Pješčana gora

Pješčana gora

Joanna Bator

Pješčana gora roman

-1-

-2-

Joanna Bator

Pješčana gora preveo s poljskog Mladen Martić

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Piaskowa góra © Wydawnictwo W. A. B., 2009 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Mladen Martić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-499-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851759

-4-

Obitelji

-5-

Svi likovi iz Pješčane gore plod su moje mašte. Njihova je eventualna sličnost s osobama u stvarnom životu slučajna.

-6-

Početak

Jadzia se valja i kotrlja. Dominika je lagana i krhka. Da Jadzia prisjedne na nju, kćerine kosti hrsnule bi kao kornet za sladoled. Ipak, Dominika nadoknađuje brzinom, izmiče. Poskakuje i izvija se kao zeko iz sovjetskoga crtića. Svako približavanje Dominike i Jadzie prijeti srazom, pogibelj raste proporcionalno razdaljini s koje nasrću jedna na drugu. Jadzia je uvijek na istome mjestu, Dominika je ta koja odlijeće ili dolijeće strmoglavim letom. Slijeće prinudno na Pješčanu goru, tako da iskre frcaju prije no što zakoči, i već za tren uzlijeće u oblaku prašine.

Jadzia bi radije da se ne udaljavaju previše jedna od druge i da Dominika ne leti tako. Majčin je san da kćerka zapne, zakvači se negdje. Ne jurcaj, vrtirepko, ponavlja iako zna da kći ne voli kada govori po seoski. Takva je gradska. Uzeti, mama, a ne zeti, popravlja je mudrica, uključiti, a ne upaliti, sebi, a ne si. Kao da je neka razlika.

Jadzia ne vidi nikakvu, Jadzia voli vidjeti jednako.

No prisjedni malo na dupence, vrtiguze, vrtirepko, doziva i lupka do sebe po kauču, sjedaj, jer palim televizor. Namješta se Jadzia u izdubljenom gnijezdu koje je nekoć pripadalo njezinu mužu, Stefanu. Sjeo bi tu nakon posla i zaspao uza zvukove dnevnika ili nedjelj-7-

nog prirodoslovnog programa o životu egzotičnih životinja i kukaca. Pogledaj kakvu njušku ima, zmijurina, vikao bi ili kopao po nosu i kvrcao prstom kuglice u teglu s palmom. U dubini gnijezda čuvao je srebrno jaje boce iz kojega se ništa nije ispililo. Jadzia je tek za koju godinu nakon muževljeve smrti zaposjela gnijezdo. Sada gleda sapunicu s mjesta koje joj je Stefan namro i htjela bi da je Dominika s njom. Da kao majka sa kćerkom.

Ona na mjestu majke-udovice, Dominika na majčinu nekadašnjemu mjestu za nju ulupkanom. U ovom će nastavku ispasti da je Maria Celesta trudna s onim crnim, s brčićem kao u Leoncija iz Isaure, kojemu je Jadzia zaboravila ime. Valjda Luis Alfredo.

Jadzia često brka činjenice i datume, ali i dalje sanjari. Snovi su joj stari i nepravilno upotrebljavani, ali još ih ima. Jadzia ne voli ništa bacati. Bolje je spremiti, jer ne znamo što će nam i kada valjati. Staro je često bolje kvalitete od novoga i kada nađeš, evo ti. Tražite, i naći ćete, govori Jadzia i svrdla kroz slojeve stvari nagomilanih u ormaru za rublje kao rudar u stijeni wał­ brzyškog ugljena. Sve je već isplanirala: kćerinu kreaciju i crkveno vjenčanje. U haljini kakvu ona nije imala. Ona je bila u sašivenoj od zavjese, što su je Nijemci ostavili, noge natekle u premalim cipelama, koja je to muka bila.

Dominika će biti kao iz modnog žurnala izrezana, kao kći nekakvih uzgajivača pečuraka ili doktora iz Szczawnianskih toplica. Haljina će joj biti iz salona Sabrina s glavnoga trga ili će se čak u Wrocław otputovati. Da ima i korzet, i šlep. Na video će se sve snimiti.

Veo majka sama kačka kćeri potajno. Nekako će tu div-8-

lju bušmansku kosu njime prikriti, sapeti ukosnicama, perlicama. Koliko se naparala prije no što joj je krenulo.

A potom kočijom sa zapregom na bal u kneževskom dvorcu, u haljini, s velom što se vijori na vjetru. Oči će ispasti onima što ne vjerovahu, zanijemjet će ljepotom zabljesnuti i srećom kakva njih ne čeka. Još nije prekasno, a ožiljak na kćerinu licu skoro da se uopće i ne vidi, možda samo kada se razljuti.

Ali prije svega, Dominika ne može na svadbu takva mršava i lagana da je vjetar može ponijeti i vitlati ovamo-onamo. Valja je otežati, uzemljiti nečim hranjivim.

Dominika uzgaja na prozoru bosiljak, a kada otputuje, u hladnjaku iza nje ostaju stvari koje Jadzia nepovjerljivo njuška, ispituje vrškom jezika. Bi li pojela bigosa s krumpirićima, kotletića, Jelice nejelice! Jadzia protiv inozemnih muževa nema ništa, ali drži da je naša poljska hrana najbolja i ne mora kušati drugu da stvori mišljenje.

Ima ga odavno spremno, njezino mišljenje ne treba popravaka, hvala lijepa.

Pravi kćeri mjesto pored sebe na kauču, nutka joj akcijske delicije. Dvanaest delicija plus dvije gratis, evo ti prave prilike iz Reala. Takav veliki dućan pored kuće i zabava je i ušteda, koju Jadzia cijeni, jer je kupovanje nepotrebnih stvari u pola cijene skupo stoji. Razmješta lijepo kolačiće na tanjuriću, nutka kćerku, cmokće, koji oblizeki. Još ću ja tebe prihraniti, Jelice nejelice! Kći odavno zna da je Jelicu nejelicu odnio vjetar. Poletjela je obješena za crveni balon, kako li je lijepo poletio, zemlja je ostala daleko, nebo nadohvat ruke, glatko kao modro staklo. Pa je mala Dominika pljuvala ciklu, rigala -9-

teleće hrenovke za koje se mama u redu nastajala, i čekala da i nju odnese u Esernje i još dalje, na otočje Buli-Buli, a Pješčana će gora ostati samo mrlja na obzoru, ne veća od mišjega govanca. Ali bajka je završavala drugačije. Bombardirali su Jelicu kotletima, gađali je rebarcima, sve dok se nije nažderala, masu prikupila i pala.

Normalizirala se, kaže Jadzia, i počela jesti. Sigurno se negdje dosad skrasila.

Majka hoće stoga da se kćerka skrasi, a kćerka pokušava pomaknuti majku s mjesta i nagovara je da ode u inozemstvo. Snage su općenito izjednačene, i tu su se ušančile, jedna se neće bez druge pomaknuti. Majka se upire, ne i ne, kćerka mami, leprša naokolo, lepećući krilima, iznenada bocka meko tijelo majčino: kreni, Bruno, izvući ću te odavde. Dominika šalje razglednice koje pršte bojama kao male petarde i piše: kada doputuješ, vidjet ćeš, mama, lijepi ovaj grad s razglednice, ali, naravno, stvarniji. Ovdje su večeri tople i restorani u kojima svira živa glazba, ima lubenica tako velikih da u polovicu stane dijete kao u kolijevku. Stube se spuštaju ravno do mora, kavu pijemo s pogledom, a u proljeće planine cvjetaju bijelo, žuto, ljubičasto. Sve to uopće ne košta puno, ako ne preračunavaš u zlote. Svi ćemo se radovati tvom dolasku, cijela obitelj, i neće nas to baciti ni u kakve ozbiljne troškove, naprotiv, itekako ćeš nam ovdje dobro doći, sama ćeš vidjeti. Jadzia misli da su svi ti Dominikini, koji je tamo tobože čekaju, prava Sodoma i Gomora. Jedan garav nekakav i, premda obrazovan, odrpan ide, poderanac s ogrlicama, đinđama, druga mu­ škobanja, homoamotamo, a svi na gomili, pa ne znaš tko - 10 -

s kim i čije se dijete onuda mota. Čudaštvo i šari-lari, a ne normalna obitelj koja se sastoji od oca, majke i djece svezanih sakramentom i osjećajem plus baka za čuvanje, dok ih smrt ne rastavi. Ta Dominikina obitelj, smiluj se, Bože, da bar krišom, potajno, ne na tuđe oči. Ali ne, nabijaju na nos, izlažu se podsmijehu, kao da se ponose tim šari-lari. I što ako netko njoj, Jadzi, predbaci: lijepo ste si kćer odgojili, koja sramota, kad tamo otputuje.

Sramota, makar Jadzia ionako na stranom jeziku neće razumjeti. Stefan, taj je imao glavurdu za jezike i da nije protratio, taj bi šprehao i parlefrancuzio. A ona čak i od ruskog malošto danas pamti, samo skoljka, tavariš Staljin i do svidanja. A osim toga, što će ona tamo jesti, jer masline sigurno neće. Kao da bi gnjilo jela!

Jadzia Dominiki crnu kosu redi, kao da svoju redi.

Još je sve pred tobom! govori. Prebriše Jadzia Dominiki trideset tri godine. Otpuhne ih kao mrve sa stola. Pa iza Dominike ništa. Zakorakne li unazad, upast će u rupu.

No Jadzia ipak kaže da se, dođe li do nečega, na Pješčanu goru uvijek može vratiti.

I. Ispod Wałbrzycha je ugljen, na površini pijesak i ljudi dopuhani iz svijeta ovamo na mjesto izgnanih. U kućama ostalima poslije Nijemaca knjige na gotici idu za potpalu, Schneider, koji uopće ne podsjeća na krojača za odstrel, Wasser nakon prokuhavanja pretvara se u vodu. Kroz Adolf Hitler Strasse, koja je već Ulica Vla- 11 -

dimira Lenjina, guraju se kolica, tegle kovčezi, vuku djeca, psi i starice u cvjetastim maramama. Prva tura stiže ovamo odmah poslije rata i još vonja po barutu.

Hitler kaput! kriče mlaci posljednjim Nijemcima ili onima koji na Nijemce nalikuju. Drugi stranci još ne bude jezu, jer zasad nitko nije domaći. Tek počinje dijeljenje, tko ima zlata, tko nema, tko je s Bogom, a tko protiv Boga, koji je jedan i takav treba i ostati. Pridošlice zbacuju prtljagu i jedan, dva, tri, zabijaju kolčiće u zemlju. Tu sklepaju nešto od dasaka, kartona i šatorskih krila, tamo odrežu komadić za krumpir, mrkvu, ograde konopčićem, označe da je njihovo i neka se nitko ne usudi. Naoružavaju se kolcima i zlim riječima; pokuša li štogod, noge će mu iz guzice normalno!

Wałbrzyška zemlja vraćena budi nade osobito u onih koji svoju nikada nisu imali. Niotkuda su, ali hoće doći na svoje da bi odnekuda bili. Najprije zauzimaju stare njemačke kuće, ali tih je već ubrzo premalo – dvadeset godina poslije rata oko starih dijelova Wałbrzycha, ne lišenih stanovite ljepote, a zasigurno ordnunga, zatvorit će se betonski prsten novih, građenih u žurbi za pri­ došlice. Na Pješčanoj gori smjestit će ih se čak trideset tisuća, jer će biti uredno ugurani u jednake pretince kuća kutija. Među pridošlima je mlada Jadzia Maślak.

Ima oči boje ogrozda izmorene dugim putovanjem, kar­ tonski kofer, košaru seoskih jaja i kaputić s dva različita rukava. Teško ju je zamijetiti u gomili, jer puno žena izgleda slično.

Wałbrzych je veliki grad, ako se na njega gleda s mje­ sta Jadzie Maślak. Na primjer kolodvor, na koji je do­ - 12 -

putovala, zove se Kolodvor Grad, a tu su još Glavni, Tvornički i Szczawienko. Ni Jadzina majka Zofia Ma­ślak ni njezina baka Jadwiga Strąk nisu svijeta vidjele, samo do Skierniewica na sajam ili na hodočašće u Często­ chowu, a ova potonja svijeta više neće ni vidjeti, jer je u žutom pijesku sahranjena na vijeke vjekova amen. Za Wałbrzych nisu čule, jer Wałbrzycha još nedavno uopće nije ni bilo i u njega nisu vozili nikakvi vlakovi, a iz Zalesia sigurno ne. Kroz Zalesie su brzi prolijetali s tutnjavom i hukom, tako da se seoce ne bi stiglo ni odraziti u prozorima, a već bi ga nestalo.

Majka je Jadzi govorila da vlakovima vrazi zločestu djecu voze u pakao. Tudum-tudum! oponašala je zvuk vlaka; tudum-tudum! vlakovi puni prljave djece, u trubicu savijeni dlanovi tudum-tudum. Zofijini su vrazi smrdjeli na spaljeno meso i imali ispupčene usne, uvijek vlažne. Ispupčene kao u crnih crnaca, tudum-tudum, plašila je Jadziu i otplovljavala u dubinu kuće na širokoj olupini bedara, stvarajući valove na kojima su se još koji tren ljuljali namještaj i svete slike. Nije znala na dulje pristati uz kćer, odmah bi je ponijelo u spremište, u vrt, u šumu po šišarke za potpalu. Prljavice, zamazanko, lomila je ruke, vrazi će te u pakao vlakom odnijeti. Kroz prozor je sjenka noćnog ubrzanog promicala, a Jadzia je zamišljala djecu naguranu u vagone kao u limenku od bombona u koju je ljeti skupljala krumpirove zlatice i zatvarala poklopac. U tmini su kukci izdisali i ispuštali tamni sok po čijoj su površini plivala prugasta krilca.

Jadzia je zavirivala u limenku, a njezino je gađenje nadolazilo zapjenjenom slinom.

- 13 -

Poodrasla Jadzia svakodnevno je zorom čekala na postaji Zalesie putnički za Skierniewice, gdje je učila za bolničarku. Voljela je davati injekcije, ubadati čisto i znalački u modre žile, nositi bijelu kutu i razgledati bakterije pod mikroskopom. U njihovu vijugavom, užur­banom postojanju pronašla je opravdanje za ocat, omiljeno higijensko sredstvo svoje majke, kojim je bila prožeta kao dobro spravljena hladetina od svinjskih nožica. Treba poubijati bakterije! Bakterije su prljavština i boleštine, vrlo su opasne, pa voda s octom mora biti jako vruća – imalo je to smisla. Bez odgovora je ostalo pitanje otkud je Zofia mogla znati za bakterije ako je završila samo nekoliko razreda seoske škole, ali Jadzia nije postavljala puno pitanja. Čekajući vlak za Skierniewice, pojela bi prvo od tri peciva s džemom od jagoda, koje je nosila sa sobom za užinu u bolnicu, i udisala uljasti vonj željezničkih pragova, kao da pije.

Oblizivala je male, lijepo skrojene usnice i nije bila sigurna sviđa li joj se to ili ne. Mršava kao dijete, Jadzia je nakupljala tijelo kao snježna kugla i u dobi od osam­ naest godina za njezinu se veličinu predviđena količina kože ispunila, vitki su ostali samo listovi i podlaktice.

Nikada nije poprimala posve uspravan položaj, kao da ju je nevidljiva sila naginjala udesno ili kao da se sklanja pred udarcem. Navlačila je velike pamučne gaćice, koje joj je šila Zofia, i češljala mišju kosu pred zrcalom u pred­ soblju, ubadajući u nju ukosnice i naginjući se ovamo i onamo da bi uhvatila svoj nestalni odraz. Vidjeti je se moglo samo pod određenim kutom i pri dnevnom svjetlu. No kada se Jadziu gledalo na najjačem suncu, obrisi - 14 -

su joj bili nejasni i treperavi poput užarenog pijeska.

Oni koji bi s njom usput razmijenili hvaljen, ne jednom bili su nesigurni jesu li stvarno susreli Jadziu Maślak na putu za postaju ili im se samo učinilo. Noću je Jadziu obuzimala tuga za nečim neodređenim, koju je brkala s poznatom joj glađu za slatkim, uzdisala je, izvlačila ispod jastuka kockicu šećera i sisala je tako dugo dok ne bi usnula. Poslušno je ispunjavala naloge majke, čija se opsjednutost čistoćom ograničavala na ispiranje u vrućoj vodi s octom. U njihovoj su se kući tanjuri lijepili za stol, šišmiši noću pištali na tavanu, miševi savijali gnijezda u sagnjilim kunećim kožicama naguranim u svaku ladicu, ali Zofia nikada nije zaboravljala na uskipjelu vodu i ocat. Jadzia bi svake večeri odmah poslije majke čučnula u metalni lavor u koji su se sve teže smještali njezini sve moćniji guzovi. Ocat je štipao i ponekad je to bilo ugodno. Nakon pranja gurala je prste među noge i njuškala ne probija li se kroz octenu svježinu smrad prljavštine i bakterija.

Već u noćnoj košulji, Jadzia je čitala ljubiće, polagano prevrćući stranice naslinjenim prstom. Bila je gladna priča, radovale su je neobične sreće i nesreće, kakve su se, nažalost, rijetko događale u Zalesiu, ali joj je, nasreću, učiteljica Gorgólowa posuđivala knjige. Jadzia je najviše voljela Gubavicu, koju je kao začarana čitala uvijek iznova uz petrolejsku svjetiljku na Zofijinu muku.

Ujutro su Jadzine oči boje ogrozda bile umorne, podsjećale su na razmočeni uzorak. Ponekad je zamišljala kako leži na nekoj lijepoj livadi, a doktor Michorowski pokriva je sobom kao pokrivačem, kao poklopcem lijesa - 15 -

s atlasnim pokrovom. U tim svojim maštanjima nije činila ništa više; naprosto je postojala, a doktor je dolazio autom, kočijom, pred bolnicu u Skierniewicama i odvozio je na livadu, preko granice. Možda u lijepi Sovjetski Savez, o kojemu je učila u školi. Tamo gdje vlada ruka druga Staljina, kojemu su usta slađa od malina, a rijeke čudnih imena velike su, silne. I u snu sve su samo gledale kako je doktor odabrao nju, Jadziu. Gabrysia što boji oči na plavo, Teresa što nosi cipele na kuckavim potpeticama, kako se s njom, ni s jednom drugom doktor inozemni ne odvozi, a veo na glavi njoj, ne nekoj drugoj leprša. Oh, doktore, tvoja sam! Povedi me u mo­ dru daljinu, sanjarila je Jadzia.

Najromantičniji događaj u Jadzinu djevojačkom životu bio je posjet nepoznatoga stranca koji se jednoga ljeta pojavio u Zalesiu. Mladi muškarac dovezao se automobilom, podižući oblak pepela kojim su zasute rupe u seoskoj cesti. Pridignuo je šešir: pozdravljam, gospođe, može li se, doviknuo je preko vrtnih vrata, može li se zamoliti čašu vode? Bez najave, odjednom uz vrtna vrata, dok su baš za stolom pod orahom, odjevene nehajno, vadile koštice iz višanja za pekmez! Koštice su uskakale u zdjelu, mrljajući majku i kćerku, ah, da su se barem dospjele dotjerati, počešljati, kada on, stranac, tako iznenada čašu vode moli. Odjeven je bio, pripovijedala je Dominiki Jadzia, kao iz žurnala, kao da je iz kolor-magazina izrezan, jer tako na obični dan, k njima, sa šeširom, čašu vode moliti, a one su imale samo lončiće? Stranac je govorio kao da mu se pod jezik podvukla jedna od višnjevih koštica, i neke se riječi nisu mogle - 16 -

razumjeti, ali ponašao se s poštovanjem i uljudno. Napio se vode, pojeo dvije šake višanja, posuvši ih šećerom, i obrisao ruke bijelom maramicom izvađenom iz džepa sakoa. Moj Bože, tako bijelom maramicom da muškarac ruke na obični dan? Iako je bio vrlo mlad, Jadzi se od početka činio starijim, a kako je vrijeme prolazilo, pridodat će mu se godina u njezinoj priči. Eto, zacijelo je bio stariji od nje, jer tako u sakou, sa šeširom? Osim toga muškarac i treba da je stariji. Raspitivao se o dalijama, kako uzgojiti takve velike ružičaste, i odmah odjednom o kući, i je li tavan velik, o jabukama, rode li, jesu li kalemljene, i o ratu, a sve tako lukavo da se na kraju nikako nisu mogle dosjetiti kako je došlo do takvih pi­ tanja i kako je moguće da ih je postavljao netko tuđ, tko se nije čak ni predstavio, u vrtu, jedući višnje za njihovim stolom. Zofia je gledala u strančevo lice kao da za­ gleda u bunar u koji joj je upalo nešto dragocjeno, ali je umjesto zlatnoga ljeskanja vidjela glatku površinu vode i vlastiti iskrivljeni odraz. Odvraćala je pogled razočarana i ubacivala višnje u čistilicu. Prestani, mama, malo s tim košticama! Još će mu košulju kao snijeg bijelu, lice inozemno, višnjevim sokom poprskati. Ali badava joj govoriš. Špric, špric – što je kome suđeno, tome kamen – je li baš Zofia morala obvezatno pred stranim elegant­ nim čovjekom izbacivati jednu od izreka Jadwigine bake, i to posve neprilično, što će on o njima pomisliti, uznemirivala se Jadzia. Da su nekakve seoske luđakinje, pomislit će, okrenut će se, odvesti, neće se vratiti! Moj otac je ratni junak. Pao je časno, cvjetovima jabuke posut, odgovorila je na sljedeće pitanje gosta, preduhitrivši - 17 -

majku, koja se još jače natmurila i nije se više oglasila do kraja posjeta.

Pri opraštanju pale su riječi koje su dale početak ro­ mantičnoj Jadzinoj priči, gdje zvona zvone na vjenčanje, a veo skriva mladino lice. Gdje je mladoženja vrijedan puno, kao dobitak u Velikoj Igri, i stoji pored još neotpakiran, tako da se ne vidi što je unutra, i može se maštati i maštati. Vratit ću se možda još ovamo, rekao je stranac gledajući Jadziu u oči, jednom ću se možda vra­ titi ovamo na višnje. Rekao je to tako pametno i puno značenja (samo što li je to značilo?) kako bi mogao reći doktor iz Gubave, ne netko običan, svakodnevni. Takav Wiesiek Dorosz ili Czesiek Kociuba najviše su znali pitati: hoćeš li doći, Jadzia, na zabavu u Sosenku zaplesati, pritom joj gledajući sise, ne oči. Nikakva romantizma! Jadzia se branila od ruku i usta Wieśka i Cześka, koje nije dokraja ni razlikovala, i maštala o strancu, o vlastelinu, doktoru i modroj daljini u koju bi se dala odnijeti kao pošiljka bez adrese pošiljatelja.

No u Zalesiu nije bilo vlastelina, a kurija je preuređena u školu, ambulantu i dućan mješovite robe, a prije toga je iz nje izneseno sve što nisu iznijeli njemački oku­ patori, koji su otišli, i sovjetski okupatori, koji su hinili osloboditelje. Lišena usporedbe, Jadzia je pjevušila, fal­šajući, da jadna Rebeka zaboravljena čeka, dok po nju ti nećeš doći, ali nije bilo nikakvog nastavka, nikakvih više višanja jedenih iz nježne muške ruke, samo to i samo toliko, neispunjeno obećanje, mušice razigrane u zalazećem suncu, odlazeći automobil. Nakon prakse u skierniewičkoj bolnici Jadzia je dobila posao u novoj - 18 -

ambulanti u Zalesiu, a doktor Michorowski počeo je poprimati obličje ondje zaposlenog doktora Macieja Malczyka. Isto na M! Na taj je znak zamiralo Jadzino srce. Za prvu uštedu dala si je sašiti pepita-kaputić s kunećim ovratnikom iz majčine škrinje, koji se činio najmanje nagrizen od miševa i moljaca. Na sajmu u Skier­niewicama kupila je od riđe Ciganke sovjetski par­ fem Crveni Mak, u državnom dućanu torbicu i čizmice u istoj boji. Bila je spremna na ispunjenje snova skrojenih po njenoj mjeri. Pred nedjeljnu misu ogledala se u starom zrcalu u trijemu, gdje je ugledala odraz utopljenice. Žena nimalo na nju nalik, crnih očiju, bušmanske kose, lica bijela kao kost, pljusnula je Jadzi u lice vodu studenu i nestala prebrzo da se u nju povjeruje.

Pošla Jadzia u crkvu zaleđenom cestom kroz selo, oprezno koračajući u novim čizmama; spotaknula se pored Gorgólove kuće. Razmahala se rukama, kriknula “joj”, ispustila torbicu, koja je otklizala dva metra dalje i pukla kao lubenica, pokazujući svjetlucavu crvenu nu­ trinu. Jadzia nije povratila ravnotežu, pala je i slomila desnu ruku na tri mjesta. Kada su joj u kolima hitne pomoći razrezali rukav novoga kaputa, ugledala je žutu oštru kost s komadićem mesa; njezine su oči boje ogrozda utekle u dubinu lubanje, onesvijestila se. Najpogibeljnijom posljedicom pokazao se prijelom u za­ pešću koji je oštetio živac, i Jadzia nikada nije vratila sposobnost desne šake. Kažiprst i srednji prst zgrčili su se, a svaki nalog mozga gubio se negdje u okolici lakta.

Pokret podizanja nastupao je u ubrzanju, a mahanje je podsjećalo na svoju podjetinjelu karikaturu. Od toga je - 19 -

doba Jadzia nosila desnu podlakticu lagano ukošenu i potisnutu ustranu, pridržavajući je zdravom rukom.

Gurala ju je pod tešku dojku, gdje se smještala kao u toploj udubini. Proglašena je nesposobnom za rad u struci i vratila se na polazišnu točku, siromašnija za uništeni kaput, razmjerno pripremljenu budućnost i torbicu, koja je također nestala negdje u zbrci. Doktor Malczyk za pola se godine oženio novom sestrom, Gabrysiom modrih vjeđa, i u crkvi su sjedili posve naprijed, iako im se rodilo jedva sedam mjeseci nakon vjenčanja.

Malczykova je imala trajnu ondulaciju i zlatne naušnice – na prvi pogled na njoj se nije vidjelo da živi život koji je Jadzia Maślak izmislila za sebe. Jadzia sve deblja i teža kotrljala se do seoskoga dućana po punjene bombone i sisala ih tako da joj se jezik izranio do krvi. Pljuvala je slatku smeđu slinu i razmišljala o sušici od koje su proljetos umrle u Zalesiu dvije djevojčice, ispljuvavši svoja pluća komadić po komadić. Bi li za mnom netko plakao? pitala se. Proljeće je ležalo u visokoj travi uz Pełcznicu, gdje je prije puno godina pronađen njezin otac. Zatvarala je oči, polagala lice na opale latice divljih jabuka i zamišljala da je umrla kao jedna od svetica, čija su tijela mirisala po cvijeću, ljubičicama, đurđicama, godinama nakon što su sahranjena u zemlju.

Pismo od ujaka Kazimierza Maślaka stiglo je tik pred Božić i iznenadilo Zofiju. Odavno nije dobivala pisma, a više od deset godina nije se vidjela s rođakom koji je odmah poslije rata otišao u Vraćene zemlje. Kazimierz je bio bratić njezina muža, Maćka iz Brzezine, gdje je svaki drugi Maślak ili Strąk. Zofia ga nikada nije voljela, - 20 -

sumnjajući da u glasinama o njegovoj ratnoj suradnji s Nijemcima može biti zera istine. Taj je uvijek znao gdje je štakoru salo, govorila je o Kazimierzu Jadwiga Strąk, mlinarica iz Brzezine, po kojoj je Jadzia dobila ime, stručnjakinja za kompilirane poslovice i izreke sa samo njoj znanim smislom. Ujak Kazimierz slao je Zofiji i Jadzi razglednice na kojima je njemački naziv Wal­den­ burg bio neprecizno zaklonjen ljubičastim žigom Wał­ brzych, a poslije i posve iščeznuo. Ujak je javljao o svom uspjehu. Zofia je otpisivala jednako lakonski, obavještavajući rođaka o svojim neuspjesima, od kojih je posljednji bio vezan s Jadzinom nesrećom. Pa neka Jadzia u Wałbrzych doputuje, pisao je Kazimierz u pismu koje je Zofia čitala nekoliko puta, jer, voljen ili ne, Kazimierz Maślak bio joj je jedini živući rođak. Obećavao je Jadzi uredski posao. Možda čak i tajnicom nekog direktora Jadzia uspije postati. Kavu će mu kuhati, konjačić bugarski gostima nalijevati, naučit će što i kako u tri miga.

Jedna će dobra ruka za to dostajati, pa i pretjecati, a lijepo lišce koristit će još i više. Pisao je Kazimierz Ma­ ślak da je doduše u Wałbrzychu puno narodnosti te da čak ni Cigana ni drugih divljaka ne nedostaje, a Židovi gospodare posve kao prije rata, pa je čudo odakle ih je i dalje toliko, ali grad je bogat, na rudnicima stoji. Crnim zlatom ugljen nazivaju. A i sa strane se da zaraditi, ako treba, Rusi iz vojarni, Nijemci, Cigani, sve trguje čime se dade. Glavno je znati kako se snaći i okrenuti. Ima on već za to glavu! Sobu s djelomičnom prehranom ujo Kazimierz kod sebe nudi. A što se objeda tiče, Jadzia će jeftino pojesti u menzi u poduzeću, gdje će, osim po- 21 -

nedjeljkom i petkom, uvijek dobiti nešto od mesa. Neka Jadzia dakle kufer pakira, on će joj za kartu poštanskom uplatnicom poslati odmah iza Nove godine. Kad zaradi, vratit će mu. Neka na Kolodvoru Grad izađe i čeka.

Pregorio je Kazimierz za ekspres preporučeno, iako nije volio rasipati. Usporedio je ponešto već istrošenu, makar i dalje bezdjetnu, ženskost žene Barbare sa zamijećenom mekoćom mlade rođakinje. Deset je godinica imala, a već su joj sisice izbijale, a kako je samo cuclala karamele koje joj je donio. Obitelj je obitelj! Mljacnuo je Kazimierz Maślak i vlastojezično omotnicu zalijepio.

Zofia je prišila uništenom Jadzinu kaputiću novi ru­ kav, koji se ponešto razlikovao od drugoga krojem i uzorkom, spakirala joj u košaricu šest žemljica s džemom od jagoda, za Kazimierza petnaestak svježih jaja i vjenčić sušenih gljiva. Poljubila je kćer u čelo za doviđenja i ne osvrćući se pošla kući. Kada je vlak s Jadziom progutao tunel šuma, Zofia je osjetila olakšanje jer joj se učinilo da je zajedno s njim nestao i vonj paljevine što se probijao ispod octa.

Nakon dvadeset četiri sata i tri presjedanja Jadzia je doputovala u Wałbrzych i čekala tapkajući ukrug po golemoj nadsvođenoj hali, ali ujak Kazimierz nije se pojavljivao. Stidjela se ući u kolodvorski bar, odakle je zamamno mirisalo na sendviče s paštetom, jer nikada nije bila sama na takvome mjestu. Nakon tri sata tapkanja po bijelo-crnoj šahovnici, od koje joj se malo vrtjelo u glavi, Jadzia se popiškila u kolodvorskom toaletu; na vratima je pisalo Damen, ispod kredom Gospođe, a još niže nečim smeđim Kurve. Podignula je ovratnik od - 22 -

kunećega krzna, iz kojega su svakim njezinim dahom izlijetale pojedinačne dlačice, i opipala u džepu papirić s ujakovom adresom. Izašla je samotno van i osjetila u ledenom zraku ugljenu prašinu; nebo je bilo blijedozeleno, uzbibano kao plahta nategnuta nakon pranja na četiri ruke. Sklisko! Cijeli grad sklizao se te zime i bolnice su bile pune polomljenih i zagipsanih staričica u cvjetastim maramama, koje obitelji nisu na vrijeme pre­ uzimale jer su bez njih imale više mjesta i ono je bilo brzo zauzeto. Pijanci su s pločnika padali ravno pod rasplesane automobile, neishranjena djeca spuštala se niz brežuljke ugljene jalovine na ulice, a bolnički krematoriji nisu stizali spaliti amputirane udove. Vjetar je čerupao gvalje masnoga dima i rasprskivao ih o zidove kuća, crne grudice stapale su se u koru i ostajale na gomilama snijega koji je pokrivao ulice. Jadzia sada postrance, postrance, i već je na pola stuba; u lijevoj ruci kovčeg, desna stisnuta uz tijelo i opterećena košarom punom jaja. Priče Jadzie Maślak i Stefana Chmure začas će se uzupčati, zaškripati, ali i s vremenom ugladiti.

Trenje treba baš vremena, pritiska i najmanje dvije tarne površine. Sve je to pri ruci. Verzije će se mijenjati i biti prilagođavane situacijama. Je li se Stefan vraćao iz noćne šihte i htio u kolodvorskom kiosku kupiti cigarete? Je li mu se unatoč hladnoći pila oranžada, jer se nije s posla vraćao, već je popio s Kowalikom, pa ga je osušilo? Najvažnije je to da Jadzia već gubi ravnotežu, već ispušta košaru jajima napunjenu i leti niza stube, maše rukama, pišti jojojoj. Stefan se opire o mršave noge i širi ruke.

Kako ona lijepo leti! Kao hljeb toploga kruha, kao lon- 23 -

čić masla, kao anđeo od šećera i tijesta. Kako je on hvata, kao pionir Timur s crvenom maramom, Stefan junak, heroj, pod težinom se povio, ali i vratio u okomicu.

Stefan Chmura puno će puta odigrati prizor na stubama u imendanskim prigodama, i na Svetu Barbaru, zaštitnicu rudara, također za vrijeme silvestarskih plesova, a rudarska će mu braća pljeskati. Ona je padala, on ju je uhvatio, to se zove predodređenje i ono mu se jako sviđa. Stefan radi u rudniku, njegov život nalikuje na netom otvoreni dar, naručen kod Nikole ili Djedice Mraza, a možda kod obojice, dobra nikada dovoljno.

Tim više što ne znamo dokraja je li Djedica Mraz izgurao Nikolu, ili se možda dijeljenjem darova bave u duetu, a u slobodno vrijeme ispijaju poljsku votku s Pahuljicama. Skok preko kože za završetak obrazovanja u osnovnoj rudarskoj školi bio je za Stefana skok od sedam milja i pao je s tako visokoga da se uzoholio. Rudarsku kožu neće dobiti svaki goluždravac. S kožom si rudar, a ne kandidat. Takva koža nije makar što, nije komadić kože u obliku pregače, već simbol rudarske časti. Rudar je netko, a ne nitko, crno zlato vadi i o njemu se na televiziji govori, u novinama piše. Stefan je upamtio sve što je na svečanosti proizvođenja u rudare govorio ravnatelj rudarske škole. Ako se rudar nedostojno ponio, braću rudare sramoteći, oduzimala mu se koža, a tada kao da si u grob spušten. Rudar bez kože rudar je bez časti, a to je nešto što si Stefan nije mislio dopustiti.

Kada je ravnatelj prozvao njegovo ime, lisac Chmura Stefan izišao je usred aule na lako drhtavim krivim noga­ma.

- 24 -

Primamo li lisca Chmuru u svoj rudarski stalež? zapitao je majstor ceremonije, a ostali su odgovorili: Neka pokaže što umije lisac Chmura! Oglasili su se talambasi i zbor je zapitao: Tko iz gore ide tamo? Tko iz gore ide tamo? He, hej – ide tamo? Lisac Chmura Stefan! odgovorio je Stefan i od ganuća ga je zapeklo pod vjeđama.

I što lisac hoće? U rudarski stalež hoće stupit! U rudarski stalež hoće stupit, u rudarski stalež hoće stupit. Hej, hej – u rudara poljskih dični stalež. Je li red naš njemu znan? Je li red naš njemu znan? Hej, hej – je li rudara poljskih red mu dobro znan? zbor nije popuštao. Red mu taj je znan, odviknuo je Stefan i to je bila njegova jedina pogreška, jer je trebalo biti mi, a ne mu. Poznaje li okna mrak? Poznaje li strašni okna mrak? Hej, hej, okna mrak? Poznajem okna mrak i trud! Trud taj kroz život nositi želim kao danas pjev. Ponosno taj nositi trud. Hej, hej – ponosno nositi, potvrdio je lisac Chmura. Zbor je priznao da bi to bilo to. Hej, red mu naš je znan. Hej, red mu naš je znan. Neka uđe lisac Chmura u dični stalež, rudara poljskih stalež. Cijeli orkestar u svečanim odorama s crvenim kićankama na kapama bio je na njegovoj strani; zagrmjeli su talambasi, i bili su to talambasi nad talambasima! Stefan se vinuo uvis za skok preko kože. Izletio je u zrak kao odapet i cijela aula podigla je glave, jer je probio strop i poletio poput sovjetske rakete u osvajanje svemira. Rupa u krovu, žbuka sipi, sunašce upada u gimnastičku dvoranu, ptičji pjev, a Stefanu ni traga. Kolege iz temeljne rudarske zurili su u nebo i čekali. Vratit će se ili ne?

Od toga doba Stefan osjeća kao da ga nešto nepre- 25 -

stano škaklja iznutra, jer se zagrcnuo svemirskim zrakom, čiji su mjehurići dospjeli u njegov krvotok. Premda je mršav, počinje mu rasti trbuščić, u kojemu nešto stalno kruli i klokoće. Gleda u zrcalo kod frizera na Szczawienku i govori kao pravi muškarac: gospodine Antosiu, molit ću na kratko, a zulufe trimati. Inženjer Waciak ima zulufe, pa ih je i on pustio i smatra da mu dodaju na muškosti i ozbiljnosti. Antoś šiša, a on pjevuši: kušlec mi, ljubice, brzo daj, i požuri u podzemnih gnoma kraj, čeka nas posel tam, sreće nek bude nam, sreće nam, sreće, Bože, nam. Jadzia, dragana, njegova je višnjica za desert. Neka svi znaju kako je bilo, makar ga Jadzia udara pod stolom nogom i moli: Stefek, prestani se glupirati. Ali neka netko pokuša zaustaviti Ste­ fana komedijanta. Leđima oponaša korake, obodom dlana naglašava kako je to iznenada Jadziu na kolodvorskim stubama ugledao u nevolji. I odmah potom kulminacija hvatanja i padanja, padanja i hvatanja grand finale. Jadzia pada, a Stefan, rudar orlovskoga pogleda i gladijatorskih ruku, hvata je cap. Hosana! Više ne kaputić s različitim rukavima, ne seoska jaja razbijena, već šampanjska pjena, bugarski konjak, zlatne rublje i biseri, više ne Jadzia, već njegova Dziunia, čak ne Wałbrzych, već zamalo pa Esernje. Lutkica mi sama u naručaj poletjela, a ja cap, držim je! Kako je ženski tako poletjeti i kako muški tako uhvatiti, društvo se topi u pohvalnim ho, ho. U to ime pijme ga, govori Stefan i sreća se u njemu pjeni. Njegova je sreća Jadzia. Jadzia se sreći nada poslije.

- 26 -

U knjizi su upotrijebljeni dijelovi pjesama Edwarda Stachure “Banita”, “Bijela lokomotiva” i “Već je prekasno” (Edward Stachura, Stihovi, poeme, pjesme, prijevodi, Varšava, 1984.).

Tekstovi koji se odnose na rudarske obrede potječu iz knjiga: Zbigniew Jarząbek, Mirosław Kosmacz, Kazimierz Mirota, Znanstveni radovi profesora doktora humoris causa Icka Lapcycka i druge zanimljivosti iz pivskih krčmi KWK “Victoria” u Wałbrzychu u godinama 1967.– 2003. (bez autora, mjesta i godine izdanja).

- 443 -

- 444 -

Joanna Bator (1968.) spisateljica je, novinarka i sve­ učilišna nastavnica. Njezino prvo tiskano djelo bio je znanstveni rad Feminizm, postmodernizm, psychoanaliza (2001.), a godinu dana poslije objavljuje svoj prvi roman Kobieta. Treća knjiga Japoński wachlarz, zbirka reportaža napisanih tijekom njezina dvogodišnjeg boravka u Japa­nu, izašla je 2004. te je afirmirala kao spisateljicu.

Najveći je uspjeh postigla obiteljskom sagom Pješčana gora (2009.), koja se zbiva u njezinu rodnom gradu Wałbrzychu, nakon koje je objavila još dva djela, Chmurdaliju (2010.) i Ciemno, prawie noc (2012.). Živi u Varšavi.

- 445 -

- 446 -

Mladen Martić, dramaturg i književni prevoditelj, rođen je 1949. u Zagrebu. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskoga novinarskog društva. S poljskoga je preveo tridesetak dramskih tekstova (Mrożek, Różewicz, Herbert, Gombrowicz, Grochowiak, Iredyński, Gierałtowski, Głowacki, Tym, Bardijewski, Mularczyk, Ameyko, Grabowski, Sikor­ ska-Miszczuk, Słobodzianek…), desetak romana (Saramanowicz, Lem, Krajewski, Miłoszewski, Mentzel, Tokarczuk…), knjigu reportaža R. Kapuścińskog Putovanja s Herodotom, autobiografiju S. Mrożeka Baltazar, izbor proza Gustawa Herling-Grudzińskog te veliki broj eseja raznih autora. Prijevodi su mu igrani u većini hrvatskih kazališta, na ljetnim festivalima, radiju i tele­ viziji te su dosad doživjeli više od četrdeset uprizo­renja.

Za prijevod romana Witolda Gombrowicza Trans-Atlantik nagrađen je godišnjom nagradom Iso Velikanović za najbolji prijevod u 2009. godini.

- 447 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., rujan (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak ISBN 978-953-266-499-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 448 -

- 449 -

Jadzia Maślak odrasta bez oca, heroja poginulog u ratu.

Završivši školu, radi kao bolničarka, a nakon fatalne ozljede ruke njezina majka Zofia šalje je dobrostojećim rođacima u industrijski grad Wałbrzych. No već na kolodvoru, u sceni koja kao da je preslikana iz njoj omiljenih ljubavnih romana, upoznaje svog budućeg supruga rudara Stefana Chmuru.

Uskoro se sele u golemi stambeni socijalistički kompleks Pješčanu goru, gdje im se rađa i kći Dominika. Mala Dominika potpuno je drugačija od svoje obitelji, a Zofia u njoj konačno pronalazi dio davno izgubljene prošlosti...

U romanu koji ju je proslavio Joanna Bator gradi priču o tri generacije žena jedne obitelji čiji životi svjedoče o gotovo cijelom 20. stoljeću. Ova obiteljska saga odvija se u njezinu rodnom gradu, u kojem, kako piše, u kućama ostalim poslije Nijemaca knjige na gotici idu na potpalu, Wasser se nakon kuhanja pretvara u vodu, a Adolf Hitler Strasse postaje Ulica Vladimira Lenjina. Pješčana gora dirljivo je sjećanje na zauvijek završeno vrijeme, a fatalizam njezinih likova na hrvatski je vjerno prenio Mladen Martić.

Proza Joanne Bator neuobičajeno je izražajna i uvjerljiva.

Twórczość

169,00 kn

- 450 www.fraktura.hr