Po nalogu oÄ?eva
-1-
-2-
Oliver Bottini
Po nalogu očeva prevela s njemačkog Dorta Jagić
Fraktura -3-
Naslov izvornika Im Auftrag der Väter © S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main, 2007. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Dorta Jagić i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-411-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 819528
-4-
Svima onima koji su morali otići.
-5-
-6-
Pa kamo idemo onda? Uvijek svome domu. Novalis, Heinrich von Ofterdingen
-7-
-8-
Prolog
Probudio ga je Brahms, Rekvijem, val dalekih, tamnih gla sova koji je nadirao s gornjega kata dolje u dnevnu sobu. Zijevajući, Paul Niemann je posegnuo za naočalama i nataknuo ih na nos. Tri sata poslijepodne, još uvijek je kišilo, vrt je gotovo posve zastiralo magleno sivilo. Kud god da se okreneš ovih dana, život bi zastajao nakon trideset metara pred zidom kiše i magle. Brahmsovsko vrijeme, pomislio je i ustao, to je lijepo, ali ipak ne kad si tek petnaestogodišnjak... Na trijemu se zaustavio na odmorištu stuba u napetom osluškivanju. Jer ovdje nemamo trajne domovine, već očekujemo buduću... Što tjera nemuzikalnog petnaestogodišnjaka na slušanje Rekvijema? Otišao je u kuhinju, uzeo posudu s kavom na vatrostalnoj ploči, napunio je šalicu. Zatim je zastao sa šalicom u ruci na vratima dnevne sobe, zapjevušio zajedno sa solo baritonom, gledao u vrt. Živica duž ograde nestajala je u magli, stablo lipe i bijeli glog počivali su nevidljivi u nekom udaljenom svijetu. Zlaćani listopad potopljen u kiši i magli... U Münchenu su kišni dani bili podnošljiviji, svjetliji. Nisu bili tako krajnje nesnosni. Zvuci iza njega prenuli su ga iz misli. Oblak hladnoga
-9-
parfema, a onda Carolin glas već s izlaznih vrata: “Tata, ne čekaj me za večeru.” Okrenuo je glavu ništa ne zaustivši, vrata su se već bila zatvorila. Ponekad bi Carolu rado čvrsto uhvatio kako bi se na sekundu zadržala u njegovu dohvatu. Gotovo da je svatko mogao sročiti što se s njim i s obitelji zbivalo, osim nje. Reci, Caro, što misliš? Misliš li o nas četvero? Ja mislim... Nije znao što misli. Sjeo je na kauč ispred širokog prozora i pijuckao kavu, razmišljao o Münchenu, noćima s Henriettom, o zboru lu teranske crkve, o svijetlima i prijateljskim kišnim danima. Sasvim drugi svijet, sasvim drugi život. A sada? Sin odvojen od ostaka čovječanstva Rekvijemom, kći poput kakve utvare uvijek u bijegu, majka negdje vani bez znanja gdje je i do kada, a otac... Otac. Sagnuo se, uključio stolnu lampu. Svjetlo protiv teškog kašastog sivog. Reci, Caro, što misliš o meni? Mislim... Zatresao je glavom, posegnuo za šalicom, ispio gutljaj. Vani se u vrtu nešto promijenilo. Izgledalo je kao da se magla pokrenula i na trenutak mu se učini da je ugledao tamno deblo lipe. A onda se magla opet zatvorila i deblo je iščezlo. Ispio je gutljaj osluškujući glazbu. Možda je mislio na bijes koji je ponekad kipio u njemu ne izbijajući na površinu u nedostatku riječi i gesta kojima bi ga mogao izraziti. Ili na dosadu koja bi ga ponekad svladala bez obzira što bi u tim trenucima radio. Dosada, umor, loše raspoloženje. U trenutku kad je odložio šalicu na stol iznenada su prestali tamni glasovi i zavladala je tišina. Pritiskajuća, bez - 10 -
vremena tišina vikenda u Merzhausenu, kada su obje žene bile negdje vani, a oba muškarca nisu znala kud bi sa sobom... Skinuo je naočale i protrljao oči. Možda bi trebao prestati toliko misliti na München. “Tata?” Vratio je naočale i okrenuo se. Philip je stajao na vratima s rukom na kvaki, blijed i tanak. Reci, Caro, kako ti se čini, mislim, Philip? On je tako... Čini mi se... “Netko je u vrtu.” “Hm?” “Čini mi se da sam vidio nekoga u vrtu.” “U našem vrtu?” Nijemo su se zagledali u sivilo. Ali tamo je bila samo kiša, magla, komad živice. I negdje jako daleka nevidljiva lipa i bijeli glog koji je ponio iz Münchena. “Philipe, ne vidim nikoga.” Opet se okrenuo prema vra tima. Mislio je na Brahmsa, teške glasove zbora, što su ti glasovi izazivali u glavi jednog petnaestogodišnjaka. Philip je slegnuo ramenima. Pleća su se zgrčila, usta sti snula jer nije znao kako bi trebao stajati i gledati, kako je bio... “Mislio sam da je netko tamo.” “Možda mama?” “Ona dolazi tek navečer.” Kimnuo je glavom naznačujući: naravno, zaboravio sam, ona dolazi tek navečer. Ipak, osjetio je da Philip nije prihvatio njegovu malu šalu. “Onda ni ja ne znam. Sigurno si se prevario. Mislim, nije ni čudo, zbog magle.” “Da”, reče Philip, ali je ostao na mjestu i dalje gledajući van kao da mu je posao buljiti u maglu. “Reci, glazba koju si maloprije slušao...” Philip je kimnuo ne pogledavši ga. - 11 -
“Mama i ja smo prije isto to pjevali, znaš li?” “Aha.” “Ranije, u Münchenu.” “Aha.” “Svake godine na Sve svete, sigurno si bio s nama u crkvi.” Povukao se. Zapitao se protiv koga se govoreći bori? Protiv tišine? Ili udaljenosti među njima? Protiv onoga što više nije bilo na svome mjestu. “Znaš li da je kod ovog rekvijema posebno da je... On ne bi trebao biti molitva za mrtve, već utjeha živ...” “Eno ga tamo”, reče Philip tiho. Paul Niemann priđe prozoru. Kao i ranije, učinilo mu se kako se u svjetlu magle vidi nešto tamno. Ali to nije bilo deblo lipe, već muškarac. Muškarac koji je stajao u njihovu vrtu i promatrao ih. “Vidim...” “Tko je to?” “Nemam pojma, Philipe.” Muškarac se nije micao. Jednostavno je stajao na kiši i promatrao. “Jedan od novih prekoputa?” “Da, to bi moglo biti.” Philip je stao do njega. “Ali izgleda kao neki skitnica.” Paul Niemann kimnu, da, skitnica, ruina u vjetrovci s kapuljačom i hlačama, sve to zaprljano i mokro, nedostajala je samo boca rakije u jednoj ruci i vrećica iz supermarketa u drugoj. Skitnica kojeg je kiša potjerala iz grmlja nekog vrta u naselju. “Ili je mama zaposlila vrtlara?” Paul Niemann je htio odgovoriti, ali tu se Philip bezglasno nasmijao, i on se zahvalno nasmijao s njim. “Najbolje bi bilo da pitamo njega, ha?” Ustade i krenu prema vratima - 12 -
trijema. Na sekundu je u staklu ugledao zrcalnu sliku mršavog, sitnog čovjeka s naočalama, hlačama, košuljom, pre službeno odjevenog za subotnje poslijepodne, nedostajala je još samo kravata... Vlastiti odraz mu se učini antipatičnim. Otvori vrata i studen ga zapuhnu. Studen i iznenadna nesigurnost. Što taj tip radi u njihovu vrtu? Zašto ne odlazi? “Mogu li vam kako pomoći?” Čovjek ne reče i ne učini ništa, samo ga je promatrao. Sada su se mogli jasnije vidjeti zarasli obrazi, kovrčava, ledenosiva kosa, staro i istrto lice koje je podsjećalo na slavenska lica, ruska... Paul Niemann zakorači preko praga. “Halo!” Nesigurnost u njemu je rasla. Kako je samo ovaj izgledao... i kako ništa nije rekao niti učinio; tamo, na kiši, samo je stajala dvadeset, trideset metara udaljena i podivljala sjenka u sivilu, iz sivila. Paul Niemann odgurnu neugodne pomisli iz glave, ideju da je ovaj muškarac oduvijek u njihovu vrtu, da je oduvijek bio dijelom ovoga vrta, ovog komada tla i da je godinama, desetljećima čekao na dan poput ovoga da bi stupio na svjetlo u svijest ovdašnjih ljudi u obliku njihove zajedničke mo ``re. Fantazije subotnjeg poslijepodneva. “Trebate li pomoć? Nešto vam se dogodilo?” Nema odgovora. Samo pogled koji netremice počiva na njemu. Philip se primaknuo prozoru. “Reci mu da je ovo naš vrt, da treba nestati iz našeg vrta!” “Ne znam, Philipe. Možda mu ipak treba pomoć.” “Nestanite!” viknu Philip i zamahne rukom s ispruženim kažiprstom. Čekali su. Čovjek nije reagirao. “Na što li ovaj sliči!” reče Philip. - 13 -
Paul Niemann kimnu. I kako je izgledao i način kako je stajao tamo... Kao da se s nekim posvađao. Kao da je bio tu radi... Protrljao je oči ispod naočala. Radi čega? Fantazije subotnjeg poslijepodneva. “Tata, reci mu da mora nestati.” “Smiri se, Philipe, sve je pod kontrolom. Idem do njega i...” “Ne znam, tata, nešto je kod njega čudno.” “Ma nije, sve je u redu”, ponovio je iako više nije bio siguran da je to istina. U tom se trenutku čovjek pokrenuo i zakoračio prema kući, prema njemu, i on je osjetio navalu straha u grudima i pomislio je da je kod ovog tipa zbilja nešto čudno. “Sve je u redu, Philipe”, ponovio je s iznenadnim uvjerenjem da to nije istina, da nešto nije u redu. “Halo”, viknu. “Mogu li vam ikako pomoći?” Muškarac se nastavio približavati u tišini. “Tata, bolje da zatvoriš vrata.” “Philipe...” “Molim te!” Paul Niemann se vratio u dnevnu sobu i zatvorio vrata. Muškarac je sada bio na jedva deset metara od trijema, i Paul Niemann je poželio da je nastavio stajati, ali nije bilo tako. Upravo je došao do ružičnjaka, najkasnije je tu morao zastati, mislio je Paul Niemann, ali muškarac nije htio zastati, jednostavno je išao dalje, kroz ružičnjak i zakoračio na trijem ne ispustivši ga ni na trenutak iz vidokruga. Učini nešto, šaptao mu je glas u glavi, daj učini nešto! ali nije znao što, pa nije učinio ništa, dok je muškarac stupio na trijem, došao do vrata, kao da je kanio ići dalje, kroz staklo njima u kuću... Užasnut je koraknuo natrag. - 14 -
Muškarac je u posljednjem trenutku zastao neposredno pred vratima trijema, lagano je položio ruke na staklo, divovske, tamne i iznurene ruke, a u glavi Paula Niemanna glas je viknuo učini nešto! Tu je postao svjestan da je glas pripadao Philipu, i čuo je Philipa kako viče, maše glavom i korača prema tamnome tijelu u kojem je on iznenada prepoznao svoju zrcalnu sliku, mnogo jasnije nego prije, zakoračio je još širim korakom prema tamnome tijelu i njegovom zrcalnom odrazu i nakon trećeg koraka muškarac se povukao, posegnuo rukom u torbu, podigao desnu ruku, uperio prema njemu crni predmet i Paul Niemann je buljio u tu stvar i čuo Philipa kako viče i osjetio strah kako mu tuče u prsima... Sve je u redu, Philipe, pomislio je. I sklopio oči. Prošla je cijela vječnost, ništa se nije dogodilo. Osjetio je kako mu se suze slijevaju niz obraze, da prebrzo diše i da mu je hladnije nego prije. U glavi su mu se kovitlale slike i misli, vidio je nekog muškarca kako trči preko polja i mislio je kako je to morao biti njegov otac, i to kao mladić, a zatim dijete koje trči preko polja, i ničeg drugog nije bilo, samo to dijete koje je moralo biti njegov otac, kako trči i trči. Tu Philip reče, čovjek je otišao, i on otvori oči, zatrepće i zapazi da se muškarac vratio na put kojim je i došao zavijen maglom. Sjeo je na stolicu pred prozorom i zagledao se van u vrt, još je uvijek padala kiša, još je uvijek bila magla, još se uvijek duž vrta pružao sivi zid. Ali ipak je sad sve bilo nekako drukčije. “Ne, mama, još ne”, iza njega reče Philip na telefon. - 15 -
Hladan znoj oblio mu je ramena i vrat. Muškarac s pištoljem. “Ne, ne moraš... On je otišao... Ne, zbilja ne. Tata, ona ne mora dolaziti ranije, ili?” Odmahnuo je glavom. “Ne znam... Prije deset minuta... O, mama, odmah će doći... Ne znam, izgledao je kao skitnica.” Skitnica na putu kroz vrtove naselja... Ipak, nešto se nije poklapalo sa slikom u njegovom sjećanju. Shvatio je, nikakav skitnica. Ovaj čovjek nije bio skitnica. Izgledao je zapušteno i prljavo, ali nije bio skitnica. Kretao se drukčije, ponašao drukčije. Na neki neodređen način bio je drukčiji. “Ne, mama, zaista ne... Imamo sve pod kontrolom, i odmah nam stiže... O čovječe, ne.” Pogled mu je pao na tragove cipela u ružičnjaku pred terasom. Tlo je bilo natopljeno kišom koja je lijevala danima i otisci cipela su se napunili vodom. Muškarac je hodajući kroz vrt nanio zemlju na trijem, zaprljao je trijem. Sve ima pod kontrolom, ne, ništa nije imao pod kontrolom, ništa, ni ovu situaciju, ni svoj život, ni obitelj. Ni svoj strah. Ništa. Uzlupanoga srca spustio se na trijem, obuo gumene čizme, uzeo kišobran, i vratio se u dnevnu sobu. Otvorio je vrata trijema i zakoračio na kišu koja je lijevala. Nejasni su tragovi vodili kroz vrt, poleglu travu, a vratašca kojima se izlazilo na put prema livadama, poljima u podnožju Schönberga bila su otvorena. Zatvorio ih je. Potom se usred vrta okrenuo natrag, ondje su otisci cipela bili jasniji. Pred njim se kroz maglu probijalo samo zagasito - 16 -
svjetlo stolne lampe u dnevnom boravku. Učinilo mu se da je iza nje primijetio kretanje, vjerojatno je to bio Philip koji je izlazeći uzimao cipele. Spazio je stolicu na kojoj je pio kavu, kao i šalicu na stoliću. Koliko je dugo tip kanio ovdje stajati i promatrati ga? Srce mu je zaigralo. Zurio je u maglu, okrenuo se oko osi, i osjetio je opet iznenadnu navalu straha, a što ako je tip još uvijek bio tu? Stoji negdje u magli i promatra ga? Nestani, mislio je, nestani odavde, a onda je viknuo: “Nestani!” Iz magle nije stizao odgovor, nikakav zvuk, za tim iznenadno komešanje koje je dopiralo s parkirališta, na trijemu su se počele nazirati siluete. Neki ga je nepoznati ženski glas zazvao po imenu. “A što ako je on još tamo? Tamo vani čeka, dok...?” “Otišao je, gospodine Niemann.” Stisnuo je usne, šutio. “Vjerujte mi, otišao je.” Kimnuo je glavom. “Dobro. Dakle nije beskućnik, kažete?” Odmahnuo je glavom. “Iako je izgledao tako?” “Da, ali on je nekako...” “Razumijem”, rekla je policajka kad nije dovršio rečenicu. Osjetio je da ona nije znala što bi o njemu mislila, ali osjetio je i kako se upinje shvatiti ga ozbiljno. HESSE je pisalo na identifikacijskoj pločici na njezinim grudima. Nije više bila mlada, oko četrdeset pete. Učinila mu se umornom, iznurenom od mnogih godina u istom poslu. Sjela je na stolicu za stolićem na kojem je još ležala prazna šalica kave, on je izabrao sofu. Druga je policajka pošla - 17 -
s Philipom u kuhinju. Čuo se samo njezin glas, Philip je bio pretih, ako je uopće i govorio. Paul Niemann je pomislio da bi možda trebao ustati i pogledati Philipa, ali nedostajalo mu je snage. Snaga je ostala u vrtu. Udahnuo je zrak kroz nos. Čudnovate misli. “Nije vam dobro, gospodine Niemann?” “Ne znam. Ja...” Primaknuo se prozoru i zagledao se u sivilo. “Otišao je, gospodine Niemann.” “Ne znam.” Na trijemu i u vrtu je bilo četiri-pet policijskih službenika koji su osiguravali tragove u ružičnjaku i na vratima trijema. Onaj na vratima terase je pokucao po staklu i pokazao rukom. Paul Niemann kimnu. Točno, otprilike tu. Čak su bili i na ulicama Merzhausena. Tragali su za muškarcem, za svjedocima. Da, trudili su se shvatiti ga ozbiljno. “Ako ga ne poznajete, ako ga nikada ranije niste vidjeli, zašto onda vjerujete da će se vratiti?” Slegnuo je ramenima. Pogled, mislio je. Bio je svjestan gdje se nalazi. Želio je k nama. K meni. Puls mu se opet ubrzao. U njegovim je plućima iznenada bilo previše zraka. Prtljao je po košulji, otkopčao dva dugmeta. Policajka je sada bila kraj njega. “Legnite, gospodine Niemann. Zovemo liječnika, može?” Pridržala ga je dok je padao postrance. Izula mu je cipele, podigla mu noge na sofu. “Dišete prebrzo. Sporije dišite...” “Ali što je htio od nas?” “No vi ga ne poznajete?” - 18 -
Slegnuo je ramenima. “Sporije dišite, gospodine Niemann.” Pokušao je. Sporije je disao. Polako mu je postalo bolje. “Tako je dobro... Sve je u redu, gospodine Niemann.” Potvrdio je glavom. “Sve je u redu. Smirite se malo.” “Snaga mi je ostala u vrtu”, odvrati on i nejasno se osmjehnu. Stigao je liječnik i dijagnosticirao lagani šok, ubrizgao mu injekciju i otišao. Potom je Henriette ušla u dnevni boravak, i svi su pojedini elementi kućnog prizora našli svoje prirodno središte. U nekoliko je minuta stekla sliku, popamtila sva imena, sve zadatke i sve protekle događaje. Pobrinula se za Philipa, skuhala kavu, pripravila termosice i šalice za policajce. Slijedio ju je pogledom, divio se njezinoj životnosti. Nejasno je razmišljao je li sebi iznutra izgradila neki novi život, dok se on još pitao što više nije valjalo sa starim. Naposljetku je sjela kraj njega i policajke na tepih pred sofom. Ruka joj je ubrzano klizila po njegovu licu i ramenima. Sitno joj je lice izgledalo nemirno i ujedno odlučno. “Kakav je to šok morao biti”, rekla je. Potvrdio je. Nijedna kritika, nijedno pitanje, takva je bila Henriette. Tko se usprkos tome sramio, sam je bio kriv. Tako je ona to shvaćala. “I mene je ovo dobro prepalo.” Nasmiješio se. Ne, Henriette je sve imala pod kontrolom. Stjerala bi tipa kvragu. “Vaš muž vjeruje da će se on možda opet vratiti”, reče policajka. “I treba, rado bih s njim malo popričala. Utjerala mu strah u kosti. Pogledajte mi samo ružičnjak.” - 19 -
Vidio je kako se policajka smijulji. Umor s njezina lica posve je nestao. Tako je Henriette djelovala na ljude – poticajno, osvježavajuće, ohrabrujuće. Policajka je izvijestila što su njezini kolege pronašli – otiske prstiju, ali nijedan potpun. Jagodice prstiju muškarca bile su očito jako izgrebene ili izguljene. Uz otiske cipela u ružičnjaku i straga na puteljku, našli su napola popušenu cigaretu, koja je po svoj prilici pripadala nekom šetaču. “Ili Caroli”, rekla je Henriette. “Ili meni.” Susprezao je zijevanje. Henriettina ruka se zaustavi. “Opet pušiš?” “Ponekad. Vikendima.” “Otkada to?” “Ne znam. Otkada smo ovdje?” “Već četiri godine? Opet pušiš već četiri godine?” Policajka mu se nasmiješi. Uzvrati joj osmijeh. Već četiri godine? Tek četiri godine? “Tu i tamo. Vikendima.” Henriette ne reče ništa, samo ga je ispitivački promatrala. Ruka joj je ponovno kliznula po njemu, laganije i nježnije nego ranije. Oči su joj bile pune naklonosti, ali ta je naklonost dolazila iz velike udaljenosti. “Talijanska marka”, reče policajka. “MS.” Pospano je odmahnuo glavom “Camel.” Henriette je kimnula šutke. Camel i porto u Algarveu. Početak staroga života. Na trenutak se učinilo da se vratila iz velike daljine. “A vaša kćerka?” “Nekad ovo, nekad ono, ovisi o dečku s kojim trenutno hoda”, napomenu Henriette. “Pitat ću je.” Kako ga je iscrpljenost svladala, sklopio je oči, slušao
- 20 -
razgovor žena, Henriette koja se raspituje je li vani u naselju ili na šetnicama netko vidio muškarca, policajku koja odgovara, ne, do sada nitko, ali kolege su još uvijek na zadatku. Potom su ušutjele i osjetio je kako ga promatraju dok tone u san. Poželio je da su nastavile razgovarati, jer otkako su zašutjele na rub njegove svijesti sjela je teška, prijeteća sjena za koju mu se učini da ju je mogao tjelesno osjetiti negdje duboko u svojoj glavi. Vidite li? mislio je i poželio otvoriti usta, ali ostadoše nepomična i bez osjeta, i tako je rekao nijemo za sebe ono što je svakako objema kanio reći, prije nego je utonuo u san: on je opet ovdje. Kada se probudio, vladala je tama. Još je uvijek ležao na sofi, pod brdom pokrivača. Sjene u glavi su mu počele zadavati bol. Uspravio se, stopalom je napipao prekidač lampe. Oklijevao je prije nego što ga je pritisnuo. Ali bio je sam u sobi, a rolete su bile spuštene. U kuhinji je bacio pogled na zidni sat. Prisjetio se nježnih, prošaptanih uputa, sada lijeva ruka, sada podići stražnjicu, bravo, na Henriettinu nježnu, sitnu ruku. Henriette koja je bila daleko i samo je povremeno navraćala iz daljine. Ponovno je otišao u dnevni boravak, našao je svoje kućne papuče ispred sofe. Sjeo je i pokušao shvatiti što ga je probudilo. Pritisak u mjehuru? Bol u glavi? Zvuci? Osjetio je da drhti. Od hladnoće, od straha. Znao je da je muškarac bio u kući. Jednostavno je znao. Ustao je. Zastao je na trijemu i osluškivao. Hladnjak je brujao. Inače je vladala tišina. Tišina i tama.
- 21 -
Bešumno se našao u predsoblju, provjerio vanjska vrata. Zaključana, iako Henriettin ključ nije sjeo kao inače u bravu. Je li opet izašla? Otvorio je, pa zatvorio vrata wc-a, pipao po mraku. Dugo se nije mogao odlučiti hoće li pustiti vodu ili ne. Povukao je konopčić, bilo je preglasno. Zatim se uspeo stepenicama do prvog kata. Gdje si? mi slio je. Ili se vara? Vara li ga strah. Bio je posve siguran da je muškarac u kući... Gore je kroz prozor prodiralo nešto bistre i tanašne svjetosti s ulice. Osluškivao je bez daha – ništa. Philip je ležao u svom krevetu i spavao. Displej CD-pla yera je svijetlio, diode su radile. Opet su tu bili glasovi od poslijepodneva, tako tihi da ih je jedva čuo. Brahmsov Njemački rekvijem, cijelu noć. Isključio je CD-player. Henriette je nemirno spavala, ispuštajući slabašne zvuke. Bez njegova pokrivača u bračnome krevetu učini mu se sit nom, nezaštićenom i izloženom. Bili su to oni trenuci kada ni ona nije imala život pod kontrolom. Najednom ga neki zvuk prenu. Otvorila su se vrata Philipove sobe. Philip je zaškiljio, odjeven samo u gaće i majicu. Stavio je kažiprst pred usne i zatvorio vrata spavaće sobe. Upitno je pokazao na Carolina vrata, ali Philip je samo slegnuo ramenima. Carola nije spavala u svom krevetu. Jastuci i pokrivači su bili bačeni u kut i zgužvani. Budući da je Carola prenemarna pospremiti krevet, nije znao je li uopće ove noći legla u njega. Je li uopće bila kod kuće. Natuknuo je Philipu da ga otprati dolje. U tami trijema upita ga: “Znaš li gdje je?” Philip odmahnu glavom. - 22 -
Jurnuo je prema telefonu u dnevnom boravku. Počeo se znojiti, namirisao je znoj, namirisao strah. Ne Carola, mislio je, dok je birao njezin broj mobitela. Oče na nebesima, molim te da sve bude u redu s Carolom... Odmah se javila. Zatekao ju je u Kaiser-Joseph Strasse u Freiburgu, upravo se spremala poći kući. Sa šesnaest krenuti kući tek u pola tri, pomislio je, ali sad to nije bilo važno. Zamolio ju je da prenoći kod prijateljice. “Zašto? Nešto se dogodilo?” “Ne, ne razbijaj glavu, nije ništa.” “Jeste li se posvađali?” “Ali ne, Caro...” “Je li mama otišla?” “Što? Ne, nije otišla, ovdje je, Caro, sve je u redu, samo je...” Brzo joj je prepričao: skitnica u našem vrtu, a vjerojatno se još vrzma po okolici. Eto, zato. Prespavaj kod prijateljice. Može? “Da, može.” Prekinuo je poziv. Je li mama otišla? Philipov je pogled ležao na njemu u polutami. Šutke su se promatrali. “Razmišljam, što ako se on još mota po okolici.” Philip kimnu. Vratiše se u kuhinju i sjedoše oko kuhinjskoga stola. Pod jakim svjetlom Philipovo se lice doimalo bolećivo blijedim. Crvene bubuljice kao da su se zažarile. Je li mama otišla? Ustao je. Vrata podruma, mora provjeriti vrata podruma. Philip kimnu. Podrumska su vrata bila zaključana, ključ je zapeo. Je li se prevario? Da ga nije strah prevario? - 23 -
Vratio se u kuhinju. “Možda bismo trebali opet u krevet.” “Aha.” “Mislim, ti u krevet, a ja na sofu.” Philip se osmjehnu ustajući. “Noć, tata.” “Laku noć, Philipe.” Sjede osluškujući Philipove korake po trijemu, po stepenicama. U glavi su mu se sudarale bolne rečenice – je li mama otišla, već četiri godine, tek četiri godine... Otiđe u predsoblje, gurne ključ u bravu ulaznih vrata, vrati se u dnevni boravak, koji mu se učini ledenim i nijemim. Legavši na sofu, pokrio se dekom, pomislio je kako neće moći opet zaspati s ovim bolnim rečenicama u glavi i jednom koja je iza svih njih glasila: on je ovdje, on je opet ovdje. Ali mora da je opet zaspao, jer se nešto kasnije probudio, i to s drukčijim rečenicama u glavi, rečenicama ili riječima čije značenje nije prepoznavao, te rečenice i riječi možda su bile iz nekog sna, međutim mogle su se čuti i nakon što se njegova svijest probila iz sna u budnost – rečenice i riječi nekog stranog jezika, koje je šaputao neki strani glas iz tame. Uspravio se. “Oče naš na nebesima...” “Pssst!” glas će meko i nastavi govoriti, a on iznova nije razumio ni riječ, neki europski jezik, slavenski, možda ruski, zvučao je istodobno meko i gotovo nježno, gotovo kao mo litva za mrtve, kao da je morao uz ove strane riječi umrijeti u tami. “Oče naš na nebesima, molim...” “Pssst!” Htio je vrisnuti, ali je u njegovim plućima opet bilo pre- 24 -
više zraka, pa tako nije ništa učinio, samo je disao, a dah mu se sve više ubrzavao. “Oče... naš... na... nebesima”, izgovori muškarac tamnim i dugim vokalima. “Oče naš na nebesima, da.” Osjetio je da mu se muškarac primakao vrlo blizu. Potom opet odjeknuše tamni vokali: “Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe.” Kimnuo je dok mu se dah uporno ubrzavao, sve mu se više zraka i straha nakupljalo u plućima. “Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe”, prošaputa muškarac. “Da.” “Da.” “Molim...” “Otiđi odavde”, prošaputa muškarac tiho na njegovo uho. “Otiđi s obitelji.” “Ja...” “Otiđi odavde, ovo moja kuća.” “Vaša kuća?” “Ovo moja kuća.” “Ja... ne razumijem...” “Otiđi s obitelji, ovo moja kuća.” Kimnuo je bez razumijevanja. “Da, odlazimo.” “Sad kuća je moja.” “Da”, reče i ponovno kimnu. “Sedam dana”, prošapta muškarac. “Otiđi sedmi dan.” “Za sedam dana, da.” “Doći ću za sedmicu.” “Razumijem.” “Da”, reče muškarac izbliza na njegovo uho. Tek jedan pokret, pa tihi štropot, i muškarac je već bio na vratima, bezglasni obris u tami. Tiha škripa zatvaranja - 25 -
vrata, svjetlo i sjene zaplesali su u dnevnom boravku, a onda su se sjene odšuljale van, samo je svjetlo ostalo, svjetlo koje je dopiralo izvana zajedno s tišinom, i promukao, mek glas u njegovoj glavi: ovo moja kuća, sad kuća je moja. Doći ću za sedmicu.
- 26 -
I. Sedam dana
- 27 -
- 28 -
1.
Gornjosležani, ne Poljaci, što su naglašavali, iako su me đusobno razgovarali samo na poljskom. Sitni, tamnoplavi muškarci čiji su glasovi od rujna prodirali kroz zidove i stropove kuće, a od listopada i izvana, kroz prozore. Zvali su se Christian, Andreas, Matthias, i Louise Bonì ih je voljela, a da nije znala reći zašto. Možda zato jer su donijeli život u kuću dok su je rastavljali na najmanje dijelove, samo da bi jednom kasnije, u proljeće, postala predivna, neprocjenjiva i kao nova. Za slobodnih dana rado ih je promatrala jutrom pri rastavljanju, kroz prozor dnevne sobe, s pecivom i šalicom kave u ruci. Kada bi lijevala kiša ponekad bi im od prozora do prozora nosila bežični telefon, imbus ključeve ili poruku, kako bi ih poštedjela klizavog puta sa skela u njezin stan. Jedini je problem bio buka. Buka od sedam ujutro do sedam navečer, šest dana tjedno. “Oprostite zbog buke”, rekao bi Andreas. “Pa, ne možete ništa protiv toga”, odgovorila bi Louise i opet zatisnula uši spužvicom. Najveći se dio stanara odavna odselio, ostatak je odlučio šutke trpjeti. Razmišljao o nekoj boljoj budućnosti i patio. Za Louise seljenje nije dolazilo u obzir – nikada se u životu nije dala istjerati s nekog mjesta. “Onda baš po tvojoj volji”, rekao je Marcel jednog ma- 29 -
glovitog ponedjeljka ujutro krajem listopada. Sa šarenim čepovima za uši stajali su u pidžamama za kuhinjskim šankom, pili kavu i jeli kekse, jer je Louise u subotu zaboravila poći u kupnju. Na radiju je treštala stanica SWR 3, a na stubištu je brujala bušilica u dubokom basu koji bi u ovom danu i najgore prepao. Louise je odmahnula glavom. “Glupost.” “A tek kad se ovi marljivi, radosni seljaci s izgubljenog Istoka bace sa žarom na posao... pa skinu krov, iščupaju stubište...” “Stubište mi je oduvijek bilo odurno.” “...izbuše rupu u zidu dnevne sobe da bi uopće mogla ući u stan.” “Može to ipak biti praktično.” Marcel podignu obrve. “Marcele, ni prije ovoga nisam selila, pa neću ni sad.” “Ljubavi, na kraju ćeš se još i razboljeti.” Marcel, zvani Zabrinuti. Onaj koji mrmlja. Tu i tamo na jednu noć zabrinutost je prihvatljiva, mislila je. U posljednje vrijeme kada bi ih Gornjosležani jutrom pozdravili kroz prozor, a Marcel bi promrljao “O, Bože dragi, moraš smjesta odavde van”, činio joj se pomalo suvišnim. “Gdje će rupa naposljetku biti?” Pokazao je na regal i glazbenu liniju s CD-ima. “Tu?” “Nemam pojma. Nisi li kanio otići?” Marcel se nasmija. “Radije bih se prije toga obukao, ljubavi.” Marcelova se ljepota sastojala u tome što je u sebi nosio beskrajno mnogo mira i dobroćudnosti. Ono što bi učinio ili rekao pratilo je zadovoljstvo sretno oženjenoga muškarca, iako odavna nije bio oženjen. Večeri koje bi zajedno provo-
- 30 -
dili, kada ga je mogla promatrati pri čitanju ili kako sluša glazbu, pere posuđe, budile su u njoj osjećaj da je udata žena bar na tu večer. Osjećaj koji je tu i tamo poželjan kad su ti četrdeset i četiri. Iako joj je jedna bračna večer bila sasvim dovoljna svakih četrdeset dana. Ujutro bi Marcel dopustio da ga se ljubazno izbaci. Marcel, pedesetčetverogodišnji u međuvremenu rastavljeni knjižar pun ljubavi, skriven pod čupercima sive zamršene kose. Na njemu joj se najviše sviđala mekoća. Tu i tamo pustiti se pasti i onda meko sletjeti, tijelom i dušom. Pitanje alkohola bilo je teško. Marcel je radi zdravlja volio navečer popiti čašu crnoga vina. Budući da je alkohol u njezinom stanu bio tabu, na početku bi ga s punom čašom poslala u njegov stan. Otkako se preselio u Vauban, poslala bi ga na skelu. Tu je stajao i uživao unatoč strahu od visine i hladnoći. Sad je podigao šalicu kave, smetenim pogledom ocrtao polukrug od kuhinjskoga šanka preko dnevnoga boravka, kupaonice i trijema, kao da je kanio reći: je li tu zbilja tako posebno? Isplati li se zbilja trpjeti takav teror? Ali samo se nakašljao. Louise je pila kavu i čekala. Vjerovala je osjećaju da će tu još nešto uslijediti, po mogućnosti nešto važno. Kašalj najavljuje važnost. Marcel odloži šalicu s kavom, uze Niemannov dokazni materijal, brižljivo skupi okrajke kruha na hrpicu. Gurnu tu, gurnu tamo. Pogleda. “Vauban je lijep.”
- 31 -
Slegnula je ramenima. “Jako lijep. Tamo se može lijepo živjeti.” Izvila je obrve misleći: previše djece, previše prijateljski nastrojenih ljudi, premalo automobila. Čekala je dalje. “Zbilja jako lijep.” “Hm.” Marcel je opet gurnuo, opet se nakašljao. “Izgleda da ovo nisam trebao reći, ljubavi.” Nasmijala se. Preseliti se skupa s Marcelom? Meko ga je uhvatila za ruku i zavrtjela glavom. Uto se začuju udarci na kuhinjskom prozoru i Marcel duboko uzdahnuvši nestade u kupaonici, dok je Louise po micala zastore pred novim danom u njezinu životu na gradilištu. Nakon Marcelova odlaska obukla se i otvorila vrata. Nekoliko minuta kasnije Gornjosležani su stajali očito smeteni i bez cipela, u soknama, u njezinom dnevnom boravku. Za jedno su maknuli regale sa zida prema dvorištu, kroz koji će Louise ubuduće dolaziti u svoj stan, raspodijelila ih je po slobodnim mjestima na drugim zidovima, a jedan će se rastaviti i pokloniti. Iza regala našli su mnogo prašine, mrtvih kukaca, jednu neotvorenu bocu Jägermeistera. I Jägermeister će pokloniti. Potom je promatrala kako Christian mjeri zid i crvenim markerom iscrtava obrise provizornih vrata. Otprilike ovdje, pokazao je. Ona kimnu. Protuprovalna siva metalna vrata u dnevnom boravku. Staza na metalnoj stubišnoj konstrukciji. Zima na gradilištu. Eh bien? Iznenađeno je primijetila koliko je postala smirena. Ži - 32 -
vot bez alkohola očito čovjeka ne čini samo zdravim, već i smirenim. “Nije baš lijepo za stanovati”, reče Andreas sažaljivim tonom. “Ma, tako je samo par mjeseci.” “A onda dolazi balkon i stanovanje opet postaje ugodno.” Otpratila ih je do vrata, motreći kako nazuvaju svoje izgažene zidarske cipele. Je li ikada uopće i doživljavala sta novanje lijepim? Ovdje, ili gdje drugdje? Je li ikada igdje rado stanovala? Treba li joj balkon? “Hvala za regal i cugu”, reče Christian. “Nema na čemu”, odvrati Louise i zatvori vrata. Dok je razmišljala treba li prašinu i sitne kukce pomesti na hrpu odmah ili tek navečer, pade joj na pamet Jägermeister. Što bi bilo da u lipnju prošle godine nije našla Mon Chérie, već Jägermeister? Bilo joj je jasno da ovoga jutra ne bi stajala ovdje. Usto, bila je svjesna da više ne bi bila policajka. Naježena od zime izula je cipele, posegnula za podacima o Niemannu, odgodila prašinu i bube za večer. Posljednje prolaženje kroz staro stubište dolje u prizemlje, pored tuceta prašnjavih, bojom zamrljanih, zaprljanih zidara, električara, stolara, instalatera, arhitekata, na razbijenim zidovima crvene cigle otkrivene kao krvareće rane, opustošeni stanovi bez vrata, čelični pomoćni potpornji, privremeno postavljeni kablovi, zapreke, grede, šuta, otpala žbuka. To je dakle bio njezin dom, preplavljen, zaposjednut, uništen od prijateljsko-neprijateljske vojske. Prstom je obrisala prašinu sa svoga imena na poštanskom sandučiću. - 33 -
Na putu u Schlossberg razmišljala je o slučaju Niemann. Pročitala je izvještaj i protokol preslušavanja kolega, pregledala fotografije, nije bila osobno na mjestu događaja i još nije popričala s Niemannima. Znala je mnogo, stvorila slike u glavi, ali nedostajalo je ono bitno: osobni dojam. Slike u glavi su vodile u zbrku. Stari je to problem, kad se prekasno uključiš. Protupravno useljenje u nečiji stan i provala, tu su prijavu kolege iz Oblasti Freiburg Jug osobno podnijeli. Glede oružja slučaj je proslijeđen na D 11. Budući da je vikendom bila u stanju pripravnosti, kolege iz Kriminalističke dežurne službe uputili su je u situaciju. Zašto se to dogodilo tek u nedjelju navečer, nakon što je KDD* poduzeo početne korake istrage i obavio saslušanje, ostalo je još razjasniti. Rijetko to prođe bez natezanja oko nadležnosti. Iako ju je to zanimalo samo rubno. Ona je, ipak, bila u opuštenoj fazi. Ostalo je samo razjasniti je li to bilo dobro ili nije. Mala crkvica od crvene pečene opeke u sjeni Schloss berga, vitice na zidovima, trava u pukotinama između plo čica. Već je jednom bila ovdje, prije više godina, dok je još bila udata i vodila normalan privatni život s prijateljima, uz kinovečeri i poniženja svakodnevice. Svako se dijete svake njezine prijateljice ovdje krstilo, a srce bi joj snažnije zakucalo kad bi dijete zaplakalo, budući da se u zakutku svoga policijskoga srca još uvijek osjećala kao zakašnjela majka. “Lijepa župnica”, promrmljao je Mick. Župnica je pak primijetila Louise tek godinu kasnije,
KDD – skrać. od Kriminaldauerdienst, Kriminalistička dežurna služba (op. prev.). *
- 34 -
kad se ukazala prilika da je opet opazi u klinici u šumi. Još je uvijek bila lijepa – ali i očajna i bez volje za životom. Otvorila je uska, tamnosmeđa glavna vrata. Sjela je u zadnju klupu. Koz svijest su joj strujale misli o krštenju, o Micku, o kasnom majčinstvu – jedan drukčiji život koji je, nasreću, iza nje. Potom se sjetila Marcela, bivšega susjeda kojeg je upoznala samo zato jer je u ljeto 2003. jedan drugi, krivi Marcel provalio u njezin stan i na dugo, dugo joj se nastanio u glavi. Kako joj je s lažnim Marcelom bilo previše zabavno, jedne je noći pravoga – koji, nažalost, nije bio ispravni Marcel – zvonjavom izvukla iz kreveta. Željela sam samo znati kako izgledate, rekla je. Ujutro oko tri ovako, odgovorio joj je, ali navečer oko osam kod Talijana na uglu bolje. Jedan joj je drugi provalnik pao na pamet, stariji muškarac s pištoljem, koji je govorio klimavim njemačkim i postavio neobičan ultimatum. I koji je možda došao da ubije, a možda i ne. Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe. Provalnik koji je recitirao psalam. Ne posve točno, ali ipak do te mjere da je taj stih morao naučiti napamet na njemačkom. Tako je barem rekao Paul Niemann. “Louise?” Iz sjenki stupovlja naprijed kod oltara ocrtao se ženski lik. “Kako je lijepo da si ovdje, Louise.” “Zdravo, Jenny.” Jenny Böhm je ostala stajati tri klupe ispred. Ruka joj je počivala na ogradi. Bijela ruka u polumraku, bijelo lice, lijepo kao i uvijek, iako gotovo jednako umorno i očajno kao prvih dana i tjedana u klinici u šumi. - 35 -
“Vidi se da ti dobro ide.” Louise kimnu. “Kako sam ja, dobro se vidi.” “Da.” “Mislim, ti to vidiš. Drugi to ne vide.” “Jenny, i drugi to vide.” “Da, ali drugi misle da to ima veze s poslom. Da radim previše.” Jenny Böhm je sjela bočno u klupu. Nosila je traperice i pulover, oboje crno, plava joj je kosa bila spletena u punđu. Ispod velikih, nepomičnih očiju koža joj je bila tamna. Kako je lijepa, mislila je Louise. Kako bolesna. Šutjele su. Želim nešto promijeniti, rekla je Jenny Böhm u Oberbergu. Ali oni nisu htjeli. “Oni”, to je značilo crkveni čelnici, časni službujući. Starci koji su desetljećima bili tu i motrili kako župnici dolaze i odlaze. Njezin muž koji je promjene doživljavao prijetećima. Louise je smatrala da to nije moglo biti tako jednostavno. Jenny Böhm se mogla probiti ili sklopiti kompromis, promijeniti župu, ostaviti muža. Ona je ostala. “Odlaziš li još na sastanke?” “Ne, već odavna.” “Počni s tim opet, Jenny.” Odmahivanje glavom. “Idi.” “Ne”, prošapta Jenny Böhm. Louise ju je razumjela. Na sastancima Anonimnih alkoholičara ništa nije bilo teže od okruženosti onim ljudima koji su izdržali do kraja, dok ti sâm nisi. Onima koji su zbra jali trijezne dane, dok ti nisi mogao izdržati ni nekoliko sati. “Što ćeš poduzeti s tim?” - 36 -
Jenny Böhm je samo slegnula ramenima. “Ti si tako snažna i pravedna, Louise. Silno stroga i prema sebi i prema drugima. Tako ponosna.” Jenny Böhm ustade i premjesti se u klupu neposredno ispred Louise. “Osjećaš li zadah odavde?” “Da.” “Smeta li ti?” “Da.” Jenny Böhm se iznenađeno nasmija. “Inače držim odstojanje, Louise. Postavljam se ljudima sa strane, ili hodam iza njih. Okrećem im leđa. Svojoj djeci okrećem leđa, Louise.” “Igra skrivača je opet počela.” “Da.” “Od svega sam najviše mrzila skrivanje.” “Sjećam se.” “Pomaže biti poduzetan i snažan, Jenny.” “Da, vjerojatno si u pravu.” “Ali ja nisam takva, drukčija sam. Ne mogu biti snažna, Louise. Ne mogu sebe staviti u centar svijeta kao ti. Kako bi to išlo uz moj posao?” “Ti to ne želiš.” “Ipak ne. Zapravo, ne znam.” Louise položi ruku na bijelu ruku Jenny Böhm i nježno je pomiluje. “Kako je lijepo da si ovdje, Louise.” “Hoćemo li poći u šetnju?” Napustile su crkvu, udarile kroz groblje, a onda prošle spletom puteva i stazica. Između ogoljelih stabala našlo se stotinu nadgrobnih spomenika u magli, većina je bila istrošena od starosti, nakrivljena, prekrita mahovinom i pocr- 37 -
njela od vremena. Kada bih se napila ili očajavala, s vremena na vrijeme bih pobjegla ovamo k mrtvima, rekla je Jenny Böhm, nijemim mrtvima u čijoj šutnji nije bilo prijekora, samo mir i samilost. Mir i samilost, razmišljala je Louise. Ona bi osobno na grobljima vidjela samo bol i patnju, pohlepu i mržnju. Vidjela bi laži, nasilje, strah. Jenny Böhm je vidjela mrtve, ona žive. “Jesu li te poslali naši prijatelji?” “Ne.” “Zato što više ne dolazim?” “Ma ne.” “Zašto si onda došla?” “Jer mi treba tvoja pomoć.” “U teološkim pitanjima?” “Da.” Ostale su stajati. Louise je bila zaboravila koliko je Jenny Böhm sitna. Dosezala joj je jedva do nosa. Tako malena, tako joj je potrebna zaštita. Ali očito je držala odstojanje. “‘Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tje skobe.’ Zvuči li ti poznato?” “To je psalam”, reče Jenny Böhm i podigne obrve. “Da, psalam 9, stih 10.” “Ponekad ga se naziva i ‘Zaštita u vremenima nevolje.’” “Upotrebljava li se ovaj stih u određenim prilikama? Upotrebljavaju li ga određeni ljudi?” Jenny Böhm je nagnula glavu. Obrazi su joj se lagano zacrvenjeli, možda od hladnoće, a možda od stida. “Ne znam. Ne, ne vjerujem. Drugi stihovi i prije svega drugi psalmi, ali ovaj?” Nastaviše hodati. “Psalam 9 jedna je vrsta pjesme zahvalnice za spas iz - 38 -
nevolje. Gospodin, spasitelj iz nedaće siromašnih i nevoljnika proviđa im zaštitu, znaš. On sudi i širi pravednost tako što uništava bezbošce i njihove gradove. Jedan pravi starozavjetni psalam, kad ga se doslovce shvaća. Jako brutalan i... muški. Ali možda bi trebala popričati s nekim tko je upo znat s tumačenjem biblijskih tekstova i komentarima psalama. Ako želiš, mogu nazvati jednoga kolegu.” “Možeš li ga dobiti još danas? Malkice nam se žuri.” “Imate li to ubojicu religioznog fanatika?” “Najprije samo provalnika.” “Najprije?” “Moguće je da se opet pojavi za nekoliko dana.” “I učini... nešto loše?” Louise je slegnula ramenima. “Koliko odgovornosti na tebi leži”, promrmlja Jenny Böhm. Šutjele su nekoliko minuta koračajući vlažnim putevima i stazama, malo jedna uz drugu, malo jedna iza druge, uz rake, križeve, kamene anđele i kipove kojima su nedostajali razni udovi ili glava, i sve te mrtve kod kojih je Jenny Böhm tražila utjehu. Počelo je rominjati, ali nisu obraćale pažnju na kišu. “Mogu provjeriti je li se tekst koristio kao introitus. Ako jest, mogao bi ga odatle znati.” “Što je introitus?” “Uvodni napjev za bogoslužje, a odnosi se na mise pri kojima se recitiraju i stihovi iz psalama. Ako je religiozan ili možda pripadnik nekog vjerskog reda, stih poznaje iz časoslova. Redovnici i klerici mole unutar određenog vremena svih sto i pedeset psalama. Ranije bi molili u jednom danu, danas imaju četiri tjedna za to.” “Bože, pa onda im ne ostaje mnogo vremena za drugo.” - 39 -
Jenny Böhm se nije nasmijala. “Da, ni za grešne misli ni za grešne požude.” “Apropos”, reče Louise. “Jesam li ti ispričala da sam boravila u samostanu?” Jenny Böhm je ostala stajati, maknuvši smočeni pramen s čela. “U samostanu?” “Nakon Oberberga sam bila u zen-samostanu u Alsaceu. Takorekuć zbog odvikavanja.” Louise joj je ispričala o mjesecima provedenim u Kanzan-anu u proljeće 2003., dugim šetnjama po šumi sa sivom mačkom Roschi i njemačkom redovnicom Chiyono koja više nije imala jastvo i usprkos tome ili upravo zato je bila tako radosna, o čajnim ceremonijama koje su joj se gledajući unatrag učinile tako dosadnima i napornima, mili Bože, to bi trajalo dok ne bi napokon držao šalicu čaja u ruci, sjediš prekriženih nogu i bole te križa i žedan si, čekaš i pitaš se možeš li negdje pribaviti kakav gutljaj sakea, ili što to već Japanci piju i mogu naliti u čaj, i tada je čaj napokon gotov, ali šalica je tako sićušna da ju jednim gutljajem možeš isprazniti... Pogledala je Jenny Böhm. Nasmij se malo, Jenny. Ali Jenny Böhm se nije nasmijala. Okrenule su se prema ulazu u groblje i izašle na ulicu. Prestalo je kišiti. Jenny Böhm je obećala da će još prijepodne telefonirati zbog stiha iz psalma. Kada je zapazila crveni Renault Mégane s plavom haubom i plavim vratima na strani vozača, bljesnuo joj je nemirni osmijeh preko lica. U Oberbergu su nedjeljnim poslijepodnevima jurile preko polja, slušale su kazete svoje kasnije mladosti, tjerale dušu iz tijela s Kate Bush i urlale u duetu s Udom Lindenbergom. Lady Whisky u duplom pakovanju. Jenny Böhm je stajala tamo nepomično, s prstima u dže - 40 -
povima trapericama. “Tja”, rekla je. “To vrijedi sada još samo za mene.” “Jednom si to uspjela, uspjet ćeš opet.” Neodređeno kimanje. “Jenny, vadi glavu iz dupeta!” Jenny Böhm se iznenađeno nasmijala. “Želim te vidjeti na sljedećem sastanku.” Neodređeno kimanje. “Jenny?” “Hm?” “Dolaziš li?” “Ja...” Uzdah prije “da”. “Dobro.” Zagrliše se. Sjedajući u auto, Louise se pitala je li se time i sama obve zala prisustvovati sljedećem sastanku. Iznervirano se na cerila, gurnula u otvor kazetu sa Santanom. Bila joj je to prva ikad. “Ne opet redovnik”, reče Rolf Bermann. “Molim?” reče Louise. “Čuješ li, ne opet redovnik?” Prebacila je nogu preko noge, zijevala i čekala. Berma nnova jutarnja nervoza ponedjeljkom bila je intenzivnija od one ostalih kolega, ali barem znatno kraćeg trajanja. “Molim te da mi nikada više ne uvališ redovnika.” Bermann se sa šalicom otkoturao na uredskoj stolici do aparata za kavu, nalio kavu, dokoturao se natrag pa protrljao umorne oči. Kratko prije devet sjedili su u njegovom uredu na trećem katu, odjelu za teške zločine, čiji je voditelj još uvijek bio Rolf Bermann, što je imalo svoje prednosti i mane. Prije - 41 -
godinu dana natjecao se za vođenje Inspekcije I i III i time za načelnika odjela 11, 12, 13, 31 i 32 i, kako se očekivalo, smijenio Anselma Löbingera iz D 23. Na sreću krimina lističke policije, Bermann je bio rođeni voditelj odjela, a postao je loš vođa Inspekcije. Na njegovu nesreću, jer je vođenje Inspektorata bio sljedeći korak one karijere koju je Rita Bermann za svoga muža imala na umu. Viša služba, platna grupa A14 ili bar A15, naposljetku Ministarstvo unu tarnjih poslova i slava diljem zemlje bili su njezini dugoročni ciljevi za njega i nju – cijena koju je Rolf Bermann morao platiti za bezbrojne druge lijepe, vitke plavuše koje su život Rite Bermann napučile kao gusta vojska sjenki. Posljedice njegova poraza bile su preočite: otada je nitko od kolega nije vidio. Bez obzira na to o čemu se radilo – o božićnome slavlju, plesnom balu, rođendanima, zabavama dobrodošlice ili rastanaka – Rolf Bermann bi se svugdje pojavljivao sam. A to mu se nimalo nije sviđalo. Ipak je shvatio da će mu koristiti ponovno druženje s ljudima. Ali stigma je ostala. Načelnik odjela koji dolazi sam. Muž koji dolazi sam. “Dakle”, reče Bermann i nasloni se laktovima na stol, “što je to sa psalmom?” “Još uvijek ne znamo.” “Redovito me obavještavajte.” Louise kimnu, podiže ruku i krene nabrajati: “Želim Alfonsa, Petera, Klausa, Anne...” Bermann joj upade u riječ: “Kako to, molim? Dobit ćeš Matsa i to je dosta.” “Jesi li pročitao protokol saslušanja?” “Glupo pitanje.” - 42 -
“Rolf, tip će se opet pojaviti.” “Da, za sedam dana. Budući da će tada dobiti cijeli poveći kolodvor, zasad će biti dovoljno dvoje ljudi. Pa ne događa se ništa konkretno, ili?” “Rolf, želim Alfonsa, Petera, Klausa, Anne i tog Matsa.” “Dobivaš Matsa i basta.” “Onda idem Bobu.” “To ćeš učiniti? Ići ćeš Bobu? Opet mi se popeti na grbaču?” Uzdahnula je. Bermann je u ljeto 2003. bio jedini koji lažnome Marcelu nije htio prepustiti polje. Christian Almenbroich, tada voditelj kriminalističke policije, drukčije je odlučio. Louise je poduprla Almenbroichovu odluku. Fatalna odluka. Almenbroich je morao otići. A došao je Bob. “Nećeš to učiniti”, reče Bermann. “Naravno da ne.” Bermann se nacerio. “Dobit ćeš Alfonsa, Anne i toga Matsa. Vidimo se opet krajem tjedna. Okej?” “Mrzim kompromise.” “To nije kompromis, Louise. To je odluka tvojih pretpostavljenih.” Nasmijala se. “Mrzim pretpostavljene.” Tijekom četiri mjeseca detoksikacije i apstinencije u proljeće 2003., Louise je izgubila ured i radni stol. Nakon njezina povratka Almenbroich je kolegi iz Odjela za suzbijanje nar kotika oteo jedan mali prostor za sastanke na drugome katu. Nakon slučaja Marcel bili su je voljni opet vratiti na treći kat. Ona je odbila i ostala na drugom katu. Na rubu, a opet u svom odjelu. Sjela je na prozorsku dasku i zadovoljno promatrala - 43 -
članove svog istražiteljskog tima udubljene u dokazni materijal slučaja Niemann. Da, nešto se promijenilo. Louise Bonì se zbog alkoholičarske prošlosti nikada nije podupiralo u vođenju istražiteljskih timova. U glavama svojih kolega ona će zauvijek ostati pijandurom. Ali sada je bila pijandura koju su poštovali. Trezvena pijandura. “Luđak?” promrmljao je Alfons Hoffmann. “Rus?” “Čudno”, promrmljao je Mats Benedikt. “Što je čudno?” pitala je Louise. Mats Benedikt je listao. “Je li rekao ‘Ovo je moja kuća ili ovo je sad moja kuća’?” Pružio joj je protokol kolega iz redarstvene policije koji su se u rano nedjeljno jutro prvi zatekli kod Niemanna, i onaj KDD-a. Preletjela je odlomke, kimala glavom. Izjave Paula Niemanna pomalo se razlikuju. Odlučila je s njim porazgovarati o tome. “Treba napraviti sažetak”, rekla je i vratila Matsu Benediktu kopije. Tražili su starijega muškarca koji izgleda kao beskućnik, iako je moguće da nije. Jednog koji je u subotnje poslijepodne prolazio vrtovima Merzhausena ni od koga zamijećen. Posjeduje oružje, vjerojatno automatski pištolj, a oko četiri ujutro upao je u kuću ne ostavljajući za sobom tragove, i postavljajući vlasniku kuće ultimatum. Muškarac koji je, po svemu sudeći, djelovao odlučno i citirao je stih psalma na klimavom njemačkom. Došao je vrlo vjerojatno da ubije, ali možda i ne. “Još uvijek ne znamo ništa, koliko je čist, ili?” pitao je Mats Benedikt. Gurnuo je naočale na čelo, s dva prsta pogladio tamnu bradu. Louise je bila ushićena zbog suradnje s njim. Bob ga je doveo prije par mjeseci iz Karlsruhea. - 44 -
Vlažne smeđe oči, koncentriran, srednjega rasta, vitak. Spe cijaliziran za državnu zaštitu, stacioniran u D 11, jer u D 13 nije bilo slobodno mjesto planera. Bobov čovjek? “Ne.” Mats Benedikt je kimnuo razmišljajući. “Mogao je zgrabiti suprugu ili Philipa.” “Ali nije. Možda je htio nešto maznuti pa je naletio na oca? Ili je htio do oca?” “Otac kaže da ga ne poznaje.” “Obrnuto bi bilo dovoljno.” “Da”, reče Mats Benedikt. “Kako se to trebalo dogoditi?” pitao je Alfons Hoff mann. “Možda neka nezadovoljna mušterija”, dobaci Anne Wallmer. Alfons Hoffmann uzdahne. “Mušterija je dovoljno.” Paul Niemann je radio u Gradskom uredu za usluge građanima i obradu podataka. Nadležnost ureda: registracije, dozvole, porezi na osobna primanja, na automobile, nalozi za vozačke dozvole, savjeti oko pristojbi za otpremanje otpada. Tijekom godina imao je posla sa svim područjima, dosta dugo je voditelj tima u području poreza na osobna primanja. “Zašto ne?” pitala je Anne Wallmer zajedljivo. Svi je pogledaše. Bila je bljeđa nego inače, pogrbljenija nego inače, mrgodnija nego inače. Anne Wallmer, od glave do pete jedan zategnuti mišić. Danas je taj mišić djelovao iscijeđeno. “Ne bulji tako.” Louise se nasmiješila. Još jedan čovjek s nervozom ponedjeljka ujutro. “Zašto ne, nezadovoljni građanin?” reče Mats Benedikt. Šutjeli su, razmišljali. Louise je bila zahvalna što nitko - 45 -
nije izvalio neki masni vic ili jedan od onih na račun voditeljske uloge. Očito se radilo o timu istražitelja lišenih uobičajenih rituala profiliranja, prvenstveno muških. “Ne bismo se smjeli koncentrirati samo na oca”, reče Alfons Hoffmann. “Ne zaboravimo djecu i majku.” “I trebali bismo se odvesti do Rusa”, reče Anne Wallmer. Louise kimnu. Možda jedan od Rusa, izjavio je Paul Niemann u zapisniku. Okrenula se, napola otvorila prozor. Pogled se sterao nekoliko stotina metara, a potom kraj. Bez zelenila, bez plavetnila, bez svjetla. Još jedan dan u kojem se sivilo ne da raskomadati. Sirov dan. I čudan slučaj. “Rusi?” “Ruski Nijemci. Spätaussiedleri”, objasni Alfons Hoff mann. “U Freiburgu ih imamo nekoliko, najviše u Weingartenu i vani u Landwasseru. Kolege ih zovu Rusi.” “Svi ih tako zovu”, reče Anne Wallmer. “Ja ne.” “Dobro onda, svi s jednim izuzetkom.” “Ja vrijedim za dva izuzetka.” Alfons Hoffmann se pucnuo po trbuhu. Smijali su se. Trbuh Alfonsa Hoffmanna sezao je od jednog kraja prostorije do drugog. “Niemann je u gradskoj službi imao posla sa Spätaussie dlerima”, reče Mats Benedikt. “Možda se ipak poznaju?” “Pobrinut ćemo se za Ruse”, reče Louise, “ali prvo ide obitelj, beskućnici i kolege.” Anne Wallmer je ustanovila da ih je premalo i da trebaju više ljudstva da bi došli kamo doći moraju. Louise joj je odvratila da trenutno nije dobila više ljudi. Slegnula je ramenima. Navodno baden-württemberška reforma stanica kriminalističke policije nije donijela nikakve štete. U stvar- 46 -
nosti je to, naravno, drukčije izgledalo. Manje novca, manje ljudi. A da se i ne spominje koliko su bila rijetka promaknuća, kao i odgovarajuće plaće. Podijelila je zadatke. Alfons Hoffmann je dobio Niemannov dokazni materijal, kao suradnik na istrazi bio je nadležan za akte i pisanu obradu onoga što bi mu donijeli ostali članovi istražiteljskog tima, kao i za telefoniranje. “Gruntovnica, prijašnji vlasnik zemljišta, već si upoznat s programom.” Alfons Hoffmann kimnu. Bio je rođen za suradnika na istrazi, i već dugo nije sam provodio istrage. Praćenje tragova ga nije zanimalo, dok je njihovo zaprimanje, uređi vanje, pamćenje i dovođenje u vezu s ostalim tragovima obavljao sa strašću. Pogotovo uz najmanju moguću koli čninu kretanja. U tu je svrhu kupio posebnu uredsku stolicu koja se kretala za njega – ljuljala, spuštala, dizala, već prema tome u kojem bi smjeru Alfons Hoffmann nagnuo svoje teško tijelo. Kretanje je ostavljao za večeri, volio je reći – od liječnika propisane šetnje, fitness programi, plivanje, odlasci u saunu. Preko dana njegovo je tijelo zahtijevalo mirovanje. I hranu. Posegnuo je za papirnatom vrećicom odloženom na radni stol i izvukao čokoladni kroasan. Anne Wallmer i Mats Benedikt su se odvezli prema sastajalištima beskućnika – Stühlinger Kirchplatz, Colombi-Schlösschen, prenoćište kod zračne luke i tako dalje. Ispitivati o neznancu, o nekome iz Istočne Europe, nekome tko nosi pištolj. O nekome tko recitira psalme. O tome tko će ići Rusima dogovorit će se u podne. “Spätaussiedlerima”, ispravio je Alfons Hoffmann i zagrizao kroasan. “Oni bi radije čuli taj naziv?” - 47 -
“Zapravo”, reče Alfons Hoffmann žvačući, “mogli bismo ih zvati i Nijemcima.” “Skroz zbunjujuće.” “Smijem li malo gricnuti?” upita Louise. Alfons Hoffmann se ukoči. “Malo gricnuti?” “‘Vozimo se Nijemcima u Landwasser? Tko bi trebao znati što to znači?” zagunđa Anne Wallmer. “Daj to ovamo.” “Daj to ovamo?” Louise kliznu s prozorske daske, ote Alfonsu Hoffma nnu kroasan i gladno zagrize. “Malo gricnuti!” reče užasnuto Alfons Hoffmann. “A ti?” upita Mats Benedikt. “Ja idem u posjet Niemannima”, odvrati Louise žvačući i liznu čokoladu s usana. “Sama?” Ona slegne ramenima. “Pa još se ništa nije stvarno dogodilo.”
- 48 -
Oliver Bottini rođen je 1965. u Nürnbergu, a u Münchenu studirao noviju njemačku književnost, talijanistiku te psihologiju. Za svoja dva prva djela, Mord im Zeichen des Zen (2004.) i Im Sommer der Mörder (2006.), dobio je njemačke nagrade za krimiroman. Nakon romana Po nalogu očeva, objavljenog u Njemačkoj 2007., napisao je Jäger in der Nacht (2009.), Das verborgene Netz (2010.) i Der kalte Traum (2012.). Objavio je i nekoliko djela o budizmu i meditaciji. Oliver Bottini radi kao pisac i slobodni urednik. Živi u Berlinu.
- 395 -
- 396 -
Dorta Jagic´ rođena je 1974. u Sinju. Diplomirala je filozofiju i religijsku kulturu. Bavi se pisanjem poezije i proze te prevođenjem s engleskog i njemačkog jezika. Najvažnije knjige u njezinu prijevodu jesu Povijest svjetskih religija Gerharda Staghuna, Ljudi sudbine Karla Jaspersa, Postmoderna etika Zygmunta Baumana, Svijetli predjeli Angelike Reitzer, Izabrane pjesme Silke Scheuermann i Bravo Hotel Franza Hammerbachera. Višestruko je nagrađivana za književni rad i dobitnica je brojnih književnih stipendija. Živi i radi u Zagrebu.
- 397 -
- 398 -
SadrĹžaj
Prolog 9 I. Sedam dana
27
II. Ples umiruc´eg oca
165
III. Mjesto boli
317
Autorove napomene
393
O autoru
395
O prevoditeljici
397
- 399 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura Branka Savić Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © YongJun Qin / Getty Images Godina izdanja 2012., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-411-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 400 -
- 401 -
- 402 -