Operacija Posljednja prilika by Fraktura

EFRAIM ZUROFF

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

Operacija Posljednja prilika

OPERACIJA POSLJEDNJA PRILIKA Potjera za nacističkim zločincima

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

Efraim Zuroff

Operacija Posljednja prilika Potjera za nacističkim zločincima prevela s engleskog Mirna Herman Baletić

Fraktura

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Naslov izvornika Operation Last Chance © Éditions Michel Lafon, 2008 Objavljeno prema sporazumu sa Lester Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Mirna Herman Baletić i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-926-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 984591

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

Knjiga je posvećena sjećanju na Simona Wiesenthala, koji nije dopustio da Holokaust padne u zaborav, i sjećanju na članove moje obitelji koji su pobijeni u Litvi između 1941. i 1944.: rabina Efraima Zara, Bejlu Zar, Elijahua Zara i Hirša Zara.

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

Sadržaj Predgovor hrvatskom izdanju

prvo poglavlje Milivoj Ašner, osumnjičeni nacist na Euru 2008.

drugo poglavlje Prvi susreti s Holokaustom

treće poglavlje “Nisam vas zaboravio”

četvrto poglavlje Ured za posebne istrage i slučaj Kazysa Palciauskasa

peto poglavlje Potraga za doktorom Mengeleom i njezini neočekivani dobici

šesto poglavlje Nacisti u Australiji

sedmo poglavlje Nacisti u Velikoj Britaniji

osmo poglavlje Nacisti pod javorovim listom

deveto poglavlje Novi ured i pad komunizma

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

deseto poglavlje Litva, Borba za pravdu i istinu u zemlji mojih predaka

103

jedanaesto poglavlje Latvija, Masovni ubojica kao junak našeg doba

119

dvanaesto poglavlje Estonija, Onoliko pravde koliko se može kupiti novcem

127

trinaesto poglavlje Hrvatska prošlost i potraga za Dinkom Šakićem

137

četrnaesto poglavlje Povijesno suđenje u zemlji kojom su nekada vladali ustaše

149

petnaesto poglavlje Težak početak

157

šesnaesto poglavlje Ženski vrag iz Majdaneka

167

sedamnaesto poglavlje Charles Zentai

179

osamnaesto poglavlje Dr. Heim, najtraženiji nacist na svijetu

191

devetnaesto poglavlje Képíró, Osumnjičeni nacist koji živi nasuprot sinagogi

213

dvadeseto poglavlje Zaključak 225 Bilješke 229 Zahvale 237 Pogovor hrvatskom izdanju

241

Kazalo imena

245

O autoru

251

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

prvo poglavlje

Milivoj Ašner, osumnjičeni nacist na Euru 2008. Lipanj 2008.: Europsko nogometno prvenstvo organizirano u Švicarskoj i Austriji se zahuktava. Neki su navijači oduševljeni, dok su drugi nesretni ili posve očajni, ovisno o uspjesima svoje omiljene momčadi. Ovaj je čovjek među onima koji slave. Ruku pod ruku sa suprugom Edeltraut odlazi u šetnju ulicama grada Klagenfurta u južnoaustrijskoj pokrajini Koruškoj u kojoj boravi hrvatska nogometna reprezentacija. Iako je više od pola stoljeća proveo u Austriji, i dalje je vatreni navijač Hrvatske, zemlje u kojoj je rođen. U dobi od devedeset pet godina živahno hoda iako ne pušta ruku svoje Edeltraut. Udobno smješten za stolom na terasi jednoga kafića, kao svi obični ljudi, par uživa razmjenjujući šale s konobarima neposredno pred odlazak u kupnju. Skriven od pogleda, fotograf poznatog britanskog tabloida The Sun snima svaki trenutak ovog dražesnog prizora. Sutradan se šetnja zaljubljenih golupčića pojavljuje na naslovnici: “Traženi nacist pronađen na Euru 2008.!” Čovjek odjeven u crni pulover, bijelu košulju i platnene hlače nije bio tek bilo koji umirovljeni nogometni navijač. Taj se stariji gospodin uglađena izgleda nalazio na četvrtome mjestu našega popisa deset najtraženijih nacista u svijetu.

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Prezime: Ašner. Ime: Milivoj. U Austriji je bio poznat pod imenom Georg Aschner. Godina rođenja: 1913. Rok službe: bivši zapovjednik ustaške policije u Požegi, optužen za organiziranje deportacije stotina Srba, Židova, Roma i komunista u hrvatske koncentracijske logore, u kojima je većina pogubljena. Pod njegovim zapovjedništvom spaljena je velika požeška sinagoga, na čijem je mjestu sagrađen koncentracijski logor. Zbog pokušaja bijega u noći 26. kolovoza 1941. pogubljene su tri stotine zarobljenika. Nakon toga, 25. prosinca 1941., počinju masovne deportacije Židova. Muškarci su bili poslani u logor Jasenovac, a žene i djeca u Đakovo. Židovi su bili prisiljeni u njegovu uredu predati velike količine novca i ostale vrijednosti. Ipak, Ašner u svom domu prima novinare časopisa The Sun sa širokim osmijehom na licu, tvrdeći da nije ratni zločinac. “Ja s time nisam imao ništa. Ja sam bio samo dužnosnik pravne službe – pravnik. Nikada nikome nisam učinio ništa nažao.” 1 Postoje države u kojima naši pozivi osobama koje imaju korisne informacije i svjedocima nisu odmah urodili plodom unatoč obećanoj nagradi za svaku informaciju koja bi mogla pridonijeti kaznenom progonu i konačnom kažnjavanju nacističkih ratnih zločinaca. U Hrvatskoj to nije bio slučaj jer smo tamo već bili zacrtali vrlo važan cilj čak i prije nego što je operacija Posljednja prilika službeno započela 30. lipnja 2004. Njegovo je ime bilo Milivoj Ašner. Izvješće o njemu dobio sam u Izraelu krajem svibnja 2004., a poslao mi ga je dvadesetsedmogodišnji Alen Budaj iz Požege, gdje je Ašner bio zapovjednik policije i gdje su se događala njegova zlodjela. Budaj je živio u Zagrebu i tamo se borio održati sjećanje na židovskog djeda i baku sahranjene na sada uništenom i napuštenom židovskom groblju koje se neprekidno iznova oskvrnjivalo. Tijekom istraživanja za knjigu na temu požeške povijesti i tamošnje židovske zajednice Budaj se susreo s jednim starim partizanom, koji mu je rekao da se bivši lokalni načelnik policije, stanoviti Milivoj Ašner, 1991. vratio u Hrvatsku nakon dugogodišnjeg boravka u Austriji, gdje se skrivao nakon rata. Budaj je nekoliko godina gotovo svakodnevno kopao po Hrvatskom

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

državnom arhivu u Zagrebu. U moru dokumenata arhiviranih tijekom šest desetljeća naišao je na naloge za deportaciju s Ašnerovim potpisom. Izvješće koje sam dobio od Budaja bilo je sukus njegova predanog rada, odnosno sažeti pregled slučaja s preslikama izvornih dokumenata koji dokazuju Ašnerovu krivnju na šezdeset stranica koje su povezivale pregršt činjenica. Bio sam u snažnoj kušnji da odmah krenem u sljedeću fazu te javno iznesem optužbu. No morao sam poduzeti određene mjere opreza. Na kraju je povjesničar u meni pobijedio lovca na naciste. Stupio sam u kontakt s Miriam Aviezer, prijateljicom koja je specijalizirala povijest Holokausta u Jugoslaviji, zaposlenom u Yad Vashemu, izraelskome memorijalnom i istraživačkom centru posvećenom žrtvama Šoe. Zamolio sam je da prevede i procijeni dokumentaciju. Potvrdila je njezinu vjerodostojnost i kada sam ih konačno pročitao, shvatio sam da su Budajevi materijali bez sumnje utemeljeni. Istovremeno sam se javio svojem dobrom prijatelju Igoru Alborghettiju, uredniku vodećega hrvatskog tjednika Globus, koji me sredinom lipnja nazvao i potvrdio da je Ašner još uvijek na životu. Sada su sve činjenice slučaja bile jasne i potvrđene, pa smo mogli krenuti dalje. Po struci pravnik, Ašner je služio kao zapovjednik ustaške policije u Slavonskoj Požegi. S tim ovlastima sastavljao je i potpisivao mnogobrojne protužidovske i protusrpske dekrete koji su za posljedicu imali deportacije i smrt najmanje nekoliko stotina ljudi. Spreman pokrenuti hrvatsko poglavlje operacije Posljednja prilika, odmah sam kontaktirao Budaja radi dogovora za sastanak. Htio sam vidjeti s kim imam posla. U Zagreb sam sletio 29. lipnja 2004. u ranim poslijepodnevnim satima te se ubrzo sastao s Alenom Budajem u hotelu Dubrovnik. Budaj je na sastanak došao sa svojim bratićem Salamonom (Šlomom) Jazbecom, koji je pokazao prilično znanje o židovskim temama i čak je natucao hebrejski. No nitko od mojih prijatelja u zagrebačkoj židovskoj zajednici, s kojima sam razgovarao neposredno nakon što sam zaprimio dosje, nije poznavao nijednog od njih, što je, dakako, pobudilo moje sumnje. Zato sam ostao suzdržan, a i Budaj se doimao vrlo rezerviran.

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Činilo se kao da je zabrinut da bih ja mogao prisvojiti njegove marljivo prikupljene materijale, što je bilo pomalo čudno s obzirom na to da se on obratio meni i zatražio pomoć. Bilo je bjelodano da su njih dvojica posjedovala prvorazredne informacije, no trebali su me zbog umreženosti, poznavanja povijesti, iskustva i vještine s medijima. S druge strane, oni su meni bili potrebni jer su donijeli dosje o Ašneru. Kako se sastanak bližio kraju, uspio sam ih, hvala Bogu, uvjeriti da sam podjednako spreman odlučno raditi na kaznenom progonu Ašnera te da nipošto ne namjeravam otuđiti njihov istraživački rad i tako smo dogovorili suradnju radi postizanja zajedničkog cilja. Konferenciju za tisak održao sam odmah sutradan 30. lipnja. Znao sam da ono što spremam može biti pomalo opasno, no tada nisam smatrao da postoji ozbiljan rizik da će Ašner pobjeći, pa sam razotkrio nje gov identitet i iznio za što ga se tereti. Objasnio sam da sam u posjedu njegove adrese i broja telefona. Također sam pokazao dva dokumenta ustaške policije iz listopada 1941. s Ašnerovim potpisom. Prvi je bila naredba o izopćenju, a u stvarnosti naredba o deportaciji dvadeset šest židovskih i srpskih obitelji iz Požege. Drugi je bio nalog o konfiskaciji svih dobara stanovite Valerije Moskowitz čiji je muž, prema onome što je pisalo u dokumentu, bio zatočen u koncentracijskom logoru jer se suprotstavio ustašama. Također sam pokazao da je Milivoj Ašner, hrvatski državljanin, krajem rata pobjegao u Austriju, gdje nikada nije bio priveden pravdi, nakon čega se 1991. vratio u Hrvatsku. Ašner je pobjegao 1946. jer je jugoslavenska Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača detaljno dokumentirala ratna zbivanja u Požegi. Među točkama optužnice nalazio se i navod da su “zatočenici bili mučeni tako da ih se objesilo naopako i da su im čupani nokti na nožnim prstima”. Istražitelji su izrijekom naveli da je “Ašner, kao zapovjednik policije, donosio odluke o uhićenjima, izopćenjima i deportacijama”.2 Konferenciju za tisak završio sam podsjetivši novinare da je Ašner relativno nedavno osnovao političku stranku koja se pojavila na hrvatskim parlamentarnim izborima te da je stoga očito dovoljno dobra

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

zdravlja bez obzira na poodmaklu dob. Uz to sam iznio svoju namjeru da te dokumente ubrzo predam državnom tužiteljstvu. Na kraju sam najavio da ćemo, kao što smo to učinili u svim državama u kojima smo prethodno bili aktivni, objaviti novinski oglas, u Globusu (u ovom slučaju oglas je bio besplatan), o nagradi od 10.000 američkih dolara za svaku informaciju koja dovede do kaznenog progona i kažnjavanja bilo kojeg nacističkog ratnog zločinca. Nakon konferencije za tisak požurio sam na sastanak s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, koji je pokazao izvanrednu potporu našim naporima i pristao na sastanak sa mnom istoga dana kada u Zagrebu pokrenemo operaciju Posljednja prilika. U predsjedničkom uredu zamolio sam Mesića da učini sve što je u njegovoj moći kako bi mi pomogao da se Ašnera što prije uhiti s obzirom na to da je tada već bio napunio devedesetu. Bio je jednako odlučan kao i ja. Bilo je jasno da je riječ o važnom ratnom zločincu i prepredenoj osobi i po tome je Ašnerov slučaj bio jedinstven. Točnije, njegovo se ime nalazilo na popisu “svih žrtava fašizma u Zagrebu” sastavljenom u Hrvatskoj 1985., pa je bilo očito da se Ašner krajem rata izdavao za žrtvu Holokausta. Mesić me uvjerio da mi je spreman pomoći: nazvao je glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i zamolio ga da me odmah primi. Bajić se složio i to sam mu popodne predao kompletan dosje o slučaju Ašner. Konferencija za tisak odjeknula je kao bomba. Novinari su se sjurili u Ašnerov rodni grad Daruvar, pred njegovu dvokatnicu bijelih zidova u kojoj je živio od 1991. Reagirao je slično kao i drugi osumnjičeni ratni zločinci: sve je poricao hineći nerazumijevanje što se zbiva. Teroristička skupina nazvana Hrvatsko revolucionarno bratstvo krenula je u akciju čim je čula vijest o lovu. Ta je skupina 1971. ubila jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj i godinu dana poslije digla u zrak poslovnicu JAT-a u Frankfurtu. Potom su napali jugoslavenske diplomate u Njemačkoj i pritom dva konzula lišili života. Sada su mene i one koji su mi željeli pomoći u vezi sa slučajem Ašner pokušavali zastrašiti izdajući se za “protužidovski pokret”. Tako je na adresu Građanskog odbora za ljudska prava u Zagrebu

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

stiglo pismo naslovljeno na moga prijatelja Zorana Pusića koji je bio njegov predsjednik. Na dnu stranice nalazio se logotip pokreta, tj. ogromno slovo “U”, kao ustaška oznaka. “Vi Židovi ste stvarno poseban narod! Uvijek sami tražite mač koji će vam odrubiti glavu. Ono što tražite će vaš Židovčić Zuroff i dobiti! Ostavite Hrvate na miru. Ako ijedan Hrvat završi u zatvoru zbog vaših bolesnih židovskih ideja, upozoravamo vas, počet ćemo ubijati vaše zemljake u Hrvatskoj. Znamo vaša imena i adrese. Odlučite sami.” 3 Nudili su i nagrade za ubojstvo ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt (75.000 USD), Zorana Pusića (50.000 USD) i mene (25.000 USD) te su zastrašivali brojne druge hrvatske antifašiste. Moguće da je moj život vrijedio manje zato što nisam Hrvat. Mene takva taktika zastrašivanja nije uplašila, ali neke druge jest, poput bivšeg antifašističkog borca srpske nacionalnosti koji mi je ispričao da se nakon šezdeset godina boji otvoreno iznijeti svoju priču jer ga svi poznaju, a Ašner u Požegi još uvijek ima svoje ljude. Upravo je Ašner izdao naredbu za njegovo uhićenje 12. travnja 1941. “Nije došao i osobno me uhitio, no policajac koji je je došao po mene mi je bio pokazao nalog s Ašnerovim potpisom.” Informacije koje je prikupio Budaj, potvrda njihove vjerodostojnosti, Mesićeva potpora, 4 Ašnerovo očito dobro zdravlje – sve je djelovalo prejednostavno. Trebao sam biti oprezniji. Umjesto toga sam učinio nešto nepromišljeno, što se ubrzo pokazalo ogromnom pogreškom. Nisam ozbiljno razmotrio mogućnost da bi Milivoj Ašner mogao nestati. Bijeg u njegovim godinama činio se nezamislivim. Nitko ne odlazi u neku nepoznatu zemlju da bi tamo započeo novi život s lažnim identitetom u dobi od devedeset jedne godine. Tako je ako se zanemari mreža pomagača na koju bi se ta osoba mogla osloniti. Ašner je imao sina koji je živio u Austriji i samim time mjesto za bijeg, sklonište. Podrška koju smo dobili od predsjednika Mesića i glavnog državnog odvjetnika i činjenica da će, ako ostane u Hrvatskoj, sigurno izaći pred sud, Ašnera su, bez sumnje, potaknule na što hitriji bijeg. Da bih lov priveo kraju, morao sam se uputiti u Austriju.

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

Budaj i Jazbec ubrzo su saznali Ašnerovu adresu: Paulitschgasse 8, Kla genfurt, Koruška, odnosno njegovo prethodno prebivalište. Bez sumnje se tamo osjećao sigurno, svjestan da je Austrija poznata po nespremnosti na progon osoba osumnjičenih za nacističke ratne zločine i politici koja se protivi izručenju svojih državljana. Teško da je mogao odabrati bolje utočište. Za Ašnerom je raspisana međunarodna tjeralica, a Interpol je 13. prosinca 2001. izdao nalog broj 2005/29623 zajedno s fotografijom bje gunca, nasmiješenog i odjevenog u prugasti sako. No to nije urodilo plodom. Došao sam do zida, zida šutnje austrijskog pravosuđa i predstavnika vlasti. Ašneru cinizam nikada nije bio stran pa je tako nastavio potpuno mirno živjeti. Jednom izraelskom novinaru čak je izjavio: “Ja sam hrvatski Schindler”,5 pozivajući se na njemačkog industrijalca Oskara Schindlera koji je tijekom Drugoga svjetskoga rata spasio više od tisuću Židova. Dao je nekoliko intervjua u kojima navodi da nikada nikome nije učinio ništa nažao, da su sve optužbe lažne i da nikada ni na koji način nije bio povezan s ustaškom policijom. Neprekidno je ponavljao da je moj jedini cilj uznemirivati prave hrvatske domoljube. Također je dao intervju za austrijski tjednik Profil naslovljen “Ach, dieser Jude, ein Lump” (“Ah, taj Židov, koja ništarija”). U tom intervjuu obrušio se na Alena Budaja: “Ma, taj Židov! Propalica koji prima socijalnu pomoć, žicar kojeg plaćaju židovske organizacije da priča izmišljene priče.”6 Shvativši da mi hrvatske vlasti više ne mogu pomoći, obratio sam se Srbima. Njihovi brojni zemljaci bili su među Ašnerovim žrtvama i njihov zahtjev za izručenje bio bi itekako utemeljen. No Austrija nije bila spremna surađivati sa Srbijom ništa više nego što je to bila s Hrvatskom. U srpnju 2005. vratio sam se u Zagreb, gdje sam se ponovno sastao s predsjednikom Mesićem. Njegova odlučnost nije popustila: “Ašnera ne smijemo promatrati kao nekog običnog starca”, rekao mi je tom prigodom. “Star ili ne, nema veze. Ne postoji razlog zbog kojega bismo trebali štititi takve ljude – fašiste koji su se služili fašističkim

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

metodama.”7 Do pravnih pomaka konačno je došlo u rujnu 2005. kada je Hrvatska podnijela službeni zahtjev Austriji za izručenje Ašnera kako bi mu se sudilo zbog zločina počinjenih u Požegi. Nekoliko sam puta odlazio u Beč s ciljem da ubrzam stvari. S austrijskom ministricom pravosuđa Karin Gastinger sastao sam se krajem siječnja 2006. Njezin prethodnik Dieter Böhmdorfer bio je osobni od vjetnik čelnika ekstremne desnice Jörga Haidera i bivšeg predsjednika FPÖ-a (Slobodarska stranka Austrije) od 1986. do 2000., poznatog po populističkoj i ksenofobnoj politici i nekoliko puta optuženog za antisemitizam. Karin Gastinger svoju je karijeru započela u FPÖ-u, pa nisam gajio pretjerane nade u vezi s njezinim stavom o ovom slučaju. Kao što sam i očekivao, sastanak nije prošao dobro. Gastinger me obavijestila da što se Ašnera tiče, ne može odgovoriti hrvatskom zahtjevu za izručenje jer Austrija ne izručuje svoje građane. Objasnio sam da je Ašner očito lagao u zahtjevu za austrijsko državljanstvo, prikrivši činjenicu da je tražen u Jugoslaviji, te da mu se državljanstvo treba ukinuti. Gastinger je moj prijedlog odbila, odbacivši svaku mogućnost da se Ašneru sudi u Austriji zbog toga što su, kako je to tumačilo austrijsko tužiteljstvo, navodni Ašnerovi zločini otišli u zastaru. Kada sam joj skrenuo pozornost na to da je on vlastoručno potpisivao naloge za izručenje ravno u smrt, Gastinger je priznala da je austrijski zakon o zastari neprikladan s moralnog stajališta i obećala da će pokušati ponovno istražiti Ašnerovo austrijsko državljanstvo. Budući da sam već bio navikao na neispunjena obećanja austrijskih ministara i visokih dužnosnika, njene me izjave nisu uvjerile. Sutradan sam sazvao konferenciju za tisak, na kojoj sam izjavio: “Austrija je raj za nacističke zločince.” Ta je moja izjava dospjela na naslovnice Der Standarda, Die Pressea i Kronen Zeitunga te je očito navela koruškog ministra unutarnjih poslova da objavi kako je Ašner zapravo izgubio svoje državljanstvo još 1992., kada je zatražio hrvatsko, a da prethodno nije dobio odobrenje austrijskih vlasti. Unatoč takvom napretku bivši načelnik požeške policije još uvijek nije bio izručen u Zagreb, ovaj put s osnove nedovoljno dobrog zdravstvenog stanja. Tako se Ašner udobno smjestio u središtu Klagenfurta,

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

gdje živi i dok pišem ovu knjigu. Grad s oko devedeset tisuća stanovnika – omiljeno turističko središte poznato po jezeru Wörthersee, okolnim planinama, parkovima i dvadeset tri dvorca – glavni je grad pokrajine Koruške kojoj je svojedobno na čelu bio desničar Jörg Haider. Krajem 2006. ponovno sam se našao u Zagrebu zbog još jednog sastanka s glavnim državnim odvjetnikom. On mi je potvrdio da razgovori s Bečom ne obećavaju. Ljudi su me povremeno znali pitati ne dođe li mi ponekad da odem i sjednem pred Ašnerovu kuću, da se s njim sučelim i procijenim njegovo pravo tjelesno stanje i na taj se način uvjerim je li doista bolestan kako tvrde organi vlasti njegove države domaćina. Uvijek bih odgovarao da to nisam spreman učiniti i da ovakve slučajeve nikada ne doživljavam osobno. Moj je cilj da pravda krene svojim putem. U ovom slučaju činilo se da će argument suda ostati na snazi, osim ako nekako ne uspijemo dokazati da su medicinski stručnjaci u krivu. Bez takva dokaza Ašner će najvjerojatnije mirno preminuti u svom domu u Austriji. Slučaj se pojavio na sudu u Klagenfurtu u takvim nepovoljnim okolnostima. Svakih nekoliko mjeseci sazivala su se saslušanja na ko jima se utvrđivalo je li Ašner dovoljno dobra zdravlja za ispitivanje o prošlosti i eventualno izručenje. Presuda koja nikoga nije pretjerano iznenadila izrečena je 2007. Sud u Klagenfurtu citirao je dva liječnička izvješća u kojima je bilo navedeno da je Ašnerovo zdravlje odveć loše za ispitivanje i suđenje. Rečeno je da je prestar i preslab i da čak boluje od početnog stadija Alzheimerove bolesti. Uvjereni da bi problem mogla biti suosjećajnost lokalnih liječnika prema starijem Hrvatu (Koruška je bila poznata po visokom postotku stanovništva ksenofobnih i antisemitskih stavova, što objašnjava neprekinuti niz pobjeda Jörga Haidera na izborima), od suda smo zatražili da provedemo svoje gerijatrijsko vještačenje, no naš je zahtjev za ponovljenim vještačenjem odbijen u svibnju 2007. Otprilike u to vrijeme predsjednik Mesić boravio je u službenom posjetu Austriji. Preklinjao sam njegova savjetnika za vanjske poslove da se tom prilikom otvori pitanje slučaja Ašner. Dva dana poslije odgovorio mi je sljedeće: “Dragi

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Efraime, predsjednik je spomenuo slučaj Ašner tijekom razgovora s premijerom Gusenbauerom koji na to uopće nije reagirao. Moj je dojam da nije upoznat sa slučajem. Zato sam o cijelom slučaju detaljno razgovarao sa savjetnikom za vanjske poslove predsjednika Fischera. On mi je obećao da će učiniti sve što može... Nadajmo se da će to imati nekakav učinak.”8 Do proljeća 2008. stekao sam dojam da je slučaj Ašner završen. No tada je došlo do nevjerojatnog obrata. Novinarska ekipa The Suna pronašla je Ašnera u Klagenfurtu. Fotografije navodnog ratnog zločinca, koji je prema sudskoj odluci bio odveć bolestan za suđenje, prikazivale su muškarca koji je sa svojih devedeset pet godina bio zdrav kao dren. Fotografije su se pojavile na naslovnici novina 16. lipnja 2008., a potom su obišle cijeli svijet. Ponovno sam optužio Austriju: “Ova zemlja je još uvijek utočište nacističkim zločincima.” Ako je Ašner mogao pijuckati vino u kafiću na šetalištu, navijati za svoju nogometnu ekipu te se pun pouzdanja sam šetati ulicama, vjerojatno je dovoljno dobra zdravlja i da mu se sudi. Istom sam poslao službeni dopis austrijskoj ministrici pravosuđa Mariji Berger: Fotografije i videozapisi dostupni našem uredu sasvim jasno upućuju da je Ašner dobra zdravlja, lucidan i sposoban samostalno se kretati, što je suprotno zaključku austrijskog suda, koji je presudio da ga se ne može izručiti radi suđenja u Hrvatskoj zbog lošeg zdravstvenog stanja (...) U novonastalim okolnostima ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje za stalno odbijanje izručenja ovog osumnjičenika za nacističke ratne zločine u državu u kojoj ih je [navodno] počinio, pa sada konačno može odgovarati za stotine Srba, Židova i Roma de portiranih u ustaške koncentracijske logore, gdje je većina njih brutalno ubijena. Od Vašeg imenovanja na mjesto mi nistrice pravosuđa došlo je do blagog poboljšanja u načinu na koji Austrija postupa u slučajevima nacističkih ratnih

milivoj ašner, osumnjičeni nacist na euru 2008.

zločina, no još se puno toga mora učiniti ako se vaša zemlja konačno želi riješiti reputacije utočišta za počinitelje zločina u Holokaustu. Što brže izručenje bivšeg načelnika ustaške policije Milivoja Ašnera bilo bi dobrodošlo i predstavljalo bi važan korak u tom smjeru.9 Sve je bilo uzalud. Glasnogovornik ministarstva kao mulac je inzistirao da je “proces izručenja Hrvatskoj obustavljen prošle godine nakon što su iznesena dva specijalistička vještačenja, jedno iz 2006. i jedno iz 2007. godine” te pridodao da se postupak može ponovno pokrenuti samo ako tako presudi sud u Klagenfurtu.10 Sud je, zauzvrat, odbio tvrdnje da štiti bilo kojeg nacista. “Formalno odbacujemo da štitimo navodne nacističke ratne zločince. Austrija je država prava, a ne Guan tanamo. Mi ne odustajemo od svojih načela zbog političkih motivacija”, izjavio je Manfred Herrnhofer, sudac u Klagenfurtu i potpredsjednik Udruge austrijskih sudaca. Isti glasnogovornik predložio je da se imenuje strani specijalist kako bi se “utišalo kritične glasove”.11 Toga dana, 18. lipnja 2008., Ašner je dobio potporu i Jörga Haidera. U intervjuu koji je dao za Der Standard Haider se glasno usprotivio izručenju rekavši: “On [Ašner] svoj život mora završiti ovdje. Niz godina je bio građanin Klagenfurta koji je mirno živio među nama. To je vrlo pristojna obitelj i svi smo za njih vezani.”12 U intervjuu koji je Hrvatska televizija emitirala 19. lipnja Milivoj Ašner priznao je da je tijekom rata naredio deportaciju stotina Srba, Židova, Roma i komunista te ustvrdio da se građanima lojalnim hrvatskoj državi nikada ništa loše nije dogodilo. “Vjerujem da se, ako niste Hrvat i mrzite Hrvatsku, trebate vratiti u svoju domovinu, idite u Beo grad, Vojvodinu, u svoju domovinu, a nas Hrvate pustite na miru.”13 U intervjuu koji je dao za The Sun Milivoj Ašner kaže da je spreman na suđenje u Hrvatskoj. Nakon što je odbacio optužbe nazvavši ih “smi ješnima”,14 govorio je o mogućem suđenju u Zagrebu: “U potpunosti sam uvjeren da će me osloboditi ako suci budu pošteni jer sam ja Hrvat.”15 No on je vrlo dobro znao da ga Austrijanci neće iznevjeriti. Narednih dana liječničko izvješće koje je naručilo okružno odvjetništvo

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Klagenfurta zaključilo je da ga se ne može izručiti zbog senilnosti. Ašner je mirno mogao nastaviti gledati utakmice na Euru 2008. Suočen s takvim nepovoljnim okolnostima, osjetio sam da bih trebao posljednji put pokušati uvjeriti austrijske vlasti da krenu u akciju, pa sam zatražio sastanak s ministricom pravosuđa Berger. Sastali smo se u Beču krajem lipnja 2008. i tom sam je prigodom zamolio da pozove stranog medicinskog stručnjaka da pregleda Ašnera te tako zajamči objektivnost pregleda. Na sastanku je odbila moj prijedlog, ali su ubrzo Austrijanci najavili da će pozvati švicarskog stručnjaka za gerijatriju dr. Marca Grafa da obavi pregled. On to nije mogao učiniti zbog tehničkih razloga te su prošli mjeseci tijekom kojih su austrijske vlasti tvrdile da je novi pregled zapeo zbog financijskih poteškoća.16 Tako je tek na proljeće 2009. njemački stručnjak po imenu Norbert Nedopil pregledao Ašnera, no njegovo mišljenje gotovo je u cijelosti potvrdilo nalaz triju prethodnih pregleda, čime se omogućilo da bivši ustaški policijski za povjednik nastavi boraviti u jednom od najboljih europskih utočišta za nacističke ratne zločince.

zahvale

237

Zahvale Jedan od najblagotvornijih aspekata moga djelovanja kao lovca na naciste u protekla tri desetljeća prekrasni su ljudi s kojima sam imao povlasticu surađivati, a mnogi među njima postali su mi bliski prijatelji. Zato mi je posebno drago što im javno mogu zahvaliti na njihovoj podršci i pomoći. Nijedan od projekata ili kampanja opisanih u ovoj knjizi ne bi bilo moguće ostvariti bez predanosti Centra Simona Wiesenthala i odlučnosti u provedbi misije koju je gospodin Wiesenthal započeo ubrzo nakon što je oslobođen iz koncentracijskog logora Mauthausen 6. svibnja 1945. Nadalje, zahvalan sam čelnicima naše ustanove, rabinu Marvinu Hieru, dekanu, i rabinu Abrahamu Cooperu, zamjeniku dekana, koji su mi povjerili ovaj zadatak. Od samoga početka 1986. sam imao njihovu punu potporu i suradnju s rukovoditeljima i zaposlenicima Centra, što se pokazalo ključnim u mom radu. U tom smislu želim posebice zahvaliti kolegama Sergiu Widderu, našem ravnatelju za Latinsku Ameriku, te Rhondi Barad, ravnateljici za istočnu regiju (SAD), koji su se naročito trudili da mi pomognu. S obzirom na međunarodni karakter napora koje je Centar uložio u pronalaženje i privođenje nacističkih ratnih zločinaca, posebice nakon što je počela operacija Posljednja prilika 2002., imao sam priliku surađivati s partnerima punim energije i entuzijazma iz cijeloga svijeta.

238

zahvale

Te su osobe sa mnom dijelile viziju i posvećenost zadatku da zločinci odgovorni za Holokaust odgovaraju za svoje zločine, pa svakako zaslužuju da ih se spomene zbog njihove pomoći i podrške. Među njima posebno želim zahvaliti: u Hrvatskoj bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, Tomislavu Jakiću, Alenu Budaju, Silviju (Shlomi) Jazbecu, Zoranu Pusiću, Lei Šiljak i rabinu Kotelu Dadonu; u Srbiji bivšem predsjedniku Borisu Tadiću, dr. Ani Frenkel, glavnom rabinu Yitshaku Asielu, episkopu Irineju, protosinđelu Jovanu Ćulibrku, Sonji Licht i Nenadu Antonijeviću; u Litvi Shimonu Alperovichu, profesoru Dovidu Katzu i Ruti Puisyte; u Rumunjskoj Ottu Adleru, Alexu Sivanu, Marcu Katzu, timu iz Agencije za oglašavanje Tempo, a posebno Elizi Rogalski; u Austriji Samuelu Lasteru, Marianne Enigl, Christine Schindler, Thomasu Sternu, dr. Azrielu Muzicantu i Raimundu Fastenbaueru; u Mađarskoj Szilviji Dittel Pető, Tiboru Pécsiju i Mártonu Rosti; u SAD-u dr. Michaelu Berenbaumu i dr. Karen Shawn; u Australiji dr. Colinu Rubensteinu i timu AIJAC-a kao i Steveu Leiblichu; u Estoniji Stenu Hankewitzu; u Španjolskoj Gloriji Trinidad; u Danskoj dr. Vilhjalmuru Vilhjalmssonu; u Poljskoj glavnom rabinu Michaelu Schudrichu i Ko steku Gebertu; u Argentini Dalili Herbst, Luisu Grynwaldu i Danielu Reisfeldu; u Čileu Gavrielu Zaliasniku, Edith Blaustein i Joyce Alter; u Brazilu Gabi Milevsky i rabinu Danielu Tuitu; u Urugvaju Diegu Sonnenscheinu i Sebastianu Villi. Brojni vladini službenici, diplomati i novinari čija se pomoć pokazala neprocjenjivom u mnogim istragama također zaslužuju svoje mjesto na ovom popisu, ali će zbog razumljivih razloga ostati anonimni. Bliže svom domu, ovdje u Izraelu, često sam se koristio blagodatima mudrih savjeta i poticaja profesora Dova Levina, a iznimno vrijednu pomoć na mnoge su mi načine pružili dr. Gavriel Bar-Shaked iz Yad Vashema i njegovi brojni kolege i kolegice. Posljednjih se godina Aviva Raz-Schecter iz Ministarstva vanjskih poslova jako trudila djelotvorno raditi u ime Države Izraela na raznim pitanjima vezanim uz Holokaust, a osobe koje su preživjele Holokaust kao što su Miriam Aviezer, Yehudit Yaron, Lydia Brenners i Yosef Melamed uvijek su bile spremne pružiti mi pomoć na specifičnim slučajevima.

zahvale

239

Među mnogobrojnim suradnicima, pomagačima i volonterima koji zaslužuju posebnu zahvalu na svojim izvanrednim naporima kojima su mi pomogli i pridonijeli uspješnosti moga rada posebno se ističe troje pojedinaca. Prvi je Aryeh Rubin, čija je financijska potpora imala ključ nu ulogu u pokretanju operacije Posljednja prilika i čije su prijateljstvo i emocionalna potpora tijekom godina bili neprocjenjivi. Bez obzira na to jesam li radio u Islandu, Kostarici ili Hrvatskoj, Aryeh je uvijek bio na mojoj strani i pomagao mi sa svime što je bilo potrebno. Drugi je moj kolega Stefan Klemp, naš istraživač u Njemačkoj, koji je tijekom proteklog desetljeća odradio izvanredan posao na raznoraznim istraživačkim projektima i čija je pomoć u raznim pitanjima vezanim uz Njemačku i Austriju bila ključna. Njegova izvrsna istraživanja u sklopu našega projekta u kojemu smo pomagali njemačkom Ministarstvu socijalne skrbi na predmetima poništenja posebnih njemačkih mirovina osobama koje su se nečovječno ponašale za vrijeme Drugog svjetskog rata imaju povijesnu važnost. Tijekom proteklog desetljeća mnoge smo dane proveli zajedno putujući po cijeloj Njemačkoj i Austriji i zaista visoko cijenim njegove sposobnosti i prijateljstvo. Na kraju, no ništa manje važna, jest Talma Hurwitz, lojalna voditeljica moga ureda, koja mi je pomogla da naše kampanje glatko teku skoro dvadeset godina. Bez njezina truda nikada ne bismo uspjeli postići to što jesmo, čime je Centar zadužila i zaslužila svaku zahvalnost. Dao sam sve od sebe kako bih napisao knjigu koja će točno odra žavati puni opseg moga djelovanja i motivaciju, suđenja, poteškoće i frustracije te širu obrazovnu, političku i moralnu važnost. Zahvaljujem Sophie Charnavel i nakladničkoj kući Michel Lafon što su prvi objavili ovu knjigu i tako prepoznali važnost ove teme. Zahvalio bih i Alexandreu Duycku jer mi je pomogao oživiti najvažnije slučaje. Također zahvaljujem Catherine Spencer, koja je prevela prvo francusko izdanje, te Alessandri Bastagli i njezinoj pomoćnici Colleen Lawrie, koje su mi pomogle u pronalaženju moga stila i obraćanju čitateljstvu engleskoga govornog područja. Naposljetku duboke osjećaje ljubavi i zahvalnosti upućujem svojim roditeljima, Abrahamu i Ester, prekrasnim uzorima koji su na mene

240

zahvale

prenijeli posvećenost i strast prema službi židovskom narodu, što je i dalje jedna od najvažnijih motivacija u mom radu. Svojoj supruzi i partnerici Elishevi iskazujem iskrenu ljubav i zahvalnost na brojnim godinama pružanja podrške u dobru i zlu te na potpori i poticajima. Naša djeca i unuci najbolje su svjedočanstvo ljepote našega odnosa. Tom našem drugom i trećem naraštaju, našoj djeci i njihovim supružnicima, a to su: Avigayil i Tzvika, Itamar i Yael, Elchanan i Talia, i Ayelet te naši unuci Noga, Aviya, Avishai, Shira i Michael i svi oni koji će uz Božju pomoć tek doći – poručujem uvijek slijedite stope svojih zaslužnih predaka i nastavite biti ponos i radost svih nas.

pogovor hrvatskom izdanju

251

O autoru Efraim Zuroff rođen je u New Yorku 5. kolovoza 1948. u obitelji Židova porijeklom iz zapadne Ukrajine i Litve. Tijekom studija povijesti na Sveučilištu Yeshiva godinu dana provodi u Jeruzalemu na Hebrejskom sveučilištu te se nakon diplome u SAD-u odlučuje trajno nastaniti u Izraelu. Zapošljava se kao urednik godišnjaka Yad Vashem Studies, paralelno radeći na magisteriju pa potom na doktoratu s temom o Vaad ha-Hatzali (Odboru za pomoć američkih Židova tijekom Holokausta). Godine 1978. postaje prvi direktor Centra Simona Wiesenthala u Los Angelesu, gdje igra ključnu ulogu u osnivanju knjižnice i arhiva Centra, a kao savjetnik za povijest surađuje na Oskarom nagrađenom dokumentarnom filmu Genocid. Nakon povratka u Jeruzalem 1980., radi u Židovskoj agenciji na poslovima povezanim sa židovskom izobrazbom u Izraelu i inozemstvu te postaje suradnik-istraživač američkog Ureda za posebne istrage. Tako počinje njegova karijera lovca na nacističke ratne zločince i istinskog Wiesenthalova nasljednika. U šest godina rada za Ured za posebne istrage sudjelovao je u pripremanju procesa protiv brojnih nacističkih zločinaca s prebivalištem u SAD-u. Od 1986., kad se ponovno pridružio Centru Simona Wiesenthala s ciljem da koordinira njegove međunarodne akcije kako bi se počinitelje Holokausta privelo pravdi, širi područje djelovanja na Australiju, Kanadu, Veliku Britaniju i Novi Zeland. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i pada komunizma Zuroff se posvećuje Litvi, Latviji, Estoniji i drugim

252

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

postkomunističkim društvima kako bi se ondje procesuirali lokalni nacistički kolaboracionisti. Uz poticaj osnivača Fondacije Targum Shlishi Aryeha Rubina, u ljeto 2002. započinje operaciju Posljednja prilika u sklopu koje se nude financijske nagrade za informacije koje bi pomogle osudi nacističkih ratnih zločinaca. Taj projekt pokrenut je u četrnaest zemalja (Litvi, Latviji, Estoniji, Poljskoj, Rumunjskoj, Austriji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Argentini, Čileu, Brazilu, Urugvaju i Norveškoj), a zahvaljujući njemu na svjetlo dana izašla su imena više od tisuću prethodno nepoznatih osumnjičenika, od kojih je procesuirano sto deset. Među njima su Hrvat Milivoj Ašner, Austrijanka Erna Wallisch te Mađari Károly Zentai, Sándor Képíró i László Csatáry. Operaciju Posljednja prilika II pokrenuo je u prosincu 2011., s fokusom na čuvare koncentracijskih logora i pripadnike Einsatzgruppen. Od 1998. do 2014. Zuroff je vodio istraživački projekt o nacistima koji su dobivali posebne mirovinske povlastice od njemačke vlade, što je rezultiralo ukidanjem mirovina za stotinjak pojedinaca, dok se još više stotina slučajeva aktivno istražuje. Njegovo djelovanje u Hrvatskoj obilježeno je ulogom u pronalaženju, uhićenju, izručenju i procesuiranju zapovjednika kon centracijskog logora Jasenovac Dinka Šakića, što je prvi proces na cističkom zločincu u nekoj postkomunističkoj zemlji. Objavio je više od 450 članaka, izvještaja i prikaza o različitim temama povezanima s Holokaustom i drugim pitanjima o židovskom svijetu, među kojima se, uz Operaciju Posljednja prilika, ističu knjige Occupation: Nazi-Hunter: The Continuing Search for the Perpetrators of the Holocaust (1994.) i Our People; Journey With an Enemy, napisana s litavskom autoricom Rūtom Vanagaitė. Nominiran je za Nobelovu nagradu za mir 2008., a dobitnik je više priznanja u raznim državama, među kojima je Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za “osobit doprinos borbi protiv povijesnog revizionizma i reafirmiranju antifašističkih temelja Hrvatske i uspostavljanju dobrih odnosa Hrvatske i Izraela”.

pogovor hrvatskom izdanju

253

254

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografija na naslovnici © akg-images / Fototeca Gilardi Godina izdanja 2018., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-926-8 Biblioteka Platforma, knjiga 63 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

pogovor hrvatskom izdanju

255

256

efraim zuroff, operacija posljednja prilika

Knjiga Efraima Zuroffa koja je pred nama, Operacija Posljednja prilika, čiji naslov aludira na činjenicu da će biološka smrt oteti iz ruku pravde preostale odgovorne za Holokaust ako se ne po duzme taj posljednji napor da ih se uhvati i izvede pred sud, govori o tome kako su zločinci desetljećima izbjegavali pravdi, kako im se mukotrpno ulazilo u trag i kako se (neke, barem) pronalazilo. Za čitatelje u Hrvatskoj posebno će zanimljiva poglavlja biti ona što se bave slučajem Milivoja Ašnera, šefa ustaške policije u Po žegi, koji je, dokazima usprkos, a zahvaljujući tromosti austrijskog pravosuđa, dočekao svoj kraj na slobodi, mirno živeći sa su prugom u Klagenfurtu (Celovcu). Drugo posebno zanimljivo po glavlje jest ono što se bavi suđenjem jednom od zapovjednika zloglasnog jasenovačkog logora, Dinku Šakiću. To je, vrijedi na glasiti i ponoviti, jedino suđenje nekome odgovornom za ustaške zločine u gotovo tri desetljeća postojanja neovisne Hrvatske. Jedino! Zato i ono što Zuroff radi ima smisla, jer još je relativno mnogo šakića koji slobodno žive širom svijeta, uživajući zaštitu onih kojima su služili u vrijeme Hladnoga rata, ili naprosto “pro dajući se” kao antikomunisti. S Efraimom Zuroffom sastajao sam se mnogo puta, i u Zagrebu i u Izraelu. Znam da je riječ o čovjeku koji ono što radi ne radi zbog mržnje prema bilo kome, nego isključivo zbog toga da zločin bez presedana u novijoj povijesti ljudskoga roda ne ostane nekaž njen i da zločinci budu privedeni pravdi. Nadam se i volio bih vjerovati da će knjigu Operacija Posljednja prilika pročitati upravo oni koji su uvjereni u suprotno. Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske 2000.–2010.

149,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma