Olivino nasljeđe Olivino nasljeđe
roman
Alida Bremer -1-
“Alida Bremer otkriva nam u ovom napetom, često vrlo zabavnom obiteljskom romanu neka nepoznata poglavlja hrvatske povijesti i priča o vjenčanjima i sprovodima, praznovjerju, atentatima i izgubljenim tradicijama. Pred nama se kao lepeza rastvara jedan svijet na Sredozemlju, sa svojim aromama, glasovima i voljom za životom u zamršenom 20. stoljeću.” Elke Schmitter, Der Spiegel
“Preciznim jezikom, lišenim svake taštine, prepričana je sudbina Hrvatske od Prvoga svjetskog rata do 21. stoljeća.” Die Presse “Alida Bremer s velikom toplinom opisuje protagoniste svog romana i vrlo trezveno povijest svoje zemlje.” Nadine Lange, Der Tagesspiegel
“Unatoč mračnoj temi i mnogim strašnim pričama Alida Bremer uspijeva uvijek iznova pronaći lagani ton. Naročito kad se pripovjedačica mora snaći u hrvatskoj sadašnjici i kad je uspoređuje sa životom u Njemačkoj.” Elisabeth Nehring, - 25)Westdeutscher Rundfunk (WDR
Alida Bremer
Olivino nasljeđe s njemačkog prevela Štefica Martić
Fraktura -3-
Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i međunarodne poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Lihtenštajn, Zaklada za kulturu Lihtenštajn, Ministarstvo kulture Republike Albanije i Zaklada S. Fischer.
Naslov izvornika Olivas Garten, Eichborn/Bastei Lübbe, Köln © 2013 by Bastei Lübbe AG © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-631-1 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-632-8 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 905187 (tvrdi uvez) i 905188 (meki uvez)
-4-
Antigona: Pa ne počasti l’ Kreont nama od braće, Gle grobom jednog, drugome ga zakrati? Eteokla ti nam – tako kažu – u zemlju On sahrani po pravdi pravoj, zakonu, Da ondje dolje mrtvi njega štuje svijet. Za mrtva opet Polinika, jadnu smrt Što nađe, građanima, kažu, naredi Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka; Bez groba, suza neka pticam’ pusti ga, Što hrane željne plijenak slatki vrebaju. Da, tako, kažu, dobri Kreont tebi to I meni – jest, i meni, velim – oglasi I doć će amo jasno javit onome, Tko ne zna još; i nije malo do toga mu, Već učini l’ tko tako što, njeg čeka smrt, Pred svijetom će ga kamenovat. Tako je. A skoro ćeš pokazat, jesi l’ od roda Ti dobra il’ od dobrijeh se izrodi. Sofoklo, Antigona preveo Koloman Rac
-5-
-6-
Iako su se mnogi povijesni događaji opisani u ovoj knjizi uistinu odigrali i iako su sudbine pojedinih likova ove knjige manje ili više vjerno prepričane, ova knjiga nije dokument, nego roman. Stoga je sve u njoj fikcija: likovi i događaji. Osobine, riječi, sjećanja ili izgled likova podređeni su logici romaneskne strukture i nisu vjeran preslik stvarnosti. U stvarnosti su opisani događaji bili ili složeniji i dramatičniji ili se uopće nisu tako odigrali, ali su za potrebe priče oblikovani u mojoj imaginaciji i prilagođeni cjelini romana. Ponekad je samo jedan detalj stvaran ili barem onoliko stvaran koliko to dopušta moje sjećanje, a ponekad opis jednog događaja slijedi putanju neke od obiteljskih legendi, ali je prepričava na nov način. U stvarnom su životu članovi moje obitelji mudriji, plemenitiji i ljepši, njihove su sudbine potresnije i zanimljivije, a njihova vedrina i životna snaga izvornije su i upečatljivije nego što sam ih ja u stanju opisati. S ljubavlju i poštovanjem posvećujem im ovu knjigu.
-7-
-8-
MÜNSTER, PROLJEĆE 2008.
P
ismo je poslano iz Zadra. “Ružičasti san”, akt usnule žene, ulje na platnu Vlahe Bukovca, krasio je poštansku marku. Pečat je priopćavao: Pošta Zadar – Republika Hrvatska. Moj muž sakuplja poštanske marke – samo se muškarci mogu baviti tako nečim! – a budući da su pisma postala rijetka, on se oduševio. Smjesta je iz njega navrlo filatelističko znanje: kad je grad 1919. došao pod talijansku upravu, s dvojezičnog pečata uklonjen je hrvatski tekst koji su uveli Austrijanci. Jednostavno je sastrugan, scalpellata. Ostalo je samo talijansko ime Zara, dok je hrvatski Zadar nestao. Posta Zara, to zvuči kao Pasta Zara. Tjestenina Zara ili odijela Brioni – u imenima talijanskih manufaktura ovjekovječeni su ostaci jednog imperija koji se od Apenina, preko najužeg dijela Sredozemnog mora, pružao prema istoku. Umjesto da ga otvorim, okretala sam i prevrtala pismo, dok je moj muž gutao pogledom poštansku marku. Grad se odavno opet zove Zadar. Danas je u tim krajevima talijanska zajednica “scalpellata”. Hrvatski su partizani nakon oslobađanja moga rodnoga grada Splita digli u zrak fontanu koju je stvorila talijanska ruka te na taj način pokazali da s njima nema šale. Talijanski esuli s vremena na vrijeme okupe se kako bi prosvjedovali zbog progona. Oni, Talijani, bez razloga su, kažu, 1945. protjerani iz svoje domovine, kao da se Istra i Dalmacija mogu prepustiti tim slavenskim barbarima i kao da svatko odmah ne vidi -9-
da su to talijanske pokrajine: ma dovoljno je samo udahnuti miris eteričnih ulja, kušati masline, osluhnuti šum mora i pročitati latinske natpise na grobovima pa da se shvati: Hic Italia est! Ali – gluhe su uši pravednosti! Pa i maraskino, taj slatkasti liker, u prvo vrijeme proizvodili su samo zarski Talijani, dok su hrvatski seljaci uzgajali višnje maraske i za sitni ih novac isporučivali tvornici. Seljaci su proizvodili lózu, punili su boce šećerom i višnjama i ostavljali ih na suncu dok ne bi prevrele u višnjevaču, rakiju boje osušene krvi. Danas Hrvati traže pravo na maraskino kao svoj. Pismo iz Zadra, ne znam nikoga iz toga grada, iako me s njim povezuje jedna priča moje majke. Nekoć se majka ondje, kod fotografa u Calle Largi, u Širokoj ulici, slikala za putovnicu. Njezina ljepota – riječ koju ona nikad nije upotrebljavala kako se ne bi do imala taštom – tako je opčinila fotografa da je uvećao njezinu fotografiju i stavio je u izlog. U sumrak, kad bi korzom počela šetnja, ono gore-dolje po toj dugačkoj ulici, žene s jedne, muškarci s druge strane, svi su se mogli diviti crno-bijelom portretu moje majke na kojem joj je fotograf snažno zarumenio usne i blago obraze. U zaglavlju je bio logotip, a u njemu: “Odvjetnici i sudski bilježnici Dalbello, Gracin, Marković i Matić”, crno i srebrno. Gospodin Marković pisao je da me moja prije osamnaest godina preminula baka Oliva imenovala nasljednicom jednog maslinika, no zakonitost toga trebalo je tek utvrditi jer parcela na kojoj se nalazi maslinik, doduše i u prošlosti opskrbljena službenom brojčanom oznakom, ni do danas nije upisana u zemljišne knjige nove države. Ako mu se javim i predočim svoj identifikacijski broj, gospodin Marković upu tit će me u proceduru. Ništa se neće postići bez sudskog procesa, tijekom kojeg ću morati dati da se iz knjiga izbrišu sve osobe koje su bile upisane u spise uz to zemljište. Za umrle osobe morat ću predočiti dokaze o njihovoj smrti, a za još živuće izjave da se odriču
- 10 -
zahtjeva za tim vlasništvom, u protivnom ću ih morati tužiti, što je jedini put da se sva upisana imena izbrišu iz gruntovnice. Gospodin Marković dalje je pisao kako uz tri zemljišna posjeda moje obitelji postoje tri za ovdašnje prilike vrlo neuobičajena dokumenta, ali oni potječu iz dvije propale države, Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što bi pred sudom mogao biti razlog za osporavanje njihove valjanosti. Jedan od tih dokumenata odnosi se na maslinik koji bih ja jednoga dana, uz malo strpljenja, mogla zvati svojim. Pri pomisli na to koliko bi se imena mojih predaka, rođakinja, zetova, ujaka, tetaka i prabaka moglo pojaviti upisanih u zemljišnu knjigu nije mi se zavrtjelo u glavi samo zato što sam već, još dok sam čitala pismo, odlučila ignorirati ga. Posljednju evidenciju koja je postojala u zemljišnim knjigama napravila je Austro-Ugarska Monarhija prije 1914. – a to je bilo veoma davno. Nisam imala identifikacijski broj, a ni o maslinama nisam ništa znala, i kako sam s vremena na vrijeme u ovome ili onome raspoloženom društvu bila u prilici slušati priče o tome što je netko doživio boreći se sa zemljišnim knjigama, katastarskim brojevima i sličnim stvarima, priče koje se u Hrvatskoj rado i sa smijehom prepričavaju uz čašu vina, a sudionici se pritom nadmeću tko će ispričati apsurdniju, odmah sam znala da si to ne želim prirediti. No ipak me nije napuštala misao da je moja baka upravo meni oporučno ostavila taj lug na kojem, prema pismu gospodina Markovića, stoji ponositih dvije stotine – “zapuštenih, ali u dobrome stanju” – maslinovih stabala, koja, doduše, “trenutno ne donose obilnu berbu, ali kako masline traže malo njege i nešto truda, uz stručno upravljanje sasvim su u stanju donijeti stotine litara ulja.” U sjećanje mi je navirao okus maslinova ulja. Znala sam da pismopisac nije mislio na ona blijedožuta, rijetka, djevičanska ulja u elegantnim talijanskim bocama, nego na sjajnozelena, žitka, malo
- 11 -
gorkasta ulja kakva je moj otac kupovao od žena na tržnici u Šibeniku ili Splitu i kakva mi je u plastičnim bocama Fante ili Cole, čim bi se ukazala prilika, slao u Njemačku, a ja ih onda pretakala u tamnozelene staklene boce od mineralne vode. Moj je otac preko granice Europske Unije već prokrijumčario različite vrste robe: jednu hobotnicu primjerice, koja je rano ujutro izvađena iz leda u Dalmaciji, e da bi sutradan, upravo na vrijeme odmrznuta, stigla u Vestfaliju, jer uhvaćenu hobotnicu potrebno je dugo udarati o lučki zid ili je – a to je moguće tek od nastanka tehničkog doba – zamrznuti, kako bi dovoljno omekšala za salatu od hobotnice. Prokrijumčario je i dimljenu kost od pršuta, na kojoj je bilo još vrlo malo mesa, ali zato je tu bila i vrećica graha pudravca, a otac je to, netom izašavši iz auta, pristavio za paštafažol, varivo od graha i tjestenine, prvobitno poznato pod talijanskim imenom pasta e fagioli, no ta bi činjenica samo rasrdila moga oca, tako da ga na nju nikad nisam ni upozorila. To jelo neće uspjeti ako se ne pravi s kosti od drniškog pršuta. A budući da drniških pršuta više nema koliko ti duša hoće – a nema ih prije svega otkako je Ratko Mladić za stanovite činidbe upravo u tom kraju zaradio svoj generalski čin, prije nego što je otišao dalje u Bosnu i Hercegovinu – otac mi taj put nije donio cijeli pršut, nego samo kost. Jednom mi je, dok sam studirala u Italiji, poslao porciju kuhane blitve s krumpirom i maslinovim uljem, blago začinjenu crnim paprom. Trajektom je prevezena do Ancone, zatim vlakom dalje do Rima. Kad je jedne travanjske večeri to jelo stiglo do mene u moju rimsku sobu, osoba koja mi je predala poklon ispričala je kako je moj otac na njezinu primjedbu da u Rimu stvarno ima blitve i maslinova ulja, a o krumpiru da se i ne govori, suho odgovorio: “Ali ne ovakvih.” Slao mi je dimljene kobasice iz Vrlike, svježe okrugle sireve koji su mene podsjećali na mozzarellu, što je on odbijao s omalovaža-
- 12 -
vajućom gestom i tvrdio kako mozzarella ima okus sapuna, slao mi je bademe, orahe, kruške, inćune, glavice kiseloga kupusa, bez kojih se ne može kuhati sarma, jelo koje svoje porijeklo jasno vuče iz turske dolme, odnosno sarme – ali što je još strano porijeklo u usporedbi s našim domaćim oplemenjivanjem! Kad je vijest o kravljem ludilu u Europi stigla i do mojega rodnoga grada, otac me nazvao i zabrinuto upitao što mislim, bi li neki pilot, koji iz Splita leti u Düsseldorf, bio spreman – uz neku nakna du, razumije se, i ako ga on, stariji čovjek, sasvim ljubazno zamoli – ponijeti u Njemačku nekoliko tanko nasječenih šnicli? Njegov brat upravo je bio zaklao telence, a kako ću se ja, živeći dulje vrijeme u Europi, ionako ili otrovati ili poludjeti ili postati anemična, te bi me šniclice od zdravog telenceta barem za neko vrijeme mogle spasiti. Ako pilot ne bi imao ništa protiv toga, on bi mu jednom tjedno odnio na aerodrom mali paket mesa, u prikladnom pakiranju, dakako, a dobra je telad, misli moj otac, rijetka, ali on bi opet mogao naći nešto dobro, bilo svinju, bilo goveče ili janje, svaki put bila bi to najbolja kvaliteta, pa i dobre piliće mogao bi nabaviti, uz njih, naravno, i svježa jaja, i on bi rado i za pilota svaki put spremio paketić, na njegovu bi susretljivost, razumije se, odgovorio vlastitom susretljivošću. Ja bih se onda samo trebala odvesti 120 kilometara do aerodroma i ondje preuzeti njegove pošiljke. Srećom, od te ideje uspjela sam ga odgovoriti tako što sam s velikim žaljenjem izrazila svoju sumnju u fleksibilnost današnjih hrvatskih pilota, koji pripadaju sasvim drugoj vrsti ljudi nego što su to bili oni dobri stari jugo-vozači autobusa, koji su danima prevozili gastarbajtere amo-tamo. Nerijetko su očeve pošiljke završavale u smeću. Događalo se da dimljena rebarca šire neugodan vonj, da iz brašna izlijeću moljci, iz slabo zatvorenih posuda nešto kaplje i zaudara na ribu, da mlohavo žuto meso dagnji poprimi tamnu boju, domaće proizvedeno
- 13 -
vino zadobije neotklonjive posljedice zbog izlaganja velikoj vrućini i bućkanju u prtljažniku. Samo rakiji i ulju transport nije mogao naškoditi. Sad se meni ukazuje mogućnost za vlastitu proizvodnju ulja! Pokušavala sam se tome oduprijeti, ali ništa nije koristilo: cijelo poslijepodne zamišljala sam kako dižem sidro iz Njemačke i kako ću odsad živjeti samo na suncu. Vidjela sam sebe kako u siječnju berem mandarine, u veljači se divim bademovu cvatu, a ljeti grickam dugačke tamne plodove sa stabla rogača dok me obavija mirisni oblak lavande i ružmarina. Vidjela sam se kako ujesen stojim na kraju kišom ulaštene uličice, između renesansnih palača, i gledam energičnu opaticu kako, u crnoj haljini koja leprša oko nje, zamiče za ugao. Ta me slika prati od djetinjstva. “Vlastite masline”, zamišljeno je rekao moj suprug. “Bila bi luda ako bi se odmah predala, bez borbe. Taj se odvjetnik nudi da razjasni stvari, ti se ne bi morala puno angažirati.” Je li on sebe već vidio kao upravitelja imanja koji na konju obilazi svoja maslinova stabla i pravi maštovite nacrte za etikete vlastitoga extra vergine? “Samo tužiti pola svoje obitelji i definitivno pokopati cijeli niz umrlih rođaka koji se u zemljišnim knjigama još vode kao živi. A da bi me obavijestili o tom nasljedstvu, mojoj majci i mojim tetkama trebalo je samo osamnaest godina.” “To bi bila savršena prilika da se raščiste i druga otvorena imovinska pitanja u obitelji”, odlučno je nastavio moj muž. “Tvoja majka i njezine sestre daju se vući za nos lokalnim glavonjama, a na kraju će ih sve tri, skupa s rođakinjom Biankom, prevariti država.” Glasno sam uzdahnula i poželjela se vratiti u svoju njemačku svakodnevicu. “Turizam ima budućnost, vrijednost raste, ne smijete to tek tako, bez borbe prepustiti nekom profiteru”, oprezno je rekao moj muž. - 14 -
“Imam samo jedno pismo, u kojem stoji nešto o nekom zapuštenome masliniku. Nalazi se na brdu, dakle nije građevinsko zemljište. Osim toga – u toj su se obitelji svi uvijek za nešto borili, no rezultati uglavnom nisu bili bogzna kako ohrabrujući.” “Hrvatska želi biti primljena u Europsku Uniju, a za to je potrebno da takve stvari budu regulirane”, nije odustajao moj muž, koji je razmišljao pragmatično i gajio nepokolebljivu vjeru u pravednost europskih institucija, svojstvenu građanima Savezne Republike. “EU se temelji na privatnom vlasništvu, to mora vrijediti i za Hrvatsku.” Osjetila sam kako moja rezignacija raste: “Ta će se Unija vjerojatno raspasti upravo u trenutku kad joj Hrvatska pristupi.” “Ja bih se, u svakom slučaju, radovao kad bismo imali vlastito maslinovo ulje”, borbeno je rekao. Mome mužu očito se sviđala ta zamisao. Jednom pokrenuti, takvi snovi više se ne daju lako zaustaviti.
- 15 -
Oliva leži na uskom otomanu i lepezom hladi lice. Po žutim plastičnim lamelama, koje otmjeno blistaju, kao da su od bjelokosti, ugravirane su crno lakirane gondole i šarene vrpce koje vise s gondolijerskih šešira. Oliva nikad nije bila u Veneciji, nije ona donijela taj praktični i na vrućini ugodni suvenir, nego njezina unuka Alida. Kad se malena rodila, Oliva je predložila sasvim drugo ime, ali joj je njezina kći Flora, koja je naginjala mondenome, iako je s mužem živjela u jednoj sobi i bez tekuće vode (donosili su je iz dvorišta, a i zahod je bio smješten u dvorištu, u nekoj drvenoj kućici), objasnila da se jedna glumica, koja je poznata čak i u Americi, lijepa poput Snjeguljice i Talijanka iz Istre, zove Alida. Nije esula, nego jedna od onih koje su još u vrijeme kad je Istra pripadala Italiji odlazile u Rim. Oliva ne zna što je esula, ali može to zamisliti. No njezina kći toliko je sanjarila o ljepoti malene, navodno već jasno uočljivoj, da Oliva nije skupila hrabrosti i upozorila je na bebino desno oko, na koje je malo škiljila. A svidio joj se taj zvuk: Alida. S jednim lijepim A na početku. Na početku njezina imena stoji, nažalost, jedno O, kao loš omen, okruglo kao jaje, a tako se danas i osjeća, ah, zašto uzimati jaje, okrugla kao oliva, misli i smješka se, samo što moja nutrina nije tvrda jezgra, kakva šteta.
- 16 -
VODICE, 2008.
N
e ide mi se u Vodice. Bakina i djedova kuća danas je baština u raspadanju triju sestara koje se ne mogu složiti što s njom učiniti. Moja majka Flora i njezina mlađa sestra Viola rado bi ondje otvorile hotel, što ljuti njihovu srednju sestru, a mene i brata ražalošćuje jer nama će nedostajati tamne grede na stropu, krovna terasa iznad koje u sumrak lete lastavice i u dvorištu pergola s grožđem kardinal. Moja majka neprestano nastoji nagovoriti svoju sestru Mirtu, ali Mirta, unatoč svoj financijskoj primamljivosti, ostaje čvrsta poput stijene pod udarcima valova. “Kuća je uspomena na naše roditelje!” kaže ona, užasnuta nepoštovanjem starije sestre. “Od uspomena se ne može živjeti!” frkće Flora, a na koncu se umiješa i njihova rođakinja Bianka: “Pa saberite se, djevojke, naći ćete već neko rješenje kad za to dođe vrijeme.” Tetka Bianka uvijek polaže na vrijeme. A to što svoje rođakinje, obje preko sedamdeset, još uvijek naziva djevojkama, odgovara njezinu poimanju vremena. Flora i Viola kažu kako su kuće bile tu prije nas i nakon nas će biti tu i zbog toga treba razborito postupati. Mirta to također zna i zbog tog ne vidi razloga da bi u vezi s kućom bilo što trebalo mijenjati. A vrijeme neumorno grabi naprijed, sasvim u smislu tetka Biankine mudrosti. Propadanje zgrade međutim živahno napreduje, isto kao što se
- 17 -
i trnovito grmlje širi po maslinicima i obiteljskim vrtovima koji leže po obroncima obližnjeg brda Okita. Opća će propast svojim nadobudnim znacima uskoro prekriti sve: kamene ploče u stražnjem dvorištu, pljesnive vinske bačve u podrumu, nekad zelene prozorske škure, danas presvučene sivim velom izljuskane boje, zaobljene crepove po sljemenu krova koji hrđavo svjetlucaju i podsjećaju na izblijedjele mrlje od krvi. Kao da se ondje gore, na krovu te kamene kuće, ispod dalmatinskog sunca, dogodilo umorstvo. U kuću se ulazi kroz drvena vrata. Hladni hodnik vodi pokraj zeleno obojenih vrata konobe. Nekad se tu uranjalo u mirisni oblak ulja i uskladištenog vina, nekad, kad smo ulazili maznuti šaku smo kava i badema što su tu ležali rašireni na bijelim plahtama, kako bismo uživali u njima na putu do plaže, nekad, dok smo svi – pet unuka i jedan unuk – provodili ljetne praznike kod bake i djeda. Bosih nogu po cijeli smo dan jurili uokolo, a navečer bi nas Viola postrojila u dvorištu i prskala vodom iz vrtnog crijeva, a mi nismo smjeli vrištati, morali smo to podnijeti šutke i kriveći lica u grimase, i tek nakon toga mogli smo osvježeni ući u dnevnu sobu, u kojoj su po podu bili prostrti madraci za svu djecu. Danas se ovdje gomilaju prašnjave kutije s neprodanim kineskim sandalama i majicama, zatvorenim u tanke folije, jer je jedan od Violinih zetova iznajmio prostor prodavačima s placa, koji su jeftinu robu trebali utrapiti turistima, ljudima koji ovamo dolaze u uvjerenju da u ovom zakutku Europe mogu naći iste neudobne cipele kao i kod kuće i iste, nemaštovitim tekstom ispisane majice, samo još povoljnije. Ispalo je drukčije nego što se očekivalo i ta starež, taj sediment globalnoga tržišnoga gospodarstva, koje je osvojilo i posljednja, nekad socijalistička mjesta, leži ovdje u vinskom podrumu, na mjestu gdje su se nekad u drvenom regalu jedna do druge nizale boce višnjevače. Prodavači na placu u međuvremenu su se preorijentirali na uljane otiske brodova na olujnome moru, kao
- 18 -
i crvene ogrlice od lažnih koralja, te sad njih pokušavaju uvaliti turistima. Propadanje je poput vlažnog pijeska koji prodire u sve tjelesne otvore i koji se tjednima nakon ljetnog odmora još može naći između listova knjiga čitanih na plaži. Hodnik završava drugim drvenim vratima, koja nemaju kvaku, nego zasun, na čijim je krajevima pričvršćena kožnata uzica, koju treba potegnuti kako bi se zasun podigao iz ležišta. Nakon toga se uzica povuče prema sebi i vrata se otvaraju. Zasun pritom proizvede jedno ugodno “klap”. Iza tih vrata hodnik se nastavlja, a s desne se strane nalazi praonica. Tek kad se prođe pokraj nje, stigne se u unutarnje dvorište iz kojega kamene stepenice vode gore, do lijepe terase, i s nje u stambeni prostor. U unutarnjem dvorištu rastu ruže, na koje je baka nekad bila veoma ponosna. Svaki put kad ide na grob svojih roditelja na obliž njem groblju, moja majka odreže jedan od tih raskošnih primjeraka, koji mirišu onako kao što u unutrašnjosti bugarskih prodavaonica suvenira mirišu ružina ulja. Ružu onda stavi u malu mramornu vazu na grobu, s kojeg je Viola uklonila crvenu komunističku zvijezdu, ali pet izbušenih rupa u bijelom kamenu izdajnički sjeća na njezina umrlog oca. Sad sam ipak došla u Vodice, s pismom iz Zadra u torbi. Baka je u svom testamentu svakoj unuci namijenila po jedan poklon. Među njima su bili skromna štedna knjižica, nekoliko pari naušnica i lanac, sve od zlata i ukrašeno biserima i granitima, dva mala višnjika i komadić zemlje na samoj obali. Mojemu bratu, jedinom unuku, ostavila je stari ribarski brodić kojim je u to vrijeme jedan zakupac prevozio turiste na Kornate i navečer ih odande vraćao, omamljene suncem, sardelama, jeftinim vinom i vjetrom. Kad sam rekla Violi da istražujem obiteljsku genealogiju i njezine posjede, okačila se o mene i zadovoljno izjavila: “Ja ću ti sve
- 19 -
ispričati, točno onako kako je bilo, a ti to trebaš zapisati. Napravi od toga knjigu! Ali priču moraš malo uljepšati, pa ne možeš nas predstaviti takvima kakvi stvarno jesmo. Osobito moraš dotjerati našeg oca.” Nisam razumjela što hoće reći. Djed je za mene uvijek bio heroj. “Prvo”, objasnila mi je, “da nije bio tako glup, mi bismo danas bili bogati! Nakon što je pedesetih godina gotovo sve poklonio općini i državi, sedamdesetih su mu oduzeli najveće i najvrednije zemljište, prema motu da će druga Šimuna to zasigurno najmanje boljeti.” “Zašto su to učinili? Što se krilo iza toga?” upitala sam i odmah se pokajala jer sam prije odlaska iz Njemačke sama sebi obećala kako ću voditi brigu samo o svojemu masliniku. “Partija je odlučila da je mjestu potreban jedan golemi hotel, a kako nitko od glavešina nije htio žrtvovati svoje zemljište, zaključili su da bi Šimuna, jer on je bio svim srcem u tome, najmanje pogodilo ako bi njegovo zemljište moralo platiti.” Viola je zamjerala ocu što je svojim oduševljenjem komunističkim idejama pokazao koliko je malo mislio na svoju obitelj. “Komunizam mu je osušio mozak.” Zamislila sam djeda kao Don Quijotea, i njemu je čitanje viteških romana osušilo mozak: Sve u sve, tako se zapleo u svoje štivo da je čitao po cijele noći od večeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu, od maloga spanja i mnogoga čitanja, osušio mozak i pamet mu se najposlije pomuti. Komunističke brošure bile su daleko dosadnije od viteških knjiga, ali su bile nadahnute istim idejama pravednosti. Tetka Viola malo je držala do tih ideja, koje je njezin otac po povratku iz rata običavao propovijedati prije nego što bi se svake večeri uputio svojoj ljubavnici. Bilo je to prvi put da sam čula za neku ljubavnicu. - 20 -
“Mama mi o tome nije ništa kazivala”, primijetila sam trudeći se ostati ravnodušna. Za moju majku bilo je tipično da o neugodnim stvarima nije htjela ni pričati ni slušati. Prolazile smo pokraj ribarskih brodica u luci, a ja sam se prisjećala kako sam nekad u večernji sumrak isplovljavala s djedom na more loviti lignje. Bilo mi je žao lignji, iako sam bila ponosna kad bih najzad povukla prvu prema gore – djed mi je pritom asistirao i smijao se, uvijek se puno smijao, jednako kao i njegova najmlađa kći Viola. “Pa i ti se toga sigurno još možeš sjećati”, upitala je Viola, “kako je bjesnio na nacionalizam i zaklinjao se u jedinstvo Jugoslavije?” “U to doba sam ga smatrala naprednim”, pokunjeno sam priznala. Pa, sad sam vidjela što je od tog ispalo. Djed se neprestano zaklinjao u bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda. To divno bratstvo i jedinstvo bilo je nešto sasvim posebno, propovijedao je. Zemlja samoupravljanja! Zemlja koja se vlastitim snagama oslobodila fašista! Zemlja koja je predvodila nesvrstane države! Ni Istok ni Zapad! Ni Orijent ni Okcident! (Ni riba ni meso, rekla bi na to Viola.) “I zbog te je posebnosti cijeli svijet proglašen neprijateljskim”, smatrala je Viola. “I sve pjesme što su se učile u školama, nešto poput: Jugoslavijo, ponosna djevojko, oči su ti more Jadransko, kose su ti klasje Panonsko – kakva glupost!” rekla je i stresla se. Sad je ona govorila stvari koje je moj otac nekad izgovarao šaptom – o nečemu takvome moglo se samo šaptati. Ja sam tada hvatala djeliće rečenica, više sam ih kožom primala, slutila da nešto nije u redu. Sretnu budućnost, koja nam se svima ukazivala u jednoj tako fantastičnoj zemlji, moj je djed oslikavao najljepšim bojama. Tko se ne bi divio pobjedi Titovih partizana u ratu svih ratova? Oslobođenje! I revolucija! Moj brat Duje i ja nikad nismo sumnjali da je - 21 -
naš djed Šimun pripadao dobrima, dok nam je naš zaostali otac Ivan išao na živce svojim šaptanjem i naglim mijenjanjem teme, što je činio čim bismo mi ušli u kuhinju, gdje je on opet dinstao neke dolce-garbo pileće jetrice. “Ništa doli maloumne parole”, gunđala je Viola, još uvijek okačena o mene. Jedino je priznavala Šimunove kulinarske sposobnosti. Nitko nije znao tako kao on ispeći punjene lignje, rekla je. I svi njezini pokušaji da čini isto kao i on i da ispeče rižu s maslinovim uljem i peršinom ostali su promašaj, on je jednostavno imao za to ruku, kod nje to nikad ne ispadne tako ukusno kao kod njega. On bi po plitkom plehu za pečenje raširio rižu, zalio je uljem i toplom slanom vodom (“Je li možda koristio morsku vodu?” upitala sam), a zatim je stalno prevrtao zrna riže, strpljiv kakav može biti samo ribar ili vojnik, naviknut da satima čeka. S nešto sjete razmišljala sam kako moj otac nikad nije imao to strpljenje i da stoga u njegovim delicijama uvijek nešto nije bilo kako valja. “Kad smo nakon njegove smrti pokušali nešto skuhati prema nekom njegovom receptu, uvijek smo ustanovili da nešto manjka”, rekla je Viola, “možda imaš pravo, možda je stvarno kuhao s morskom vodom. Možda je upotrebljavao i bijelo vino.” Stala je i pokazala na jednu bijelu klupu. Pred nama je bilo obalno šetalište, koje je bez turista bilo puno ljepše nego u mome sjećanju. Sjele smo na klupu i Viola je upitala: “Znaš li recept za kamenu juhu? Kad za vrijeme rata nismo imali što jesti, nju smo kuhali. Iz mora se donese kamen obrastao mahovinom i morskom travom u koji su se zavukli račići, a po cijelom kamenu moraju biti zalijepljene sitne školjke, i preko njega se nalije voda, a ako ima bijelog vina, i njega se doda dvije čaše, a zatim se dugo kuha, dok s njega sve ne spadne, kamen se baci, a u juhu se doda još nekoliko kapi maslinova ulja – i juha je izvrsna.” U svojoj lojalnosti Partiji djed je bio neumoljiv. No njegove - 22 -
suborce, a prije svega žene među njima, kojima je nakon rata, za dugih sjednica, iznosio na stol i posljednje što je bilo u kući, žene iz naše obitelji – Oliva, Bianka, Flora, Mirta i Viola – svakako su podnosile sa skepsom jer su same morale gladne odlaziti u krevet. Dugo nisu mogle zaspati jer ih je glasni smijeh iz kuhinje stalno držao budnima. Samo je moja prabaka Paulina, koja je također živjela s njima, govorila: “Prijatelji ti nešto donesu i nešto uzmu. Teško kući u koju nitko ne svraća.” Paulina je spavala na gornjem katu s djevojkama, a Oliva je u bračnom krevetu uzaludno čekala svojega muža, koji je na kraju takve sjednice pratio drugarice kući. Sve to, smatrala je Viola, mora u mojoj knjizi biti uljepšano, jer prljavo rublje prat ćemo među sobom, uzviknula je i zahihotala se, a lice joj je bilo puno sitnih bora koje joj je još za rane mladosti ostavilo sunce. “Teta Viola”, rekla sam, “što misliš, bih li takvu priču trebala napisati na njemačkome?” Kod Friedricha Schillera krvožedni Hrvati kradu ogrlice. Pa ipak pokazuju osjećaj za lijepo – jedan “Kroat” divi se biserima i granitu kako svjetlucaju na suncu. Kod Güntera Grassa pljačkaju sve jestivo što nađu po gostionicama oko Telgtea. Kod Thomasa Manna hodaju u traljama i komično se glasaju, ili ih zastupa lupež koji s varalicom Felixom Krullom sklapa poslove. “Kakva drskost!” uzviknula je Viola kad sam joj to ispričala. “Jesmo li mi napali te Nijemce ili su oni nas? Jesu li oni kao mala djeca zbog nas morali bježati u Afriku ili ja zbog njih? I ne stide se ljeti mirne duše kupati kod nas! Fuj!” ljutila se ona, iako sam je uvjeravala da turisti sigurno ne znaju za ta mjesta u knjigama spomenutih autora. “Ispričala sam ti to samo zato da shvatiš kako bi mi teško palo ispričati nekome na njemačkom jeziku našu obiteljsku priču. Ali i hrvatski mi je sve više stran, pokušavam sjediti na dvije stolice, to se prabaki Paulini sigurno ne bi svidjelo.” - 23 -
Kad se moj djed uzrujavao zbog konfisciranog zemljišta na ko jem je poslije izgrađen hotel Internacional – jer je čak i za njega cijela stvar otišla predaleko – Paulina je suho rekla: “Ne možeš sjedit na dvije stolice.” Pritom je Paulina u to vrijeme bila puno skeptičnija prema komunistima negoli Šimun. Ali nije voljela nesuglasice, nedosljednosti, nejasnosti. Ili je bio komunist, kako je uvijek tvrdio, a onda ne bi trebao jadikovati ako se njegove vlastite ideje realiziraju na njegovu posjedu, ili ipak nije bio tako uvjeren u to, a u tom bi se slučaju trebao suzdržati od svojih izreka i parola! Arhitekt hotela Internacional poslužio se cijelim registrom mo derne, bilo je tu mnogo stakla, mnogo metala, mnogo betona. Ansambl od sedam zgrada, parka, nekoliko bazena i golemoga zimskog vrta čak nije loše izgledao. Kad su se urušili socijalizam i jugoslavenska država, davana su obećanja. Sve su oduzete nekretnine trebale biti vraćene vlasnicima. Viola, Mirta i Flora radovale su se, ali hotel je dopao u ruke novoosnovanom fondu za privatizaciju, a ovaj ga je za nekoliko eura prodao jednom tajkunu koji se bavi nekretninama i koji je bio dobar Hrvat. Taj je tužio moju obitelj s namjerom da je zauvijek izbriše iz zemljišnih knjiga, tetka Viola podnijela je protutužbu i slučaj se godinama razvlačio. “Hm, razumijem”, rekla je Viola. “Imaš li osjećaj da ne pripadaš ni tamo ni ovamo?” Tetka Viola bila je najotvorenija i najizravnija od triju sestara i u tom trenutku bilo mi je žao što mi ona nije majka. Moja majka nikad me nije pitala jesam li zbog dugog življenja u tuđini dospjela u neki međuprostor u kojem čovjek postaje nijem. Njezina je omiljena fraza bila “nema problema” i njome se koristila uvijek kad bi bilo gdje slutila problem. “Ali onda je moja ideja s knjigom o našoj obitelji bolja nego što sam i mislila! Možda ćeš tako naći put natrag!” “Ili zauvijek ostati daleko”, rekla sam i obje smo prasnule u smijeh, kao da je to bio dobar vic. Nekad je nasuprot glavnom ulazu u bakinoj i djedovoj kući vi- 24 -
sjela slika maršala Tita u bijeloj uniformi, baš kao da je to bila škola ili neka javna zgrada. Odmah ispod nje visjela je velika fotografija mojih rođakinja, dviju kćeri tetke Mirte, koje su na svojoj prvoj pričesti nosile bijele haljine s volanima. Stoje u vrtu svoje kuće na Hvaru, s rukama pobožno sklopljenim, a o zglavcima im vise bijele, okrugle platnene torbice, imperativ kod svake pričesne svečanosti. Bijeli Tito i bijele djevojčice nisu, doduše, ideološki išli skupa, ali nitko se nije usudio ukloniti fotografiju koju je onamo objesila tetka Mirta, poznata po svojim melodramatičnim napadajima. Svojom udajom za jednog zidara s Hvara tetka Mirta odbacila je površni sloj komunističke orijentacije, koja je nakon Drugoga svjetskog rata u njezinu rodnom gradu Vodicama zamijenila dugu kršćansku tra diciju – njezin rođeni otac, njezin ujak i njezina baka odlučno su sudjelovali u tome. A Mirta je najviše voljela svoju prvobitnu obitelj, možda više i od svoga pobožnog zidara, mada to nikad ne bi priznala. Mirta je bila privržena, bila je srednje dijete koje je vjerovalo da nikad nije dobilo dovoljno ljubavi. “Mirta je”, kaže Viola, “bila najljepša od svih nas, ljepša, oprosti što to kažem, i od svih vas.” Viola je voljela iznenaditi svojom izravnošću, a kako bi pokazala da nije imala zle namjere, nasmijala se. “Ali ona ima oči samo za svog muža, zamisli, sve do dan-danas. Pitam se je li to doista ljubav ili nam ona svima prkosi.” Zidar je potjecao iz mjesta gdje su stare tradicije nadživljavale svaku novinu, a tek udana Mirta ionako je više voljela službu Božju negoli partijske sjednice, bijele ljiljane negoli crvene karanfile, korale negoli udarničke i borbene pjesme. Ali kako je zbog tog – kao i zbog udaljenosti otoka, koji je zimi ponekad tjednima bio odsječen od kopna – strahovala za naklonost svojih roditelja i sestara, zasipala ih je fotografijama svoje nove obitelji. Kad bi ih jednom godišnje došla posjetiti, odmah je provjeravala vise li sve još ondje kamo ih je objesila. - 25 -
Po zidovima u sobama mogle su se vidjeti njezine kćeri ispod božićnog bora – kao konkurencija Titu u snijegu, snimljenom u lovu, s dva fazana obješena o njegov široki vojnički remen – a bijeli vjenčići od cvijeća u njihovoj kosi bili su kontrast partizanskoj kapi na glavi pokojnoga Nike, Olivina nećaka, koji je s jedva osamnaest pao u borbi protiv Nijemaca. “Za komuniste su svi koji nisu mislili kao oni bili državni neprijatelji, ali kad se Tito odvojio od Staljina, državni neprijatelji su postali i oni koji su do jučer bili veći komunisti negoli i sam Tito”, rekla je Viola i zakolutala očima. Mahala je rukama, razvlačila lice u grimase, i dok se smijala, na glavi joj je podrhtavala bujna, crno tonirana kosa. “Pa čudno je što je naš otac dopustio objesiti Mirtine pobožne slike! Bio je slab na nju zato što je živjela tako daleko. Otok do kojeg on nije mogao stići svojom ribarskom barkom za našeg je oca bio jednako daleko kao i Amerika.” Gledala sam galebove koji su u širokom luku kružili iznad mora. Viola se opet smijala. “Usput, znaš li što se tad pjevalo? Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska. Engleska je pridodana samo zato što se rimuje s proleterska.” Nakon smrti bake Olive, s kojom je u grob otišlo cijelo jedno razdoblje, tetka Mirta skinula je fotografije sa zidova. Zidovi su bili oličeni u zeleno, roza, žuto ili plavo, preko toga ukrašeni zlatnim ornamentima koje je načinio moj djed prema starom običaju i drvenim valjkom čiji je reljef ostavljao pozlaćene tragove stiliziranih ruža. Zbog toga je ta kuća za mene imala u sebi nešto od dvorca. Ako bi bilo po mojoj majci, ondje bi uskoro stanovali turisti, a tetka Viola na recepciji bi vodila blagajnu. Kad sam bolje razmislila o tome, morala sam joj dati za pravo: to bi bio dobar razvoj stvari. Trebalo bi zatvoriti sva povijesna poglavlja i okrenuti se budućnosti. “Kad bi teta Viola barem mogla ponuditi turistima recepte moga - 26 -
djeda”, rekla sam svome mužu kad sam ga navečer nazvala. “Njezini će zetovi servirati pizze i lasagne iz mikrovalne pećnice, kao što otprilike čine i svi drugi vlasnici ovdašnjih restorana.” “Vidiš”, rekao je ohrabren, “dobro je da si otputovala. Ti im možda možeš objasniti da bi se od kuće stvarno mogao napraviti lijep hotel! Osobno vođeni, mali obiteljski hotel, sa sviješću o tradicionalnome! Možda tebe poslušaju.” “Vodit ću brigu samo o svome masliniku! Sutra ću se latiti djedovih i bakinih dokumenata.” Pretražila sam papire koji su ležali u jednoj škrinji u blagova onici. Tu je bilo puno gluposti, uputa za upotrebu hladnjaka i ručnih miksera koji su sad neupotrebljavani skončavali u konobi kao krupni otpad, jedna dopisnica iz Srbije koju sam ja poslala još prije rata, računi u jugoslavenskim dinarima, Šimunove vozačke dozvole za brod i motocikl i jedna grupna fotografija žena u crnome, među kojima je i moja prabaka Paulina, a iza žena koje tuguju za izgubljenim muževima, sinovima i unucima dva golema portreta Staljina i Tita, ukrašena vijencima od cvijeća. Fotografija je morala biti snimljena negdje između 1945. i 1948., jer je Tito već 1948. prekinuo sa Staljinom. Josip Broz Tito i Josif Visarionovič Staljin. Dva Josipa i mnoge Marije. Žene u crnome kao Žalosne Gospe. Kolektivna pietà. Moj je muž rekao kako bi volio vidjeti tu sliku. Bio je uljudan i na neki način vrlo dalek. “Nažalost, još nisam našla Paulininu umrlicu, koja će mi sigurno trebati, ništa ni o Niki, Benediktu ni Lauri, koji su vjerojatno bili zavedeni u nekom državnom arhivu kao žrtve fašizma, ali tko zna što je bilo od tih arhiva. Onda sam pregledala i sudske dokumente o oduzetom zemljištu. Ali sredit ću samo one koji su mi potrebni za moj maslinik!” Nadala sam se da sam bila dovoljno jasna – prije svega prema samoj sebi. Onda sam oprezno prekinula vezu. - 27 -
Oliva leži na le-dima, s rukama prekriženim na mekome trbuhu. Škure na prozorima zatvorene su, vani je vruće. Pokušava se sjetiti recepta za punjene lignje. U ustima ima njihov okus, iza spu štenih vjeđa vidi njihovu hrskavu kožicu boje balancane, koja se zateže oko punila. Kad bi sad samo mogla jasno razmišljati, ustanovila bi kako je oduvijek smatrala gnusnim način na koji se hvataju lignje. Sluti da lignje mora boljeti kad se zakvače za peškafond, koji je sastavljen od više desetaka udica, i uzaludno pokušavaju tintom poprskati neprijatelja. U tom naporu da se oslobode, koji je uzaludan, i što se više koprcaju, sve bezizgledniji, lignje je nenadano podsjetiše na ljude. Iako nerado razmišlja o takvim stvarima – po tome se jako razlikuje od svoje majke Pauline – Oliva osjeća kako je ljudska nada u ljubav, potreba za sigurnošću, borba za pravednošću, traganje za istinom, kako su sve to oštre udice jednog peškafonda za kojim plivaju ljudi te jednako kao ni lignje ne znaju da ih zarobljenim drži vlastita težina, nakon što su prvo progutali udicu. Oliva se pokušava sjetiti treba li punjene lignje premazati maslinovim uljem prije nego što se stave u pećnicu, i premda joj sva njezina osjetila i sve njezine misli došaptavaju da tako mora biti – ona to jednostavno više ne zna.
- 28 -
POPIS OSOBA
Alida – pripovjedačica. Udana za jednog pouzdanog Nijemca. Ana – pripovjedačičina praprabaka. Paulinina, Klarina, Dorina i Katina majka. Kad se 1878. udala za Bartula, svi su govorili o Bečkom kongresu, ali ona jedva da je pokazivala zanimanje za političke teme. Zbog toga poslije nije o tome mogla mnogo pričati svojoj željnoj znanja kćeri Paulini. Bartul – Anin rano preminuli prvi muž, koji je svojim kćerima Paulini i Klari ostavio vinograd i maslinik. Doduše, oba su se nalazila na neplodnome i nepristupačnome mjestu. Benedikt – Paulinin i Jakovljev sin, Olivin brat. S prvom ženom Magdalenom imao je dvoje djece, Bianku i Niku; s drugom ženom Laurom sina, koji je prvo nosio ime Marin. Kad su njegovo rodno mjesto 1941. zauzeli talijanski fašisti, Benedikt se pridružio partizanima. Bianka – Benediktova i Magdalenina kći i najvažnija pripovjedačičina povjerenica u traganju za obiteljskim tajnama. Blaž – Klarin i Stipin sin i Jurin pastorak. Dora – mlađa Anina i Franina kći i Paulinina i Klarina polusestra. Njezina je sudbina slična Katinoj. Duje – pripovjedačičin brat. Flora – pripovjedačičina majka. Najstarija od tri Olivine i Šimunove kćeri. Poznata je po tome što su joj na usnama uvijek riječi “nema problema”.
- 317 -
Frane – drugi Anin muž, Katin i Dorin otac. Svoje pastorke Pa ulinu i Klaru podizao je i pomagao kao da su mu rođena djeca. Kad je 1928. u Parlamentu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izvršen atentat na petoricu hrvatskih zastupnika, zastupao je mišljenje da bi u kriznim vremenima bilo bolje živjeti u pouzdanijoj okolini. Ivan – pripovjedačičin otac i Florin suprug, strastveni kuhar. Jakov – Paulinin suprug koji je rano preminuo u Australiji. On je jedan od onih iseljenika koje iz Dalmacije vječno vuče veliki svijet. Namjeravao se brzo vratiti ili svojoj ženi Paulini i djeci Benediktu i Olivi poslati brodske karte za Australiju, što se nije dogodilo jer se razbolio od neke groznice i podlegao joj. Jerolim – Biankin suprug. Piše pjesme i pripovijetke, iz kojih je pripovjedačica saznala mnogo toga o životu u Vodicama prije Drugoga svjetskog rata. Jure – drugi Klarin muž i Blažov očuh. Umro je kratko nakon završetka Drugoga svjetskog rata od tuge za svojom ženom Klarom. Kata – starija Anina i Franina kći i Paulinina i Klarina polusestra. O njoj se nema puno što reći osim da se dobro osjećala u svojoj obitelji, uvijek je svima bila od pomoći i neudana rano umrla. Klara – Paulinina mlađa sestra. U njezinu prvom braku sa Stipom rođen je sin Blaž. Klara je umrla nedugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Laura – druga Benediktova žena i Marinova majka. Magdalena – prva Benediktova žena i Nikina i Biankina majka. Uvjerena komunistkinja koju su formirali njezin stric i brat. Magdalena je bila slaba zdravlja i mlada je umrla. Marin – Benediktov i Laurin sin. Zašto je Marin poslije prekršten u Lovru i potom u Benedikta, objašnjeno je u romanu. Imena Laura i Lovro izvedena su iz laurus – “lovor”; a u Olivinu vrtu lovorovo je stablo neka vrsta gospodara vrta. - 318 -
Mirta – Florina srednja sestra. S mužem živi na Hvaru i još uvijek ne može vjerovati da se nikad neće vratiti u mjesto svog rođenja i djetinjstva. Niko – Benediktov i Magdalenin sin. Oliva – pripovjedačičina baka, Paulinina i Jakovljeva kći, Florina, Violina i Mirtina majka. Udala se za Šimuna, političkog suborca svojega brata Benedikta, iako to za nju možda nije bio najbolji izbor. Otkad se 1945. pješice vratila kući iz jednog njemačkog logora, samo leži na svom otomanu, a 1991. – kad je izbio novi rat – sasvim se izgubila, uvjerena da je vraćena u prošlost. Paulina – pripovjedačičina prabaka i Anina i Bartulova kći, Benediktova i Olivina majka te Nikina, Biankina, Marinova, Florina, Mirtina i Violina baka. Godine 1903. udala se za Jakova, šegrta svoga očuha Frane. Kad je Gavrilo Princip 1914. u Sarajevu ubio austro-ugarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju, Paulina je već bila udovica. Iako inače ima puno razumijevanja za revolucionarne ideje, taj događaj Paulina osuđuje. Šimun – pripovjedačičin djed, Olivin muž. Navodno je imao ljubavnicu, ali o njoj nitko ništa nije znao. Uvjereni je komunist i partizanski borac. Lovac i ribar. Florin, Violin i Mirtin otac. Stipe – Klarin rano preminuli muž, Blažov otac. Viola – Florina najmlađa sestra. Viola je pripovjedačicu navela na ideju da napiše knjigu o obitelji.
- 319 -
Bartul
Paulina
Oliva
Flora Ivan
Ĺ imun
Mirta Viola
Jakov
Laura Benedikt Magdalena
Marin Bianka Jerolim Niko -Lovro -Benedikt
Alida Duje
- 320 -
Ana
Stipe
Klara
Jure
Bla탑
- 321 -
Kata
Frane
Dora
- 322 -
A
lida Bremer rođena je u 1959. u Splitu. Studirala je komparativnu književnost, romanistiku, slavistiku i germanistiku u Beogradu, Rimu, Saarbrückenu i Münsteru. Nakon što je doktorirala, niz je godina radila kao znanstvena suradnica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu. Vodila je niz projekata promocija hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe koji su zajedno proveli Zaklada Robert Bosch, TRADUKI i Leipziški sajam knjiga. Urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti te je prevela na njemački mnogobrojna djela s hrvatskoga, srpskog i bosanskog jezika, između ostalih i Ivane Sajko, Ede Popovića, Delimira Rešickog, Marka Pogačara, Zvonka Makovića, Romana Simića, Predraga Matvejevića, Veljka Barbierija i drugih. Olivino nasljeđe, njezin prvi roman, u Njemačkoj je dobio izvrsne kritike i izazvao oduševljenje publike.
- 323 -
- 324 -
Š
tefica Martić rođena je 1945. u Derventi. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu na grupi za svjetsku književnost i teoriju književnosti (s njemačkim i talijanskim kao stranim jezicima). Godinama je radila u Goethe-Institutu u Beogradu i uz to se bavila prevođenjem. Od 1993. živi u Zagrebu i radi kao slobodna prevoditeljica. Do sada je objavila niz prijevoda, među kojima se ističu: Thomas Mann, Waelsunška krv i druge pripovijetke, Peter Bichsel, Dječje priče, Prosinačke priče te O čitanju i pripovijedanju: frankfurtska predavanja iz poetike, Daniel Kehlmann, Ja i Kaminski te Mahlerovo vrijeme, Said, Zvijer koje nema, Katja Lange-Müller, Ži votopis, Juli Zeh, Orlovi i anđeli te Tišina je šum: putovanje kroz Bosnu, Christa Wolf, Medeja i Kasandra, Richard Swartz, Kuća u Istri, Thomas Hürlimann, Gospođica Stark, Matthias Zschokke, Novi susjed, Peter Sloterdijk, Čarobno drvo, i Bernhard Schlink, Vikend.
- 325 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., svibanj Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-631-1 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-632-8 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 326 -
O
Čitajte još u izdanju Frakture
Daniel Kehlmann F s njemačkog prevela Snježana Božin
A lida Bremer rođena je u 1959. u Splitu.
Slavenka Drakulić je komparativnu književnost, Dora i Minotaur: Studirala Moj život s Picassom
slavistiku i germaniĐurđa romanistiku, Knežević stinemani ku u Beogradu, Rimu, Saarbrückenu Disanje
Münsteru. Vodila je niz projekata Korana iSerdarević Nema sepromocij što učiniti a hrvatske i drugih književ-
Filipnosti David jugoistočne Europe koji su zaKuća sećanja i zaborava jedno proveli Zaklada Robert Bosch, Sofi Oksanen TRADUKI i Leipziški sajam knjiga. Kad su golubice nestaleje nekoliko njemačkih antoUrednica s finskog preveo Boris Vidović
logija hrvatske književnosti te je pre-
César Aira vela na njemački mnogobrojna djela Književna konferencija s hrvatskoga, srpskog i bosanskog jesa španjolskog prevela Nikolina Židek
zika, između ostalih i Ivane Sajko, Ede
Péter Nádas Delimira Rešickog, Marka KnjigaPopovića, sjećanja Pogačara, Zvonka Makovića, Romana s mađarskog prevela Xenia Detoni
Simića, Predraga Matvejevića, Veljka Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj Barbierija i drugih. Olivino nasljeđe, s turskoga preveonjezin Enver Ibrahimkadić prvi roman, u Njemačkoj je doJuliabio Franck izvrsne kritike i izazvao oduševljeZapad nje publike. s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković
- 327 Fotografi ja na naslovnici Tjaša Kalkan Fotografija autorice Edi Matić
Erwin Mortier Jedno odvjetnikovo pismo može promijeniti sve. Kada San bogova krene u potragu za naslijeđenim maslinikom i zaplete se s nizozemskog prevela Romana Perečinec u ralje hrvatske birokracije jer treba raščistiti stanje Jón Kalman Stefánsson u zemljišnim knjigama Nebo da bii pakao dobila ono što joj je ostavila baka Oliva, pripovjedačica Alida započinje potragu za s islandskog prevela Doroteja Maček vlastitim korijenima, zaJosip pričama Mlakićkoje se u njezinoj obitelji nikada nisu ispričale. Nekoliko Božji gnjev generacija, nevjerojatne sudbine, snažne žene i muževi koji ginu za ideale – sve to Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina tvori ovaj fascinantni roman koji pripovijeda sve one Jergović nikada kazane, vještoMiljenko skrivane obiteljske priče. Levijevautkaonica svile na prijelazu stoljeća Od teškoga težačkog života Vodicama Roth preko Prvoga svjetskogaJoseph rata, atentata na Stjepana Radića, Radetzky marš okupacije Dalmacije, ustanka i partizanske borbe, odlazaka s njemačkog preveo Milan Soklić u logore od Molata do Italije i Vojvodine, zbjega u El Shattu Patrick Modiano do Domovinskoga rata, Alida Bremer tka priču o obiteljskim Ulica mračnih dućana tajnama, odvođenjima u noć, strij eljanjima s francuskog prevela Ana Kolesarići paljenju kuća, o svemu što se u današnjoj Hrvatskoj, zajedno s partizanskim Ivana Šojat-Kuči spomenicima, zaboravilo.Jom Kipur Olivino nasljeđe romanTatjana je o Dalmacij Gromača i, o njezinim okusima i mirisima, o ženama i muškarcima, o Hrvatskoj koja je Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti i dalje podijeljena i nesretna, privatnim povijestima koje Amoso Oz Prizorinetko iz seoskog života može razotkriti samo tko nije uronjen u našu s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh svakodnevicu. O životu između dva jezika i dvije države, Ognjen Sviličić vlastitim dilemama i snovima, zapuštenome masliniku, Glava velike ribe napuštenoj kući i starom otomanu na kojem je nekoć, Josip Mlakić opterećena svojim strahovima, Oliva po cijele dane ležala Svježe obojeno strepeći za svoje kćeri i unuke. Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal
Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela99,00 LaticaknBilopavlović Vuković
- 328 -
www.fraktura.hr