Opasna partija

h 2h

Ronan Bennett

Opasna partija preveo s engleskog Dražen »uliÊ

Fraktura h 3h

Naslov izvornika Zugzwang ∂ Ronan Bennett, 2007. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Dražen »uliÊ i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-141-5 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 737505

h 4h

Za Molly

h 5h

h 6h

Sankt Peterburg, o탑ujak 1914.

h 7h

h 8h

Jedan

J

ednoga mrzlog jutra u ožujku na nasipu rijeke Mojke kod Policijskog mosta dvojica su se muškaraca obratila uvaženom novinskom uredniku O. V. Gulku. Poslije su svjedoci kazali policiji kako se Ëinilo da viši od njih dvojice žestoko psuje Gulka, koji se, oËigledno misleÊi kako mu prijeti opasnost, uznemirio i pokušao se ukloniti od neželjenog susreta. Viši je mladiÊ zatim potegao nož, a njegov pratilac revolver. Odjeknuo je pucanj.

Gulko nije teatralno pao, veÊ se, po rijeËima istih svjedoka, polako skljokao u sjedeÊi položaj, kao da mu se naglo zavrtjelo u glavi, pa se spustio na tlo ne bi li se malo pribrao ∑ samo što je u ovom sluËaju na Gulkovu trbuhu bila poveÊa rupa, a krv je kapala po smrznutom snijegu na kojem je sjedio.

NapadaË s revolverom je otrËao, možda jer je pomislio kako je obavio svoj posao, iako je vjerojatnije da je izgubio živce. Ako je tako, njegov je pratilac bio ËvršÊi, ili makar bezosjeÊajniji. Nosio je radniËke Ëizme, dugi kožnati kaput i astrahansku kapu, poput studenata koji žele izgledati revolucionarno. Tada su se prolaznici veÊ pomalo pribrali od iznenaenja koje ih je ukoËilo, ali prije nego su stigli priteÊi u pomoÊ ustrijeljenom Ëovjeku, njegov ga je napadaË nekoliko puta divljaËki ubo. Nakon toga je otišao, pobjegavši bez poteškoÊa zahvaljujuÊi svojoj mladosti i snažnom tijelu, gužvi na Nevskom i plašljivoj naravi obiËnih ljudi u takvim okolnostima.

Zbog one hinjene ubojiËine odjeÊe moglo se pomisliti da je Gulka smaknuo netko iz takozvanih borbenih odreda SocijalistiËke h 9h

revolucionarne stranke. Ali, ako je tako, zbog Ëega? Borbeni odredi zasigurno su bili živahni i nepredvidivi, ali trebalo bi dobro nategnuti razloge koji bi te fanatiËne duše naveli da Gulka, takoer nesklonog režimu, oznaËe kao neprijatelja kojeg treba umlatiti poput Amalekita*. Sumnja je pala i na drugu nepredvidivu i fanatiËnu silu, Crne stotine, ali iako je Gulko bio Židov, on je to, poput mene, jedva pokazivao. Drugi su šaputali kako su ga smaknuli njemaËki agenti, ili neËiji ljubomorni muž. Ali nitko uistinu nije imao pojma o ubojiËinom imenu ili motivima, i kako je neizvjesnost za traËeve isto što i miris hrane za prazan želudac, cijeli je Sankt Peterburg priËao samo o tome ∑ barem sve dok se ne pojavi neki drugi spektakl na kojem Êe ljudi trenirati jezike.

A on je stigao u vidu senzacionalnoga šahovskog turnira, sjajnog dogaaja koji se održavao u plesnoj dvorani velebne kuÊe P. A. Saburova** na Litejni prospektu***. Meu uvaženim dobrotvorima, Ëija je velikodušnost natjecateljima osigurala znatne svote samo da se pojave, te još pozamašnije nagrade, bio je i sam car, s prilogom od tisuÊu rublji za nagradni fond. TisuÊe su plaÊale da uu i vide svoje heroje. Kao zagriženi šahovski amater, ionako bih odlazio pratiti turnir kad god bih imao vremena. Ali moje je zanimanje pobudilo još nešto. Nedavno sam poËeo lijeËiti velikog Avroma Chilowicza Rozentala, tog tužnog i povuËenog Ëovjeka.

U dobi od trideset i dvije godine i na vrhuncu moÊi, Rozental je bio najveÊi favorit. Pobijedio je Laskera 1909., Capablancu 1911.

Godina 1912. bila je samo njegova: nakon spektakularnog niza pobjeda u San Sebastianu, Bad Pistyanu, Breslauu i Varšavi, postao je jedna od najslavnijih liËnosti svojeg vremena, o kojoj su

*

Amalekiti, biblijsko pleme koje je živjelo izmeu Mrtvog i Crvenog mora, Ëesto napadajuÊi IzraeliÊane (op. prev.). ** Petar Saburov (1880.∑1932.), predsjednik petrogradskoga šahovskog kluba, i sam igraË i organizator turnira; potjeËe iz poznate porodice diplomata (op. prev.). *** Prospekt, ravna, duga i široka ulica (op. prev.).

h 10 h

govorili baš svi. Njegova mu je povuËenost samo dodala notu tajanstvenosti. Diljem Europe princeze su ga pozivale u svoje palaËe, gospoda u svoje klubove, a poznate domaÊice na veËernje zabave. U to je vrijeme u njegovoj igri ∑ znam da Êe ovo onima koji ne vole šah izgledati pretjerano, ali ostajem pri svome ∑ bilo nešto odluËno, prirodno jednostavno poput Mozartovih koncerata za klarinet, ili klasiËnih oblika Quarenghija*, ili savršenog leta Zwergschwana** dok za ljetnih seoba na jug nadlijeÊu Ladoško jezero.

Ipak, na nesreÊu, Rozentalov su genij zasjenjivale stalne psihiËke poteškoÊe. Još za našega prvog susreta, koji je dogovorio zajedniËki prijatelj, poznati poljski violinist R. M. Kopelzon, Rozental se ispriËavao zbog same svoje prisutnosti u mojoj ordinaciji, izjavivši kako je jednostavno nepodnošljiv bilo kojem drugom pripadniku ljudskog roda.

Kopelzon me je molio da pomognem Rozentalu ne bi li uspio postiÊi psihiËku ravnotežu nužnu za sudjelovanje na turniru. Oklijevao sam, jer bilo je oËito da je moj novi pacijent na rubu živËanog sloma, a ja ne vjerujem u brze uspjehe (prvi smo se put susreli 3. ožujka; turnir je poËinjao 21. travnja). Predložio sam Rozentalu da se povuËe, o Ëemu je on odbio razmisliti. Ulog je jednostavno bio previsok. Šah je njegov život. Bez obzira pobijedi li, ili bude drugoplasirani iza vladajuÊega svjetskog prvaka, doktora Laskera, on bi sigurno stekao pravo na susret za titulu. Ishod uopÊe ne bi bio upitan, uzevši u obzir njihovu snagu u tom trenutku: Lasker je bio veliki i cijenjeni prvak, ali njegovo je vrijeme prošlo, dok se Rozental tek približavao naponu snage. Roen u selu Choroszcz negdje daleko u Poljskoj kao najmlae od dvanaestero djece u siromašnoj obitelji, ne znajuÊi ništa osim jidiša i hebrejskog do

*

Giacomo Quarenghi (1744.∑1817.), talijanski neoklasicistiËki slikar i arhitekt (op. prev.). ** Zwergschwan (Cygnus columbianus), mali labud (op. prev.).

h 11 h

dvadesete godine, Rozental je slavljen svuda, od Berlina do New Yorka, od Tokija do Buenos Airesa, i Ëinio se predodreenim da postane treÊi svjetski šahovski prvak. Turnir u Sankt Peterburgu 1914. bilo je najvažnije natjecanje u njegovu životu, i nisam mogao ne pokušati uËiniti za njega što god mogu.

Za psihoanalitiËara ništa nikad nije obiËno ili uvriježeno. Svaki pacijent ima osobnu priËu, koja je baš to, osobna, vrlo detaljna, kao što su i njegove potrebe individualne i posebne. Bez obzira na sve, kada je Rozental došao k meni pretpostavio sam kako Êu imati posla s potisnutom traumom, bolešÊu s kojom se svakodnevno susreÊem. Kada smo poËeli sa seansama nisam imao pojma da su dva dogaaja koja su tako grozniËavo zaokupila maštu Petrograana ∑ Gulkovo umorstvo i niz imaginarnih ubojstava koja se svakodnevno odvijaju u plesnoj dvorani Saburovljeve kuÊe, izravno povezana u osobi prekoputa mene. Šahovski svijet zna biti gorak i dosadno sitniËav, ali rijetko je pozornica intriga, ako se ne raËunaju psihološke igrice meu takmacima i beskrajne prepirke o uvjetima pod kojima bi se trebali održavati meËevi za titulu svjetskog prvaka. Ali, kako je napredovala moja analiza Rozentala, shvaÊao sam da je posrijedi mnogo više od same pobjede na turniru, ma kako privlaËna ona bila.

Natjecatelji koji su došli u Sankt Peterburg igrati šah toga nisu bili svjesni. To su bili profesionalci navikli na duga putovanja vlakom ili parobrodom koji su ih prevozili od jedne zemlje do druge, gdje bi se bavili onim što znaju, nemajuÊi Ëesto priliku maknuti se izvan ustaljenog trokuta šahista, Ëije su stranice Ëinili hotel, turnirska sala i restoran. Kako su one u Sankt Peterburgu bile na visokoj razini luksuza, moglo bi im se oprostiti što su mislili da osnivaË grada samo malo pretjeruje kada ga naziva obeÊanom zemljom. Sankt Peterburg jest veliËanstven i monumentalan. Ali on je takoer strahovito prljav, a tamo gdje velebnost i prljavština žive zajedno uvijek Êe biti zavisti, bijesa, surovosti, paranoje i nasilja. Površan pogled na šahovsku ploËu s partijom u tijeku neÊe otkriti mnogo od žestoke bitke odražene u položaju figura; isto tako Êe turist koji uživa u blagu Ermitaža, sjaju Ljetnog h 12 h

vrta, ili egzotiËnoj robi izloženoj u Gostinji Dvoru* propustiti primijetiti tokove zla isprepletene istim ulicama kojima on luta nevino im se diveÊi. Od jedanaest igraËa koji Êe sudjelovati na velikom turniru 1914. samo je Rozental potpuno shvaÊao da surovost i nasilna smrt nisu dio Sankt Peterburga onako kako je to uobiËajeno u bilo kojem velegradu, veÊ su sama bit grada kojemu se prikrada revolucija.

Rozental je došao samo da bi igrao šah, ali je nehotice uvuËen u zavjere, izdaju, i na kraju u ubojstvo. ToËnije bi bilo da sam rekao ubojstva, jer Gulko nije bio posljednji. UËinio sam koliko sam mogao da pomognem, ali to nije bilo dovoljno. Rozentalova bezazlena narav Ëinila ga je podložnim spletkama njegovih manje obzirnih prijatelja, a ispostavilo se da je onaj koji je osmislio Gulkovu smrt bio moÊan poput tatarskog kneza, i jednako okrutan.

Nije se nimalo obazirao na nevine koji bi mu zalutali na put, i gazio ih je hladno i proraËunato, kao što šahovski majstor izmjenjuje pješake koji mu smetaju u razvoju igre.

Rozental nije poginuo na ulici poput Gulka; njegov kraj nije bio ni nasilan, ni dramatiËan, ali bio je jednako bolan. U Sankt Peterburgu je povijest pregazila velikog Avroma Chilowicza i nakon toga mu se život raspao na komadiÊe. Trebao je završiti kako je i poËeo, u siromaštvu i tuzi, a sve zbog samo šest nešto slabijih rasporeda figurica izrezbarenih u drvu ili slonovaËi na ploËi sa šezdeset i Ëetiri Ëetvrtasta polja.

*

Gostinji Dvor, veliki trgovaËki centar sagraen 1712., poslije monumentalno nadograen u neoklasicistiËkom stilu (op. prev.).

h 13 h

Dva

G

ulko je ubijen 14. ožujka ujutro. Pet dana poslije, dok sam bio u ordinaciji, ušla je moja tajnica. Baš je krenula kuÊi na veËeru, i veÊ smo se bili pozdravili. »ekao sam jednog svog stalnog pacijenta, koji je imao termin u sedam, i za to sam vrijeme pregledavao bilješke sa seanse s Rozentalom ranije tog dana.

Minja je promrmljala ispriku zbog toga što me uznemirava; odmah sam vidio da nešto nije u redu.

“Netko bi vas želio vidjeti, doktore”, rekla je. “Policajac.”

Minja je tu rijeË izgovorila prijezirno; nije bila imuÊna, ali je zato bila strašan snob.

U malom prednjem uredu, gdje je Minja radila, zatekao sam omanjeg Ëovjeka starog oko trideset i pet godina. Pred sobom je držao šešir, a Ëuperci nepoËešljane kose padali su mu na oËi.

“Doktor Spethmann?” rekao je. Glas mu je bio tanak i pomalo mukao.

“Da”, odgovorio sam ljubazno, ali ipak oprezno.

“Ja sam inspektor LiËev. Zanima me možemo li razgovarati nasamo.”

Bio sam znatiželjan. Posao psihoanalitiËara ne razlikuje se mnogo od detektivskog: oba ukljuËuju otkrivanje prešuÊenih ili skrivenih stvari, s oËitom razlikom da se jedan bavi podsvjesnim inhibicijama, a drugi sasvim namjernim izbjegavanjem i skrivanjem istine.

“Naravno”, rekao sam. Okrenuo sam se tajnici. “Vidimo se ujutro, Minja.” h 14 h

Minja je na trenutak oklijevala, Ëinilo se kao da me ne želi ostaviti nasamo s LiËevom, a onda se provukla pored njega, pokušavajuÊi se udaljiti koliko je god bilo moguÊe u skuËenom prostoru. Zatvorila je vanjska vrata za sobom vrlo nježno; za Minju su buka ili bilo kakvo uznemiravanje bili bogohulni.

“Izvolite”, rekao sam LiËevu, pokazujuÊi prema svojoj ordinaciji.

Otišao sam za svoj radni stol. On mi je sjeo nasuprot u stari naslonjaË pored uzglavlja kauËa. Brzo je i struËno pogledao oko sebe, vidjelo se da zna zapažati. Gledao sam kako mu se pogled zadržava na fotografijama Katarine i Elene na zidu lijevo od mene, zatim prelazi preko knjiga na mojim policama i predmeta koje su izradile Inke i Moke smještenih izmeu njih. Vagao je i procjenjivao stvari da bi upoznao njihova vlasnika.

“Kako vam mogu pomoÊi, inspektore?” pitao sam.

“Možete poËeti time što Êete mi reÊi kako ste upoznali Aleksandra Jastrebova.”

Zasmetala mi je osornost u njegovu glasu, pa nisam odmah odgovorio. »inilo se da mu je to oklijevanje sumnjivo.

“Je li vam pitanje neugodno?” upitao je.

“Ni najmanje”, rekao sam. “Ali bojim se da vam ne mogu pomoÊi. Ne poznajem nikakvog... rekli ste Jastrebova?”

“SudeÊi po papirima koje smo kod njega našli, Jastrebov je studirao na TehniËkom fakultetu”, rekao je.

Taj mi podatak nimalo nije pomogao.

“Sigurni ste da ga ne poznajete?”

“Da, siguran.”

“Kako onda objašnjavate ovo?” rekao je LiËev, polako posežuÊi u svoj kaput. Kada je izvukao ruku iz unutarnjeg džepa, držao je obiËnu, neispisanu omotnicu, koju je otvorio. OËekivao sam fotografiju Jastrebova. Umjesto nje izvadio je posjetnicu. Slova su bila razlivena kao da su se smoËila, ali još uvijek Ëitljiva.

“Prepoznajete li je?”

“Naravno”, rekao sam. “To je moja posjetnica.”

“Možete li objasniti zašto je bila kod Jastrebova?” h 15 h

“Dajem posjetnice svojim pacijentima”, odgovorio sam sliježuÊi ramenima, “kao i kolegama i poznanicima, ljudima koje susreÊem na znanstvenim skupovima, primanjima i veËerama. Oni ih nekada proslijede drugima. Siguran sam da ne poznajem ni pola od svih koji imaju moju posjetnicu.”

“Jeste li, možda, posjetnicu dali Jastrebovu osobno?”

“Ako jesam, nisam znao kako se zove. Tko je on uopÊe? Tvrdi li on da ga poznajem?”

LiËev me pažljivo promatrao otvoreno procjenjujuÊi moju iskrenost; nije to ni pokušavao prikriti.

“Jastrebov je mrtav”, rekao je. Zatim je, glasom nimalo drukËijim no što bi bio da govori o kiši od prošlog utorka, dodao: “Ubijen je.” »ekao sam da nastavi s pojedinostima o pokojnom Jastrebovu.

Umjesto toga on je ustao i pogledao oko sebe.

“Ordinacija vam je vrlo ugodna”, rekao je.

Nisam znao što bih na to rekao. Što on hoÊe od mene? Primaknuo se šahovskoj ploËi kod prozora najbližeg mojem stolu i podigao bijelog kralja. Odvagnuo ga je, i Ëinilo se da je zadovoljan.

“Lijepa garnitura”, rekao je gledajuÊi postolje figurice na kojem je finom, krvavo crvenom tintom bilo ispisano Jacques London.

“Engleske?”

“Da”, odgovorio sam.

“Staunton ima dobar dizajn. Jednostavniji i ËišÊi od ovih naših ruskih.” Spustio je kralja, pa zatim pregledao ispršene lovce s njihovim bradama. “Jako lijepo”, zamišljeno je rekao. “Vi sigurno igrate?”

“Kad stignem, što nije suviše Ëesto”, odgovorio sam. “A nisam ni baš dobar.” “Što mislite, tko Êe osvojiti turnir?” pitao je.

S obzirom na razlog njegova dolaska, ta promjena teme uËinila mi se pomalo blesavom, ali ipak sam odgovorio: “Capablanca ima dobre izglede.” “»udite me”, rekao je, glasom koji je ukazivao da sumnja u h 16 h

ono što sam upravo rekao. “Rozental je izraziti favorit. VeÊ dvije-tri godine skoro je nepobjediv.”

Osjetio sam da se nešto krije iza tih rijeËi. Je li znao da je Rozental moj pacijent? U Rusiji policija zna mnogo toga.

“Rozental takoer ima vrlo dobre izglede”, složio sam se.

Crni

Bijeli

Spethmann ∑ Kopelzon* Kopelzon je upravo odigrao 34 ... Kh5, napadajuÊi bijelu kulu.

Izmjena na g5 bijelome ništa ne donosi. Što bi Spethmann trebao odigrati da zadrži šanse za pobjedu?

Spethmann ∑ Kopelzon Sankt Peterburg, 1913.∑1914.

Odigrano do sada 1.e4 c5 2.Nc3 Nc6 3.g3 g6 4.Bg2 Bg7 5.d3 d6 6.Nge2 e5 7.h4 h5 8.Nd5 Nce7 9.Nec3 Nxd5 10.Nxd5 Be6 11.c4 Bxd5 12.cxd5 Bh6 13.b4 Bxc1 14.Rxc1 b6 15.Bh3 Nh6 16.Qd2 Kf8 17.0-0 Kg7 18.f4e xf4 19.Rxf4 Re8 20.Qb2+ Re5 21.bxc5 bxc5 22.Rxc5 g5 23.hxg5 Qxg5 24.Rc2 Kh7 25.Rg2 Rg8 26.Qf2 Qe7 27.Rf6 Kg7 28.Rf4 Kh7 29.Bf5+ Nxf5 30.Rxf5 Rxf5 31.Qxf5+ Kh6 32.Qf4+ Rg5 33.g4 hxg4 34.Rxg4 Kh5

h 17 h

LiËev je premjestio kralja toËno na sredinu polja. “Koja je ovo pozicija?” pitao je.

Objasnio sam da je to dopisna partija koju igram s prijateljem Kopelzonom. Na spomen imena Rubena MojsijeviËa LiËevljeve su se oËi suzile. Policajac koji cijeni dobru glazbu? Ili policajac kojega moj stari prijatelj zanima profesionalno? »inilo se da ga je pozicija na ploËi duboko zaokupila. “Tko je na potezu?”

“Ja. Ja sam bijeli.”

“Koji je bio posljednji potez crnog?”

“34 ... Kh5”, rekao sam.

“Izmjena na g5 ništa vam ne donosi”, zamišljeno je rekao, spuštajuÊi kutove usana. “Što Êete odigrati?”

Za svih godina koje smo proveli igrajuÊi jedan protiv drugog ni jednom nisam pobijedio Kopelzona, ali u ovoj sam partiji iz otvaranja izišao s malom prednošÊu. Moj priliËno iznenaeni protivnik odluËio je žrtvovati pješaka za napad. Pametnom obranom ne samo da sam prebrodio oluju nego sam i zadržao pješaka viška. Pa ipak, dok smo stigli do trenutne pozicije ponestalo mi je ideja, i nade u prvu pobjedu nad Kopelzonom su kopnjele; bio sam blizu toga da ponudim remi.

“Ne znam”, rekao sam.

Iako mi se Ëinilo kako time kršim neka pravila ∑ što je bilo apsurdno, s obzirom na okolnosti ∑ znatiželja je pobijedila. “Kako je Jastrebov ubijen?” pitao sam.

LiËev je okrenuo svoje svijetle oËi ka meni. “Izudaran je toljagom nasmrt. Ubojice su tijelo ubacile u automobil, pa su ga gurnule u kanal pored Leinnerova restorana.” “»itao sam nešto o tome”, rekao sam.

Otišao sam do gomile starih novina u prednjem uredu i brzo našao ono što sam tražio, u Ruskim Vedomostima, kako se ispostavilo, novinama za koje je radio Gulko. PriËa je objavljena u istom broju gdje i izvješÊe o Gulkovu ubojstvu, ali bila je mnogo manje istaknuta. Odnosila se na tijelo mladiÊa pronaeno na nasipu rijeke Mojke nakon prometne nezgode. SudeÊi po onome h 18 h

što je pisalo, nesretna je žrtva izgubila kontrolu nad upravljaËem na zaleenom dijelu ceste pored Leinnera i otklizala u kanal.

“Ovdje ništa ne piše o ubojstvu”, rekao sam.

“Ubojice su pokušale prikriti zloËin prikazavši ga kao nesreÊu.

OËito je da su uspjeli prevariti novinare.” Pokazao je novine i rekao: “Jeste li poznavali Gulka?”

“Ne”, rekao sam.

“Nikad ga niste upoznali?”

“Ne”, ponovio sam. “Zašto? Postoji li neka veza izmeu tih dvaju ubojstava?”

“I to je moguÊe”, rekao je nezainteresirano.

“Zašto je Jastrebov ubijen?”

“To još nije jasno, kao ni za Gulka”, odgovorio je jednako neodreeno. S olakšanjem sam primijetio da se uputio prema izlaznim vratima.

“Stvarno nemam nikakvu zamisao o tome kako je dobio moju posjetnicu”, rekao sam. “Žao mi je što vam nisam mogao više pomoÊi.”

“Vidjet Êemo se sutra poslijepodne u policijskoj upravi”, bespogovorno je objavio. “Budite tamo u pet.”

“Ali zašto?” pobunio sam se. “VeÊ sam vam rekao ∑ ne znam ništa o Jastrebovu.”

“Možda se ispostavi da znate više nego što mislite da znate.

Barem vi, kao psihoanalitiËar, možete shvatiti o Ëemu govorim.”

“NemoguÊe, sutra imam zakazane sastanke.”

“Možda bi vam bilo draže odmah poÊi sa mnom?” Nisam odgovorio. LiËev me gledao ravno u oËi. “U pet dakle.”

Još sam bio kao u transu kada je pokazao na fotografije na zidu.

“Tko je ova žena?” pitao je, pokazujuÊi na onu veÊu.

“Moja žena Elena”, rekao sam.

“Zar niste trebali reÊi moja pokojna žena?”

“Da”, rekao sam, progutavši tu blesavu uvredu, “moja pokojna žena Elena.”

“A ovo je, onda, vaša kÊer Katarina?” upitao je, dodirujuÊi drugu fotografiju. h 19 h

Sama pomisao da taj mrski i pomalo prijeteÊi Ëovjek zna za Katarinino postojanje izazvala je u meni osjeÊaj kao da tonem.

“Da”, rekao sam tiho, kao da ne želim da Ëuje moje priznanje.

“Dovedite svoju kÊerku sutra sa sobom.”

Mislim kako minutu, ili još duže, nisam progovorio ni rijeËi, samo sam, ništa ne shvaÊajuÊi, zurio u svog neželjenog posjetitelja, kao i on u mene. »ak i nakon što je šok popustio, nisam pitao zašto želi vidjeti Katarinu, ili zašto misli da bi Katarina mogla imati išta s Gulkom ili Jastrebovom, ili s cijelom tom zbrkom s nesreÊama i ubojstvima, ili što je veÊ sve to bilo.

LiËev je opet pogledao na šahovsku ploËu. “Ne gubite”, rekao je. “Barem ne još.”

Okrenuo sam se da ispratim njegov pogled. Kada sam ga opet pogledao, micao je nestašne uvojke s oËiju. Pažljivo je namjestio kosu, i stavio šešir.

“Vidimo se sutra, doktore Spethmanne”, rekao je, i nakon toga napustio ordinaciju.

h 20 h

h 8h

Nakladnik zahvaljuje na novËanoj potpori fondu za prevoenje Ireland Literature Exchange, Dublin, Irska. www.irelandliterature.com info@irelandliterature.com

Nakladnik Fraktura, ZapreπiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ Jacqueline Guillot / akg-images Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-141-5 Svjetski bestseleri, knjiga 26 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

h 272 h

h 8h