Planet Friedman by Fraktura

Planet Friedman

-1-

-2-

Josip MlakiÄ&#x2021;

Planet Friedman

Fraktura -3-

© Josip Mlakić i Fraktura, 2012. All rights are represented by Fraktura. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-410-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 817451

-4-

I. DIO ZONA A

-5-

-6-

“Nekada, prije nulte godine, ovo se mjesto zvalo Zemlja”, rekla je Paula Bolt. Negdje je tiho zazujao uređaj za hlađenje. “Planet Friedman?” upitao je. Osjetio je igranje mišića desnog ramena, na mjestu gdje mu je bio injektiran identifikacijski čip. To se događalo zbog klima-uređaja, u ovom slučaju. Nagla promjena temperature od samo dva stupnja izazivala je igranje mišića. Nekad bi se u blizini jakih elektromagnetnih polja javili peckanje i bol. Imao je Daninijev sindrom, kroničnu reakciju na ugrađeni čip. Javljao se relativno rijetko, u prosjeku kod jedne na stotinu tisuća osoba. On je bio jedan od tih sretnika, jedan od njih stotinu pedeset, koliko ih je živjelo u zonama A širom Friedmana. U ostalim zonama, B i C, nisu postojali identifikacijski čipovi. Nikada nije upoznao osobu s Daninijem. Teoretski, po statistici, u njihovoj zoni, F-One, najvećoj zoni A na planetu, trebalo ih je biti sedam. “Da. Planet Zemlja. Tako se zvao”, rekla je. “Nisu postojale zone, a stimulansi su bili zabranjeni.” Pažljivo ju je pogledao. Dotada je ona bila meso u koje je ubrizgavao stimulanse, podatno svijetlosmeđe meso s najkvalitetnijom mišićnom teksturom koju je vidio. Očito se u međuvremenu nešto dogodilo. Pobuna mesa? Dr. Gerhard Schmidt vodio je Paulu deset godina. Bila je najbolji mate-7-

rijal koji je prošao kroz njegove ruke. Sumnjao je da je AC Rosche ikada nabavio bolji. Za izgovorene rečenice Paula Bolt mogla je dobiti trajnu suspenziju. No mogla je sebi dozvoliti taj luksuz, jer njena je karijera bila pri kraju, imala je dvadeset četiri godine, mogla je nastupati još pola godine, najviše godinu dana. Samo je neki Sam Johnson, materijal iz AC Pfizzera, nastupao s nepunih dvadeset šest godina. Nije poznavao nijedan drugi slučaj. Stimulansi su ubrzano trošili resurse organizma. U tom procesu još nitko nije dosegnuo maksimum. Stimulansi su, u najboljem slučaju, upo trebljavali 75% tjelesnih i umnih potencijala. S njihovom stopostotnom učinkovitošću natjecateljski vijek sportaša, po većini procjena, trajao bi oko tri godine. “Čuo sam te priče, ali ne vjerujem u njih”, rekao je. Ništa od ovoga nije znao, ali je ipak to rekao: materijal je u svakom trenutku podređen ekipi, zbog toga je to zapravo rekao. Paulino tijelo ponovo se počelo grčiti, unatoč injekcijama koje joj je dao. Zbog tih je grčeva, zapravo, i došao u klub. Nešto je pošlo ukrivo s miosinusoidom. Nekontrolirani grčevi bili su sve češći. To je trošilo materijal. U ovom slučaju to i nije bilo najvažnije, jer je materijalu polako istjecao rok uporabe. Radilo se o miosinusoidu: on je bio u pitanju, njegov opstanak na tržištu. To je bio najčuveniji stimulans razvijen u Roscheu. Jedina dva atletska svjetska rekorda koja je posjedovao AC Rosche postignuta su upravo miosinusoidom. Onaj na sto i dvjesto metara u ženskoj konkurenciji, 9.12, odnosno 19.04, s Paulom Bolt kao materijalom. Rosche je posjedovao još nekoliko plivačkih i biciklističkih rekorda, i njih zahvaljujući svemoćnome mio sinusoidu. Gotovo od samih početaka bio je uključen u njegov razvoj. Razvijan je petnaestak godina, i to na bazi aminoki-8-

seline koja je izazivala jake i nekontrolirane grčeve mišića. Toliko jake da se u početku događalo da kod pokusnih živo tinja pucaju mišićna vlakna. Ideja je bila jednostavna: po kušati kontrolirati te grčeve, i to im je uspjelo. Impuls je sinusoidno putovao mišićnim vlaknima, a materijal je samo trebao uhvatiti te valove i pratiti ih. Paula Bolt činila je to savršeno. A sada ovo, reverzibilni proces koji je rezultirao nekontroliranim grčevima. U početku se to događalo jako rijetko, i grčevi su kratko trajali, imali su čak i sinusoidni tijek, doduše nepravilan i isprekidan. No stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Ako bi mediji, ili konkurencija, saznali za to, dionice Roschea potonule bi kao kamen. Razmišljao je o sebi, odnosno o tvrtki. S trideset osam godina teško je mogao računati na neko bolje mjesto u konkurentskim tvrtkama. Trebalo bi mu najmanje petnaestak godina da se po novo uspne na ljestvici ovako visoko kao u Roscheu. Ako mu itko uopće i ponudi novi posao? Razmišljao je i o najcrnjem scenariju: nije više solventan, leži na operacijskom stolu, desno rame umrtvljeno mu je anesteticima dok mu kirurzi uklanjaju identifikacijski čip iz ramena. Kroz prozore operacijske dvorane, preko graničnog pojasa, po kojemu su strujili smrtonosni skenerski valovi, vide se sivi krajolici zone B. Tvrtka je od miosinusoida imala oko pet milijardi worldara godišnjih prihoda. Sada je sve to ovisilo o Pauli Bolt. Ne samo Rosche nego i on: najveći dio njegove imovine bio je uložen u Rosche. Razmišljao je i da dio dionica preusmjeri u neku od zaštitarskih tvrtki, možda u naj veću: Blue Water. Ili u Natto. Njih dvije držale su 95% tog segmenta tržišta. Zaštitarske tvrtke bile su najstabilnije investicije iako nisu donosile neku naročitu dobit. Sigurnost ulaganja bila je njihov najjači adut. Pristao bi i na eventualnu manju dobit, na sve osim na mogućnost da završi u zoni B. -9-

Treba biti lojalan tržištu kao organizmu, korporacije su samo djelići savršenog svijeta. Ipak će sačekati: predložit će klubu nagodbu s Paulom Bolt. Nagodbe su bile uobičajene u njihovu svijetu. Pomislio je kako odjednom više ne razmišlja o njoj isključivo kao o materijalu. Bila je i osoba s imenom i prezimenom, prvi put u deset godina. “To je sve”, rekao joj je nakon još jedne injekcije. “Dat ću vam analgetike ako se nastavi.” Grčeve su pratili nesnosni bolovi. Pauline oči bile su vlažne. “Plačete?” rekao je. “To je od bolova”, rekla je Paula. “Koja je razlika?” Pridigla se na ležaju i pogledala ga. Grčevi su plovili niz njena bedra. “Jeste li ikada u životu plakali?” upitala je. “Ne”, rekao je. “Emocije su beskorisni balast.” “Friedman! Rođeni ste u zoni A?” “Da”, rekao je. “U F-Seven.” “Onda je sve jasno. Za sve nedoumice tu je Friedman. To nije točno, to za emocije. Plač je ljekovit.” Nisu ga čudili Paulini odgovori. Paula je s dvanaest godina iz zone B dovedena u zonu A. Tamo, u zoni B, emocije nisu bile isključivo suvišni balast. Ne samo to: od Friedmanove doktrine prihvaćali su samo ono što im je išlo u prilog i ono što su bili prisiljeni prihvatiti. To je nekada stvaralo probleme, kao u Paulinu slučaju, međutim u posljednje vrijeme dobne granice odabira materijala iz zone B bitno su snižene. Skauti su u zoni B vršili selekcije već u dobi od pet godina. Materijal stariji od osam godina bilo je zabranjeno uvoziti. To je pravilo uvedeno prije pet godina, nakon zlo-

- 10 -

čina koji se dogodio u jednoj od europskih zona A. Tada su nogometaši, dovedeni iz zone B kao dvanaestogodišnjaci, ubili osmoricu Nattovih zaštitara. Emocije su bile pokretač cijelog događaja. “Plač?!” “Plač, emocije”, rekla je. Pogledao je na sat, odnosno pomislio na točno vrijeme. Identifikacijski čip poslao je informaciju u njegov mozak: 20.07.54 po Rollexu. Uz točno vrijeme čip je slao i informaciju o proizvođaču sata ugrađenom u njegov čip; Rollex je bio jedan od najboljih. Djelatnici Roschea bili su po korporacijskom ugovoru obvezni nositi njihove satove, dok su ovi bili obvezni upotrebljavati njihove generičke lijekove i preparate. Sve osim one vrste spojeva koje Rosche nije pro izvodio. No takvih je bilo malo. “Moram ići. Nazvat ću vas ujutro. Tu su vam analgetici”, rekao je i ostavio joj na stolu kutiju analgetika. “Kakve su prognoze?” “Bit će dobro. Prestat ćemo s miosinusoidom. Ovo je uobičajena reakcija na smanjene doze stimulansa”, rekao je. Nije, zapravo, znao što se događa. Slagao joj je. “Vidimo se!” rekao je i izišao. “Ujutro, znači?” “Ujutro. Bit ću tu u osam-nula-nula.” Osjetio je lagano zatezanje u ramenu. Identifikacijski čip pohranio je informaciju, i sutra točno u osam-nula-nula podsjetit će ga na termin: 08.00.00, memorirano vrijeme po Rollexu. “Recite mi, odakle vam sve te informacije?” “Iz knjiga”, rekla je. “Knjiga!?”

- 11 -

Posljednju knjigu vidio je prije desetak godina. Knjige nisu bile zabranjene, međutim nisu opstale na tržištu. Nestale su prije stotinjak godina. “Imam desetak vlastitih.” “To sve piše u njima?” “Ne doslovce.” “Kako mislite?” “Nećete shvatiti.” “Potječu li iz Friedmanovog doba?” “Da i ne.” “Ne razumijem?” “To je malo komplicirano.” Nije mogao povjerovati da još uvijek ima knjiga u slobodnoj prodaji. Korporacije su desetljećima kupovale knjige iz predfridmanovskog doba i reciklirale ih. Samo je tri puta u životu vidio kako izgleda knjiga, ako se zanemare makete koje su im pokazivali u školi, prazne ljušture ispunjene stiroporom ili Friedmanove Izreke, koje su se mogle naći i u obliku knjiga. “Volio bih ih jednom pogledati”, rekao je. “Mogu predložiti tvrtki da ih otkupi.” “Ne dolazi u obzir!” rekla je.

- 12 -

Krenuo je pješice prema Friedmanovu trgu. Bilo je oblačno, ispred njega su se palila svjetla uličnih svjetiljki. Grad nije bio osvijetljen. Senzori svjetiljki identificirali su njegov čip, provjerili solventnost, i svjetiljke su stvorile krug svjetlosti koji se kretao skupa s njim. U mraku oko njega iskrile su umjetne krijesnice. To je bila dodatna usluga. To je bio njegov znak slabosti, jedini. Krijesnica više nije bilo, izumrle su. On ih se sjećao. Imao je desetak godina kada je vidio posljednju. Jedan stariji dječak u internatu učio ga je kako ih može uloviti, odnosno ubiti. Trebalo je zapamtiti putanju krijesnice, zamisliti ravnu crtu koja spaja dva posljednja bljeska, a zatim pljesnuti rukama na nastavku te zamišljene krivulje leta sekundu-dvije nakon posljednjeg bljeska, na udaljenosti od oko pola metra. Ako bi uspio, osjetio bi među rukama sluzave ostatke kukca. Sljedeće godine nisu se pojavile, niti ikada poslije. Pomišljao je te godine da su on i taj dječak uništili sve krijesnice na Friedmanu, da je upravo on ubio posljednju. Ovo današnje kupovanje umjetnih krijesnica bilo je povezano s tim dječačkim osjećajem krivnje. On zapravo plaća duhovima ubijenih krijesnica da krstare zrakom oko njega. Neka vrsta iskupljenja. Emocije su imale svoju cijenu: tri i pol worldara mjesečno. Toliko je tvrtka E-Bell naplaćivala uslugu puštanja krijesnica. - 13 -

Bio je blizu: vidio je Friedmanov pet metara visoki spomenik. Trg je bio osvijetljen diskretnom svjetlošću, padala je kao plašt po Tvorcu. U rukama je držao displej po kojemu su zdesna ulijevo kružile Friedmanove Izreke. Iz očiju kipa pružale su se dvije svjetlosne zrake koje su sjekle zrak pod kutom od sto osamdeset stupnjeva. “Pohlepa je dobra”, čitao je s displeja. “Sva dobra moraju imati svoju tržišnu vrijednost. Ona je njihova bit.” I Friedmanov kip također. Korporacija koja je eksplo atirala Tvorčev lik i djelo naplaćivala je autorska prava na svaku riječ koja se vukla po displeju, a zrake iz očiju zapravo su bile skenerski valovi. Tu ih je ugradio Blue Water, tvrtka koja je osiguravala F-One, naravno uz pristojnu naknadu. Čim je stupio na trg, osjetio je mreškanje u desnom ramenu dok ga je skener identificirao. Da nije imao ugrađen identifikacijski čip, skenerske zrake postale bi smrtonosne. Bio bi mrtav, spržen u djeliću sekunde. Nitko iz drugih zona nije mogao neovlašteno ući u zonu A, niti se to ikada dogodilo. E-automobil stigao je na vrijeme. Bio je to novi, superluksuzni crni e-ford. Lansiran je nedavno. Odavno mu se neki e-automobil nije toliko dopao kao taj e-ford. 20.30.00, memorirano vrijeme po Rollexu, prostrujilo mu je glavom u trenutku kada se e-automobil zaustavio u njegovoj blizini. Čulo se tiho zujanje kad su se otvorila njegova stražnja vrata. “Tržište sámo mora odstranjivati vlastito gangrenozno tkivo”, teklo je po displeju u Friedmanovim rukama. “Nikakvo upletanje u taj proces nije dopušteno. Ovo je vrhovno pravilo naše civilizacije iz kojeg proizlaze sva ostala”, pomislio je na ostatak poruke i ušao u e-automobil. Osjetio bi nešto nalik na ponos svaki put kad bi se susreo s tom porukom. Dogodilo se to i sada. - 14 -

“Tržište sámo mora odstranjivati vlastito gangrenozno tkivo”, rekao mu je šef nadzornog odbora Roschea za F-One Donald Miller čim je sjeo u e-automobil. I on je, izgleda, pročitao poruku na displeju. “O tome se radi”, rekao je i pružio mu neke fotografije. Gerhard ih je uzeo i pogledao. Bilo ih je desetak. Na svakoj je bila snimka e-billboarda koja je prikazivala sličan motiv: isto visoko i razgranato stablo drveta. Razlika je bila jedino u biljci koja je rasla po njemu. “To se zove imela”, rekao je Miller. “Ova biljka po krošnji stabla?” “Da. Može se još uvijek pronaći u prirodi, uglavnom po rubnim dijelovima zona B i C.” Na prvoj fotografiji imela se nije gotovo ni primjećivala u bogatom zelenilu krošnje. Ne bi je možda ni uočio da svaki grm nije bio zaokružen žutom crtom. Na sljedećim fotografijama na krošnji je bilo sve manje zelenila, a imela se širila. Na zadnjoj je stablo bilo suho, prekriveno bezbrojnim tamnozelenim grmovima kroz koje su provirivali sasušeni patrljci grana. “To smo mi”, rekao je Miller. Gerhard je gledao zadnju fotografiju. “Imela?” upitao je. “Da.” - 15 -

“A stablo?” “To su svi drugi.” “Zone B, C?” “Da. Ostatak planeta.” “U kojem smislu?” “Objasnit će vam ljudi iz Blue Watera na Vijeću.” “Blue Water?” “Sve će vam biti jasno. Strpite se.” Sintetički glas e-forda obavijestio ih je da je do odredišta preostalo točno deset minuta vožnje. “Bojim se da imamo veliki problem”, rekao je Gerhard. Miller je svojevremeno bio jedan od najvećih autoriteta u farmaceutskoj industriji, dobitnik Friedmanove nagrade za izum psychaR, psihostimulansa širokog spektra. Jedan od trojice fridmanovaca koje je Rosche imao u svojoj povijesti. Želio je čuti njegovo mišljenje o miosinusoidu. “O čemu se radi?” “Sad sam pružao pomoć Pauli Bolt...” “Paula Bolt?” “AM MS01.” Atletski materijal miosinusoid 01 bila je šifra pod kojom se vodila Paula Bolt. “Ne možete joj pomoći”, rekao je Miller. On ga je zaprepašteno pogledao. Miller je to primijetio. “Emocije su beskorisni balast”, rekao je. “Ne radi se o emocijama. Nisam slutio da je tako daleko otišlo.” “Da, nažalost. Njeno je mišićno tkivo uništeno. Ubuduće ćemo morati ići s nižim dozama. Kod drugih, naravno. Za nju je kasno.” “Što se dogodilo?” “Miosinusoid se u jednom trenutku počeo ponašati kao - 16 -

karcinom. Njen organizam je prestao stvarati zdrave mišićne stanice. Stvara mutirane stanice s aminokiselinama sličnim onima iz kojih je razvijen miosinusoid. To je jedini slučaj zasad.” “Što je rješenje?” “Nagodba.” “A za materijal?” “Superanalgetici ili stalno uzimanje miosinusoida, koji je zasad sposoban supersonirati impulse grčeva.” “U oba slučaja destrukcije su ogromne, pretpostavljam?” E-ford ih je obavijestio da su im preostale tri minute vožnje do odredišta. “Da, nažalost.” “To će onda kratko trajati?” “Godinu, dvije... Možda i duže? Ovisi o srcu. Zahvate li mutacije srčani mišić, bit će gotovo. Grčevi će izazvati seriju infarkta. Neće ih moći preživjeti. Ubit će je.” Pored njih je, kao zračni vlak, protutnjio iCar predsjednika uprave Vijeća korporacija za F-One. “Razmišljamo o nabavi jednog ovakvog vozila”, rekao je Miller. “Za Rosche.” “To bi bilo sjajno”, rekao je. Razmišljao je o Pauli Bolt. Pitao se zašto o njoj ne može jednostavno razmišljati kao o materijalu, kao Miller. AM MS01, a ne Paula Bolt?

- 17 -

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada.

- 254 -

Sadr탑aj

I. dio Zona A

II. dio Zona B

III. dio Zona C

157

IV. dio Slobodna zona

211

O autoru

254

- 255 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2012., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-410-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 256 -

- 257 -

- 258 -