Policijski sat by Fraktura

Policijski sat

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Viljevo

â&#x20AC;&#x201C;2â&#x20AC;&#x201C;

Luka Bekavac

Policijski sat slutnje, uspomene

Fraktura –3–

© Luka Bekavac i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-657-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 914026

–4–

“Više nema vremena.” Kad sam to prvi put čuo od njih, bilo je izrečeno sasvim uzgred, s letimičnim pogledom u nebo, kao da će svaki tren kiša, ili kao da je došao trenutak da se konačno odustane od nečega što je bilo planirano; njihovo držanje, odje ća, pa čak i fizionomija, svjedočili su upravo o takvom stavu, zapuštenosti i letargiji koja usporeno leluja na rubu nepovratnog odumiranja: nakon te rečenice nitko se nije pomaknuo, nitko nije progovorio, poluprazne šalice kave i pune pepeljare stajale su na stolu jedan trenutak posve mirno, kao da su okamine sva kodnevnoga prizora koji se dogodio prije više tisuća godina, novi Herculaneum, prekriven i sačuvan za vječnost nevidljivom ili potpuno prozirnom masom nekog drugačijeg vulkana, ali taj je trenutak – koliko god se, kad se ovako, unatrag, zagledam u njega, doima dubokim i beskrajnim, još uvijek spremnim da proždre sve što je ostalo od mojih dana – trajao samo sekundu ili dvije: netko se osvrnuo ili uzdahnuo, netko je zapalio još jednu cigaretu ili podigao ruku kako bi pozvao konobara; kasno sunčano prijepodne – koje krajem proljeća uvijek poprima oblik kolažno oslikane žutozelene plohe čiji se elementi ne mogu pra titi jedan za drugim, poput pravilnih odsječaka, nego se pretvaraju u naoko nasumično komešanje, nešto što umjesto tijeka vremena zapravo dočarava njegovo zaustavljanje – nastavilo se, u ritmu tako tipičnom za Osijek, tromo rastezati u rano posli–5–

jepodne. Zapravo, nije se dogodilo ništa, barem mi se tada tako činilo. Teško mi je reći koliko je tog vremena prošlo nakon svega ovoga; u određenom smislu, sada, dvadeset godina kasnije, dok vozim od Kopačeva prema Lugu, još uvijek sam tamo. Jedan je život završen, odavno, i od njega više nije ostalo mnogo toga: more poruka samome sebi, sada već jedva čitljivih na zgužvanim, nepravilnim papirićima različitih boja i tekstura, nekoliko lica bez imena, ili s pogrešnim imenima, dva telefonska broja koji se više ne koriste, to je sve. O svemu je drugome nelagodno i započinjati priču: taj osjećaj gubitka, ali uz sve nerazgovjetnije uspomene (gubitka čega?); dojam koji me povremeno obuzima u prvim trenucima kad se, usred zgužvane posteljine, dižem iz ležećeg položaja u sjedeći, možda dok Lea još spava – neudobnost vlastitoga tijela, nedostatnost svijeta u kojemu sam se za tekao, bojazan da se više neću riješiti tog stanja; neopoziva konstatacija koja me zatim, poput najlucidnijeg aksioma, prati kroz ostatak dana: pao sam. Ali svi takvi trenuci i tragovi mrtvih zbivanja nestaju brzinom koja gotovo nadilazi njihovo samo pojavljivanje: sva prostornost sjećanja, poput detalja netom pre kinutih snova, urušava se pod svjetlom razuma koji ih nastoji obuhvatiti, slijeva se natrag u nepostojanje poput prljave vode, svaki pokušaj prepričavanja samo zastire tlocrt cjeline sve većom tamom, a preostale akcente čini sve plošnijima, oduzimajući im snagu i vitalnost sve dok ne postanem uvjeren u to da sam ih, stjeran u kut, jednostavno izmislio. Međutim, kad je tijelo u pokretu, makar bilo oklopljeno mo tornim vozilom, situacija se naizgled mijenja, kanali se ponovno otvaraju: nešto se događa, unatoč tomu što sam u međuvremenu shvatio da je i to o čemu govorim samo jedan od uzaludnih pokušaja uvođenja prividnoga reda u nepregledna i doista neukrotiva područja, da cijela ideja vrijedi manje od makete vojarne ili –6–

zbirke plastičnih vojnika pod naletom orkanskoga vjetra. Ponekad je ipak lakše, umjesto zurenja u dno ništavila koje se nikome ne može prepričati, zamijeniti to ništa nekom prolaznom, ne uhvatljivom slikom, jednostavnom kombinacijom boja i oblika koja se može registrirati samo perifernim vidom, samo iz auta u vožnji, najjasnije iz nekog zavoja na pustim baranjskim cestama kojima se, nakon izgradnje novih obilaznica, koriste samo rijetka, izubijana vozila lokalnih stanovnika ili poljoprivredni strojevi: možda zgradom državne uprave koju je nešto premjestilo u prirodu, elegantnom fasadom starom stotinjak godina koja se diže iz žitnog polja, ali ne pruža putnicima prilazne ceste, i nemoguće je provjeriti jesu li njezini ornamenti, zbog kojih i samo polje odjednom izgleda kao da je umjetno, možda čak digitalno generirano, doista tamo, ili ipak predstavljaju samo iluziju, prirodni fenomen, jer taj trenutak relativne vidljivosti već bježi, i nije ga moguće vratiti ponovnim prolascima tom cestom ni zaustavljanjem auta i opreznom vožnjom unatrag. Sve je to provizorno, slika bi mogla biti i nešto drugo, zapravo možda i adekvatnije: usjev skriven usred polja drugog usjeva, strana kultura koja drugačijom geometrijom zauzima i gusto premrežuje istu parcelu, i moglo bi ju se, uz promjenu kuta promatranja, detaljno proučiti, ali odavde se, sa zemlje, ne vidi ništa, vidi se samo kukuruzište. Nekada se, ako me sjećanje ne vara, za onakve trenutke usporavanja i mukloga zaustavljanja svijeta o kakvima bih htio napisati nekoliko riječi govorilo kako prolazi anđeo, ali meni se nikada nije činilo da je, tijekom tih nekoliko godina na koje se protegnuo taj prolazak, posrijedi bila nekakva benigna, nužno uzvišena prisutnost. Kao da su se negdje u blizini odškrinula vrata: do nas je došao dašak nečega drugog, možda je nešto izašlo kroz ta vrata ili ušlo kroz njih, a zatim su se ponovno zatvorila, i sada možemo samo sjediti pred njima; trenutak je prošao, nitko –7–

nije vidio što je točno iza njih, niti više može sa sigurnošću reći gdje su se nalazila. Sve je to sasvim sigurno istina, kao i ono što sam ostavio iza sebe, na svežnjevima papira koji sada, konačno mirni nakon godina načinjanja i odustajanja, zaborava i mučnih oživljavanja kroz višestruke korekture, počivaju u jednoj zaključanoj ladici (iako će, nakon ovakvog naknadnog “predgovora”, oni možda izgledati suvišno, poput ilustracija u knjigama za djecu i mlade, fotografija ili primjera u udžbenicima, budući da je ono najvažnije upravo ispričano). Ali, ponovit ću još jednom, ponekad je teško vjerovati da je odgovor u tolikoj mjeri uskraćen, prihvatiti da je gotovo; ponekad nisam u stanju ostati za stolom u Osijeku i utješiti se tim dugim rečenicama, ispletenim poput neuvjerljivih zamjena za fizičku vožnju stvarnim prostorima. Zaustavim se pored ceste, na jednom od puteva koji su svakim danom sve prazniji, negdje gdje bih mogao ostati i nasred pune crte, tamo gdje na vidiku nema nikoga drugog, samo polja, dalekovodi, vrpce asfalta koje se protežu u daljinu toliko da mogu vidjeti zakrivljenje Zemljine kore: stvar najbolje funkcionira kad je oblačno, kad je oluja na nekoliko desetaka minuta od mene, a sa zapada već dopire duboka grmljavina, čista i jasno artikulirana poput neljudskoga glasa. Bez posebne nade u bilo što, ostavljajući sve mogućnosti otvorenima, pokušavam glačati i rastezati vrijeme, usporavati sat, poništavati dilatacije između sekundi; ne radim ništa posebno, stojim pored auta, naslonjen na krov, dišem sve sporije i, uvjetno rečeno, “čekam”, čekam to nešto što dolazi s oblacima.

–8–

Polumjesec – njegov oštar, posve tanak i srebrn srp – prvi izranja iz tmine, no odmah za njim se, kako se oko privikava na polumrak i sve jače kontraste, povlače druge forme, drugi materijali: ploha koja bi, dok se rasteže slijeva nadesno pre ma potpunoj nevidljivosti, mogla predstavljati pepeljasto svjetlo, postavljajući tako Mjesečev disk na sam kraj njegove posljednje četvrti; duge, vertikalne pruge cirusa kako se, možda napre gnute slabim vjetrom u višim slojevima atmo sfere, neznatno zakrivljuju te u dnu horizonta preklapaju, razvlače i preslaguju poput tkanine čiji su plavosivi nabori tek nijansu svjetliji od tinte ponoći; konačno, pojave kojima je, dok su smještene na nebu, poput nepoznatih zviježđa, nemoguće odrediti podrijetlo i svrhu: fenomen nalik zamrznutom vatrometu koji je prasnuo iz jedne točke, razbuktao se negdje pored Mjeseca, a zatim se kristalizirao u vrtlogu radijalnih zraka, sivih poput kamenih cvjetova; dva vrlo duga cilindra koja se naziru na noćnoj strani Mjeseca, slični cijevima što, nakon tisuća kilo –9–

metara protezanja preko tamnih mora prašine, konvergiraju jednoj točki presijecanja, u regiji polarne kape južne hemisfere; četverokut koji, promatran iz ove perspektive, veličinom zapravo nadmašuje Mjesec te svojom pravilnošću, prigu šenim svjetlom i neodgonetljivim znacima što su naoko nasumce rasuti njegovom površinom poput tuđinskoga pisma budi sjećanja na neshvatljivo velike međuzvjezdane letjelice. Međutim, sve jače svjetlo koje se s lijeve strane probija kroz prozor izvlači te konstelacije objekata preko ruba vid ljivosti, a oni, u trenutku koji je teško točno od rediti, prestaju levitirati u bestežinskom prostoru svemirske praznine, hvataju se u mrežu jasnijih perspektiva, referentnih točaka prema kojima će im se procijeniti veličina i međusobni položaj te naposljetku ateriraju, postaju nešto nalik živoj slici mrtve prirode, aranžmanu u jednoj praznoj, zatvorenoj prostoriji na prvom katu zabačene zgrade, kojim će se uspostaviti provizorno sveto mjesto neke neznane religije ili dekorirati cere monija bdjenja nad nedavno preminulima: me talni okvir vojnog bubnja čiji lijevi rub sve jače blista pod svjetlom s prozora; dvije drvene palice polegnute na njegovu pješčanosmeđu kožu pre mreženu sivim žilama i tragovima udaraca tako da se njihovi zadebljani vrhovi dodiruju na mje stu približavanja donjem rubu okvira; zastava obješena s vertikalno postavljenoga koplja, na kojoj boje, grbovi, eventualni natpisi pod ovim svjetlom još uvijek ostaju nejasni, tamnosivi 2

– 10 –

i bijeli, napola skriveni u naborima tkanine; tri cvijeta dugih, drvenastih stapki na čijim su vr hovima glave od izduljenih, bezbojnih, možda tamnoljubičastih latica; uokvirena crno-bijela fotografija na kojoj je muškarac blijedih očiju, bezizražajnog pogleda usmjerenog u daljinu, uredno izbrijanog lica spaljenog suncem i vje trom, glave pokrivene časničkom kapom. U do njem desnom kutu fotografije nema crnog flora, no okolnosti ne upućuju na to da je posrijedi portret živućega vođe, izložen u znak divljenja ili štovanja, jer je nekoliko koraka iza svega toga, na stražnjem zidu prostorije koji upravo izranja iz dubokih sjena, na visini od barem dva metra obješena nešto veća crno-bijela fotografija koja, u gotovo identičnoj pozi, prikazuje još jednu oso bu, ovoga puta gologlavu i nešto stariju, sijede kose, s naočalama, nalik profesoru ili političaru. Neznatnom promjenom rakursa i intenziteta dnevnoga svjetla, u prizor ulazi truba koja se doima kao da pluta zrakom ili, bez stalka ili stola, levitira tik ispod bubnja: zvono se, poput lokalnog rasvjetnog tijela, sve snažnije presijava pod narančastim suncem, te i samo počinje s desne strane obasjavati zlatne ventile koji sada izgledaju kao da su užareni. Tek tada, u punom svjetlu, sasvim zdesna, u sliku ulazi i velika, teška, zatvorena knjiga bez natpisa, položena na površinu stola ispred pogrebne fotografije, uve zana u kožu s reljefnim uzorkom koji izgleda kao mreža gusto prepletenih crnih ruža. U naslovnicu – 11 –

je utisnut srebrni znak koji bi mogao predstavljati simbol Sunca, krug čije zrake svojim zakrivlje njima simuliraju rotaciju u smjeru suprotnom od kazaljki sata. Pored nje, na mjestu gdje bi se, da je doista riječ o knjizi dojmova ili žalosti, nalazila olovka, stoji dug, naizgled nekorišten nož sime trične crne drške u čiju je oštricu ugraviran sti liziran oblik nalik zrcalno okrenutom slovu L.

– 12 –

Sadržaj

– 229 –

– 230 –

“Policijska uprava osječko-baranjska” 5 “Više nema vremena.” (1992.) – Herculaneum. – Dvostruka ekspozicija. – “Prolazi anđeo.” – Kopačevo, Lug. 9 “Lipanj 1991.” – Pholcidae. – Studije za Žetveni arhiv XIV: Mercuralia. – Dno kamenoloma, podrum opservatorija. – Izvan “standardnog vremena”. – Pulvis crepusculi. 21 Pod hrastovima. – Emanacije. – “Sjećaš se?” – Rad na vremenu. – Anarhisti. – Finis Croatiae, kraj svijeta. 37 Mrtav grad. – Oproštajno pismo. – Razvezivanja. 51 Dezső. – Pod Dravom. – Viljevo. – 41-068. 67 Građevinski fakultet u Osijeku. – Zvučna zrcala. – La Soufrière. – Slavonska televizija I. 81 Rekonstrukcija, reanimacija. – Slavonski nadgrobni spomenik. – “Aport.” – Prvi program. 99 Filigrani i sjene. – Među Ljudima. – “Policijska uprava osječko-baranjska.” – Prema Orfeju. 115 1995. – Gradska i sveučilišna knjižnica. – Lux aeterna. – Zapadni krov. – Duh i rašlje. 133 Memorabilia. – Slavonska televizija II. 149 “Sretan Uskrs.” 163 Brisanje. – U izolaciji. – Bitka kod Novog Bezdana. – Sabrana djela VIII. – “...moji stari prijatelji.” – Milijardu godina do kraja svijeta. 177 Novi Bezdan, Luč. – Pred zatvorenim vratima. – “Više nema vremena.” (2012.)

– 231 –

– 232 –

DRUGA PROSTORIJA I

III

VII

VIII

XII

– 233 –

– 234 –

Luka Bekavac rođen je 1976. u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje od 2006. radi na Odsjeku za kom parativnu književnost. Objavio je teorijsku studiju Prema sin gularnosti. Derrida i književni tekst (2015.), kao i niz tekstova različitih profila u časopisima Zarez, Quorum (član uredništva 2004.–2006.), Tvrđa, Gordogan, Frakcija, Književna revija, 15 dana, Akt, Književna smotra, Umjetnost riječi, Filozofska istraživanja, Per formance Research te u emisijama Trećega programa Hrvatskog radija i Radija 101. Njegov prvi roman Drenje (2011.) bio je nominiran za niz regionalnih književnih nagrada. Drugi roman Viljevo (2013.) dobio je Nagradu Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca za 2014. godinu, Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2014. za područje književnosti te Nagradu Europske Unije za književnost 2015.

– 235 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2015., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-657-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 236 –

Čitajte još u izdanju Frakture

Ludwig Bauer Seroquel Péter Esterházy Jednostavna priča zarez sto stranica s mađarskog prevela Xenia Detoni Ivančica Đerić Sva je priroda divlja i surova Etgar Keret Pizzerija Kamikaze s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Cees Nooteboom Skitnje do Santiaga Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj s nizozemskog preveo Radovan Lučić Ognjen Spahić Masalai Nebojša Lujanović Oblak boje kože Alida Bremer Olivino nasljeđe s njemačkog prevela Štefica Martić Daniel Kehlmann F s njemačkog prevela Snježana Božin

– 237 –

Slavenka Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đurđa Knežević Disanje nemani Korana Serdarević Nema se što učiniti Filip David Kuća sećanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver Ibrahimkadić Julia Franck Zapad s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković Erwin Mortier San bogova s nizozemskog prevela Romana Perečinec Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao s islandskog prevela Doroteja Maček Josip Mlakić Božji gnjev Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina

– 238 – 139,00 kn