Poljski boksač

Izaberete li Eduarda Halfona, izabrali ste putovanje.

Poljski boksaÄ?

-1-

-2-

Eduardo Halfon

Poljski boksač prevela sa španjolskog Ana Stanić

Fraktura -3-

Naslov izvornika El boxeador polaco © Eduardo Halfon, 2008 c/0 Indent Literary Agency www.indentagency.com © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Ana Stanić i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-861-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 959496

-4-

Preselio sam pisaći stroj u susjednu sobu, gdje se mogu motriti u zrcalu dok piťem.

Henry Miller

-5-

-6-

Daleko

P

rovlačio sam se među klupama kao da tražim izlaz iz ne­ kog labirinta. Priče uvijek imaju dva sloja, čitali smo zajedno u eseju Ricarda Piglije. Već sam otupio na sva ta lica prošarana aknama i blaženom zbunjenošću. Priča uvijek priča dvije priče, čitali smo naglas. Ispod vanjskog, vidljivog sloja krije se druga, tajna priča. Priča se piše da prisilimo taj skriveni dio da izađe na površinu, zaključimo, a onda ih upitam jesu li što razumjeli, bilo što, ali kao da sam govorio nekim čudnim afričkim dijalektom. Muk. A onda se odvažim neustrašivo zagaziti još dublje u labirint. Nekoliko njih napola je spavalo.

Drugi su nešto švrljali po papirima. Jedna jako mršava djevojka od dosade se igrala svojom plavom kosom i motala šiške oko prsta. Ljepuškasti mladić koji je sjedio pored nje, proždirao ju je pogledom. U tom trenu, kao iz najdubljeg zimskog sna, u glavi mi odjekne njihovo šuškanje, i mrmljanje, i smijeh u koji samo što nisu prasnuli, i žvake koje su žvakali, pa se, kao i svake godine, zapitam ima li ovo sranje ikakvog smisla.

Ne znam zašto sam ih uopće podučavao književnosti, tu hrpetinu studoša, mahom nepismenih. Svake su godine

-7-

upisivali fakultet dok su još mirisali na tužnu štenad. Potpuno izgubljeni, ali s razmetljivim držanjem kojim to pokušavaju prekriti, kao da već sve znaju, apsolutno sve, kao da razumiju apsolutno sve tajne svemira. I čemu književnost. Čemu još jedan predmet na kojem moramo slušati još jednog idiota kako govori još veće idiotarije o književnosti, kako su knjige krasne, kako su knjige važne, ma samo mi se sklonite s puta jer ja sve mogu sâm, što će mi knjige i što će mi idioti koji još uvijek vjeruju da je književnost važna. Tako su nekako rezonirali, pretpostavljam. Ali dok svake godine gledam taj isti arogantni izraz na njihovim licima, taj tupi i napuhani pogled, na neki mi se način čini da ih savršeno razumijem, usudio bih se reći da imaju pravo i da u njima prepoznajem i samoga sebe.

To je kao sa zvijezdama.

Okrenem se i ugledam mršavog, tamnoputog mladića čije me nježno lice, iz nekog razloga, podsjeti na ružin grm, ali ne na raskošan grm ruža, već na snužden, suh, bez ijednog cvijeta.

Neki su se studenti smijali.

Molim?

To je kao sa zvijezdama, ponovi tiho. Pitam ga kako se zove. Juan Kalel, odgovori opet tiho, odsutna pogleda. Zamolim ga da nam objasni što želi reći, a on nakratko zašuti, kao da slaže misli. Zvijezde su zvijezde, kaže sramežljivo i ponovo se začuje hihot, ali zamolim ga da nastavi. Pa to, zvijezde su zvijezde koje mi vidimo, ali isto tako su i nešto više, nešto što ne vidimo, ali što je isto tamo gore. Ne kažem ništa, samo ga pustim da još malo pojasni. Ako ih posložimo,

-8-

onda su i zviježđa, nastavi tiho, a zviježđa predstavljaju horoskopske znakove, a oni pak predstavljaju svakoga od nas.

Odlično, odgovorim mu, ali kakve to ima veze s pričom. Opet nakratko zašuti, a ja za to vrijeme odem do stola na kojem sam ostavio kavu i otpijem velik, topao gutljaj. Odnosno – nikako se nije mogao izraziti, kao da su mu riječi bile teške – priča je nešto što vidimo i što možemo pročitati, ali isto tako, ako je posložimo, još je nešto više, nešto što ne vidimo, ali što jest tu, između redaka, tek naznačeno.

Ostali i dalje šute, gledaju Juana Kalela kao da je pao s Marsa i čekaju moju reakciju. Ja pomislim na sve metafizičke i estetičke implikacije ovoga što je rekao, na sve moguće zaključke koji bi se dali izvesti i kojih vjerojatno ni sam Juan Kalel nije bio svjestan. Ali ne kažem ništa. Samo se nasmiješim i nastavim pijuckati kavu.

Nakon predavanja vratim se u zbornicu, ulijem još kave u svoju kartonsku šalicu, zapalim cigaretu i sjednem da prolistam novine, sav nekako rastresen. Profesorica psihologije, Gómez ili González, sjedne pored mene i pita me što predajem. Književnost. Uh, baš gadno, doda ona, ali nije mi bilo jasno što joj je to značilo. Bila je prejako našminkana, kosa joj je bila obojena u dosadnu smeđu, kao u rakuna ili na nekoj zaboravljenoj lutki. Šalica joj je bila puna otisaka ruža. I, što dječica čitaju?, upita pretjerano razdragano. Tako je rekla, dječica. Pogledam je što sam ozbiljnije i netolerantnije mogao, otpuhnem dim cigarete i kažem da trenutno samo neke pričice o Šilji i Paji Patku. Svašta, reče i zašuti.

-9-

*** Sljedećih mi dana Juan Kalel nije izlazio iz glave. Saznao sam da studira ekonomiju, da je brucoš i da prima punu stipendiju.

Ima sedamnaest godina i rođen je u Tecpánu, predivnom gra­ ­du artičoka i jela, na visoravni u zapadnom dijelu Gvatemale, premda je možda malo pretjerano reći grad i malo preoptimistično nazvati to drveće jelama. Po svemu je odskakao od ostalih studenata na mojim kolegijima i, razumije se, na cijelom sveučilištu. Po senzibilitetu i po elokvenciji. Po zanimanju za gradivo. Po izgledu i društvenom statusu.

Kao na mnogim privatnim latinoameričkim sveučilištima, velika većina studenata Sveučilišta Francisco Marroquín potječe iz dobrostojećih obitelji, ili onih koje same sebe smatraju dobrostojećima, zbog čega smatraju i da im je djeci budućnost financijski osigurana. Zato im sveučilišne diplome mogu biti samo lažni ukrasi kojima dokazuju da se kod njih sve radi po pravilima i kojima sprečavaju eventualna govorkanja. Štoviše, mirne bi se duše moglo reći da su ta bahatost i uobraženost najizraženije i najočitije upravo kod studenata prve godine koji zapadnu baš mene na mom kolegiju, što me sad već stvar­ ­no umara. Generaliziram, naravno, možda i pretjerujem, ali svijet se jedino i može razumjeti samo kroz uopćavanja.

Pa ipak, u cijelom tom leglu laži i licemjerja, s vremena na vrijeme zabljesne pokoja zvijezda padalica poput Juana Kalela (da se nadovežem na njegovu metaforu), koja s malo riječi razotkrije ne samo prijetvornost i licemjerje ostalih učenika

- 10 -

nego, nažalost, i samih profesora i cijelog učmalog obrazovnog sustava. *** Prvi je na redu bio Edgar Allan Poe. Logična odskočna daska, rekao bih, na kolegiju posvećenom pričama u suvremenoj književnosti. Zadao sam im da pročitaju dvije: “Ukradeno pismo” i “Crnog mačka”. S prvom smo pokrili Poeovu detektivsku, a s drugom mračnu stranu.

Na početku sata bucmasta djevojka podigne ruku i kaže da joj se priče nimalo ne sviđaju. Odlično, odgovorim, to je u redu, ali zašto? Na to ona, s gađenjem na licu, samo kaže da su ružne. Nekima je to bilo smiješno, a neki je podrže. Uh, da, grozne. Pa im objasnim da se o ukusima ne raspravlja, ali da ih se mora moći obrazložiti, a za to je nužno da posjedujemo neka dublja znanja, jer obično nam se ne sviđa ono što ne razumijemo, što se nismo potrudili razumjeti, pa je najlakše reći da nam se ne sviđa i oprati ruke od svega. Treba malo poraditi na kriterijima, vježbati sposobnost analize i sinteze, a ne samo ispaljivati prazne sudove. Treba naučiti čitati ono što se skriva iza riječi, objasnim poetično, tada sam u to i vjerovao, ali sada sam siguran da sam ih samo još više zbunio. Ostatak sata objašnjavao sam sve zakučaste dijelove jedne pa druge priče, zamršenu mrežu simbola koju je Poe ispleo ispod površine, kao svojevrsni potporanj. Ima li pitanja?, provjerim na kraju.

Dugokosi mladić, kao i svi drugi prethodnih godina, upita

- 11 -

rade li to pisci poput Poea namjerno, odnosno pletu li namjerno tajnu priču između redaka, ili je to samo tako ispalo, samo od sebe. I odgovorim, kao i svake godine, da to treba pitati Poea, ali da se, po mome mišljenju, upravo po tome razlikuju pisci i genijalni pisci: po sposobnosti da, dok govore jedno, zapravo kazuju nešto drugo, da im jezik služi samo zato da dođu do uzvišenog i efemernog metajezika. Kao neka vrsta trbuhozborca? Da, valjda, potvrdim iako sam poslije, kad sam promislio, shvatio da nisam trebao.

Na kraju sata, dok sam spremao stvari, priđe mi ona debela djevojka s početka sata. I dalje mi se ne sviđaju priče. Na­ smiješim se i pitam je kako se zove. Ligia Martínez. Nema problema, Ligia, nećemo se uvrijediti ni ja, ni gospodin Poe. Ali istina, profesore, sad ih bolje razumijem. Kažem joj da mi se ne mora obraćati s profesore. Ispričavam se, inženjeru, pa objasnim da ni tako. Ne voli da ga se tako zove, ubaci se djevojka koja je čekala na vratima, nisam je dotad vidio. Kako onda?, zbuni se Ligia. Samo Eduardo, dobaci djevojka s vrata smješkajući se, a ja primijetim da su joj oči boje melase, ili mi se samo tako učini u tom trenutku, pod tim svjetlom. Da vas pitam, nastavi Ligia, htjela sam vas pitati zašto ne obrađujemo više spisateljica. Samo je jedna žena na popisu, Eduardo, ova neka O’Connoly ili kako već. Zar je to korektno, mislim, politički?, reče pomalo zlobno. Pa joj odgovorim onako kako odgovaram svake godine. Nisam uvrstio ni crnce, Ligia, ni istočnjake ni patuljke i, koliko je meni poznato, samo jednog homoseksualca. Moji kolegiji, sva sreća, jesu politički nekorektni. Drugim riječima, Ligia, iskreni su. Kao i umjetnost, - 12 -

uostalom. Veliki autori i kraj priče. Pa dobro, samo pitam.

I ode s prijateljicom.

Juan Kalel čekao me vani, sâm, naslonjen na zid. Imate sekundu, Halfon?, upita izgovarajući mi prezime nekako čud­ ­no, kao da naglašava oba sloga, tako nekako. Naravno, i dodam da me iznenadilo što je danas na satu bio tako tih. Trebao bih vas nešto, reče, ne osvrćući se na moj komentar i gledajući u pod. Ugledam da na desnom obrazu ima veliki ljubičasti ožiljak. Kao od mačete. Onda mi glavom prođe slika bijelih rupa na onom crnom crncatom zidu u Auschwitzu o kojem mi je pričao djed Poljak. Juan izvadi presavijeni papir iz džepa košulje i pruži mi ga. Napisao sam pjesmu, Halfon. Pitam ga želi li da je odmah pročitam, a on ustukne par koraka, uplašeno, i kaže da ne, bolje poslije, molim vas, kad budete imali vremena. Drage volje, Juan. Htio sam mu pružiti ruku, ali on samo nastavi hodati unatrag, skroz polako, i zahvali, izbjegavajući moj pogled. *** Od Maupassanta su čitali “Horlu”.

Na početku sata zamolim da dignu ruku oni kojima se priča nije svidjela. Šestero ih plašljivo podigne ruku. Sedmero. Na kraju osmero. Odlično, hajde vas osmero, dođite tu naprijed, kažem im, a oni se mlitavo, korak po korak, dovuku ispred i poslože u krivudavu vrstu, kao osumnjičenici. Da čujemo, što vam se nije svidjelo? Prvi: Ne znam. Drugi: Nisam pročitao priču do kraja pa mi se nije svidjela. Treći: Ništa živo nije jasno, - 13 -

autor govori same gluposti, bez veze su mi ti koji govore gluposti. Četvrti: Dugačka je. Peti: Dugačka je (smijeh). Šesti: Bilo mi je žao ovog ludog. Sedmi: Ja volim samo lijepe, pozitivne priče koje nadahnjuju i vraćaju vjeru u život, a ne ove koje deprimiraju. Osmi: Da, i ja, samo te bace u bed, ne da mi se bedirati. Šutke sam ih gledao, njih i ostatak grupe, čekajući da možda sami shvate. Uzalud. Zahvalim im, vratite se na svoja mjesta, i počnem analizirati priču, korak po korak. Ukazivao sam na važne dijelove, teme i motive koji se ponavljaju, razne rečenice koje su služile kao predivna vrata kroz koja se ulazi u tajnu priču. Nije lagana, sva je eliptična, možda i nerazumljiva, ali kad se sve zbroji i oduzme, fenomenalna je to priča.

Vidimo se sljedeći tjedan, rekoh na kraju. Señor Kalel, ti ostani, molim te. Nakon što sam odgovorio na nekoliko pitanja i pokupio stvari, zamolim Juana da dođe sa mnom u kantinu, da zapalim jednu. On samo kimne. Čovjek od malo riječi, taj Juan Kalel.

Hodali smo u tišini, ugodnoj tišini, primjerenoj, kao u nekom nijemom filmu gdje to nije tišina već redovno stanje.

Platio sam dvije kave s mlijekom i sjeli smo za najudaljeniji stol. Zapalio sam cigaretu. Odličan je Maupassant, promrmlja miješajući kavu. Profesor arhitekture dođe da me pozdravi, ali ja ne ustanem pa samo produži. Juan se opeče vrućom kavom pa stane prstom hladiti usnice. Jako mi se svidjelo ono o cvijetu koji presavija nevidljiva ruka, doda i nekako se sav snuždi da sam pomislio da će svakog trena zaplakati. I meni, ali ne znam zašto, kažem i privučem pepeljaru. Slušaj, Juan, pročitao sam pjesmu, kažem, ali onda odmah ušutim - 14 -

i nastavim pijuckati kavu s mlijekom. On je i dalje puhao u svoju. To je jako dobra pjesma. On podigne pogled i kaže da zna. Nasmijemo se. S cigaretom u ustima, izvučem presavijeni papir iz zelene kožnate torbe. Pročitam je još jednom, u tišini.

A naslov? Nema naslova, ne vjerujem u naslove, reče. Naslovi su nužno zlo, Juan. Možda, ali svejedno ne vjerujem u njih.

Nakratko se zamisli. Jednako kao što vi, Halfon, doda u šali, ne vjerujete u titule. O.K., O.K., predajem se. S cigaretom u ustima pitam ima li ih još, je li napisao još pjesama. I dalje je puhao u kavu. Ne podižući pogled, reče da je ovu napisao neki dan, na mom satu, dok sam govorio o Poeu. Da piše pjesme kad god ga obuzme neki jak osjećaj, gdje god da se nalazi, ali da u pjesmi nikad nije riječ o onome što osjeća, nego o nečemu potpuno drugom. Da je ispisao cijele bilježnice, kod kuće su mu. Nikad ih prije nije dao nikome da ih pročita. *** Dva dana poslije djevojka tamnih očiju boje melase pošalje mi mail. Zove se Ana María Castillo, ali potpisala se kratko i slatko: Annie, što mi zazvuči kao siroče kovrčave narančaste kose, premda je ona visoka, jako blijeda i kosa joj je ravna, crna kao ugljen.

Tekst je bio kratak i, za divno čudo, bez greške. Napisala je da se ni njoj nije svidjela Maupassantova priča, ali da ju je bilo sram to priznati pred svima. Zato vam pišem. Da objasnim zašto mi se ne sviđa. Najprije moram reći da sam je pročitala dvaput, kao što nam uvijek govorite, i jesam je - 15 -

razumjela, barem nešto. Nije da mi se zato ne sviđa, već zato što sam se prejako poistovjetila s glavnim likom. I ja se isto tako ponekad osjećam usamljeno i ne znam što da napravim, kako da se s tim nosim. Valjda je to zato što sami sebe ne volimo onakve kakvi smo.

Odgovorim iste večeri, ispalo je malo pretencioznije nego što sam mislio. Čestitam. Tako se čita: treba se prepustiti rijeci koju stvara pisac. Bilo da je riječ o mirnim vodama ili brzacima, to nije važno. Važno je imati hrabrosti i povjerenja da se bacimo na glavu. Tek tad književnost, ili umjetnost općenito, postaje nešto poput ogledala, draga Annie, u kojem se ogledaju sve naše vrline i mane. Neke nas bole. Drugih se bojimo. Čud­ ­na je ta fikcija, kad pogledaš. Priče nisu ništa drugo doli obične laži. Iluzije. A ta iluzija postaje stvarnost samo ako u nju povjerujemo. Kao što se divimo mađioničarskim trikovima iako znamo da su samo trikovi. Zeca se ne može izvući iz šešira. Ženu nisu prerezali napola. Ali mi vjerujemo da jesu. Iluzija je stvarna. Književnost je, govorio je Platon, obmana u kojoj je onaj tko nas želi obmanuti iskreniji od onoga tko ne želi, jednako kao što je onaj tko se prepusti obmani inteligentniji od onoga tko se ne prepusti. *** Onda je na red došao Čehov. Tri relativno kratke Čehovljeve priče. Nitko ništa nije razumio. Ili ih možda nisu ni pročitali.

To me razljutilo pa sam im dao da ostatak sata pišu test, a ja

- 16 -

E

duardo Halfon rođen je 1971. godine u glavnom gradu Gvatemale, Ciudad de Guatemala. S deset godina seli se u SAD gdje pohađa školu i studij inženjerstva, a onda se vraća u Gvatemalu gdje sljedećih osam godina predaje književnost na Sveučilištu Francisco Marroquín. Drže ga jednim od naj­ boljih novijih latinskoameričkih autora, što potvrđuju brojna priznanja i nagrade koje su mu dodijeljene, kao i prijevodi na mnoge svjetske jezike. Dobitnik je stipendije Guggenheim (2011.) za pisanje nastavka kratkog romana (ili ulančanih priča, ili samo priča, ovisno iz kojeg se kuta čitaju) Poljski boksač, za koji je inspiraciju pronašao u vlastitoj obiteljskoj povijesti.

Godine 2015. primio je prestižnu francusku književnu nagradu Roger Caillois. Eduardo Halfon trenutno živi u Ne­ braski, i često posjećuje Gvatemalu kojoj je u svojim djelima udahnuo jedinstven književni život.

- 173 -

A

na Stanić diplomirala je španjolski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je također pohađala dodatni studij portugalskog jezika i književnosti. Na istom je Sveučilištu pohađala Poslijediplomski doktorski studij književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture koji je nastavila na Sveučilištu Complutense u Madridu, gdje je stekla međunarodni europski doktorat obranivši disertaciju na temu iz suvremene argentinske književnosti.

Radila je kao jedna od kreatorica projekta proširenja i osuvremenjenja Velikog englesko-hrvatskog rječnika Željka Bujasa te kao asistentica iz hispanskih književnosti, književne teorije i prevođenja na Preddiplomskom i diplomskom studiju španjolskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Dosad je sa španjolskog prevodila djela poput stripa Alfonsa Fonta te priča Marija Vargasa Llose i Yurija Herrere.

- 174 -

Sadržaj

Daleko 7 Twainiranje 37 Epistrofa 51 Poljski boksač 73 Razglednice 87 Duhovi 111 Pirueta 115 Izlaganje u Póvoi 167 O autoru O prevoditeljici

173 174

- 175 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2017., travanj Tisak Kolo, Ukrajina ISBN 978-953-266-861-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 176 -

- 177 -

Poljski boksač? Možda nikada nije ni postojao. No to ni na koji način ne umanjuje užitak koji nam Halfonova priča pruža. – New York Times Izaberete li Eduarda Halfona, izabrali ste putovanje.

Izaberete li Halfona, s kraja na kraj svijeta, od Auschwitza do Gvatemale, od juga Sjedinjenih Američkih Država do Golog otoka i Beograda vodit će vas majanski pjesnici i ciganski svirači, glasovi mrtvih pisaca i jedan poljski boksač, koji je u najmračnijoj noći spasio ljudski život i priču učinio mogućom. Na putu s Eduardom Halfonom neće nedostajati ni humora ni straha, ni zamišljenosti ni slavlja. Koračat ćete stazama koje su utabali ratovi i na­ rodi, tragom onih koje mjesto nije moglo zadržati i onih koji su na put bili osuđeni. Čut ćete mnoge jezike i sve ih razumjeti. Čut ćete pitanja i glazbu. Vidjeti život.

Poljski boksač Eduarda Halfona nova je važna točka na zemljovidu južnoameričke književnosti. Točka koja se kreće. Trag koji ne smijete izgubiti.

139,00 kn

- 178 www.fraktura.hr