Oprost

Oprost

Aleš Šteger Oprost -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Knjiga stvari - Knjiga tijela

-2-

Aleš Šteger

Oprost prevela sa slovenskog Jagna Pogačnik

Fraktura -3-

Aleš Šteger Odpusti © Aleš Šteger, 2014. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Jagna Pogačnik i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-898-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 969991

-4-

“Najmanji čovjek doseže oprost i milost, snažni će biti strogo ispitani.”

Mdr 6,6

-5-

-6-

Čitateljice, čitatelju!

Sve je u ovoj knjizi potpuno izmišljeno. Moguće sličnosti sa stvarnim osobama i događajima samo su one vrste slučajnosti koje su neizbježno oruđe književnosti. Stvaran je samo Maribor.

-7-

-8-

Dramatis personae (prema redoslijedu pojavljivanja)

Adam Bely, bivši dramaturg i vođa scijentologa Rosa Portero, Belyjeva saveznica, radijska novinarka Samo Gram alias gospodin G., gostioničar, bivši carinik i suradnik tajnih službi Tone, konobar Tine Mesarič alias Tine Mes, predsjednik uprave MES d.d.

Tajnica Tine Mesariča Stara prosjakinja sa smrću u ustima Ivan Dorfler, šef Offa i dekan Sveučilišta u Mariboru Laszlo Farkas, državni tužitelj, član kulta Blizanaca Pavel Don Kovač, šef EPKM-a, bivši redatelj Miran Voda, mariborski gradonačelnik Madžar, član kulta Blizanaca, Rosin ljubavnik i otmičar Aleš Šteger, vođa Terminala 12 u EPK-u Anastasia Grin, ravnateljica kazališta i bivša Belyjeva djevojka Maister, poznati mariborski odvjetnik Dama s brošem, klasična mariborska građanka Magda Ornik, direktorica pogrebnog poduzeća Maus, policijski inspektor, bivši Vodin školski kolega i njegov najveći neprijatelj Gros, pomoćnik policijskog inspektora Mausa Električar u striptiz-baru Blue Night Sestra Magda, redovnica u sjedištu Mariborske nadbiskupije -9-

Pjesnik bez imena, bivši broker na tršćanskoj burzi Otac Metod Kirilov, glavni ekonom Mariborske nadbiskupije Sanitarci i ljudi koji uklanjaju gradske golubove Tri pijana klauna Franci i Lojs, radnici Mariborskih javnih službi Dolores, tajnica direktorice SNG-a Maribor Gubec, istraživački novinar, vlasnik novinske agencije Hostese u Mariborskom kazalištu Američki i engleski vojni ataše Konobar u kazališnom baru Janez Maher, mariborski biznismen Nana Numen, proročica Crna svinja, koja cvrkuće

Svi citati iz predstave Rat i mir kazališna su adaptacija istoimenog Tolstojeva romana autora Darka Lukića*.

Prevoditeljica i nakladnik zahvaljuju Darku Lukiću na korištenju citata. (op. ur.) *

- 10 -

Novi svijet gospodina G.-a

Neki, nama nepoznati, opraštaju da bi pomogli drugima. Većina nas oprašta da pomogne sebi. Ostaju neobični pojedinci koji opraštaju u uvjerenju da time spašavaju svijet. Odakle im ta vjera? Tko im dodjeljuje njihovu jedinstvenu ulogu? Tko im došaptava njihove misli? I to tako opasne misli koje se uvijek javljaju na nekom točno određenom mjestu i u točno određeno vrijeme? Ne znamo? Je li uopće važno? Bi li se išta promijenilo? Nisu li jedino što se broji gusto tkanje brokatnog zastora na sceni, težina magle koja se spušta kroz mrak, vlaga i mraz? Tišina. Mrak. Zastor se podiže i jedino što možemo prepoznati je muškarac. Zguren iza podignutog ovratnika zimskog kaputa, ruke u džepovima, na desnom zglobu njiše se crna aktovka. Lagano ga zanosi. Pločnik nije očišćen, muškarac pokušava loviti usku stazu. Skoro je pao. Iza njega zapuštene fasade u jugendstilu, kroz blijede ulične svjetiljke, sipi kiša koja prelazi u snijeg. Rijetki prolaznici, mrak ih šutke ispljune pa ih u sljedećem trenutku jednako šutke opet proguta. Muškarcu je sve vrijeme tik za petama ženska silueta. Prema njima dolazi neki lik, izgleda kao vrag. Pa, to zapravo i jest vrag. Spotakne se na koji metar od muškarca. Ledene ploče, uska staza i ispražnjeni sadržaj boce koju nosi u svojoj papkastoj ruci čine svoje. Potpetice zaplivaju visoko u mag­­li, na tren se ukažu mokre nogavice traperica koje vrag nosi ispod svog kostima. Lanac zazvekeće na rubniku pločnika, boca se otkotrlja po prljavom snijegu. Vrag tupo bubne. Psovanje.

- 11 -

Crkveni zvonik odbija deset. Muškarac čuje ženu koja hoda za njim, riječi: der arme Teufel. Iz ledene magle slabašno zasja natpis novi svijet. Čudno, kako čovjeka za takvih večeri može iznenaditi malen neonski natpis! Kao da je riječ o epohalnom otkriću, iako je restoran u isti kut uličice stisnut već dobrih trideset godina. Muškarac se okrene i namigne ženi iza sebe. Stigli su.

Opruga polako zatvara vrata za pridošlicama.

Nakon svih tih godina ništa se nije promijenilo, tiho kaže muškarac na njemačkom.

Silueta iza njega otkrije kapuljaču svog kaputa. Njezina dugačka, crna, kovrčava kosa učas zanjiše čitav prostor.

Gut su, odvrati žena hrapavo, pogledavajući po gostionici.

Drveni stupići, ribarske mreže s koraljima i školjkama, stakalca u obliku sidra, prašnjave vrše, zidni sat s morskom nimfom na njihalu, pastelnim bojama nacrtan morski zalazak sunca na zidu.

Nigdje nikoga. Iz kuhinje se čuje cvrčanje. Težak zrak s vonjem riba i ulja. Na drvenom šanku nalijepljen je plakat, crveni križ na crnoj podlozi, ispod njega piše I MIR. Dio plakata prelijepljen je drugim plakatom s kojeg se smješkaju četvorica veselih mornara koja najavljuju nastup dalmatinske klape.

Kuhinja je zatvorena! ostaje visjeti u zraku natopljenom znojem.

Konobar nestaje kroz pokretna vrata. Ispred njega dvije kristalne čaše pune sladoleda i šlaga, dva leteća tanjura koja konobara vuku za ruke kroz prostor. U restoranu nema gostiju. Samo stariji par u udaljenom kutu. Kristalne čaše zastanu na stolu ispred njih. Žena

- 12 -

podigne žlicu, gurne je u šlag, muškarac prebrojava novac, stavlja ga na stol. Žao mi je, zatvaramo! ponavlja konobar ne osvrćući se.

Tražimo šefa, gospodina Grama, kaže muškarac u zimskom kaputu.

Konobar pokaže na tri niske drvene stepenice koje vode u separe.

Crnokosa pogleda muškarca koji ispred nje pridržava svoju aktovku i kreće prvi. Škripanje stepenica.

Dobra večer, kaže muškarac.

Samo Gram, odnosno gospodin G., kako vole zvati vlasnika restorana Novi svijet, sjedi sam za velikim stolom, naginjući se nad no­ vine. Sive naočale na vrhu nosa, ispod njih par gustih, bijelih obrva. Čelo mu je orošeno kapljicama znoja. Gram je očito od one vrste ljudi kojima je neprestano vruće, a stropna svjetiljka spuštena nisko nad stol samo naglašava taj dojam. Gramova prisutnost ispunjava okoliš neobičnom nametljivošću. Oko njega se, unatoč godinama provedenim u ribljem restoranu, ne širi riblji vonj, već gospodin G. nedvojbeno zaudara po – svinjama. I što se više znoji, to više smrdi.

Dobra večer, vidljivo umorno odzdravi Gram i odmjeri oboje do­ šljaka. Želite?

Najvjerojatnije me se ne sjećate, odgovori muškarac. Zovem se Adam Bely, ovo je moja kolegica Rosa Portero.

Gram ustane, oboma pruža ruke. Skupa sjednu za stol prekriven novinama.

- 13 -

Mariborčanin sam, iako već šesnaest godina ne živim ovdje. Nekada sam bio vaš redoviti gost. Radim kao novinar za austrijski nacionalni radio. No u biti sam pomoćnik, moja suradnica bi voljela napraviti portret grada. Sada kad je Maribor Europska prijestolnica kulture, to je za Austrijance zanimljiva tema. Mislili smo da bi bilo najbolje početi na ovakvom mjestu, koje je u gradu poznato i može poslužiti kao polazna točka za članak. Gostionice čuvaju povijest grada, a vaša je sigurno poznata i nekim austrijskim slušateljima.

Naravno, naravno, promrmlja Gram. Jeste gladni, hoćete nešto pojesti, popiti? Čašu vina? Tone! pozove Gram, ne čekajući odgovor.

Hvala vam, ali nismo gladni, odvrati Bely nadasve ljubazno.

U tom trenutku ulazi Tone s večerom i priborom za jednu osobu.

Morate mi oprostiti, cijeli sam dan na nogama, a još nisam jeo.

Molim, čime vas mogu počastiti? Naravno, sve je na račun kuće, doda Gram.

Tone prijeđe dlanom preko novinskog papira na stolu pa postavi tanjur ispred Grama.

Doista hvala, nismo gladni, meni samo mineralnu vodu, kaže Bely.

Niste vi Mariborčanin ako pijete samo vodu, iako bih po govoru pomislio da jeste, odvrati Gram. Ne znate da je voda loša za zube?

A vi, milostiva? meko pogleda Rosu Portero, koja je u međuvremenu skinula krzneni kaput i sjedi u tamnocrvenoj haljini po kojoj se uspinje uzorak tamnih orhideja.

- 14 -

Ein viertel Weisswein, Riesling, bitte, naruči Rosa Portero neočekivano hrapavim, skoro muškim glasom.

Znate, gospođa Portero ne govori slovenski, samo nekoliko riječi, ali dosta razumije, objasni Bely.

Naravno, naravno, odvrati vidljivo začuđeni Gram, gurne salvetu u raskopčanu košulju iza koje na pozamašnim prsima bujno rastu sijede dlačice.

Molim, ne dajte se smetati. Dobar tek! doda Bely i pogleda pratiteljicu.

Guten Appetit, doda svojim dubokim glasom Rosa Portero.

Na Gramovu tanjuru leži hobotnica pečena na žaru. Njezini kraci vise preko ruba tanjura. Pečeni krumpiri složeni su oko tijela mekušca, polovica limuna.

Obožavam hobotnice, a vi? reče Gram i nastavlja, ne čekajući Belyjev odgovor. Znate li da imaju tri srca? Tri! teatralno poviče Gram i podigne vrh noža u zrak kao kakav vitez svoje koplje prije dvoboja.

Znate li da su izuzetno spretne? I veliki primjerci, kao ovaj, izvuku se kroz pukotinu malenu kao moj palac.

Gram podigne desni dlan u kojem drži vilicu i ispruži palac prema Rosi Portero.

I inteligentne su, još i kako! kaže Gram.

Tone donese mineralnu vodu i dvije čaše vina, bijelog i crnog.

- 15 -

Trebate još nešto, šefe? Ako ne...

U redu je, ti samo zaključi, ja ću zatvoriti, kaže Gram i konobaru nožem pokaže da može otići.

Dakle, gdje sam stao, da, da, kod inteligencije hobotnica. Mislite da smo mi ljudi inteligentni zbog svoga mozga? Ma da! Svi mislimo da razmišljamo mozgom. Hobotnica je živi dokaz da nije tako.

Hobotnica ima sasvim mali mozak, a inteligentna je kao vrag. Znate zašto? Jer ima inteligentno tijelo. Cijelo je njeno tijelo inteligentno, a ne samo njen mali mozak. Ljudi imaju ispran mozak i slijepo vjeruju znanosti, koja nam ionako većinu stvari skriva ili prikazuje u iskrivljenom svjetlu.

Gram obriše znoj s čela i vidljivo uznemiren nasloni se natrag, na naslon stolca, tako da lagano zaškripi.

To je nadasve zanimljivo razmišljanje, mirnim glasom kaže Bely i srkne mineralnu vodu iz čaše.

Vidite, čovjek je napravio kompjutor, nastavlja Gram. Ali umjesto da shvaćamo kompjutor kao strašno pojednostavljenu aproksimaciju čovjekova djelovanja, razumijemo ga kao model čovjeka. Kad razmišljamo o čovjekovu mozgu, zamišljamo ga kao svojevrsni tvrdi disk. Pogrešno, sve je to pogrešno! poviče Gram pa odloži nož i vilicu koje je još tren prije ubadao u jedan od krakova pečene hobotnice. Kruh nije postojao prije brašna, razumijete? Istina je: ništa se ne čuva u mozgu. Ništa! Mozak je samo pretvarač, trans­ formator, sklopka, struja teče, struja ne teče, to je sve. Ne vjerujete?

Pogledajte hobotnicu, ona će vam sve reći.

- 16 -

Sve troje zagleda se u tanjur. Na tren se može čuti tiktakanje zidnog sata iz susjedne prostorije.

Gram ponovno uzme u ruke pribor za jelo, nastavlja šapćućim, skoro urotničkim glasom.

Ima još jedna stvar gdje nas hobotnica može poučiti o tome kako stvari zapravo stoje. Razlog prirodne smrti hobotnica uvijek je fak.

Hobotnice ne umiru od starosti. Ili ih netko ubije ili umiru same zbog razmnožavanja. Mužjaci ionako umiru nekoliko mjeseci nakon oplodnje, a ženke, meine liebe Dame – Portenjo, zar ne? – ženke hobotnice se do smrti unište čuvajući svoja jajašca.

Gram konačno zareže po sredini hobotnice. Veliki komad sočnog mesa na vrhu vilice pobožno odnese do usta. Gram zadovoljno žvače, kima. Oboje gostiju šute. Gram bez stida promatra lijepu kosu Rose Portero. Zavodljivo se nasmiješi prema njenom tamno­ smeđem lijevom oku, tako da se lagašno, sramežljivo zatvori i opet otvori, dok je njeno desno oko sve vrijeme pokriveno slapom gustih crnih kovrči. Gram joj namigne i otpije malo vina. Rosa se ljubazno smješka. Na rukama su joj još uvijek tanke kožnate rukavice. Lijevom rukavicom uhvati svoju čašu rizlinga, podigne je i – hop – iskapi u dva beskonačno duga, nezasitna gutljaja.

Adam Bely iz zapučka sakoa izvuče nalivpero i počne ga valjati po novinskim papirima.

Rosa odloži čašu. Crveni polumjesec njezine šminke zagrizao je rub stakla. Dlanom u rukavici opipa kutove usana i makne kosu s lica.

- 17 -

Čini li se to samo Gramu ili se u njega doista nepomično zagledalo zeleno stakleno oko? Čini mu se da će svaki tren skočiti na njega kao zmija i progutati ga. Čini mu se da može pasti u to zeleno oko duboko, duboko, tako duboko da neće biti puta natrag, na površinu, iznad površine. Bely podigne nalivpero, tik-tak čuje se sat u susjednoj prostoriji, tik-tak njiše se nalivpero. I tamo je oko koje je istovremeno usta, u ustima stakleni glas. Kad bi gospodin G. i bio tako hrabar mladić koji trči bos po polju u nepoznatom smjeru daleko od doma – ne bi mogao pobjeći. Oštra bol zašiljenih potpetica, lagana vrtoglavica straha i iznenađenje samim sobom.

Gram se zagrcne. Počne kašljati. Bely se nagne naprijed i snažno ga udari po leđima. Zalogaj hobotnice izleti iz usta natrag na tanjur.

Zalijepi se za oba dijela prerezane hobotnice. Kraci se pritom pomaknu, saviju se oko ruba tanjura. Hobotnica na tanjuru odjednom oživi. Kraci zadrhte, saviju se, u sljedećem trenutku hobotnica šmugne pod stol. Na tanjuru ostane samo par krumpirića, a na novinskom papiru vlažan, vijugav trag pipaka.

Pa to nije moguće! posljednja je Gramova misao dok pada sve dublje.

Ta je misao posljednji kamenčić kojeg se drži padajući kroz zelene krhotine stakla. Dok čitav krajolik nezadrživo pada sve dublje u zeleno, tik-tak, livade su sve svjetlije, okreću se skele za sušenje sijena i drveće i vršci zelenih planina u daljini. Ne, sad više nema puta natrag, nema više doma. Sad se više ne može gledati travu koja puzi i pomiče se na vjetru. Kao da je živa, kao da raste posvuda naokolo obavijajući i utapajući Grama sve dublje, bez mogućnosti spasa.

Slušaj moje upute i sve će biti u redu, kaže Bely pa odmakne tanjur, čaše i pribor sa stola.

- 18 -

Rosa se sagne tik do Gramova lica i dva puta palucne jezikom.

U dubokoj je hipnozi, kaže Bely, nema šanse da laže. Svejedno ću ga priključiti na e-metar, kaže Bely.

Rosa kimne.

Bely iz crne aktovke izvuče metalnu kutijicu u kožnatom etuiju.

Na kutijici je nekoliko gumba i mjerač. Bely spoji dvije žice s metalnim valjcima na krajevima i stavi ih Gramu u ruke.

Jako stisni, naredi Bely.

Gram sluša, odsutno gleda preda se, stišće metalne valjke.

Snimaj, kaže Bely.

Rosa iz krznenog kaputa izvuče diktafon i uključi ga.

Bely se sagne, šapćući postavlja Gramu pitanje.

Tko si ti?

Samo Gram, odgovora gospodin G. Što si po zanimanju?

Carinik.

Tko si još?

- 19 -

Imao sam brojna imena, po potrebi, prava i lažna.

Za koga radiš?

Za sebe. Danas samo za sebe.

Za koga si radio u prošlosti?

Za carinu, i za jugoslavensku Službu državne bezbjednosti, a kasnije još i za Sovu.

Dok odgovara, Bely promatra kazaljku na e-metru koja cijelo vrijeme lijepo pluta sredinom označenog polja.

Vidim da ne lažeš, kaže Bely.

Rosa Portero ustane i nestane u prvoj, većoj prostoriji.

Ne lažem, kaže Gram. Čega se sjećaš uz riječ laž?

Svojeg mačka. Jednog je dana nestao. Tražio sam ga posvuda, oko imanja na kojem smo živjeli, po poljima, čak i po obližnjim brdima.

Neutješno sam plakao, a mama mi je obećala da će se vratiti. Odmah sam znao da laže. Čega se prvo sjetiš kad čuješ riječ sreća? upita Bely.

Sjetim se. Kolinja na granici.

- 20 -

Aleš Šteger, Maribor 1973., putnik između različitih svjetova književnosti, kod kuće je u poeziji i prozi, kao i u mnogim hi­ bridnim i nečistim žanrovima, kojima rado eksperimentira. Od 1995., kada je izašao njegov pjesnički prvijenac, objavio je šest zbirki pje­sama, roman, eseje, kratku i putopisnu prozu, mjuzikl za djecu i roman za mlade. Posljednjih godina provodi projekt “Na mjestu zapisano”. Za sebe kaže da je literarni omnivor i književnička amfi­bija. Na hrvatskom jeziku do sada su mu objavljene knjiga po­ ezi­je Protuberance (2003.) i Knjiga stvari, knjiga tijela (2015.), prozno-putopisna knjiga Katkad je siječanj usred ljeta (2007.) i knjiga kratke proze Berlin (2010.).

- 309 -

- 310 -

Jagna Pogačnik književna je kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. Od 2000. književna je kritičarka Jutarnjeg lista, gdje prati domaću proznu produkciju. Objavila je izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni, knjige sabranih književnih kritika Backstage, Proza poslije FAK-a i Kombajn na književnom polju, izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi, odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005. i antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše.

Sa slovenskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radiodrama te dvadesetak knjiga suvremenih slovenskih prozaika. Za prevođenje je 2000. nagrađena međunarodnom nagradom Kulturkontakta iz Beča. Čla­nica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevodilaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

- 311 -

- 312 -

SadrĹžaj

Dramatis personae

9

Novi svijet gospodina G.-a 11 Mes 29 Nije hladno kad sam s tobom 42 U offu 52 Europski pristupi 77 Blizanka 88 Marks 97 Smrt dolazi s Pohorja 126 Mrzim karneval 141 Otac Kirilov 158 Dezinfekcija 185 Rat i mir 197 Scheisse 221 Kristalna kugla 274 SavrĹĄeni arhiv 290 O autoru O prevoditeljici

309 311

- 313 -

Prijevod je financijski poduprla Javna agencija za knjigu Republike Slovenije.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Anita Peti-Stantić Lektura Margareta Medjurečan Korektura Marija Vranković Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Petra Milički Na naslovnici © Hawaiian Legacy Archive, Getty Images Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-898-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 314 -

- 315 -

Godina je 2012. Mjesto događanja Maribor, Europska prijestolnica kulture. Struktura istovremeno nadrealna i hiperrealistična. Dramatis personae koje Aleš Šteger nabraja na samom početku svoga romana Oprost raznolike su, od Adama Belyja, bivšeg dramaturga i vođe scijentologa i Rose Portero, njegove pomoćnice, radijske novinarke, do plejade najraznolikijih likova od vrha do dna društvene ljestvice. Među njima, u dramskoj strukturi mističnoga trilera, trinaest odabranih, trinaest posvećenih, trinaest krakova hobotnice koja proždire sve pred sobom, hobotnice za koju smo krivi jer smo dopustili njezino postojanje i jer je hranimo svojim šutnjama. Hobotnica, metafora dobro poznata u našim krajevima, utjelovljuje Velikog Orka, neodredivo i neuhvatljivo Nešto sazdano od laži, tajni, strahova, skrivanja i koječega drugog, bez otpuštanja i oprosta čijih grijeha, bez oslobođenja čijih duša, nema mogućnosti stvarnog očišćenja, a možda ni tada.

Oprost Aleša Štegera izvanredno je napisan roman prožet crnim humorom, samoironijom i promišljanjem sadašnjega trenutka u prepletu prošloga i budućega, upozorava, opominje i čini suodgovornim svakoga tko okrene glavu i ne učini ništa.

149,00 kn

- 316 -

www.fraktura.hr