Odred za baštinu

autorova bilješka

I

Odred za baštinu

ROBERT M. EDSEL s Bretom Witterom ★

★

★

odred za baštinu Saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena

II

robert m. edsel, odred za baštinu

autorova bilješka

III

Robert M. Edsel i Bret Witter

Odred za baštinu Saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena preveli s engleskog Saša Drach i Antonija Handabaka

Fraktura

IV

robert m. edsel, odred za baštinu

Naslov izvornika Monuments Men © 2009 by Robert M. Edsel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-467-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 831221

autorova bilješka

V

Knjigu posvećujem svojoj majci Normi, teti Marylin i sinu Diegu kao i uspomeni na svog oca i strica, koji su bili ratni veterani, i svim pripadnicima Odreda za baštinu, koji su junačkim naporima sačuvali mnoge ljepote u kojima danas uživamo.

VI

robert m. edsel, odred za baštinu

autorova bilješka

VII

Što god da su te slike značile ljudima koji su ih gledali generacijama prije nas, one danas nisu više samo umjetnička djela. One su danas i simboli ljudskog duha i slobodnog svijeta koji je taj ljudski duh stvorio (…) Kada danas prihvaćamo ta djela, prihvaćamo i spoznaju da američki narod nikad neće posustati u nastojanjima da ostvari slobodu ljudskog duha i uma, onu istu slobodu koja je stvorila najveća svjetska umjetnička i znanstvena djela. predsjednik Franklin D. Roosevelt u govoru tijekom svečanosti otvorenja Nacionalne umjetničke galerije 17. ožujka 1941.

To se nekad nazivalo otimačinom. Danas je štošta postalo mnogo humanije, no usprkos tome ja ću se i dalje baviti otimačinom i bit ću veoma uporan u tome.

Reichsmarschall Herman Göring u govoru na Konferenciji povjerenika Reicha za okupirane teritorije i vojnih zapovjednika u Berlinu 6. kolovoza 1942.

VIII

robert m. edsel, odred za baštinu

autorova bilješka

IX

Sadržaj Autorova bilješka

XIII

Glavni sudionici

XVII

prvi dio: Misija 3 Odred za baštinu 5 i. Bijeg iz Njemačke 7 ii. Hitlerov san 14 iii. Poziv na oružje 20 iv. Dosadan i prazan svijet 29 v. Leptis Magna 36 vi. Prvi pohod 41 vii. Montecassino 49 viii. Spomenici, likovna umjetnost i arhivi 55 ix. Zadatak 68 drugi dio: Zapadna Europa x. Pobjedu valja poštovati xi. Susret na terenu xii. Michelangelova Bogorodica xiii. Katedrala i remek-djelo xiv. Klanjanje jaganjcu braće Van Eyck xv. James Rorimer u posjetu Louvreu xvi. Ulazak u Njemačku xvii. Terensko istraživanje

71 74 87 101 106 116 123 141 148

X

robert m. edsel, odred za baštinu

xviii. Tapiserija 157 xix. Božićne želje 166 xx. Bogorodica iz La Gleizea 175 xxi. Vlak 178 xxii. Ardenska bitka 191 xxiii. Šampanjac 194 treći dio: Njemačka 217 xxiv. Njemački Židov u američkoj vojsci 219 xxv. Nakon bitke 224 xxvi. Novi član Odreda za baštinu 229 xxvii. George Stout i njegove karte 238 xxviii. Selidba umjetnina 247 xxix. Dvije prekretnice 250 xxx. Hitlerova “politika spaljene zemlje” 257 xxxi. Prva armija na drugoj strani Rajne 260 xxxii. Karta blaga 266 xxxiii. Razočaranje 276 xxxiv. U utrobi planine 286 xxxv. Izgubljeni 290 xxxvi. Tjedan za pamćenje 293 četvrti dio: Praznina 307 xxxvii. Sol 309 xxxviii. Strava 315 xxxix. Gauleiter 320 xl. Razoreni rudnik 322 xli. Posljednji rođendan 327 xlii. Planovi 332 xliii. Omča 336 xliv. Otkrića 343 xlv. Stezanje omče 347 xlvi. Utrka 351 xlvii. Posljednji dani 356

autorova bilješka

XI

xlviii. Prevoditelj 362 xlix. Moje pjesme, moji snovi 365 l. Kraj puta 378 peti dio: Što se poslije dogodilo li. Kako shvatiti Altaussee

381 383

lii. Evakuacija 392 liii. Put kući 400 liv. Junaci za sva vremena 408 Također važne osobe koje se pojavljuju u ovoj knjizi

433

Bilješke 437 Bibliografija 453 Zahvale 461 Jeste li povezani s ovom pričom?

465

Kazalo imena

467

O autoru

475

XII

robert m. edsel, odred za baštinu

autorova bilješka

XIII

Autorova bilješka većina nas svjesna je da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti. Znamo za goleme ljudske žrtve, vidjeli smo slike razrušenih europskih gradova. No ipak, dok šetamo veličanstvenim muzejima poput Louvrea, uživamo u samoći dostojanstvenih građevina poput katedrale u Chartresu ili se divimo uzvišenoj ljepoti slika poput Posljednje večere Leonarda da Vincija, zapitamo li se kako to da je toliko spomenika i velikih umjetničkih djela uspjelo preživjeti taj rat? Tko su bili ljudi koji su ih spasili?

Najvažniji događaji tijekom Drugoga svjetskog rata, napad na Pearl Harbor, Dan D i Ardenska bitka, postali su dijelom našega kolektivnog pamćenja, baš kao i naslovi nekih knjiga, filmova i televizijskih serija kao što su Združena braća, Najveća generacija, Spašavanje vojnika Ryana, Schindlerova lista, pa i pisci, redatelji i glumci kao što su Stephen Ambrose, Tom Brokaw, Steven Spielberg i Tom Hanks, koji su još jednom oživili te velike povijesne događaje i junaštvo toga vremena.

No što ako vam kažem da postoji velika priča iz Drugoga svjetskog rata koja nikada nije ispričana, silno važna priča koja je bila sastavni dio velikih ratnih operacija, a u koju je bila uključena najneobičnija skupina junaka za koje nikada niste čuli? Što ako vam kažem da je postojala skupina ljudi na prvim crtama bojišnice koji su doslovce spašavali svijet kakav danas poznajemo, koji nisu nosili strojnice ni vozili tenkove, niti su bili visoki vladini dužnosnici? Postojala je naime skupina ljudi koji ne samo da su shvatili kakva se opasnost nadvila nad

XIV

robert m. edsel, odred za baštinu

najveće kulturne i umjetničke dosege naše civilizacije već su se i pridružili borcima na prvim crtama da se toj opasnosti suprotstave.

Ti nepoznati junaci bili su poznati pod imenom Odred za baštinu, a to je bila skupina ljudi u vojnom sastavu zapadnih saveznika od 1943. do 1951. Njihova je glavna zadaća bila da ublaže štetu nastalu u borbama, osobito na građevinama, crkvama, muzejima i drugim važnim spomenicima. Nakon što se rat nastavio i unutar njemačkih granica, usredotočili su se na pronalaženje ukradenih ili nestalih umjetnina i drugih kulturnih dobara. Tijekom okupacije Europe Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za Treći Reich skupili i odnijeli više od pet milijuna raznih predmeta od iznimne kulturne važnosti. Stoga su zapadni saveznici, predvođeni ljudima iz Odreda za baštinu, poduzeli “najveću potragu za blagom u povijesti”, koja nije oskudijevala najčudnovatijim i najbizarnijim pričama, kakve se mogu dogoditi samo u ratu. Bila je to također i utrka s vremenom, a blago je bilo smješteno na najnevjerojatnijim mjestima. Neke od tih lokacija raspirivale su maštu i stvorile neke od kultova pop-kulture, poput dvorca Trnoružice u Disneylandu ili onoga iz filma Moje pjesme, moji snovi. U takvim su zdanjima naime bili sakriveni deseci tisuća najvećih svjetskih umjetničkih djela koja su pokrali nacisti, a među njima su se nalazile i neprocjenjive slike Leonarda da Vincija, Jana Vermeera i Rembrandta, kao i skulpture Michelangela i Donatella. Neki od tih na­cističkih fanatika koji su čuvali pokradena djela namjeravali su ih uništiti, radije nego da ih prepuste ostatku svijeta ako ih Treći Reich ne bude mogao imati.

Na koncu je oko tristo pedeset ljudi, muškaraca i žena, iz trinaest država služilo u odjelu Monuments, Fine Arts and Archives – MFAA (Odjel za spomenike, likovnu umjetnost i arhive). Bila je to gotovo smiješno mala skupina ljudi u vojsci koja je brojila milijune boraca. Štoviše, u cijeloj je Europi na kraju ratnih zbivanja (8. svibnja 1945.)

Odred za baštinu činilo tek šezdesetak vojnika, većinom Amerikanaca i Britanaca. U Italiji, koja je bila najbogatija umjetninama, djelovala su samo dvadeset dva pripadnika Odreda za baštinu. U prvih nekoliko mjeseci nakon iskrcavanja u Normandiji (Dan D, 6. lipnja 1944.) tek se desetak pripadnika Odreda našlo na francuskom tlu. Još dvadeset pet

autorova bilješka

XV

vojnika postupno je popunjavalo jedinicu sve do kraja ratnih zbivanja, a pokrivali su područje cijele Zapadne Europe, što se činilo potpuno neizvedivim.

Kad sam počeo pisati ovu knjigu, prvotni mi je plan bio da ispričam priču o pripadnicima Odreda za baštinu i njihovim aktivnostima po cijeloj Europi, posebno se posvećujući doživljajima osmorice vojnika iz Odreda za baštinu od lipnja 1944. do svibnja 1945. koji su služili na prvim crtama. Njima sam želio priključiti još dvije ključne osobe, od kojih je jedna bila žena. Namjeravao sam se osloniti na dnevnike koje su vodili na terenu, intimne zapise, vojne izvještaje i, najvažnije, njihova pisma koja su tijekom borbi pisali kući, ženama, djeci i drugim članovima obitelji. Zbog opširnosti cijele priče i moje želje da je što vjernije prenesem konačni je rukopis bio toliko dugačak da sam, nažalost, iz knjige morao izostaviti aktivnosti pripadnikâ Odreda za baštinu iz Italije. Odlučio sam se prije svega baviti Zapadnom Europom – Francuskom, Nizozemskom i Njemačkom, zemljama koje su bile ključne za razumijevanje svega što su pripadnici Odreda morali činiti. Neki iz te skupine, Amerikanci Deane Keller i Frederick Hart, Britanac John Bryan Ward-Perkins i još neki, doživjeli su nevjerojatne stvari za vrijeme svog vrlo teškog rada u Italiji. Tijekom istraživanja naišli smo na njihova zanimljiva i dirljiva pisma kući u kojima su katkad detaljno objašnjavali kolika je bila njihova odgovornost i što su sve morali podnijeti nastojeći zaštititi zemlju koja se smatra nezamjenjivom kolijevkom civilizacije. Nezaboravna iskustva tih junaka i njihove zapise upotrijebit ću tek u svojoj sljedećoj knjizi.

Ponegdje sam se služio dijalozima radi bolje povezanosti, no pritom sam se oslanjao na obilnu dokumentaciju i nikada se nisam koristio ničim što nisam provjerio. Uvijek sam nastojao shvatiti i protumačiti ne samo činjenice već i osobnost i stavove sudionika, ali i kako su sami razmišljali o tekućim događajima. Prema privatnim zapisima, ti se događaji prilično razlikuju od naših uvjerenja, a to je veliki izazov za povijest. No svaku pogrešku u procjeni valja pripisati isključivo meni.

Srž su ove knjige osobne priče, priče o stvarnim ljudima. Stoga ću si dopustiti da vam sada iznesem i jednu svoju, sasvim osobnu priču.

XVI

robert m. edsel, odred za baštinu

Prvoga studenoga 2006. odletio sam avionom u Williamstown, grad u državi Massachusetts, da bih se tamo susreo i porazgovarao s jednim od pripadnika Odreda za baštinu S. Laneom Fasionom mlađim, koji je poslije služio i u Uredu za strateška istraživanja (OSS), organizaciji koja je prethodila današnjoj Središnjoj obavještajnoj agenciji (CIA). Lane je stigao u Njemačku u ljeto 1945. i odmah produžio do Altausseea u Austriji da tamo pomogne pri ispitivanju nacističkih dužnosnika koje su Saveznici zarobili. Njegov je zadatak bio da sazna što više o Hitlerovoj zbirci umjetnina i njegovim planovima za Führermuseum. Nakon rata Lane je predavao umjetnost na Williams Collegeu gotovo trideset godina i prenoseći svoje znanje odgojio mnoge buduće stručnjake. Njegovi studenti poslije su bili voditelji vodećih američkih muzeja i galerija: Thomas Krens (Fondacija “Solomon R. Guggenheim”, 1988.–2008.), James Wood (Zaklada “J. Paul Getty”, od 2004. do danas), Michael Govan (Oblasni muzej umjetnina Los Angelesa, od 2006. do danas), Jack Lane (Muzej umjetnina u Dallasu, 1999.–2007.), Earl “Rusty” Powell III. (Nacionalna umjetnička galerija u Washingtonu, od 1992. do danas) i legendarni Kirk Varnedoe (Muzej moderne umjetnosti, 1986.–2001.).

Iako mu je tada već bilo devedeset osam godina, Lane je bio razmjerno dobra zdravlja. Ipak, jedan od četvorice njegovih sinova, Gordon, upozorio me da tata ne može ostati pribran duže od pola sata i da se ne razočaram ako ne saznam mnogo iz našega razgovora. No naš je razgovor potrajao gotovo tri sata. Lane je prvo pregledao moju prvu knjigu Spašavanje Da Vincija, izdašno ilustriranu posvetu radu Odreda za baštinu, u kojoj se povremeno zaustavljao na slikama koje su ga ponijele natrag u vrijeme tih događaja. Njegovo se pamćenje osvježilo, oko mu je zaiskrilo i gotovo da se razmahao prepričavajući mi niz uzbudljivih dogodovština. Gordon nije mogao vjerovati što se dogodilo, baš kao ni poslije njegova braća, kojoj je to prenio.

Kad sam ustao da krenem, došao sam do njegovih kolica i pružio mu ruku da zahvalim. Lane me čvrsto uhvatio objema rukama, da me privuče bliže sebi, i rekao: “Cijeli sam život čekao da se pojavi netko poput vas.” Deset dana poslije, samo sedam dana prije devedeset devetog rođendana, Lane je preminuo. Dogodilo se to upravo na Dan veterana.

glavni sudionici

XVII

Glavni sudionici

bojnik ronald edmund balfour, i. kanadska armija Godine 1944. bilo mu je 40 godina. Mjesto rođenja: Oxfordshire, Engleska. Balfour je bio povjesničar na Sveučilištu u Cambridgeu, jedan od onih koje Englezi nazivaju “znanstvenik i gospodin”, predavač posvećen intelektualnom životu bez ikakve ambicije za stjecanjem društvenih pozicija. Kao gorljivi protestant karijeru je počeo baveći se religijom, da bi se postupno sve više počeo zanimati za crkvenu umjetnost. Osobito je bio ponosan na svoju privatnu knjižnicu. vojnik harry ettlinger, vii. američka armija Dob: 18 godina. Mjesto rođenja: Karlsruhe, Njemačka (emigrirao u Newark u New Jerseyju). Kao njemački Židov Ettlinger je s obitelji pobjegao pred nacističkim progonom 1939. Vojnik Ettlinger najveći je dio svoje vojne službe proveo u vojnoj administraciji, sve dok nije otkrio svoju novu specijalnost počekom svibnja 1945.

XVIII

robert m. edsel, odred za baštinu

satnik walker hancock, i. američka armija Dob: 43 godine. Mjesto rođenja: St. Louis, Missouri.

Hancock je bio poznati kipar koji je prije rata osvojio prestižnu nagradu Prix de Rome i oblikovao Me­dalju zračnih snaga 1942. Optimističan i dobra srca, često je pisao Saimi Natti, djevojci u koju je bio zaljubljen i s kojom se vjenčao samo dva tjedna prije nego što je s američkom vojskom krenuo u Europu. Najčešće je govorio kako ga njegov posao raduje i da sanja o kući u mjestu Gloucester u državi Massachusetts u kojoj će imati atelje i gdje će njih dvoje moći zajedno živjeti i raditi. satnik walter “hutch” huchthausen, ix. američka armija Dob: 40 godina. Mjesto rođenja: Perry, Oklahoma.

Hutch je bio neženja dječačkoga izgleda, arhitekt i profesor dizajna na Sveučiištu Minnesota. Uglavnom je boravio u Aachenu i bio nadležan za cijelu sjeverozapadnu Njemačku. jacques jaujard, ravnatelj Francuskih nacionalnih muzeja Dob: 49 godina. Mjesto rođenja: Francuska. Kao rav­na­ telj Francuskih nacionalnih muzeja Jaujard je bio odgovoran za sigurnost francuskih nacionalnih umjetničkih zbirki tijekom nacističke okupacije od 1940. do 1944. pozornik lincoln kirstein, iii. američka armija Dob: 38 godina. Mjesto rođenja: Rochester, država New York. Kirstein je bio kulturni impresario i veliki ljubitelj umjetnosti. Bio je briljantan, ali sklon promjenama raspoloženja i depresiji. Osnovao je legendarni New York City Ballet i smatrali su ga jednim od najvažnijih

glavni sudionici

ljudi na području kulture u njegovoj generaciji. Bio je jedan od najniže pozicioniranih pripadnika tima MFAA-e, no vrlo sposoban pomoćnik satnika Roberta Poseyja. satnik robert posey, iii. američka armija Dob: 40 godina. Mjesto rođenja: Morris, Alabama. Odrastao je na selu u siromaštvu. Diplomirao je arhitekturu na Sveučilištu Auburn zahvaljujući stipendiji za re­ zervni časnički sastav (Reserve Officers’ Training Corps). Kao pripadnik MFAA-e bio je iznimno ponosan na Treću armiju i svoga legendarnog zapovjednika generala Georgea Pattona. Često je pisao supruzi Alice te slao razglednice i suvenire sinu Dennisu, kojega je zvao Woogie. natporučnik james j. rorimer, pozadinski dio bojišta i vii. američka armija Dob: 39 godina. Mjesto rođenja: Cleveland, Ohio. Rorimera su smatrali natprosječno talentiranim u likovnom svijetu, tako da je kao vrlo mlad postao kustos Muzeja Metropolitan u New Yorku. Bio je stručnjak za srednjovjekovnu umjetnost i osnovao odjel za srednji vijek u Muzeju Metropolitan uz po­moć velikog donatora Johna D. Rockefellera mlađeg. Bio je smješten u Parizu, a njegova predanost poslu, snalažljivost u za­ obilaženju poslovnih prepreka i velika ljubav prema svemu francuskome zbližile su ga s Rose Valland. Njihov će odnos biti presudan u utrci otkrivanja lokacija na kojima je bilo skriveno nacističko blago. Vjenčao se sa zaposlenicom Muzeja Metropolitan Katherine, a njihova kći Anne rodila se dok je bio u vojsci. Vidio ju je tek nakon dvije godine.

XIX

XX

robert m. edsel, odred za baštinu

poručnik george stout, i. američka armija i xii. armijska grupa Dob: 47 godina. Mjesto rođenja: Winterset, Iowa. U to je vrijeme bio vodeći stručnjak na području očuvanja umjetnina. Stout je bio jedan od prvih u Americi koji je shvatio nacističku prijetnju kulturnom nasljeđu Europe te potaknuo muzeologe i voj­sku da oforme odjel profesionalaca zaduženih za očuvanje umjetničkih djela. Kao terenski časnik bio je vrlo pouzdan stručnjak kojemu se cijeli Odred za baštinu u Zapadnoj Europi obraćao za savjete. Bio je i uzoran vojnik i prijatelj članovima svog tima. Uvijek dotjeran, uglađena ponašanja, brz, ali i učinkovit na terenu, Stout je bio veteran još iz Prvoga svjetskog rata. Kod kuće su ga čekali žena Margie i mlađi sin, dok je najstariji sin služio u američkoj mornarici. rose valland, privremena kustosica Muzeja Jeu de Paume Dob: 42 godine. Mjesto rođenja: Saint-Etienne-de-Saint-Geoirs, Francuska. Rose Valland bila je skromna žena odrasla u francuskoj provinciji. Proslavila se kao junakinja koja je spasila francusko kulturno nasljeđe.

Dugo je radila kao volonterka u Muzeju Jeu de Paume, koji je nakon nacističke okupacije priključen Louvreu.

Vrlo odlučna, nikad se nije udavala, neupadljiva i povučena, dovoljno se približila Nijemcima u Jeu de Paumeu da je uspijevala pratiti njihove aktivnosti tijekom sve četiri godine okupacije. Nakon oslobođenja Pariza opseg i važnost njezinih brižno sakrivenih informacija bili su odlučujući pri traženju opljačkanih umjetnina iz Francuske.

odred za baštinu

1

Odred za baštinu

2

robert m. edsel, odred za baštinu

odred za baštinu

3

prv i dio

Misija (1938.–1944.)

Pred nama je dug put. Ljudi koji znaju svoj posao sigurno će biti traženi, kao što je sigurno da sunce izlazi svakoga jutra. Lažnih reputacija, navika da se govori nejasno i uvijeno, samo radi izvanjskoga dojma, svega se toga moramo riješiti. Čvrsto i sigurno vodstvo (...) Nesalomljiva odlučnost mora nadjačati nedostatak hrabrosti, a sklonost riziku i predani rad bez oklijevanja uvijek će karakterizirati čovjeka koji je u sastavu sigurne i prodorne borbene skupine. Pritom svaki čovjek mora biti što maštovitiji – stalno me muči taj nedostatak mašte (...) I konačno, čovjek mora zaboraviti na sebe i osobni probitak. Upravo sam se morao riješiti dvojice starijih časnika koje su zabrinjavali “nepravda”, “nedosljednost”, “probitak” i – ma, uostalom, koga briga! vrhovni zapovjednik, general Dwight Eisenhower u pismu generalu Vernonu Prichardu 27. kolovoza 1942.

4

robert m. edsel, odred za baštinu

odred za baštinu

5

Odred za baštinu odred za baštinu činili su muškarci i žene šarolika podrijetla iz čak trinaest zemalja, od kojih je većina dobrovoljno pristupila nešto prije pokrenutom Odjelu za spomenike, umjetnost i arhive, poznatom po američkoj kratici MFAA (Monuments, Fine Arts and Archives section).

Većinom su ti prvi dobrovoljci bili iskusni ravnatelji muzeja, kustosi, predavači, umjetnici, arhitekti i arhivari. Opis njihova posla bio je jednostavan: valjalo je spasiti što više kulturnog blaga Europe, koliko je to tijekom borbi bilo moguće.

Stvaranje MFAA-e bio je izvanredan eksperiment. Prvi se put u vojnoj povijesti dogodilo da se neka vojska tijekom borbenih operacija organizirano pobrinula da se što manje oštete spomenici i kulturna baština. No za to nisu imali na raspolaganju ni odgovarajuća transportna sredstva ni zalihe, niti su imali dovoljno ljudi. Oni određeni za tu misiju bili su, barem gledano izvana, sasvim neprikladni da postanu bilo kakvi junaci. Od njih šezdesetak raspoređenih po bojištima Sjeverne Afrike i Europe većinu su činili sredovječni ljudi, prosječne dobi od četrdesetak godina. Najstariji od njih bio je šezdesetšestogodišnjak, “neuništivi starkelja”1 i veteran Prvoga svjetskog rata. Samo petorica bila su u dvadesetim godinama. Većina ih je već imala obitelji i uspješno započete karijere, ali svi su se dobrovoljno javili u MFAA-u i bili se spremni boriti, pa i poginuti za svoja uvjerenja. Silno sam ponosan što ću vam ih redom predstaviti i ispripovijedati njihove priče najbolje što budem mogao.

6

robert m. edsel, odred za baštinu

michelangelova bogorodica

101

dvanaesto poglavlje

Michelangelova Bogorodica Bruges, Belgija, rujan 1944.

posljednjeg tjedna kolovoza 1944. vojne operacije u Zapadnoj Europi vodile su se rutinski. Nijemci su sve svoje pričuvne snage iskoristili nastojeći sačuvati “čelični prsten” oko Normandije i kad je jednom taj prsten popustio, pred Saveznicima se otvorio veliki prostor za napredovanje. Savezničke armije žurile su dalje bez gotovo ikakva otpora, pa je putem vojska nailazila na milijune odbačenih paketa zaliha hrane, na stotine tovara ugljena, bezbrojna napuštena vozila i ranjene njemačke vojnike, čak i prikolice pune pokradene vrijedne odjeće i parfema. Sela su bila ukrašena cvijećem, ljudi su ih razdragano nudili hranom i vinom te doživljavali kao svoje spasioce. Preživjeli Nijemci uglavnom su odbacili oružje i pokušavali se što prije vratiti svojim kućama.

Do 28. kolovoza bojišnica se pomaknula za gotovo dvjesto kilometara, oslobođen je Pariz i napredovalo se prema istoku. Do 2. rujna savezničke snage stigle su i do Belgije, dan poslije prešle su preko pola zemlje i oslobodile glavni grad Bruxelles. Četiri dana poslije, kasno noću 7. rujna ili možda u ranim jutarnjim satima 8. rujna, zvonar kate­ drale Notre Dame u Brugesu čuo je kako netko kuca na vrata. Probuđen iz sna, polako se obukao, a kako je bio spor, buka na vratima postajala je sve glasnija. Kad je stigao do vrata, lupa je već odjekivala. “Strpljenja, strpljenja”, mrmljao je ispod glasa.

102

robert m. edsel, odred za baštinu

Vani su stajala dva njemačka časnika, od kojih je jedan bio u plavoj mornaričkoj, a drugi u sivoj uniformi kopnene vojske. Iza njih u mračnoj ulici zvonar je vidio barem dvadesetak naoružanih mornara iz obližnje vojarne. Došli su s dva kamiona obilježena znakovima Crvenoga križa.

“Otvorite katedralu”, rekao je jedan od časnika.

Zvonar je poveo časnike do dekana.

“Imamo naredbu”, rekao je Nijemac držeći u ruci komad papira.

“Nosimo Michelangela da ga zaštitimo od Amerikanaca.”

“Od Amerikanaca?” Dekan se nasmijao. “Nadomak grada su Britanci. Nisam čuo ništa o Amerikancima.”

“Imamo naredbu”, uzvratio je njemački časnik, širom otvorio vrata i ušao. Nekoliko naoružanih mornara ušlo je za njim. Njihov je jezik bio jasan. Dekan i zvonar pošli su s vojnicima do katedrale i otključali masivna vrata prastarim željeznim ključevima. Vani na ulicama bilo je tiho. Za vrijeme njemačke okupacije, oko dva ujutro, nitko se nije usudio biti vani osim partizana, a i oni su se, dakako, držali užih prolaza.

Zamračenja su možda otežavala saveznička bombardiranja, ali su bila od pomoći i pokretu otpora.

“Nikad je nećete odnijeti iz Brugesa”, rekao je dekan njemačkom časniku dok je ovaj otvarao velika stara vrata. “Britanci su već u Antwerpenu.”

“Ne vjerujte u sve što se priča”, odgovorio mu je Nijemac. “Uvijek postoji neki način.”

Nakon što su ušli u crkvu, Nijemci su bili brzi. Postavili su stražu na vrata, ostali vojnici rasporedili su se po crkvi i zamračili prozore, dok su dvojica pazila na zvonara i dekana. Dio vojnika produžio je do sjevernog dijela crkve, gdje je skulptura bila smještena u posebni odjeljak koji su belgijske vlasti napravile još 1940. Nijemci su razvalili vrata.

Pod snopovima njihovih baterijskih lampi, tada vjerojatno jedinim svjetlima u cijelom Brugesu, Bogorodica je zablistala u mraku. Isklesana iz najčistijega bijelog mramora kakav se mogao naći u Italiji, mlada je žena, otmjena lica i odjeće, zračila u prirodnoj veličini. Bila je to skulptura koju je veliki majstor Michelangelo izradio još kao mladić. Pod

michelangelova bogorodica

103

svjetlom neprijateljskih lampi činilo se da je Bogorodica oborila pogled, spokojna u svojoj tuzi. A mali Isus, koji nije nimalo djelovalo kao bespomoćno dijete, kao da je prkosno iskoračio iz svog mjesta na svjetlo.

“Donesite madrace”, zapovjedio je časnik. Četiri dana prije dr. Rosemann, pročelnik belgijske sekcije njemačke organizacije za zaštitu umjetnina Kunstschutz, posjetio je tu istu katedralu. Morao je vidjeti Bogorodicu posljednji put prije nego što napusti Belgiju. “Držao sam njenu sliku na svome radnom stolu sve ove godine”, rekao je dekanu.

Nakon što je pogledao skulpturu, dr. Rosemann naredio je svojim ljudima da u prostoriju unesu nekoliko madraca. “U svrhu zaštite”, rekao je, “zbog savezničkih bombi. Amerikanci nisu poput nas. Oni su divljaci.

Kako bi oni znali ovo cijeniti?” Da, ti su madraci bili namijenjeni za zaštitu, dekan je sada shvaćao, ali ne od bombardiranja, već da se skulptura što brže i sigurnije odnese do kamiona. “Što ćemo sa slikama?” upitao je jedan od mornara. Pored Bogorodice je bilo nekoliko vrlo vrijednih slika iz katedralne zbirke.

Zapovjednik je nakratko razmišljao. “Ti tamo”, rekao je jednom od vojnika koji su stajali uz vrata, “idi po još jedan kamion.”

Dekanu je zastao dah kad su se vojnici popeli na postolje nepro­ cjenjive skulpture. Nije mogao odvratiti pogled bojeći se da su joj to posljednji trenuci. Zvonar je stajao uz njega i molio ispod glasa, ne usuđujući se dignuti pogled kad se skulptura zaljuljala. Mornari su držali madrace dok se skulptura visoka oko metar i pol naginjala naprijed, kad ih je težina mramora sve zajedno potisnula prema podu.

Ipak, skulptura je uspješno položena licem prema madracu, zasada sigurna.

Desetak mornara Bogorodicu je polako prenijelo do vrata i položilo na ljestve. Nakon toga vojnici su počeli skidati slike dok je njihov zapovjednik koračao tamo-amo i bacao opuške na pod.

“Ovaj je kip prevelik”, viknuo je mornar. “Trebaju nam duže ljestve.”

“Stišaj se”, naredio je časnik. Vani je još uvijek bilo sasvim mračno.

Imali su dovoljno vremena. “Pokušajte ponovo.”

Bogorodica je bila sve bliže izlaznim vratima. Mornari su dohvatili drugi madrac, kako im je očito prije bilo rečeno, i položili ga preko

104

robert m. edsel, odred za baštinu

skulpture. To nije bila neka osobita zaštita, ali znatiželjnike je priječilo da vide da je posrijedi krađa.

“Nije dobro, gospodine”, rekao je jedan od vojnika na ljestvama zapovjedniku.

“Ostavite to sve tako”, rekao je zapovjednik, iznenada iznerviran cijelom operacijom. Bilo je već pet ujutro. Nije spavao cijelu noć, a sve zbog te skulpture. “Ostavite sliku. Nije važno. Natovarite ostalo.”

Trebalo im je još pola sata da podignu skulpturu na jedan od kamiona Crvenoga križa. Vojnici su uskočili u drugi kamion, a slike su stavljene u treći, koji je sat vremena prije otišao potražiti onaj vojnik. Prvi traci zore tek su se probijali na horizontu dok su zvonar i dekan u svojim noćnim košuljama promatrali kako odlazi Bogorodica iz Brugesa, jedina Michelangelova skulptura koja je napustila Italiju za njegova života.

Dekan je tu prekinuo svoju priču i otpio još malo čaja. Ruka mu se i dalje tresla, ne jako, ali ipak primjetno. “Pretpostavljamo da je iz Brugesa otišla morskim putem”, tužno je zaključio. “No moguće je da je otišla i avionom. Kako bilo, ovdje je više nema.”

S njime je razgovarao Ronald Balfour, pripadnik Odreda za baštinu koji je dijelio sobu u Shrivenhamu s Georgeom Stoutom. Nataknuo je naočale za čitanje i zapisivao podatke u svoj terenski dnevnik. Dekanov kabinet pun polica s knjigama podsjetio ga je na njegovu knjižnicu u Cambridgeu.

“Znate li možda kad je kip napustio Belgiju?”

“Možda prije nekoliko dana, rekao bih”, odgovorio je tužno dekan.

“Možda tek jučer, tko zna?” Bilo je to 16. rujna, od krađe je prošlo osam dana, a svega nekoliko otkako su Britanci pobjedonosno ušli u grad.

Balfour je zaklopio svoj dnevnik. Bio je tako blizu. Bogorodica iz Brugesa promaknula im je negdje na području između Brugesa i otvorenog mora.

“Hoćete li vidjeti fotografiju Bogorodice?”

“Ne treba mi fotografija”, odgovorio je Balfour, zaokupljen mislima.

Bio je u britanskoj vojsci od 1940. Tri je godine proveo u novačenju pješaka po ruralnoj Engleskoj. Osam je mjeseci proveo u pripremama

michelangelova bogorodica

105

kao član Odreda za baštinu. Mislio je da je spreman za teren. Sada je u Europi bio samo tri tjedna, pridružen sastavu Prve kanadske armije, i to na njezinu najsjevernijem krilu, i već mu se činilo da ne kontrolira situaciju. Jedno je bilo ući u francuski grad Rouen i ustanoviti da je tamošnja Palača pravde uništena. Jedna slučajna saveznička bomba počela je razaranje još u travnju, a Nijemci su dovršili posao kad su slučajno zapalili cijelu četvrt nastojeći uništiti telefonsku centralu. Da je Balfour stigao samo tjedan dana ranije, palača bi bila spašena.

Ali ovo je bilo nešto drugo. Ovo nije bilo ni ratno razaranje ni nesmotrena procjena tijekom brzog povlačenja. Cijeli je svijet znao da su Nijemci pokrali mnoge umjetnine. Ali da još uvijek pljačkaju, čak i uoči velikoga savezničkog napredovanja, to je Balfouru bilo doista teško povjerovati.

“Uzmite ih”, rekao je dekan i pružio mu snop razglednica. “Podijelite ih, molim vas. Vi znate kako izgleda Bogorodica, ali mnogi vojnici ne znaju. Što ako je nađu negdje u nekoj staji? Ili u kući nekog njemačkog vojnika? Ili”, zastao je, “u luci, na dnu mora? Uzmite ove slike da je i drugi mogu prepoznati i vidjeti da je ona pravo svjetsko čudo.”

Starac je bio u pravu. Balfour je uzeo fotografije i rekao: “Naći ćemo je.”

474

robert m. edsel, odred za baštinu

autorova bilješka

475

Robert M. Edsel autor je knjiga Spašavanje Da Vincija (Rescuing Da Vinci) i Odred za baštinu (The Monuments Men: Allied Heroes, Nazi Thieves and the Greatest Treasure Hunt in History), a u posljednjoj, Spašavanje Italije (Saving Italy: The Race to Rescue a Nation’s Treasures from the Nazis), bavi se napetom pričom o Odredu za baštinu u Italiji za vrijeme invazije savezničkih snaga. Edsel je i koproducent nagrađenoga dokumentarnog filma Silovanje Europe (The Rape of Europa). Osnivač je i predsjednik Fondacije za očuvanje umjetnosti, neprofitne orga­nizacije nagrađene medaljom National Humanities, najvišim američkim odličjem koje se dodjeljuje za humanitarni rad. Edsel je primio i odličja Texas Medal of Arts i Pre­sident’s Call to Service, a nagradu Hope for Humanity uručio mu je Muzej Holokausta u Dallasu. Povjerenik je Nacionalnoga muzeja Drugoga svjetskog rata u New Orleansu.

476

robert m. edsel, odred za baštinu

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Fotografija na naslovnici iz autorovog arhiva Godina izdanja, 2013., veljača (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-467-6 Biblioteka Platforma, knjiga 38

www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

autorova bilješka

477

478

robert m. edsel, odred za baštinu

“Većina nas svjesna je da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti. Znamo za goleme ljudske žrtve, vidjeli smo slike razrušenih europskih gradova. No ipak, dok šetamo veličanstvenim muzejima poput Louvrea, uživamo u samoći dostojanstvenih građevina poput katedrale u Chartresu ili se divimo uzvišenoj ljepoti slika poput Posljednje večere Leonarda da Vincija, zapitamo li se kako to da je toliko spomenika i velikih umjetničkih djela uspjelo preživjeti taj rat? Tko su bili ljudi koji su ih spasili?” Ti neopjevani junaci bili su poznati pod imenom Odred za baštinu.

Tijekom okupacije Europe Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za sebe i Treći Reich prikupili i sakrili više od pet milijuna umjetnina. Od iskrcavanja na Siciliju do pada Reicha Odred za baštinu izveo je, utrkujući se s vremenom, najveću potragu za blagom u povijesti, a umjetnine su bile smještene na najnevjerojatnijim mjestima, od bajkovitih dvoraca do dubokih rudnika.

Odred za baštinu Roberta M. Edsela napeta je i uzbudljiva priča o ljudima koji su pronašli, spasili i sačuvali neprocjenjivo umjetničko blago i baštinu čovječanstva. ★

★

★

Genijalna priča kojom se tim muškarcima (i jednoj osobitoj ženi) odaje dužno priznanje.

Jonathan Yardley, Washington Post Pothvati pripadnika Odreda fascinantno su štivo. Slikovitu pozadinu zbivanja Odreda za baštinu Edsel pomno dočarava realističnim izvješta­ jima o tijeku rata.

Carl Hartman, Associated Press

179,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma