Ovdje neće biti čuda

Ovdje neće biti čuda

-1-

-2-

Goran Ferčec

Ovdje neće biti čuda

Fraktura

-3-

© Goran Ferčec i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-249-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 770712

-4-

Mojim roditeljima

-5-

-6-

Svi zagalamiše; a onda se dogodi nešto što nitko nije mogao očekivati.

F. M. Dostojevski: Bjesovi …taj zajednički dom izdizat će se nad čitavim gradom i njegovim dvorišnim kućama i male privatne zgrade će opustjeti, njih će neprobojno prekriti biljni svijet, tamo će postepeno prestati disanje zakržljalih ljudi zaboravljenog doba.

Andrej Platonov: Iskop I moj je otac imao jednom sina u koga su se polagale velike nade.

A za takva velika nadanja nije dovoljna mala briga. I nemojmo, razočarani, postati tragično nesretni. Nije vrijedno.

Knut Hamsun: Po zaraslim stazama

-7-

-8-

1

Bender pomisli da bi sve što će se dogoditi mogao pogrešno shvatiti. Zatim se oglasi zvono. Bender napravi nekoliko koraka, priđe vratima i otvori ih. Pred vratima ne nađe nikog.

Izviri i pogledom istraži hodnik. Vrata dizala bešumno se za­­tvore. Netko je ušao u dizalo. Bender napravi korak i izađe iz stana. Mehanizam utega i poluga nepoznatog vuče prema zemlji. Bender osjeti nelagodu situacije u kojoj pozicije još uvijek nisu jasno određene. Ostane stajati ispred otvorenih vrata stana osluškujući korake, glasove i šumove u kojima bi mogao pronaći znak da bi se ovo događalo i bez njega kao svjedoka. Ne pronađe nijedan znak koji bi ga u to uvjerio. Svi daljnji postupci ovise samo o njegovoj odluci. Ako se vrati u stan i zatvori za sobom vrata, derutni hodnik u kojem otpada štukatura ostat će prazan i bez svjedoka. Umjesto da se vrati u stan i situaciju privede kraju, Bender nogom odgurne reklami letak u boji koji mu se našao na putu i sjuri se niz stube preskačući nekoliko stepenica odjednom. Lijevom rukom drži se za rukohvat, dok desnom održava ravnotežu. Namjera mu je biti brži od dizala. Iako vertikalna putanja dizala skraćuje put, a da se čovjek i ne trudi, Bender je uvjeren da će stići u prizemlje prije dizala. Do trećeg kata sedam je krakova stepeništa. Kad stigne do prizemlja, učini mu se da ih je bilo manje.

Dizalo se zaustavi u prizemlju. Bender udahne. Napetost u koju je doveo vlastito tijelo dosegne vrhunac kad se otvore vrata dizala i otkriju da u njemu nema nikoga. Bender se za-9-

gleda u odraz vlastitog lika u ogledalu dizala i uleti sekundu prije no što se vrata počnu zatvarati. Pritisne broj tri. Kad se vrata dizala otvore, Bender se nađe na poziciji s koje je krenuo.

Izađe iz lifta i stane pred odškrinuta vrata stana. Mogao bi se zakleti da ih je zatvorio prije nego je krenuo u lov na nepoznatog. Napipa ključ u džepu. Rukom odgurne vrata i zakorači u stan. Sve izgleda upravo onako kako je bilo prije nekoliko minuta. Najprije pogleda iza vrata nadajući se da će ga opasnost dočekati već tu. Iza vrata ne nađe nikog. Nastavi se kre­ tati stanom kao tek otkrivenom kolonijom kojoj prijeti bijeli čovjek. Provjeri svaku sobu i prije nego što odluči završiti igru, nekoliko puta vikne halo. Izostanak odgovora ohrabri ga.

Priđe ulaznim vratima i zatvori ih, izuje cipele pa bos nastavi koračati stanom. Tabani na podu ostavljaju vlažne mrlje i prate ga u kuhinju. Bender sjedne za stol. Kuhinja je prepuna glasova bez izvora koji ulaze kroz otvoren prozor. Žamor se širi u valovima odnoseći sve ono u što bi se mogao zakleti kao u neupitnu istinu. Iz kuhinje u hodnik, iz hodnika u sobu, iz sobe ponovo u hodnik valovi ispranih dječjih glasova, laveža pasa, glasova s radioaparata, ženskog plača, posuđa, koraka.

Ponovo začuje korake pred vratima. Ne čekajući da ga zvono opet iznenadi, ustane i uputi se prema ulaznim vratima. Od svega otplavljenog samo koraci na stepeništu ostaju uporni.

Upornost koraka da traju uvjeri Bendera da to moraju biti koraci od maloprije, osim što ih tada nije iščekivao, a sada je spreman suočiti se s njima. Metalni muški glas otrgne se iz zvučnika radioaparata u stanu iznad Benderova, upadne kroz otvoren prozor kuhinje i označi točan sat, minutu i sekundu.

Točno vrijeme sustigne Bendera u hodniku i poljulja ga u nakani da svoje kretanje učini neopaženim. Bender zastane u raskoraku čekajući da radio utihne. Glas spikera nastavi govoriti, drobeći Benderovu namjeru suočavanja, a zatim najavi direktno uključenje. Nakon stanke koja je potrebna da bi se - 10 -

uključenje tehnički izvelo, stan preplavi liturgijsko pjevanje.

Molitva se odbija od zidova katedrale i zabija u zidove stana poput šrapnela. Bender se zapita označava li molitva koja do­ pire s radija stanje povišenog rizika. Zastane očekujući da iz zvučnika do njega dopre eksplozija, ali ne dogodi se ništa.

Liturgijsko se pjevanje nastavi i Benderove korake učini sveča­ nim. Bender se približi vratima i proviri kroz špijunku. Ugleda muškarca kako sjedi leđima naslonjen na vrata susjednog stana i puši. Na pragu ulaznih vrata muškarac je smotao mali pokrivač i napravio od njega sjedalo, pored kojeg je postavio pepeljaru. Bender ga nikada prije nije vidio kako sjedi na pragu i puši. Sada ga vidi prvi put. Muškarčeva je kosa crna, a koža obojena nijansom smeđe kakvu je nemoguće usporediti s bilo kojom stvari u prirodi osim s bojom rase. Sreo ga je nekoliko puta na stepeništu i u dizalu. Najprije su prolazili jedan pored drugog bez riječi. Zatim su se počeli pozdravljati, a potom se dugo nisu sreli. Bender je zaključio da se Turčin odselio. Ako mu se sada ponovo obrati, morat će se jedan pred drugim sramotno spoticati u jeziku koji nikada neće biti njihov jezik.

Samo u opetovanom spoticanju komunikacija može imati smisla. Treba krenuti ispočetka. Ponovo će ga pitati kako mu je ime. Svako sljedeće pitanje bit će opravdano prethodnim.

Tko je pritisnuo zvono na vratima? Za to pitanje treba pri­ premiti teren. Muškarac ispuhuje dim, koji vjetar unosi kroz šupljine na Benderovim vratima. Bender pokuša ostati neprimjetan, ali se rukama neoprezno nasloni na vrata. Brava na vratima odupre se Benderovoj težini i škljocne. Bender osjeti da je otkriven. Turčin podigne glavu i pogleda najprije u vrata Benderova stana, a potom u debelo oko špijunke. Bender po­ misli da takva suptilna reakcija na jedva primjetnu promjenu mora biti odlika ili onoga čime se čovjek bavi ili rase kojoj pripada. Muškarčevo je lice tamnije no što ga Bender pamti.

Kosa nad čelom počela se rijediti. Muškarac duboko uvlači i - 11 -

kratko ispuhuje dim cigarete. Bender ga gleda kroz špijunku svjestan da Turčin to zna. Turčin, navikao na poziciju stranog tijela, pristaje da bude promatran. Bender nastavi održavati poziciju nevidljivog, svjestan da ga zatvorena vrata štite. Turčin ustane, približi se Benderovim vratima i proslovka prezime na vratima. Bender vidi kako se muškarčeve usne pomiču obli­kujući glas svakog slova ponaosob. Turčin iskosi glavu kao da će mu promijenjeno očište otkriti sve što ime na vratima označava. Zatim se sasvim približi staklenom oku i pogleda u dubinu Benderove zjenice. Bender ostane nepomičan. Turčin se udalji od vrata i još jednom proslovka ime. Kad bi mogao, Bender bi najradije otvorio vrata i rekao da on nije taj, da u njegovom slučaju ime na vratima ne označava i onoga koji je označen imenom. Kad bi mogao, otvorio bi vrata i rukom pokazao na pločicu s prezimenom, a onda nekoliko puta rekao da to nije on. To nisam ja. Bijelo tijelo Turčinove cigarete dolazi do svog kraja, filtar je blizu, malo je vremena ostalo.

Trenutak prije nego Bender odluči otvoriti vrata, Turčin se nasmije sebi u bradu i vrh dogorjele cigarete pritisne o staklo špijunke. Neočekivana gesta vrati Bendera u stanje, do tog trenutka odsutne, realnosti. Turčin se udalji od vrata i opušak izbaci kroz otvoren prozor. Benderu se učini da čuje kako filtar pada na metalnu površinu dvorišnog krova, odbija se i padne na asfaltirano dno dvorišta. To što se upravo dogodilo Bender shvati kao osvetu za nešto što su obojica zaboravila.

Turčinova ramena izađu iz kadra ribljeg oka i nestanu iza vrata susjednog stana. Nastupi mir. Bender još neko vrijeme ostane stajati u iščekivanju, a onda mu na pamet padne misao koja ga odbije od vrata kao nagli udar okomite sile. Bender ponovi misao. Izvede nekoliko varijacija na temu prilagođavajući re­ čenicu njezinu smislu, a zatim se cijela konstrukcija otrgne od svih drugih rečenica i u svojoj nedorečenosti zazvuči kao pri­ jetnja. Tako ne treba misliti. Bender usmjeri misli na nešto - 12 -

drugo. Okrene ključ u bravi u poziciju zaključano i ta mu se gesta učini smiješnom. Vrati ključ u poziciju otključano i uda­ lji se ponavljajući opis onoga što se dogodilo onako kako bi opisivao nešto u što nije siguran ili za što ne može ponuditi uvjerljive dokaze. Bender se vrati u kuhinju. U glavi sastavlja zapisnik. Posljednjih nekoliko dana nepoznata osoba učestalo pritišće zvono na vratima stana 3a, pri čemu stanar nakon otvaranja vrata nikog ne nalazi ispred. Iako i sam doseljenik, stanar sumnja na djecu doseljenika, ali za to nema nikakvih dokaza, pa je odgovornost nemoguće u potpunosti prebaciti na navedene subjekte. Navedeni subjekti cijelog dana šetaju uz i niz ulicu tražeći mjesto za sigurnu nepodopštinu ili sjede na niskom zidu koji okružuje park i puše. Stanar iz stana 3a ponekad ih gleda s prozora. Stanar iz stana 3a navedenu zvonjavu karakterizira kao neugodnu i ništa više od toga. Ne osjeća se nesigurno niti osjeća da mu time itko želi dati na znanje kako nije dobrodošao. Upozorili su ga da ovdje ima mjesta za svakoga. U glavi potpiše imaginarni zapisnik tako da mu potpis ostane potpuno nečitak. Osjeti mučninu. Mučnina je posljedica loše navike da ujutro ispija veliku količinu kave na prazan želudac. Sve što kasnije stavi u usta izaziva širenje crne rupe usred želuca. Rupa je veća od želuca i prijeti da postane veća i od tijela samog. Uvjeren je da drži pod kontrolom tu rupu, iako je rupa nasljedna poput boje očiju ili ćelavosti. Postoje načini da se podnese mučnina. Ponekad pomaže čaša vode, ponekad ne pomaže ništa. Danas vjerojatno neće pomoći ništa. Prebrzo se sjurio niz stepenište. Često precijeni vlastite mogućnosti. To je sindrom pomirenosti koji proizlazi iz osjećaja inferiornosti. Ignorirat će simptome tako da napravi špagete s umakom bolognese. Najveća zdjela za špagete, malo manja za umak. Sve je već napola gotovo. Svaki put kad u ruke primi staklenku s gotovim umakom, razbjesni se zbog veličine pakiranja. U ekonomiji trgovine samci kao - 13 -

ciljana grupa ne postoje. Njihove su potrebe uračunate u potrebe najmanje dvoje ili najviše četvero. Bender zaključi da je društvo sporo, otvori staklenku i istrese pola sadržaja u metalnu posudu. Neće preživjeti ako ne nauči improvizirati.

Im­provizacija traje manje od četvrt sata. Vrijeme uloženo u spremanje obroka neproporcionalno je onome što bude servirano. Proizvod je uvijek bolji od količine uloženog vremena.

Sjedne leđima okrenut prozoru i počne jesti. Osim sadržaja u tanjuru, ništa drugo nema svoj miris. Unatoč godinama samotnog života još uvijek ne jede poput svinje, još uvijek koristi žlicu, vilicu i nož, još uvijek ne jede s poda. Osim što ponekad uopće ne jede. Tek što je počeo puniti želudac, ponovo začuje korake na stubištu. Odluči ih shvatiti kao korake pred kojima bi najbolje bilo pobjeći, ali nastavi stavljati hranu u usta, žvakati i gutati. Okreće glavu osluškujući. Koraci ne odaju ništa o osobi koja se penje. Ni njenu dob, ni spol, niti težinu. Jedino što koraci otkrivaju jest da onaj koji se penje namjerno usporava korak što je bliže vratima Benderova stana.

To izazove nervozu. Bender pogleda oko sebe. Stan može primiti nenajavljenog posjetitelja. Čistačica je bila jučer. Trebalo bi kante s bojom spustiti u podrum. Lepet krila golubova koji se pare na balkonu zatomi korake, a kad se lepet smiri, koraci se više ne čuju. Benderu padne na pamet da se uvijek može praviti da nije tu. Zadržati dah i ukipiti se na mjestu gdje parket najmanje škripi. Bender opusti tijelo i ispusti zrak iz pluća, ali učini to prerano. Napad krene istovremeno iz dva smjera. Zvono na vratima oglasi se u istom trenutku kad i zvonjava telefona. Bender krene prema vratima ignorirajući zvonjavu telefona, ali se ipak okrene i krene prema telefonu.

Rukom obriše usta prije nego podigne slušalicu. Njegova obri­ sana usta pozdrave u prazno. S druge strane nastupi tišina.

Bender nekoliko puta izazove tišinu, ali ne dobije odgovora.

Prestar je da bi vjerovao u slučajnost. Spusti slušalicu, a koraci - 14 -

na hodniku ponovo se pokrenu i nastave penjati prema viĹĄim katovima. Bender prihvati korake kao neizbjeĹžnu jeku Ĺživota koji prolazi usporedo s njegovim i vrati se u kuhinju.

- 15 -

- 16 -

2

Spavao je i sanjao u bojama. San namirisan razmrvljenom zem­ljom i strahom. San u kojem odjeven u pidžamu, izložen posli­jepodnevnoj ljetnoj vrućini, sjedi u stražnjem dijelu otvorenog vojnog džipa, okružen dvama likovima u uniformama.

Nekamo ga vode, ne prepoznaje krajolik. Ništa mu nisu rekli, ne zna kako se našao ovdje. Pomisli da bi ovo mogao biti bezbolan kraj puta. Zalazeće sunce udara mu u leđa. Mora bježati, ali njegovi čuvari čvrsto ga drže ispod ruku. Vode ga u nepoznato. Uvjeren je da ne može učiniti puno za vlastiti spas, ali san mu ide na ruku i jednog od likova, onog desnog, nužda tjera da isprazni mjehur. Vozilo se zaustavi. To je prilika koju mora iskoristiti. Lijevog, mlitavog čuvara udara u glavu sa snagom kakva je poznata samo u snovima. Čuvar pada mrtav.

On se naglavačke prebacuje u meko žbunje koje raste pored ceste i pada, kotrlja se po lišću kao po vodi. Smije se jer dovoljno je svjetla da nazre svoje ruke, a ako ima svjetla, i spas je blizu. Dočeka se na noge, istrči na pustu cestu, ravno u ruke onoj dvojici od kojih bježi. Desni, ispražnjena mjehura, hvata ga za desnu nadlakticu, lijevi, živ i neozlijeđen, za lijevu. Posjedaju ga u džip i nastavljaju put. Obrati im se i kaže kako mu se čini da je netko prije njih već prošao ovuda. Oni najprije šute, a zatim progovore između sebe jezikom koji prepozna, ali ne razumije. Krnje rečenice koje uspije uhvatiti dok mu vjetar šumi u ušima navedu ga na zaključak da ga vode na mjesto njegova početka. Sasvim tiho, poput djeteta koje po- 17 -

niznošću hoće iskamčiti čokolade, počne moliti da ga puste.

I oni ga puste. Stoji na cesti, gleda kako džip nastavlja put i sebe kako sjedi između dva lika. Neki drugi on. Okrene se u namjeri da krene odakle je i došao. Ugleda divovska slova na velikom reklamnom panou kroz koji prolazi sunce. U glavi složi slovo po slovo. eivalsoguy. Stoji s krive strane. Vratili su ga. Onda ga probudi. Dogodilo se opet. Počinje od vrhova prstiju, penje se polako prema ramenu. Odumiranje jednako onome kad čovjek zanemari vlastite udove i pola noći prespava ruke podvinute pod tijelo. Zaboravio je na to i pomislio da je nestalo. Prema iskustvu koje posjeduje, svako se stanje ponavlja i ima određeno vrijeme trajanja. Sada se dogodilo opet. Prvi put osjetio je strah. Sada mu je svejedno. Ljut je na sposobnost tijela da ponavlja signale koji dvosmisleno upućuju da nečega što je bilo sada više nema. Kad nešto nestane, onda toga više ne bi trebalo biti. Njegovo tijelo signalizira da učestalost sim­ p­toma nema nikakve veze s voljom njegova uma. Pokuša okre­ nuti tijelo kao da ne postoji sila koja ga drži priljubljena uz krevet. Leži na trbuhu, otkrivenih nogu i glave okrenute u stranu. Postelja preuzima toplinu njegova tijela. Htio bi se odbaciti od površine kreveta i dočekati na noge, spretno kao da njegovim tijelom upravlja volja nevidljivog lutkara, kao da su mu zglobovi ruku i nogu povezani tan­kim, nevidljivim nitima. To bi potvrdilo da je odbacivanje vlastite volje konačno urodilo plodom. Volje u njegovu duhu uistinu jest manje, a i tijelo je tromije no što je bilo prije pet ili deset godina. Činjenica koja mu daje zaključiti da cjelokupna filozofska misao Zapada s razlogom pokušava spojiti jedno s drugim, ali on o tome ne zna ništa više od onoga što je do sada iskusio u podijeljenosti svoga bića. Lijevom rukom pokušava zagrijati prste desne. Strah ga je natjerao da se dodirne. Inače ne bi. Izbjegava slučajno doticanje vlastitih šaka. Izbjegava momente kad se tijelo bavi sobom samim i pokazuje se u svojoj samodostatno- 18 -

sti. Oduvijek mu se zastrašujućom činila jednostavnost s kojom šaka može obuhvatiti koljeno i masirati ga ili način na koji šake u sekundi mogu ispreplesti prste u savršen motiv riblje kosti i zadržati toplinu. Teško podnosi simetriju ljudskog tijela. Vlastitog dosadnog tijela. Dosadnog tijela koje hoće po svome. Pomiče prste kao da steže nevidljivu gumenu lopticu držeći ruku protestno ispruženu u zrak. Nervoza mu žari potiljak. Prespavao je poslijepodne. Podigne tijelo i spusti noge na pod. Prve sate nakon sna najsigurnije je započeti na rubu kreveta. Kroz dvostruki prozor betonskog okvira dopire poslijepodnevno svjetlo, toliko rijetko da je nemoguće ne di­ viti se njegovoj škrtosti. Vanjsko staklo izrezbareno prašinom od sasušene kiše podsjeća na mali kućni vitraj siromašnog vjernika. Ako dovoljno dugo gleda u to staklo, svaka slučajna mrlja u jednom trenutku počinje nalikovati prividu boga. Ne­ dostaje mu možda oko. Nedostaje mu možda prst, ali ako je bog stvorio čovjeka na vlastitu sliku, onda čovjek sliku boga može prilagoditi vlastitoj prilici. Podigne stražnjicu s kreveta da oslobodi prdež. Sumrak se tek počeo navlačiti. Ustane.

Ravnoteža u glavi izgubi odnose sa svijetom i pokrene prekomjerno nakupljane sline u ustima. Slina podmazuje je­dnjak da bi lakše obavio povrat hrane iz želuca. Kiselina mu udari u tjeme, i Bender pojuri prema toaletu. Zatvorenih očiju izbaci hranu i osjeti miris kiseline. Otvori oči. U toaletu je mračno.

Pritisne prekidač. Pokrene se jednolična vibracija ventilatora i snaga od četrdeset pet vata oživi neočišćenu mrlju nalik špa­ getima na slici i love you my ford Jamesa Rosenquista iz devetsto šezdeset prve. Zaboravio je podignuti dasku na wc-školjci. Podijeljena po horizontali na dva simetrična dijela, Rosenquistova slika motivski obrađuje dvije sasvim različite stvari, ali u trenutku dok stoji nad vlastitom rigotinom, ne može se sjetiti što se nalazi u gornjoj polovici Rosenquistove slike. Jedino što pamti motiv je sjajnih špageta u crvenom - 19 -

umaku u donjoj polovici formata. Špageta koji izgledaju pomalo živi, poput ovih što ih upravo gleda. Nešto od svega toga mora imati neko značenje, ili Rosenquistova iluzija, ili ovaj realitet. Pod u hodniku je hladan. Na vrhovima prstiju prođe do kupaonice. Podigne glavu i pogleda se u ogledalo. Sasušeni trag probavljene hrane na gornjoj usni učini da na trenutak ugleda zečju njušku na svom licu. Pusti vodu i prstima ispere hranu s gornje usne. Pogleda ponovo. Ispod umivaonika iz­ vuče krpu za pranje podova. Žutu kantu napuni toplom vodom i vrati se do toaleta. Zastane na vratima. Usta mu se pune slinom. Gađenje u ustima izaziva istu reakciju kao i glad. Ako ne počne misliti na nešto drugo, ponovo će povratiti. Dok krpom skuplja ostatke što ih je izbacio iz želuca, sjeti se motiva u gornjem dijelu formata Rosenquistove slike. Gornji dio formata Rosenquistove slike prikazuje prednji dio Fordova modela iz šezdesetih i profil ženske glave u stanju sjetne odsutnosti. Pretjeruje. Šezdesete trpe samo konkretnost. Samo doslovnost. Ženski profil na slici voli svoj ford, a podsvijest joj priziva špagete. Krpa dobro upija. U dva poteza Bender uspije sakupiti sav nered što ga je napravio. Potopljen u vodi, nered više nema mirisa. Voda neutralizira i mirise i sadržaje.

Besadržajna smjesa u kanti samo je voda s ostacima nečeg što tek priziva čovjeka kao uzrok. Prozirna i bezimena. Možda malo slana. Konkretizirati se može samo dugim i beskrajnim opisivanjem ili trosatnim kuhanjem. Poput kostiju. Ali čemu se truditi oko nečeg što će ionako sljedeće sekunde završiti u wc-školjci. Podigne kantu, kružnim pokretima izmiješa njen sadržaj i saspe ga u školjku. Povuče špagu i pusti trinaest litara vode, koja spere ostatke slika o snu. Za deset sekunda ostaci sna bit će u podzemlju. Sjeti se sna. Što mu san govori u životu?

Ništa. Vrati kantu na mjesto ispod umivaonika. Ispere krpu nad kadom i dok je pokušava rasprostrijeti na sušenje, u sobi zvoni telefon. Nemarno odbaci krpu u kut kade brišući ruke - 20 -

o košulju. Potrči, udarajući punim stopalima o pod, i malo prije ulaza u sobu u kojoj zvoni telefon osjeti kako mu nešto oštro probija mekani luk tabana. Konstruira psovku od bijesa, bola i iznenađenja. Ponovi je i došepa na lijevoj nozi do telefona. Dok se nadvija nad zvrndavi aparat, osjeti da ga radoznalost napušta. Dovoljno je da na trenutak promisli; s druge strane žice ne može biti nitko s kime bi želio razgovarati.

Telefon uporno zvoni još tridesetak sekundi, zatim zamukne.

Ostane stajati u ranjenom kontrapostu dovoljno dugo da smiri bijes s druge strane žice. Pričeka da zvonjava sasvim iščezne iz svijesti, zatim privuče stolicu i sjedne. Podigne nogu. Krvari.

Rana na tabanu nalik je onoj koja kod Svetog Tome izaziva sumnju. Kako pomiče prste, tako se ona širi ili skuplja. Dodirne je lagano vrškom kažiprsta. Ne osjeti nikakvog bola. To je memento izdaleka, upozorenje koje mu šalju oni koji još uvijek vjeruju da ga vole. Polagano ustane. Oslanjajući se samo na petu, odšepa do predmeta što mu se našao na putu, ostavljajući za sobom malene pečate krvi. U hodniku je polumračno kao u prijelaznom razdoblju. Jedva nazre komad plastike što leži na podu. Upali svjetlo. Na podu leži maleni čovjek od plastike prkosno šireći ruke. U prvi tren ne prepozna upozorenje. Komad nepoznatog. Sagne se. Pokuša čučnuti, ali ga bol u tabanu prisili da sjedne desne noge savinute ispod stražnjice. Ispruži ruku i uhvati komad plastike. Prinese ga bliže i pogleda. Čovječuljak ne veći od dvadeset centimetara. Toliko detaljan u izradi da mu se na trenutak učini kako čovječuljak vlastitom voljom pomiče udove. Malena prljava pesnica stegnuta u masturbativni položaj drži balčak mača koji mu je probio kožu. Prstima uhvati plastičnu ruku i pokuša je spustiti uz tijelo. Kako god je namjestio, ruka se vrati u prvobitni položaj. Izgubi strpljenje i povuče pesnicu prema ratničkim preponama. Shvati da čini grijeh, ali prekasno. Ratnikova mu ruka ostane između palca i kažiprsta poput otkinutog uda - 21 -

nekog kukca. Ratnik bez ruke. Nema krvi. Nema žila, mišića ni tetiva. Pokuša namjestiti otkinuti ud. Na nekoliko sekunda sve se vrati na staro, zatim ratnikova ruka otpadne sama od sebe. Poraz. Ruka se samo pokušala obraniti. Napravila je ranu na njegovu tabanu i stradala. On je kriv. Uhvati ga panika.

Umanjena figurica Vigga Mortensena iz epa Herr der Ringe ostala je bez ruke. Svladao je Aragorna jednim nagazom. Netko će ga pozvati na odgovornost. Čistačica je jučer sa sobom do­ vela dijete. Kamo god ide, dijete sa sobom nosi igračku ratnika.

Dijete je igračku ostavilo na podu sobe kako bi bilo sigurno da će se opet vratiti u stan. To je moguće objašnjenje kako se igračka-ratnik našla na podu hodnika. Mora pronaći način da čistačici i njezinu djetetu objasni da ovo što je učinio nije učinio namjerno. Podigne se s poda oslanjajući se o lijevu ruku kao da je upravo skočio u dalj i sportske gaćice napunio pijeskom. Dlanovima otrese stražnjicu. Pogleda na sat zabijen na zid iznad ogledala u hodniku. Morat će izaći i kupiti novog ratnika. Da bi se ispravila greška, vremena je uvijek premalo.

Samo ne smije zaboraviti. Upamti položaj kazaljki. Zatim spusti pogled na ogledalo postavljeno ispod sata. Nije to trebao učiniti. Odsustvo naočala učini da se u prvom trenutku ne prepozna. Ravno pred sobom ugleda odraz u velikom ogle­ dalu. Izgleda poput kretena. Sve su točke napola krive, pomaknute ili previše udesno ili previše nadolje. Ne postoji nijedna sigurno fiksirana točka koju bi mogao prepoznati kao svoju.

Rastače se poput odraza na vodi. Razdrljena košulja koju bi trebalo presvući prekriva isprane gaće. Visoki zalisci, raščupana kosa, sitne oči, mramorno usko lice bez izraza. Jean-Luc Godard. Izgleda kao Jean-Luc Godard. Posegne za cigaretom i stavi je u usta. Podigne ruke i dlanovima pokuša skinuti Go­ dardov skalp s vlastite glave. Navuče kosu na čelo. Još gore.

Zatim je znojnim dlanom zaliže u stranu. Tako je već bilo bolje. Ali zalutali Francuz još uvijek stoji u odrazu i kesi mu - 22 -

se. Ne pada mu na pamet staviti naočale. Bio bi to poraz pred vlastitim odrazom. U kutu zrcala ugleda odraz osakaćene figu­ rice i shvati da je izgubio. Od Aragorna i Godarda zajedno. Da bi mogao nastaviti, prisiljen je pamćenjem dovršiti razmazanu pojavu u odrazu. Rukom prođe kroz mršavu kosu i odluči da bi bilo najbolje izbrijati je do kože. Tijelo zakrene ulijevo s namjerom da posjeti kuhinju. Nakon što napravi nekoliko koraka, odraz u zrcalu istovjetan njegovu fizičkom biću, tijelo u bijeloj košulji i bijelim razvučenim gaćama, ostane stajati još neko vrijeme s onu stranu, dovršavajući njegovu misao. On to ne vidi, ali zna da mu se čudne stvari događaju iza leđa. Netko je prolio mlijeko po stolu u kuhinji i ostavio da se kiseli. Svijet je usporio, dimenzije se izmiješale. Posljednju misao provjeri zabadajući prst u koru mramornog kolača što ga je ne razmišljajući kupio za neko od ovakvih poslijepodneva. Još jedna nepotrebna gesta pažnje prema sebi samom. Ispod kore kolač je sasvim zdrav. Sve do dolaska ovamo nije znao što mramorni kolač jest. Nije trebao glasno reći da cijelog života želi probati baš mramorni kolač. Premda je to bila istina, neke istine ljudi prihvate krajnje doslovno u odnosu na one od kojih su potekle.

Rekli su mu sve o umijeću pravljenja mramornog kolača i etnološko-nacionalnom kontekstu sadržanom u štruci istog.

Nekoliko puta. Da ne zaboravi kamo je došao i odakle dolazi.

Više se ne može riješiti mramornog kolača. Mramorni kolač umjesto svega što je nedostajalo. Mramorni kolač kao razlog njegova dolaska. Mramorni kolač za trenutke njegove osam­ ljenosti. Mramorni kolač da u njemu utopi svijest o tome oda­kle dolazi. Mogao bi se vratiti, ako ni zbog čega, onda zbog toga da izbjegne povijest mramornog kolača. Sjedne na stolicu ono­liko udobno koliko može, a da je ne izvuče ispod stola.

Naslon stolice zabije mu se u leđa poput krivo zaraslog rebra.

Prstima odlomi komad mramornog kolača i ubaci ga u usta zabacujući glavu. Nekoliko mrvica padne mu na prsa i ostane - 23 -

zaglavljeno između dlaka. Nepostojanje jednostavnog načina da se mrvice poberu između dlaka potakne u Benderu nesavladivu tjeskobu i prezir prema stvarima koje imaju tendenciju k mrvljenju. Dlanom očisti prsa i strese mrvice na pod. Bježeći prije petnaest godina, morao je pronaći mjesto na koje će se skloniti, pa makar zauvijek nestao. Sada više ni u što nije siguran, osim da je u stanu, unatoč ljetu koje ide svom kraju, postalo hladno. Ustane, obriše dlan o dlan i zaboravljajući na bol u tabanu, kao da se ništa, baš ništa razočaravajuće dogodilo nije, priđe prozoru i zatvori ga. Jedina nada što ostaje odjekivati nakon što prekine ulazak glasova s ulice u njegovoj je glavi.

Nada je uvijek želja pretvorena u pitanje. Dok stoji čela oslonjena o staklo, pitanje svijetli u njegovoj glavi poput reklamnog panoa. onaj poslijepodnevni trzaj, ono kičmeno grčenje tijela koje sanja, ima li taj grč neko ime?

- 24 -

Goran Ferčec rodio se 1978. u Koprivnici. Studirao je polonistiku, povijest umjetnosti i dramaturgiju u Zagrebu. Autor je proznih i izvedbenih tekstova, koji su prevođeni na njemački, engleski i slovenski jezik te objavljivani u stručnoj pe­riodici u zemlji i inozemstvu.

Suradnik je i autor mnogih kazališnih projekata i radova iz polja suvremenih izvedbenih umjetnosti.

Boravio je u Beču u okviru stipendije za pisce “Milo Dor” 2010. godine.

Roman Ovdje neće biti čuda pisan je na relaciji Zagreb – Beo­ grad – Koprivnica – Beč, između 2006. i 2011. go­dine.

- 229 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Siniša Ilić, iz serije crteža Posledice, 2009.

Godina izdanja 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-249-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 230 -

- 231 -

- 232 -