Pod crnim svjetlom

Pod crnim svjetlom Ricardo Piglia

“Ricardo Piglia, buntovni klasik.”

La Vanguardia

-1-

-2-

Ricardo Piglia

Pod crnim svjetlom prevela sa ťpanjolskog Nikolina Židek

Fraktura -3-

Naslov izvornika Blanco nocturno © Ricardo Piglia c/o Guillermo Schavelzon & Asoc., Agencia Literaria www.schavelzon.com © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Nikolina Židek i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-933-6 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 985847

-4-

Za Bebu EguĂ­ja

-5-

-6-

“Iskustvo je blijedo svjetlo koje osvjetljava samo onoga tko ga nosi.”

Louis-Ferdinand Céline

-7-

-8-

Prvi dio

-9-

- 10 -

1.

Tony Durán bio je pustolov i profesionalni kockar koji je priliku za najveći zgoditak ugrabio kada je nabasao na sestre Belladona. Bio je to ménage à trois koji je sablaznio mjesto i mjesecima zaokupljao svu njegovu pozornost. S jednom od njih uvijek bi se pojavljivao u restoranu hotela Plaza, ali nitko nije znao s kojom jer su blizanke toliko nalikovale da im je čak i rukopis bio identičan. Gotovo nikada nije ga se moglo vidjeti s objema istovremeno, to je čuvao za iza zatvorenih vrata, a ljude je najviše užasavala pomisao da blizanke spavaju zajedno. Ne toliko što dijele muškarca, nego što dijele jedna drugu.

Ubrzo su se govorkanja pretvorila u priče i nagađanja, pa se više ni o čemu drugome nije razgovaralo; po kućama i u Društvenom klubu ili u trgovini i gostionici braće Madariaga informacije su se ažurirale svaki sat kao da je riječ o vremenskoj prognozi.

U tom mjestu, baš kao u svim mjestašcima Provincije Buenos Aires, u jednom bi se danu nagomilalo više novosti nego u bilo ko­jem velikom gradu tijekom tjedna, a razlika između lokalnih i državnih vijesti bila je toliko golema da su mještani mogli umisliti da im je život zanimljiv. Durán je tu mitologiju obogatio i mnogo prije nego što je umro, njegov je lik dosegao razinu legende.

Mogao bi se napraviti grafički prikaz Tonyjeva kretanja kroz mjesto, od pospanog lutanja visokim pločnicima do šetnji oko napuštene tvornice i pustih polja. Ubrzo je stekao uvid u red i hijerarhiju gradića. Stambene zgrade i kuće jasno su podijeljene po - 11 -

društvenim slojevima, a teren kao da je uređivao neki snobovski kartograf. Pri vrhu obronaka žive prvi doseljenici, u pojasu od oko osam blokova nalazi se takozvana povijesna jezgra* s trgom, zgradom općine, crkvom i glavnom ulicom s dućanima i kućama na dva kata, a s druge strane željezničke pruge, konačno, siromašne su če­t vrti u kojima živi i umire tamnoputija polovina stanovništva.

Tonyjeva popularnost i zavist koju je budio među muškarcima mogle su ga odvesti bilo kamo, ali glave mu je došao slučaj koji ga je onamo ustvari i doveo. Bilo je nevjerojatno vidjeti tako elegant­ nog mulata u mjestu punom Baskijaca i pijemontskih gauča, tog muškarca s karipskim naglaskom koji je izgledao kao da je iz Provincije Corrientes ili iz Paragvaja, tajnovitog stranca izgubljenog u zabačenom mjestu usred pampe.

“Uvijek je bio zadovoljan”, rekao je Madariaga i u ogledalu po­ gledao čovjeka koji se nervozno prešetavao po gostionici s bičem u ruci. “A vi, inspektore, jeste li za džin?”

“Radije bih lozu, ali ne pijem kad sam u službi”, odgovorio je in­spektor Croce.

Visok, neodređene dobi i crvena lica, sijedih brkova i sijede kose, Croce je zamišljeno žvakao cigaru Avanti dok je hodao s jedne strane na drugu, udarajući bičem o noge stolaca kao da tjera vlastite misli koje se povlače po podu.

“Kako to da nitko toga dana nije vidio Durána?” zapitao je, a oni koji su bili tamo gledali su ga šutke i s grižnjom savjesti.

Mjesto se nalazi na jugu Provincije Buenos Aires, 340 km od glavnog grada.

Nekoć vojna utvrda i taborište četa u vrijeme ratova protiv Indijanaca, naselje je doista utemeljeno 1905. godine, kada je sagrađena željeznička postaja, ogra­ đene parcele gradskog centra i raspodijeljeno općinsko zemljište. Vulkanska erupcija 40-ih godina prekrila je ravnicu i kuće pokrovom od pepela. Muškarci i žene branili su se od sive prašine s maskama za prašenje polja na licima i u pčelarskim odijelima. *

- 12 -

Zatim je rekao da zna da svi znaju, ali da nitko ništa ne govori te da samo naklapaju utaman tražeći dlaku u jajetu.

“Otkuda dolazi ta uzrečica”, rekao je te zastao da razmisli, ali se zagubio u labirintu vlastitih misli koje su se palile i gasile kao kri­jesnice u noći. Nasmiješio se i ponovo se uzšetao po salonu. “Kao i Tony”, reče i sjeti se još jednom njegove priče. “Amer koji nije iz­gledao kao Amer, ali je bio Amer.”

Tony Durán rodio se u San Juanu u Portoriku, ali se s roditeljima preselio u Trenton kada je imao pet godina pa je tako odrastao kao Amerikanac iz New Jerseyja. Od otoka se sjećao samo toga da mu je djed bio uzgajivač pijetlova i da ga je nedjeljom vodio na borbe, gdje su muškarci prekrivali hlače novinskim papirom kako im krv koja je šikljala iz pijetlova ne bi zamrljala odjeću.

Kada je došao ovamo i vidio kako izgleda ilegalno borilište u Pili, s težacima u špagericama i patuljastim pjetlićima koji se šepure u pijesku, počeo se smijati i govoriti da se to tako u njegovoj zemlji ne radi. Ali ga je na kraju ponijela samoubilačka hrabrost jednog pirgavog pjetlića koji je koristio kandže kao što ljevoruki boksač lake kategorije koristi ruke kada iz tijela udara u tijelo, brzo, ubojito, nemilosrdno, priželjkujući samo suparnikovu smrt, njegovo uništenje, njegov kraj. Kada ga je ugledao, Durán se počeo kladiti i zanositi borbom, kao da je već postao jedan od nas (one of us, kako bi rekao Tony).

“Ali nije bio jedan od nas, bio je drukčiji, iako ga nisu zbog toga ubili, nego zato što je bio onakav kakav smo mi zamišljali da bi tre­bao biti”, rekao je inspektor, zagonetan kao uvijek i kao uvijek malo ćaknut. “Bio je simpatičan”, dodao je i pogledao prema polju.

“Sviđao mi se”, izjavio je stojeći kao ukopan, pored pro­zora, leđima oslonjen o rešetku, zadubljen u misli.

Svakog poslijepodneva u baru hotela Plaza Durán je prepričavao zgode iz svojeg djetinjstva u Trentonu, govorio bi o benzinskoj crpki svoje obitelji uz Route One, o ocu koji je morao ustajati - 13 -

u zoru da bi odnio benzin kad bi neki automobil skrenuo s ceste pa stao trubiti dok bi se iznutra čuli smijeh i jazz-glazba s radija.

Tad bi se Tony u polusnu naginjao kroz prozor da vidi preskupe brze aute, s veselim plavušama na stražnjem sjedalu, ogrnutim bun­ dama od hermelina, poput sjajnog ukazanja usred noći koje se mije­ šalo – u sjećanju – s prizorima iz crno-bijelih filmova. Slike su bile tajne i osobne, nisu pripadale nikome. Nije se sjećao jesu li te uspo­ mene doista pripadale njemu, a i Croceu se ponekad isto to do­gađalo s njegovim vlastitim životom.

“Ja sam odavde”, odjednom je rekao inspektor kao da se prenuo, “i dobro znam što je kokoš, a što jaje, kao i to da u njemu nikada nisam vidio dla­ku, ali mogu savršeno zamisliti život tog momka.

Izgledao je kao da dolazi s nekog drugog mjesta”, rekao je mirno Croce, “ali to neko drugo mjesto ne postoji.” Pogledao je svog pomoćnika, mladog inspektora Saldíasa, koji ga je posvuda pratio i kimao na sve njegove zaključke. “Drugoga mjesta nema, svi smo u istoj vreći.”

Budući da je bio elegantan i ambiciozan te je jako dobro plesao plenu po dominikanskim klubovima u španjolskom Harlemu na Man­hatt­a­­nu, sredinom šezdesetih, s netom napunjenih dvadeset godina, Durán je dobio posao animatora u plesnjaku Pelusa Dancing, u Ulici 122 East. Brzo je napredovao jer je bio brz, zabavan, uvijek raspoloživ i odan. Ubrzo je počeo raditi u igračnicama na Long Islandu i u Atlantic Cityju.

Svi su se u mjestu sjećali koliko su čuđenje budile te njegove priče u baru hotela Plaza, uz džin-tonik i kikiriki, dok je go­vorio o svom životu potiho, kao da se povjerava. Nitko nije bio siguran jesu li priče istinite, ali nikome ta pojedinost nije ni bila bit­­na, pa su ga slušali sa zahvalnošću što se otvara njima provincijalcima koji se nisu makli iz mjesta u kojem su se rodili, baš kao i njihovi roditelji i njihovi djedovi, a ljude koji su živjeli kao Durán po­znavali

- 14 -

su samo preko detektivske serije s Tellyjem Savalasom što se subotom davala na televiziji. On nije razumio zašto su željeli slušati njegovu životnu priču, koja je bila baš kao i svaka druga. “Nema toliko razlike, da vam pravo kažem”, govorio bi Durán, “samo su ne­prijatelji drukčiji.”

Nakon što je neko vrijeme proveo u kasinu, Durán je proširio obzore osvajajući žene. Razvio je šesto čulo za bogate dame koje je na prvi pogled mogao razlikovati od pustolovki što su onamo dolazile uloviti kakvu bogatu ptičicu. Pozornost su mu privlačili sit­­ni detalji: određena doza opreza pri klađenju, namjerno odsutan pogled, svojevrsni nehaj u načinu odijevanja i govor koji je odmah ukazivao na izobilje. Što više novca, to su lakonskije, bio je njegov zaključak. Imao je stila i bio vješt u zavođenju. Uvijek bi im protu­ rječio i zadirkivao ih, ali bi ih istovremeno tretirao s kolonijalnim kavalirstvom koje je naučio od djeda i bake Španjolaca. Sve dok jed­­ne večeri početkom prosinca 1971. u Atlantic Cityju nije upoznao argentinske blizanke.

Sestre Belladona dolazile su iz loze utemeljitelja sela, doseljenika koji su se obogatili kada je završio rat protiv Indijanaca, a oni stekli zemlju oko Carhuéa. Njihov djed, pukovnik Bruno Belladona, sti­ gao je željeznicom i kupio zemlju kojom je sada upravljala jedna američka tvrtka, a njihov otac, inženjer Cayetano Belladona, živio je povučeno u obiteljskoj kućerini, pogođen čudnom bolešću koja ga je sprečavala da izlazi, ali ne i da kontrolira politiku mjesta i okru­­ga. Taj nesretni čovjek svoje je dvije kćeri (Adu i Sofíju) obožavao, dok je sa svoja dva sina (Luciom i Lucom) bio u teškom sukobu, izbrisavši ih iz svog života kao da nikada nisu ni postojali.

Razlika među spolovima bila je ključna u svim tragedijama, pomislio bi stari Belladona kada je bio pijan. Žene i muškarci različite su vrste, kao mačke i lešinari, kome je palo na pamet natjerati ih na

- 15 -

suživot? Muškarci te žele ubiti i pobit će se međusobno, a žene ti se žele uvući u krevet ili, ako te nema, u vrijeme sijeste zalegnu skupa, znao bi trabunjati. Ženio se dvaput. Blizanke je dobio s drugom suprugom Ma­tilde Ibarguren, otmjenom ženom iz Venado Tuerta, ludom kao ku­­pus, a sinove s Irkinjom crvene kose i zelenih očiju, koja nije mogla podnijeti život na selu, pa je prvo pobjegla u Rosario, a potom u Dublin. Nekim čudom sinovi kao da su naslijedili ludu narav svoje maćehe, dok su kćeri bile ista Irkinja, crvenokose i vesele, razvedra­ vajući sve oko sebe čim bi se pojavile. Ukrštene sudbine, tako je govorio Croce, djeca unakrsno nasljeđuju tragedije svojih roditelja.

A pisar Saldías pažljivo je bilježio inspektorove primjedbe, pokušavajući se uputiti u običaje i navade svojega novog mjesta službovanja. Netom je raspoređen ovamo na zahtjev tužiteljstva, koje je željelo imati nadzor nad prebuntovnim inspektorom. Saldías se divio Croceu kao da je najveći istražitelj * u argentinskoj povijesti, ozbiljno shvaćajući sve što bi govorio inspektor, a Croce ga je ponekad u šali nazivao Watsonom.

U svakom slučaju, priče o Adi i Sofíji s jedne strane i Luciju i Luci s druge godinama se nisu prepletale, kao da su iz različitih ple­mena, da bi se napokon spojile kada je Tony Durán pronađen mrtav. Iza svega je stajala novčana transakcija, a izgleda da je stari Belladona imao neke veze s prebacivanjem sredstava. Stari je jednom mjesečno išao u Quequén u nadzor ukrcaja žita za izvoz, za koje mu je država isplaćivala naknadu u dolarima, uz izgovor da se tako održava stabilnost cijena na domaćem tržištu. Kćeri je poučio svom vlastitom moralnom kodeksu i pustio ih da rade što hoće odgojivši ih kao da su mu sinovi.

*

Istražitelj je u ono vrijeme bio naziv za policajca koji nije nosio uniformu.

- 16 -

Sestre Belladona odmalena su bile buntovne, odvažne i cijelo su se vrijeme međusobno natjecale, tvrdoglavo i veselo, ne da bi se razlikovale, nego da simetriju učine još vidljivijom i saznaju do koje su mjere doista iste. Zimi, noću po smrznutom tlu, na konjima bi odlazile u lov na viskače, zalazile u mulj pun rakova na vododerini, kupale bi se gole u opasnom jezeru po kojem je mjesto dobilo ime i lovile patke dvocijevkama koje im je otac kupio kad su na­ vršile trinaest. Bile su, što bi se reklo, vrlo razvijene za svoju dob, pa se nitko nije začudio kada su – gotovo preko noći – prestale ići u lov, jahati i igrati nogomet s radnicima i postale gospođicama koje su si u engleskom dućanu u glavnom gradu davale šiti potpuno jednaku odjeću. Ubrzo su otišle studirati agronomiju u La Platu, za volju ocu, koji je želio da što prije preuzmu brigu oko zem­lje.

Govorilo se da su uvijek zajedno, da ispite polažu lako jer zemlju poznaju bolje nego profesori, da se ponekad mijenjaju za momke, a da u pismima majci preporučuju knjige i od nje traže novac.

U to vrijeme njihov je otac doživio nesreću nakon koje je ostao napola paraliziran, pa su sestre napustile studij i vratile se u mjesto.

Postojalo je nekoliko verzija priče o tome što se dogodilo starom: da ga je konj zbacio kada je naletio na jato skakavaca koje je doletjelo sa sjevera te je cijelu noć ležao usred polja dok su mu kukci s nogama oštrim poput pilica gmizali po licu i rukama; da je dobio napadaj dok je ševio neku Paragvajku u bordelu kod Razroke te mu je cura spasila život tako što mu je, i ne primijetivši, i dalje davala umjetno disanje; ili – kako se pričalo – zato što je jednog popodneva otkrio da ga je netko njemu vrlo blizak – nije želio pomisliti da bi mogla biti riječ o jednom od dvojice sinova – trovao malim dozama tekućine za ubijanje krpelja ulijevajući mu ih u viski koji su pili u suton na balkonu punom cvijeća. Izgleda da je, kada su to otkrili, otrov već obavio dio posla, pa ubrzo više nije mogao hodati. U svakom slučaju, uskoro ih se više nije viđalo po mjestu (sestre i oca). Njega

- 17 -

jer se zatvorio u kuću i gotovo da nije izlazio, a njih dvije, nakon što su se nekoliko mjeseci za njega brinule, zato što im je dojadilo da budu zatvorene, pa su odlučile otputovati u inozemstvo.

Za razliku od svih svojih prijateljica nisu otišle u Europu, nego u Sjevernu Ameriku. Neko vrijeme bile su u Kaliforniji, a potom su se vlakom prevezle preko kontinenta. Putovanje je potrajalo nekoliko tjedana, stanke u gradovima na putu bile su duge, no početkom zime sa sjevera su dospjele na istok. Put su provele kockajući se u igračnicama velikih hotela i uživajući u životu, izigravajući bogate južnoameričke nasljednice u potrazi za pustolovinama u zemlji pridošlica i skorojevića iz cijelog svijeta.

Takve su novosti o sestrama Belladona stizale u mjesto. Dopremali su ih noćnim poštanskim vlakom iz kojeg su poštu u ve­likim platnenim vrećama izbacivali na peron stanice – a Sosa, službenik poštanskog ureda, itinerar djevojaka rekonstruirao je prema poštanskim pečatima na omotnicama što su ih slale ocu. Upotpunjavali su ga detaljima koje bi dobivali od putnika i posrednika koji bi dolazili u hotelski bar prenijeti što se pričalo o bli­zankama među njihovim školskim kolegicama iz La Plate, kojima su se, kako se čini, sestre hvalile – iz daljine, preko telefona – svo­jim ljubavnim osvajanjima i američkim otkrićima.

Sve dok krajem 1971. nisu stigle na područje New Yorka i ubrzo nakon toga u igračnici u Atlantic Cityju upoznale ugodnog tamnoputog mladića teško odrediva podrijetla koji je govorio španjolski kao da je ispao iz sinkronizirane televizijske serije. U početku je Tony Durán izlazio s objema misleći da je riječ o jednoj osobi. Tu su igru sestre igrale oduvijek. Bilo im je kao da imaju dvojnika koji obavlja neugodne (i ugodne) zadatke, tako se smjenjujući u svemu, i ustvari – kako se govorilo u mjestu – svaka je od sestara zapravo odradila pola škole, pola vjeronauka i pola seksualne inicijacije.

Uvijek bi iz­vlačile ždrijeb koja će napraviti ono što se mora. Jesi li to ti ili tvoja sestra?, bilo je to najčešće pitanje svaki put kada bi se - 18 -

neka od njih pojavila na plesu ili u restoranu Društvenog kluba. Često bi nji­hova majka, doña Matilde, morala potvrditi da je jedna od njih Sofía, a druga Ada. Ili obrnuto. Jer jedino ih je ona znala razlikovati. Prema načinu na koji dišu, govorila je.

Strast blizanki za kockom prva je privukla Durána. Sestre su se navikle kladiti jedna protiv druge, a on je bio dio te oklade. Otada se posvetio zavođenju blizanki – ili su se one posvetile zavođenju njega – i svugdje su išli zajedno – na ples i večeru, ili slušati glazbu – sve dok jedna od njih dvije ne bi inzistirala na tome da ostane još malo piti koktele u baru igračnice, a druga bi se ispričala i otišla spa­vati. Tony bi tada ostajao sa Sofíjom, ili s onom koja je rekla da je Sofía, i stvari su tijekom tih nekoliko dana tekle glatko.

Ali jedne večeri kada je bio u krevetu sa Sofíjom, ušla je Ada i počela se svlačiti. I tako je počeo buran tjedan koji su proveli u mo­telima u blizini obale, jedne ledene zime, spavajući i putujući zajedno utroje, zabavljajući se u barovima i u malim igračnicama koje su radile gotovo bez posjetitelja jer nije bila sezona. Ta igra utroje bila je teška i okrutna, a najteže je bilo prebroditi cinizam.

Prokletstvo i zlo čine život zabavnim, ali kad-tad izbiju sukobi.

Dvi­­je sestre urotile bi se i navele ga da previše priča, a on bi se pak urotio s njima, s jednom protiv druge. Najslabija ili najosjetljivija bila je Sofía i ona bi se prva povukla. Jedne je noći napustila hotel i vratila se u Buenos Aires. Durán je nastavio put s Adom te su prošli kroz iste one hotele i igračnice u kojima su već bili sve dok se jedne noći nisu odlučili vratiti u Argentinu. Durán ju je poslao kući i ubrzo došao za njom.

“No je li došao zbog njih? Ne vjerujem. Nije došao ni zbog obi­teljskog novca”, rekao je inspektor, stao da zapali cigaretu i naslonio se na šank dok je Madariaga čistio čaše. “Došao je jer nikada nije bio na miru, nije se mogao skrasiti, zato što je tražio mjesto gdje ga neće tretirati kao građanina drugog reda. Po to je došao, a sada je mrtav. U moje vrijeme nije bilo tako.” Svima je - 19 -

dobacio pogled i ni­tko mu nije odgovorio. “Nije bio potreban lažni Amer, napola Latino, napola mulat, da zakomplicira život jednom jadnom seoskom inspektoru kao što sam ja.”

Croce se u tom kraju rodio i odrastao, postao je policajac u vri­jeme prve Perónove vlade* i otada je bio na dužnosti – osim u vrijeme međuvladavine, nakon pobune generala Vallea 1956. go­ dine. U danima koji su prethodili ustanku Croce je mobilizirao policijske postaje u kraju, ali kada je saznao da je pobuna propala, hodao je kao mrtvac po poljima razgovarajući sam sa sobom, nije spavao, a kada su ga našli, već je bio drugi čovjek. Inspektor je posijedio preko noći 1956. kada je saznao da je vojska strijeljala radnike koji su ustali i tražili da se Perón vrati. Sijede kose, nesređene glave, zatvorio se u kuću i mjesecima nije izlazio. Tada je izgubio posao, ali su ga vra­tili u službu za vrijeme predsjednika Frondizija 1958. te je od­onda u službi usprkos svim političkim promjenama. Držao ga je stari Belladona, koji ga je, kako kažu, oduvijek branio iako nisu bili naročito bliski. “Žele me stjerati u škripac”, rekao je Croce i nasmiješio se, “pa me drže pod nadzorom. Ali neće uspjeti jer im neću dati vremena.”

Bio je legenda, nešto kao glavni savjetnik, i svi su ga voljeli. U mjestu su mislili da je inspektor Croce pomalo ćaknut, hodao je besciljno amo-tamo, lutao u sulkyju** po poljima i farmama, uvijek spreman privesti konjokradice, protuhe, djecu bogatuna s velikih imanja kad bi se pijana vraćala s privatnih zabava na obali, ponekad izazivajući,

Juan Domingo Perón postao je predsjednik Argentine 1946. i na vlasti je bio sve do vojnog udara 1955., kad odlazi u progonstvo u Španjolsku. Vratio se 1972. te ponovo pobijedio na izborima 1973. Umro je obnašajući predsjedničku dužnost 1. srpnja 1974. (op. prev.) ** Laka trkaća dvokolica za kasačke utrke jednoprega. (op. prev.) *

- 20 -

u svom stilu, skandalima i mrmljanjem, ali s tako značajnim rezultatima da su na kraju svi mislili da baš tako mjesni inspektor i treba postupati. Imao je toliko izvanrednu intuiciju da se činilo da je vidovit.

“Malo trknut”, govorili su svi. Možda trknut, ali ne kao ludi Ca­lesita koji je hodao po mjestu uvijek odjeven u bijelo, razgovarajući sam sa sobom na nekom nerazumljivom jeziku; ne, trknut na jedan osobit način, kao netko tko čuje glazbu, a ne može je odsvirati na glasoviru; nepredvidiv tip koji je pomalo bulaznio, ali bi uvijek pogodio što je posrijedi i postupao nepristrano.

Mnogo je puta tako pogodio što se kuha jer, kako se činilo, Croce je vidio stvari koje ostali smrtnici nisu mogli vidjeti. Na primjer optužio je muškarca da je silovao djevojku zbog toga što ga je vidio da dvaput izlazi iz kina gdje su puštali film Bog će mu platiti.* I tip je doista bio krivac, iako podatak koji je inspektora naveo da ga optuži naizgled nije imao smisla. U drugoj zgodi konjokradicu je otkrio tako što ga je ugledao kako u zoru ide na vlak za Bolívar.

A ako ide u Bolívar, znači da želi prodati ukradenu robu, rekao je.

Tako je i bilo.

Ponekad bi ga zvali iz susjednih mjesta da riješi nemogući slučaj, kao da je vrač za zločine. Došao bi u sulkyju, poslušao priče i uzeo iskaze te se vratio s riješenim slučajem. “Pop je kriv”, rekao je radeći na slučaju podmetnutog požara na farmama u Del Valleu. Franjevac piroman. Otišli su u župu i u sanduku u predvorju našli žigice i kanistar kerozina.

Cijeli život posvetio je svom poslu, a nakon čudne ljubavne priče s udanom ženom ostao je sam, iako su svi mislili da se povremeno

Argentinski film iz 1947., prvi argentinski kandidat za nagradu Oscar. (op. prev.) *

- 21 -

viđa s Rosom, Estévezovom udovicom koja je vodila mjesni arhiv. Živio je sam na velikom ranču na rubu mjesta, preko puta pruge, gdje se nalazila policijska postaja.

Croceovi slučajevi bili su slavni u cijeloj provinciji, a njegov po­moćnik, pisar Saldías, student kriminologije, također je potpao pod inspektorove čini.

“U svakom slučaju, nitko ne zna zašto je Tony došao u ovo mje­­ sto”, rekao je Croce i pogledao Saldíasa.

Pomoćnik je izvadio crnu knjižicu i pregledao svoje bilješke.

“Durán je ovamo stigao u siječnju, petog siječnja”, rekao je Saldías. “Prije točno tri mjeseca i četiri dana.”

- 22 -

Ricardo Piglia (punim imenom Ricardo Emilio Piglia Renzi) jedan je od najznačajnijih suvremenih argentinskih pisaca. Rođen 1941. u Adroguéu, nakon što je diplomirao povijest na Državnom sve­ učilištu u La Plati, seli se u Buenos Aires, gdje objavljuje svoje prve knjige i radi kao urednik u nakladničkim kućama. Međunarodno priznanje donosi mu roman Respiración artificial (1980.), nakon čega je napisao La ciudad ausente (1992.), Spaljeni novac (1997.), Pod crnim svjetlom (2010.) i El camino de Ida (2013.), ali i brojne druge knjige priča, eseja te 327 Cuadernos, glasovitu knjigu dnevnika koje je vodio više od pola stoljeća. Djela su mu prevedena na mnogo jezika te je dobitnik brojnih nagrada, a za roman Pod crnim svjetlom, nesvakidašnji triler u kojemu pratimo doživljaje njegova alter ega Emilija Renzija, dodijeljene su mu nagrade Crítica (2010.), Rómulo Gallegos (2011.), Međunarodna nagrada za roman Dashiell Hammett (2011.) te nagrada za prozu Casa de las Américas (2012.). Uz bogati književni opus Ricardo Piglia bio je i scenarist, bavio se književnom kritikom i predavao latinskoameričku književnost na američkim sveučilištima Harvard i Princeton. Umro je 6. siječnja 2017.

- 227 -

- 228 -

Nikolina Židek (Zagreb, 1976.) diplomirala je španjolski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala konferencijsko prevođenje na Pariškom katoličkom sveučilištu u Madridu te završila trogodišnji tečaj konferencijskog prevođenja u Centru za obuku usmenih i pisanih prevoditelja u Buenos Airesu.

Magistrirala je i međunarodne studije na Diplomatskoj školi u Ma­ dridu te je doktorirala na Fakultetu političkih znanosti i sociologije Sveučilišta Complutense u Madridu. Među njezinim književnim prijevodima ističu se Književna konferencija C. Aire, Put susreta J. Bucaya, Lengua de ruiseñor, Panorama del cuento croata contemporáneo, Priče o kronopijima i famama: upute za pjevanje i plakanje J. Cortázara i Fidel Castro: moj život. Biografija u dva glasa I. Ramoneta. Aktivno radi na promociji hrvatske drame u zemljama španjolskoga govornog područja, a dosad je na španjolski i sa španjolskog prevela više od trideset dramskih tekstova. Dobitnica je priznanja Teatro del Mundo Kulturnog centra Ricardo Rojas u Buenos Airesu za urednički rad na knjizi Siete dramas croatas contemporáneos (2014.) i za prijevod drame Moj sin samo malo sporije hoda I. Martinića (2015.), a isto je priznanje dobila i 2017. za prijevod drame Trebalo bi prošetati psa T. Zajeca i Drame o Mirjani i ovima oko nje I. Martinića. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog centra ITI te Eurodrama – Europske mreže kazališnog prevodilaštva. Živi iz­ među Buenos Airesa i Madrida.

- 229 -

- 230 -

SadrĹžaj

Prvi dio

9

Drugi dio

165

Epilog 223 O autoru

227

O prevoditeljici

229

- 231 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura Tamara Novak Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Alira Hrabar Oremović Godina izdanja 2018., ožujak Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-933-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 232 -

- 233 -

U malome mjestu usred argentinske pampe ubijen je Tony Durán. Početak je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a Durán je sve ono što je ondje teško razumjeti: elegantni Portorikanac s američkom putovnicom, mulat s manirama svjetskog čovjeka i – kao da to nije dovoljno – ljubavnik sestara Belladona.

Blizanke Sofía i Ada naime kćeri su najmoćnijeg čovjeka mjesta, a njihova braća Lucio i Luca osnivači tvornice koja je osim prototi­ pova trkaćih automobila u uspavani provincijski gradić dovela bu­ dućnost. I snove.

U istrazi koju, svaki za sebe, provode osebujni mjesni policijski in­ spektor Croce i novinar iz Buenos Airesa Emilio Renzi ispreplest će se zato slojevi obiteljske i argentinske povijesti, sjedinjeni u priči o zločinu i strasti, opsesiji i vječnoj borbi novoga sa starim.

Pod crnim svjetlom nesvakidašnji je krimić koji se opire klišejima i jednostavnim rješenjima, ali i briljantno konstruirano umjetničko djelo kojim je Ricardo Piglia osvojio najznačajnije književne na­ grade španjolskoga govornog područja. Nezamjenjivo argentinski i po svemu svjetski, ovaj iznimni roman potvrdio je Pigliju kao jed­ nog od najvažnijih hispanoameričkih pisaca današnjice.

139,00 kn - 234 www.fraktura.hr