Dušan Šarotar
PANORAMA
Panorama
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Biljar u Dobrayu
-2-
Dušan Šarotar
Panorama Pripovijest o tijeku događaja prevela sa slovenskog Anita Peti-Stantić
Fraktura -3-
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.
Prijevod je financijski poduprla Javna agencija za knjigu Republike Slovenije.
Naslov izvornika Panorama. © Beletrina Academic Press, 2016 www.beletrina.si © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Anita Peti-Stantić i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-190-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1047637
-4-
Brigiti
-5-
-6-
“Bit će onako kako je s čovjekom koji je napustio svoj dom i otišao na putovanje.” Mk 13,34
-7-
-8-
Puhalo je nisko nad morem, prema kući u koju sam se jutros uselio. Odmarao sam se na niskom dvosjedu, umoran od letova, pokriven flisom preko koljena i slušao nepoznate glasove koje je vjetar dobacivao kao da su se riječi, škripanje šarki i zveketanje stakla na samotnim kućama koje su se u tami na udaljenim otocima odmarale kao skrivene u džepove oluje te se onda tu, pod mojim prozorom kroz koji sam gledao to zamišljeno more, rasule po zemlji. Riječi su se kotrljale poput raznobojnih pikula, staklene su oči bježale, skrivale se ispod stola, na trenutak bi se pritajile, kao da čekaju nadahnuće, a onda bi se ponovno pokrenule prostorom, činilo mi se da bih možda, kad bih ih barem na
-9-
trenutak mogao zaustaviti, iščitati njihov položaj u prostoru, da bih možda uspio uhvatiti misao, dugu rečenicu koja mi se istovremeno razotkrivala i otkrivala u naizgled nasumičnim slikama. U sobi je bilo hladno, još dugo se neću zagrijati, pomislio sam, premda je u električnom radijatoru pucketalo kao da u njemu gori vatra. Osjećaj lažne topline omekšavalo je narančasto svjetlo koje je plamsalo u ukrasnoj peći ispod crnog televizora, a svako toliko sam, nakon što bih otvorio oči i otrgnuo se od sanjarenja u nadi da su se umjetne cjepanice ipak užarile, približavao suhe ruke nijemoj peći da mi se bar duša ogrije, no uzalud. Potom bih ponovno odsutno zurio kroz prozor i kroz cestu u sivu površinu raspucanu od oštrih i niskih valova, kao što mladi nasljednik gleda potamnjelu sliku morskog pejzaža nepoznatog ili zaboravljenog majstora na kojoj je nakon dugog promatranja, nakon što ju je već subjektivizirao misleći da ga na njoj više ništa ne može uznemiriti, iznenada otkrio nešto što ga je posve obuzelo, možda ga je čak potreslo kao da se na toj staroj slici na kojoj je naslikano more, obješenoj na zid još prije nego što je rođen, čini mu se da ju je ondje objesio njegov djed, iznenada prepoznao. U dugačkom kaputu sjedi u oluji sâm na kamenoj obali, u daljini se u maglici od kiše lomi titrava svjetlost svjetionika, udar straš ne vatrene ruke na obzoru koji mračno lupa u more, u zlatnom rezu, kao na vršku noža, u zraku lebdi teški brod koji promatrač s obale samo naslućuje, možda ju je ugledao u tamnoj mrlji magle, u skrivenom sjaju oblaka nad kojima počivaju mjesec i na tisuće hladnih zvijezda koje jedine sjaje iznad romantičnoga pejzaža poput čuda u kojem se jedino može prepoznati. Uski pojas obale između poslovne škole u Galwayu i pansiona koji sam vidio iz sobe na trećem katu već je bio posve crn, a i valovi koji su se poput pepela podizali u nebo nisu sa šetališta uz more otjerali trkače u kratkim hlačama i vjetrovkama napuhanima od vjetra, kao što se ni šetači dugodlakih pasa koji su lajali i na zategnutim - 10 -
povocima čeprkajući tražili isprane tragove jutarnje šetnje, nisu sakrili pred olujom. Krupne kapi kiše, ili je to bilo more koje se spremalo na ponovni svemirski potop, slijevale su se i klizile po prozorima, sad više nisam mogao utvrditi iz kojeg smjera brije oštri i brzi vjetar, osjećao sam ga kako ulazi kroz pukotine u prozorskim okvirima, zavijao je u ključanicama, zidovi su postajali vlažni, zrakom više nije letjelo ništa, papiri, pseći lavež, ptice, pijesak, opušci, riječi, sve što nije bilo privezano ili duboko usađeno u zemlju, još je davno otpuhano, raspuhano i ugušeno poput laži. Ispod visokog žućkastog svjetla koje se ljuljalo, koje je samovalo pored ceste poput jarbola potopljenog broda čije svjetlo više ne dopire do zemlje, svjetlo koje je spirala kiša i gasio vjetar, trčali su još posljednji pobješnjeli psi te mokri i izgubljeni trkači, premda ih je nebo već davno upozorilo na to da noćas, za ime božje, ne izlažu svoja tijela milosti neba i izdržljivosti srca. Egzodus, pomislio sam, sam ću ostati ovdje sa svojim nezavršenim rukopisom i nostalgijom u naručju, bačen u uzburkano more, kad se i svjetlo u gluhom kaminu ugasilo, tada sam prvi put obećao, jer tko jedini može ugasiti svjetlo onome tko
- 11 -
je izgubljen u ledenim valovima, tko može roditi riječ i darovati je piscu koji je zahvalno prihvaća te je u miru, tišini i sabranosti oblikuje u misao i ljepotu za sve nas, pomislio sam kad sam i dru gi put obećao da ću sve to jednom opisati, a onda sam još pred svijetom i samoćom naglas obećao posljednji put, kad je u kupaonici vjetar otkinuo prozor sa šarki, a kiša je već lijevala na parket u hodniku, da ću sve to zapisati, tako i nikako drugačije, kao što se moralo dogoditi, ne po mojoj i po našoj volji, ako te noći ostanem na suhom. Sjećat ću se te noći, stalno ću misliti na sve svoje, ponavljat ću njihova imena poput brodolomca, isto kao što ih ponavljam i sada u ovaj strašni čas, neću zaboraviti, sjećat ću ih se s istom predanošću i radošću kao što se volim prisjećati svega lijepoga i dobroga, ponavljao sam tonući u san. Sanjao sam, ne znam jesam li se već probudio kad sam počeo savjesno i predano obavljati svoju dužnost, onako kako služe samo najgorljiviji. Ujutro je još uvijek kišilo, rijetke su kapi leb djele i vrtložile se u prozirnoj magli koja se vukla preko pustog Atlantika. Hodao sam uz obalu, nisam ni šetao ni trčao, koračao sam odlučno, no polako, bilo sam pogrbljen, nagnut naprijed, kao da se opirem vjetru ili nepoznatoj sili koja me gura unatrag, no ja sam ustrajao, najviše zbog pogleda koji mi se otvarao nudeći mi se na sve strane, premda, kad sad mislim na to, ni tada ni sada nisam mogao vidjeti ništa osim mora, uzburkanog i vjetrovitog mora neodredive boje, boje koja nije ni smeđa ni modra, svakako drugačija od one koju poznajem i onog mirisa koji poznajem kod nas na Jadranu; u taj su se kasni sat trkači i šetači pasa već vraćali u svoje domove, a ja sam pomislio kako su to one iste izbjeglice koje sam vidio kako odlaze noću ili se egzodus još nije završio, oni trčeći odlaze od kuće, iz tog svijeta koji se utapa kao što su nekoć bježali njihovi preci u vrijeme velike gladi, bježali su na brodovima, hrabri mornari vozili su ih u potpalublju krhkih i napola potopljenih barki, svi su bili iscrpljeni, bolesni, velikih - 12 -
blijedih očiju, upravo s ovoga mjesta na kojem sam ja stajao s toplom crnom vunenom kapom na glavi i promatrao, isto kao i oni putnici koji su umirali na škripavim brodicama gledajući posljednji poznati svjetionik na zapadnoj obali njihove sad već bivše domovine. Jer onaj koji je toga dana bio na jednom od mnogih brodova koji su svakodnevno napuštali ovdašnje obale prepuštajući se ledenom vjetru i oštrim valovima, opasnima poput noževa za guljenje krumpira, koji se sada odmaraju u njihovim praznim putnim torbama i šupljim džepovima kao jedino znamenje, nadao se da će jednom ponovno biti sit; on se, dakle, zasigurno više nikada nije vratio da bar još jednom pogleda blijedo svjetlo na ušću Galwayskoga zaljeva, kao što sam čitao na tabli koja je u spomen nedavno postavljena pored staze prema svjetioniku prema kojem sam se zaputio toga jutra u sjećanje na sve mornare i obitelji koje su između 1847. i 1853. godine bježale
- 13 -
pred glađu i smrću preko Atlantika. Čitam i ponavljam imena stotina brodova uklesanih u kamen, ponavljam, a sada, dok pišem, više se ne sjećam nijednoga. Go down to the sea. Visoka vrata od nehrđajućeg čelika koja su već izgubila svoj srebrnkasti sjaj jer su ih more i sol već polagano nagrizli toga su jutra bila zatvorena, premda sam vidio nekoliko šetača kako hodaju po niskom asfaltiranom nasipu koji je vodio preko uzburkanog mora do utvrđenog otočića na kojem je stajao Mutton Light, moćan bijeli svjetionik, posljednje domaće svjetlo putnicima koji su odlazili zauvijek, što mi je još uvijek odzvanjalo u mislima, zato sam se pred tjesnacem okrenuo i krenuo obalom u drugom smjeru. Umjetni nasip s asfaltiranom cestom koja je povezivala svjetionik s obalom nasut je nedavno, dok je svjetionik nekoć davno stajao sam nasred mora, što sam pročitao na tabli koja je visjela na vratima, do hridi na kojoj je stajao svjetionik još je donedavno trebalo veslati ili jedriti, a sad, dok sam se udaljavao, nasip se polagano stapao s morem, i svaki put kad bih se ja na tren okrenuo da još jednom bacim pogled na toranj svjetionika, on je bivao sve manji i sve neznatniji, a nakon prehodanih kilometar-dva u daljini sam, daleko od obale, mogao uočiti samo još veliku crnu hrid o koju su s otvorenog mora udarali valovi lomeći se u visokim bijelim pjenama i rasprskavajući se preko kupole svjetionika da bi se onda, prije nego što bi se podigao sljedeći val, već izdigli na vjetru poput zvučnih imena brodova u mome sjećanju. Sjetio sam se kako sam prvoga jutra kad sam doputovao ovamo autom iz grada, uz obalu primijetio velik žućkasti kupališni toranj s brojnim betonskim platformama za skakanje u more. Istog sam ga trena poželio fotografirati, bio je uznemirujući, neobičan, konstrukcija koja nije bila u skladu s morskim pejzažem, a tek sam poslije shvatio što me u tom trenutku kad sam prvi put vidio kupališni toranj tako privuklo, možda se negdje duboko u mome sjećanju, poput nijeme i uspavane slike koju čuvam još iz djetinj- 14 -
stva, pokrenulo nešto što sam povezao sa slikom svoga kupališta u Soboti, gdje iznad olimpijskoga bazena stoji isti takav betonski kupališni toranj s kojeg sam nekoć sa strahom skakao; i ovaj mi se silni betonski kolos koji sam tada ugledao iz auta učinio neobično velikim i visokim, što bi moralo govoriti o tome, pomislio sam, da je more za plime dovoljno duboko za skokove, to bih rado vidio, unatoč tomu što sada pješačim obalom u vunenoj kapi i toploj vjetrovci; Gjini, šofer i prigodni vodič koji me toga jutra dovezao iz grada, rekao je da se ovdje ljudi kupaju čitave godine neovisno o temperaturi mora i neovisno o vremenu. Tada nisam imao prilike fotografirati jer nam se žurilo, vremenska je prognoza naime bila loša, povremeni pljuskovi s grmljavinom, ako sam dobro razumio radijsku prognozu, a to nisam mogao zamisliti, naime kako to ovdje izgleda, jer sam u ovoj zemlji bio prvi put, sad je bilo svijetlo i čisto jutro, dok je onda čitave noći strahovito puhalo i lijevalo kao da sam stigao na kraj svijeta, to je bio moj prvi dojam kad sam pro šle noći izišao iz aerodromske zgrade ispred koje me čekao Gjini, koji me odvezao u Hotel Meyrick. Zapamtio sam da je Gjini sljedećega jutra, kad mi je htio nabrzinu predstaviti gradske znamenitosti pored kojih smo se vozili, spomenuo Aquarium, veliku stakle nu polukružnu zgradu - 15 -
- 16 -
- 17 -
u kojoj se može razgledati velika i strašna morska bića, pored koje sam sada prolazio pješice, a onda sam iz auta opet ugledao stari moćni žućkasti mol sa skakaonicama isto kao i sada. Prešao sam cestu i potrčao prema cilju. Upravo je tada, začudo, zasjalo i sunce iza visokih raspuhanih oblaka te je rasvijetlilo naizgled opustjelo gradsko kupalište. Tik pored ceste, ispod betonskih stupova koje je nagrizalo more ispirući s njih nekoć crvenu žbuku sa žutim ukrasnim crtama, koja se još mogla vidjeti na sjenovitoj strani, a ondje su bile i svlačionice, bez kabina, vrata ili pregrada, iz zida su virile samo kuke na kojima su visjele hlače i košulje, a ispod gole betonske klupe bile su složene ženske i muške kožnate cipele, u njima lijepo presavinute čarape; je li odjeća ostala iza onih koji se više nisu vratili iz mora, pomislio sam promatrajući zapuštenu svlačionicu, isto kao i oni koji su im postavili spomenik ispred svjetionika na drugoj strani šetališta. Ljudi se doista kupaju, pomislio sam i razveselio se što ću možda imati mogućnost vidjeti neki skok u hladni i uzburkani Atlantik, premda sam se na pomisao o plivanju stresao od hladnoće, unatoč suncu koje je sjalo poput bijele pjege na modrom oku. Sjeo sam na crne vlažne stepenice ispod mola pa stao promatrati mimohod rijetkih kupača i kupačica, svi su bili stariji građani koji su se ovdje vjerojatno kupali još od djetinjstva, koračali su tiho, uspravno, istrenirana plivačkoga stava, muškarci u jednostavnim plavim platnenim kupaćim gaćama do koljena i gospođe u crnim jednodijelnim kostimima, svi s čvrsto stisnutim gumenim kapicama na glavama, koračali su jedni iza drugih, zapravo se u njihovu koraku mogla naslutiti neka suzdržanost, kao da su vlastitom voljom i mišlju usporili gravitaciju koja je slabjela svakim pokretom tijela koje se približavalo rubu mola, sad bi već mogli potrčati ili skočiti daleko preko ruba svijeta, no stari su i iskusni plivači odjednom usporili korak, ne zato što bi se bojali hladnoga mora, nego, pomislio bih dok sam ih još viđao - 18 -
u sjećanjima, zato što je u njihovu odnosu prema moru i svijetu bilo nečega ritualnoga, posvećenog, aristokratskog i istovremeno slobodnog, onog nečega što je zasigurno bilo upisano u kosti i u mišiće, u duše tih ranih proljetnih kupača i prije nego što su se prvi put u životu bacili u more, dakle, sad dok sam ih promatrao ležeći na stepenici ispod mola, kupači su prolazili preko betonskoga trga kao da hodaju promenadom koja nije namijenjena nikome i ničemu drugom osim treningu, vježbi duha i radovanju moru, tako ih još i danas pratim u sjećanju, kao i onda kad sam ih prvi put promatrao, do hrđavih željeznih ljestava koje su se strmo spuštale u uzburkano more. U sljedećem su se trenutku bez razmišljanja ili uzdaha u dodiru s ledenim morem koje se zalijetalo u njihova nepokrivena tijela, jedan za drugim hrabro spustili u tamne valove. Polagano su zaplivali, vidio sam samo njihove kapice kako se podižu iznad površine
- 19 -
i ponovno se spuštaju. Nisu plivali daleko, samo nekoliko snažnih i polaganih zamaha, okret, na trenutak su raširenih ruku lebdjeli na leđima poput mrtvaca, a onda s istim nepokolebljivim stavom izišli iz mora po ljestvama na hladni vjetar. U svlačionici su se svukli i preobukli u svoju gradsku odjeću bez stida ili glasnih komentara te su, još mokre kose, napustili kupalište i vratili se svojim dotadašnjim poslovima, isto kao što su vjerojatno činili godinama i desetljećima prije toga. Sunce se ponovno naglo sakrilo iza oblaka, a u valovima koji su se neumorno zalijetali preko mola plovile su tamne sjene neba, toranj sa skakaonicama s kojih danas nitko nije skočio u trenu je izgubio nešto od ljetne čarolije, praznične besposlenosti i sanjarenja, a umjesto njih je na površinu isplivao vonj zapuštenosti, ustajale morske trave koja je u grumenima ležala na sprudu, što je u mojim očima taj praznični dan koji sam bio odlučio proživjeti tiho, zaodjenulo u drugačiju atmosferu, pomislio sam kad sam ustao, blatnjav i promrzao od mokroga pijeska i od mora koje je prskalo preko mola, a onda je još počela kiša, i prije nego što su se razbježali posljednji kupači, pomislio sam na to kako danas imam četrdeset i pet godina i kako ću taj dan imati po čemu zapamtiti. Vidio sam veliki tanker uronjen u uzburkano more koji je polagano isplovljavao iz zaljeva, do večeri će već biti daleko na otvorenom moru nasred površine bez dna, daleko od posljednjeg domaćeg svjetionika, no taj će se brod jednom zasigurno vratiti, bio sam uvjeren. Crvena toyota kojom me Gjini vozio u Clifden – tada sam prvi put vidio kupališni toranj – kamo sam se zaputio na nekoliko dana kako bih na miru završio rukopis, čitavo se vrijeme gubila na uskoj vijugavoj cesti koja se penjala i spuštala, opasana niskim kamenim zidovima, kroz pust, spaljen i prazan krajolik Connemare. Trava je bila niska i polegla, žućkaste boje, a stabla, nekoć bujne zelene šume koje su prekrivale veliki dio otoka, posjekli su Englezi tijekom stoljetne okupacije, rekao je Gjini, - 20 -
Dušan Šarotar rodio se 1968. u Murskoj Soboti. Studirao je sociologiju kulture i filozofiju u Ljubljani. Poeziju, eseje i priče objavljuje od studentskih dana. Prvu knjigu kratkih priča Potapljanje na dah objavio je 1999. i od tada je napisao niz proznih knjiga: Mrtvi kot, Nočitev z zajtrkom, Nostalgija, Ostani z mano, duša moja / Ostani z menov, düša moja i Ne morje ne zemlja. Prvu zbirku poezije Občutek za veter objavio je 2004. u suautorstvu s Ferijem Lainščekom, nakon koje su slijedile Krajina v molu i Hiša mojega sina. Najpoznatija su mu i najprevođenija djela romani Biljar u Dobrayu (2007.) i Panorama (2015.), oba prevedena na hrvatski jezik. Osim pisanjem i uređivanjem Dušan Šarotar bavi se i scenarističkim radom i fotografijom te spada u red najvažnijih suvremenih slovenskih autora. Radi kao urednik u AirBeletrini.
- 205 -
- 206 -
Anita Peti-Stantić profesorica je na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa, 2008.) te, s Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa, 2013.) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan, 2014.). Uz znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga, a godinama je uređivala biblioteku za djecu i mlade Electa u nakladničkoj kući Algoritam.
- 207 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Zaklade Trubar pri Društvu slovenskih pisaca, Ljubljana, Slovenija.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-190-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83
- 208 -
- 209 -
Svi likovi ovog romana su putnici. To je bezimeni slovenski pisac s fotoaparatom, kojega zatječemo na kišnoj obali Irske, i njegov vodič, tajanstveni albanski vozač Gjini, to je Spomenka, sveučilišna profesorica književnosti zemlje koja više ne postoji, i svi oni drugi – radoznali, izmješteni ili protjerani – koje u svojem upečatljivom proznom kaleidoskopu portretira Dušan Šarotar. Dok nas njihovim tragom vodi s jednog na drugi kraj Europe, dodirujući ožiljke koje ostavljaju ljubavi i ratovi, Panorama je ponajprije album intimnih pejzaža, nezaboravno putovanje unutra. Smješten na raskrižju između fikcije, povijesti i memoara, popraćen nadahnutim autorovim fotografijama, nagrađivani roman Panorama jednog od najcjenjenijih suvremenih slovenskih autora Dušana Šarotara moćna je meditacija o pamćenju i pripa danju, o pričama koje su nas stvorile i ne prestaju nas stvarati. 129,00 kn
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
- 210 -
ISBN 978-953358190-3
9 789533 581903
www.fraktura.hr