Osam planina

Osam planina

“Dojmljiva meditacija o čovjeku u vremenu i prirodi.” w o r l d l i T e r a T u r e T o d aY

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Sofia se uvijek odijeva u crno

-2-

Paolo Cognetti

Osam planina prevela s talijanskog Ana Badurina

Fraktura -3-

Ova knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.

Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale Italiano.

Naslov izvornika Le otto montagne © 2016 Paolo Cognetti Prvo izdanje Giulio Einaudi editore s.p.a., Torino 2016.

Ovo izdanje objavljeno je prema ugovoru s autorom i u suradnji s agencijom MalaTesta Literary Agency iz Milana. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-993-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1004568

-4-

Zbogom, za kraj sad, svate, znaj, Uslišan bit će ter Blagoslovljen tko voljet zna Čovjeka, pticu, zvijer.* S. T. Coleridge, Pjesma o starom mornaru

S. T. Coleridge, Pjesma o starom mornaru, u Antologija pjesništva engleskog romantizma, priređivač i prevoditelj Luko Paljetak, Konzor, Zagreb 1996., str. 142. *

-5-

-6-

prv i dio

Planina iz djetinjstva

- 15 -

- 16 -

Jedan

S

elo Grana nalazi se na račvanju jedne od tamošnjih dolina koju prolaznici zanemaruju kao beznačajnu i koju odozgo omeđuju željezno sivi grebeni, a odozdo litica koja joj priječi pristup. S litice je ruševan toranj nadzirao tada već zapuštena polja. Zemljana staza odvajala se od regionalne ceste i strmo se, zavojito uspinjala do podnožja tornja; zatim je, zaobišavši ga, postajala blaža, skretala uz padinu planine i ulazila u udolinu na pola obronka nastavljajući kao blaga kosina. Zaputili smo se njome u srpnju 1984. Na livadama su kosili sijeno. Udolina je bila prostranija negoli nam se činilo odozdo, prekrivena šumama na sjenovitoj strani i terasama na osun­ čanoj: nešto niže, među gustim žbunjem, tekao je potok čije bih ljeskanje tu i tamo razabrao, a to je bilo prvo što mi se svidjelo u vezi s Granom. U to sam doba čitao pustolovne romane. Mark Twain prenio je na mene ljubav prema rijeci. Pomislio sam da se dolje može pecati, skakati u vodu, plivati, srušiti koje stabalce i sagraditi splav, a ponesen tim maštarijama nisam ni primijetio selo koje se pojavilo iza zavoja.

“Tu je”, rekla je majka. “Vozi polako.”

Otac je usporio na brzinu hoda pješaka. Otkako smo krenuli, poslušno je pratio njezine upute. Prigibao se udesno i ulijevo u prašini koju je podizao automobil i dugo promatrao staje, kokošinjce, sjenike od trupaca, spaljene ili urušene razvaline, traktore uz rub ceste, balirke. Dva crna psa sa zvoncem oko vrata pojavila su se iz nekog dvorišta. Izuzev nekoliko novijih kuća, činilo se da - 17 -

je cijelo selo sagrađeno od istog sivog kamena kao i planina, a naslanjalo se na nju poput kamenog izdanka, davnoga odrona; nešto iznad njega pasle su koze.

Otac nije rekao ništa. Majka, koja je to mjesto sama otkrila, dala mu je znak da se zaustavi na čistini pa je izašla iz automobila i uputila se u potragu za gazdaricom dok smo nas dvojica istovarivali prtljagu. Jedan od pasa približio nam se lajući, a otac je učinio nešto što nikad prije nisam vidio da čini: pružio je ruku i pustio da je pas ponjuši, uputio mu ljubaznu riječ i pomilovao ga između ušiju.

Možda mu sa psima ide bolje nego s ljudima.

“Onda?” upitao me dok je otkopčavao elastičnu gumu s krovnog prtljažnika. “Kako ti se čini?”

Prelijepo je, htio sam odgovoriti. Čim sam izašao iz auta, zapljus­ nuo me, prepun obećanja, mirisa sijena, staja, drva, dima i tko zna čega još. Ali nisam bio siguran je li to točan odgovor, stoga sam rekao: “Meni nije loša, a tebi?”

Otac je slegnuo ramenima. Podigao je pogled iznad kovčega i bacio oko na daščaru koja je bila pred nama. Naginjala se u stranu i sigurno bi se urušila bez dvaju kolaca koji su je podupirali. U njoj su bile nagomilane bale sijena, a nad sijenom košulja od trapera koju je netko svukao i zaboravio.

“Ja sam odrastao na takvom mjestu”, rekao je ne razjasnivši mi je li to lijepa ili ružna uspomena.

Uhvatio je jedan od kovčega za ručku kao da će ga spustiti, no zatim se nečega dosjetio. Pogledao me razmišljajući o nečemu što ga je zacijelo veoma zabavljalo. “Što ti kažeš, može li prošlost ponovno proći?”

“Teško”, rekao sam kako se ne bih zaletio. Stalno mi je postavljao takve zagonetke. U meni je vidio inteligenciju sličnu svojoj, sklonu logici i matematici, i smatrao je da je njegova dužnost iskušavati je.

“Pogledaj onaj potok, vidiš ga?” upitao je. “Zamislimo da je - 18 -

voda vrijeme koje teče. Ako je tu gdje smo mi sadašnjost, što misliš, s koje strane je budućnost?”

Razmislio sam. To se činilo lakim. Dao sam najočitiji odgovor: “Budućnost je ondje kamo ide voda, onim putem dolje.”

“Pogrešno”, ustvrdio je otac. “Srećom.” Zatim, kao da se riješio kakva tereta, rekao je: “Hopla”, ključnu riječ koju je upotrebljavao i kad je mene podizao, a prvi od dva kovčega pao je na tlo uz mukli udarac.

Kuća koju je moja majka unajmila nalazila se u gornjem dijelu sela, u dvorištu smještenom oko pojila. Tragovi njezina podrijetla bili su dvojaki: prvi su se vidjeli na zidovima, balkonima od pocrnjela ariša, kamenim krovnim pločama prekrivenim mahovinom, velikom čađavom dimnjaku, i bili su to drevni tragovi; drugi su bili samo stari. Pripadali su razdoblju u kojem su u njoj na tlo postavljene ploče linoleuma, na zidove ovješeni cvjetni posteri, u kuhinju pričvršćeni viseći ormarići i sudoper, a sada su već svi bili pljesnivi i izblijedjeli. Samo se jedan predmet iskupljivao za osrednjost, a bila je to crna peć od lijevanog željeza, masivna i stroga, s mjedenom ručicom i četiri prstena za kuhanje. Vjerojatno su je ovamo prenijeli s nekog drugog mjesta i iz nekog drugog vremena. Ali mislim da se majci osobito svidjelo ono čega nije bilo jer je doista pronašla tek nešto više od prazne kuće: upitala je vlasnicu možemo li je malo srediti, a ona je odgovorila samo: “Možete što god hoćete.” Godinama je nije iznajmljivala, a zacijelo nije očekivala da će je iznajmiti tog ljeta. Bila je osorna, ali ne i neljubazna. Mislim da joj je bilo neugodno jer je radila u polju i nije se uspjela presvući.

Predala je majci velik željezni ključ, završila joj objašnjavati nešto o upotrebi tople vode, kratko se usprotivila prije negoli je prihvatila omotnicu koju joj je ona pripremila.

Otac već neko vrijeme nije bio s nama. Njemu je svaka kuća bila ista, a sljedećega dana morao je biti na poslu. Izašao je na balkon pušiti s rukama na ogradi od hrapavoga drva, pogledom uprtim - 19 -

prema vrhovima. Činilo se da ih proučava kako bi shvatio odakle prijeći u napad. Vratio se nakon što je gazdarica otišla, čime se poštedio pozdravljanja, obuzet mrzovoljom koja ga je u međuvremenu spopala; rekao je da ide kupiti štogod za ručak i da želi krenuti na put prije večeri.

Nakon što je on otputovao, majku sam u toj kući vidio u svjetlu u kojem je nikada nisam upoznao. Ujutro, čim bi ustala iz kreveta, naslagala bi komadiće drva u peći, zgužvala list iz novina i kresnula žigicu o grubo lijevano željezo. Nije joj smetao dim koji bi se tada razlio kuhinjom, ni pokrivač kojim bismo se ogrnuli dok se ne ugrije prostorija, ni mlijeko koje bi se poslije prelilo iz lončića i zagorjelo na užarenoj ploči. Za doručak bi mi dala prepečenac i pekmez.

Umila bi me nad umivaonikom ispirući mi lice, vrat i uši, zatim me obrisala krpom i poslala van: da se odem provjetriti i osunčati i napokon izgubim nešto svoje gradske krhkosti.

Potok je tih dana postao mjesto za moja terenska istraživanja.

Bilo mi je zabranjeno prijeći dvije granice: s gornje strane drveni mostić nakon kojeg je obala postajala strmija i sužavala se u klanac, a s donje šikaru u podnožju litice gdje je voda nastavljala teći prema dnu doline. Bio je to potez koji je moja majka mogla nadzirati s našeg balkona, ali bio je ravan čitavoj rijeci. Potok se u početku spuštao poskakujući, padao u nizu pjenušavih brzaca između velikih stijena s kojih sam se naginjao promatrati srebrnkaste odraze dna. Nešto dalje usporavao je i račvao se kao da se iz mladića pretvara u odraslu osobu i presijecao otočiće koje su zaposjele breze gdje sam skačući mogao prijeći na suprotnu obalu. Nešto dalje klupko drva formiralo je branu. Tim je mjestom prolazila jaruga, a lavina je tijekom zime dovukla trupce i grane koji su sad trunuli u vodi, ali ja tada nisam znao ništa o tome. Za mene je to bio trenutak u životu potoka u kojem je on naišao na prepreku, zaustavio se i zamutio. Svaki put na kraju bih sjeo ondje promatrati alge koje su se talasale tik pod površinom.

- 20 -

Na livadama uz obalu bio je dječak koji je vodio krave na ispašu.

Moja majka tvrdila je da je to nećak naše gazdarice. Sa sobom je uvijek imao žuti plastični štap sa svijenom drškom kojim je krave udarao s jedne strane kako bi ih potjerao niže prema visokoj travi.

Bilo je to sedam mladih i nemirnih smeđih krava. Dječak je vikao na njih kad bi pošle svojim putem, a katkad je trčao sad za jednom, sad za drugom psujući ih, dok se na povratku uspinjao padinom i okretao se dozvati ih uzvikujući: Oj, oj, oj ili Ej, ej, ej sve dok one ne bi, nevoljko, pošle za njim u staju. Na pašnjaku bi sjeo na tlo i nadzirao ih odozgo rezbareći preklopnim nožićem komadić drveta.

“Ne možeš tu stajati”, rekao mi je jedini put kad mi se obratio.

“Zašto?” upitao sam.

“Gnječiš travu.”

“A gdje mogu stajati?”

“Ondje.”

Pokazao je na drugu obalu potoka. S mjesta na kojem sam stajao nisam vidio kako bih donde došao, ali nisam htio pitati njega ni pregovarati o prelasku preko trave. Stoga sam ušao u vodu ne izuvši cipele. Pokušao sam stajati uspravno u tekućici i ne pokazati da oklijevam kao da svakoga dana gazim preko vode. Prešao sam, sjeo na kamenu gromadu u potpuno mokrim hlačama i cipelama s kojih se cijedila voda, ali kad sam se okrenuo, dječak više nije mario za mene.

Tako smo proveli nekoliko dana, on na jednoj, a ja na drugoj strani obale, ne udostojavši se pogledati onog drugog.

“Zašto se ne odeš sprijateljiti s njim?” upitala me majka jedne večeri ispred peći. Previše je već zima natopilo kuću vlagom, pa smo palili vatru za večeru i ostajali se grijati dok ne bi došlo vrijeme za odlazak na spavanje. Čitali smo svatko svoju knjigu i povremeno, između dviju stranica, poticali vatru i razgovor. Velika crna peć slušala nas je.

“Ali kako”, odgovorio sam. “Ne znam što da kažem.”

- 21 -

“Reci mu bok. Pitaj ga kako se zove. Pitaj ga kako se zovu njegove krave.”

“Da, dobro!” rekao sam praveći se da sam zadubljen u štivo.

Majka je u međuljudskim odnosima već bila mnogo naprednija od mene. Budući da u selu nije bilo trgovina, dok sam ja istraživao svoj potok, ona je saznala u kojoj staji kupiti mlijeko i sir, u kojem se vrtu prodaje nešto povrća i u kojoj pilani nabaviti drvne otpatke.

Dogovorila se i s momkom iz sirane, koji je ujutro i uvečer prolazio kombijem da pokupi kante za mlijeko, da joj donese kruh i nešto namirnica. A nakon tjedan dana je, ne znam kako, na balkon objesila tegle za cvijeće i napunila ih pelargonijama. Naša je kuća sada bila prepoznatljiva izdaleka, a već sam čuo i da je malobrojni stanovnici Grane pozdravljaju oslovljavajući je imenom.

“A i nije važno”, rekao sam minutu poslije. “Što to nije važno?”

“Sprijateljiti se s nekim. Ja volim biti sam.”

“A da?” upitala je majka. Podignula je pogled sa stranice i, kao da je to vrlo važno pitanje, dodala ne osmjehnuvši se: “Jesi li siguran?”

Stoga je odlučila da će mi pomoći. Ne dijele svi to mišljenje, no moja majka čvrsto vjeruje da je nužno uplitati se u tuđe živote.

Nakon nekoliko dana u istoj toj kuhinji zatekao sam dječaka koji ima krave kako sjedi na mojoj stolici i doručkuje. Zapravo, prije nego što sam ga ugledao, nanjušio sam ga jer ga je obavijao miris staje, sijena, usirenog mlijeka, vlažne zemlje i dima od spaljenoga drva koji će za mene otada uvijek biti miris planine i koji sam poslije osjetio na svakoj planini na svijetu. Zvao se Bruno Guglielmina.

Tako se prezivaju svi u Grani, bilo mu je važno objasniti nam, ali samo se on zove Bruno. Bio je nekoliko mjeseci stariji od mene s obzirom na to da je rođen ’72., ali u studenom. Kekse koje mu je moja majka nudila gutao je kao da ih nikada u životu nije jeo. Posljednje što sam doznao jest da dolje na pašnjaku nisam samo ja - 22 -

proučavao njega, nego je i on mene proučavao dok smo se obojica pravili da se međusobno ignoriramo.

“Sviđa ti se potok, je l’ tako?” upitao me.

“Je.” “Znaš plivati?”

“Pomalo.”

“Pecati?”

“Mislim da ne.”

“Dođi, pokazat ću ti nešto.”

Rekao je to i skočio sa stolice, ja sam se pogledao s majkom, a zatim potrčao za njim bez oklijevanja.

Bruno me odveo do mjesta koje mi je bilo poznato, gdje potok teče u sjeni mostića. Kad smo došli na obalu, tiho mi je naredio da šutim što je više moguće i sakrijem se. Zatim se jedva primjetno nagnuo s kamene gromade, čisto toliko da može gledati preko nje.

Rukom mi je dao znak da pričekam. Dok sam čekao, promatrao sam ga: imao je svijetlu kosu boje konoplje i vrat spaljen od sunca.

Hlače koje je nosio nisu bile njegove veličine, bile su podvijene oko gležnja i obješene ispod prepona, doimao se karikaturom odrasla muškarca. Ponašao se također kao odrastao, imao je određenu oz­ biljnost u glasu i kretnjama: glavom mi je naredio da mu priđem, a ja sam poslušao. Nagnuo sam se sa stijene kako bih pogledao kamo je on gledao. Nisam znao što bih trebao vidjeti: potok je ondje tvorio slapić i malenu sjenovitu mlaku duboku možda do koljena.

Voda se na površini namreškala, uzburkana pljuskom vodopada.

Uz rubove je plutao prst pjene, a oko goleme grane koja se poprečno uglavila sakupila se trava i trulo lišće. Nije to bilo ništa, ta predstava, tek voda što teče niz planinu, pa ipak, svaki bi me put očarala, a nisam znao zašto.

Nakon što sam neko vrijeme proučavao mlaku, vidio sam kako se površina tek lagano raspuknula i primijetio da je unutra nešto živo. Jedna, dvije, tri, četiri vretenaste sjene s njuškom okrenutom - 23 -

protiv struje, samo se rep polako vodoravno micao. Jedna od sjena katkad bi se naglo premjestila i zaustavila na drugom mjestu, a katkad bi izronila hrptom i zatim se vratila ispod, ali uvijek gledajući prema slapiću. Bili smo nizvodno u odnosu na njih, zato nas još nisu vidjele.

“To su pastrve?” šapnuo sam.

“Ribe”, rekao je Bruno.

“I stalno su tu?”

“Ne uvijek. Ponekad promijene rupu.”

“Ali što rade?”

“Love”, odgovorio je on kao da je to posve normalno. Ja sam to pak učio u tom trenutku. Uvijek sam mislio da riba pliva u smjeru vode, što bi bilo lakše, a ne da troši snagu odupirući joj se protiv struje. Pastrve su pomicale rep tek toliko koliko je bilo dovoljno da ostanu nepomične. Htio sam znati što love. Možda mušice koje su kružile uz površinu vode i kao da su ostajale u njezinu zarobljeništvu. Neko sam vrijeme promatrao taj prizor pokušavajući ga bolje shvatiti prije negoli ga se Bruno odjednom zasitio: skočio je i mahnuo rukama, a pastrve su istog časa šmugnule odanle. Otišao sam vidjeti. Iz središta mlake razbježale su se u svim smjerovima. Pogledao sam u vodu i vidio samo bijeli i plavi šljunak na dnu, a zatim sam morao odustati od toga kako bih pošao za Brunom koji se ponovno žurno uspinjao drugom stranom nasipa uz potok.

Malo iznad toga usamljena zgrada gledala je na obalu kao kućica kakvog stražara. Propadala je među koprivom, grmljem malina, osinjim gnijezdima koji su se sušili na suncu. U selu je bilo mnogo takvih razvalina. Bruno je položio ruke na kamene zidove, ondje gdje se spajaju u brid prepun pukotina, podignuo se gore, a nakon dva poteza bio je na prozoru na prvom katu.

“Ajde!” rekao je pojavivši se na prozoru. No potom mu nije palo na pamet pričekati me, možda zato što mu se činilo da to nije ništa teško ili zato što nije ni pomislio da mi je potrebna pomoć ili je - 24 -

samo bio naviknut na to da se, bilo teško ili lako, svatko mora snaći sam. Oponašao sam ga koliko sam mogao. Osjetio sam hrapav, topao, suh kamen pod prstima. Izgrebao sam ruke na prozorskoj klupici, pogledao unutra i vidio da se Bruno spušta kroz otvor u podu tavana i silazi ljestvama koje vode na kat ispod. Mislim da sam i prije odlučio da ću ga svukuda slijediti.

Dolje je u polutami bio prostor koji su niski zidići dijelili u četiri jednaka dijela nalik na bazene. Ustajali zrak vonjao je po plijesni i trulome drvu. Postepeno, kako su mi se oči privikavale na mrak, vidio sam da su po podu razbacane limenke, boce, stare novine, razderane košulje, probušene cipele, dijelovi zahrđala alata. Bruno se nagnuo nad velik uglačan bijeli kamen u obliku kotača koji je ležao u kutu sobe.

“Pa što je to?” upitao sam. “Žrvanj”, rekao je. Pa dodao: “Mlinski kamen.”

Prignuo sam se kraj njega da pogledam. Znao sam što je žrvanj, ali nikad ga nisam vidio na vlastite oči. Ispružio sam ruku. Kamen je bio hladan, ljigav, a u središnjoj rupi razvila se mahovina koja je ostajala na jagodicama prstiju poput zelenoga blata. Osjetio sam kako mi ruke gore od prethodno zadobivenih ogrebotina.

“Moramo ga uspraviti”, reče Bruno.

“Zašto?”

“Tako će se moći kotrljati.”

“Ali kamo?”

“Kako kamo? Prema dolje, ne?”

Odmahnuo sam glavom jer nisam shvaćao. Bruno mi je to strpljivo objasnio: “Uspravimo ga. Odguramo ga van. A onda ga bacimo niz potok. Tako će ribe iskočiti van iz vode, a mi ćemo ih pojesti.”

Odmah sam pomislio da je to sjajna i neostvariva zamisao. Žrvanj je bio pretežak za nas dvojicu. Ali bilo je tako lijepo za­ mišljati ga kako se kotrlja prema dolje i tako lijepo zamišljati da smo - 25 -

sposobni to napraviti te sam odlučio da se neću usprotiviti. Netko je to zacijelo već pokušao napraviti jer su pod žrvanj, između kamena i poda, bila zabijena dva klina kakve upotrebljavaju drvosječe.

Ušli su taman koliko je potrebno da ga podignu s tla. Bruno je uzeo čvrst štap, dršku pijuka ili lopate, i počeo ga kamenom zabijati u taj otvor kao da je čavao. Kad se vrh uglavio, gurnuo je kamen pod dršku i učvrstio ga nogom.

“Sad mi pomogni”, reče. “Što trebam napraviti?”

Stao sam kraj njega. Trebali smo oboje pritiskati prema dolje upotrebljavajući težinu svojih tijela da podignemo žrvanj. Tako smo se zajedno objesili za dršku, a kad su se moja stopala odvojila od tla, na trenutak sam osjetio kako se žrvanj miče. Bruno je smislio pravi sustav, a s boljom polugom možda bi i funkcionirao, ali to staro drvo savilo se pod našom težinom, zaškripalo i na kraju se odjednom slomilo, a mi smo završili na podu. Bruno je ozlijedio šaku. Opsovao je i mahnuo njome.

“Boli te?” upitah.

“Glupi kamen”, reče sišući ranu. “Pomaknut ću te kad-tad.”

Uspeo se ljestvama i nestao gore naglo obuzet bijesom, a nedugo zatim čuo sam da je skočio s prozora i otrčao odanle.

U krevetu te večeri nisam mogao zaspati. Uzbuđenje me držalo budnim: dolazio sam iz samotnog djetinjstva i nisam bio naviknut išta činiti udvoje. Mislio sam da sam i po tome isti kao otac. Ali tog sam dana osjetio nešto, iznenadan osjećaj prisnosti, koji me istodobno privlačio i plašio poput klanca na nepoznatom terenu.

U mislima sam potražio kakvu sliku da se smirim. Pomislio sam na potok: na mlaku, na slapić, na pastrve koje su pomicale rep kako bi ostale nepomične, na lišće i grančice koji su tekli dalje. A zatim na pastrve koje skaču na svoj plijen. Počeo sam nešto shvaćati, odnosno da za riječnu ribu sve dolazi s planine: kukci, grane, lišće, sve. Zato gleda prema gore, čeka ono što mora doći. Ako je mjesto na kojem - 26 -

uranjaš u rijeku sadašnjost, pomislio sam, onda je prošlost voda koja te pretekla, ona koja ide prema dolje i gdje za tebe nema više ničega, dok je budućnost voda koja silazi odozgo donoseći opasnosti i iznenađenja. Prošlost je nizvodno, budućnost uzvodno. Eto kako sam trebao odgovoriti ocu. Što god bila sudbina, živi u planinama koje su nam nad glavama.

Zatim su polako i te misli iščezle i stao sam pozorno slušati.

Dotad sam se već naviknuo na noćne zvukove, mogao sam prepoznati svaki pojedinačno. Ovo je, pomislio sam, česma na pojilu. Ovo je zvonce psa koji je izašao u noćnu šetnju. Ovo je električno zujanje jedine ulične svjetiljke u Grani. Zapitao sam se sluša li Bruno u svome krevetu iste zvukove. Moja majka okrenula je stranicu u kuhinji dok me pucketanje peći uljuljkivalo u san.

Ostatak srpnja nije prošao ni dan da se ne nađemo. Ili bih mu se ja pridružio na pašnjaku ili bi Bruno oko krava povukao žicu, na nju spojio akumulator i pojavio se u našoj kuhinji. Mislim da mu se od keksa više sviđala moja majka. Volio je njezine znakove pažnje.

Otvoreno ga je ispitivala, bez okolišanja, kako je bila naviknuta na poslu, a on je odgovarao sav ponosan što njegova priča zanima tako ljubaznu gradsku gospođu. Ispričao nam je da je najmlađi stanovnik u Grani kao i posljednji dječak u selu jer drugih nema na vidiku.

Njegov otac odsutan je veći dio godine, rijetko se pojavljuje i to samo zimi, a čim osjeti proljetni zrak ponovno odlazi u Francusku ili Švicarsku ili gdje god da pronađe gradilište koje traži radnike.

Zauzvrat, njegova se majka nikada nije mrdnula odande: u poljima poviše kuća ima povrtnjak, kokošinjac, dvije koze, košnice s pčelama; sve što je zanima jest brinuti se za to maleno kraljevstvo. Kad ju je opisao, odmah sam shvatio tko je ona. Žena koju sam već vidio u prolazu dok gura tačke ili nosi motiku i grablje i koja bi kraj mene prošla pognute glave i ne primjećujući me. Ona i Bruno stanuju u kući strica oženjenog za našu gazdaricu, vlasnika nekoliko pašnjaka i muznih krava. Taj stric je sada u planinama s Brunovim starijim - 27 -

bratićima: Bruno je pokazao prema prozoru odakle sam u tom trenu vidio samo šume i sipare pa dodao da će im se on pridružiti u kolovozu skupa s najmlađim kravama koje su mu ostavili dolje.

“U planinama?” upitao sam.

“Gore na katunu. Znaš što je katun?”

Odmahnuo sam glavom.

“A stric i strina su dobri prema tebi?” prekinula ga je moja majka.

“Ma jesu”, rekao je Bruno. “Imaju puno posla.”

“Ali ideš i u školu?”

“Da, da.”

“Voliš školu?”

Bruno je slegnuo ramenima. Nije joj to mogao potvrditi čak ni samo kako bi je usrećio.

“A tvoja mama i tvoj tata se vole?”

Sad je skrenuo pogled. Naborao je usne u grimasu koja je mogla značiti ne, ili možda malo, ili možda da nije ni vrijeme ni mjesto za takve razgovore. Mojoj majci to je bio dovoljan odgovor i nije ustrajala na tome, ali znao sam da joj se nešto u tom razgovoru nije svidjelo. Neće odustati od toga prije nego što shvati.

Kad bismo Bruno i ja izašli, nismo razgovarali o svojim obiteljima. Lutali smo selom nikada se previše ne udaljavajući od njegovih krava na paši. U potrazi za pustolovinom istraživali smo napuštene građevine. U Grani ih je bilo koliko ti srce želi: starih staja, starih sjenika i žitnica, stara robna kuća s prašnjavim i praznim policama, stara pekarnica pocrnjela od dima. Svugdje isti otpaci kakve smo vidjeli u mlinu, kao da je, nakon što su izašle iz upotrebe, netko te građevine dugo zloupotrebljavao, a zatim ih ponovno napustio.

U nekim bismo kuhinjama još zatekli stol i klupu, pokoji tanjur ili čašu u smočnici, tavu obješenu o kamin. U Grani je 1984. živjelo četrnaest osoba, ali u neko drugo doba moglo ih je biti stotinu.

Središtem sela dominirala je zgrada modernija i dojmljivija od kuća koje ju okružuju: imala je tri kata ožbukana u bijelo, vanjsko - 28 -

stubište, dvorište, dijelom srušen ogradni zid. Tuda smo ušli i prošli kroz šiprag koji je zaposjeo dvorište. Vrata u prizemlju bila su samo pritvorena, a kad ih je Bruno gurnuo, našli smo se u sjenovitom atriju opremljenom klupama i drvenim vješalicama. Odmah sam shvatio gdje smo, možda zato što si sve škole nalikuju: no u školi u Grani sada uzgajaju samo goleme sive kuniće koji su nas uplašeno promatrali iz niza kaveza. Dvorana je mirisala na sijeno, hranu, urin, vino koje se pretvara u ocat. Na drveni podij na kojem je nekoć zacijelo bila katedra bilo je bačeno nekoliko praznih demižana, ali nitko nije imao hrabrosti skinuti raspelo sa zida ni klupe naslagane na hrpu u dnu prostorije pretvoriti u drva za ogrjev.

One su me privukle više od kunića. Otišao sam ih pogledati izbliza: bile su to duge i uske klupe, svaka sa četiri rupe za tin­ tarnicu, drvom što su ga uglačale sve ruke koje su se naslonile na njih. Na unutarnjem rubu iste su ruke urezale slova, možda nožem, a možda vrškom čavla. Inicijale. G od Guglielmina često se pojavljivalo.

“Ti znaš tko je to?”

“Neke znam”, reče Bruno. “Neke ne poznajem, ali sam čuo za njih.”

“A kad je to bilo?”

“Ne znam. Škola je oduvijek zatvorena.”

Nisam stigao više ništa upitati jer smo čuli Brunovu strinu kako ga doziva. Tako su završavale naše pustolovine: do nas bi dopro taj odrješiti zov, čuo se jedan, dva, tri puta, sustigao nas gdje god bili.

Bruno je frknuo. Zatim me pozdravio i odjurio. Sve bi ostavio nedovršeno, igru, razgovor, i znao sam da ga tog dana više neću vidjeti.

Ja sam pak ostao još malo u staroj školi: pregledao sam sve klupe, pročitao sve inicijale i pokušao zamisliti imena te djece. Zatim sam, dok sam njuškao, pronašao precizniji i noviji urez. Brazda koju je ostavio nož isticala se u posivjelom drvu poput svježeg reza. Prstom - 29 -

sam prošao po slovima G i B i bilo je sasvim nemoguće dvojiti oko identiteta njihova autora. Tad sam povezao još toga, ono što sam vidio i nisam shvatio u razvalinama u koje me Bruno vodio, pa sam počeo slutiti koji je tajni život tog sela duhova.

Srpanj je u međuvremenu proletio. Trava pokošena kad smo dolazili ponovno je izrasla za pedalj, a stazom za tovarne životinje prolazila su stada u smjeru katuna na velikim visinama. Promatrao sam kako nestaju gore u udolini zalazeći u šumu popraćena bukom papaka i klepetuša, a potom se ponovno pojavljuju u daljini, nakon linije stabala, poput jata ptica koja počivaju na padini planine. Dvaput tjedno majka i ja uvečer bismo se zaputili u suprotnom smjeru, prema drugome selu koje je sve u svemu bilo samo šačica kuća u dnu doline. Trebalo nam je pola sata da dođemo pješice do njega, a na kraju puta činilo se da smo odjednom ponovno ušli u suvremeno doba. Svjetla jedinog kafića osvjetljavala su most nad rijekom, regionalnom cestom neprestano su prometovali automobili, a glaz­ ­ba se miješala s glasovima gostiju koji su sjedili vani. Dolje je bilo toplije, a ljeto je bilo veselo i dokono poput ljeta na moru. Za tim se stolovima okupljala skupina mladića: pušili su, smijali se, katkad bi ih pokupili prijatelji u prolazu pa bi otišli automobilima prema kafićima u gornjem dijelu doline. Majka i ja bismo pak stali ispred telefona na žetone. Čekali smo da dođe red na nas, a zatim bismo zajedno ušli u tu govornicu iscrpljenu od razgovora. Moji bi požurili: ni kod kuće nisu gubili previše vremena na razgovor, a slušajući ih čovjek bi pomislio da su to dva stara prijatelja kojima je dovoljno pola rečenice da bi se razumjeli. Kad bi meni dala slušalicu, otac je sa mnom duže razgovarao.

“Hej, brđanine”, rekao bi. “Kako ide? Jesi li se uspeo na kakav dobar vrh?”

“Još nisam. Ali treniram.”

“Tako treba. A kako je tvoj prijatelj?”

- 30 -

P

aolo Cognetti rođen je 1978. u Milanu, jedan je od najčitanijih i najzanimljivijih suvremenih talijanskih pisaca. Dio godine provodi u svojoj kolibi u talijanskim Alpama negdje na visini od 2000 metara. Autor je ultimativnog talijanskog bestselera Osam planina za koji je 2017. dobio najvažniju talijansku književnu nagradu Strega, za isti roman osvojio je i prestižnu francusku nagradu Médicis za prevedenu knjigu. Osam planina bio je cijelu godinu na vrhu ljestvice bestselera u Italiji, te najprodavanija prevedena knjiga u nizu zemalja uključujući Francusku i Nizozemsku, za roman su prava kupljena za više od četrdeset zemalja.

Paolo Cognetti autor je nagrađivanih knjiga priča Manuale per ragazze di successo (Priručnik za uspješne djevojke), 2004. i Una cosa piccola che sta per esplodere (Sitnica koja se sprema eksplodirati), 2007., romana Sofia se uvijek odijeva u crno, 2012., te knjige eseja New York è una finestra senza tende (New York je prozor bez zavjesa), 2010., Il ragazzo selvatico (Divlji dječak), 2013., Tutte le mie preghiere guardano verso Ovest (Sve moje molitve gledaju prema zapadu), 2014., A pesca nelle pozze più profonde. Meditazioni sull’arte di scrivere racconti (Pecanje u najdubljim lokvama. Razmatranja o umijeću pisanja priča), 2014.

- 201 -

- 202 -

A

na Badurina odrasla je u Malom Lošinju. Nakon završenog studija povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počinje raditi kao profesorica talijanskog jezika, a zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog. U više navrata usavršavala se na tečajevima talijanskog jezika u Italiji. Zaposlena je kao lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njezin prijevod romana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta A. Scuratija (Fraktura, 2011.) posebno je istaknut kao jedan od najuspješnijih prijevoda talijanskog djela na strani jezik na međunarodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi 2012. godine. S talijanskog je između ostalih prevela romane F. Sorige, A. Scuratija, F. Melandri, R. Monaldi i F. Sortija, E. Ferrante, P. Cognettija, A. Pennacchija i G. Pressburgera.

U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Dru­ štvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira i koordinira talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za knji­ ževno prevođenje.

- 203 -

- 204 -

Sadržaj

prvi dio Planina iz djetinjstva 15 Jedan 17 Dva 33 Tri 51 Četiri 67 drugi dio Kuća pomirenja 81 Pet 83 Šest 99 Sedam 115 Osam 123 treći dio Prijateljeva zima 137 Devet 139 Deset 151 Jedanaest 165 Dvanaest 179 O autoru O prevoditeljici

201 203

- 205 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn ovitka i ilustracija Vedran Klemens Godina izdanja 2018., rujan Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-993-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 206 -

Paolo Cognetti

Sofia se uvijek odijeva u crno

Upoznajte Sofiju Muratore. Istina je, Sofia se uvijek odijeva u crno, ali fas­ cinantnu junakinju Paola Cognettija ne­ćete zapamtiti po jednoj boji – Sofia u sebi krije čitavu dugu.

Sofia se uvijek odijeva u crno roman je koji ne bježi od politike, ni od povijesti, ali svojim preciznim i intenzivnim pi­ smom, koje iza prividne jednostavno­ sti nosi izvanrednu emotivnu snagu, njegov nam autor ponajprije želi pri­ bližiti intimni svijet žene. A Sofia, ta nespokojna i divlja djevojka, kadra pre­živjeti vlastite neuroze i iskoristiti iznenadne trenutke prosvjetljenja, na­lik je na junakinje Salingera ili Car­ vera: natjerat će nas da je slijedimo kroz trenutke ljepote i boli, tjeskobe i iskupljenja, sve dok ne pronađe vla­ stiti put, pokazujući nam usput i ono što bi možda moglo poslužiti i nama.

ISBN 978-953-266-693-9, tvrdi uvez, 129,00 kn - 207 -

ada osamljeni šestogodišnjak Pietro prvi put s roditeljima, zaljubljenicima u planinarenje, dođe provesti ljetne praznike u selo Grana u podnožju planine, i ne sluti da će mu planina, kao i njegovim roditeljima, odrediti život. U selu upoznaje pomalo divljega čuvara krava Bruna. Deset će godina svakoga ljeta njih dvojica obilaziti stare napuštene kuće i mlinove, tražiti nove putove i osvajati planinske vrhunce s Pietrovim ocem. U ti­ nejdžerskoj dobi svaki od njih krenut će svojim, dobro utabanim i socijalnim odnosima predodređenim putem. Bruno će ostati na selu, neće se školovati, dok će Pietro prestati dolaziti na planinu, a njegov život postat će tipični život urbanog mladoga čovjeka. Kada Pietru iznenada, od srčanog udara, umre otac, on će se vratiti planini da zajedno s Brunom, starim prijateljem, obnovi kuću koju mu je ostavio otac. Jedan će cijeli život kao u staroj himalajskoj legendi obilaziti osam planina, a drugi će cijeli život provesti na jednoj.

Osam planina meditacija je o prijateljstvu i prirodi, o očevima i sinovima. Osam planina jedinstveni je književni fenomen — Paolo Cognetti u svojoj naoko jednostavnoj priči postavlja najvažnija i najteža pitanja koja muče suvremenog čovjeka.

Mistična i filozofična priča o prijateljstvu i prirodi osvojila je čitatelje na više od četrdeset svjetskih jezika i najvažnije nagrade — talijansku Stregu, francuski Prix Médicis, nagradu Engleskog PEN­a i mnoge druge.

139,00 kn

- 208 -

ISBN 978-953266993-0

www.fraktura.hr