, odnosno sovjetsko-jugoslavenskim povijesnim, kulturnim i političkim odnosima uistinu zaslužio posebno mjesto u hrvatskoj historiografiji. Osobito su zanimljivi Očakovi radovi posvećeni zaboravljenim ljudima, koji su se našli na vjetrometini jedne burne, strastvene i za mnoge sudbonosne veze, kao što su Vladimir Čopić u knjizi Vojnik revolucije, Život i rad Vladimira Čopića (1980.) ili braća Štefek i Đuko Cvijić u biografiji Braća Cvijići (1982.). 8 “Problemi Oktobarske revolucije u jugoslavenskoj literaturi” (1982.), “Iz povijesti jugoslavenske emigracije u SSSR-u između dva rata” (1983.), “Hrvatski izvori za hrvatsko-ruske veze krajem 19. i početkom 20. stoljeća” (1992.), “Hrvatsko-ruske veze: druga polovica 19. i početak 20. stoljeća” (1993.) samo su neki od njih. 3

od oktobra do otpora

dokazivanju važnosti Oktobarske revolucije za jugoslavensku, a samim time i hrvatsku povijest. Očak je pritom upozoravao da uzorke i razvojni put ruske revolucionarne ideje valja pronaći u “historijskom razvitku naše zemlje, u složenim socijalno-ekonomskim i društveno-političkim prilikama u kojima se ona u toku gotovo šezdeset godina razvijala” (Očak 1980-81: 369). Čini mi se da to nije dovoljno za uvid u stanje revolucionarne misli u nas jer se zanemaruju kulturno-umjetničke prilike, a na njih je Oktobarska revolucija itekako utjecala. Stoga će geneza i značenje ruske revolucionarne misli biti potpuni tek kada se, uz povijesne i političke studije, istraži njezin razvojni put u kulturno-umjetničkim granama “socijalističke” “Titove” Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata 1945. godine sve do njezina raspada 1991. godine. Zbog složenosti teme te opsežnosti građe i materijala, “reviziju” kulturnih veza sa sovjetskom Rusijom suzit ću prvenstveno na one ključne (tek najzanimljivije ili najreprezentativnije) primjere iz hrvatske i ruske književnosti i kulture, pri čemu neću zanemariti važne sovjetsko-jugoslavenske filmske koprodukcije i neka simptomatična mjesta jugoslavenske kinematografije. Namjera studije nije panoramski pregled svih kulturno-umjetničkih sadržaja koji zrcale rusko-hrvatsko pitanje, nego usredotočenost na izabrana mjesta – ona koja smatram najrelevantnijima. U posljednjih se deset godina hrvatska humanistička misao pridružila trendu svojstvenom svim postsocijalističkim zemljama – povratku u socijalističku prošlost, istraživanju i ponovnome otkrivanju kolektivnoga socijalističkog identiteta. U Rusiji je taj trend zamijećen već krajem 1980-ih godina. Na krilima tvrdnje ruskoga povjesničara Mihaila Geftera da 20. stoljeće neće biti shvaćeno u potpunosti i predano u nasljedstvo 21. stoljeću ne bude li otkrivena tajna staljinizma, suvremena sovjetologija već sredinom 1990-ih godina doživljava pravi boom. Prvi pokušaji suočavanja sa sovjetskom prošlosti zabilježeni su već u vrijeme Gorbačëvljeve (transk. Gorbačov) glasnosti i perestrojke, odnosno pokušaja demokratizacije i modernizacije dotrajaloga socijalističkog društva 1980-ih godina, kada je SSSR već bio na umoru. Uzmu li se u obzir ondašnje teške ekonomske prilike, zajedno s deficitom i rasapom ideološko-političkih vrijednosti, jasno je da se osnovna zadaća

majčica u koju vjerujemo?

društveno-humanističkih publikacija svodila na demitologizaciju svega sovjetskoga, odnosno na raskrinkavanje antiutopijskih elemenata i prokazivanju totalitarne strukture sovjetskoga kulturnog modela. Takve su, uvjetno rečeno emocionalne studije, već u drugoj polovici 1990-ih godina ustupile mjesto znanstveno-trezvenim studijama – kudikamo objektivnijima i sadržajnijima. Već je u prvoj polovici 1990-ih godina održan određeni broj znan stvenih konferencija posvećenih objektivnome istraživanju sovjetske prošlosti, dok su u drugoj polovici 1990-ih nastale neke ključne studije i popularno-publicistička djela iz filozofije, arhitekture, književnosti, jezika i kulture, koji su na nepristran način obrađivali mehanizme i procese složene sovjetske paradigme, dokazujući pritom da ona nije monolitna cjelina već zbir međusobno različitih jedinica, koje treba proučavati zasebno. Sve je to vodilo ka fenomenologiji sovjetske kulture krajem 20. i početkom 21. stoljeća, koju su započele pionirske studije o kulturi sovjetske svakodnevice i o umjetničkome kanonu, lišene i emocija i osuda. Predvodnikom takvih fenomenoloških istraživanja sovjetske prošlosti držim kultnu studiju Borisa Grojsa Totalna umjetnost staljinizma (Gesamtkunstwerk Stalin),9 objavljenu još 1988. godine, nakon koje se pojavilo uistinu mnogo važnih istraživanja sovjetskoga kanona i različitih aspekata sovjetske kulture. Posebno bih istaknula napore Mariètte Čudakove,10 Katerine Clark,11 Svetlane Bojm,12 Vladimira Papernoga,13 Evgenija Dobrenka,14 Hansa Günthera,15

Ruska verzija knjige glasi Utopija i Obmen (Stil’ Stalin. O novom. Stat’i). Književnost sovjetske prošlosti (Literatura sovetskogo prošlogo, 2001.) i dr. 11 Sovjetski roman. Povijest kao ritual (Sovetskij roman. Istorija kak ritual, 2002.) i dr. 12 Opća mjesta. Mitologija svakodnevice (Obščie mesta. Mifologija povsednevnoj žizni, 2002.). 13 Kultura 2 (Kul’tura 2, 1985. u izdanju američke izdavačke kuće Ardis i 1996. u izdanju ruskoga izdavača NLO). 14 Muzej Revolucije: Sovjetska kinematografija i staljinistički povijesni narativ (Muzej Revoljucii: Sovetskoe kino i stalinskij istoričeskij narrativ, 2008.). 15 Socrealistički kanon. Zbornik članaka. (ur. H. Günther, E. Dobrenko) (Socrealisti českij kanon. Sbornik statej, 2000.) i dr. 9

od oktobra do otpora

Benedikta Sarnova,16 Ljudmile Bulavke,17 Aleksandra Genisa18 i Alekseja Jurčaka19. Svi spomenuti autori sovjetskomu kolektivnom sjećanju, njegovim općim mjestima, mitovima, poetici i estetici pristupaju fenomenološki, neopterećeni moralnim implikacijama i emocijama. Ipak, emocije su se vratile u igru relativno nedavno, kada je postsovjetsku Rusiju preplavio val nostalgije, zbog čega su neki stručnjaci za mijetili tendenciju remitologizacije sovjetske prošlosti u suvremenoj književnosti, filmu i kulturi općenito. Jedna od njih je američka rusistica Svetlana Bojm koja je upozorila da valja razlikovati dva tipa nostalgije – nostalgiju kojoj je cilj obnova (restauracija) prošlosti i nostalgiju koja se vraća u prošlost s ciljem refleksije, gdjekad je čak i oplakujući, no uvijek s potrebnom ironijsko-kritičkom distancom. Tako su već sredinom 1990-ih godina dvojica “velikana” ruske suvremene književnosti – Viktor Pelevin (transk. Peljevin) i Vladimir Sorokin – svoje rano književno stvaralaštvo gradili upravo na simulaciji i (ili) dekonstrukciji socrealističkoga jezika i sovjetskih mitova.20 Val nostalgije obrušio se i na rusku kinematografiju; u posljednjih je deset godina snimljen velik broj sovjetskih remakeova, a tzv. “sovjetski retro” osvojio je filmsku industriju i ugostiteljstvo. Početkom 21. stoljeća ruska se kinematografija, drugim riječima, okrenula ka prošlosti – kostimiranim igranim filmovima i serijalima, uronjenim u različita razdoblja sovjetske prošlosti, s posebnim naglaskom

Stalin i pisci (Stalin i pisateli. Kniga 1, 2007.); Stalin i pisci (Stalin i pisateli. Kniga 2, 2009.) i dr. 17 Fenomen sovjetske kulture (Fenomen sovetskoj kul’tury, 2008.). 18 Crveni kruh (Krasnyj hleb, 2003.). 19 Bilo je to zauvijek, sve dok se nije okončalo: Posljednji sovjetski naraštaj (Everything Was Forever, Until It Was No More: The Last Soviet Generation, 2006.). 20 Tako se Pelevin primjerice u romanu Omon Ra (Omon Ra, 1992.) poigrao s mitom o kozmosu, odnosno sa sovjetskim osvajanjem Mjeseca, a Vladimir Sorokin je cijelu zbirku kratkih priča Prva dobrovoljna radna akcija (Pervyj subbotnik, 1992.) osmislio kao konceptualno postmodernističko parodiranje niza sovjetskih mitova – od vrijednoga radnika do poslušnoga učenika, ironizirajući tzv. Homo Sovieticusa i njegov ropski mentalitet. 16

majčica u koju vjerujemo?

na Stalinovu i Hruščëvljevu eru (transk. Hruščov). Trend “povratka u SSSR “prigrlilo je i suvremeno ugostiteljstvo (i to ne u turističke svrhe!): ruski gradovi obiluju pseudosovjetskim restoranima i zalogajnicama čiji su interijeri svojevrsna dizajnerska posveta sovjetskomu kanonu te koji u svojoj ponudi nude tipičan sovjetski jelovnik. Sovjetska hrana (o kojoj je samo u zadnjih nekoliko godina posvećeno već nekoliko znanstvenih publikacija)21 postala je sastavni dio suvremene ruske kulture i suvremenoga kapitalističkog tržišta:22 Već je 1990-ih metro postao mjesto sjećanja (...) Metro je postao mjesto gdje su se pojavile utvare sovjetske prošlosti. Zatim su mjesta sjećanja postali stare pjesme, filmovi, televizija, pa čak i sovjetske menze – i one su dobile pomilovanje. U dućanima se mogu kupiti proizvodi koji izazivaju nostalgiju, koji se pretvaraju da su sovjetski, kao što su sladoled za 48 kopjejki, slatkiši od sira i čokoladice marke Alënka, salama Doktorskaja kolbasa i slično (Jampol’skij, el. publ.) (transk. Jampoljski). Takvo što nezamislivo je u postjugoslavenskoj Hrvatskoj. Fenomenološke publikacije o zajedničkoj socijalističkoj kulturi bile su nemoguće 1990-ih godina, kada je svako spominjanje socijalističke prošlosti (izu zev rijetkih iznimki)23 bilo opterećeno ratnom zbiljom i ideološkim predznakom, zbog kojega je tzv. jugoslavenstvo, zajedno sa socijalističkom kulturom kao njegovim sastavnim dijelom, ili oštro osuđivano ili ignorirano. Jugoslavensko je kulturno nasljeđe 1990-ih godina bačeno u ropotarnicu sjećanja, u prisilni zaborav. Tek su se u posljednjih

Menza: Mikojan i sovjetska kuhinja (Obščepit: Mikojan i sovetskaja kuhnja, 2015.) I. Gluščenko, Sovjetska svakodenvica: norme i anomalije. Od vojnoga komunizma ka velikom stilu (Sovetskaja povsednevnost: normy i anomalii. Ot voennogo kommunizma k bol’šomu stilju, 2015.) N. Lebinoj. 22 U ruskim se dućanima primjerice prodaje sir pod nazivom Sovjetski (Sovetskij). 23 Izvrstan su primjer knjiga Kultura laži Dubravke Ugrešić (1996.) i neki eseji Slavenke Drakulić. 21

od oktobra do otpora

desetak godina pojavile neopterećene studije (ali i one koje o prošlim vremenima progovaraju s dozom nostalgije, kao što je 2004. godine učinio srpsko-hrvatski projekt Leksikon YU mitologije), a statistički po daci ukazuju na iznimnu popularnost vizualnih reprezentacija so cijalističkoga nasljeđa među Hrvatima, kao što su, recimo, izložbe Socijalizam i modernost (2012.) u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i Refleksije vremena 1945.−1955. (2013.) u Galeriji Klovićevi dvori.24 Ruska je kultura 1990-ih godina u Hrvatskoj naišla na otpor – djelomično je tomu bilo tako zbog sovjetske prošlosti koja se potiskivala iz kolektivnoga sjećanja, a djelomično zbog težnje izjednačavanja svega ruskoga sa srpskom nacionalnom politikom. Upravo je zato ruska kultura u ranoj etapi hrvatske političko-kulturne tranzicije životarila na periferiji sjećanja, u ropotarnici nepoželjnoga kolektivnog identiteta. No publikacije pojedinih autora, među kojima bih posebno istaknula Sa Staljinom protiv Tita: informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komu nističkom pokretu (1990.) I. Banca, Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.–1952. (2002.) K. Spehnjak, Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945.−1955. (2003.) T. Jakovine, U skladu s marksizmom ili činje nicama? Hrvatska historiografija 1945.−1960. (2013.) M. Najbar-Agičić smatram početkom revizije jednoga od najvažnijih odnosa hrvatske jugoslavenske prošlosti, koji je bitno utjecao na razvoj njezine književnosti i kulture prije Drugoga svjetskog rata, ali i nakon njega. Povratak ruske društveno-humanističke misli ka sovjetskim korijenima podrazumijevao je reviziju odnosa s bivšom Jugoslavijom, s kojom je Sovjetski Savez kroz 20. stoljeće imao sve samo ne jednoznačne odnose. Oni

U zborniku Komparativni postsocijalizam. Slavenska iskustva urednice Maše Kolanović (Zagrebačka slavistička škola, 2013.) Tanja Petrović piše o procesu muzealizacije socijalističkoga nasljeđa kao posljedici preosmišljavanja uloge kulturnoga nasljeđa u postsocijalističkim zemljama te izdvaja nekoliko relevantnih trendova, kao što su linearizacija, komercijalizacija, normativizacija i nacionalizacija socijalističkoga nasljeđa. 24

majčica u koju vjerujemo?

su oscilirali od idilične bratske ljubavi do osvetničke netrpeljivosti s razdobljima simboličkoga zatišja – normalizacije odnosa ili apatičnoga zaborava. Te se složene političko-povijesne revizije u Rusiji prihvatio povjesničar Sergej Romanenko (transk. Romanjenko) u nizu vrijednih znanstvenih studija,25 a 2011. godine objavio je kapitalno djelo za ra zumijevanje rusko-jugoslavenskih odnosa: Između “Proleterskoga in ternacionalizma” i “Slavenskoga bratstva”. Rusko-jugoslavenski odnosi u kontekstu etno-političkih konflikata u Srednjoj Europi. Početak XX. st.– 1991. godine (Meždu “Proletarskim internacionalizmom” i “Slavjanskim bratstvom”. Rossijsko-jugoslavskie otnošenija v kontekste etnopolitičeskih konfliktov v Srednej Evrope. Načalo XX v. – 1991 god, 2011.). U jednome od ključnih poglavlja26 za razumijevanje složene dijalektike između posvađane slavenske braće – SSSR-a i Jugoslavije – Romanenko upozorava na važan propust ruske kulturologije i književne povijesti: “Utjecaj koji je sukob između Stalina i Tita ostavio na sovjetsku književnost i na kulturu općenito važna je, no nedovoljno istražena tema” (Romanenko 2011: 489). Isto vrijedi i za nas. Posljedice koje su taj međunarodni politički skandal i važna politička prekretnica ostavili na hrvatsku književnost, umjetnost i kulturu jugoslavenskoga razdoblja iznimno su važna, no neistražena tema. Upravo će to pokušati ispraviti ova knjiga, koja će u komparativnome presjeku ponuditi uvid u iznenađujuće velik korpus ruske književnosti i ruskoga filma posvećen Jugoslaviji (gdjekad čak i Hrvatskoj), a ponajviše Josipu Brozu Titu. Ništa manje važna nije ni hrvatska književno-kinematografska građa i drugi umjetničko-kulturni materijali iz jugoslavenskoga vremena, u kojima se prelamaju odjeci političkoga zbližavanja i udaljavanja sa sovjetskom Rusijom. Štoviše, upravo su ti nedovoljno istraženi odnosi sa sovjetskom Rusijom, koja se u formativnome razdoblju prvoga

Jedna od važnijih je svakako “Sovjetska jugoslavistika: između slavenologije i potrage za Srednjom Europom” (“Sovetskaja jugoslavistika: meždu slavjanovedeniem i poiskam ‘Srednej Europy’”, 2009). 26 Zamrznuta eksplozija. Proleterski internacionalizam i/ili slavensko bratstvo. Iosif Stalin – Josip Broz Tito: 1945.−1953. 25

od oktobra do otpora

poslijeratnog desetljeća hrvatske jugoslavenske kulture od velike Majčice strelovitom brzinom prometnula u veliku Maćehu, jedan od ključnih aspekata za razumijevanje hrvatskoga kulturno-umjetničkoga puta i identiteta po završetku Drugog svjetskog rata. Naime poslijeratna je Jugoslavija svesrdno prigrlila sveopću sovjetizaciju s jednakom rezolutnošću s kojom ju je poslije odbacila. Po okončanju Drugoga svjetskog rata politički imperativ KP-a bio je savršeno transparentan – socijalizam staljinističkoga tipa. S tom su se tvrdnjom usuglasili gotovo svi relevantni hrvatski povjesničari (I. Goldstein, D. Bilandžić, I. Banac, T. Jakovina): “Nakon završetka rata pred KPJ se postavio zadatak izgradnje temelja novog društva. Nikakvih iskustava nije bilo osim iskustava SSSR-a, prve zemlje socijalizma, a idejni i politički pritisak tog puta u socijalizam bio je golem, pa je tendencija kopiranja sovjetskog modela i sistema bila golema, na prvi pogled toliko dominantna da je izgledala nesavladiva” (Bilandžić 1980: 12). U knjizi Sa Staljinom protiv Tita: informbiroovski rascjepi u jugosla venskom komunističkom pokretu Banac ističe da je jugoslavenski model upravljanja poslije Drugog svjetskog rata izveden upravo po staljinističkom modelu čelične vlasti, diktature proletarijata i nove socijalističke ekonomije. Poslije kratkotrajne ljubavne idile (1945.–1948.), veza između Titove Jugoslavije i Stalinova Sovjetskoga Saveza pokazala je svoje drugo, manično lice – ljubavnu je zanesenost zasjenila slijepa mržnja. U članku “Tito i povijesni put Jugoslavije” (1980.) Dušan Bilandžić podsjeća da je i sam Tito 1950. godine priznao da se u Jugoslaviju posve nekritički presađivalo sve što je dolazilo iz Sovjetskoga Saveza. Sovjetsko-jugoslavenske veze jedan su od ključnih aspekata za razumijevanje kulturno-umjetničkoga identiteta bivše Jugoslavije i same Hrvatske jer su nadišle skučene političke okvire, proširivši se na kulturno i umjetničko dobro i odredivši smjer i razvoj nekih grana hrvatske umjetnosti u 2. polovici 20. stoljeća.27 Tako su, recimo, u prvim

Ta je tema postala aktualna i u akademskoj zajednici; u Puli je 2013. godine održan znanstveni skup Socijalizam na klupi, na kojemu se, između ostaloga, propitkivala 27

majčica u koju vjerujemo?

poslijeratnim godinama hrvatska kultura i sve grane umjetničkoga stvaralaštva uz fanfare prigrlile i pokušale implementirati socrealističku kulturu, koju Vladimir Papernyj (transk. Paperni) u knjizi Kul tura 2 (Kul’tura 2, 1985.) opisuje kao vertikalnu, zatvorenu, monolitnu i totalitarnu kulturu, da bi je poslije, uz nezanemariv blagoslov Miroslava Krleže, s gnušanjem odbacile i otvorile se novim, slobodnijim umjetničkim izvorima i konceptima. Kako su se jugoslavensko-sovjetski politički odnosi kvarili, tako je opadao interes za sovjetskom kulturom, koja je od nedostižnoga uzora postala paradigmatski primjer lošega. Štoviše, većina suvremenih književno-povijesnih i kritičkih studija poslijeratnu fazu sovjetizacije hrvatske književnosti tumači kao sinonim za loše književno vrijeme, u kojemu je književnost pristala na svojevrsnu degradaciju. Studije koje su istraživale djelovanje Partije na poslijeratnu književnost i politiku izdavaštva naglašavaju lošu i nezanimljivu književnu produkciju (za koju krive sovjetski kulturni model, točnije socrealističku doktrinu). Čitajući brojne publikacije posvećene tomu vremenu, stječe se dojam da je usvajanje staljinističke književno-kulturne paradigme za poslijeratnu Hrvatsku bio svojevrsni literaturocid. Je li to doista tako? Zbog heterogenosti i složenosti prvoga poslijeratnog desetljeća, valja ga razlomiti na dva dijela. Prvi svjedoči o procesu bratimljenja i sveopće sovjetofilije, odnosno ukazuje na sovjetizaciju hrvatske poslijeratne književnosti, i to na dvije razine – široj (institucionalnoj) i užoj (poetskoj). Kraj 1940-ih i početak 1950-ih godina svjedok je sotonizacije sovjetske paradigme, tj. posvemašnje desovjetizacije hrvatske književne scene i kulture. Tu je sveopću sovjetofobiju, dakako, pratila i svojevrsna vesternizacija (okretanje ka novim obalama). Izabrani književni i filmski narativi iz ruske i hrvatske kulture, ali i brojne karikature toga vremena, pokazat će tu munjevitu promjenu emocionalnih sufiksa – od filije do fobije.

uloga i stupanj sovjetiziranosti hrvatske znanosti po završetku Drugoga svjetskog rata.

od oktobra do otpora

Ni u Hrvatskoj ni u Rusiji ne postoji cjelovita studija posvećena umjetničko-kulturnome nasljeđu toga bremenitoga i nadasve burnoga “bratstva”, često na granici ekscesa, odnosno radikalnih emocija.28 Ipak, temu hrvatsko-ruskih književnih odnosa načela su dvojica najistaknutijih hrvatskih rusista – Josip Badalić i Aleksandar Flaker.29 Posebno je važnu ulogu u popularizaciji ruske kulture odigrao Badalić – otac hrvatske rusistike, koji je već u ranoj dobi upoznao Rusiju i to zbog toga što je u vrijeme Prvoga svjetskog rata ondje ”boravio” kao zarobljenik i gimnazijski nastavnik u Zemljansku (1915.–1918.). Te je turbulentne 1945. godine, godine u kojoj je ustaška vlada napustila Zagreb i u kojoj su u njega ušle partizanske jedinice, Badalić osnovao Katedru za rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste je godine on objavio uistinu važnu knjigu, u kojoj je sabrao sva hrvatska svjedočanstva o Rusiji – od Križanićevih panslavenskih uvida iz 17. stoljeća sve do Krležina intimno-političkoga Izleta u Rusiju, objavljenog 1926. godine30. Riječ je o knjizi Hrvatska svjedočanstva o Rusiji (1945.). Iako je Badalićeva knjiga objavljena daleke 1945. godine, ona je i danas jedini svjetionik takvoga tipa u hrvatskoj rusistici i publicistici, zbog čega je itekako važna za ovu studiju, odnosno za pokušaj razu mijevanja te burne ljubavne drame u književno-filmskom retrovizoru 20. stoljeća. Hrvatski povratak u fenomenologiju jugoslavenske kulture zaostaje za ruskim istraživanjima, što znači da u nas nema

Romanenko upozorava da je postojala mogućnost oružanoga sukoba nakon Titova raskida odnosa. 29 Među nezaobilaznim doprinosima za proučavanje rusko-hrvatskih književnih veza svakako su studije Ruski klasici 19. stoljeća Aleksandra Flakera iz 1965. godine te Književne poredbe iz 1968. godine, zatim Rusko-hrvatske književne studije Josipa Badalića 1972. godine, Hrvatska-Rusija: kulturno-povijesne veze koje je priredila Irena Lukšić 1999. godine i članak “Recepcija suvremene ruske književnosti u Hrvatskoj” 2013. godine Jasmine Vojvodić. 30 Badalićeva Hrvatska svjedočanstva o Rusiji sadrže najrelevantnije tekstove hrvat skih književnika i mislilaca o Rusiji, kao što su primjerice tekstovi Jurja Križanića, Franje Račkoga, Vatroslava Jagića, Stjepana Radića, Augusta Cesarca, Miroslava Krleže. 28

majčica u koju vjerujemo?

sistematičnoga suvremenog prikaza rusko-hrvatskih političkih veza, a kamoli studije koja bi istraživala utjecaj sovjetske kulturne paradigme na hrvatsku umjetnost i kulturu. Ova knjiga nije ni leksikon ni čitanka svjedočanstva hrvatskih književnika iz sovjetske Rusije. Ona je po kušaj sinteze hrvatsko-ruskih kulturno-umjetničkih veza u svjetlu političkih mijena koje su kumovale njihovom prvom susretu, zatim fatalnoj privlačnosti, koja nikada nije uspjela prerasti u zrelu ljubav (kanadski psiholog John Alan Lee takav tip ljubavi naziva agape). Umjesto zrele veze, taj se odnos razvio u maniju (mania je po Leeju opsesivna, posesivna i ljubomorna vrsta ljubavi, koja nerijetko prelazi u svoju suprotnost – mržnju). Mržnja se na krilima Hruščëvljeve ponude mira i Brežnevljeva (transk. Brežnjev) prijateljstva s Titom, pokušala okrenuti u neku vrstu pragmatično-prijateljske ljubavi (pragma i storge), da bi konačan raspad SSSR-a i SFRJ 1991. godine doveo do prekida odnosa, koji je u Hrvatskoj 1990-ih godina prerastao u ponovni otpor prema svemu ruskomu.31 Ovaj komparativni presjek filije i fobije u ruskoj i hrvatskoj umjetnosti i kulturi zamišljen je kao skromni vodič kroz povijest jednoga odnosa – odnosa koji se dosad sagledavao samo iz političko-povijesne paradigme. Svi su se ti različiti oblici ljubavi i neljubavi odrazili u književnim, filmskim i vizualnim narativima po uspostavljanju socijalističke Jugoslavije sve do njezine “smrti”, a isto je bilo i u sovjetskoj Rusiji. Nemoguće je obuhvatiti sva kulturno-umjetnička djela koja zrcale taj složeni odnos, zbog čega ću se zadržati samo na izabranim mjestima sjećanja (termin Pierrea Nore) – na najzanimljivijim i manje poznatim primjerima kako iz ruske, tako i iz hrvatske književnosti i kinematografije jugoslavenskoga i sovjetskoga vremena, u želji da se pomoću konkretnih podataka iz bogate građe ruskih i hrvatskih državnih arhiva revidiraju neki općeprihvaćeni mitovi. Po bogatstvu

Dobar su pokazatelj siromašan broj objavljenih prijevoda ruske književnosti te (ne)popularnost studija ruskoga jezika i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i sl. 31

od oktobra do otpora

materijala i posve proturječnih tendencija poslijeratno razdoblje predstavlja pravu riznicu neistraženih i nepoznatih umjetničkih ostvarenja – pogotovo kada je u pitanju ruska književnost. Tome je, nema sumnje, kumovao i skandalozan odjek Titova otpora Stalinovoj politici u sovjetskoj Rusiji, koje je historiografija lakonski sažela u sintagmi Titovo “Ne” i koji je stekao svjetsku slavu. No za razumijevanje dubinske problematike rusko-hrvatskih odnosa potrebno je krenuti ab ovo – od godine u kojoj je Rusija krenula ispisivati stranice nove svjetske po vijesti, uključujući i našu.

kazalo imena

373

Kazalo imena A Abramov, Mark 227 Adler, Nanci 83, 105 Adorno, Theodor 78 Afrić, Vjekoslav 202-203, 208 Agamben, Giorgio 83, 101, 105-106 Ahmatova, Anna 80, 178, 343 Ajanović Ajan, Midhat 260 Aksënov, Vasilij 242, 343-348 Aleksander, Irina 190-191 Aleksandrov, Grigorij 39, 72 Aleksandrova, Vera 92 Angelis, Aris 89 Ankersmit, Frank 77 Antolić, Vladimir 132 Applebaum, Anne 79, 81-82, 85, 103, 105 Ardamatski, Vasilij 226 Arendt, Hannah 79, 82 Arnštam, Leo 192 Aronson, Oleg 296 Asenin, Sergej 286, 289 Askol’dov, Aleksandr 41 Assmann, Jan 339, 348 Augustinčić, Antun 127, 144 B Babel’, Isaak 273 Badalić, Josip 15, 24, 64 Bahtin, Mihail 167, 259

Bakić, Vojin 127-128 Banac, Ivo 20, 22, 121 Baranovski, Julius 85 Barković, Josip 162-164, 206, 319 Bazarov, Anatolij 191, 201 Begović, Milan 190 Behrends, Jan C. 61, 62 Bek, Aleksandr 343 Bek, Božo 300, 305 Benčić–Primc, Živa 321 Benjamin, Walter 14, 49, 51, 54-60, 63, 93 Bentley, Jerry 57 Berdjaev, Nikolaj 14, 28, 30-31, 33-34, 36, 42, 58 Berg, Mihail 78 Bersenev, Ivan 208 Bettelheim, Bruno 80 Bilandžić, Dušan 22 Billington, James 28 Blok, Aleksandr 12, 14, 27, 29-32, 38, 55, 58, 155 Bljum, Arlen 84, 145, 215-216, 218, 270-271 Bogomolov, Vladimir 273 Bojm, Svetlana 17-18 Bol’šakov, Il’ja 252-253 Bošković, Dušan 162 Bourdieu, Pierre 151 Bourrinet, Philippe 89

374 Brecht, Bertolt 49 Brežnev, Leonid 25, 267, 271-272, 285, 310, 339 Brkljačić, Maja 104 Brodskij, Iosif 57, 309 Broz Tito, Josip. Vidi Tito, Josip Broz Bruhnov, Marat 275 Budënnyj, Semën 274, 277 Budjoni, Semjon. Vidi Budënnyj, Semën Buharin, Nikolaj 56, 309 Bulavka, Ljudmila 18 Bulgakov, Mihail 36-37, 47, 94-95, 111, 292-293, 295, 297-298, 309 Bulgakov, Sergej 14, 32-33, 38 Bykov, Rolan 293 C Cacan, Fikret 146 Cesarec, August 11-12, 14, 24, 65-76, 87, 89, 92, 94-95, 97, 103, 114, 119-120, 137, 139-140, 206 Ciliga, Ante 11, 14, 34-35, 87, 89-99, 103-104, 106, 114, 137 Clark, Katerina 17, 125, 204, 340 Cuny, Alain 293 Č Čačinović, Nadežda 78 Čakovskij, Aleksandr 226 Čašnik, Il’ja 300 Čehov, Anton 342 Čeremnyh, Mihail 242 Černiševskij, Nikolaj 160 Červinskij, Mihail 242 Čudakova, Mariètta 17, 166-167 Čuić, Stjepan 317, 345 D Dedinac, Milan 159 Dejneka, Aleksandr 126, 169 Delač, Vladimir 258

kazalo imena Derrida, Jacques 14, 49-51, 54, 56 Desnica, Vladan 235 Detoni, Dubravko 298, 300 Dihovični, Ivan. Vidi Dyhovičnyj, Ivan Dinelli, Marco 342 Disney, Walt 260-261, 286 Dobrenko, Evgenij 17, 136, 155, 204, 339-340 Donat, Branimir 90-93, 190 Dončević, Ivan 137, 162 Dostoevskij, Fëdor 145 Dovlatov, Sergej 104 Dovniković, Borivoj 230, 258, 273, 286-289 Dragojević, Nataša 146 Drakulić, Slavenka 19, 314 Dubin, Boris 285 Duda, Dean 56 Duhamel, Georges 49 Dunaevskij, Aleksandr 276-277 Dyhovičnyj, Ivan 281-282 Dzigan, Efim 41 DŽ Džumhur, Zuko 230, 317 Đ Đilas, Milovan 207-208 E Efimov, Boris 227, 240-242, 244, 269-270 Èjzenštejn, Sergej 14, 39-42, 201, 261, 303, 309 El’cin, Boris 314, 335 Èpštejn, Mihail 115, 156 Erdeljanović, Aleksandar 207-208 Èrenburg, Il’ja 144, 169, 217 Erofeev, Viktor 342 Ešurin, Vladimir 200 Étiemble, René 49

kazalo imena Ètkind, Aleksandr 79-80, 83-84, 105, 113 Ètkind, Èfim 170-172 F Fadeev, Aleksandr 146 Farmer, Mimsy 293 Feuchtwanger, Lion 49 Finci, Predrag 101 Flaker, Aleksandar 15, 24, 38, 49, 5354, 67, 69, 72, 146, 159, 164, 234-236, 320-321, 345 Florenskij, Pavel 32 Frangeš, Ivo 234-235 Franičević, Marin 74, 137, 165-167, 235 Furet, François 79 Furmanov, Dmitrij 204 G Galeeva, Natal’ja 151 Galkin, Lev 270 Galogaža, Stevan 67, 159 Gamulin, Grgo 123-124 Gasparov, Boris 32 Gasparov, Mihail 71 Gasser, Patrick K. 327 Gavella, Branko 191 Gefter, Mihail 16 Geller, Mihail 42, 79 Genis, Aleksandr 18 Gerasimov, Aleksandr 126, 169, 191 Gerasimov, Sergej 126, 169, 201 Gide, André 14, 49-51, 60 Giljarovskij, Vladimir 47 Glišić, Ivan 68 Goldschmidt, Milan 258 Goldstein, Ivo 22 Gorbačëv, Mihail 16, 82, 313, 338 Gorbatov, Boris 144, 146 Gorbunov, Aleksandr 331 Gor’kij, Maksim 31, 34-36, 95, 111,

375 123, 128, 146, 152, 160, 165-166, 309, 320, 341 Grojs, Boris 17, 71, 154-156, 341 Gross, Mirjana 81 Grossman, Vasilij 84, 104 Gumilëv, Lev 32 Günther, Hans 17, 253-254, 340 H Hadžić, Fadil 192, 230, 254-255, 258, 277 Han-Magomedov, Selim 300-301 Havkin, Boris 342 Hazera, Hélène 91, 93 Hegedušić, Krsto 126, 190 Herman, Bogumil 159 Heruc, Krunoslav 337 Hirsch, Marianne 78 Hitruk, Fëder 286 Horvat Pintarić, Vera 124 Horvatinčić, Sanja 126 Hruščëv, Nikita 19, 25, 132, 267-269, 343 I Isakovskij, Mihail 144 Ivanković, Nataša 128 Ivanković, Vedran 131-132 J Jagić, Vatroslav 15, 24, 337 Jakobson, Roman 297 Jakovina, Tvrtko 20, 22, 266-267 Jampol’skij, Mihail 19 Jaspers, Karl 80 Jefimov, Boris. Vidi Efimov, Boris Jelić, Ivan 66-67 Jeljcin, Boris. Vidi El’cin, Boris Jergović, Miljenko 53, 103, 111 Jerofejev, Viktor. Vidi Erofeev, Viktor Ješurin, Vladimir. Vidi Ešurin, Vladimir

376 Jouvenel, Renaud de 344 Jurčak, Aleksej 18 Jutkevič, Sergej 41 K Kabakov, Aleksandr 242-243 Kac, Mihail 273 Kalatozov, Mihail 247-250, 252, 254 Kaleb, Vjekoslav 137 Karabajić, Branko 258 Karaseva, Marina 69 Kardelj, Edvard 232 Kas’janov, Vladimir 273 Kaspè, Irina 295-296 Kassil’, Lev 169, 176 Katić, Milan 127, 255 Kisch, Egon Erwin 49 Kiš, Danilo 109-110, 293 Klasić, Hrvoje 329 Koestler, Arthur 49 Kolanović, Maša 20, 163, 234 Kolešnik, Ljiljana 123-126, 128 Kondakov, Jurij 248-249 Kopalin, Il’ja 199-200 Koposov, Nikolaj 280 Korneli, Vuk. Vidi Cesarec, August Korotkov, Anton 240 Korovin, Valentin 152 Kostylev, Jurij 238-239, 245 Kotenočkin, Vjačeslav 288 Kravar, Zoran 62 Kremenskij, Il’ja 241 Kristl, Vlado 230 Križanić, Juraj 14, 24 Križanić, Pjer 230 Krleža, Miroslav 11-12, 14, 23-24, 30, 53-54, 56, 58-64, 67-70, 72, 87, 89, 92-93, 95-96, 98, 102-103, 114, 137, 145, 159-161, 190, 232233, 293 Krylov, Porfirij 241 Kučan, Milan 339

kazalo imena Kukarceva, Marina 77 Kulešov, Lev 40 Kuprijanov, Mihail 241 Kusturica, Emir 317 Kuštera, Božo 85, 104 L Lācis, Asja 57 Lasić, Stanko 62, 67, 135, 158-159 Lasta, Sven 298, 300, 305 Lee, John Alan 25 Lenin, Vladimir 31, 39, 41-42, 61-63, 68, 91, 98, 181, 187, 251, 266, 268, 300, 302-303, 305-306 Leskovec, Vlatka 145 Levi, Primo 80, 101-102, 112 Levinsen, Anders 327 Limonov, Èduard 313-314 Lotman, Jurij 32, 297 Ludvig, Sonja 321 Lukov, Leonid 192, 277 Lukšić, Irena 189-190 Lunačarskij, Anatolij 188 Lyotard, Jean François 101 LJ Ljubimov, Pavel 331-333 M Majakovskij, Vladimir 14, 38, 55, 146, 153-154, 158, 177, 302 Maković, Zvonko 126-128 Mal’cev, Orest 226, 271 Mandel’štam, Nadežda 115 Mandel’štam, Osip 115, 172, 309 Maračić, Bogdan 255 Margolit, Evgenij 40 Marjanović, Branko 255 Marjanović, Milan 191 Maršak, Samuil 239 Massa, Vladimir 242 Matanović, Julijana 322

kazalo imena Matić, Đorđe 139 Matković, Marijan 235 Matonin, Evgenij 239-240, 268, 270 Matvejević, Predrag 106, 110, 291-293, 307-314 Medarić, Magdalena 190, 321 Mel’ničenko, Miša 85 Merridale, Catherine 80-83 Meshiev, Dmitrij 281 Mihajlović, Draža 207 Mihalkov, Sergej 169, 176-178, 217, 227, 270-271 Milas, Mijo 277 Miletić, Oktavijan 191, 255 Milošević, Slobodan 339 Mirnik, Ivan 190 Mohorovičić, Andro 132 Montefiore, Simon Sebag 341-342 Morand, Paul 49 Morozova, Svetlana 295 Morricone, Ennio 293 Morton, Henry 327 Moynagh, Maureen Anne 49, 51 Muromcev, Viktor 200 Mutnjaković, Andrija 298-300, 303-305 N Naiman, Eric 340 Najbar-Agičić, Magdalena 20, 231 Nazarov, Èduard 286 Nazor, Vladimir 119, 139-140, 180, 206 Nekrasova, Elena 341 Nemec, Krešimir 135, 151, 161-162 Netto, Igor 331 Neugebauer, Norbert 257 Neugebauer, Walter 230, 257-258, 260-261, 289 Nikolaeva, Tat’jana 295 Nikolić, Milan 104 Nin, Anaïs 190

377 Nolte, Ernst 79 Nora, Pierre 104, 109, 114, 265, 291, 343 Nornštejn, Jurij 286 Novak, Slobodan 235 Novak, Slobodan Prosperov 135, 145, 161-162, 165, 233 O Očak, Ivan 15-16, 67, 85, 89-90, 276279, 337 Okudžava, Bulat 309, 313-314 Okunevskaja, Tat’jana 169, 192, 195196, 198 Oleša, Jurij 95 O’Mahony, Mike 328, 331-333 Oraić-Tolić, Dubravka 320-321 Oreški, Agata 85 Oreški, Vlado 104 P Pageaux, Daniel-Henri 57 Pal, Alfred 230 Papernyj, Vladimir 17, 23, 28, 41-42, 70-71, 154, 301-303, 340 Parun, Vesna 165-166 Pasternak, Boris 178, 309 Paulus, Irena 191 Pavelić, Ante 89, 207 Pavičić, Jurica 282, 285 Pavlov, Todor 165, 234 Pavlović, Vladimir 280 Pavlović, Živojin 103 Pelevin, Viktor 18 Petek, Vladimir 298, 300 Petrović, Aleksandar 293, 295-298 Pijade, Moša 190, 224 Plastov, Arkadij 126, 169 Pleša, Branko 277 Plužnikov, Dmitrij 178, 180, 185 Plympton, Bill 286 Polimac, Nenad 202-203, 255, 257-258

378 Popov, Evgenij 242 Popović, Vladimir 68, 70, 159 Požar, Petar 104 Pranjić, Krunoslav 235 Prigov, Dmitrij 47-48 Prlenda, Sandra 104 Pudovkin, Vsevolod 40-41 Pušak, Ivan 258 Puškin, Aleksandr 73, 155, 313 R Rački, Franjo 15, 24 Radić, Stjepan 15, 24 Radočaj, Daniel 68 Rafaelić, Daniel 202, 206, 257-258 Reed, John 41 Reisinger, Otto 230 Rejfman, Pavel 145 Režek, Ivo 230 Ribakov, Anatolij. Vidi Rybakov, Anatolij Rihtman-Auguštin, Dunja 140-141 Riklin, Mihail. Vidi Ryklin, Mihail Ristić, Marko 159 Rjazanov, El’dar 293 Robin, Régine 340 Romanenko, Sergej 21, 24, 338-339, 348 Romm, Mihail 41-42 Rommel, Erwin 207 Room, Abram 169, 201-202, 205-209 Russell, Bertrand 14, 42, 49 Rybakov, Anatolij 343 Ryklin, Mihail 31, 48-49 Ržeševskij, Aleksandr 273 S Sarnov, Benedikt 18 Schwartz, Stephen 91 Semënov, Jurij 226 Sensini, Paolo 91 Sidran, Abdulah 317

kazalo imena Simić, Dragoslav 106 Simonov, Konstantin 146, 158, 169170, 177-186, 209, 216-218, 225, 269-271, 346-347 Sinobad, Vera. Vidi Horvat Pintarić, Vera Sinjavskij, Andrej 14, 27-28, 31, 55, 77, 154-158, 162, 309, 343 Slavuj, Lana 129 Smilovickij, Leonid 217 Sokolov, Nikolaj 241 Solov’ëv, Vladimir 130, 337 Solženicyn, Aleksandr 83, 91, 104, 106-108, 178, 309, 311, 343, 345 Sontag, Susan 256 Sorokin, Vladimir 18, 345 Spehnjak, Katarina 20, 136 Srnec, Aleksandar 298, 305 Stalin, Iosif 12, 17, 21, 42, 72, 81-82, 89, 99, 121, 124, 131, 133, 138140, 170-171, 201, 204-206, 208-209, 215-218, 230, 237-238, 241, 248, 250-251, 253-254, 258, 265-267, 284, 291, 298, 311, 317-318, 329-331, 333, 338, 340-341, 344-345, 348 Stanić, Jelena 129 Stavonin, Gennadij 273 Stipetić, Zorica 119 Strozzi, Tito 190-191 Stykalin, Sergej 241 Sumarokova, M. 275, 277, 372 Svečnjak, Vilim 190 Š Šakaja, Laura 129 Šalamov, Varlam 79, 101, 104, 108109, 111-115, 309, 311, 334, 343 Šarić, Tatjana 148 Šegedin, Petar 231-232, 235 Šidak, Jaroslav 235

kazalo imena Šimpraga, Saša 129-130, 133 Šinko, Ervin 167 Šklovskij, Viktor 71, 162 Škrabalo, Ivo 191 Škreb, Zdenko 235 Šotra, Zdravko 293 Španov, Nikolaj 225-226, 269 Štajner, Karlo 93, 99, 101-115, 266, 292, 311 Štajner, Sonja 103, 108 T Tadić, Ljuba 293 Talankin, Igor’ 293 Talaver, Aleksandra 280, 283 Tarkovskij, Andrej 247 Terc, Abram. Vidi Sinjavskij, Andrej Thompson, Mark 109 Tihonov, Nikolaj 169-172, 175-176, 215-217 Tissè, Èduard 169, 201, 206 Tito, Josip Broz 12, 20-22, 25, 67, 75, 89, 107, 119, 121, 128, 131-133, 139-141, 164, 177, 183, 185-187, 190, 195, 198, 201, 205-209, 214-218, 225-227, 237-245, 250, 254, 264, 266-272, 285, 287, 291-292, 311, 329-333, 338-339, 341, 344-346 Tjutčev, Fëdor 172 Todorov, Tzvetan 79 Tognazzi, Ugo 293 Tokarev, Stanislav 331 Tolstoj, Aleksej 273 Tolstoj, Lev 128, 145-146 Toporkov, Andrej 253 Trišler, Mirko 230, 257 Tucaković, Dinko 255 Tuđman, Franjo 339 Turajlić, Mila 202, 210 Turković, Hrvoje 305-306

379 U Ugrešić, Dubravka 19, 231, 319-325 Užarević, Josip 321 V Vagapova, Natal’ja 64 Val’k, Genrih 243 Van Alphen, Ernst 81-83 Vaništa, Josip 68 Varlamov, Leonid 199 Vartanjan, Aksel’ 330 Vasil’ev, Georgij 204-205, 278-279 Vasil’ev, Sergej 204-205, 278-279 Vaščenko, Mihail 337 Vertov, Dziga 40-41, 199, 303-304 Vinaver, Stanislav 14 Visković, Velimir 62, 66, 161 Visocki, Vladimir. Vidi Vysockij, Vladimir Vitra, Nikolaj 249-250 Vojvodić, Jasmina 321 Voljevica, Ico 230, 258 Vučetić, Radina 234 Vučetić, Šime 161, 167 Vukotić, Dušan 286 Vysockij, Vladimir 283 W Wajda, Andrzej 293 West, Rebecca 190 White, Hayden 77-78 Wiesel, Elie 80 Wurm, Barbara 203 Z Zak, Mark 187 Zelenin, V. 275, 372 Zogović, Radovan 122, 145-146 Zorkaja, Neja 40, 280-281, 284 Zoščenko, Mihail 178, 309

380 Ž Ždanov, Andrej 152-153, 233 Žeregi, Valerij 280 Žirkov, Gennadij 84 Živojinović, Bata 293 Župan, Ivica 304

kazalo imena

381

O autorici Ivana Peruško Vindakijević (Pula, 1979.) radi kao docentica na Katedri za rusku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Živjela je i radila u Moskvi. Dosad je objavila monografiju Poetika progonstva. Gor’kij i Bulgakov između srpa i čekića (2013.) te priredila, uredila i djelo mično prevela zbirke Kako se kalio Majstor. Rana proza Mihaila Bulgakova (2013.) i Potemkinovo selo. Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke (2016.). Dobitnica je Godišnje nagrade mladim znanstvenicima i umjetnicima 2013., nagrade Fulvio Tomizza – Lapis Histriae 2007., nagrade Josip Badalić 2005. i drugih.

382

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maša Vukmanović Godina izdanja 2018., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-969-5 Biblioteka Platforma, knjiga 66 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

383

Ivana Peruško

Potemkinovo selo Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke

Kad su se 1991. srušile monumentalne Potemkinove kulise SSSR-a, razotkrio se iluzijski karakter (sovjetske) prošlosti, ali i jednako nepouzdan karakter novonastale (postsovjetske) zbilje. Ru ska tranzicijska stvarnost tih je godina nalikovala na kakav hibrid Disneylanda i Coppolina Kuma; bio je to potrošački park za odrasle, s divljim kapitalistima, krvavim mafijaških obračunima i daškom “specifične ruske duše”. Upravo je iluzijskom karakteru tog razdoblja posvećena antologija u kojoj se našlo desetero najistaknutijih predstav nika suvremene ruske književne scene. Svojim pričama o svijetu razapetom između velikoga sovjetskog mita i još veće postsovjetske traume ovi žestoki, moćni, duhoviti i hrabri glasovi nadovezuju se na bogatu tradiciju jedne velike književnosti, ali i daju uvid u Rusiju kakvu još nismo vidjeli.

ISBN 978-953-266-688-5, tvrdi uvez, 149,00 kn

384

kazalo imena

Još od Krležina Izleta u Rusiju, relevantnog u europskim razmjerima, sve do potresnih 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera, Rusija je bila važna tema hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Ruska je kultura nedvojbeno imala snažan utjecaj na našu od 1917. do kraja 20. stoljeća, a knjiga Od Oktobra do otpora hrvatske rusistice Ivane Peruško Vindakijević donosi novi pogled na ovaj dvojaki odnos. Naravno, rusko-hrvatski kulturni odnosi nisu se zadržali samo u domeni književnosti, već su ostavili dojmljiv trag i na film i karikaturu, a posebni je utjecaj imala 1948. godina i Titovo famozno Ne. Puna zanimljivih i dosad široj javnosti nepoznatih podataka o raznim aspektima odnosa naših dviju slavenskih kultura, Od Oktobra do otpora pruža svježu perspektivu na to nezaobilazno razdoblje kulturne povijesti te daje konačni odgovor na dvije dileme: uzbuđuje li rusko pitanje ljudski rod, koju je još 1949. postavio Ante Ciliga, ali i na Cesarčevo raskršće Rusija ili Europa?

169,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma