Ovuda smo nekada hodali

Ovuda smo nekada hodali

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Privid 1938.

–2–

Kjell Westö

Ovuda smo nekada hodali Roman o gradu i našoj želji da budemo viši od trave prevela sa švedskog Željka Černok

Fraktura –3–

This project has been funded with support from the European Commission.

This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Naslov izvornika Där vi en gång gått © Kjell Westö. Objavljeno prema sporazumu s Hedlund Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Željka Černok i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-708-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 929436

–4–

Građanima Helsinkija: mrtvima, živima, budućima.

–5–

–6–

P RVA K N J I G A Prve ratne zime Jali Widing još uvijek može čuti kako snijeg pada (1905. – 1917.)

–7–

–8–

1 (Tihi Allu)

P

rvi radni dan Vivan Fallenius kao kućne pomoćnice kod gospode Gylfe u stanu od osam soba u ulici Boulevardsgatan slučajno se poklopio s prvom godišnjicom ubojstva ruskog vrhovnog guvernera Bobrikoffa od strane usamljenog i nagluhog sluge Eugena Schaumana. Vrhovni okružni sudac i gospođa Gylfe, koji su Schaumana samo površno poznavali, proslavili su to tihom zdravicom šam­ panjcem uz consommé. Vivan je stajala uz vrata koja su vodila u predsoblje, bila je odjevena u crnu suknju i crnu bluzu s bijelom čipkastom kragnom, nosila je i bijelu pregaču i kapicu na glavi, i čekala sljedeću zapovijed pokušavajući biti što manje uočljiva.

Nije ju uopće zanimala ta stvar sa Schaumanom i Bobrikoffom, umjesto toga mislila je na njihovo drvo doma u Degerbyju, brezu koja je rasla u dvorištu i koja se pod iznenađujućim naletom svibanjske oluje prije mjesec dana raskolila na pola, i kako je to neobično jer je ona još u siječnju sanjala da će to drvo umrijeti. Takvi su je snovi opsjedali u pravilnim razmacima i to ju je plašilo, ali sada je već bilo ljeto i ona je razmišljala zašto im gospođa Beata Gylfe ne naredi da razmaknu te teške baršunaste zastore. Vivan je to samoinicijativno učinila jednog prijepodneva; kad su zastori bili razmaknuti, vidjela bi se lijepa svjetlost na ulici i moglo se nagnuti van i pogledati nježne lipe, slušati klopot konjskih kopita i zveckanje kola i kočija preko oblog kamenja kojim je popločena cesta. Vivan je smatrala da ta njihova soba za primanja izgleda turobno i mučaljivo kad su zastori navučeni, nije znala da bogataši žele da njihovi stanovi tako izgledaju: tamni namještaj od ebanovine ili mahagonija, –9–

crne urne dekorativno obojene i bijeli kipići od gipsa posloženi po stoliću za ukrase, razlistane palme u teglama u kutovima sobe, na zidovima slike morskih pejzaža i rodbine s naočalama, a onda su tu i stolice, ta prestrašna količina ukrasnih stolica i fotelja koje su stajale posvuda, i samo o njih zapneš i zaradiš modrice po nogama dok si prisiljen vijugati između namještaja kako bi poslužio nešto, ili odnio nešto, ili predao upravo dobivenu podsjetnicu, ili što god da ti je upravo naređeno da moraš učiniti. “U redu je”, rekao je vrhovni okružni sudac Gylfe službeno i trgnuo je iz misli, “gospođa će pozvati gospođicu Vivan kad dođe vrijeme za pečenku, pa imamo zvonce, tako da Vivan može pričekati u kuhinji zajedno s gospođom Holmström.” Vivan se naklonila i otvorila vrata koja vode u predsoblje. Dok je hodala prema kuhinji, vidjela je kako joj jedan od starijih dječaka Gylfe pokušava privući pažnju, ali se pravila da ga ne primjećuje.

Nije dugo trebalo da je obojica sinova koji još nisu stasali u odrasle momke počnu zvati Zlatna Vivan. Isprva nije vidjela ništa nedo­ ličnoga u tome, još doma u selu dječaci su joj uvijek davali svakojake nadimke i koristili ih na prijateljski način. Ali kad su Magnus i Carl-Gustav Gylfe koristili to novo ime, njihova glatka lica zadobila bi izraz koji je Vivan protumačila kao podcjenjivanje i porugu, a stariji, Magnus, znao je ponekad iznenada iskočiti iz skupe gospodske kupaonice sa zahodom koji se dao prozračiti i kadom koja je stajala na brončanim lavljim šapama, i tiho zapjevušiti Vivan, Vivan zlatno srce ima, Vivan, Vivan, kad ćeš dati svima, i tad bi mu nešto nabreklo u hlačama, a ona bi se uz jako lupanje srca i s prepunim poslužavnikom u rukama požurila dalje mračnim hodnikom. Njoj su dječaci Gylfe izgledali kao dvije razmažene kućne mačke i osjećala je njihove poglede na tijelu, osjećala je te poglede kad ih je posluživala, kad je zalijevala palme, kad je skupljala odjeću i posteljinu da ih odnese pralji, kad bi se uz lupkanje potpetica sjurila stepenicama da ode na tržnicu, kad bi iz Wahlmana ili Silfverberg & Wecksella dovukla još jedan skup i raskošan dodatak zbirci šešira gospođe Gylfe, čak i kad bi se šuljala preko dvorišta na sastanak slugu, stalno – 10 –

bi Vivan osjećala poglede sinova Gylfe, a nije htjela ni misliti o tome što braća govore o njoj kad ona nije u blizini.

Vivanina majka Magda bila je rođena u gradu i radila je u tvornici duhana Tollander & Klärich i kao ispomoć u hotelu Kleineh prije nego što se udala i postala seljakova žena u Ingå Degerbyju. Magda je znala da mnogi nisu za težak i monoton rad kad postoji lakši način. Na stotine djevojaka radile su u gradskim obiteljima i u tvornicama u Helsinkiju za jadnu plaću; većina njih bila je neiskusna i rado vjerovala obećanjima koja su im davali u restoranima i za vrijeme noćnih vožnji kočijom koje bi slijedile, a nakon zagrljaja i razočaranja sve bi završilo noćnim radom u najozloglašenijim ulicama grada i brojnim posjetima gospode u unajmljenim potkrovnim sobama, te zdravstvenim kontrolama policije, a onda, na kraju, i tom Zarazom koje su se sve bojale. Magda je zato rekla svojoj kćeri da nikada ne vjeruje tim prijateljski raspoloženim šaptačima koji nose mirisne košulje ili na razne vragolaste načine znaju nabaviti šampanjac tamo gdje ga nema. A najviše, objasnila joj je, Vivan se najviše mora čuvati muškaraca koji izjavljuju vječnu ljubav i žele je odvesti na daleka mjesta.

Ali Vivan je njena sedam godina starija rođakinja Sandra Söderberg nagovorila da ode s njom na lipanjski ples u Byholmenu i tamo je upoznala radnika i budućeg općinskog užigača Enoka Kajandera.

Bilo je to prvi put da je Vivan navečer kad je imala slobodno, otišla na ples, ali okrenula je glavu kad je ugledala te grupe muškaraca kako stoje uz šumske staze i čeliče se rakijom i slatkim alkoholnim mješavinama prije povratka na plesni podij gdje onda zovu djevojke na ples. Sljedeći put kad je imala slobodnu večer, otišla je na Fårholmen gdje je zabavu organiziralo Radničko udruženje antialkoholičara: jedna točka programa bio je Enok Kajander koji je pjevao švedske i finske narodne pjesme svojim baršunastim tenorom. Srpanj i polovinu kolovoza Vivan je provela s obitelji Gylfe u njihovoj vili Miramar u zaljevu Kallvik, ali kad se vratila u grad, nije dugo trebalo prije nego što joj je Enok osvanuo na vratima kuhinje. Uštedio je nešto novca, rekao je, i htio bi je pozvati u Cinematographteatern – 11 –

da gledaju žive slike, i zvao ju je helluni mun, moja najdraža, i Vivan bi pocrvenjela; uvijek bi pocrvenjela kad bi joj rekao nešto na finskom, a da joj nije objasnio što to znači.

Jedne subote navečer krajem kolovoza organiziran je plesnjak u ljetnom kampu socijalista Mölylä istočno od Gammelstadsfjärdena. Enok i Vivan su se našli na obali Broholmsstranden i zajedno s još osamdeset drugih žena i muškaraca zauzeli mjesto u golemom čamcu radničke udruge koja se zvala Budućnost. Enok je bio jedan od veslača, a kad je čamac prošao ispod mosta Långabron, muškarci su iz sveg glasa zapjevali “Marseljezu”, a večernji šetači gore na mostu radoznalo su se nagnuli preko drvene ograde da vide odakle dopire pjesma. Vivan se činilo da Enok sve žive poznaje i da se svuda osjeća kao kod kuće, pa mu se nasmiješila dok je sjedila na krmi s još desetak djevojaka koje su, baš kao i ona, bile svečano odjevene.

Gore na Mölyläi svirao je puhački orkestar udruženja, a Vivan je bila najljepša djevojka na plesu u svojoj bluzi svijetle krem boje, najdragocjenijoj stvari koju je posjedovala, bluzi koju je mama Magda sašila od komada svile koji je ujak Eldar-August donio iz Šangaja godinu dana prije nego što je dobio tropsku groznicu i umro.

Zbog glazbe, i Enoka, i mjesečine zaboravila je na monotone radne zadatke i tijesnu sobicu u stanu u Boulevardsgatanu; dobila je toliku želju da se istrgne iz svega toga i bude slobodna te konačno započne pravi život, osjećala je kako joj srce lupa brzo i jako, a kad je plesala s Enokom, zatvorila je oči i odmarala se u njegovom zagrljaju zamišljajući da je od glave do pete odjevena u kinesku svilu iako je materijal od kojeg joj je bila izrađena suknja bio crn i hrapav. Kad se smračilo, napustili su plesnjak i zabavu i krenuli stazom kroz šumu u kojoj je njena bluza sjajila bijelo među sjenkama drveća. Dolje na obali skinuli su cipele i čarape i unajmili jedan čamac pa odveslali do Lillklobbena koji su Finci zvali Kiimakari; ime je značilo otočić pohote, ali to Vivan, naravno, nije znala. Na otoku su potražili šumarak i Enok je raširio svoj kaput i prsluk na tlo te je uhvatio oko struka i rekao joj da sjedne. Te večeri nije pio ništa žestoko, bio je sav nježan i pristojan, a Vivan je sjela na ponuđeno mjesto pomislivši – 12 –

kako se mjesec jasno vidi i kako su Enokove ruke velike i tople, i kako mu se jasno vide žile na šakama, pa je podvukla svoje gole noge pod suknju i raspustila kosu dok je slušala vjetar kako šumi kroz rijetke krošnje breza.

Bilo je to prvi put da se podala muškarcu i poslije se uplašila, uplašila se da tog mjeseca neće dobiti krvarenje, nego jutarnje mučnine i sve ono drugo o čemu su joj pričale Sandra i ostale djevojke, pa se uplašila što će Enok misliti o njoj, ali istovremeno se bojala i da ju je možda nečime zarazio; znala je da radi u luci i pretpostavila da je imao mnogo žena kao i da su to bile posrnule žene.

Tada nije bilo posljedica. Ali hodali su to ljeto i jesen i za vrijeme tjedna štrajka u studenom, kad je Enok tvrdio da pripada radničkoj gardi kapetana Kocka, dok je ustvari samo lutao gradom i priključivao se grupama ljudi izvikujući militantne parole, Vivan je navečer kad je dobila slobodno, otišla do njega na čaj. Enok je stanovao gore u Hermanstadu kod svog strica Fredrika koji je imao ženu i tri mala sina, ali stric Fredi i njegova obitelj su pobjegli u Sibbo kad su počeli nemiri. I tako su, u praznoj i danima negrijanoj sobici u prefarbanoj drvenoj kući s pogledom na Byholmen koji je izvirivao iz magle i jesenje sivi Gammelstadsfjärden, Enok i Vivan drugi put vodili ljubav. Zagrlila ga je oko leđa dok se micao na njoj i malo joj je bilo hladno, pogotovo za noge i ruke, i tako je, nakon samo pet mjeseci u službi obitelji Gylfe, Vivan ostala u drugom stanju.

Vrlo je brzo shvatila što ju je snašlo, ali je prošlo gotovo deset tjedana prije nego što je smogla hrabrosti da to kaže Beati Gylfe.

Gospođa Beata ju je saslušala ne mijenjajući izraz lica, a onda je strogim glasom rekla da Vivan, nažalost, mora napustiti službu, ali da će dobiti tri mjeseca otpremnine i da može ostati stanovati u sobi za poslugu dok obitelj ne pronađe novu služavku. Vivan je skupila svu hrabrost koju je imala i gledajući u pod, promrmljala: “Nisam ja služavka, gospođa me može zvati kućnom pomoćnicom ili spremačicom, ili tako nešto, ali nisam ja nikakva služavka.” Gospođa Beata je nije čula, pa ju je zamolila da ponovi što je rekla. Vivan je to i učinila, ponovila je sve glasno i svečano, tonom koji je bio, kako se njoj činilo, u potpunosti jednak tonu gospođe Beate: odmjeren – 13 –

i precizan. Ali gospođa Beata ju je samo ledeno pogledala i upitala: “Zar Vivan stvarno misli da to ima ikakve veze? Mislim, s obzirom na okolnosti u koje se Vivan uvalila?” Vivan nije odgovorila. Kad se vratila u kuhinju, briznula je u plač, ali gospođa Holmström je samo stisnula usta i okrenula joj leđa, stajala je i mljela veliku štuku buljeći u mlinac i izgledajući otrovnije nego ikada te odbijajući reći i riječ.

Kasno poslijepodne sudac Gylfe ju je pozvao da dođe u knjižnicu.

Sjedio je za svojim pisaćim stolom s otvorenom knjigom, zastori na prozorima koji su gledali na ulicu bili su navučeni, a on je pušio lulu i tihim joj glasom rekao da ima dvije opcije: ili će gospođica Vivan brzo pronaći ženu koja će je riješiti djeteta, ili će morati roditi dijete i pokušati ga dati na posvajanje jer je premlada i previše neiskusna da bi mogla biti majka; još bi i ostala sama u nemirnom Helsinkiju, a s obzirom na okolnosti, nasmiješio se sudac kiselo, nažalost, prisiljen je sumnjati u ozbiljne namjere toga koji ju je oplodio. Isto tako, nažalost, dodao je, on joj ne može biti od neke konkretne pomoći, jer, kao što je gospođica Vivan sigurno shvatila, on se ne kreće u društvu babica i nadstojnika dječjih domova, a osim toga gospođica Vivan je iznevjerila njegovo povjerenje i povjerenje gospođe Beate, i sama si je kriva.

Dan kad su sve te riječi bile izgovorene, dok su druge, kao naprimjer “želimo sve najbolje gospođici Vivan i nadamo se da će sve dobro proći”, ostale neizgovorene, Vivan Fallenius imala je sedam­ naest godina, šest mjeseci i tri dana.

Enok Kajander bio je sin ribara iz Sibba, no roditelji su mu bili mrtvi, a on je od ljeta 1902. godine živio u Helsinkiju. Imao je valovitu crnu kosu, a koža mu je bila tamna čak i zimi, pa su ga zvali Crni Enok. Crni Enok je nedavno navršio dvadeset prvu, a već su ga pratile zacementirane glasine o tome da je svadljivac i agitator. Svad­ ljivac ili ne, prvi test ljubavi je prošao: kad je dobio to kratko pismo u kojem mu je Vivan objasnila situaciju, otišao je do nje, odjednom je osvanuo na kuhinjskim vratima tamo u Boulevardsgatanu i palcima izravnavajući svoju masnu kapu, izmaknuo se pred kraljevski

– 14 –

ljutitim pogledom gospođe Holmström te nespretnim riječima za­ molio Vivan da sljedećeg vikenda pođu u šetnju.

Bilo je to u veljači, nedjelja je bila oblačna i ledena. Na kraju ulice Östra Henriksgatan stara je plinara širila svoj uobičajeni smrad, a po cijelom su gradu dimnjaci elektrane rigali sivi pepeo i crni dim dok su prašina od ugljena i ispušni plinovi davali gradskom zraku prljavo žutu nijansu i poseban miris na toj hladnoći koja je pekla u nosu. Enok i Vivan sastali su se u ulici Mikaelsgatan, bez riječi krenuli prema sjeveru i prošli novo kazalište koje je stajalo na trgu Järnvägstorget u svoj svojoj težini i samotnoj veličanstvenosti. Na­ stavili su šetati i ušli u park Kajsaniemi, i dok su hodali uz zaleđeno jezerce za labudove, Enok ju je prekorio što se nije priključila udruzi služavki kad se zaposlila: tada bi se udruga mogla pozabaviti njenim pitanjem. Vivan je rekla kako stvari stoje, da se udruge služavki spajaju s radnicima, a na to se u selima ne gleda dobronamjerno, tamo bogatiji seljaci i vlasnici imanja dobro drže na oku s kime se siromašni udružuju. Enok je ozbiljno kimnuo i rekao da je dobro što je došla u Helsinki gdje je mnogo siromašnih i gdje njihova zajednička snaga svakim danom sve više raste. Vivan se ugrizla za usnicu i spustila pogled na svoje izgrebane čizme te potišteno rekla da trenutačno ništa nije dobro, osramotila je majku i oca, a otpremnina koju će dobiti neće dugo potrajati, i dobro, njena rođakinja Sandra joj je rekla da može stanovati kod njih koliko god želi, sve dok se dijete ne rodi, ali Sandra i njen Axel već imaju dvoje djece i treće na putu, Axel je često bez posla, a sobica koju joj mogu dati na korištenje je tijesna, i zato je Vivan već imala noćne more kako stoji pred Službom ispomoći siromašnima i vidi kako gospoda i gospođe prezrivo otpuhuju gledajući je kao da je neka kurva.

A mučile su je i druge stvari, nije htjela plašiti Enoka, rekla je, ali još od malih nogu zna sanjati stvari koje se poslije i dogode, kad je imala sedam godina, sanjala je jednog dječaka iz susjedstva, vidjela ga je pred sobom te noći i lice mu je bilo čudnih boja i podbuhlo, a očne duplje prazne, i dva ljeta kasnije taj se dječak utopio u Porkali, a leš su mu pronašli tek kasno u jesen, jegulje su bile brže od njih,

– 15 –

i Enok je shvatio na što cilja. A sada je sanjala jednog sina obitelji Gylfe, Magnusa, onoga koji joj je bio najmanje drag: u noćnoj mori je glava starijeg sina obitelji Gylfe bila odsječena od tijela i lebdjela joj pred očima prekrivena krvlju, a pogled mu je bio izbuljen i užasan, dok mu je ostatak tijela ležao malo dalje na blatnoj cesti.

Hodali su obalom i dok je Vivan sve to pričala, popeli su se na most Långabron, a za to vrijeme Enok Kajander ju je potajice pogledavao, gledao je njene tanke, beskrvne usnice, svijetle pramenove kose koji su joj izvirili ispod marame i crvene mrlje na obrazima.

Kad je utihnula, uhvatio ju je za ruku i rekao da se on ne boji njenih noćnih mora i da nema novca za zaručnički prsten, ali ako joj je dobro i to malo što joj može ponuditi, on bi je rado oženio.

Enok je bio lučki radnik u luci Sörnäs i nosač cigli na gradilištu u Kronohagenu i Hagnäsu. Bio je bistar i brz na jeziku, ali Vivan je ubrzo primijetila da nije toliko marljiv i toliko voljan raditi kao momci sa sjevera. Momci iz Österbottena su se molili Bogu i skupljali novac, a onda su se molili Bogu i u ono malo slobodnog vremena što su imali učili za zidare. Ali Crni Enok volio je ljude, pošalice i dramatične događaje, a kad bi ga Vivan prekorila zbog toga, rekao bi joj da želi živjeti punim plućima i da čovjeka određuju njegovi postupci u životu te da on nema namjeru provesti život čitajući knjige i odgoditi sve drugo u očekivanju budućnosti koja je svejedno vrlo neizvjesna za proletera poput njega. Prošle su zime carevi vojnici pucali na radnike, žene i djecu za vrijeme Krvave nedjelje u Sankt-Peterburgu, a nekoliko mjeseci kasnije Japanci su uništili rusku flotu kod Tsushime. Cijela je godina bila nemirna i puna nasilja, s velikim štrajkovima, pobunama i demonstracijama; car je ostao na svojoj poziciji, ali je radio ustupke, velika carevina Finska i cijelo rusko kraljevstvo disali su slobodnije i hrabrije nego ikada prije, a s obzirom na to da je Enok bio zainteresiran za politiku, rado je visio na raznim okupljalištima gdje je pušio debele cigarete marke Beirutski i kovao planove s drugim istomišljenicima.

Nakon sastanaka otišao bi do neke gostionice ili do mornarskog kafića Tripoli gdje je s ono malo novca što je imao ponekad znao – 16 –

zvati rundu za sve. Enok je znao biti nerazuman kad je pio, ali kad je bio trijezan, svi su ga voljeli, i žene i muškarci jednako su uživali u njegovu društvu. Njegov finski bio je neobičan ali jezgrovit, znao je i ponešto ruskog te uhvatio i pokoju englesku riječ dok je iskrcavao teret u luci. Bio je nadaren gimnastičar i hrvač te dobar prijatelj dimnjačara iz Tölöa – sportaša Janatuinena koji se naučio hrvati kod svjetski poznatog Poljaka Pytlasinskog, a Janatuinen se nije samo zadovoljio time da prenese Pytlasinskijeva znanja na nove ljude nego je i naučio Enoka hodati po žici.

Jednog vlažnog i hladnog dana u ožujku jedan od gradskih užigača, neki Suoste, trebao je očistiti jednu plinsku svjetiljku u ulici Unions­ gatan nedaleko od Njemačke crkve. Suoste se poskliznuo na trećoj letvici ljestava brojano odozgora i pao, udario potiljkom o novo­ postavljeni kameni pločnik i umro. Enok Kajander se prijavio na oglašeno slobodno radno mjesto i s obzirom na to da je bio gibak i jak, a usto i mogao pokazati potvrdu od dimnjačara Janatuinena, onu u kojoj je pisalo da je jak poput medvjeda i da ima prvoklasan osjećaj za ravnotežu, dobio je posao.

Krajem travnja par Kajander preselio se u sobu s pipom s hladnom vodom u zgradi u ulici Malmgatan. Svake večeri u svibnju i lipnju već otežala Vivan šetala je od svog doma sve do Eirakullena gdje je Enok dodatno radio na gradilištu prije nego što bi u sumrak krenuo paliti plinske svjetiljke u okrugu koji mu je povjerio inženjer von Kraemer iz gradskog ureda. Vivan bi došla sa sendvičima i pivom s niskim udjelom alkohola, a Enok bi ispljunuo sjemenke suncokreta koje je žvakao, zagrlio je i šaptao joj nježne riječi, a kad bi se Vivan nakon toga odgegala kući, iznad Rödbergena bi večernje sunce sjalo poput crvene lampe i posljednje bi se zrake spustile na njen zaobljeni trbuh grijući i nju i dijete unutra. Ali istovremeno se osjećala uplašeno i usamljeno, tugovala je što Enoka tako puno nema kod kuće.

Bojala se Rödbergena, bojala se te Gomore gdje su na svakom uglu stajale našminkane žene sa šarenim šalovima i upadljivim šeširima, i gdje se svađalo i tuklo kako u crvenim brvnarama tako i u onih nekoliko kamenih kuća koje su stajale poput oštrih očnjaka između – 17 –

svih tih niskih kućica i koliba. Ali još se više bojala Kampmalmena gdje su Enok i ona stanovali. Kako uopće mogu postojati takva mjesta na svijetu kao što su ulice Malmgatan i Lappviksgatan, i one male uličice oko njih! Tamo su stanovali siromašni ruski zidari koji su, čini se, živjeli samo na kiselkastom kruhu, votki i pivu, a alkohol i znoj ispirali su svake subote u Makovskovoj gradskoj sauni. Tamo su živjeli Tatari, putujući trgovci sa svojim crnim čizmama do koljena i intenzivno plavim dugačkim vestama koje su nosili zakopčane sve do vrata iako je već bilo ljeto i vruće. U kvartovima oko novosagrađene sinagoge stanovao je veći dio gradskih Židova, oni su prodavali odjeću i krpe gore kod Narinkena i dolje u Henriksgatanu, i za njih je Enok tvrdio da govore mješavinu jidiša, ruskog i švedskog koju samo oni razumiju. A tu su živjeli i zidari i kovači, tu su živjeli vozači kočija i kurve, tu su živjeli njemački muzikaši i karelijski oštrioci noževa, tu su živjeli ulični svirači verglova sa svojim pripitomljenim majmunčićima, tu su živjele babice koje su pomagale da djeca dođu na svijet, a isto tako i žene koje su navodno pomagale nerođenoj djeci da odu u raj. Tu su stanovali Rusi koji su pripremali i prodavali sladoled, ali i talijanski konkurenti tih Rusa sladoledara koji su imali velike brkove i istu crnu kosu kao Enok. Ma taj kvart Kampen bio je pravi Babilon! Tramvaj crvene linije spustio bi se uz škripu niz ulicu Eriksgatan, a onda otkloparao dalje niz Lappviksgatan gdje bi izrigao dobrostojeće stanovnike kvarta, ljude koji su se bavili svojim poslićima i upravitelje u tvornicama koji su imali novca da si priušte vožnju tramvajem po povratku kući s posla u gradskoj jezgri ili iza mosta. Ali većina je išla pješice, a na ulicama je vladalo konstantno nadvikivanje, i guranje, i prodavanje, i cjenkanje na svim zamislivim jezicima, a noću se čulo šištanje i šum iz žarulja uličnih svjetiljki, a mirisi iz rupa s gnojivom u vrtovima, iz okružne klaonice, te tvornica sapuna i koštanog brašna teško su visjeli nad krovovima kuća. A usred svega toga živjeli su ljudi, usred cijelog tog vrtloga svoje su živote živjeli stanari ili podstanari jako blizu jedni drugih, usred cijelog tog kaosa ljudi su si trebali tepati, voditi ljubav, svađati se i pokušati sačuvati svoje najkrhkije tajne. I par Kajander je primio nekoga u stan: bio je to Enokov stariji brat Lennart koji je – 18 –

došao u grad u potrazi za poslom, ali je bio više nadaren za alkohol i našminkane žene nego za pošten rad. Bilo je dana kad bi ljetna žega i samoća prekrile Vivan poput zagušljive deke i tada bi se uplašila da će završiti u ludnici tamo dolje kod Lappviksstrandena; tih je dana razmišljala bi li odustala od svega i vratila se kući u Degerby pa tamo rodila. Ali uvijek bi se predomislila i nesprestano mrmljala istu mantru: “Imam Enoka, on je pošten momak, mogla sam i gore proći, imam Enoka, on je pošten momak, mogla sam i gore proći.”

Ali Crni Enok se tog ljeta promijenio. Bila su to takva vremena, posvuda je sve šištalo, bubrilo i ključalo, a Vivan je postala teška i nezgrapna, natečenih prstiju i stopala, osjećala se golemom i nepo­ mičnom poput slona, i Enok joj je prestao šaptati na uho da je voli, više je nije ni gledao u oči. Bio je gotovo četiri godine stariji od nje, ali ona je, naravno, naslućivala kako stvari stoje: on je ustvari bio samo zbunjen dječak željan avanture. A kad joj je jednog poslijepodneva u kolovozu pukao vodenjak, tog dječaka nije bilo kod kuće.

Vivan tri dana nije vidjela ni Enoka ni Lennarta, nije čak ni znala jesu li negdje zajedno, jesu li na gradilištu ili je Lennart namamio Enoka da krene s njim u opijanje, možda su se braća krila u kakvoj rupi u Rödbergenu ili u kakvoj šumskoj kolibi u Mölyläi, ili su se vucarali negdje po Hermanstadu gdje su imali rodbinu i prijatelje.

Vivan nije znala što bi. U njenom kvartu stanovale su teta Lindeman i gospođa Lahtinen, obje babice, a ona je htjela roditi dijete kod kuće, ne u domu za djecu kao posrnule žene. Ali nije se usuđivala.

Tijekom proljeća i ljeta Enok je agitirao po kvartu, čak i ljudima koji ga nisu htjeli slušati, a jedne se večeri čak i potukao s jednim melankoličnim željezničarom iz susjedne zgrade koji je podržavao vlast.

Nakon toga su se Enok i Vivan držali po strani i ona je znala da teta Lindeman, gospođa Lahtinen i druge žene misle da je ona djetinjasta i distancirana, i da se pravi fina iako je ustvari samo bila sramežljiva i uplašena. Nije znala drugog izlaza nego otvoriti vrata smočnice i među polupraznim policama u polumraku potražiti onu malu drvenu kutiju u kojoj je Enok čuvao nekoliko izlizanih novčanica.

– 19 –

“Za ne daj Bože”, rekao je, ali Vivan je sada uzela novac bez oklijevanja te s novčanicama u novčaniku čvrsto stisnutim na prsa otišla do vozača Kameneffa iz susjedne zgrade i zamolila ga da je odveze do doma za djecu u Ulrikasborgu, jako je hitno, rekla je. Osjetila je kako joj nešto curi niz nogu i znala je da vozač ne zna puno švedskog, a ona nije govorila ništa ruskog, znala je samo nekoliko riječi finskog, pa se bojala da je neće razumjeti. Ali Kameneff je razumio. Prvo je nešto nezadovoljno promrmljao, ali svejedno joj je ponudio da ga uhvati pod ruku dok su hodali preko dvorišta, a kad je izveo konja iz štale i privezao ga za kola, promrmljao je nešto što je zvučalo kao popona popana i vratio se u štalu. Donio je prljavu prostirku, presavio je i stavio na sjedalo te joj mahnuo da sjedne. Za vrijeme vožnje koja ju je pošteno prodrmala osjetila je kako će joj početi trudovi, i dok su vozili po Fabriksgatanu i kad je već vidjela dom na brežuljku, otvorila je novčanik i bez riječi pružila novac Kameneffu koji je samo odmahnuo glavom i nasmiješio se rekavši “njet, njet”, a onda i još nešto što nije razumjela.

U domu je ležala u sobi s visokim stropom, čipkastim zavjesama na prozorima i tamnim maćuhicama na prozorskim daskama, bile su četiri u sobi, ali Vivan nije razgovarala s njima, čekala je trudove koji su sada bili učestali, a onda je odjednom začula ratne zvukove.

Gluho tutnjanje topova, i jednom, nakon duge i zlokobne tišine, puno gori i snažniji zvuk, kao da je nešto odletjelo u zrak. “Rusi napadaju Sveaborg”, rekla je babica surovo kad ju je Vivan upitala, “kažu da vojnici ponovno pokušavaju započeti revoluciju. Ali nemaš se ti ništa bojati. Mi ovdje dajemo život, na drugim se mjestima život oduzima.”

Dijete se rodilo noću i čim je Vivan vidjela da je dječak, znala je kako će se zvati. Poslijepodne je premještena u krevet u velikoj dvorani gdje su ležale druge majke, osjećala se izmrcvareno i pospano, ležala je i promatrala zraku sunca koja je prelazila preko zida i čekala, ali od Enoka nije bilo ni traga ni glasa. Došao je sljedeći dan, posramljen i tih. Stajao je ispred dječje sobe i u naručju držao čvrsto zamotano dijete koje su mu donijeli, izgledao je ofucano i posramljeno, ali – 20 –

Vivan je vidjela kako jedna od mladih medicinskih sestara baca po­ glede na njegov oštri profil i bujnu, crnu kosu. No ona je vidjela samo velikog dječaka koji ju je ostavio samu među svim tim Rusima, Židovima i Talijanima u Malmgatanu, a kad je stao uz nju, osjetila je miris neopranog muškog tijela, dah mu je bio kiselkast i smrdio po lošem, jakom vinu i starom pivu, ali ispod svih tih mirisa učinilo joj se da osjeća i miris lavande i ružine vodice. “Topovi su pucali dok sam rađala”, rekla je, samo da prekine tišinu. “Ruski mornari su dignuli u zrak skladište s municijom”, rekao je Enok, “priča se da su pogubili oficire. Ali sad su razoružani, uskoro će druge glave padati.” Enok joj je pružio dijete. Oboje su šutjeli. “Što kažeš, kako će se zvati?” upitao je onda Enok. “Allan, zvat će se Allan”, rekla je Vivan odlučno. Ni sama nije znala zašto je odabrala to ime, nije postojalo u njenoj obitelji, čak ni u njenom selu, samo je znala da će se dječak zvati Allan i nikako drugačije. “Pa dobro, onda ti odluči”, rekao je Enok brzo pun krivnje. “Da, ja odlučujem”, rekla je Vivan ne pogledavši ga. “Valjda si rekao Lennartu da mora naći neko drugo mjesto za stanovanje?” nastavila je zatim, i dalje nije gledala u njega dok je stajao pokunjeno i pun krivice. “Pobrinuo sam se za njega”, rekao je Enok, “preselit će se Jakobssonima u Hermanstad.” “A gdje je sada?” upitala je Vivan. “U ćuzi”, odgovorio je Enok protiv svoje volje, “bio je ljut, pa se potukao.”

Još iste večeri zamotali su dijete u hrapavu deku tako da mu je virila samo glava, a onda je Enok Kajander nosio svog prvog sina cijelim putem do kuće u ulici Malmgatan. Hodali su istim putem kojim je Vivan šetala u svibnju i lipnju kad je nosila sedviče i piće Enoku i bila uplašena ali sretna, i osjećala proljetno sunce kako joj grije trbuh. Sada je sunce zalazilo, zrak je bio hladan i hodali su polagano, bez riječi, jer Vivan je unutra sve boljelo i peklo.

Enok se pokušao ponašati odgovorno, stvarno je pokušao. Šest su godina Vivan, Allan i on živjeli u sobi u Malmgatanu, šest je godina on palio one rijetko raspoređene plinske svjetiljke u parku Brunn i Ulrikasborgu, šest je godina ljeti dodatno zarađivao na nekom od bezbrojnih gradilišta u gradu i šest je godina Vivan bila pošteđena – 21 –

zlokobnih noćnih mora jer su se dugi radni dani i nemilosrdno brujanje grada pobrinuli za to da spava duboko i bez snova. Prva dva ljeta Enok je pomagao u gradnji kuće radničke udruge u Broholmenu. Novi Narodni dom bila je masivna utvrda od sivog granita, a po cijelom je gradu nicalo sve više takvih visokih kamenih zamaka, nisu više bili razbacani uokolo kao usamljeni očnjaci po krajoliku, nego su u mnogim kvartovima stvarali nizove, u mnogim su se ulicama drvene kuće nagrizene zubom vremena bespomoćno šćućurile u sjenama tih novih zgrada. Kod Enoka i Vivan stalno su odsjedali novi ljudi, bio bi to netko od Enokove brojne braće i rođaka ili neka od Vivaninih sestara, ili koji susjed iz Degerbyja, a jedne jeseni, kad je policija zatvorila sve bordele, s njima je stanovala jedna cura za zabavu, Enokova rođakinja koja nije imala gdje drugdje odsjesti, koristila je ime Jeannette već toliko dugo da je Enok zaboravio kako se stvarno zvala, tako je barem rekao kad ga je Vivan pitala. U prosincu je Jeannette dobila dvije rane koje su se zagnojile i nisu htjele zacijeljeti, jednu na lijevom ramenu, a drugu na trtici: na proljeće je počela šepati na jednu nogu kao što to sifilitičari čine kad im bolest prijeđe na živčani sustav. Potom je primljena u novootvorenu bolnicu za žene u Gumtäktu, a Vivan i Enok je više nikada nisu vidjeli.

Izmjenjivale su se jedna duga zima za drugom, a svako se ljeto činilo tako neopisivo kratko. Vivan je dobila posao u Fazerovoj tvornici bombona dolje kod Munkholmssundeta, a odnosi između nje i Enoka postajali su sve hladniji. Allan nikada nije dobio sestru ili brata i brzo je navikao na to da mu je mama uvijek umorna nakon smjene u tvornici i da mu tata skoro nikada nije kod kuće. U njihovoj je ulici bilo puno očeva koji su pili pred svojom djecom, ali Enok nije bio takav. Kad bi osjetio nestrpljivost i žeđ za životom, na neko vrijeme bi nestao kao da ga je zemlja progutala, a kad bi se zasitio divljeg života, ponovno bi se pojavio. Na posao je išao i kad je pio, barem je tako Vivan mislila, nikakve žalbe gradskog inženjera Kraemera ili drugih njemu nadređenih nisu doprle do njenih ušiju.

Allan je bio tih dječak jer su se oko njega govorili svi ti različiti jezici, pa mu je trebalo vremena dok ih nije naučio razlikovati. Ali – 22 –

nikada nije bio sam: stajao je u grupi dječaka koji su buljili u pogrebne povorke dok su prolazile ulicom na putu do groblja, a kad bi došlo ljeto, molio je i kumio sve dok ga majka ne bi pustila da ode sa starijim dječacima koji su prali konje Kozaka dolje kod Edesvikena. A ubrzo, vrlo ubrzo počeo je sudjelovati u trkama do Crvene smrti, napuštene kuće koja je korištena kao mrtvačnica za vrijeme epidemije kolere. Kvartovski očevi bili su zaokupljeni svojim po­ slovima, ali da je netko od njih slučajno gledao utrke, sigurno bi primijetio istu stvar kao stariji momci: da Tihi Allu, sin užigača Kajandera, trči zapanjujuće brzo s obzirom na svoju mladu dob i kratke noge.

Jednog je ljeta ispred novosagrađene peterokatnice kod Malmbrinkena osvanuo parkiran jedan automobil. Bio je to korišteni blistavo crni Adler, pravi automobil za milijunera, s krovom i prozorima na sve strane, bio je to prvi automobil koji su Allu i ostali dječaci iz ulice vidjeli izbliza i izgledao im je kao čudovište, kao golema, crna grabežljivica koja se skvrčila na vrućem ljetnom suncu i vreba, samo čeka da kucne čas da skoči i uz urlik se baci na sve njih te ih samelje u hrpicu mesa i krvi svojim metalnim vilicama. Dok su tako stajali i buljili u automobil otvorenih usta, iz glavnog ulaza u zgradu izašao je vozač. Imao je kapu sa štitnikom i duge rukavice i bio odjeven u crvenu uniformu i kaput do poda, zavrtio je polugu tog čudovišta i motor je prvo samo zakašljucao, a onda počeo klepetati, brzo i zaglušujuće. Vozač je bacio pogled na zadivljene dječake koji su se držali na udaljenosti od deset metara. Dobacio im je nadmoćan osmijeh i stisnuo mesinganu trubu koja je stajala sa strane tog crnog, blistavog automobila, začulo se promuklo mukanje, zvuk iz prahistorijskih vremena, a onda se vozač popeo na svoje sjedalo i čudo je otklepetalo prašnjavim makadamom.

Nekoliko tjedana poslije zgrada u kojoj su stanovali dobila je električnu rasvjetu, koja se nije palila samo u stanovima i na stubištu nego čak i u zahodima na dvorištu. Bila je to godina kad se Enok Kajander odlučio svima iskupiti i biti dobar. Okanio se pića i na vrijeme dolazio na posao. Išao je na sastanke i okupljanja, i na – 23 –

Jyryjeve treninge hrvanja u Narodni dom, ali držao se zakona i nije agitirao protiv kapitalizma. I bio je bliskiji sinu nego ikada prije: te kasne jeseni Allu mu je sjedio na ramenima dok su hodali preko Hammarbergeta i spustili se na obalu Tölövikena. Dok su hodali, Enok mu je pričao o golemim brodovima Lausitania i Mauretania kompanije Cunard i o tome kako su se kompanije Cunard i Vita Stjärnan nadmetale koja će brže prijeći Atlantski ocean, rekavši sinu da će Vita Stjärnan sigurno još povući odlučujući potez, još ništa nije riješeno u utrci za plavu vrpcu Atlantika. Allu je razrogačenih očiju i otvorenih usta slušao svog oca koji je toliko toga znao, a kad su stigli do blatnjavog zaljeva, sve je bilo prepuno ljudi na hladnoj kiši mjeseca studenog i Enok je kupio karte, a Allu ostao sjediti na njegovim ramenima. Onda su gledali zajedno s još tisućama ljudi tog omraženog Rusa Utozinskog kako dolazi sa sjeverne strane u zrakoplovu koji je brujao i klepetao, i letio nisko, nisko nad vodom.

Allu i njegovi prijatelji su se cijele te zime igrali pilota Utozinskog. Ali tata Enok se nije igrao Utozinskog, on se igrao s ljubavi i vatrom. Nije se više držao svog obećanja i ponovno je počeo nestajati, nestao je jednom, pa još jednom, a onda i treći put. Uvijek se vraćao, ali kada se treći put vratio – bilo je to kad se snijeg otapao i nastupile ožujske magle, sav ofucan i propao od alkohola, i s gadnom posjekotinom na jednoj podlaktici – rođakinja Sandra se malo raspi­ tala uokolo i rekla Vivan da ulične svjetiljke u parku Brunn i Ulrikas­ borgu mnoge noći te zime nisu bile upaljene te da je Enok nedavno dobio otkaz, crno na bijelo. Ali to nije bilo sve. Uz sve to Enok je jednoj djevojci koja radi u tvornici u Mölyläi prije dva ljeta napravio dijete, tako da ima nezakonitu kćer u Malmu, a prije samo nekoliko noći bio je umiješan u užasnu tučnjavu noževima u Hermanstadu.

Vivan ga nije ni vrijeđala ni suze pustila. Samo je bez riječi promotrila Enoka, a onda uzela Allua i preselila se kod Sandre i Axela koji su još uvijek stanovali na Andra linjenu. Cijelo su ljeto ona i dječak spavali na podu u maloj sobici, a Vivan je pješačila tri kilometra na posao u tvornicu bombona. U listopadu je dobila posao u Elantovoj pekari i zadruga joj je dala sobu u novoj zgradi čiji se hrapavi, cigleni zabat uzdizao iznad dvorišta u kojem su stanovali – 24 –

Sandra i Axel. Za to je vrijeme Enok već odslužio kratku zatvorsku kaznu zbog napada nožem i preselio se natrag u Sibbo.

Još iste zime Vivan je pronašla novog muškarca, mirnog i pristojnog poštara po imenu Santeri Rajala koji je bio četrnaest godina stariji od nje. Rajala je bio duhovni čovjek u tijelu radnika, nikada nije pio alkohol, nego je čitao knjige i sam naučio švedski i njemački, sve kako bi mogao čitati Johannesa Eckharta i Tomu Akvinskog kao i druge teško shvatljive ali korisne stvari koje nisu bile prevedene na finski.

Rajalin mir bio je poput čaše čiste i hladne vode za Vivaninu dušu izmučenu Enokom, oženili su se čim je ona i zakonski bila razvedena, a Allu je onda, u idućih godinu dana, dobio dvije polusestre.

Obitelj Rajala nastanila se u zgradi u ulici Kristinegatan i tamo živjela uobičajenim životom: s ljudima koje su primali na spavanje koji su hrkali i šmrcali, ležajevima na sklapanje koji su poslije spavanja bivali izneseni na stubište, tankim madracima na drvenom podu gdje je uvijek bio propuh, baltičkim sleđom u svim varijantama, kukuruznom kašom i razvodnjenom kavom svakog jutra, u posebnim prilikama sa svježim jajima s Ojanenove farme pilića, a ponekad čak i s mesnim okruglicama i kompotom od šljiva za vikend. Ispred njihova prozora rasla je mlada lipa, iza lipe Allu je vidio stijene Josafat, a dijagonalno iza njih novosagrađenu crkvu u Berghällu koja je tamo stajala visoko i strogo podsjećajući na to da je bogatima Bog beskrajno puno važniji od onih radničkih pjesama koje je tata Enok pjevao svojim s godinama sve promuklijim tenorom. Između kuće i crkve nalazila se ničija zemlja, dio grada koji je bio isplaniran ali još nesagrađen: napola ucrtane ceste, nabrzinu sklepane barake za radnike, minirane stijene, komadi dasaka, blatne lokve i jarci.

Enok je tada bio nestao iz Alluova života, ali nekoliko godina kasnije ponovno se preselio u Helsinki i radio za probu kao monter u tramvajskim halama u Vallårdu. Jedne nedjelje u lipnju odjednom je osva­ nuo u njihovom dvorištu, visok i crn, i rekao: “Što je, mali, sjećaš se valjda vlastitog oca?” Vivan je slučajno pogledala kroz prozor i vidjela Enoka kako ležerno dolazi niz pospanu ulicu Kristinegatan, – 25 –

pa su ona i Santeri Rajala izjurili u dvorište gdje se Allu igrao i u Santerijevim se očima vidjelo da je spreman za svađu, ali i da se boji. No, Enok je bio trijezan i odjeven u izlizano ali čisto odijelo i košulju s uštirkanom kragnom, a nosio je i šešir umjesto one vječne šilterice, bio je to pomalo zaflekan i ulubljen šešir, ali ipak šešir.

Pristojno je pozdravio Santerija, a onda Vivan dugo i otvoreno promotrio te joj rekao da izgleda lijepo, je li moguće da... “Dobili smo kćer u svibnju”, prekinula ga je Vivan i odmah prekrila grudi rijetkim šalom koji joj je bio prebačen preko ramena. “Što hoćeš, Enok”, nastavila je, “nisi se valjda došao svađati?” Enok joj se nasmiješio što je više prijateljski mogao, a onda je upitao: “Smijem odvesti Allua u cirkus? Šator je postavljen na hipodromu, za sat vremena počinje predstava.” Vivan je oklijevala i pogledala Santerija, trebala je podršku. Ali San­teri nije ništa rekao, a Enok je nastavio: “Kao poklon za osmi rođendan. Znam da je to za nekoliko tjedana, ali sad imam para, a poslije nikad ne znaš...” Uhvatio je Allua za ruku i pustio da kraj rečenice odlebdi preko dvorišta i raspline se među mladicama breza i rascvalim jorgovanima. Vivan ga je pogledala u oči i rekla: “Ček’ malo, nije valjda hrvanje?” “Na plakatu niš’ ne piše o hrvanju”, odgovorio je Enok. “Dobro”, rekla je Vivan, “jer znaš da ja ne volim hrvanje i neću da Allu...” “Ma to je putujuća trupa”, prekinuo ju je Enok, “neka mala, nisu oni k’o Nord ili Ducander, te male trupe nemaju hrvače. Osim toga, po gradu se priča da je u Berlinu nedavno bila epidemija i da su Stanković i Ladbach kao i još neki drugi skoro ostali bez glave.” Tu se Santeri probudio. “Epidemija?” upitao je.

“Je li kolera?” “E, to ne znam”, odgovorio je Enok veselo. “U Beču je prije nekoliko godina vladala kolera”, rekao je Santeri na pomalo neprikladnom švedskom i nastavio: “Dakle, ti kažeš da su Stanković i Ladbach mrtvi? Ladbach iz Saske? I Stanković, onaj Srbin s velikim brkovima, da?” “Ma ne, ne, nisu mrtvi, bili su bolesni, al’ su preživjeli, he on hengessä kyllä, još su na životu”, objasnio mu je Enok na finskom i poletno dodao: “Ali Sanderson, onaj Amerikanac, on je, kažu, slomio obje noge i ruke kad se hrvao protiv Hagendorfera u Londonu! Ti novi nisu za niš’, ne kao Kiklop i Lurich, to su bili

– 26 –

hrvači!” “Da, Lurich”, rekao je Santeri sanjivim glasom, “to je bio jako dobro hrvač!” Vivan je odjednom osjetila umor, osjetila je kako joj mlijeko curi iz desne dojke i oštro pogledala Santerija, taman ga je htjela priupitati zašto muški uvijek moraju pričati o hrvanju i sličnim natjecanjima, ali se suzdržala. Umjesto toga je prvo pogledala Enoka, onda Allua koji je čvrsto držao oca za ruku pun iščekivanja, a zatim ponovno pogledala Enoka u oči i rekla: “Onda idite.

Ali da ste se vratili do sedam. I da znaš, Enoku Kajanderu, ako popiješ i kap alkohola, više nikada nećeš vidjeti sina!”

Malo kasnije otac i sin hodali su dolje prema četvrti Tölö. Kad je Allu ugledao okrugli šator sa šiljatim krovom, u želucu mu je počelo treperiti od uzbuđenja, nikada prije nije bio u cirkusu. Kupili su karte i ušli pogledati predstavu trupe Cirque Nouveau International koju je režirao signor Corradini: bile su tu umjetnice na trapezu Adelaide Sisters, bio je tu stručnjak za brave Monsieur Brasso koji je tvrdio da je bolji i od Houdinija i od Kleppinija, bila je tu jahačica Solange du Plessis i njena pudlica La Flor koja je isto jahala, a bili su tu i artisti na biciklu Los Edwardos i klaun Jacomino. A bio je tu i jedan hodač po žici za kojeg je Enok rekao: “Onaj tamo, on se zove Gospon Ludi, ali ja ga znam, to je Janatuinen, on je nekad bio dimnjačar ovdje u Tölöu.” Suprotno od Enokovih obećanja, bio je tu i jedan poznati hrvač, slab i već ostario Poljak Zbyszko koji je izazivao publiku na meč i rušio na leđa jednog kršnog helsinškog lučkog radnika za drugim. Allu je htio da i Enok izazove Zbyszka, ali Enok se samo nasmijao, odmahnuo glavom i rekao: “Ne hrvam se ja više s drugima, mali, sad se hrvam samo sa sobom.”

Kad je predstava završila, prešli su Tallbacken i krenuli gore prema Kristinegatanu preko hrapavih stijena i vijugavih staza. Dok su hodali, Allu je pitao zašto njegova mama ne voli hrvanje i tu se Enok nasmiješio jer se točno sjećao njenih riječi – “molim te, Enok, ti trikoi, k’o da ih gole gledam, a njima zima” – kad ju je odveo na hrvačko natjecanje u Broholmsmanegenu. Ali sinu nije ništa rekao.

Umjesto toga ispričao mu je o zlokobnom zelenom dragom kamenu

– 27 –

koji je prouzročio potonuće Titanica, i Allu je ponovno razrogačenih očiju gledao svog oca koji toliko toga zna. Onda je stigao kolovoz i novine su se raspisale o velikom ratu koji je izbio, a onda je došla jesen i lipa ispred prozora obitelji Rajala postala je blistavo žuta i crvena, no od Enoka ni traga ni glasa. Kad Allu više nije mogao šutjeti i čekati, pitao je gdje mu je otac i Vivan mu je kratko odgovorila da je Enok bio prisiljen napustiti posao i da se ponovno odselio u Sibbo.

Allu je išao u školu u ulici Porthansgatan i učiteljica bi mu ponekad znala reći da je pametan i da bi trebao ići u gimnaziju. Te je zadnje godine u Helsinkiju gotovo cijelo vrijeme nosio dugačke hlače koje mu je Vivan sašila od komada crne tkanine koji je jeftino nabavila, i imao je malu zbirku poštanskih maraka koje je vrlo rijetko znao malo obnoviti kod starog Geitela u centru. Imao je samo deset godina, ali izgledao je puno stariji i već je bacao sramežljive poglede prema trinaestogodišnjoj djevojčici po imenu Mandi Salin koja je stanovala u jednom od onih kamenih dvoraca uz crkvu Berghäll.

Obitelj Salin se nalazila nekoliko stepenica iznad ljudi poput Vivan i Santerija jer je Mandin tata napredovao od običnog prodavača u dućanu do vlasnika jednog od onih dućana s uvoznom robom u ulici Wallinsgatan, a Mandina mama je kupila rabljeni klavir i napunila cijelu policu skupim knjigama kako bi Mandi i njen brat shvatili da se učenjem moraju izdići iz tog jadnog radničkog života.

Ali te posljednje godine prije pobune koja je sve uništila Vivan i Santeri su često sjedili na ljuljački u dvorištu kujući planove za budućnost; razgovarali su o ratu i inflaciji, razgovarali su o svim štrajkovima i momačkim bandama koje su se vukle po ulicama Sörnäsa i Berghälla, ali na kraju su se uvijek vraćali na to da je učiteljica gospođica Ahlman rekla kako je Allu nadaren i, naravno, djevojčicama koje će kad na njih dođe red, isto ići u gimnaziju, baš kao i brat i sestra Salin i sinovi vozača Kanerva. Ali onda bi Vivan uvijek odmahnula glavom i naslonila je na Santerijevo rame dok su sjedili na ljuljački te promrmljala: “Da bar vremena nisu tako teška. Da barem kruh, i maslac, i drvo, i sve nije tako grozno skupo.”

– 28 –

Za vrijeme dugih večeri tog proljeća slobode Allu i nekoliko njegovih prijatelja, među ostalima i mlađi brat Mandi Salin, Kaj, počeli su igrati nogomet na izbrazdanom terenu Aspnäs ispod Elantove pekare. U svibnju su gledali prvi radnički tim Vallilan Woima kako gubi od građanskog Nogometnog kluba Kiffen s rezultatom 0:10.

Igrači Woime izgledali su mršavo i potišteno, izgubili su sve utakmice i nisu se ni usuđivali šutati te dobro uhranjene građanske momke u listove u znak osvete za poniženje, a Allu i Kaj kao i ostali maleni dječaci oko terena potajice su stisnuli šake i pomislili kako to neće tako biti kad oni porastu. Napravili su svoju prvu loptu od novinskog papira koji su zalijepili u slojevima oko malenog kamena, a onda omotali užetom. Lopta je ispala kvrgava, ulubljena i odviše lagana, pa nije bilo moguće predvidjeti ni kako će letjeti ni kuda će odskočiti; ali ipak su njome igrali nekoliko tjedana sve dok im se trgovac Salin nije smilovao i obratio jednoj svojoj redovitoj mušteriji, čovjeku koji je slučajno bio blagajnik u jednoj od gradskih sportskih udruga. Nekoliko dana kasnije Kaj, Allu i ostali dobili su izduženu loptu od prave kože, bila je tamnosmeđa i jako smrdjela, a koristili su je i Unitas i Akademsko sportsko udruženje Hektor prije nego što je odbačena kao previše grbava i natopljena vodom nakon što je nekoliko sezona upijala kišu.

Tamo na terenu Aspnäs Alluovi su prijatelji ubrzo primijetili isto što su primijetili dječaci iz Malmgatana dok su se utrkivali do Crvene smrti. Bilo je nečega posebnog u načinu na koji se Allu kretao; bio je brži i gipkiji od ostalih, a to se primjećivalo i kad je igrao nogomet. Čak su i puno stariji dečki, oni koji su već imali paperjaste brkove i pokušavali upiknuti mjesto u nekom tvorničkom timu ili u trećem timu Woine, morali priznati: taj Kajander je brz iako je mali.

Cijelo to proljeće i ljeto Allu je napuštao igralište tek kad bi sunce skoro zašlo. Po cijele je dane igrao nogomet i vukao se ulicama, pio je na litre vode iz pumpe na Surutoinu, a ponekad, kad bi se zasitili igranja, šetali bi on i Kaj Salin i ostali sve do parka Esplanade u centru grada; tamo bi stajali i buljili u finu gospodu i gospođe koji su izlazili iz kočija koje su vukli konji i automobila nestajajući u predvorjima Kämpa, Kapelleta i drugih prvoklasnih restorana.

– 29 –

Allu je žvakao kruh koji mu je Vivan dala i osjećao kiselkasti okus lanenog ulja i trava, ali ponekad je jeo mirisne piroške koje je ona dobra Mustoska iz susjedne zgrade ispekla od brašna, maslaca i jaja koja su skupili iz cijele ulice Kristinegatan i pola Borgågatana. Tada bi njegovi suigrači sjedili u polukrugu oko njega i slina bi im tekla iz usta sve dok se na kraju Allu ne bi nacerio, otkinuo komad i nonšalantnom ga gestom pružio onome do sebe.

Dok su oko njega vladali štrajkovi, kaos i štednja, a radnici bili neprestano gladni, mnogi gotovo na rubu izgladnjelosti, Allua to nije zanimalo jer imao je deset godina, skoro jedanaest, i volio je trčati, plivati, igrati nogomet i jesti piroške iz kojih je curilo i od kojih ti ostane masni trag oko usta, pa ne bi bilo krivo reći da je bio sretan. Ljeto je prošlo bez kiša, ali je bilo vjetrovito i prohladno, pa se Vivan i mnogima drugima koji su se smatrali vidovnjacima to činilo pusto i zlokobno, ali dok je Allu hodao kući kroz svoj kvart, a crveno mu sunce na zalasku obasjavalo lice, ruke i trbuh, zaboravio bi na glad koju je osjećao. I uvijek bi ga uhvatio isti neobičan, snažan osjećaj: kao da živi nešto lijepo što mu se već dogodilo, bio je sav topao i pun iščekivanja, kao da je svjestan da će se taj život koji živi uskoro pretvoriti u drugi, puno bolji, u veliko oslobođenje.

Na početku školske godine Alluov nastavnik iz tjelesnog profesor Wichmann pozvao ga je k sebi i rekao mu da se mora što prije pridružiti nekoj sportskoj udruzi jer je “vraški darovit” za trčanje i nogomet. Allu je pod šiškama promatrao strogog profesora Wichmanna čija je oštra kosa stršala kao u uplašena ježa. Osjećaj slobode na terenu i na ulicama učinio je Allua još nemirnijim i neposlušnijim nego prije i tih se jesenjih tjedana Vivan počela brinuti zbog njega. Ponovno je nešto sanjala, nakon mnogo godina pauze; vidjela je Allua kako beživotno leži na travi prekrivenoj mrazem, pogled mu je bio prazan i mrtav, i jedan mu se smeđi listić breze zalijepio za blijedi obraz. Nije ništa rekla Santeriju, nikada mu se nije povjeravala kao što se nekada povjeravala Enoku, i možda upravo zato što je šutjela, nikako nije mogla izbaciti taj san iz glave; vraćao joj se svake noći, nije pomagalo ni kad bi kleknula ispred – 30 –

prozora prije odlaska u krevet i gledala prema stijenama moleći Boga da je taj san ostavi na miru.

To je ljeto pošteno uplašilo Vivan. Policija i tipografi su štrajkali, novine nisu izlazile, a u centru grada neki su pokvarenjaci prebojili sve izloge gradskih novina rastopljenom i mirisnom smolom da ljudi nisu mogli vidjeti kratke vijesti koje su tamo stavljane tako da ih svi mogu pročitati. Kad su novine ponovno počele izlaziti u kolovozu, bile su prepune vijesti o krađama, ubojstvima i silovanjima koja su se dogodila tijekom ljeta, a kad je stigla jesen, bijela i crvena garda već je održavala vojne vježbe u parkovima u centru i šumama izvan grada. “Jako se bojim za Allua”, rekla je Vivan Santeriju jedne večeri krajem rujna, “ja imam pune ruke posla s curicama, a on je prepušten sebi. Ali kad ga pitam gdje je bio, ništa mi ne kaže. Bojim se da se više vucara po ulicama nego što je u školi ili na radu.” “Nažalost, tako je”, rekao je Santeri i mahnuo pismom koje je upravo čitao nakon što je otvorio kuvertu nožem, “pismo je od profesorice Ahlman i ona kaže istu stvar.” “Neću da je u nekoj bamdi”, rekla je Vivan sva nesretna, sa strahom naglasivši zadnju riječ. Santeri joj se nasmiješio, bio je to osmijeh pun ljubavi. “Kaže se banda, a ne bamda”, rekao je zatim. “I nije on u nikakvoj bandi, on je ipak još mali, ne zna se tući, neće oni njega.” “Znaš kakav je Enok prije bio”, rekla je Vivan, “što ako i Allu bude takav.” “Da”, rekao je Santeri dobrodušno i sporo, “ali što u tom slučaju možemo učiniti?”

Kad Vivan nije dobila pomoć od Santerija, sama je krenula u akciju.

Napisala je pismo Enoku, koji se ponovno oženio, dobio sina i zarađivao prodajući ribu i radeći popravke na kućama u svom rodnom kraju u Sibbu. Enok je ponovno okrenuo leđa vragu alkohola i ovaj mu je put uspjelo, već se nekoliko godina nije tukao ni kurvao, nego je živio mirnim i sređenim životom, a Vivan mu je sada pisala da su vremena nemirna i da izgleda da će biti još gora, i da bi njihovom sinu dobro došlo da malo napusti ovaj bezbožni grad i provede neko vrijeme na selu. Enok joj je odgovorio razvučenim i teško čitljivim rukopisom da može, njihova prehrana sigurno nije bolja od one u gradu, ali ribe ima za sve. Seoske škole postoje i na Simsalöu – 31 –

i u Gumbu, a i dečko je već dovoljno velik i jak da može veslati. Ali neka Vivan zna, napisao je zatim Enok, onog ljeta kad je zanijela s Alluom nije bilo revolucije, ali sad je revolucija, i ta revolucija još nije gotova, uskoro će sve biti jasno.

Od Enokovih se završnih riječi Vivan sva uzbunila. Ali pokušala ih je zaboraviti jer nakon ljetnih mjeseci bezakonja njen je strah od ljudi i ulica Helsinkija bio veći i dublji od nelagode koju je osjećala kad se sjetila mladog i neposlušnog Enoka. Santeri se nije protivio njenim planovima. Vidio je da je Allu već počeo rasti i iako je dječak do sada bio dobar, ipak je on sin Crnog Enoka, a Crni Enok će uvijek biti Crni Enok. Santeri je jednom vidio Enoka ludog od bijesa nakon duge noći u gostionici i iako je znao da se Enok promijenio, ipak je još uvijek postojao taj mali trn straha u njegovu srcu. Svaki put kad bi Allu napravio nešto nepromišljeno, Santeri bi pomislio kako je to naslijedio od Enoka, da dječak ima lošu krv i da on, Santeri, ne želi živjeti s posinkom kad se on pretvori iz dječaka u muškarca. Iz poštovanja prema Vivan nikada joj to nije rekao, ali kad je ona sama predložila da se Allu odseli Enoku, Santeri je podržao njene planove i rekao joj da je dobra majka puna ljubavi. I tako je bilo. Kad je izbio Veliki štrajk, Allu Kajander se već odselio iz ulice Kristinegatan u arhipelag Sibba, na Tistelholmen gdje su jesenji valovi Finskog zaljeva nadirali jednakom olovno sivom odlučnošću kao krvavi napadi i protunapadi na Flandriju i kod Caporetta te na drugim bojišnicama po Europi.

– 32 –

K

jell Westö rodio se 1961. u Helsinkiju. Na književnoj je sceni debitirao 1986., a njegov se opus sastoji od poezije, zbirki kratkih priča i romana. Zahvaljujući svojem nizu romana smještenih u Helsinki dvadesetog stoljeća postao je poznat kao najbolji kroničar finske te finsko-švedske povijesti i kulture. Danas je Westö jedan od najistaknutijih nordijskih autora koji pišu na švedskom. Osvojio je sve najprestižnije književne nagrade u Finskoj i Švedskoj. Međunarodni je proboj doživio 2006. romanom Ovuda smo nekada hodali (Där vi en gång gått), za koji je osvojio najveću finsku književnu nagradu Finlandia. Po romanu je napravljena kazališna predstava te snimljen film. Za roman Privid 1938. (Hägring 38, 2013.) dobio je nagrade Nordijskog vijeća, Švedskog radija i Švedskog književnog društva te nagradu ugledne udruge De nio. Romani su mu prevedeni na petnaestak jezika.

– 491 –

– 492 –

Ž

eljka Černok (1973.) diplomirala je engleski i švedski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao stipendistica Sveučilišta Mälardalen studirala je kreativno pisanje u Švedskoj. Objavila je zbirku poezije Kad se previše nagneš kroz prozor vlaka.

Prevela je romane P. O. Enquista, Tove Jansson, Kjella Westöa, Hjalmara Söderberga, Erlenda Loea, Frode Gryttena, Ellen Mattson, Stiega Larssona, Stevea Sem-Sandberga, Larsa Keplera, Majgull Axelsson, Torgnyja Lindgrena, Roberta Åsbacke, Helene Henschen i mnogih drugih. Prevodi priče i poeziju sa švedskog i engleskog jezika za brojne festivale i predstavljanja. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

– 493 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Zahvaljujemo Svenska Kulturfonden na potpori za prijevod ove knjige.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Na naslovnici © Stapleton Collection / Corbis Godina izdanja 2016., travanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-708-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 494 –

– 495 –

– 496 –