Opseg otpora
autobiografija Neda Miranda Blažević-Krietzman
OPSEG OTPORA
-1-
Od iste autorice u izdanju Frakture Potres Marilyn Monroe, moja majka Vezuvska vrata
-2-
Neda Miranda BlaŞević-Krietzman
Opseg otpora Autobiografija
Fraktura -3-
© Neda Miranda Blažević-Krietzman i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-866-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 961695
-4-
Svaka je duša za sebe tajna kao i one zvijezde gore koje gledamo. Marija Jurić Zagorka, hrvatska književnica, novinarka i borkinja za ženska prava Sva umjetnost je autobiografska. Biser u školjci je autobiografija. Federico Fellini, talijanski filmski redatelj i scenarist Dobra fotografija čuva trenutak da ne pobjegne. Eudora Welty, američka književnica Većina nas ima dva života: život kojim živimo i neproživljeni život skriven u našim željama. Između ta dva života stoji otpor. Steven Pressfield, američki autor Opseg je duljina zatvorene krivulje. Eratosten, grčki matematičar, geograf, istraživač i astronom; prvi je izračunao Zemljinu veličinu.
-5-
-6-
1. Vjetar u obiteljskom lišću
“Nije dečko, nego opet curica”, rekao je moj razočarani otac kada me mama rodila u četiri ujutro 1. siječnja 1951. godine u bolnici u Gračacu u Hrvatskoj. Ali kada sam se, po pričanju medicinske sestre koja je toga dana bila u službi, poslije nakreveljila tati u sobi za dojenčad, ona mu je rekla da mu sličim kao jaje jajetu. Navodno su se tati oči zasuzile. Prvi dan nove godine slab je dan za slavljenje rođendana zato što nakon prethodne praskave noći odraslima nije ni do kakva slav lja. Po pričanju mojih, sada pokojnih, roditelja Marije i Marka, i moje dvije i pol godine starije sestre Olge, slavlje mojeg novogodišnjega rođendana obično smo započinjali oko jedan popodne kada je bilo vrijeme ručku i završavali ga oko dva, nakon što bismo pojeli trećinu torte od čokolade i oraha koju je mama pekla za posebne obiteljske događaje. Poslije ručka smo tata i ja išli spavati. No jedan događaj o spavanju poslije ručka, koji se zbio kada su mi bile dvije i pol godine, i o kojemu imam tek kolektivno sjećanje naslijeđeno od roditelja, postupno se pretvorio u zamršenu obi teljsku sagu. Naime svaki put kada su mama i tata prepričavali taj događaj, istovremeno su im se caklile suze krivnje u očima a smijeh ih škakljao u suhim grlima. Njihova priča je u svakome ponavljanju dodavala neku novu konotaciju mojemu sjećanju na to rano djetinjstvo. U to doba živjeli smo u stanu u visokome prizemlju jedne dvokatne kuće u Glavnoj gračačkoj ulici. Ispred kuće je bila autobusna -7-
postaja. Na njoj su se dva puta dnevno zaustavljali autobusi koji su dolazili iz Karlovca i nastavljali vožnju prema Zadru. Mama je uvijek pazila da Olga i ja budemo u kući ili negdje vani s njom kada bi autobus zastao ispred kuće. I, po maminu pričanju, tata je radnim danima odlazio na posao ujutro u pola sedam i vraćao se s posla oko tri popodne. Tada bismo ručali. Poslije ručka on je lijegao na kauč u dnevnoj sobi i nekoliko minuta čitao novine. Ja sam lijegala pokraj njega. Tatu bi potom svladao san, a novine mu ispadale iz ruku. Mene je obično isto svladavao san. A mama i Olga su nakon pranja suđa ponekad odlazile u posjet susjedi na katu iznad nas ili van u šetnju, ili u kupnju namirnica. Nisu zaključavale vrata stana. Taj ustaljeni dnevni red ručanja, spavanja i odlaska u kupnju prekinuo je već spomenuti teško objašnjivi događaj. Zbio se jednoga popodneva u lipnju 1953. godine. Po tatinu zabrinutu pričanju događaj se odvijao ovako: kada se on dakle probudio toga popodneva na kauču, ustanovio je da me nema ni na kauču ni u kući. Pogledao je na ručni sat. Bilo je prošlo četiri i pol popodne. Najprije je pomislio da je mama povela Olgu i mene k susjedi koja je stanovala na prvome katu. Onda se sjetio da su mama i Olga izašle iz kuće još dok je on čitao novine, a ja ležala pokraj njega. Ta misao ga je podbola da brzo ode k susjedi na prvome katu. Pokucao je nekoliko puta na njezina vrata, ali nje nije bilo kod kuće. On je potom izašao iz kuće i pogledao uokolo u nadi da će u dvorištu iza kuće zateći mamu, Olgu i mene. Ali tamo su bila samo djeca iz susjedstva. Pitao ih je jesu li nas vidjeli. Djeca su niječno odmahnula glavama. Tada ga je počela hvatati lagana panika. Odlučio je otići u gračačku milicijsku stanicu koja je bila u blizini naše zgrade i zatražiti njihovu pomoć. Pet minuta poslije vratio se s dva milicionara natrag u kuću. Susjeda na prvom katu još nije bila kod kuće. Ali je bila susjeda na drugom katu. Milicionari su je upitali je li vidjela mene ili moju
-8-
mamu i sestru oko četiri sata. Susjeda je odvratila da je kao i svakoga dana gledala kroz prozor oko četiri i pol kada karlovački autobus zastaje na autobusnoj postaji ispred kuće. A to je, po njezinu mišljenju, bilo prije kojih dvadesetak minuta. Na postaji su bile tri žene: dvije mlađe i jedna starija. Na postaji je isto bila i mlađa kći Blaževića, to jest ja. Susjeda je mislila da je jedna od dviju mladih žena bila moja teta Kata, mamina sestrična. Ona je ponekad čuvala mene i sestru. Susjeda je završila svoj iskaz rekavši da su sve tri žene i djevojčica ušle u autobus. Gračački milicionari i moj tata odmah su se vratili u milicijsku postaju i nazvali telefonom milicijsku stanicu u Obrovcu koja je bila sljedeća autobusna postaja. Udaljenost između Gračaca i Obrovca iznosi 27 kilometara. Gračački milicionari kratko su obavijestili obrovačke kolege o slučaju i zamolili ih da odmah odu na obrovačku autobusnu postaju i provjere je li autobus iz Gračaca već stigao onamo. Autobus je upravo bio stigao. Kondukter i vozač autobusa rekli su milicionarima da su u Gračacu u autobus ušle tri žene i jedno dijete, djevojčica. On, kondukter, mislio je da je dijete kći jedne od dviju mladih žena jer su one i djevojčica sjele na sjedala u stražnjemu dijelu autobusa. Ispostavilo se da nijedna od žena u autobusu nije poznavala djevojčicu, to jest mene. Sve tri su bile iz Zadra. Dvije su poznavale jedna drugu, a treća je poznavala vozača autobusa. U međuvremenu su se mama i Olga vratile kući iz kupnje. Tata je mami kratko ispričao što se dogodilo. Po maminu pričanju ona se rasplakala. Po tatinu pričanju mama se zakratko onesvijestila. Jedan sat poslije milicionari iz Obrovca dovezli su me svojim autom u Gračac i predali me roditeljima. Navodno im je jedan milicionar rekao: “Drž’te oko na ovoj maloj.” Kao što već rekoh, svoje “kolektivno sjećanje” na taj događaj
-9-
izgradila sam postupno jer su ga moji roditelji godinama poslije spominjali iznova i iznova, svaki put s istom dozom snebivanja, krivnje i olakšanja. Tata je zvao taj događaj “bijeg na more”. Kada mi je poslije u životu padao na um taj “bijeg u autobusu na more”, jedino pitanje na koje sam dugo vremena pokušavala naći odgovor bilo je: što me je, tada dvoipolgodišnjakinju, potaklo da se dignem s kauča poslije popodnevna spavanja i ne probudim tatu nego izađem iz stana i ukrcam se u autobus koji je baš tada stao na postaji ispred kuće? Jedini odgovor koji mi je padao na pamet bio je: poklapanje dječje radoznalosti da vidi kamo autobus vozi sa slučajnosti da je autobus stao na postaji ispred kuće tri minute nakon što je dijete, u ovome slučaju ja, izašlo sâmo iz kuće. Unatoč savjetima i upozorenjima mame i tate da se bez pitanja i njihova nadzora ne smijem udaljiti od njih, ja sam valjda, bunovna od sna, zaboravila sva ta upozorenja i uputila se u nepoznato. Poslije se pokazalo da je moja radoznalost da vidim puno dalekih mjesta i njihovih stanovnika, bila prva pokretačica želja za otkrivanjem ljudi, jezikā i stvari o kojima sam čitala u knjigama, gledala u filmovima ili čula o njima od roditelja i drugih pametnih i duhovitih ljudi. Godine 1954. moja obitelj preselila se iz Gračaca u Bjelovar, živahni grad u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske. Grad je utemeljen u 15. stoljeću. Njegovi plemićki korijeni vidljivi su u slikovitim crkvenim župama podignutima u okolici Bjelovara. Moj otac je radio kao činovnik u općini i paralelno studirao pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Mama je nakon mojega rođenja prestala profesionalno raditi. Posvetila se odgoju sestre i mene i svakovrsnim domaćinskim i inim poslovima. Svojim mnogim talentima i radom proširila je okvire zanimanja domaćice do plavih visina: krojila je i šivala mojoj sestri i meni modernu odjeću, plela nam duge kapute od vune, vodila kućno knjigovodstvo, radila kao dobrovoljka u Crvenom križu, naučila sestru i mene pisati, čitati i računati do - 10 -
Roditelji, Gračac, 1946.
100 prije nego što smo pošle u školu, čitala časopis “Svijet za žene”, posuđivala iz Gradske knjižnice knjige koje je urednica “Svijeta” preporučivala za čitanje, redovno ugošćavala naše rođake iz Zagreba, Like, Osijeka, Amerike i Kanade, vodila brigu o tatinu rasporedu učenja i odlaženju na ispite u Zagreb. Mama je isto planirala naša obiteljska putovanja za vrijeme Olginih i mojih školskih - 11 -
praznika. Svakoga mjeseca je stavljala na stranu nešto novca kako bismo mogli otići tjedan ili dva na more, u Sloveniju i čak u Italiju. Mama je vjerovala da posjeti domaćim i stranim gradovima i učenje stranih jezika pomiču obzore naših perspektiva. Ta njezina multikulturna vjera bila je vjerojatno pod utjecajem činjenice da je njezin otac bio ekonomski iseljenik u Kanadi u koju je otišao 1927. godine i za koju je u Drugom svjetskom ratu, 1942. godine, dao i život. Premda su mami bile tek tri godine kada joj se otac otisnuo u potragu za boljim životom, njegova pisma u kojima je govorio o svojemu radu u kanadskim rudnicima zlata, žičanom orkestru u kojemu je svirao, planovima o povratku kući i skromnoj ušteđevini koju je stekao, stvorili su u njoj sliku o tome kako čovjek može sâm uspješno upravljati svojim životnim odlukama, ali ne i sudbinom koja je ponekad milostiva, a ponekad okrutna. Relativna milostivost sudbine pokazala se u životima dvoje dru gih ljudi iz mamine, odnosno naše obitelji. Prva je bila odlazak mlade mamine sestrične Kate 1960. godine u Ameriku k svome djedu koji je tamo radio već tridesetak godina. Lijepa Kata, kako smo je zvali, nakon dolaska u grad Harrisburg uspješno je izgradila svoj vlastiti život. Isto to uspjelo je donekle i maminu svekru, to jest mojem djedu po ocu, Lovri Larryju Blazevichu. On je otišao u Kanadu 1929. godine. Tada su mu bile dvadeset i tri godine, a njegovu sinu, mojem ocu, tri godine. Teta Kata i djed Larry dijelili su sudbinu dobro udomljenih iseljenika. Njihova pisma i nasmiješene fotografije njih samih i gradova u kojima su živjeli vjerojatno su pružali mojoj mami sliku svijeta u kojoj je bilo više nečega što je bilo potrebno svim ljudima na svijetu. To “nešto” mama međutim nikada nije definirala. Možda i zbog toga što bi u toj definiciji nedostajao njezin ljubljeni otac. No mama je zato čvrsto definirala svoju vjeru u jednu činjenicu: da Olgu i mene može uspješno voditi kroz samostalni život samo fakultetsko obrazovanje. Tko se mogao oduprijeti toj vjeri? - 12 -
Olga i ja, Bjelovar, 1954.
Mama je bila lijepa, brižna, uredna i radišna žena, možda čak i svojevrsna feministkinja prije nego što je feminizam postojao kao pokret i kao društvena svijest. Kada sam odrasla, jednom sam to i rekla mami. Ali ona je samo odmahnula rukom, odvrativši da ne zna ništa o modernom feminizmu. Objasnila sam joj da feministkinje na Zapadu zastupaju princip jednake plaće za muškarce i žene - 13 -
za rad iste vrijednosti, jednako napredovanje na poslu i bolje plaćenim radnim mjestima, te aktivno sudjelovanje oboje roditelja u odgoju djece, podjelu poslova u kućanstvu itd. Mama je potvrdno kimnula glavom i rekla: “Eh, marksizam već desetljećima nastoji provesti tu teoriju u djelo, a gle dokle smo stigli.” Moja tamnokosa, tanka sestra Olga je fizički i mentalno sličila našoj mami. Olga je uvijek bila najbolja učenica u razredu. Svirala je klavir i harmoniku. Nije se često igrala vani s drugom djecom zato što je uvijek nešto čitala, pisala ili vježbala ljestvice i zadane pjesme na harmonici. Ja sam pak bila potpuna suprotnost mojoj savršenoj starijoj se stri: svjetlokosa na našeg oca, brza na jeziku i uvijek spremna na igru skrivača, graničara i drugih igara kojih smo se mi djeca u bjelovarskoj Supilovoj ulici igrala prije i poslije škole. Od prvog do četvrtog razreda osnovne škole nekolicini mojih školskih prijateljica, prijatelja i meni su trčanje, skakanje, penjanje po drveću, gimnasticiranje, plesanje, grudanje, sanjkanje, plivanje i druge fizičke discipline bile način na koji smo najradije izražavali svoje sudioništvo u svijetu u kojemu smo živjeli. Moj je tata volio sve sportove i bio je dobar kuglač. Također je bio i dobar šahist. Imali smo jedan stari set za šah s kutijom, šahovskom pločom i drvenim figurama. Šahovska ploča mi je izgledala kao mramorni kolač koji je mama ponekad pekla od vanilije, kakaa i drugih sastojaka. Tata je naučio Olgu i mene osnovna pravila igranja šaha, a prenio je i na nas i na mamu žarku ljubav prema sportu uopće. Mama je pak vodila računa o tome da svakoga dana, prije nego što izletim iz kuće u dvorište, uredno napišem sve domaće zadaće i naučim zadano gradivo. Zvala me “živim srebrom”. Odgovarala sam joj da je bolje biti živo srebro nego suho zlato. Sestra i ja smo polazile u Bjelovaru Osnovnu školu “Milan Bakić Baja”. Olga je za slobodne školske aktivnosti izabrala geografsku - 14 -
Ples preko crte ekvatora, Bjelovar, 1959.
i matematičku grupu, a ja plesnu gimnastiku i dramsku grupu. U drugom razredu bilo nas je dvanaest djevojčica u plesnoj grupi. Naša nastavnica zvala se gospođa Dana Paripović. Bila je niska i debeljuškasta. Kada je govorila, nježno je mahala rukama kao leptirica krilima. Uz redovno vježbanje nas dvanaest plesačica također smo uvježbavale, u gimnastičkoj dvorani zgrade koja se - 15 -
i danas zove Sokolana, predstave za Dan škole. Te 1958. smo u koreografiji naše nastavnice izvele zabavnu predstavu koja se zvala Ples po crti ekvatora. (Naučile smo da je ekvator zamišljena linija povučena oko trbuha Zemlje na jednakoj udaljenosti od Sjevernog i Južnog pola.) Svaka od nas plesačica držala je u ruci plavi ili crveni balon koji je predstavljao Zemlju. U ritmičnu plesanju, trčanju i poskakivanju po zeleno obojenoj crti ekvatora mahale smo balonima lijevo-desno i gore-dolje, dočaravajući tim pokretima vrtnju Zemlje oko Sunca. Eppur si muove. Ta predstava mi je ostala u posebnu sjećanju zbog toga što smo mi plesačice imale crveno našminkane usne, i zbog toga što nas je lokalni fotograf, gospodin Segin, snimio svojim fotoaparatom po stavljenim na tronožni stalak. Te crno-bijele fotografije imam u jednom fotoalbumu. Ples i balet su čudesne discipline zato što se služe cijelim tijelom da bi svojim plesnim pokretima, glazbom i pričom oblikovale prostor oko sebe. Taj prostor je prazan, a opet pun energije koji stvara jezik jednoga tijela ili više njih. Poslije u životu uspjela sam definirati estetiku plesnoga jezika kao energiju koja se rađa iz nagona, zajedništva i zadovoljstva emotivnih plesačica i plesača, ali isto tako i solo plesačica i plesača. Svaki osjećaj i misao mogu se pretvoriti u ples. Godinama poslije gledala sam u mnogim kazalištima klasične baletne predstave i predstave suvremenoga, to jest modernoga ple sa. I jedne i druge bude osjećaj lakoće koja može podignuti u zrak i najteži teret. Najdraža plesačica bila mi je i ostala visoka, atletski građena Afroamerikanka Judith Jamison. Njezino bestežinsko plesanje naj prije sam vidjela na televiziji u dokumentarnim emisijama o njoj, a poslije uživo u Američkome plesnome kazalištu Alvina Aileyja (Alvin Ailey American Dance Theatre). Naime 1995. godine bila sam u posjetu prijateljima u New Yorku. Na moje veselje, jedne - 16 -
večeri otišli smo na baletnu predstavu Riverside koju je koreografirala Judith Jamison. Na kraju predstave izašla je na pozornicu u svoj svojoj veličanstvenoj visini, zahvalila nama, oduševljenoj publici na pljesku i rekla da su njezine koreografije često utemeljene na događajima iz njezina života koji je, kao i životi svih drugih ljudi, s jedne strane gladak a s druge hrapav. Također je rekla da njezino iscizelirano polagano ili brzo odmotavanje pokreta glave, tijela, ruku i nogu postižu ritmične figure koje u prostoru najpotpunije izražavaju skalu njezinih gustih osjećaja. O plesu i veličajnoj pojavi Judith Jamison napisala sam nekoliko pjesama u knjizi Vrt Dobre Nade*. Tada naravno nisam ni slutila da ću je poslije šesnaest godina vidjeti uživo u New Yorku. A u opipljivu svijetu mojeg doživljavanja estetike, poštanska marka bila je ta koja mi je svojim izgledom i svrhom prva otkrila ljepotu svakodnevnih, uporabnih predmeta. Moj djed Lovre Larry slao nam je godinama dva puta godišnje svoja pisma iz Kanade, a mamina sestrična Kata iz Amerike. U gornjem desnom kutu njihovih bijelih koverata, koje su bile obrubljene ukošenim plavim i crvenim linijama, bile su nalijepljene dvije, a ponekad i tri nazubljene poštanske marke. Na njima su sitnim slovima bila napisana imena Kanade ili Amerike, nominalna vrijednost svake marke, grafički motiv koji je prikazivao lice nekoga muškarca s bradom ili bez nje, razne građevine, planine, jezera, zastave, te napokon žig na kojemu se nalazio datum i naziv pošte u gradu iz kojega je pismo poslano. Te lijepe poštanske marke predstavljale su šarolike djeliće velikoga svijeta iz kojega su dolazile. Počela sam ih skupljati u namjeri da otkrijem kako taj svijet izgleda u svojoj cjelini. Čak sam se učlanila u bjelovarsko Filatelističko društvo. Tamo sam naučila da se marke odvajaju od papira u čaši mlake vode, potom vade iz nje
*
Neda Miranda Blažević-Krietzman, Vrt Dobre Nade, Naprijed, Zagreb, 1979.
- 17 -
pincetom ili kažiprstom i palcem, i onda polažu na rub novinskoga papira koji je porozan. Kada se marke osuše, stave se na bijeli pisaći papir i utaknu u neku debelu knjigu da se “izravnaju”. Nakon tjedan ili dva, marke se stave u filatelistički album. Tako se u tim albumima širio moj svijet. Poštanske marke skupljala sam do završetka gimnazije. Razmjenjivala sam ih s nekoliko drugih filatelista. S dvoje Austrijanaca iz Innsbrucka sam se i dopisivala. Tako smo razmjenjivali marke i pozdrave. Na motivima mnogih maraka upoznala sam gradove za koje nikada do tada nisam čula. Naprimjer Espírito Santo u Brazilu i Hamina u Finskoj. Njih sam dobila od prijateljice Sieglinde u zamjenu za kanadske marke polarnoga medvjeda i dabra. Poslije sam svoje zanimanje i ljubav prema poštanskim markama iskazivala slikajući ih na platnima i papiru. Na jednoj od njih, nastaloj 2000. godine, naslikala sam platinastu glavu Marilyn Monroe. O mojoj zabavljenosti Merlinkom više poslije. Nakon završetka gimnazije poklonila sam svoja dva albuma s markama jednome rođaku koji je tada bio petoškolac. A sada se ponovo vraćam svojoj osnovnoj školi koja je bila izvor mnogih drugih vrsta otkrića. Jedno od njih bilo je i otkrivanje zna čenja pjesama u našemu životu i načinu na koji se one mogu napisati. U trećem osnovne moja učiteljica Zvonka Roščić nam je jednoga proljetnoga dana zadala na satu hrvatskoga da napišemo pjesmu o proljeću na način na koji mi vidimo i doživljavamo proljeće. Malo sam razmišljala o toj cvatućoj temi, gledajući kroz prozor kako se vjetar provlači kroz ozelenjele grane kestena ispred škole. Zatim sam spuštala pogled na bilježnicu ispred sebe na klupi. Pri tome sam mozgala što bi u toj slici moglo biti proljeće. Potom sam spojila vjetar, kesten i listove moje bilježnice u jednu sliku i napisala pjesmu Zeleni vjetar: Juri uzduž i poprijeko crnih crta u mojoj bilježnici, / rasipa brzinu po praznome papiru / na koji će u jesen pasti nekoliko šuštavih listova kestena. / Proljeće ne traje dugo. - 18 -
Životopis
Neda Miranda Blažević-Krietzman rođena je 1951. u Gračacu u Hrvatskoj. Odrasla je u Zagrebu. Studij komparativne književnosti i sociologije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao urednica u Obrazovnom programu na Radiju Zagreb od 1981. do 1989. Prvu knjigu pjesama, Zebra preko St.Ruka, objavila je u izdanju Matice hrvatske 1976. Slikarstvom se počela aktivno baviti 1976. Likovno se usavršavala u Zapadnom Berlinu. Fotografijom se počela aktivno baviti 1998. godine. Od 1991. do 2007. živjela je i radila u Minneapolisu u SAD-u, gdje je na sveučilištu St. Catherine u gradu St. Paulu bila profesorica komparativne književnosti i interdisciplinarnih studija, uključujući tu i primijenjene umjetnosti. Od 2007. živi i radi u San Diegu u Kaliforniji i u Zagrebu. Do sada je objavila dvanaest knjiga pjesama na hrvatskom, engleskom i njemačkom, tri knjige pripovijetki, četiri romana, dvije knjige eseja na engleskome, tri kazališne drame, dvije radiodrame i dva filmska scenarija. Pjesme, eseje i pripovijetke objavila je u mnogim hrvatskim, američkim, njemačkim, francuskim, talijanskim i engleskim antologijama i knjižnim časopisima. Piše na hrvatskom i engleskom. Od 1976. do 2013. Blažević-Krietzman je održala šesnaest samo stalnih izložaba i osam grupnih. Izlagala je slike na platnu, crteže, - 297 -
fotografije, fotokolaže, skulpture i instalacije u muzejima, institutima i galerijama u Zagrebu, Hvaru, Splitu, Rovinju, Osijeku, Slavonskom Brodu, Berlinu, Minneapolisu, St. Paulu, Winoni, Elk Riveru, New Yorku, La Jolli i San Diegu u SAD-u. Za svoj rad primila je sljedeće nagrade, stipendije i priznanja: Godine 2012. primila je DHK-ovu nagradu “Tin Ujević” za najbolju knjigu pjesama, Vezuvska vrata. Godine 2009. primila je nagradu “Izvrsnost u pisanju” Udruženja pisaca San Diega u Kaliforniji za dvojezični pjesnički ep “Dioklecijanova palača – Diocletian’s Palace”, u izdanju DHK-ova The Bridgea. Godine 2005. Primila je nagradu “Denny” Sveučilišta St. Catherine u St. Paulu za knjigu eseja “On both Sides of the Language” (Na obje strane jezika): eseji na engleskome. Godine 2004. uslijedila je nagrada Međunarodnoga udruženja svjetskih fotografa za Fotografiju ulice, Washington D.C. Godine 2004. dodijeljena joj je stipendija za izložbu fotografija Približavanje kultura: Dubrovnik, Sedona i Veliki kanjon; te stipendija Američke ambasade u Zagrebu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U godinama 1991. i 1999. primila je nagradu 20. stoljeća i uvrštena je u enciklopediju Pet stotina najutjecajnijih američkih umjetnika i umjetnica, Charlotte, NC, SAD. U akademskoj godini 1991./92. dodijeljena joj je DAAD-stipendija za književnost Njemačke akademije za znanost i umjetnost. Godine 1990. sudjeluje u Međunarodnoj književnoj radionici: International Writing Program u Iowa Cityju, SAD. U akademskoj godini 1984./85. dodijeljena joj je Fulbrightova stipendija za književnost; Minneapolis i New York. Godine 1987. primila je drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču. - 298 -
Godine 1985. primila je treću nagradu Večernjeg lista za kratku priču. Godine 1979. primila je nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za knjigu pripovijetki Razglednica objavljenu u Matici hrvatskoj.
- 299 -
- 300 -
Sadržaj
1. Vjetar u obiteljskom lišću
7
2. Donje (t)rublje Terorizam i prijelaz preko hladnoratovskih granica
47
3. Vita nova
61
4. Širenje perspektive
127
5. Američka predigra hrvatskoga interregnuma
229
6. Rušenje disanje građenje
241
7. Opseg otpora, prijevod memorije
259
Kompas 295 Životopis 297
- 301 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-866-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela
335 - 302 -
- 303 -
Zaroniti u nečiji život, otkriti intimne zgode i nezgode u našoj kulturi voajerizma i dostupnosti izgleda lako, no iskusiti nečije misli, vidjeti kako se netko mijenjao, što ga je vodilo, a sve to u umjetničkoj formi, mogu tek rijetki. Autobiografski zapisi ono su istinsko umjetničko “ja” koje se mijenja kako nastaje tekst. Autobiografija vodi ne samo čitatelja već još više i pisca da istražuje sebe samoga, da skoči u dubine svoga sjećanja. Za to, ako se čini bez zadrške, bez sustezanja, potrebna je velika hrabrost i oštro oko. Neda Miranda Blažević-Krietzman u svom Opsegu otpora pokazuje snagu, umjetničku i životnu, kakvu je oduvijek imala da krene istraživati sebe samu. Od najranijeg djetinjstva do suvremenosti, od Gračaca do San Diega, od Zagreba do Berlina, od knjiga do skulptura, od ljubavi do bolnih operacija u tim neprekidnim zavojnicama koje pružaju otpore i trepere, proizvodi autorica energiju u svakom retku. Upoznati umjetnika nikada nije moguće do kraja, čak i kada piše o sebi, on iznova proizvodi umjetnost, i stvara nova značenja. Biti sam sebi materijal ima snagu feniksa. Pisanje autobiografije pročišćavajuće je iskustvo iz kojeg se iznova rađa umjetničko djelo, a kod Nede Mirande Blažević-Krietzman ono se opire smještanju u poznate pretince.
149,00 kn
- 304 www.fraktura.hr